petak, 28.08.2009.

san

u zadnje vrijeme ponovo spavam kao zaklana.
čim vidim krevet :)
valjda zato što se još nisam odmorila od putešestvija.

prošli vikend završili smo na moru.
dragi mi doletio, pokupila ga u petak navečer na aerodromu
i nastavila vozit put mora.
naravno, ne negdje dolje
već Crikva, Novi Vinodolski,
i jedno lijepo malo mjestašce Povile.
uglavnom, putem stali na janjetinu (a što ćemo, kad netko voli...)
stigli u rano jutro (02,00h) u Crikvenicu,
jedva našli hotel jer je stvarno sve puno
a turistički djelatnici katastrofa (sorry, moram reći),
pa ne znam jel mi draže kad nazovem hotel i pitam za sobu
a javi mi se neka bosančina i preko k.. odgovara da nema mjesta
(opet, nemam ništa ni protiv Bosanaca, nemojte me krivo shvatit, ali u Hrvatskoj smo,
pa ako već radiš tu (u HR) potrudi se ne zvučati kao da si iz pol Bosne došao, čobane),
ili kad zvonim na vrata recepcije a turistički djelatnik ne udostoji se javiti na zvono.
uglavnom,
smjestili se u nekom hotelu s 3 zvjezdice,
naravno, znate mene, nakon treće promijenjene sobe sam se smirila :))
odspavali malo
i nakon doručka bacili se u more odmah ispod hotela.
milina!
to mi je nedostajalo cijelo vrijeme mojeg godišnjeg,
okupati se u moru :)
uživali kupajući se cijeli dan,
ručali u malom finom restorančiću na obali,
sve neka njihova autohtona jela,
baš sam se veselila svakom zalogaju.
i onda krenuli prema Vinodolskom, obišli grad, popili kavu
i otišli put Povila,
mjesta s najhladnijim morem u kojemu sam se kupala :)
puno je izvora slatkovodne vode
koji su na samoj plaži ispod stijena
i voda je stvarno ledena,
kao da se kupate u vodi iz bunara.
čista, bistra, ledena toliko da vas kosti bole od hladnoće.
no gušt je, moram priznati :)
naši domaćini lijepo su nas dočekali,
pripremili večeru s morskim specijalitetima
i nastavili smo družiti se na ljetnoj terasi do dugo u noć.
osvježenje smo potražili u noćnom kupanju
i pred jutro zaspali.
sutradan kupanjac na plaži ispod kuće
roštilj za ručak i predvečer povratak u metropolu.
dragoga ostavila u Zg
i u rano jutro stigla sam doma.
tuš, pa odlazak na posao,
već je ponedjeljak.

i tako,
nakon uzbudljivog vikenda
valjda sam toliko bila opijena zrakom i putevima
da sam neku večer zaspala u pola sms poruke.
frendica me zvala u večernju šetnju a ja u pola odgovora zaspala.
tek nakon par sati sam joj se javila i ispričala :)
ah, što ću.

valjda i od tog umora nisam sanjala u zadnje vrijeme.
ne znam.
ne sjećam se niti jednog sna
u zadnjih par tjedana.
sve do jutros.

prije dragoga mi s kojim sam oko godinu i pol
bila sam u vezi s nekim tko mi je ostao jako drag.
u jako lijepom sjećanju.
mislila sam da je to osoba koju ću voljeti cijeli život.
željela sam imati s njim nešto zajedničko,
što će nas vezati do kraja života
bez obzira što nisam bila spremna preseliti se
i živjeti u njegovoj blizini, u njegovom gradu.
no prekinuli smo.
ne čujemo se, ne vidimo, ne kontaktiramo.
i ne znam zašto, nakon toliko vremena sanjala sam ga sinoć.
u stvari, ne njega,
već kako s nekim razgovaram preko telefona o njemu
i taj netko govori mi da ga je vidio s jednom mojom poznanicom
kako se drže za ruku i šeću mojim gradom.
uglavnom, da skratim priču,
nisam bila mirna dok nisam (u snu naravno)
sve to ispitala i saznala da je sve samo patka.
no, kad sam se probudila osjećaj je bio prisutan i dalje.
ljubomora.
ne znam zašto.
jednostavno,
ne želim da ga neka osoba koju ja znam 'ima'
na način na koji sam ga ja nekad imala.
još nepoznata ok, jasno mi je da je nastavio dalje.
no poznata..
nije baš bio lijep san.

teško je objasnit osjećaje u meni.
posebno što pored sebe imam nekoga koga jako volim
pored koga se stvarno osjećam sretnom,
tko mi toliko nedostaje kad smo razdvojeni,
zbog koga sam nesretna kad je daleko,
ne mogu spavati kad je na putu, od brige,
ne mogu zaspat da ga ne čujem,
ne volim započeti dan ako ga ne započnem s njegovim 'dobro jutro ljubavi'.
lijepo mi je, sretna sam.
ne bih trebala ni pomisliti na nekoga drugoga, nekoga iz moje prošlosti.

a opet možda je to normalno da razmišljam podsvjesno o njemu.
možda to nije uopće čudno.
možda i svi drugi razmišljaju o svojim bivšima
i nema nekog većeg značenja u tome.
nije da bih htjela ponovo biti s njim.
samo ga radije više nikada ne bih vidjela
nego da ga vidim s nekim drugim :)
jel to normalno?

teško je objasnit osjećaje u meni.
ali eto, postoje :(

- 11:52 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.08.2009.

