četvrtak, 30.06.2011.

bosonoga

više ne znam što odjenuti kad idem na posao.
kombinacije me ubijaju svako jutro kad otvorim ormar.
a najviše mrzim stajanje pred ormarom.
i 'dumanje'.

danas sam imala nekakav sastanak.
gotovo svaki dan imam neki.
pa prema tome moram prilagoditi i odjeću.
ponekad pomislim kako je jednostavnije onima
koji ne rade sa strankama, klijentima,
pa si mogu ponekad dozvoliti i rifle
ili neki 'normalniji' komad odjeće.

uglavnom,
morala sam se 'zbigecat'.
i na noge obula svoje vjenčane cipele.
moje vjenčanje nije bilo klasično
pa tako niti vjenčanica a ni cipele.
stoga mogu iste nositi i u nekim drugim prilikama
a ne samo po feštama tipa vjenčanja, rođendani, krštenja ili slično.
pa sam ih danas obula.
prošle godine, ljeto, jesen, nosila sam ih milijun puta
i savršeno su mi pristajale na nozi.
odličan model, prava koža, mekane, udobne,
za izdržati koliko god želite.
prošlo je manje od godinu dana.
danas na putu od kuće do posla uspjela sam 'nabiti' dva žulja na njih.
na poslu sam u njima jedva izdržala do kraja radnog vremena.
a s posla sam do kuće prošetala bosa
da ne uništim kožni džon jer je padala kiša.

počele su me moje vjenčane cipele žuljati.
ima li to neko dublje značenje?
govore li mi one da se trebam izuti iz njih,
iz svega vezanog za moj brak?
ili su samo otvrdnule nenošenjem
pa uz malo kreme i one će opet postati nosive
a moj brak izdržljiv?
možda je krema za cipele djelotvorna.
a što sa brakom?

- 16:40 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 29.06.2011.

žicari

bila sam jučer u Zg.
poslom.
i poslije obavljena posla sjela popiti kavu na terasu jednog hotela u centru grada.
pješačkoj zoni.
i dok sam pila kavu prišla mi je prvo jedna žena i pitala imam li što novca da joj dam.
e sad, na starije žene sam osjetljiva.
možda su bolesne.
možda ih više nitko neće primiti da rade za njega.
možda,...
ne znam.
no moj stav je da svatko tko ima dvije zdrave ruke i ima želju i volju raditi
može ipak sebi na pošten način zaraditi za život
a ne prosjačenjem, ne žicanjem.
uglavnom, rijetko odreagiram tako da dam novac.
'slabija' sam na one koji me traže da im kupim hranu.
ili koji mi dođu na vrata kući i pitaju mogu li za mene nešto odraditi
u zamjenu za novac ili hranu.
i ne jedanput su kod mene i jeli i okupali se.
ali one mlade djevojke i žene
koje objese oko boka jedno od djece
i ispruže drugu ruku
pa krenu od stola do stola i mole za novac...
na takve sam alergična.
ukratko,
mislim da ste shvatili otprilike moj stav.

i sad,
sjedim ja tako i pijem kavu,
čekam rođakinju
da se s njom nakratko vidim prije nego odem na vlak za Os,
kad dolazi do mene sad već druga po redu žena
i pita me hoću li joj kupiti kruh.
da me tražila novac odbila bih je.
ali ova koja je gladna, njoj ne mogu reći ne.
i kažem joj dobronamjerno neka sjedne za moj stol, hoću,
samo da spremim laptop koji sam koristila uz kavu i platim račun.
i ona sva sretna sjedne.
nisam još niti spremila svoje stvari
kad stiže do stola druga i počne mi nešto pričati
a ova koja već sjedi počne na nju vikati
da me pusti na miru, da je ona prva došla,...
i ja onako malo u čudu, prvo ne mogu vjerovati,
onda ih krenem smirivati obje (koja plavuša)
i ipak se druga žena pokupi i ode
pod rafalnom paljbom psovki ove prve.
i ok, ostala sjediti za stolom ova prva,
ja pokupila svoje stvari i račun
te idem platiti kavu koju sam popila
a onda idem sa tok žicaricom kupiti kruh.
molila me je.
nema konobarice.
nema unutra u kafiću nikoga.
čekam desetak minuta.
nikoga.
odem do recepcije hotela i pitam kome mogu platiti.
upute me na konobaricu negdje na terasi.
terasa je dugačka, ne vidim je pogledom.
mogla sam se komotno pokupiti i otići ne plativši.
pronađem konobaricu i riješim račun.
svo to vrijeme za mojim stolom sjedi gladna žena
i čeka da joj odem kupiti kruh.
kad je vidjela da sam platila račun
i pozvala je da krene za mnom do pekare,
u trenu je bila na nogama
i uputile smo se prema pekari.
konobarica dok sam plaćala kaže mi
vidjevši da me žena čeka da platim
da je ignoriram, da je zna već 10 godina
kako žica na istom mjestu prolaznike.
kažem kako me zamolila za kruh, valjda je gladna.
'kako želite' upozori me konobarica.
ipak, krenemo prema pekari žicarica i ja,
čujem kako me netko zove.
rođakinja.
viknem joj neka me pričeka, da stižem za minutu
i hodam sa neznankom prema pekari.
u čudu me rođakinja pogledala no shvatila je u trenu moju namjeru.
pitam žicaricu koji kruh želi ili želi nekakav sendvič.
koji želim, kaže.
dobro, pogledam koji bih joj kupila, neki veći da joj traje ipak više.
ne znam kupujem li samo za nju ili će još netko s njom jesti.
odjednom mi kaže kako bi u stvari trebale otići u trgovinu
jer joj treba kupiti šećer i detergent i toalet papir,...
i krene mi nabrajati :))
pomislim da joj to sigurno stvarno i treba,
no kako je ipak pretjerano što to od mene traži.
kažem joj da ne mogu, neka izabere iz pekare što želi.
i umjesto odgovora ona se samo okrene i iziđe iz pekare :)
a ja zbunjena ostanem stajati dok me trgovkinja pita 'izvolite'.
'ništa hvala, predomislila sam se'.
iziđem iz pekare van.
rođakinja me pita jesam li išla kupiti kruh za prosjakinju.
da, kažem, ali se predomislila.
'vidjela sam da si u nekim čudnim kombinacijama kad sam je vidjela pored tebe'

