Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

pretty in pain.

Annette*
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Nymphell

* retired
* intelligent
* sarcastic
* pessimist
* different

Ammeline*
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Sepenth

* interesting
* brave
* clumsy
* friendly
* optimistic

Bella - Aretha*
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Sepenth

* fear
* musician
* shadow
* positive
* listens

Noriell*
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Ammurys

* golden girl
* nerdy
* lovable
* happy
* fairy

Jacob*
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Nymphell

* hot
* angel
* nice
* smart - head
* artistic


deathly castle.

Ammurys
*fun
*determination
*protective
*with a goal

Sepenth
*cheery
*positive
*optimistic
*brave

Nymphell
*pessimistic
*music lovers
*braininess
*dark side


i am not alone.

angy. ema. dora.
alexandra b.. mikaela. lada
bella.
chanell.
chloe.
dakota.
dusty.
elinor. gigi.
gwen.
lus. alexz.
(moj) mali sanjar.dallas.
ruta.
starz.



philip.

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr


things.

Nemam puno toga za reći.

Samo to da je sve na ovom blogu, moje mašte dijelo.

Ništa više.

A što to znači?

Upravo sljedeće:

Blog i njegov sadržaj zaštićen je copyrightom ©.


Credits

design: .x. help: .x. x.

ponedjeljak, 14.09.2009.

2.

Slegnem ramenima i još jednim trzajem pepeo spremim ravno u koš za smeće. Tek sam sada shvatila da nije prošlo niti petnaest minuta otkako sam ovo počela pisati i to nije bilo dobro.

Ljutito sam se bacila na krevet.

Nikako. Nema šanse da ja sada zaspem.

_

Napokon je stigao 21. Prosinac. To je dan kada ja odlazim u onaj internat u Španjolskoj, barem tako baka misli. Jedino su one spaljene stranice dnevnika znale da odlazim u Deathly Castle.

Stala sam na prag, snažno zagrlila baku i toplo ju pozdravila pri odlasku. Sada je trebalo odvući ovaj kovčeg sve do Velike Postaje.

„Divno.“ promrmljam sarkastično

Preko jedne ruke prebacila sam crni satenski plašt. Drugom rukom sam iza sebe vukla starinski kovčeg. Sigurno nisam izgledala kao normalna osoba, no nije me bilo briga, ionako je petnaest minuta do ponoći, tko mi što može?

Požurila sam jer je ledeni vjetar nosio pahuljice snijega lijevo – desno i tako sam se samo još više smrzavala. Snježna prosinačka noć. Nešto nezaboravno u Londonu. Ulice osvijetljene tek tankim snopovima svijetla uličnih svjetiljki. Jedinstvene pahulje padale su niotkuda, iz mraka na taj tanak mlaz svijetlosti i onda ponovo u tamu stvarajući novu hrpicu snijega.

Noćna zimska idila.

Sve je pusto. Jedino ja prolazim, zakopčana do grla, tapkam kroz ovu tamu. Još samo malo i tamo sam. Već sad čujem razgovore u ove kasne sate. Prve kočije kreću u ponoć.

Iza ugla ugledala sam ono što sam i očekivala. Zgradu na dva kata. Prvi kat je služio za noćenje onih koji nisu iz Londona, jer svi kreću u školu sa Velike Postaje. Pa, tako ju odmila zovemo, inače, službeno joj je ime Postaja Smrtnog Dvorca od Velike Yrenne, Michaeele i Annette. Isto kao što glasi i puno ime našeg dvorca. Deathly Castle, the Castle of Ammurys, Spenth and Nymphell.

No, naravno, nijedno svijetlo na gornjem katu nije gorilo. Cijele rijeke učenika Deathly Castlea tapkale su prema kočijama pred njima i svaku je kočiju ispunilo najviše po četiri učenika, a kočija je uvijek bio točan broj. Nisam se požurivala jer sam znala da vremena imam.

Laganim hodom otpeljala sam prema svijetlu koje običnima nije bilo vidljivo niti tako jarko kao meni kada sam se upravo pojavila točno ispod njega. Ogledala sam se na tren. Sve je bilo potpuno novo i urešeno. Kao da nije bilo niti trunke prašine ni na jednom dijelu ovog velikog prostora, koji je previše ličio na nekakav peron na King's Crossu, samo što ovdje nije bilo tračnica.

