petak, 15.06.2012.
bitch?
pisala sam vam u ožujku o mom zaljubljenom bivšem susjedu.
i nadi da će ga proći.
mislim, ta zaljubljenost.
jer meni ništa ne znači.
nisam u tom filmu, njegovom.
odnosno, ja jesam očito u njegovom filmu
ali on nije u mom.
i tako,
vrijeme prolazi, mi se ne vidimo pa čak niti slučika u prolazu
i ja pomislila da ga je prošlo.
odjednom,
u mom poštanskom sandučiću svakih nekoliko dana nekakve novine.
to su u stvari oni prilozi npr Jutarnjem, Večernjem, ne znam ti ja kojim sve novinama,
uglavnom oni prilozi za žene, ili barem bi trebali biti 'ženski'.
i pomislila plavuša kako je netko slučajno ubacio u moj sandučić.
pa se ponovilo.
pa opet.
pa mislim si, čitam i ja novine, nisu mi potrebne,
neke od njih već sam pročitala.
i jedan dan,
zvoni meni fixni telefon u uredu.
ja u poslu, petnaest do šesnaest,
pred kraj radnog vremena.
ja baš pred kraj imam najveću inspiraciju za raditi i najbolje mi ide.
tad bih mogla do 19h sigurno ostati,
no mojima u Firmi to nikako nije jasno
svi se žure ranije kući,
već u petnaest i petnaest gase se kompjuteri i zadnjih 30tak minuta lapi u priči.
ja sam nedruželjubiva jer se zavučem u svoj ured
i baš tad najbolje radim.
uglavnom, zvoni mi fixni.
javim se i ono bivši susjed.
pomalo uvrijeđen što se ja ne sjetim nazvati.
što se ne sjetim poslati poruku.
(a baš si našao tko će ti slati poruku!?!? mislim, volim ja smsat ali s onima s kojima se volim, ne sa svima)
i priča on nešto i čuje da ja tipkam po tipkovnici, printam,...
pa u gužvi si?
da, jesam.
ne možeš pričati?
mogu ali sad baš sastavljam nešto, glava mi je puna misli, sorry.
nakon petnaestak minuta mučnoga razgovora prekinuo je poziv.
ja nastavila u miru raditi.
da, pitala sam ga jel mi to on ostavlja novine u poštanskom sandučiću.
da, točnije ne on nego netko drugi umjesto njega.
pitam zašto, pa zato da znam da misli na mene.
ok.
ne znam jesam li trebala nešto drugo tad odgovoriti
(tipa: nemoj hvala, ne trebaju mi, imam ih i sama, mogu si ih i sama kupiti),
ali meni se u takvim situacijama mozak potpuno zablokira i ja samo tiltam.
katastrofa.
kad završim razgovor onda se sjetim što sam sve trebala reći.
al onda je kasno.
svako jutro pijem sa kolegicom zeleni čaj u njezinom uredu i prebacim svoj fixni na njezin.
u to vrijeme ne dam ni mužiću da me zove.
zna da traje pola sata taj čaj i neka se nauči na naše rituale, nije on taj koji će ih mijenjati.
prošlo tjedan ili dva nakon susjedova telefonskog poziva,
kad ujutro u vrijeme čaja zvoni moj telefon.
javim se.
bez predstavljanja: dobro jutro, pije se kava? evo prolazim pa sam mislio da odemo popiti negdje kavu.
halo??, dobro jutro, s kim razgovaram, niste se predstavili.
oprosti, ja sam (kaže ime), mislio sam da si mi prepoznala glas.
prolazim pored tvoje firme, u gradu sam, hoćeš izići da popijemo kavu zajedno?