i eto, tako sam prošla sa žicarima grada Zagreba :)
zbunjena do kraja
jer nisam očekivala da im je to način života,
međusobno natjecanje tko će više zaraditi ili ljudi obraditi ili?!?!
uglavnom, očito nije bila gladna niti željna kruha.
a očito ja još moram puno toga naučiti u životu :)

- 22:31 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 25.06.2011.

kraj?

ne pišem više.
ne zato što ne želim nego što ne stignem.
i zato što kad bih htjela napisati sve to o čemu razmišljam
previše me pogađa emotivno.
pa onda prešutim.
ne napišem.
ostane u meni.

a i ne stignem se sastati sama sa sobom.
posao moga supruga postao je prezahtjevan
vezano za moje slobodno vrijeme.
i ne samo slobodno.
on je sretan da ima nekoga tko mu može uskočiti
u bilo koje doba dana ili noći.
doslovno.
pa onda tu pomoć i koristi.
ja imam posao u Firmi,
imam njegov posao,
i posao koji smo zajedno otvorili, u Puli.
to je u Hr pa njega ne da ne zanima,
nego nema vremena za te 'obične' i prizemne poslove,
ja ih odrađujem.
kad i kako?
ne znam više ni ja.

stalno sam na putu,
u automobilu, u avionu.
malo odmora, malo mira.
godišnji više nije onaj stari pravi godišnji.
nema odmaranja, nema dugog spavanja,
nema mora, plaža, lapeža, nema vremena za opuštanje.

kuća više ne znam gdje mi je.
nije nigdje.
pokušavam ovu u Osijeku ponovo učiniti svojim domom.
jer inače ću izgubiti gotovo sve.
sebe imam osjećaj da sam već izgubila.

'mi' se ne slažemo najbolje.
napetosti iz dana u dan su sve veće.
daljina čini svoje.
nerazumijevanje, odnosno 'podrazumijevanje' isto.
ljubomora i s jedne i s druge strane.
uzrokovana najviše razdvojenošću.
oboje smo kruti, prestari za obilkovanje.
kao glina koja je predugo stajala na suncu.
osušila se i zadržala postojeći oblik.
kad je želite malo oblikovati ona puca.
tako i mi.
nespremni za promjene.
toliko sam se veselila zajedničkom životu,
toliko sam ga dugo čekala.
uvijek je postojalo nešto što je bilo veći prioritet,
nešto što je bio razlog da još nije vrijeme.
ne s moje strane.
ali to nisam vidjela, opravdavala sam sve te razloge
i pokušavala ih otkloniti koliko je bilo u mojoj moći.
sad sam svjesna da nikada neće niti biti vrijeme za 'nas',
za naš zajednički život.
ne zato što ne želim da dođe taj dan.
barem ja ne.