Razgledala sam nadolazeće grupice učenika i zapazila ono što sam htjela zapaziti. Amy je uzbuđeno trčala prema meni. Iza sebe vukla je kovčeg nikako sličan mojemu. Njezin je bio uredan i čist, bez i jedne mrvice ne savršenstva na njemu. Moj je pak, u usporedbi s njezinim, bio apsolutna katastrofa. Imao je udubine i posjekotine uzduž i poprijeko. Bio je išaran tekstovima mojih omiljenih pjesama i tu i tamo pun mrlja.

„Nette.“ Rekla je zadihano me grleći. Uzvratila sam istim toplim zagrljajem.

„Amy, kako si?“ upitam ju prateći i dalje pogledom uzburkanu gomilu učenika koji su čekali svoje mjesto u toplom skrovištu nevidljivih kočija.

„Prehlađeno, promrzlo, ljutito i iznervirano. Sve u svemu super. Ti?“ reče ona, što me naravno natjeralo na smijeh. Bila je jedna od rijetkih koji su to mogli.

„Mah, kao i obično.“ Slegnem ramenima i na kraju shvatim da su se skoro svi ukrcali. Potražila sam praznu kočiju i pronašla je među zadnjima u redu.

Sve su bile pozlaćene izvana, nalik na one starinske kraljevske kočije. Krvavim slovima pisalo je ime dvorca na vratima, te je bio otisnut grb. Unutrašnjost je bila crne satenske postave, no savršeno topla i udobna.

Kovčeg smo obje ostavile izvan kočije. Oni će biti premješteni u dvorac odmah nakon što otkuca ponoć, a to slijedi u sljedećih nekoliko sekundi.

I tako je i bilo. Kroz zamagljene prozore kočije vidjela sam da moj neuredni kovčeg nestaje u isti mah kada sam začula meko srebreno zvonce ponad naših glava. Bio je to znak da je ponoć otkucala i da je vrijeme za polazak.

Amy i ja provele smo neko vrijeme u razgovoru, no činilo se kao da je to odlepršalo u tek jednom trenu. Imale smo još toliko toga za raspraviti, no shvatile smo da se pri noćnom srebrenom odsjaju mjesečine, naziru obrisi najviših kula dvorca. Amy je veselo zacičala, no ja nisam pokazivala svoje veselje jer nisam ni inače imala tu osobnost.

Ustala sam i pritom pažljivo svezanom kosom okrznula srebrnasta zvonca, no, nisu se čula iako sam znala da sam ih pokrenula. Njihova namjena čuje se samo u ponoć, no nikako više neće se oglasiti, dok ne krenemo doma 21. Lipnja.

Pažljivo sam otvorila vrata i stala na čvrsto tlo. U početku sam bila primorana naviknuti se na svjež, leden zrak u plućima, no i to je s vremenom prošlo. Škiljila sam u daljinu razaznajući Nymphellovu kulu, smještenu najviše od svih ostalih.

No, to naravno nije značilo ništa drugo, nego da imamo malo bolji pogled.

Razgledala sam oko sebe, tražeći Amy u novonastaloj, no vrlo mi poznatoj gomili, ali i dalje nisam nazirala njezinu ugljenu kosu što joj je sezala do pola leđa. Shvatila sam da je nema čak niti u kočiji, no naravno da se nisam brinula. Vjerojatno je u naletu uzbuđenja poletjela ka dvorcu, bez da se sjeti da sam ja ipak ostala iza nje, ne toliko ushićena.

„Izgubljena?“ čujem iza sebe. Glas mi je bio poznat, no ne toliko da shvatim o kome se radi.

„Ne. Znam se snaći…“ hladno odvratim, bez okretanja.

„Zanimljivo…“ nastavi glas, no i dalje nisam bila zainteresirana za vlasnika. Odlučila sam požuriti naprijed jer se Amy sada već možda sjetila da sam ja zaostala nešto više iza nje nego što je bilo potrebno.

„Ne vidim ništa zanimljivog u činjenici da nisam toliko glupa kao što misliš.“ Nastavim hladnim tonom koji se nije ništa razlikovao od ove hladnoće što nas je okruživala sa svih strana, zahvaljujući godišnjem dobu.

Napokon sam pojurila naprijed, a jedino što sam još mogla čuti od onoga glasa iza sebe bilo je „Nisam mislio…“.

Evo, i na ovom blogu post nakon stvarno dugo vremena. Ispričavam se zbog toga, ali eto, objavila sam ga, pa sad si čitajte. ^^. Nemam posebnog komentara kao što uvijek imam za Nic, ali želim vam nešto pojasniti i ovo se tiče Nic.