?!?!?
ne dam nikom da mi mijenja rasporede a ne nekome tko se stalno nameće.
ja pijem čaj i ne izlazim iz ureda prije podne, nemam takve običaje.
molim te ubuduće se predstavi kad nazoveš, ovo je vrlo nekulturno.
dobro oprosti, do viđenja.
prošlo je još barem tjedan dana,
novine se i dalje kontinuirano pojavljuju u mom sandučiću,
već ih je i moj mužić počeo vaditi i čitati,
i zezati se kako imam tajnog obožavatelja.
a što da mu kažem, jadna li sam, da imam ili da nemam?
ovaj put,
novine su temeljito pročitane i neki tekstovi su podcrtani fluorescentnim flomasterom
i fotografije 'ukrašene' jednostavnim crtežima koji bi trebali valjda predstavljati tog mog bivšeg susjeda i mene
(tipa: fotografija plaže a na njoj nacrtani muški i ženski čovječuljci koji se drže za ruke).
i ja sve to vidim, pročitam da bih shvatila skrivenu poruku i bacim novine.
ne odreagiram.
kad jučer, dok sam bila na pauzi, nakon povratka u ured,
dođe kolegica iz susjednog ureda i donese mi ceduljicu
sa njegovim imenom i malo iskrivljenim prezimenom (valjda nije dobro čula dok je zapisivala preuzeti poziv)
i ispod piše 'nazovi ga'
prvo nisam shvatila da je to on zvao i ostavljao poruku, pa kao plavuša pitala: a tko je to,
iz koje je firme i jel ostavio neki broj telefona.
ona kaže, ne, pretpostavila je da znam o kom se radi.
kad je otišla shvatila sam da je on u stvari zvao.
poslala mu sms i 'izgasila' ga u njemu.
dala mu do znanja da ga ne mislim zvati,
da nisam raspoložena ni za kakva zvanja, druženja, kave niti novine sa podvučenim tekstovima,
da sama donosim zaključke iz onoga što pročitam
i ne treba mi nitko podvlačiti umjesto mene niti aludirati na bilo što.
da ne znam što je pisac time htio reći ali je promašio temu.
možda je trebalo biti šaljivo ali nije.
posvjedočio se već u par navrata da imamo drukčiji smisao za humor
i da mi njegove dosjetke nisu niti malo smiješne.
odgovorio je samo:
pisac je već toliko 'spušten' da na vašu sreću više ništa neće reći.
nadam se.
- 19:20 -
nedjelja, 03.06.2012.
sve sjeda na svoje mjesto..
mislili ste da sam zaboravila javiti se? :)
ma nisam, samo mi je trebao jedan dan mira, kao ovaj danas :)
vratila sam se ranije s bolovanja, tri tjedna.
zvali su me s posla prvo jedan dan pa onda i drugi,
pa onda svaki dan, da baš im nešto hitno trebam doći odraditi.
iako su našli osobu koja će me za vrijeme mog bolovanja mijenjati.
pa sam se vratila raditi,
jer kad već radim da me barem za to i plate
a ne da mi skidaju plaću zato što sam na bolovanju.
pozitivna stvar nakon operacije
je da se ožiljak vidi ali je puuuno manji nego prije :)
kad god mi mužić pogleda vrat
sjeti se jadan što je sve pretrpio slušajući moje ispade ludila
u fazi kad je sve još bilo natečeno i crveno :))
ali što će, mora me trpit ;)
mažem jednom dobrom kremicom i već je puuno bolje, stvarno.
druga stvar,
prvi put u životu nakon svih ovih godina, a nisam mlada hehe,
poželjela sam pojesti komad mesa.
do sad sam uvijek bila na ribi i povrću.
ne znam kakve se promjene događaju u organizmu nakon operacije
ali moje prehrambene navike su drukčije.
mužić mi se veseli jer je on tipičan mesožder
koji bi mogao za doručak, ručak i večeru jesti steakove,
medium rear (iliti krvave za popizdit, barem za moj ukus)
na moju sreću,
ne želim meso baš toliko,
za sad je teletina ispod peke moj vrhunac mesa :)
još jedna stvar koja je dobra,
nisam više anemična :)
zadnjih trideset i kusur godina ratovala sam s anemijom.
i nikada nisu uspjeli otkriti uzrok.
a sad se čudom čude što je netragom nestala :)
a meni super!
e da,
kao posljedica poremećaja rada štitne žlijezde, imala sam problema sa kilažom,
točnije, u zadnjih godinu i nešto znala sam se udebljati po deset do dvadeset kilograma
a onda tek poneku kilu skinuti, i opet tako.