zato što sam previše svoja i ne prelazim preko nekih stvari lako.
a druga strana od mene očekuje
da obzirom na svoje godine,
točnije razliku u odnosu na njegove godine,
ja budem ta koja popušta.
uglavnom, bliže smo kraju nego početku.
predbacivanje ne podnosim.
neiskrenost isto.
lažne prijatelje, život u čoporu, podmetanja, prešućivanja istine.
ja tako ne živim.
i reći ćete da živim u nekom čudnom svijetu
jer sve ovo što sam navela dio je svačijeg života.
da, i moga, ali se svega toga klonim.
zato se valjda nisam ni snašla u sudskom sporu sa mojom bivšom 'prijateljicom'.
ne želim biti takvim stvarima i ljudima ukaljana.
nisam neka 'čistunica', 'svetica', nisam.
no ipak ne dozvoljavam da me drugi 'prljaju'.
kod mene su privatan život i posao dva različita svijeta.
ne miješam ih.
odvajam ljude iz jedne i druge grupe.
ne zovem ljude s posla kući niti s njima izlazim van.
ne zbližavam se s 'poslovnjacima' toliko
da znaju stvari iz mog privatnog života.
i smatram da je to ok.
kod mog dragoga to je sve jedno.
nema granice.
nema 'ladica',
nema selekcije.
a u tom njegovom poslovnom svijetu toliko je ljudi
s kojima ne bih niti kavu popila
a ne dijelila prostor u kojemu živim.

možda vam je teško razumjeti o čemu pričam.
oni koji me znaju malo bolje, znaju kakva sam.
znaju da me ne možeš kupiti novcem.
znaju da me možeš kupiti nekom sitnicom
koja drugima ništa ne znači, niti je ne primjećuju.
tratinčicom
rosom na suncu
šetnjom pod kišobranom
vožnjom satima s vjetrom u kosi
pjesmom na radiju
zajedničkim doručkom
šalicom toplog miljeka
jednostavnim stvarima.

ja sam jednostavna.
a opet izgleda toliko komplicirana
da se ne mogu uklopiti u tuđi život.
i moram vam priznati da mi je ovo prvi put.
do sad sam uvijek ja bila ta
koja se nekako uspjela maksimalno prilagoditi,
stopiti s osobom s kojom sam u vezi.
ovaj put nekako mi ne uspijeva.
čak me odbija.
i ne znam zašto,
čak ne znam ni na onaj mazni način biti bliža.
ne znam.

uglavnom.
mislim da od nas neće puno ostati.
bebač se u takvim uvjetima teško može dogoditi.
posebno kad smo ovako stresni kakvi jesmo.
tako da taj 'projekt' ostaje samo u 'nacrtima'.
kao kad napravite projekt za nekoga
jer je to naručio
date se potpuno u njega,
osjetite da je dobar i da bi objekt bio 'mrak' kad se izgradi.
ali investitor odluči da ipak ne želi graditi kuću.
ostao vam je projekt na papiru
i znate da je kuća dobra
ali on je rađen za tu lokaciju i niti jedu drugu, ne uklapa se negdje dalje
i ne možete ga ponuditi nekome drugome da je izgradi.
tako da ostaje samo kuća na papiru.
bila bi to lijepa kuća, znam.

ali i to je život.
idemo dalje.
vidjet ćemo kako ćemo iz svega toga izići.
i hoćemo li živi izići.
je li to kraj?
zar smo tako brzo došli do njega?
koliko je potrebno da nekoga upoznaš?
je si li ga upoznao prije nego si poče s njim živjeti
dovoljno dobro da možeš reći kako ipak nije za tebe?
zašto kad smo zaljubljeni ne vidimo ljude onakvima kakvi stvarno jesu?
zašto smo mi drukčiji kad smo zaljubljeni?
je li ta zaljubljenost kod nas već prošla?
ili baš zato što još uvijek traje tako smo vatreni oboje,
još se borimo, još nam je stalo na neki čudan način?
uvijek sam govorila da
kad prestanem reagirati prestala sam voljeti.
još uvijek dakle volim, i to jako, jer jake su mi reakcije.

moram se početi baviti nečim
i usmjeriti svoju negativnu energiju
koja se nakuplja u neograničenim količinama.
jesam li u pravu kad živim u uvjerenju
da treba izbaciti iz sebe ono što te muči
ili kako se po 'novome' učim,
iskulirati se, izbrojati i smireno proći kroz situaciju
pa makar te iznutra 'pojelo' ne pokazati?

uvijek sam bila ona izravna
'što na umu to na drumu'
bez zakulisnih igara.
možda se baš zato ne znam nositi
sa današnjim 'modernim' brakovima.
nisam sebe zamišljala baš kao neku 'konzervativku'
o što dalje idem to vidim da ipak volim baš neke stare načine življenja,
stare vrijednosti, stare običaje,
i ne želim ih mijenjati.

sve u svemu,
držite nam fige da kroz sve to prođemo
na najbolji mogući način za oboje.
ostanemo zajedno ili se raziđemo.
ali da budemo sretni.
jer sreća je ono bez čega ne želim živjeti.
sama
ili s nekim.

Micko je uvijek uz mene :)
gdje god putovala, gdje god bila.
i najveća mi je sreća.

- 21:54 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

online

adopt your own virtual pet!


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se