prepreke

ponedjeljak, 26.01.2009.

Dobra ideja i pištolj na drek

Kurt Vonnegut, pisac u kog sam trenutno zaljubljena, kaže da su političari jedna specijalna zakinuta vrsta ljudi. Naime, rođeni su s hendikepom. Samo taj hendikep nije nešto kao niži ili previsok rast, ili ćosavost, ili prejaka maljavost, ili nedostatak pigmenta, ili neki gen za neku bolest. Ne. Taj hendikep nema ime, a ispoljava se kao nedostatak savjesti. Nedostatak morala. Čovjek koji ima imalo savjesti, ne može samo tako izdavati naredbe tipa: Pošalji 200 000 ljudi na front! Sreži troškove za zdravstveno osiguranje! Ukini povlastice majkama s više djece! Povisi plaću dužnosnicima, nema veze šta je kriza! Prodaj tvornicu za 1 dolar Tome i Tome! Sruši opću bolnicu i prodaj gradilište! Smanji budžet za obrazovanje!
To se može nabrajati i nabrajati, ali svima je jasno da to mogu samo ljudi s hendikepom.
Zato sam se sjetila da bi se mogao izumiti neki genetski test za otkrivanje nedostatka savjesti, pa ako si pozitivan, marš kopat kanalizaciju! I nema napredovanja u karijeri i društvu. Ali zapravo nema izlaza, jer i test i slanje na kopanje kanalizacije bi opet morali raditi ljudi s tim hendikepom. Pa bi rekli: hej, pa neće valjda svoj svog slat na kopanje! A ako bi to radili ljudi bez hendikepa, oni bi to odbili raditi jer je to suprotno svim moralnim zakonima.
I zato mi preostaje da uložim lovu u izum svog prijatelja: on želi patentirati pištolj na drek. Pa svaki put kad ti netko za šalterom veli: nemate tu i tu potvrdu (a već su rekli da ju ne treba donijeti), ti fino pras! Šta nemam? Pras!
Već smo se dogovorili da ćemo rezervoar s drekom punit kod njega, pa ćemo onda imati besplatno pucanje. Najveći gušt će nam bit na mimohodima političara.
Dobro?

- 16:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.01.2009.

Sve je počelo s kišobranima...

Stalno kradem kišobrane. Iz kafića, s posla, od svukud. Jer uopće ne kužim kaj je vani pa se iznenadim i uzmem najbliži. A ak se slučajno razvedri, ostavim svoj. Ko da je sve to naše.
Tak bi i trebalo bit. I to ne samo s kišobranima neg i s biciklima, a da ne spominjem aute il motore. Recimo, odeš iz Centra na Črnomerec s nekakvim autom koji ti je najbliži. Tam obaviš kaj treba, ovog s kojim si došel nema, al uzmeš drugi. To bi bilo baš fora. Kaj bi još tak moglo? Jedan lik mi je ispričo istu priču s knjigama. One bi se ostavljale po kafićima isto. I napišeš na internetu di si ju ostavil. Tak da onaj ko ju oće čitat zna di je. Sad već imamo kišobrane, bicikle, aute i knjige. A i kaj ti više treba?
Kad bi ljudi bili za nekaj moglo bi svašta tak uredit, al ne daju se. Moraju imat svoje i točka. A da su malo za slogu, puno tog bi bilo lakše. Mogli bi to radit i sa kućama na moru, stanovima. Samo na internetu vidiš di je slobodno. Vlasnički listovi bi se mogli spalit. Tak bi se riješili građevinske mafije. Ona druga mafija za drogu bi ostala, al pošto bi ljudi imali skoro sve kaj im treba, možda i ne bi trebali drogu. Kaj velite? Se zato drogiraju jer im nekaj fali? Ak je tak, onda bi se i te mafije rješili. Sad bi se još samo morali rješit političara i evo ti Eldorada! A kak?
Kak se rješit političara? Već sam se i toga sjetila, al to drugi put.

