srijeda, 18.04.2012.
oporavak
dakle,
bila u Zg na operaciji, taman prije Uskrsa.
još dan prije odlaska u Zg imala sam temperaturu i bilo je pitanje hoću li ići,
mislim, ima li smisla dolaziti u Zg ako me neće operirati jer nisam zdrava.
naravno, kašalj je bio i dalje prisutan, usprkos sirupima koje sam tamanila.
odem do svoje dr da mi otvori bolovanje dok sam na operaciji
i ona me ne pušta prije nego izvadim krv jer sam kod nje u ordinaciji još temperirala.
ok, nalazi taman dotiču granice.
zovem Zg i pitam jel da dolazim ili ne.
'pa dođite, mi ćemo napraviti nalaze dan prije operacije i vidjeti hoćemo li vas operirati ili nećemo'
ok.
dođem kući nakon više od pola dana provedenih po ambulantama
a moj Micko doma povraća.
pa proljev.
pa si mislim, opet sam luđakinja nabavila nekakvo cvijeće, možda je nešto pojeo.
valjda će proći.
probam mu dati pojesti nešto, odbija.
ja sva unervozirana, trebam se spremiti za bolnicu ali i za put.
ostavljam sad dvije mačke doma, i Micka i Cicku, i nije mi svejedno,
posebno što vidim da Micko nije baš najbolje,
no mislim si, povratio je to što ga je mučilo, biti će bolje.
mužić mi je naravno u belžik
i doći će taj dan kad mi je operacija ali zbog posla ne može prije.
mrzim i mrzim tu našu razdvojenost sve više i više
i situacije u kojima pored muža ja sam potpuno sama jer on nije pored mene.
kao da ga nemam.
kao da sam single.
u stvari još gore do toga,
jer kad si sam znaš da nemaš nikoga s kim bi mogao nešto podijeliti
ili dogovoriti ili olakšati si
ili nekoga tko će ti pomoći ili samo biti pored tebe, kao podrška.
znam, uvijek postoje prijatelji
i ok, taj oblik podrške od nekolicine njih imam,
no mislim baš sad na onu partnersku podršku
kad očekujete da kad odlazite na operaciju on bude pored vas i drži vas za ruku,
vozi vas u Zg jer ste vi unezvjereni od uzbuđenja
i ne znate se od muke ni spakirati,
na to mislim.
i onda , kao šlag na tortu, u svemu tome ove moja mama.
da i ona ide baš sutradan za Zg, jel može sa mnom ići.
baš sam oduševljena.
ali što ću, mama mi je,
bez obzira što nju boli ona stvar u kom sam ja filmu
i jel mi pomaže ili mi otežava svojim utrpavanjem.
kako sam ja morala biti između 8 i 9 ujutro u bolnici
to znači da trebam krenuti barem 3 sata ranije da ne bih zakasnila.
kako ne znam Zg najbolje, barem pola sata trebam imati fore
da pronađem točnu adresu i parking.
kako se radi o jutru i vremenu kad svi odlaze na posao
trebam li i tu uzeti pola sata fore?
ne znam.
uglavnom, odlučila sam krenuti u 4.
što znači pola sata ranije početi spuštati stvari dolje u automobil
to znači sat vremena ranije se ustati i obaviti jutarnju higijenu.
ne jesti ništa jer ne znam kakve će mi pretrage raditi prvi dan.
ok.
ali Micko cijelu noć povraća i ja gotovo ništa ne spavam.
u pola tri ustajem po ne znam koji put iz kreveta,
čistim njegove tragove povraćanja ali i prolijevanja
i razmišljam da li uopće otići u Zg ili sve otkazati.
zovem mamu da joj kažem da ne znam hoću li uopće ići,
ako joj se žuri u Zg neka nađe drugi prijevoz,
da ja prvo moram naći veterinara koji će mi pregledati životinju i ustanoviti što mu je.
zovem veterinara i dižem ga iz kreveta,
njemu treba pola sata da dođe u grad,
odlazim s Mickom do ambulante i on mu daje glukozu, antibiotike, peptoran, vitamine.
naravno cmizdrim.
vozimo se kući i ne znam što da radim.
on je odmah živnuo i dao mi nadu da će sve biti u redu.
ajde, ostavljam ga teti koja nam čisti kuću na brigu a ona ga obožava, i njega i Cicku,
u dobrim su rukama.
ostavljam joj novac u slučaju da treba ponovo do veterinara i pismo s uputama.
i idem po mamu pa za Zg.
ok, krenule smo.
ja ne volim previše sugovornike u vožnji.
takva sam.
volim voziti ali u tišini.
i do belžik ću radije sama nego s nekim s kim nemam što za pričati.
