prepreke

četvrtak, 29.11.2007.

29.XI

Pišem jednu priču koju ću objavit u dijelovima jer je preduga. Ja volim čitat postove koji mi nisu veći od ekrana.
Inače, vratile smo se Dražesna i ja na skeniranje. Od djece niš. Zaigraju se i niš od rada. Ionako imamo tih crteža od prije.
Krećemo se kao nekoliko rakova: jedan korak naprijed, devet unazad.
Danas je veliki daaan, naše republike........

- 22:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2007.

Divno

Umjesto da kao i sve žene njenih godina lovu troši na fitness, ili pedikiranje, frizera ili kozmetiku, novu dizajnersku odjeću, odlučila je nešto malo love uložiti u posve drugu stvar.
Dakle, ona zna svirati klavir, ali to je jako diskutabilna tvrdnja. Zna svirati note koje su napisane. Cijeli život željela je svirati jazz na klaviru, a u školama se improvizacija ne uči. Sama nije znala kako da počne. Tako je slučajno (ili ništa nije slučajno) pred neko vrijeme bila na jazz koncertu gdje je svirao jedan takav pijanist. Rus. Svirao je kao da nije s ovoga svijeta. Svirao je samo on, a činilo se kao da je na bini orkestar. Tonovi su je obavijali, i ostavili takvom sve do idućeg jutra. Da, htjela je baš to. Tada je odlučila: nazvaće ga i pitati za satove. Nekako je našla njegov broj. Razgovor je bio puno jednostavniji i lakši od onog što je očekivala. Objasnio joj je da živi u drugom gradu, ali sve je to Europa. Jednom mjesečno ona će imati sat poduke. No, osim muzike koja je sada počela teći iz nje same, ona je začuđena, zadivljena što postoji jedan svijet bez grubosti. Bez ogavnih političara, bez nasilništva. A u tom svijetu ima još ljudi. To je svijet koji ona okusi jednom mjesečno, ali vrijedi tisuću puta više. Ovdje je najvažnije da ona odsvira frazu. I da je ta fraza lijepa, puna, pogođena. Ovdje je najvažnije da joj je ton na klaviru mek i okrugao. Tu se ne spominje utrka za saborničkim klupama, i vrijeđanje nije udomaćena komunikacija. Ona svira, a on je sluša. Ponekad ju ispravi, ponekad joj sugerira što treba. Najdraže joj je kad sluša njegovo sviranje. Tada je svaki puta obaviju tonovi kao na onom koncertu. Kad se vraća kući, sretna je jer u rukama stišče note i svoju novu zadaću. Boravak u novom svijetu nije više samo jednom na mjesec.Taj sat je produžen svaki put kad doma sjedne i svira. Sretna je, jer je sada dio nekog novog paralelnog svijeta, puno ljepšeg od mnogih drugih.

- 10:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 17.11.2007.