- 09:26 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.01.2009.

Ajd' dobro

Dakle, zadatak je sljedeći: muškarac i djevojka dolaze na grob njegovih roditelja. Tu se za njega dogodi nešto važno i u tom smislu treba napisati kratku priču. Evo moje zadaće:

Stajao sam ispred tog spomenika već petnaest minuta. Gledao sam u svoje cipele koje su do polovice debelog gumenog džona utonule u žuto blato. Nisam bio tužan. Bio je topao i vlažan jesenski dan i bilo mi je vruće, tako da sam uživao u vjetru koji je počeo puhati. Ovo je grob mojih roditelja. Kasnim dva mjeseca i osam dana na petnaestgodišnjicu njihove smrti. Pokušavam se opet, po stoti put, prisjetiti kako je čudno umrlo njih dvoje taj dan. Otac je prelazio cestu ispred fakulteta gdje je bio doživotni počasni profesor i točno prije nego ga je trebao udariti auto koji ga je izbjegao, udarila ga je kap i umro je na mjestu. Vozač je zakočio i izletio iz auta misleći da je lud. Pa izbjegao ga je, nije ga pregazio, a on ovdje evo, mrtav leži.
Majka? Ona je taj dan bila iznervirana njegovim kašnjenjem. Živjela je uz vječno pitanje: je li opet s nekom studenticom? Ta ju misao nikada nije napuštala jer, ako ćemo iskreno, i ona sama bila mu je jednom studentica. Legla je na ležaljku na balkonu i zaspala zauvijek.
Na isti dan. Jedan sat ranije.
Zadovoljan sam što su umrli zajedno. To možda mojoj majci ipak daje neku prednost pred svima.Umrijeti baš ovako, istog dana znači da su vezani nekim drugim i višim vezama od onih koje odredi čovjek. Uvijek sam malo više štitio majku jer sam osjećao da pati. Da se nisam rodio ja, njihov sin, ona bi zaista bila utopljena u moru mladih žena koje su mu se nudile i davale. Nikada nisam shvatio što je to na njemu što ih privlači, valjda neka mješavina autoriteta, privlačnosti koja ga nikada nije napustila, i ne znam čega još. Sjećam se da je u neko doba mog djetinjstva izbivao iz kuće po tri dana na tjedan. Tada nisam znao, majka je šutjela, ali sad znam da je živio još negdje. Znam jer sam i ja već star, ne zato jer mi je netko to rekao.
Zato mi je sada cijeli desni dio tijela vruć i zažaren. Jer ni dva metra od mene, već neko vrijeme stoji mlada djevojka. Šuti i gleda u spomenik. Ima kukast nos kao i on. Zašto tako dugo stoji? Jesmo li polubraća? Po nosu bih rekao da jesmo. Iako sam već vremešan takva spoznaja oduzela bi mi mir. Zažalio sam što sam došao. Da sam došao kad je trebalo, ne bih ju vidio. Ona možda dolazi tajno, zato da nikog ne sretne. Pomislio sam na svoje utočište, htio sam se vratiti kući, tamo bi me dočekao moj pas, moja fotelja, moj balkon.
Sada ću misliti na ovu mladu djevojku koja mi je najvjerojatnije polusestra. Neću moći spavati, jesti, živjeti.
Zamišljam kako je sve to izveo. Po njenim godinama izgleda da se rodila možda godinu, dvije prije njihove smrti. Nije mogao odoljeti. Glumio je da puno radi pa ih je posjećivao, možda je i gurao kolica. Možda su odlazili na obiteljske ručkove. Možda su išli na izlete. Ja sam tada već bio u Italiji na studiju, nisam to mogao primijetiti ni da sam htio.
Majko moja, kako je tebi moralo biti teško! Sve si znala, vjerujem. Kako si to preživjela?
Užasno me uznemirava me ta djevojka koja nepomično bulji u spomenik mojih roditelja. Što razmišlja? Grizem se, želim ju nešto pitati, moram ju nešto pitati. Znoje mi se dlanovi.
