prepreke

nedjelja, 22.02.2009.

Cvijeće

Ja jako volim cvijeće. Samo ne volim da mi ga netko pokloni kad mi dođe na rođendan ili u goste. Jer onda mi se ta voda usmrdi, a kad bacam to cvijeće probuši mi se vreća od smeća pa mi smrdljiva voda curi po stanu dok ju nosim van. I vaza jako smrdi, odvratno mi ju je prati. Bolje su mi bajadere. Može i griote.

Ja jako volim cvijeće, ali ne mogu ga imati na balkonu jer odem na more po dva mjeseca, pa jadno cvijeće umre na jarkom suncu. Nekad sam sve to cvijeće davala susjedi, pa se ona brinula o njemu. Susjeda je odselila pa je sad u njenom stanu neka odvjetnička tvrtka, a to ne mogu njih tražiti. Bolje je cvijeću u nekom stakleniku. Ili kod nekog tko ne ide nikamo pa se može o njemu valjano brinuti.

Ja jako volim cvijeće u parkovima, a najviše od svega volim gledati cvijeće dok se autom vozim po našim avenijama prema šoping centrima. To mi je najdraži dio krajobraza. Vozim se u svom srebrnom mercedesu, slušam prekrasnu muziku, a lijevo i desno od mene zumbuli i tulipani. Kilometri posađenog cvijeća, kilometri okopavanja, kilometri gnojenja, kilometri vađenja ocvalog cvijeća, pa isti ti kilometri novog, svježeg cvijeća. Ponekad, vozikajući se do siti centra uan, vidim žene koje to sve rade. Blago tom cvijeću, ima se tko brinuti o njemu, željeno je, a naša zemlja je bogata da sve to plati.

- 12:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 11.02.2009.

Jelena Radan

Ne znam jeste li vidjeli, ali ja jesam.
Neki dan je na tv-u bila emisija tipa red karpet ili rizi bizi ili špageti sa sirom, ne znam. 'Pametna pitanja' za ljude koji imaju živaca odgovarati, ali i za one koji sve to žele gledati.
U jednom trenu se povela tema jesti meso ili ne, pa su reporteri otišli navečer van i pitali: jedete li vi meso?
Ja sam okrenula program upravo u trenu kad su to pitali Jelenu Radan. Fado pjevačicu. On ju pita: jedete li vi meso? Ona malo čeka, i nekako oklijevajući odgovori da jede. Onda on pita: a koje meso najviše volite? Piletinu?
A znate kaj je ona rekla? Ovak:
Znate šta? Vaš način ispitivanja i vaše lice i to kako govorite, to me odbija od razgovora s vama. Nikada s vama ne bih razgovarala ni minutu, zato me pustite, neću više odgovarati.

To sam ja sad ispričala svojim riječima, možda je ona bila kraća, možda dulja, ali definitivno joj skidam kapu.

Svaka ti čast Jelena!

- 13:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 04.02.2009.

Još im je lakše nego prije


Ima jedan park u centu grada koji je za sada izbjegao graditeljskoj pohlepi i imbecilnosti urbanista pa izgleda totalno arhaično: centralno mjesto je pješčanik koji je pun igračaka. Nitko ih ne nosi doma, a svi se njima igraju kad dođu. Kantica, lopatica, grabljica, kalupa za kolače od pijeska, ima čak i kamiona teretnjaka i plastičnih dinosaura. Sve je to tamo. Pored je još nekoliko sprava za igranje tipa penjalica, tobogan i to. Ima i dva tri drveta koja su čudnog oblika, idealna za penjanje. Taj dio je za najmlađe.
Desno od toga je ostatak nekadašnje fontane, sad je to prazan bazen s potrganim klupicama naokolo. To je poligon za najrazličitije igre. Najčešće svemirske.
Još malo udesno je mala travnata uzvisina koja ima ogradu prema uličnim zgradama. Ograda je sva potrgana i puna rupa. Ne možete ni zamisliti koje se sve igre tu mogu izvesti. Špijuniranje, skrivanje, bježanje...
Tu je i neki stari betonski stol za ping-pong koji služi za skakanje i natjecanje skoka u dalj jer nitko ne nosi u torbi rekete i loptice. Ali i to se dogodi.
Iza pješčanika je košarkaško igralište koje opasano raznim napuštenim šupama. To je tek divno! Mjesta za skrivanje koliko hoćeš! A tek kad se igraju rata! Mogućnosti su neiscrpne.
Djeca vole kad ih roditelji tamo odvedu. Velika je razlika između tog parka i svih onih isprojektiranih. Ti novi parkovi su često mali, i nema ništa osim par ljuljački i vrtuljka.
E da, najvažnije u ovom starom parku je kafić koji se nalazi na rubu pješčanika. Ionako samo najmanja djeca trebaju roditelje tako blizu, a ona veća se uspješno skrivaju dok rade psine. Uvijek bude puno mama i tata, pa se zbog premalo stolova druže i oni koji se ne poznaju. To je tek arhaizam!
Zapravo je najveća odiseja pozvati nekoga da tamo dođe. Kad ja nekog pitam hoće li ići tamo, čujem:
Samo malo da pogledamo u raspored. Ne možemo, imamo mačevanje i engleski. Javićemo vam se drugi tjedan...
Jako često čujem i ovo:
Markoooo, pita te Miro ideš li s njim u park!
Ne da mu se. Igra se na kompjuteru.

Igra se na kompjuteru.

Igra se na kompjuteru.

Igra se na kompjuteru.

Zato jer se igraju na kompjuteru umjesto da se uče družiti, djeca izrastaju u socijalne invalide.
Probajte im organizirati rođendan bez animatora. Da se sami zabavljaju.
Ne ide.
A ako im upalite televiziju, to ide. Tupo bulje u ekran.

Zato je danas političarima još lakše nego prije. Ljudi navikli na buljenje u ekrane idealno su biračko tijelo. Sve su u stanju popušiti.

- 08:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se