rpf1-4

Vjezba 1-4


Dok je Ozana pisala na kompjuteru kao i svako prijepodne dok je bila sama, u sobu polako i bojažljivo uđe njena baka Elvira. Nije rekla dobro jutro, samo je tiho sjela na stolicu kao da čeka na red u nekoj ordinaciji.
Voljela je razgovarati s bakom, jer baka je imala samo jednu i najvažniju temu za koju je uvijek imala i snage i vremena: ljubav.
- Ljubav ti je najvažnija, govorila bi joj baka, život bez ljubavi nema smisla.
U početku joj se smijala jer je to iz usta jedne osamdesetgodišnjakinje zvučalo malo smiješno, ali kad bi se razgovor malo razvio, slušala bi i pamtila bakine rečenice kao aksiome koji se moraju primjenjivati.
Danas, kad je ušla izgledala je malo čudno, imala je na sebi neki svoj stari crveni 'šlafrok' od svile, a bilo je dosta hladno. Na ramenu joj je sjedio mali majmunčić kao iz filma o Pipi. Kad je baka bila u pitanju, zapravo ništa nije bilo čudno, samo se čovjek trebao naviknuti. Za majmunčića je znala da bi ga baka voljela imati, ali nije znala da ga je već nabavila. Tu svoju želju baka joj je rekla još dok je ležala u bolnici, prije nego je umrla od upale pluća. Ozana je pisala, smješkala se baki tu i tamo, a baka je povremeno pogladila majmunčića. Odjednom, majmunčić skoči na stol ispred Ozane i počne ju netremice gledati. Ona pogleda baku da joj kaže nešto poput: daj ga pozovi, smeta mi, ali nje više nije bilo u sobi. Ozana ustane i potraži je u hodniku, zazove je, ali ništa. Ostao je samo majmunčić. Gledao ju je pametnim očima i pružio joj ruku kao dijete koje želi da ga se vodi u šetnju. Primila ga je za ruku i krenuli su. On je na vratu imao bakin medaljon na lančiću i svako malo se spotaknuo na njega. Ozana se prigne da mu pomogne oko toga i dok je uzimala medaljon u ruke, on se otvori. Unutra je prije bila djedova fotografija, ali sada je na njoj bila baka. I to u najboljim godinama. Takvu je Ozana nije pamtila. Ona približi medaljon da bolje vidi, a baka joj se nasmiješi i mahne. Pozove je pokretom ruke kao da joj želi nešto reći i Ozana instinktivno približi medaljon uhu. Stvarno je čula baku. Rekla joj je da ide s majmunčićem u šetnju i da ga vodi tamo kamo on hoće. Nakon toga fotografija se ukočila. Što je drugo mogla? Danas joj je bio slobodan dan, radila je tek sutra, pisati više nije mogla, a majmunčić je čekao.
U gradu se činilo da ih nitko ne primjećuje. Pa ipak ne vodi psa, majmuna baš nitko nema u ovom malom gradu. No, izgledalo je da je to normalno, jer kad je malo bolje pogledala, vidjela je da svatko vodi neku životinju: tvora, svinju, kornjaču... i nitko se ne okreće.
Gradić je bio pun kafića, nekih koje ona nije prije vidjela, a kafići su bili puni starijih žena u crvenim 'šlafrocima'. Kad je bolje pogledala, sve su imale ista lica, samo različito stara. To su bila lica njene bake sa petnaest, dvadeset, šezdeset godina.....
Bile su vedre, i jako angažirane u razgovoru sa svojim sugovornicama - isto bakama. Prolaznici nisu primjećivali ovu činjenicu, a bake bi se tu i tamo okrenule i mahnule sad Ozani, sad majmunčiću. I on je odmahivao.
Ozana je hodala pažljivo prateći majmunčićevo potezanje ruke. Morala ga je slijediti jer joj je tako baka rekla.
Prolazeći kroz grad, došli su i do periferije, gdje više nije bilo tako krcato ljudima, a ni kafićima, a ipak bi povremeno na nekom prozoru ili balkonu ugledala baku u nekim godinama koje ona ne poznaje. Poslije više nije bilo ni kuća i oni su nastavili put po livadi. Više nisu vidjeli ni ljude. Došli su do nekog potočića, i tu ona uzme majmunčića u ruke da se ne smoči. Tako joj je ostao u naručju, a ubrzo se popeo na njeno rame. Medaljon na njegovom vratu se klatio i Ozana ga opet otvori. Sada je baka bila ozbiljna, i rekla joj je da krivo idu, da nije srela onog koga je trebala sresti. Moraju se vratiti do potoka. Ozana je shvatila da ipak nešto traži, to jest nekog, a poznavajući baku, to je bio neki muškarac. Znala je ona i koji. Onaj kojeg je voljela, onaj koji je nju volio, a nisu bili zajedno jer ni jedno on njih nije htjelo otići iz svog grada. Baka joj to nikad nije oprostila, i nakon što je umrla uvijek joj je dolazila u snove govoriti da je to krivo, da grad nije važan, da je važna ljubav, i ako to shvatiš onda je svaki grad tvoj. A danas je čak došla u njenu sobu s tim čudnim majmunčićem.
Ozana je pričekala da je majmunčić povuče i krenuli su lijevo uz obalu potoka. Došli su do jedne čistine gdje je bilo par borova i u njihovom hladu klupica za izletnike. Kad je sjela, neko vrijeme je razmišljala, a onda je počela plakati. Sjetila se da je ovo bilo njihovo mjesto i da su tu dolazili na male piknike. Sjetila se da su obećali jedan drugome vjernost, odanost, podršku...On je postao pisac kao i ona, ali nije pročitala ni jednu njegovu knjigu. Bojala se što će naći u njima. Zato je i plakala. Plakala je i zbog bake koja je sve ovo poduzela samo da joj objasni koliko je to krivo. Cijelo je popodne ovdje ostala. Malo je i zadrijemala, a onda se odlučila vratiti. Uzela je majmuna za ruku i krenuli su. Put natrag bio je kraći, nije bilo ljudi, niti kafića, niti puno baka. Kao neki avetinjski grad. Bez ijednog dućana, samo sive kuće, ulice, prijelazi....
Kod kuće, u njenoj radnoj sobi, baka je sjedila i čekala. Majmunčić je skočio na njeno rame, i dok je Ozana samo pokušala nešto reći, baka mahnuvši joj, krene van u hodnik, pa niz stubište. Sve lagano, kao da lebddi. Opet je pokušala, možda joj unuka dođe k pameti, tako je razmišljala.