što god pokušavala kilogrami nisu išli dolje.
pa sam sad nakon operacije i nakon mojih čudnih želja za mesom,
otišla do dvije nutricionistkinje koje su me saslušale
izvagale i napravile još neke izmjere,
te ustanovile da unosim u organiam puno manje kalorija dnevno nego što bih trebala,
da normalno da mi niti jedna dijeta ne odgovara
kad ja jedem manje u normalnom režimu prehrane nego kad sam na dijeti
i to kroz dva obroka najviše.
pa sam dobila preporuku promijeniti način prehrane na 5 obroka, i za sad mi se čini ok,
pokušavam se držati tri glavna obroka u danu, ne preskakati ih
i imati dva međuobroka.
da, više ne moram uzimati niti terapiju za štitnjaču,
moj drugi preostali režanj sad radi kao nekome tko je potpuno zdrav,
bez ikakvih nadomjestaka :)
a privatno...
privatno je moj mužić nakon godina i godina moje strpljivosti
shvatio da mu je najljepše kod mene doma.
pa je ovdje gotovo svaki tjedan odn. nekoliko puta mjesečno,
i sve duže i duže ostaje.
sad je trebao biti samo dva dana a ostao cijeli tjedan.
svaki dan je odgađao polazak.
opustio se
odmorio.
shvatio da pored svih njih prisutnih u njegovom životu prije i za vrijeme mene,
jedino ja brinem o njemu i njegovu zdravlju,osjećajima, problemima.
i rješavam ih zajedno s njim.
ostali (a pod tim mislim na njegovih četvero djece, bivšu ženu, mamu i sestru)
doživljavaju ga kao zlatnu kasicu prasicu
koju samo treba protrest i novci ispadaju.
da ne mislite da se događaju neke velike promjene, ne.
samo najviše u njegovoj glavi.
ja sam ovaj put pametnija.
sve ove godine očekivala sam i nadala se zajedničkom životu
(jer živimo razdvojeni, za one koji ne znaju)
i nekako me to sve prošlo.
shvatila sam da ne vrijedi.
ništa forsirati, ništa silno željeti.
jer ne ovisi samo o meni.
i sad kako sam ja digla ruke, ne doslovno, no ipak od zajedničkog života,
tako je on počeo težiti tome da budemo što više skupa.
pa kako je moja kuća i njegova,
pustila sam ga da dođe svojoj kući kad je se zaželi.
i sad je stalno tu :)
nije sve to samo zbog kućice.
dosta su sama njegova djeca tome pridonijela, sebi na štetu.
od četvero koliko ih ima,
tek jedno radi i ne ovisi ni o kome, ima svoje zvanje i struku u rukama.
ostalih troje...
dvoje je pored završenih škola, fakulteta, tečajeva
(jer to se ne može smatrati fakultetima) u Americi
koje je tata debelo platio a po glazbenim željama svoje dječice i bivše žene,
sjede doma i kradu Bogu dane, besposleni, lijeni, bez ikakvih radnih navika.
treće studira u Americi,
drži se mami za suknju i muze novce od tate,
smatrajući da je studij povijesti
(da me ne shvate krivo oni koji su iste struke ali davno prije studirali)
u današnje vrijeme dobra investicija i budućnost.
pa tati šalje mailove u kojima ga konstatntno traži novce,
ali i one u kojima mu šalje svoje članke pisane o nekim temama i nebulozama iz prošlosti,
pune informacija koje lako možete pronaći danas bilo gdje na netu i sklepati u obliku članka.
