petak, 16.07.2010.

telefonski razgovor između mame i kćeri

mama me uspjela naživcirat.
po ne znam koji put.
i pitam se stalno jesam li ja neka čudakinja koja se prema vlastitoj mami čudno ponaša
ili je problem u njoj
ili našem odnosu.
otišla sam relativno rano (smiješno je to reći obzirom na moje godine) od kuće.
mislim, još sam bila studentica
na trećoj godini faksa.
i moji su bili u šoku zašto sam otišla.
a ja sam se samo borila za svoj prostor, za svoj mir.
kojeg sam našla u stanu svog tadašnjeg dragoga dok je on radio.
ja sam štrebala
pravila programe.
učila.
bila vrijedna.
kako bih završila fakultet.
što i jesam,
i ostala raditi na istom faksu.

no da ne skrenem s teme.
mama.
trudim se vjerovati kako je ona dobra a ja čudna.
al ne ide mi.

i ponekad pomislim da je naš odnos takav kakav je
baš zato što već dva desetljeća ne živimo zajedno.
dobro, malo manje.

ali svejedno
i druge kćeri su otišle iz svojih obitelji rano
pa su svejedno bliske sa svojim mamama.
a mi... baš neki čudan odnos.

dakle, ja nemam naviku nazvati svoju mamu i pitati je kako je svaki dan.
i nemam je potrebu niti vidjeti često.
ali smatram da koliko uložiš toliko ti se vrati nazad.
pa obzirom da niti ona nije imala tu potrebu
ja sam se jednostavno vremenom odvikla.
i sad se čujemo samo povremeno,
vidimo još rjeđe.

no ipak,
kad sam prekinula sa svojim dugogodišnjim bivšim
ona je valjda pomislila da je vrijeme ponovo ući u moj život.
pa se pokušala dobronamjerno uključiti
u kupovinu i uređenje stana kojeg sam tada kupovala.
ali nemojte pomisliti da je ona tu financijski sudjelovala.
ne.
samo je bila prisutna.
i možda je željela da je uključim u biranje podova, pločica, namještaja.
a ja nisam.
sve sam unaprijed znala, vidjela u svojoj glavi.
i kockice su se same slagale.
jedna po jedna.
ona je samo promatrala kako radovi napreduju i kako namještaj dolazi.
istina,
pokušala mi je dovesti majstore koji bi radili za mene,
no nakon neuspjelog slaganja pločica u kuhinji (vrlo jednostavnih)
i moje zahvale majstorima na do tada učinjenom
sa molbom da napuste isti prostor,
nije se u to više petljala.
no bez obzira na to,
nakon mog useljenja nastavila me posjećivati u istom stanu.
dobro, to mame rade,
navrate do svoje djece,
da vide kako su, jel im dobro, treba li im što,
mogu li im pomoći na neki način.
ja to stvarno nikada nsiam tražila.
dobro ako dođe samo od sebe, mislim ta želja kod roditelja.
ali nema je kod moje mame.
moja mama više da sebi napravi ugodu.

zašto sam tako okrutna reći ćete.
pa to mi je mama.
da,
ali kad vas mama probudi u subotu prije podne
i kaže vam da će doći k vama na kavu i da je već na putu
i kad se umjesto same pojavi sa prijateljicom na vratima
i kaže kako su odlučile da će kod vas popiti kavu
umjesto u kafiću na ulici, ispod vaše kuće
pa onda vi skuhate kavu, ponudite ih grickalicama i blejite sat vremena
dok one klafraju nadugo i naširoko o temama koje vas uopće ne zanimaju?

