nedjelja, 11.12.2011.
problems? don't worry ;)
bila sam u Zg neki dan.
na standardnoj kontroli štitnjače.
zaključak: ide pola van.
bit će lakše tako, kažu.
ostaje mi vjerovat da je tako.
terapiju već godinama uzimam.
s promjenama doza.
i svejedno sam loše.
sad kad nekakve kvržice ne miruju nego su sve veće i veće,
vrijeme je maknuti ih prije nego se zakompliciraju.
možda ovako bude bolje.
ali najbolje od svega je
što je ponekad potrebno proći nekoliko godina
a ponekad i nekoliko desetljeća
da liječnici koji te liječe ili tvoja obitelj
prihvate ono što im govoriš kao nekakvu informaciju
nastalu kao posljedica govora tvog tijela tebi.
uređivali smo stan.
bila sam dijete.
osnovna škola.
peti, šesti razred.
bojali su zidove u mojoj sobi.
ja sam željela kao juice od naranče boje zidova.
roditelji su mislili da nisam normalna,
kako ću boraviti u tako žutoj sobi?!?!?
molila sam ih.
naravno, to je bilo njima previše za shvatit.
dobila sam umjesto toga šarene tapete s cvjetnim uzorcima.
sjećam se, možda godinu iza toga, većina odjeće koju sam nosila
bila je žuta.
već su me moji zvali kanarinac.
pitali su me zašto samo žuto nosim.
osjećala sam se u žutome dobro.
puno godina kasnije saznala sam
da žuta i narančasta boja potiču rad štitne žlijezde.
desetljećima se umaram strašno.
ne mogu se popeti na drugi kat.
nakon toga još pet do desetak minuta dišem ubrzano
kao da sam trčala kilometar.
od malena se sjećam moja mame
koja se čudila zašto kad se pješice popnem na peti kat
(gdje sam živjela s roditeljima)
ne mogu normalno razgovarati
nego sam sva zadihana.
mislila je ili da sam trčala do gore preskačući stepenice
ili da se foliram tako dišući.
ozbiljno.
a ja samo nisam mogla drukčije.
to je za mene bilo oduvijek strašno naporno.
oduvijek sam zimogrozna.
moji su već naučili da kad je drugima vruće,
ja bih mogla zamotat se u dekicu.
u pola ljeta znam spavati ispod jorgana i deke.
zašto?
nisam znala.
štitnjača.
jučer sam bila u jednim svatovima.
u crnoj plišanoj haljini s dugim rukavima.
kolegica pored mene sjedila je u haljini od čipke, s dekolteom i bez rukava i 'kuhala'
čudom se čudeći kako ja izdržavam.
svi su umirali od vrućine.
meni je bilo baš taman :)
negdje u srednjoj školi kosa mi je otpadala jako.
dolazila sam k svojoj liječnici i govorila kako mi kosa otpada,
kako ta količina nije normalna.
uvjeravala me da je to sve normalno, da ne pretjerujem,
da mi se to samo pričinjava jer sam tad imala dužu kosu
pa se čini više kose od iste vlasi na tamnoj odjeći.
onda sam negdje čitala koliko je normalna količina otpalih vlasi u danu
a da je sve iznad toga previše.
brojala sam vlasi da bih sebi i njoj dokazala
da taj broj vlasi koju ja u danu izgubim nije normalan,
i dokazala da je prevelik.
svejedno.
nikakva reakcija.
od usporenog rada štitne žlijezde opada kosa, prorjeđuje se, tanka je, krta, lomi se.
nokti isto.
od prvog razreda osnovne ratujem s bubrezima.
tad sam završila u bolnici na nekoliko mjeseci i od tad se kao čuvam.
prehlada, upala,...
i trebala bih slane hrane.
toga se ne čuvam.
solim kao luđakinja.
ne mogu odoljeti.
sol znam samu jesti.
i svi su me u čudu gledali kako mogu čistu sol jesti,
kad na primjer prolazim u trgovini
pored polica na kojim se nalaze izložena pakiranja soli,
ja ću se dovoljno dugo 'muvati' okolo
dok ne pronađem ono mjesto na polici gdje je iscurila sol
i s guštom 'namočiti' prst te kao najveći ovisnik prijeći preko hrpice soli,
'utunkati' prst i oblizati zadnje zrno soli s njega.
uvjeravala sam sve da mi organizam 'traži' sol.