Dakle, svi kažete da vam nije jasno zašto se ona pretvara u vučicu. I bit je u tome da još uvijek ne znate. Ne zna ni Nic, pa tako ne znate ni vi, ali ima veze s onime što joj se događa. Ono, mjenjanje temperature, ozdravljanje u rekordnom vremenu... Ma već ćete sve shvatiti kad, dakle, i sama Nic shvati. Sve to zašto, kako i zbog čega će doći na svoje, ali s vremenom. ^^

Volim vas. ^^

p a p a :*



- comment - 2 - print -

srijeda, 22.07.2009.

1.

Koliko sam puta ponovila isto? Nebrojeno. Opet sam napravila istu glupost… Nebrojeni put. Popila sam tri čaše Coca-cole.

Divno. Opet neću spavati sljedeća tri sata, minimalac.

Ljutito sam se bacila na svoj krevet, svjesna da ću se samo prevrtati po krevetu i namještati, bez naročite želje za snom.

Zagrlila sam medvjedića kojeg mi je poklonila majka dok još nisam znala ni pričati. Imam ga toliko dugo, da mu je boja izblijedjela u potpuno novu, mašna koju je imao je otkinuta, a šape su mu išarane. Ali na lijep način.

Kada sam naučila pisati tekst, na lijevu šapu sam mu napisala da ga volim, jako, jako.

Taj dio, pa taj dio nije izblijedio.

Ali ne, nije neuredan. Lijep je i sređen, na poseban način. Nikada ne bih dopustila da bude neuredan. Nema šansi.

Pa, što onda?

Ustala sam i upalila svijetlo. Prekopala sam ormarić u lijevom kutu sobe i pronašla bilježnicu, potpuno praznu.

Možda bih mogla početi pisati dnevnik ili tako nešto. Glavno da ubijem dosadu…

„Dragi Dnevniče.“Nažvrljam na prvu crtu. To je izgledalo i zvučalo tako smiješno da sam se morala nasmijati na glas.

„Pa, mogu samo reći da pišem prvi put nešto ovakvo. Da, tko bi to rekao za nekoga sa 16 godina. I to još za djevojku od 16 godina.

Pa, dakle. Zovem se Annette, ali svi me zovu Nette. Imam, dakako, i srednje ime, a glasi Nic. Ustvari je Nicoleen, ali svima kažem da je Nic. Prezivam se Morttis..

Inače sam britanka. To će reći svatko tko me i po prvi pu i životu vidi. Po naglasku, držanju i ponašanju.

Živim u Londonu i obožavam sve što se ovog grada tiče. I velike crvene double-deckere i specifične crvene govornice, i trgove i katedralu i sve po čemu ga znaju.

Mah, mislim da je dovoljno reći sve.

Moja obitelj? Eh, pa moje stablo je zanimljivo. Moj otac, njega nikada nisam upoznala. Nisam ni majku. A sve što znam jest da sam jedinica što se mojih sestara ili braće tiče...

Živim s bakom, no čak ni ona, moja omiljena baka, nije znala reći što je s onima najvažnijima u mojoj obitelji, iako mi je ispričala mnogo toga o ostalima.

Ali, ima još nešto o meni. Nisam sigurna smijem li ovo napisati. No hoću, ionako ću ovu bilježnicu spaliti. Radi reda.

Ne pohađam običnu školu. Kao svako drugo normalno dijete. Pohađam Deathly Castle. To je posebna škola. Za one koji nisu samo dio realnosti. Za one koji su dio mašte milijune dječaka i djevojčica.

To je škola za čarobnjake i vještice.“

Na tren sam stala, ali ipak sam odlučila nastaviti.

„To znači, dakle, da sam ja drugačija i da ovaj dnevnik ne piše netko sasvim normalan. Sve sam, samo ne normalna.

Pa, valjda bi bio red da napišem nešto o školi.

Pohađaju ju oni s darom, a to ćeš znati primiš li posebno pismo. Ja svoje još uvijek čuvam u ladici, ispod silnih knjiga.

Svake godine putujem ondje s izlikom da sam pozvana u internat u španjolskoj, zahvaljujući nastavnici koja je ondje poslala moje radove.

Bilo mi je krivo što lažem baki, no ona nije ništa rekla. Kao da je to sasvim normalno da dijete odlazi na drugi kraj kontinenta svake godine.

No, nisam se time zamarala jer mi je bilo drago što neću imati problema s tim.

Putujem pomoću posebne kočije. Dočeka me na jednoj postaji, koja je vidljiva samo onima s darom. Običnim ljudima je to stara zgrada u koju ionako nitko ne zalazi. A i da zalazi, svejedno ne bi primijetio stotine učenika u posebnim plaštevima i posebno uređenu unutrašnjost, jer, kao što sam rekla, obični ljudi to jednostavno - ne vide.