Pitam, oprostite, imate li sat? Ona me pogleda kratko, izgleda mi kao da me ne razumije. Na tren mi odlane, jer sam pomislio da je strankinja, znači nije mi sestra. Šutim ja, šuti i ona.
Pomislim kako je ona možda ipak znala za mene. Možda mi tajno obilazi kuću, možda me gleda iz daljine, iz nekog prikrajka. Možda me prati po gradu. Ah da, pa ona mi nije sestra, ona je strankinja, sjetim se. Znam da se zavaravam. Sestra mi je sigurno, inače ne bi ovdje stajala toliko dugo. Što da je još pitam? Vi ste poznavali pokojnika, pitam. Opet me pogleda, kratko, kao da ne razumije i nastavi gledati u grob. Baš sam glup, pa ako i jest tako, zašto bi se odala, zašto bi nekom neznancu rekla da je izvanbračno dijete poznatog profesora. Pa cijeli život joj je izgrađen na tajni, navikla je živjeti tako, nikad nije smjela pitati za onu drugu stranu. Majka joj je sigurno šturo objasnila cijelu situaciju i morale su šutjeti. Nikad nigdje ne reći tko im je otac i muž. Da se izbjegne skandal.
Već sam sav utrnuo, ali ona se ne miče. Poželio sam da ode prva. Da bar mogu čuti što razmišlja! Sav sam u nekom čudnom znoju, cijeli mi se život preokrenuo, tresem se. Kao psiholog, znam da se moram suočiti s problemom, a ne ga izbjegavati. To cijeli život govorim pacijentima, ali nikad nisam primijenio na sebe. Odlučio sam da sada bude taj prvi put. Želim upoznati tu mladu djevojku, popričati s njom, otkriti joj sebe i cijelu onu drugu stranu njegovog života. Da joj bude lakše. Zapravo da meni bude lakše. Jer kad bih tako postupio, ne bih bio nemiran. Sve bi bilo otkriveno, a kad je sve jasno, mir je opet tu. Upravo sam krenuo u oprezno obraćanje toj mladici. Smislio sam rečenice kojima ću se predstaviti, pa rečenice kojima ću joj objasniti kako se ne ljutim i kako je ne mrzim. Pa rečenice kojima ću pozvati nju i njezinu majku k sebi na pokazivanje albuma i mnogo dijelova očevog života koji nisu mogle vidjeti. U trenu kad sam počeo valjati te rečenice preko jezika, do nas je došla žena, uhvatila djevojku za ruku i odvela ju prema nekom malom autobusu na kojem sam uspio pročitati: 'Centar za autizam'. Osvrnuo sam se i vidio još par sličnih spodoba kako bulje u nadgrobne spomenike.
Dignuo sam ovratnik i otišao kući.

- 08:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 14.01.2009.

Nastavak svega

Kako i naslov kaže, slijedi nastavak. Idem na Ferićevu radionicu, bila je pauza od tri tjedna, tako da danas jedva čekam. Spremila sam jednu priču koju možda stavim tu na blog, ali se bojim jer je duga. Ima četiri kartice. Možda u dijelovima.
Profil dakle: moram sad ja zvati njih da se opet dogovorimo za sastanak. Kad dogovorim, slijedi izvještaj.
Moj mali pesek je naraso i sutra ide u novi dom.
Smanjili smo grijanje i sad nam je u stanu oko 20 stupanja, samo smo se obukli jače. Nije loše. Mlađa kćer uživa jer mrzi toplinu. Stalno joj je vruće. Ni sad ne nosi potkošulju. Ima kratke rukave, deblju majicu i kaput. Nema štrample. Kad dođe u školu skida se do kratkih rukava. Kapa ništa. Vruće joj je. Kad joj kažem da će možda nestati plina, veli: super, biće hladno!
Priča možda sutra kad danas dobijem packe za nju.

- 14:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se