čak i kad se sa svojim mužićem vozim ja volim tišinu između nas.
samo glazba mi je dovoljna.
to me smiruje.
glupe spike me umaraju.
pa makar bila pored mene moja mama.
posebno ona jer me pili uvijek s jednom te istom pričom.
o tome kako je moj stari grozan.
i tako od pamtivjeka.
ok, voljeli su se, napravili mene i brata,
prestali su se voljeti,
razveli se prije petnaestak godina,
svatko živi svoj život,
ali ona mora pljuvat.
nakon sat vremena vožnje i moje šutnje te puštanja da kaže što joj je na duši,
a u nadi da će prestat sama od sebe, uzaludno,
pitala sam je želi li promijeniti temu ili želi promijeniti prijevozno sredstvo.
jer zahvaljujući dodatnim sranjima u životu ja idem na operaciju štitnjače
jer me je...u svatko sa svojim problemima.
niti sam ja nju birala za svoju ženu a niti mog staroga za svog muža,
ja njih ne davim sa svojim problemima pa me boli puno za njihove,
nisam ja njima roditelj nego oni meni i ako nema što lijepo sa mnom pričati
odvest ću je do prvog busa.
prestala je.
i ja u miru iako naživcirana nastavila do Zg.
ostavila nju, odvezla se do bolnice, stigla na vrijeme.
ostavila sve stvari u automobilu, torbu, sigurna kako će me vratiti nazad.
nakon pola sata dali mi krevet i pitali me gdje su mi stvari
'pa ostajete sigurno'
ajd dobro, ne znam jel bih se veselila ili ne.
da, jer sam znala da moram obaviti tu operaciju pa onda bolje što prije.
ne jer znam da mi je Micko doma bolestan i jedva čekam vratiti se kući k njemu.
napravili sve pretrage.
imam temperaturu.
ako sutra budem imala temp ništa od operacije.
glava me boli.
popila lekadol.
on je i za glavobolju i za temperaturu.
teta javlja da Micko i dalje povraća ali je pokretan.
ništa ne jede.
sutra ujutro stigao mi mužić.
ipak će me operirati, u 5 ujutro mi mjerili temp i nisam je imala.
supika.
držao me za ruku dok su me odvozili na kolicima, kao u filmu, hehe
ajde, barem je bio tu prije nego su me odvezli.
kad su me probudili već sam bila u svojoj sobi.
ovaj put sam dobro podnijela anesteziju, nisam padala u san kao prije.
dragi je bio pored, čekao da me vrate sa operacije.
dva i pol sata je trajalo.
pogledala sam vrat.
ogroman rez.
kao da me ntko priklao.
katastrofa.
pitala sam se jel se nešto dogodilo tijekom operacije kad imam toliko rez.
pola vrata zarezano.
iz vrata ide dren, cijev duga
i na kraju nje staklenka u koju se skuplja krv iz rane.
par cm krvi se skupilo.
ne mogu glavu okrenuti, ne mogu se zakašljati,
ne mogu podući glavu ni sebe iz ležećeg u sjedeći položaj.
katastrofa.
stvarno, pomislila sam na sve one filmove u kojima je netko nekoga priklao.
obzirom kako ovo boli,
jasno mi je da osim prerezanih vena i arterija to ne možeš preživjeti.
očekivala sam rez od 2 cm.
probudila sam se s rezom od 10.
popizdila sam.
ljuta, razočarana.
posebno što sam išla kod poznatog maksilofacijalca pa me izrezao.
mogla sam tako i mesarima od kirurga u Os dati se.
ok, treba proći.
natečeno je sve, crveno, upaljeno.
grozno izgleda.
tješe me svi da nije strašno.
imam ogledalo, ne moraju me tješiti, dovoljno je sam baciti pogled.
znam hrpu ljudi koji su operirali štitnjaču, nitko nema toliki rez.
ljuta sam, boli me.
ne mogu ni plakati.
Micko mi je i dalje loše.
povraća.
ne jede.
ja se živciram.
ljuta što sam otišla.
bojim se da će mi umrijeti dok sam ja na j...oj operaciji štitnjače.
moj mužić je stalno pored mene.
telefonira.
stalno.
po običaju.
surfa po netu.
'daj mi molim te uključi kompjuter'
'daj mi otvori tu i tu stranicu'
naučila sam ga da sam mu na usluzi uvijek.
pa i tren nakon operacije.
ok, drago mi je da je tu.
znam da mora raditi.
no on nema mjeru.
prva vizita.
smiješno je to kako mi obični smrtnici zamišljamo neke stvari bitnima
a onda uvidimo da uopće nisu takve kakvima smo ih zamišljali,
kad ih imamo priliku upoznati.
tako iz stranih filmova ja stvorila sliku
kako je vizita stvarno obilazak pacijenata gdje se liječnik posveti pacijentu barem na koju minutu,
to što vodi iza sebe mlade doktore je zato da oni nešto nauče.
u stvarnosti,
u vizitu je došao doktor koji me prvi put vidi u životu,
nije stao nego je samo prošao.
hrpa mladih studenata ili specijalizanata pretpostavljam, samo muških,
stoji pred ulazom u sobu i smije se nekim svojim pričama o skijanju
i totalno nevezanim stvarima za vizitu.
čekam sutra.
