“Od snova rastemo. Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, njeguju u lošim danima, sve dok ih ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji se iskreno nadaju da će se njihovi snovi ostvariti.” Thomas Woodrow Wilson

“Vi vidite stvari kakve jesu i pitate ZAŠTO? Ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam ZAŠTO NE?” George Bernard Shaw

“Usrećivati ljude san je sretnih ljudi.” Phil Bosmans

“Idite pouzdano u smjeru svojih snova. Živite život koji ste zamislili.” Henry David Thoreau

“Čovjek sanja toliko sjajnu svjetlost, koliko mračnija je noć oko njega i u njegovu srcu.” Ivan Cankar

“San je želja koju je vaše srce zaželilo.” Walt Disney


I tako dalje.... i tako u nedogled...


Pitate se zašto danas stavljam ove citate? Iskreno, ni sama ne znam. Možda sam se samo zamislila nad jučerašnjim konstatacijama frenda i samo su mi noćas navrla pitanja (a i suze), a najgore od njih je "Kako možemo razlučit san (želju) od stvarnosti?"
Mislim da nisam osoba koja se obmanjuje, al ponekad se pitam da li neke želje imaju smisla. Ruku na srce te želje nas pokreću, jer ako ste imalo pozitivnih misli - te iste želje će vam davat elana i cvrkutat ćete ko da ništa loše ne poznate.

Ali gdje je tome granica? Da li je loše toliko željeti i biti sebično sretan? Da li je fer toliko željet neku osobu zbog koje imate osjećaj da lebdite nad zemljom? Zašto volimo biti sami svoji sadisti i mazohisti u jednom? Da li je pametnije bit neki mrgud-depresivac koji očekuje samo loše u životu ili biti vječiti optimist sa stavom da samo nada umire posljednja?

Osobno sam jedna od onih koja se uvijek nada (ljepše zvuči od onog sanja) i vjeruje da će se tu i tamo koja i ostvariti (jer postotak mi baš ne ide u prilog), ali kako smo svi puno puta na koži osjetili - nada je kurva, pa makar i posljednja umirala, to je jedino kaj nas redovito pokoleba. Bar mene.

Kao i milijun puta do sad, opet se nadam da sam našla "mužjaka" (joj grozna riječ, ali kad kažem muškarca imam feeling da ON ima bar 45 godina a nema) koji me razumije, koji je aktivno-bezobrazno naporan jer se bavi svim i svačim uz svoj regularan posao, koji me fascinira u svakom smislu iako nikako nije moj tip fizički (jep, i mi žene smo plitke na prvu - pa normalno da nas izgled privuče), od kojeg ne očekujem ništa a dobijem nešto pa makar i osmjeh na licu (a ne kao do sad ospice od muke), koji je sve kontra od onog kaj bi poželjela od muškarca - iako se nekad čini
distanciran, a u sljedećem trenu totalno prisan i tako bi mogla nabrajati do preksutra.......Dakle totalno atipičan muškarac za moje pojmove i sve se pitam kaj me njemu privuklo, kad me na početku totalno odbijalo! Faktor kilometara ne smijem zaboraviti kao ni činjenicu da je ego-triper. Stoga glavno pitanje opet stoji - da li se ičemu nadati ili odmah sve zaboraviti i prije nego je ikuda krenulo?

Naravno, moj cvrkutavi pozitivni mozgić odmah odbaci kilometre kao prepreku jer "to ću lako", ego-trip također jer moj ego se hrani na usrećivanju drugih, i tako svaku manu moj mozak po prvi put procesuira u nešto premostivo... Problem jest što još uvijek ne znam na čemu sam, a kad postavih to pitanje - odgovor je bio da ništa nije 100% sigurno (ok, ok, samo je smrt sigurna, blah!) i da će vrijeme pokazati... A ja nestrpljiva, a ja emotivno gladna, a ja željna svega što do sad nisam imala (da znam, sebična sam i ohola, ali ljudi moji ja NIKAD u životu nisam dobila ljubav od muškarca!)...

Da li je toliko sebično od mene što si želim/sanjarim/nadam da mi netko kaže da se zaljubio ili da me voli? Ili možda previše sanjam? Možda mi je ovaj put glava otišla malo previsoko, a nožice već jedva dodiruju tlo i odvajaju se od realnosti?
.....ne.....neeee......Neeee....NEEEEEE....... Imam puno pravo na to ako me to veseli i gura me naprijed! Ja volim voljeti i volim pokazivati da nekog volim sitnicama i gestama. Ja volim onaj trenutak kad će netko mene voljeti pa makar i desetinu onoga koliko moje srce može dati - jer ja imam veliko srce, ma kaj veliko - ogromno - i to srce je puuuuuuno ljubavi koju nesebično dajem onome koga smatram da je vrijedan toga i tko će tu ljubav iskoristit da voli dalje.... Stoga i dalje stoji pitanje koje se pitam.....


Da li smijem sanjat o nečemu što je realno možda nemoguće (iako se opet nadam da će postat san iznimka)???