nije to jedini put.
naravno, kao svaka dobra kćerka
i ja sam svojoj mami dala ključeve od svoga stana
s namjerom da u slučaju da se nešto čudno u zgradi događa,
nekakva poplava, nevrijeme ili tako nešto
a mene eto nema,
mama može doći i pogledati jel sve u redu.
shvatila sam da ona te moje ključeve od stana
ne doživljava kao 'u slučaju elementarne nepogode'
već 'dobro si došla'
pa je jedno prije podne u subotu
dok sam spavala dubokim snom
nakon izlaska večer prije i vraćanja u rane jutarnje sate,
čula ključ u bravi i nekoga kako pokušava otključati vrata od stana.
naravno da nije uspio,
pa ja sam u stanu i ključ je s moje strane gurnut do kraja (wtf?!?)
netko je uporan.
na kraju čujem zvono.
dotrčim u pidžami do vrata i vidim vlastitu mamu.
mama, što ti radiš tu?
pa bila sam na tržnici pa sam ti donijela grincajg.
hvala mama ali ne možeš mi tako dolaziti.
?!
pa mogla sam biti s levatom u stanu,
mogli smo se sexati,
mogao je on hodati gol po stanu ili ja!
dobro! oprosti! neću više nikad!
i izašla je ljutito iz stana van
a ja sam ispala nezahvalna kći.

bilo je toga još.
no ne želim pamtiti sve.
jer gorak okus u ustima ostaje.
najbolje je bilo negde prije kad mi se na fb javio neki lik
i tvrdi kako me poznaje.
ja njega ne.
pa kao jel vi imate stan tamo i tamo?
imam.
pa ja sam kod vas radio rigips.
a da? ok.
i sad, čovjek mi šalje slike svojih radova
i kaže:
pa kad vam ovaj stan dosadi
i kad vam mama kupi drugi, onda me zovite da vam radim rigips.
i tu ja zamračim i pitam ga odakle njemu da mi je mama kupila stan?!????
pa kao on je u razgovoru s njom to tako shvatio.
a jel?
pa eto, ja svoj stan sama otplaćujem na kredit
do svoje 99te godine života i sve radove u stanu
pa tako i vaše sam radove ja sama platila i otplaćujem i dan danas.
pa oprostite, nisam znao.

da, prošlo ljeto odem na more.
vratim se a mama mi kaže:
znaš tko te pozdravio?
ti i ti.
tko su ti ljudi?
ma kako ne znaš?
pa bili su kod tebe u stanu kad si uselila, rekli su da je prekrasan.
?!?!?
mama ja te ljude ne poznam.
pa kako ne znaš, oni tebe znaju.
?!

ali nije to sve,
odem ja na put i vratim se doma nakon tri dana.
a ono moja mama bila u međuvremenu u stanu i sve moje orhideje koje su ocvale, ona ošišala.
netko joj tako rekao.
naravno da sam pop...
nitko joj nije rekao da mi oblikuje cvijeće.
ali nije samo to.
stan mi smrdi po cigaretama (meni koja ne pušim posebno)
tako da ne mogu izračiti.
nazovem je i pitam tko je to bio.
pa kao ona i njen dragi su navratili zatvoriti prozore,
bilo je nevrijeme, pa je on zapalio jednu dvije.
mama, ja sam prozore ostavila tako otvorene da im nevrijeme nije moglo ništa.
pa da, ali ja sam došla malo prozračiti prije pa sam ih otvorila širom.
super mama, nisam te to tražila.
naravno, oko krovnih prozora vidim fleke od kiše.
legnem u krevet spavati a krevet mi smri po cigaretama toliko da ne mogu zaspati.
nazovem je u pola noći umorna od puta ali živčana
zbog smrada u vlastitoj spavaćoj sobi
i zamolim je da više njezin dečko ako već dolazi u moj stan dok mene nema, ne puši.
dobro, nećemo ti više uopće dolaziti!
i opet sam ja ispala kriva.