i tražio je, iako tad to nisam razumjela, bila sam mlada
i nisam niti znala da imam problema sa štitnjačom.
da, nedostaje mi joda u organizmu.
a ima ga, pogodite gdje, u soli.
ne volim jesti crveno meso.
zašto, teško je objasniti.
radije bih pojela bilo koju ribu, rakove i školjke.
i svi se čudom čude jer nemam dalmatinskih korijena,
zašto toliko volim jesti baš takvu hranu.
nisam nikada znala objasniti.
moj mužić je sav u čudu kad si kupim kilu neočišćenih dagnji
i spremim ih za večeru.
kao, pa zar nema mesa kod tebe u Slavoniji da moraš školjke jesti?
a on je mesožder za oboje :)
kod njega dan nije dan ako na jelovniku nema steak ili neki drugi komad mesa.
da, htjedoh reći, u školjkama i ribi ima joda.
čudno, zar ne?
prije desetak godina
otišla sam k svojoj liječnici zabrinuta što zaboravljam.
zabrinuta jer su oni s kojima sam tada dijelila životni prostor
također shvatili da potpuno zaboravljam neke stvari i događaje,
kao da se nikada nisu dogodili, a recimo, bili su jučer.
pričala sam anegdotu o Sun quick sirupu, možda se sjećate.
neke osobe s problemima rada štitnjače mogu djelovati zaboravljivima i dementnima
pa te simptome miješaju s Alzheimerom.
bila sam prije manje od godinu dana na jednoj operaciji izvan Hr.
poslije operacije i buđenja iz narkoze pitala me medicinska sestra jesam li sportašica.
kako smo ja i sport dva različita pojma bilo mi je smiješno takvo pitanje.
pitala sam odakle joj takvo što.
imam strašno nizak broj otkucaja srca što je tipično za sportaše.
da, danas znam,
i one sa usporenim radom štitnjače :)
anemična sam desetljećima.
i liječnici ne mogu otkriti uzrok mojoj anemiji.
mislili su da negdje gubim krv.
napravili smo sve pretrage.
ništa.
uzimam svakodnevno tabletu željeza.
i dok pijem sve ok.
kad prestanem, u dva dana nema više ništa niti od zaliha željeza u mom organizmu,
opet sam na razinama daleko ispod normalnih.
a dovoljno je malo pročitati i otkriti sam da hipotireoza uzrokuje određenu anemiju
bez obzira na unesene količine željeza kroz hranu.
pitaju me neki dan, zašto idem u Zg na kontrolu štitnjače
kad u mom gradu postoji čitav odjel, navodno poznat i priznat.
zato što sam tamo samo broj,
što me tamo pregledalo ne mojom voljom četiri liječnika sa tog istog odjela
(kako je koji dežuran na datum kad sam naručena, a naručujem se barem mjesec dana unaprijed)
zato što na rezultate hormona čekate mjesec i pol dana (umjesto 4 dana),
zato što još viču na vas da gdje ste do sad?!
zato što kad sam prvi put došla sa nalazima iz privatne poliklinike iz Zg
su se na mene izderavali zašto sam uopće išla u Zg.
pa kad sam rekla da za svoje novce mogu gdje god ja želim,
ispričala svoje stanje organizma,
rekla za terapiju koju sam zahvaljujući dr iz Zg počela uzimati svakodnevno,
dobila sam jezikovu juhu da su sve to gluposti,
da mi ne treba nikakva terapija
ali ipak su se pročitali ti isti nalazi kolege iz Zg.
nakon mjesec i pol dana dobila sam nalaze osječke klinike kući poštom
u kojoj je preporuka povećati dodatno još tu istu terapiju
protiv koje su toliko bučni bili.
sad kad trebam na operaciju,
pored i hzzo-a i pored još jednog privatnog zdravstvenog osiguranja
ja plaćam operaciju.
naravno, nije jeftina.
ali izlazim već drugi dan iz klinike,
nema klasičnog šivanja, nema tupfera, nema drenova.
zašto plaćam kad mogu isto obaviti u bolnici, pita me rođakinja.
zato što bih trebala još mjesecima navoditi liječnike u bolnici
da dođu "sami" do istih zaključaka.
jer ne žele prihvatiti da je možda netko zaključio nešto
što oni nisu niti vidjeli.
a radi se o mom zdravlju.
koje mi je još uvijek jaaako bitno.
- 14:40 -