- 20:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2007.

rpf 1-1

U sobi za presvlačenje nešto prije osam ujutro, već nas je bilo pet. Inače i sama grupa smije imati do osam žena (sredovječnih), ali tako rano to je velik broj. Pažnju mi je privukla jedna od njih koja dolazi jako rijetko.To je Mira, tvrda brđanka koja već u pozdravu ima nešto iritantno. Kad sam je prvi puta vidjela i osjetila njezine manire na svojoj koži, sjetila sam se onog groznog frustrirajućeg osjećaja iz djetinjstva: ona će pobijediti. Stalno igra neku igru pobjeđivanja. Zvuči smiješno, ali gura se, miče ti stvari, stane pred tebe i maše rukama da te uvijek udari. Mene osobno takve stvari dovedu do ludila. No, pravim se da je ne vidim i sjedam kraj Božene. Blaga osoba koja to i svojim izgledom nagoviještava. Pogled joj je smirujući, osmjeh upućen baš meni, i ja se naglo spuštam, nisam više ljuta. Skidam se u odjeću za gimnastiku, i slušam bespredmeni razgovor crvenokose i trenerice. Razgovaraju o djeci:
- I sad znaš, on ima gitaru u šest, a škola mu završi u četiri. Kako će to moje jadno dijete stići na sve te obaveze? Pa mora se malo odmoriti, poigrati na kompjuteru (zašto?), a poslije je umoran i ništa više ne stigne.
- Ma da, ta današnja djeca imaju samo obaveze. Pa sjeti se nas kad smo bile male (ja se sjetim), igrali smo se u parku, jurili i bili na svježem zraku. A oni? Samo uče.(Ma daj, uopće ne uče!) I taj program, taj HNOS, umjesto da im bude lakše, njima je teže.
- Da, neki dan su dobili za zadaću da opišu.............
Više ne slušam. Nije me briga za njihove zadaće i rasporede. Imam i ja djecu, ali nikad nisam mogla razgovarati o sjeckanju mrkvica, pasiranju voća, rasporedima i zadaćama. To je život, svi jedemo, rješavamo zadatke kakvi god oni bili.
Ulazim u dvoranu, strunjače su na podu, a Mira je naravno prva, izabrala je najbolje mjesto. Ja odabirem najdalje mjesto od nje i zamišljam je kako je zapravo kod kuće suprotnog ponašanja. Možda si ovdje liječi frustracije. Poslije juri na plac, kupuje meso, povrće, cjenka se i bezobrazna je s prodavačicama. To smije. Kod kuće priprema ručak, posprema, pere prozore, čeka jednog sina da dođe iz škole. Servira mu jelo, odnosi školsku torbu, odnosi pribor, kao da je sluškinja. To isto radi još za dva sina, i naravno, još jednom za muža. Sve ispočetka za cara obitelji. Dok muž jede, stalno je u stanju pripravnosti da mu dodaje sol, ubrus, desert. Tiha je i nenametljiva. Nakon toga se povlači, smiruje djecu i šalje ih po sobama da muž odmori poslije posla. Zadovoljna je jer je svima sve napravila. Prijateljica ju poziva na kavu, a ona odbija jer mora pripremiti zimnicu, ali ne propušta pohvaliti se kako je sve kao po špagi: svi sinovi napisali su zadaće, jeli su, sad idu na treninge, oprala im je odjeću baš na vrijeme da čisti treniraju, i još je stigla na gimnastku. Dok tako razmišljam, počinje muzika koja mi odmah kida živce, i čvrsto odlučujem da ću sljedeći puta donijeti svoj cd. Ne mogu slušati neki hibridni tehno-pop pa bilo to i uz vježbanje. Komentiram muziku naglas, i Božena se slaže, a kratkokosa plavuša koja je do sada šutjela, kaže:
- Ja jako volim muziku. Ne mogu bez nje. Po cijeli dan je slušam kod kuće. Zato sam i mladolika.
- I ja! Viknu u glas Mira i crvenokosa.
Skoro padnem od smijeha. Ona jako voli muziku i mladolika je. Nisam htjela komentirati jer niti je ovo muzika (to je smeće), niti je ona mladolika. No, toliko asocijalna da to kažem na glas ipak nisam. Sad je malo bolje pogledam i vidim da nosi steznik, onaj koji stegne cijeli torzo. To je onaj steznik koji se prodaje na televiziji, onaj koji za sekundu oduzme do četiri kilograma. Ali to nije sve! Uz njega dobijate i kremu!
Vidim da žustro vježba, da ne zabušava kao ja. Svaku vježbu radi revno, ispravno, a nas koje radimo malo aljkavo gleda s prijekorom đaka koji je odlikaš. Želim se smijati ali ne smijem pa zato imam još manje snage za vježbanje. No, već je kraj pa s olakšanjem odlazim u svlačionu, ali dalje od Mire.

- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

Još jedna na zadanu temu: rpf1-3

Magnetofon

Biti bolesna tada dok je bila mala, ali ne premala, Tratinčici je zapravo bilo divno. Legla bi u svoj krevet i malo ležala u vrućici. To je bilo divno iz još jednog razloga: mama je tada ostajala kod kuće pa stan više nije bio avetinjski prazan i strašan. Bio je divno i sigurno mjesto puno maminih mirisa i zvukova: kuckanje suđa, udaranje potpetica, čaj. Čaj u krevetu koji donosi mama.
A onda, ne odmah, nego nakon dva dana, tata bi joj donio magnetofon koji je čuvao u svom ormaru. Da je bila manja, tata joj ga ne bi dao, a da je bila veća ne bi joj magnetofon bio toliko zanimljiv.
Tako bi bolest prolazila u izmjenjivanju temperature, osluškivanju maminih zvukova i očekivanju njenog čaja i kad bi bila malo bolje, u igranju sa magnetofonom.
Magnetofon je imao vrpcu i dva koluta. Početak vrpce se morao prstima izvući sa jednog koluta i pričvrstiti na drugi da premotavanje može početi. Gumb za play, stop, forward i backward bio je jedan sa različitim položajima. Postojao je i zgodan mali mikrofon, crno srebrni.
Što je sve Tratinčica snimala? Prvo zvukove iz kuhinje. Mama je kuhala i pjevala: kad tebe ljubio sam zadnji puuuuut, tad trešnje cvale baš su sveee, i skriveni se šapat mog'o čuuut, ja ljubim tee.....Pjevala je s Ivom Robićem u duetu ali je glas spikera koji najavljuje podnevne vijesti prekinuo pjesmu baš na refrenu. Mamu to nije smetalo i nastavila je pjevati dalje. To je Tratinčica snimila zajedno sa zvukovima suđa.
Onda je pokušala snimati svoj glas. Užasan joj je bio vlastiti glas kad ga je preslušavala. To nije bila ona. Probala je promijeniti način govora. Još gore. Činilo joj se da samo ona ima tako ružan glas jer ostali su joj zvučali slično sebi. Onda je pjevušila i to je bilo malo bolje. Poslije toga je malo svirala na klaviru neke etide, ali najbolji je bio Bach, pa si je tu divnu meditativnu fugu snimila tri puta. Za svaki slučaj. Snimila je malo i tatu i sestru. Postavljala im je pitanja kao da su na nekom specijalnom intervjuu.. Pitanja su bila razbacana, šašava. Pitala bi koje voće najviše vole, kako vole mazati pekmez, debelo ili tanko, što im je najdraže dobiti za Božić, je li im teta Micika dosadna ili nije, nisu li gljive najodvratnije jelo na Zemlji, boje li se hodnika u njihovom stanu, gdje tata skriva magnetofon kad nije bolesna tko je izmislio štrample.... i više nije bilo mjesta na vrpci. Kad bi ozdravila, vratila bi tati magnetofon i to je bilo to.
Svaku svoju bolest Tratinčica je provodila na isti način, tako da bi sljedeći puta prvo preslušala što je snimila zadnji put. To je bilo svojevrstan zapis jednog doba, bolesti nisu bile baš tako česte, što je bila veća rjeđe se razbolijevala.
Danas Tratinčica ima puno godina, ima svoju djecu, ali bilo bi zanimljivo naći taj magnetofon i preslušati zadnju vrpcu.

- 08:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se