nedjelja, 30.09.2012.
grozna kćer ili grozna osoba...
počela sam raditi prije par tjedana.
obavila prije toga sve kontrole i sve je u najboljem redu.
rez... i dalje katastrofa.
ne želim ga niti gledati.
ignoriram ga.
nabavila sam neku kremu no nije kod mene,
u susjednoj je državi, samo trebam otići po nju.
ne znam zašto ali ne žuri mi se.
dr mi je objasnio da ne smijem još ništa vježbati.
ipak, neki dan bila sam na rolanju i bilo je odlično!
da nisam tako iscrpljena nakon radnog dana išla bi rolati svaki dan.
no smislit ću nešto.
bolje se vremenski organizirati.
možda onda uspijem u danu ugurati sve.
i u noći ofkors.
posao sve po starom.
punom parom.
moj mužić nema baš osjećaj da još uvijek nisam nadošla.
pa tako četvrtak i petak sam bila u Zg poslom
u petak navečer sletio je u Zg te smo otputovali za Pu.
ujutro razgovor sa samo 45 kandidata za radno mjesto u trgovini.
naravno, ja sam to obavila.
sitnica, pih ;)
navečer sam bila smoždena a glava puna informacija, likova, sumnji u vlastiti dobar dabir.
u nedjelju ujutro sam odlučila pozvati njih 5 koji su ušli u uži izbor
te natjerati mužića da on razgovara s njima.
imala sam svog favorita.
poklopilo se da je i njegov.
ostatak nedjelje do večeri učila sam novu djelatnicu poslu.
navečer krenuli za Zg.
no, bilo bi dosadno samo direktno za Os produžiti.
pa smo malo skočili do Slovenije negdje oko ponoći.
a onda opet do Zg pa smo u Os bili u 3 ujutro.
u pola sedam budilica je nemilosrdno zvonila i tjerala me na ustajanje.
radni je dan.
poslije posla, ručak, spakirala sam ga i on je otišao u Bru.
ja u krevet jer sam bila koma.
njemu je to normalno.
kuću smo napokon dali na prodaju.
ne vjerujem da ćemo je prodati skoro ali barem je stavljena na net.
uskoro se treba preseliti u jedan stan koji smo zajedno izabrali,
nakon mjeseci i mjeseci mučenja oko teme izbora stana i lokacije.
odnosno njegove želje da ostanemo u toj kućerini
koju ja uopće ne želim ni vidjeti a ne živjeti u njoj.
zašto?
zato što je ona ostavština iz njegova prva braka,
mjesto gdje je živio sa svojom bivšom ženom i djecom,
podsjetnik na sve loše trenutke koje je doživio od njih.
no ipak, emotivno je previše vezan da bi mogao samo tako otići.
a ja previše emotivno odbijena svim sranjima koja sam zbog njih proživjela
da bih mogla ondje doći.
posebno nakon zadnjeg incidenta prije par tjedana
kad mu je vlastita kćer ušla u kuću dok ga nije bilo
i odvela psa o kojemu se on brinuo zadnjih 12 godina.
teko toliko da ga povrijedi.
tek zato što više nema i ne zna način kako ga povrijediti.
danima je obilazio sva moguća mjesta gdje bi pas mogao biti.
na kraju se pomirio s činjenicom da je ostao bez psa.
no kako se život pobrine za sve,
tako mu je baš dan nakon što je ostao bez psa,
došao u kuću jedan mačak koji se udomaćio kod njega
i sad ima novog kućnog ljubimca.
kad ga vidim kako je sretan kad mu se mačak umiljava,
sretna sam da nije potpuno sam.
meni su u kući odnedavno tri mačke.
Micko, Cicka i Livia, koja se razboljela taman kako sam se ja vratila sa operacije
pa je jedna privremena udomiteljica brinula o njoj dok se nije oporavila.
posljedice su bolesti još uvijek vidljive no puna je duha, vrlo živa,
razigrana i nepredvidiva.
pa smo imali nekoliko neprospavanih noći
u kojima sam je čekala da se vrati kući sa šetnje krovovima.
a baš jučer, izletjela mi je kroz otvorena vrata od stana
jer mi je otac stigao u posjetu,
no nije želio ući nego je stajao na vratima
i pričao pola sata o svemu i svačemu
a ja sam ga uporno pozivala u stan jer ne volim stajati na vratima
ne volim kad susjedi slušaju moje razgovore s bilo kime
ne volim mogućnost da mi bilo koja od mačaka može pobjeći mojom nepažnjom.
ali evo, uspjela sam dovoljno dugo imati otvorena vrata
naživcirati se što moj otac neće ući ali ni izići,
Livia je iskoristila priliku i pobjegla niz stepenice stubišta.
moj otac koji šepa na jednu nogu naravno da je ne može stići
osim toga, prvi put su se danas susreli i ona bježi od njega jer joj je nepoznat,
pa sam ja ne razmišljajući niti malo o ocu,
odgurnula ga u stranu toliko jako da je zateturao i počeo se hvatati za okolne predmete,
i strpopoštala se niz stepenice dok nisam uhvatila malu Liviu.
u međuvremenu ulazna vrata od stana zatvorila su se
i nas troje, moj otac, Livia i ja ostali smo stajati s krive strane vrata.
ja bosa.
Livia pomalo divlja, nenavikla držati se u naručju duže od pola minute
počela me grebati svom snagom
te sad imam prekrasne crveno krvave ogrebotine na obje ruke
a moj otac zbunjen samo me u čudu gledao.
prvo jer nije očekivao ovakvu moju reakciju
a drugo što nije nikada vidio kako reagiram kad sam ljuta.
uglavnom,
navikla sam sama rješavati stvari
i ne oslanjati se na muškarce u svom životu,
pa tako ni na vlastitog oca koji do sad sve godine mog života nije znao kako brinuti o meni
pa sad kad je u mirovini ja imam osjećaj da bih trebala brinuti o njemu
a to se samo potvrđuje svakim danom
jer su mu reakcije usporene, ili ih uopće nema.
što mene još više izbaci iz takta.
pa sam tako u vrlo kratkom vremenu izorganizirala čekić,
razbijanje stakla na ulaznim vratima
kao najjednostavniju metodu ulaska u vlastiti stan.
tata je bio u šoku kad sam vikala na susjeda da udari jače čekićem kao da želi nekoga ubiti
jer ako sam ja žena mogla razbiti isto staklo samo sa kišobranom (prije par godina)
kako on lupka po staklu čekićem i tvrdi da ga ne može razbiti?!?!?
vrata razbijena,
tata otišao totalno zbunjen mojim reakcijama,
ja živčana što je prekasno za pronaći staklara,
što moram čekati jutro,
što moram 'zakrpati' rupu na vratima,
pokupiti razbijeno staklo.
stiglo jutro, staklar zamijenio staklo a ja shvatila da živčanim zbog gluposti.
i to je iza nas.
svejedno, bez obzira na dobar ishod
ponekad imam osjećaj da sam grozno gruba prema svojim najmilijima
i ne mogu se oteti tom dojmu da ih zbog nečega iz prošlosti 'kažnjavam'.
i baš se ne mogu svrstati u red 'svetica' i 'anđelčića'.
- 10:10 -