Deathly Castle je škola koja učenike raspoređuje prema posebnim odjeljenjima. Učenici to nazivaju domovima ili razredima.

Ta odjeljenja imaju imena i točno se zna koje dijete pripada kojem odjeljenju. Ali ne prema imenu i prezimenu, već po onome tko je.

Ako si odlučan i znaš svoj cilj, ali opet voliš zabavu i ponašaš se zaštitnički vjerojatno je da ćeš upasti u Ammurys.

Ako si vesela osoba puna pozitive i optimizma, obožavaš umjetnost i hrabar si, ti si za Sepenth.

Ako si pesimista zaljubljen u glazbu i učenje, no imaš i svoju mračnu stranu baš kao i ja, sigurno upadaš u Nymphell.

Ali, nisu svi u Nymphellu zli. Ja sebe ne bih nazvala zlom, ali tu i tamo moja mračnija strana izađe na površinu. Osim što sam pesimista, često sam sarkastična i osvetoljubiva. Nije toliko mračno, ali dovoljno da upadnem u ovaj dom, budući da volim učenje i glazbu.

Volim upadati u nevolje, no to se broji naročito kao mračna strana.

No zato ima onih koji su puno gori od mene i kojima je ta strana osobito naglašena.

No, eto, nije to toliko bitno.

Odjeljenja su posebno označena. Svako odjeljenje ima svoj znak i boju.

Ammuryse predstavlja na ljubičastom i žutom zlatni feniks.

Sepenthi su plavo-zeleni, a savršeno im pristaje šišmiš brončanih ureza.

Mi, Nymphelli, mi smo crno-crveni. Naš znak jest srebreni vuk.

No, zlatna, brončana ili srebrena nemaju nikakve veze oko položaja odjeljenja. To su sve plemeniti metali, no oni u čarobnjačkom svijetu nemaju različite položaje. Ta tri metala su upravo zbog odjeljenja jednakih vrijednosti.

Meni se naše boje sviđaju. Crna i crvena. Krvavo crvena. A crna, to mi je inače omiljena boja. Znakovi inače postoje samo na zastavama. Feniks, šišmiš i vuk.

Ali, ti znakovi nisu tu samo jer se tako htjelo. Vidite, postojale su tri osobe koje su osnovale Deathly Castle.

Yrenne Dorianne Ammurys, Michaeele Dominiq Sepenth i Annette Dorothey Nymphell.

„Ironije li.“ Promrmljam na tren sjetivši se činjenice da je naše ime jednako te da sam upala upravo u njen dom. Moje ime i ime i Annette Nymphell.

„Bile su sestre, no svaka je od njih odlučila promijeniti prezime, jer su se međusobno gorko posvađale, netom nakon osnivanja čarobnjačke škole.

Nestale su i nitko ih kasnije više nije pronašao, a u čast njima odjeljenja su tri i nazvana prema njihovim novim prezimenima.

A, govorilo se kako je svaka od njih imala posebnog ljubimca. Za onu za koju se vjerovalo da je ta životinja bila njezin poseban ljubimac, tako su te životinje stavljene kao zaštitni znakovi.

Pa tako su tu feniks,šišmiš i vuk.

Kasnije su pričali i drugačije priče. O tome da su one ustvari bili te životinje, da su imali mogućnost preobrazbe. Danas su takvi rijetki i to mogu samo oni sa stvarno posebnim darom, koji je nasljedan.

Zato se vjeruje da oni koji to mogu, preuzeti oblik životinje, da su njihovi nasljednici.

Oni u daljem srodstvu, no opet rijetki jer takav dar zna često i preskočiti pa i po dvadesetak generacija, mogu poprimiti oblik neke srodne životinje, kao recimo psa ili orla.

No, oni s direktnim nasljedstvom, znači, potomci, mogu poprimiti oblik tih životinja.

No, i dan danas nitko nije znao za nekoga tko to može, ili je taj netko dar skrivao.

Ako taj dar uopće postoji.

A, ako i postoji, onda oni koji ga posjeduju u međusobnom su ratu, jer su i prije nestanka sestre bile u velikoj, možda toliko velikoj svađi da su se međusobno poubijale.

Pa, tako ide ono što smo mi učili na prvoj godini. A to je zapravo sve što se o postanku Deathly Castlea zna.

Čak se ne zna ni kako su se sestre prezivale prije velike svađe niti zašto su se posvađale.