Micko nije dobro, teta ga vodi veterinaru.
očajna sam ali odavde ne mogu.
plačem a ona me smiruje jer ne mogu ni plakati koliko me boli.
sve me to dodatno tjera na kašalj pa sama sebi odmažem.
vučem za sobom Fifiku (bocu sa krvlju spojenu cjevuljagom za ranu)
živčana ko pas.
rana natekla, kao da su mi nešto zaboravili ispod kože a ne da su mi izvadili pola štitnjače.
prije nisam nikada imala kvrgu na vratu
i gušu kad sam imala bila je ona prema unutra a ne prema van, nije se vidjela.
bila sam ponosna na svoj vrat i dekolte.
sad imam ogroman rez na vratu i kvrgetinu.
katastrofa.
ujutro ponovno vizita slična onoj dan prije.
dr koji me operirao nije ni privirio.
moj mužić vidi da sam živčika ali ne može mi pomoći.
odveo mi je popraviti auto dok sam u bolnici.
donio mi cvijeće.
posjetila me čak i njegova sestra s kojom si baš nisam nešto posebno.
mama i brat mi donijeli obojana jaja.
da, približava se Uskrs a ja nisam ništa pripremila.
pitanje hoću li izići do tad ili ostati u bolnici.
Micko bio kod veterinara, ponovno injekcije ali i dalje ništa ne jede.
i dalje povraća i prolijeva.
kaže teta da je smršao.
strašno.
ne mogu dočekati da iziđem iz bolnice.
tražim da mi izvade braunilu iz ruke jer me boli i poplavila mi je ruka.
pregledali su mi rez na vratu i sestra me pitala jel me pregledao dr.
ofkors not.
zvala ga je da se nacrta.
pojavio se.
nisam izdržala, pitala sam jel morao rez biti toliko veliki.
'da, što biste vi htjeli? znate kakvi su se prije pravili?'
mislim si, jesam ja luda ili što???
'osim toga, koncem za bebina usta sam vam šio, za godinu dana neće se ni vidjeti'
za godinu dana, jel on normalan??
ja ne želim za mjesec dana da se vidi.
ok.
ajde fina sam, nisam se svađala.
sutradan bih trebala doma.
došlo je sutra.
ja sam već od jutra spremna za poći.
pitam mogu li se otuširati jer sam sama sebi smrdljiva
a i gadi mi se kupaonica.
posebno otkako su nam i cimerice iz sobe pored počele dolaziti.
nemaju tople vode.
nisam previše pisala o bolnici.
posteljina s rupama.
nema toalet papira nego nosiš svoj.
nema tekućeg sapuna za oprati ruke
a nema ni papirnatih ručnika za obrisati ruke.
nema, sorry.
riješili me Fifike.
otuširala se i kosu oprala.
nemam fen.
posudila.
platila čokoladom.
sestre su bile dobre prema meni.
kako i ne bi, mitili smo ih s belgijskim čokoladama i kavom.
čak su mi iskamčile i gnijezdo s jajima koje sam dobila :))
ali dobro, navikneš da je to normalno.
nisam mogla dočekati da iziđem iz bolnice.
mužića da dođe po mene.
povratka u Osijek.
kako smo se vratili tako je moj Micko bio bolje.
još jedan posjet veterinaru, još hrpa injekcija,
i on je k'o nov!
zafrkavaju me svi da sam ga toliko razmazila
da se razbolio osjetivši da ću ići i ostaviti ga s Cickom :))
ne znam, iako i meni tako izgleda ;)
sad je sve ok.
bila sam prošli tjedan na vađenju konaca.
bila sam toliko ljuta i nesretna što mi je rez toliko velik
da sam mislila kako ću svašta reći dr.
nisam ništa rekla.
uvjerili su me da je on stvarno vrhunski liječnik,
da ne radi rezove bezveze,
da očito se moje nije moglo operirati laparoskopski
i da ne fantaziram, da je vrlo uredan dr i da će mi ostati samo jedna tanka crta.
ajd, malo su me smirili.
iako je to teško.
za tjedan dana idem na kontrolu.
trenutno na bolovanju.
koje i ne sliči na bolovanje jer svako prije podne rješavam mailove iz firme.
sama sam si kriva što sam ih tako navikla.
sad radim i kad ne bih trebala.
ali iskreno, radim i malo spavam, pa opet malo radim pa opet zalenem.
umaram se strašno.
hormoni me lupaju.
vruće mi odjednom onda za sekundu hladno.
kao da me peru valunzi.
e sad, jel stiglo njihovo vrijeme ili samo ostatak štitnjače luduje, vidjet ćemo :)
sve u svemu, čeka me još jedna 'operacijica'.
a onda ćemo vidjeti u kakvom je stanju moje tijelo tad.
trebala bih biti zdravija nego sad odn. prije operacija.
Micko je evo tu pored mene.
Cicka ispod stola u dn. boravku.
njih dvoje se vole i ne vole u isto vrijeme.
igraju se ali i mlate u isto vrijeme.
moja su radost.
moje su sve.
- 18:09 -