dakle, ništa posebno, ništa spektakularno.
po mom skromnom sudu, bačen novac.
puno kvalitetniji i bolji studij mogao je imati i u Belgiji ali i bilo gdje drugdje.
možda ja ne znam previše o američkom sustavu školstva
ali cijelu tu naciju smatram pomalo retardiranom a studije usko specijalizirane
te ljude nakon njihova završetka ne baš jako pametne
niti sposobne išta drugo u životu raditi osim onoga što su kroz taj studij naučili.
na žalost kao klasičan primjer koji potvrđuje ovo moje mišljenje navodim njegovih troje djece i bivšu ženu.
a s njima, samo problemi.
pa tako, prije jedno mjesec dana dok je bio u Hr,
kako prodaje kuću u kojoj živi
i najavio je to i vlastitoj djeci kako bi uzela iz kuće svoje stvari i neke njima vrijedne stvari,
dvoje najstarije od njih i najljenije (32 i 27 godina),
odlučilo je imati garage sale.
ok, pomislio je,
riješiti će se djeca hrpe svoje krame koju neće nositi sa sobom.
i dok je on bio sa mnom,
ne odmarao nego radio i stvarao
kako bi između ostalog i ovih dvoje ljenjivaca imalo novca,
oni su odlučili prodati i namještaj iz kuće,
ali ne na dvorištu nego su pustili ljude u kuću,
i tek tad tražili od oca da im kaže cijene za taj namještaj koji su željeli prodati.
koliko je u prvom trenu bio ljut na njih,
toliko je pomislio da nema veze, neka prodaju,
pa ako uspiju nešto i zaraditi, neka im taj novac,
stvari se lako mogu kupiti nove.
ali kako je kuća ogromna a oni tupani,
tako su dozvolili ljudima da šeću po cijeloj kući
i pri tome ostali bez laptopa
kojega im je netko od 'kupaca' popalio u razgledanju kuće :)
onda su na večer, nakon gotovo nikakve prodaje,
zvali tatu da se vrati kući jer se boje spavati sami u njoj
nakon toliko ljudi koji su prodefilirali kućom i sad znaju što se sve u kući nalazi.
naravno da se on nije vratio u B zbog toga,
pustio ih je da se malo grizu od straha u mraku kućerine
dok leže tijekom noći u vlastitim krevetima i osluškuju svaki šum oko kuće :))
ili recimo jutros se vratio iz Hr nakon tjedan dana u Belžik,
i pronašao suđe neoprano cijeli tjedan u sudoperu
jer sinčić krebilčić od 27 godina koji ga je i zamazao nije ga htio oprati.
meni bi još samo pola sata bio pod istim krovom.
nakon toga bi tražio hitno novi smještaj, milom ili silom.
no na svu sreću ima i tome lijeka,
pa iako moj suprug prije nije imao snage za neke velike rezove i odluke,
promijenio se.
i koliko je u neku ruku nesretan jer su to njegova djeca i boli ga, što je normalno,
svjestan je da je krivnja i njegova,
no to ne znači zbog tog osjećaja krivnje pustiti im da se i dalje ponašaju na isti način a bez ikakvih posljedica,
nego je sam odlučio stati tome na kraj
i zauzeo je puno pozitivniji stav nego prije, prvenstveno prema sebi a u odnosu prema vlastitoj djeci.
kad čujem takve priče pomislim da su to moja djeca, ja bi ih metkom u čelo, pa da su pet puta moji.
jer oni nisu sposobni baš ni za što, ali stvarno ni za što.