A, kako svako odjeljenje ima svoje boje, tako se točno zna koji učenik pripada gdje. Imamo posebne plašteve za vrijeme nastave i za slobodno vrijeme te za svečanosti.

Školske i one najvažnije boje su ljubičasta, plava i crna.

One za slobodno vrijeme su žuta, zelena i crvena, no nisu obavezne za nositi. Nosimo ih samo ako zajedno odlazimo na izlet, ali ako hoćemo možemo ju nositi i po dvorcu kada nije potrebno nositi školske plašteve.

Svečane boje su iste kao i školske, no prošarane su plemenitim bojama - zlatnim, brončanim i srebrenim crtama.

Na svakom je plaštu na lijevoj strani, u visini prsa malen znak. Plemenitim bojama su samo ocrtane životinje, bez ikakve ispune, koje sam već predstavila, naravno, svaka za svoje odjeljenje.

I to bi, moram ipak reći, ukratko, bilo o mojoj školi.“

Odložim olovku i preletim pogledom preko ogromnog teksta.

Ponovno sam otvorila ormarić iz kojega sam izvukla bilježnicu. U kutu sam sama nadogradila posebnu malenu ladicu od obične kutije. Samo sam zalijepila ljepilom.

Otvorila sam ju i iz nje izvukla štapić, sačinjen od bazge i pera plemenitog feniksa (u našem svijetu više je vrsta feniksa, od pera plemenitog feniksa rade se štapići.)

Još sam jednom razmislila te na kraju iskidala tri lista onoga što sam napisala. Postavila sam ih na pod.

„Firenco.“ Trznem rukom i papiri se u trenu pretvore u pepeo.


Oprostite. Znam da je post poprilično dug za početak, ali bio je red da objavim prvo ono što bi trebali znati za početak.

Tako da, ono.

A... Sad je samo pitanje sviđa li vam se ili ne.

A budući da je tako dug, neću neko vrijeme objavit novi ^^. Dok se ne poželite... xD

Dakle.

Volim. ^^

p a p a :*



- comment - 29 - print -

ponedjeljak, 20.07.2009.

words that no one understands.

Pa, dakle.

Većina me zna kao Nicolette Moonlight - Nic.

Odlučila sam se na ovaj potez zahvaljujući našoj Angy (Ema Su, Dora). Rekla mi je, nakon što je pročitala pokoji ulomak, sljedeće: "Objavi!". I kad sam joj ja rekla da ne bih, jer se bojim da bi i taj blog, kao i mnogi drugi, mogao propasti, ona je rekla da probam.

Propala je Lizzie, propala je Emily. Propali su moji silni osobni blogovi. Jedino Nic držim iznad površine tamne vode da se ne utopi. Nju namjeravam napisati do kraja. I nju sam započinjala iznova, no tu nije bio razlog ne inspiracija ili nešto drugo. Ja sam se s vremenom mijenjala i tako kako sam se mijenjala pisala sam Nic.

Od Shiny Colorful Britney Spears Fan-a sve do djevojke u crnom koju prate zvuci Evanescencea, Nightwisha, Metallice, Nickelbacka, AC/DC-a i Korna. Mislim da ta Colorful Nic i današnja ja ne bi nikako stale u istu priču. Stoga neću reći da je Nic propala, samo se promienila ^^.

A sada... Sada nešto i o ovome blogu. O Annette.

Annette će biti drugačija. Neće biti plavuša. Annette ima valovitu crvenu kosu što joj pada preko ramena i šiške (po mogućnosti ^^). I ima dugi crni pramen ^^. I Annette voli biti sama. Ima svojevrsnu mračnu stranu praćenu istovrsnom glazbom.

Sve je to Annette i Annette također velikim dijelom opisuje mene. I Annette voli učenje kao Nic. Annette voli i svoju najbolju prijateljicu. Annette voli Deathly Castle kojeg pohađa. Aha, Annette ne pohađa Hogwarts...

Ima tu svačega.

Dakle. Sve još što imam za reći jer to da neću primati likove.

Ako budem trebala lika, tražit ću nekoga. Ali, ako ga tebam, točno znam koga ću tražiti. Dakle, ne pitajte, ja ću vas pitati, ako budem trebala.

A ako i budem tražila likove, onda se neće često spominjati, jer Nette nije friendly girl. Voli jedino Amy. Dakle...

To je sve. Pa sad... Sviđa li vam se, ne sviđa... Kako vas volja. Ne tjeram vas da čitate, niti ću to ikada raditi. A do tada...

Volim. ^^


p a p a :*



- comment - 12 - print -

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se