odem opet na put i prije toga bio je moj dragi sa mnom u stanu.
kratko ću izbivati i volim kad se vratim nazad osjetiti njegov miris u svojoj postelji.
vratim se nazad nakon dva dana
a na mom krevetu ista posteljina ali oprana i neopeglana.
ali postavljena za korištenje, navučena jastučnice, plahta i šlifer.
?!?!?
mama je bila.
nazovem je i pitam je jel mijenjala posteljinu.
da, pa ležala je u krevetu i čitala knjigu.
?!?
nisi zato trebala mijenjati posteljinu.
osim toga, imaš čistu u ormaru, ne podnosim neopeglanu posteljinu na krevetu.
bože, u čemu je problem? pa sve sam ti oprala?!
pa nisam to od tebe tražila!
kako da joj objasnim ove sitnice koje meni puno znače?
kako da joj objasnim da moj stan nije gajba za golupčiće
i da ne želim dijeliti posteljinu s njezinim dragim?!
da je on za mene samo nepoznata osoba i ništa više.
stranac u mom krevetu.
na mom wc-u.
u mojoj tuš kabini.
na mom ručniku.
kuhinjskoj krpi.
trosjedu u dnevnom boravku.
ladici s donjim rubljem.


mir neko vrijeme.
mir zato što ja pokušavam ignorirati ovakve uočene detaljčiće
a najradije bih vrištala.
i šutim sve dok mi se ne skupi.
a onda puknem.
i već sam mislila promijeniti bravu,
no siješno mi je da moram mijenjati bravu na vlastitom stanu
jer mami ne mogu objasniti kad je i gdje je dosta.

kupila sam neki dan pet kila kajsija,
za pekmez.
taman.
ni previše ni premalo.
i znam otprilike recept napamet (mo'š mislit mudrosti)
ali ipak, htjela sam pogledati u jednu kuharicu koju imam,
točnije kopiju od prije 10tak godina mamine kuharice .
dakle, ona ima original.
jednu kopiju napravila sam sebi a jednu mom bratu.
pa kao samo da se podsjetim
i tražim kuharicu i ne mogu je naći
a postoji samo jedno mjesto gdje može biti.
i tražim je dobrih sat vremena po cijelom stanu misleći da sam već luda
pa sam je negdje drugdje spremila ali se ne mogu sjetiti.
i dobro, nema veze, skuham ja sama bez provjere.
i sve ok
i sutra je novi dan, kao neću se živcirati.
ali pomislim, možda je ona uzela.
no neću ništa reći.
proći će me.
no danas me mama nazove da mi ispriča kako je bila prije podne u mojoj firmi.
na kavi i sladoledu s mojom radnom kolegicom.
s kojom sam ja jako dobra.
pa je jedno vrijeme bila na nju strašno ljubomorna
a onda je pomislila da je bolje da je s njom dobra neo da je ima kao neprijatelja.
pa se počela preintenzivno družiti.
sa ženom koja s njom nema baš nikakve veze.
naravno da me je ista ta žena danas nazvala i to mi ispričala.
kao bila tvoja mama.
pa smo popile kavu,
što da ja na to kažem?
one ne rade zajedno.
ne surađuju poslovno.
nemaju iste prijateljice.
imaju sam mene zajedničku.
i opet mislim, ako nešto kažem, možda će pomisliti da ja nisam normalna,
no meni ne bi palo na pamet doći u njezinu firmu i iako s njezinim kolegama čak i poslovno surađujem,
ne bi mi palo na pamet sjesti i popiti s nekim od njih kavu
a posebno dok ona nije ondje a znam da je na godišnejm.
dobro.
i idem dalje.
kad zove me moja mama da mi to ispriča.
ajd opet, ok.
i slijede pitanja i odgovori:
kad ti ideš na more?
hoću li ostavit auto kod njenog dragoga?
ja kažem da još nisam smislila.
radi se o slijedećem.
imam trenutno dva automobila.
drugi sam dobila sad za rođendan od dragoga.
isti kao moj prvo ali crveni i kabrio.
pravi ljetni.
mislim, dobila sam ga da se vozikam s njim preko ljeta.
ali mama je mislia da ću njega ostaviti doma a ići sa starim.
pa da ostavim auto kod njezina dragog.
mislim, ne poznam ga, ne pada mi na pamet.
osim toga imala sam već nezgodu kad sam tako ostavljala automobil.
netko se vozao i oštetio ga.
pa je popravak samo 1000 kuna izbio meni iz džepa.
pa u stvari, boji se ona da ostane auto u dvorištu kod mojih jer može nešto pasti sa fasade.
kažem ja na onom dijelu gdje sam parkirala ne može ništa.
pa da, imaš pravo.
i ajd dobro.
završi razgovor.
spusti slušalicu.