dobro, to ja samo tako kažem, sigurno ih ne bi metkom u čelo,
ali iako nisam zagovornik nekakvih batina,
smatram da ih je prije s vremena na vrijeme izlemao
nakon što je vidio da razgovorom ne može ništa postići,
da ga ne doživljavaju i ništa im ne znači ono što on govori,
više bi ga poštovali, doživljavali, smatrali autoritetom i znali kad je dosta,
jer sad su izrasli u neodgojene klipane
nespremne ni za kakav život, obaveze, odgovornost, posao, radne navike, obitelj, išta.
i onda pomislim kako se ne trebam oko takvih stvari živcirati,
ali kad vidim koliko sve to mog supruga muči,
i koliko je sad svjestan kako je sam isto tako kriv što su oni takvi neodgojeni i problematični,
jer nije imao vremena tijekom njihova odrastanja pozabaviti se njima
nego ih je prepustio njihovoj majci koja osim odgoja djece nikada ništa nije morala u životu raditi
pa da ih je bar nekako odgojila ali niti to nije znala...
ne mogu se praviti da me se ne tiče ili da me ne živcira i da sam flegma.
ne mogu.
s druge strane,
sad sve više i više ja radim zajedno sa suprugom na njegovim poslovima
i vidim koliko se lomi i koliko se trudi raditi i zaraditi,
neumoran je, ima ogromnu energiju, da bi nešto stvorio,
da bi na poslijetku i oni imali sve što požele,
a nitko od njih nije se udostojio pitati kako je on, kako mu zdravlje,
treba li mu išta pomoći i mogu li se uključiti,
već spavaju kao crkotine do iza 14h svaki dan,
ja takvo što ne opravdavam i ne podržavam
i sigurno ne mislim za takve ljenguzičare raditi.
pa je ventil sve zatvoreniji a naravno to im ne paše.
no morati će se prilagoditi, jer ja više neću, niti malo :)
a on je napokon shvatio što može dobiti nekim pravim a što izgubiti nekim krivim potezom.
ja uskoro trebam na još jednu operaciju,
i odgađala sam je dobrih mjesec dana,
no nemam što više čekati.
tako da uskoro opet idem 'pod nož' :)
nakon toga, trebala bih biti još zdravija nego sad, a onda... vidjet ćemo ;)
ponekad se pitam jesam li ja jedina naišla na muškarca
koji nakon razvoda od svoje bivše žene iako ima odraslu djecu
ne može napraviti reda u svom životu i postaviti svakoga na njegovo mjesto,
te ne dozvoliti da mu netko 'hoda po glavi',
ili je to sudbina svake od 'drugih' žena,
koje su sa suprugom naslijedili i sva moguća govna iz njegova prvog braka.
ili s mi žene ipak sa svime time bolje nekako nosimo,
a njima kao i ovom mome treba čak i nekoliko godina
da počnu raščišćavati u vlastitom 'dvorištu'
kako bi mogli krenuti dalje.
ne znam.
znam samo da koliko god ovo sve možda i zvuči grubo s moje strane,
barem vezano za njegovu djecu,
znam da ima i onih koji sa puno manjom djecom i u godinama koje su za njih kritičnije (pubertet)
znaju sve segmente života posložiti tako da nitko ne bude povrijeđen ili oštećen.
isto tako, znam da ponekad ne vrijedi biti onaj fin i pristojan
koji će se maknuti u stranu
i misliti da ako se ne miješaš neke stvari će se riješiti same od sebe
ili da se tada barem sam nećeš uprljati.
na žalost takve situacije i takvi ljudi prljaju te htio ti to ili ne.
pa onda barem treba reći ono što misliš,
postupiti onako kako osjećaš u srcu,
naravno stajati tad iza svojih osjećaja i postupaka
i ne dozvoliti da netko 'gazi' po tebi jer si prefin.
više nisam :)
govorim i pišem što mislim,
rješavam probleme i situacije onog trena kad se dogode
i puno mi je lakše tako.
ima jedna stara poslovica koja glasi nekako ovako:
što se više saginješ, više ti se guzica vidi.
e pa ja se više ne saginjem nikome ;)
- 12:57 -
