nedjelja, 10.04.2016.

Gdje sam?



Dragi moji,
vrijeme me baca, i nesvjesno prolazi, dani, tjedni, mjeseci...
ponekad se okrenem i ne mogu vjerovati koliko je brzo prošao tjedan.
Kod mene novosti.
Naravno.
Pa ipak je prošlo podosta od mog posljednjeg javljanja ;)

Siri mi je uginula :(
Šest mjeseci smo se patile, infuzija,
čak i transfuzija što kod nas nije uobičajeno,
sve moguće smo pokušale,
ona se hrabro držala do samog kraja.
Na staru godinu je otišla iza Duge :(
Ne moram vam pričati kako mi je bilo...
A neki su forsirali doček N.G. u velikom društvu.
Istrpila sam ih. Nevesela.
Nedugo nakon nje otišla je i Emma, na žalost,
starost je učinila svoje, i način života dok je bila na ulici.
Neutješna sam bila.
Ništa me smiriti nije moglo.
Ništa.
I nitko.
Nedugo nakon, stigao je Max,
veliki mačak kojega se prijašnja vlasnica odlučila riješiti.
Još uvijek se prilagođava novom domu.

Dala sam otkaz u Firmi.
Pripremila sve za odlazak u B.
Sve osim sebe.
Ovo vrijeme između,
u tom nekom vakuumu u kojemu bih se trebala spremati
i biti sretna zbog napokon odlaska i napokon zajedničkog života,
toliko toga se izdogađalo da me iscrpilo.

Upoznajem mog supruga na jedan novi način.
I da mi se sviđa ono što vidim,
i baš i ne.
Imamo drukčije pristupe važnim (barem meni važnim) stvarima u životu
i načine rješavanja istih.
'Koljemo' se kao pas i mačka.
Grozno.
Toliko grozno da se pitam ponekad jesam li baš toliko krivo procijenila
i mogu ili ispraviti svoje odluke.
Ne da se kajem, ali vidim već sad da ne ide na dobro.
On opet polazi iz pozicije sile, što me dodatno iritira,
misleći da me može ucjenjivati sad kad sam kao ostala bez primanja,
a to kod mene stvara toliki otpor da bih se okrenula i zauvijek otišla.
Zauvijek.

Evo i danas, dan prije mog kratkog puta za B i pred pakiranje stvari,
još jedna svađa u nizu.
Oko gluposti.
Oko nečega što je sam inicirao a ja očekujem
da će on kao muž, muškarac, zaštitnik obitelji napraviti,
a on niti zna kako, niti se trudi.
A stalno mi spominje kako on 'podmeće svoja leđa'.
Da, podmeće, za sve pizdarije i sranja koje je donio u moj život,
i očekujem da će ih on i podmetnuti.
Za mene ne podmeće, ja se i dalje borim za sve svoje sama.
Jer o svemu tome on na žalost pojma nema.
Ne zna o meni gotovo ništa,
ne trudi se upoznati me,
ne zna što volim
niti što me veseli,
niti što me rastužuje.
Ne zna kako sam provela dan
iako me bezbroj puta dnevno nazove
da bi mi dao zadatak što trebam napraviti
jer on sam ne zna isto odraditi,
i naravno ljuti se kad nešto odlučim sama,
no nikad nema vremena za razgovor sa mnom,
intimni razgovor,
o onome što je meni problem kako bih mogla zajedno s njim donijeti odluku.
Pa onda sama i donesem odluke vezane za sebe.

Jer on ima neke svoje prijatelje koji su mu preči, zanimljiviji,
na koje troši svoje slobodno vrijeme.
S njima može telefonom ili usmeno satima
voditi (za mene) isprazne razgovore i polemizirati o glupostima,
o informacijama koje usputno pročitam i njima se ne zamaram,
a za njh su to teme o kojima mogu beskrajno razglabati,
kao da su donosioci novog svjetskog poretka ili vladari života i smrti
pa mogu utjecati svojim pričama na događaje iz naše svakodnevice.
Budalaštine ukratko, koje nisu vrijedne spomena.

Pa tako,
karta me čeka u džepu
a ja još nisam sigurna hoću li sutra odletjeti put svog novog doma
i hoće li mi to biti novi dom
ili ipak neće... ne znam.

Preumorna sam od svega.
Zatvorili smo zagrebačku trgovinu.
Da, na žalost, kratko je trajalo iako slatko,
prostor u kojemu smo bili prodan je jednoj 'slatkoj' firmi (pravi kolače)
a mi smo skoro na ulici završili,
pa je trebalo navrat-nanos sve zapakirati i negdje privremeno smjestiti.
Da, i to smo nedavno odradili,
i da, i tu je on podmetnuo svoja leđa
a ja sam izgleda samo gledala kako drugi rade, nose utovaraju i pakiraju,
i nisam se ni preznojila danima,
iako ne znam od čega dva dana nisam sebi mogla doći
i kako i zašto su mi ruke i noge natekle do neprepoznatljivosti.
Jer kako bi moja šogi rekla: 'pa nisi ti ništa radila, radnici su',
pa ne znam što me spopalo ;)
No spremili smo sve.
To je najvažnije.
Po cijenu života i zdravlja.
Nečijeg.
Ničijeg.
Mojeg i njegovog.
Ali kad sila radi, drukčije ni ne može.

I tako, vratimo se na pitanje dana: Gdje sam?
Ne znam,
vidjet ćemo za koji dan, tjedan, mjesec,..

A do tada, budite mi vrijedni i pametni,
i donosite mudre odluke,
ja očito nisam donosila dovoljno mudre
za sebe ;)

- 15:06 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2016 (1)
Listopad 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (3)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (4)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (8)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

moja trenutna razmišljanja i raspoloženja, neki put kroz koje slovo a neki put kroz sličicu..







online

adopt your own virtual pet!


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se