i nazove me ponovo nakon 5 minuta.
da me zaboravila pitati.
gdje je moj motor, zašto ga ja ne prodam?!?!?
ja je pitam a zašto bih
pa eto baš je danasjedna nejzina prijateljica s kojom je ona bila na moru
išla registrirat svoj.
pa to su silni novci.
ja kažem da.
pa zašto ga ne prodam.
a ja je pitam zašto bih, moj ionako nije registriran.
pa kao kad ga ne vozim.
pitam je ja jel ga na leđima nosim?!?!?
pa kao ne
pa onda?!?!?
pa da, imaš pravo.

i pitam je ja onako usput
jel zna gdje bi možda mogla biti moja kuharica.
pa da, kod nje je.
još od pretprošlog puta kad sam išla na put.
pa rekla mi je?!?
kako se ne sjećam?
pa ne sjećam se.
osim toga kod tebeje original.
pa da, nešto sam trebala iskopirati,
pa da kod mene je, možeš je uzeti,
slobodno.

pop... sam.

a tako smo negdje prije išle na sprovod, bakina sestra je umrla.
i nisam imala ideju što odjenuti.
na svu sreću kod mene hrpa crne odjeće.
pa mogu birati.
i čujemo se nas dvije
i ja je pitam što će ona odjenuti.
a ona odgovori neku haljinu.
pita mene što ću ja.
ja kažem da ne znam, nemam ideju.
i ona na to kaže:
pa mogu ti ja dati onu tvoju crnu košulju koju si mi dala.
koju sam ti ja dala košulju mama?
pa onu crnu, kako se ne sjećaš?
?!?!
pa tebi je bila mala.
još se dobro sjećam kako simi je dala.
?!?!?!
pa kad?
pa prije par mjeseci.
mama ne sjećam se.
osim toga, meni kad je nešto malo ja ga dam u karitas
ili iznesem van, uvijek netko pokupi.
i nakon objašnjavanja
i mog neshvaćanja o kojoj je košulji riječ,
kaže kako će je ponijeti na sprovod pa je mogu odjenuti ako želim.
moš islit, neću je oblačiti pet do a ni ne znam š čim bi je iskombinirala kad ne znam niti koja je košulja.
dođem ja po njih dvije, mamu i baku, i mama nosi košulju.
pa mama ta je košulja meni ok.
da?
rekla si da ti je mala.
ja je probam preko odjeće koju sam tad imala na sebi, crne haljine.
i košulja mi velika.
?!?!
što da ja na to kažem?

pun mi kufer, eto to vam mogu reći.

- 20:00 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 02.07.2010.

ne zanima me - želim znati

"Ne zanima me od čega živiš.
Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova,
zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj Mjesec.
Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli,
jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol.
Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati, ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrska prstiju,
a da nas pri tom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju pričas istinita.
Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi;
jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe;
možes li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana,
možes li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan da živis s neuspjehom, svojim i mojim,
i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičes prema srebrnom punom Mjesecu: "To!"
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li sposoban ustati nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan,
i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo.
Želim znati hoćes li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.
Ne zanima me što si, gdje i s kim studirao.
Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine."

slučajno iskopala.
pitanja koja ja postavljam ovih dana.
dvojbe.
zašto je život tako kompliciran u svojoj jednostavnosti?

- 09:07 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2016 (1)
Listopad 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (3)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (4)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (8)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

moja trenutna razmišljanja i raspoloženja, neki put kroz koje slovo a neki put kroz sličicu..







online

adopt your own virtual pet!


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se