četvrtak, 22.12.2011.

Božić pred vratima....

evo me dragi moji,

nisam baš stizala ovih dana tipkati.
večer je moje vrijeme,
kad je dan odavno otišao spavati,
kad se smiri susjedstvo, tramvaj više ne vozi,
Micko je pored mene u carstvu snova
naslonjen na moju ruku koja tipka,
kad nema vanjskih interferencija...
onda sam i ja mirna...
onda sam i ja sretna.
onda sam sama sa sobom.

pred svaki Božić kod mene se skupi ekipa
i pravimo kolačiće.
tako sam ih navukla.
mislim, ekipu.
još iz nekih davnih vremena.
samo su sad neke druge osobe prisutne.
ali običaji ostaju.
odlučim što ću praviti od kolačića,
pokupujem sve potrebne sastojke,
ispečem kolačiće i onda stižu mi pomoću završiti iste
ukrašavanjem, crtanjem, spajanjem, mazanjem pekmezima,
valjanjem u štaub ili nešto drugo.
i svi se vesele.
ja koja sam učinila dobro djelo
i razveselila nekoga pruživši mu priliku
da napravi ono što mu se samom inače ne bi dalo,
u svom domu, ili sa svojm sastojcima i svojm receptima,
taj netko jer je proveo jednu dvije tri, pet ugodnih večeri
nasmijao se,
pjevao, bio kreativan
i otišao kući sa punom kutijom kolačića koji su i njegovih ruku djelo,
ili onaj koji će na kraju sve to kušati i veseliti se okusima :)
pa evo, sad kad su kolačići gotovi...

sad možemo tipkati dalje.
večeras bih u stvari trebala pakirati poklone
ali preumorna sam.
više mentalno nego tjelesno.
stiže mi mužić sutra,
na putu je od sinoć, i to je već druga neprospavana noć u komadu,
a u zadnje vrijeme mi se (meni spavalici) događa
da se probudim u neko ludo vrijeme, tipa pola dva ili pola tri u jutro
i ne mogu zaspati jedno dva tri sata.
i stvarno, ležiš u krevetu i vrtiš se.
umoran si a ne možeš spavati.
to je katastrofa osjećaj.
upalim svjetiljku pored kreveta
počnem čitati.
točnije nastavim gdje sam stala.
u par minuta mi se opet spava.
ugasim lampu, okrenem se da ću spavati i opet san ne dolazi na oči.
strašno.
malo sam preopterećena izgleda.
pa me to očito drži budnom.
no valjda će i to proći sad kad napokon
nakon što mi dragi dođe...
a do tad pjevam... :)