Maroko

pa evo da i ja napokon sjednem za tu tipkovnicu i počnem pisati.
moram priznati da se još nisam odmorila od puta
a s druge strane stigla sam doma gdje su svi na godišnjem odmoru
pa im je jedina zanimacija tijekom dana otići na kavu bezbroj puta
i nikako im nije jasno zašto ja poslije posla idem doma
i zašto mi se ne ide navečer van kad 'baš je fino vani, hladnije'
a rublje koje treba oprati, izglačati, odmoriti se... nema toga kod njih :)
ma dobro, ima, ali imaju cijeli dan na raspolaganju.
a meni se ne daaa...
imala sam jednu ženu koja mi je glačala
i 6 plahti 6 šlifera i 6 jastučnica naplatila 150 kuna jer joj je za to trebalo 6 sati.
brža sam od nje i ja, a meni trebaju sati.
možete si mislit koliko bih se naplaćala da mi je nastavila glačati :)
pa sam sad u potrazi za novom ženom :)
ma volim ja moju ekipu, i volim s njima izlaziti,
u kafu u kojem smo, već sam kao doma
samo ne mogu baš svaku večer, zaželjela sam se vlastitog doma.
i micka, naravno :)
pa sam tako neku večer čak i njega vodila sa sobom van :)
toliko mi se umiljavao oko nogu kad sam se obuvala
da sam ga odlučila povesti sa sobom.
svi su se oduševili čupavcem :))

no, da krenemo pisati...
nakon čudne bolesti mog dragog koja je trajala par dana
i temperature koja mu nije padala dok nije dobio antibiotike,
nakon što se oporavio dovoljno da može nastaviti funkcionirati
onako kako je on navikao (200 na sat),
nakon što nismo našli u ponudi turističkih agencija ništa što bi nas zanimalo
(btw, Hrvatske niti u jednoj agenciji nije bilo u last minute ponudi, uopće u ponudi
pa se pitam što onda rade naši turistički djelatnici zaduženi za marketing)
a da nije već viđeno,
odlučili smo se za poziv prijatelja iz Maroka.
kako kod nas to sve ide vrlo spontano,
nazvali smo ih i rekli da za dva dana stižemo avionom u Nador, odakle su.
oduševljeni, rekli su da nas čekaju te smo počeli planirati put.
kupili smo karte preko Jetaira i spakirali se za polazak.
let je trajao dva sata i vrlo brzo bili smo u Nadoru.
aerodrom iznenađujuće velik, a na još veće iznenađenje,
puno stroži vezano za kontrolu svinjske gripe nego recimo zagrebački ili briselski.
bilo me samo frka hoće li mi dragi proći ili će ga strpati u karantenu.
na svu sreću, sve je dobro prošlo
i došli smo na kontrolu putovnica.
ondje nikada nisu vidjeli putovnicu iz Hrvatske
pa su nas stavili po strani
i kontrolor je zvao svog šefa
a ovaj šefa svog šefa da provjere naše putovnice.
nakon iščuđavanja gdje je to, morali smo ispuniti još jedan obrazac
na kojemu smo trebali definirati gdje ćemo odsjesti u Maroku,
što mi naravno nismo znali
osim imena osobe koja će nas dočekati.
pa kako je to bilo jako nužno
(a poslije smo saznali da smo mogli napisati i nepostojeću adresu
samo da djeluje stvarno)
nazvali smo našeg domaćina,
tutnuli kontroloru mobitel i oni su se nešto dogovorili.
uglavnom, prošli :)
i napokon ušli u Maroko :)
e sad, ušli, ali čekamo domaćina koji, po priči dragog mi, uvijek kasni.
oke, promijenili eure u dirhame,
sjeli, popili kavu, sok,
i čekamo.
mene pogledavaju čudno.
no dobro, nije strašno, nisam sama.
stiže nam domaćin i vozi nas svojoj kući.
ulice prašnjave, grad čudno urbaniziran, ali strašno velik, širok.
glavne ceste su ok, ali svaka sporedna liči više na poljski put ali širok.
mi se vozimo velikim džipom no on je prefin za takve ceste.
osjetimo svaki kamen i moj želudac se javlja.
mučno mi od vožnje ali svejedno fotkam i čekam da se zaustavimo.
dolazimo pred kuću domaćina.
novoizgrađena višekatnica, sva u kamenu fasada, velika ulazna vrata.
unutra kamen i keramičke pločice.
dočekuje nas mlada mu supruga
koja djeluje kao evropejka odjevena u marokansku odjeću.
saznajem da je marokanskog porijekla s jedne strane obitelji
i živjela je do prije par godina u Brislu, naravno u marokanskoj četvrti,
ondje su se i upoznali i vjenčali.
oko nas trčkara dvoje male dječice.
ja sam im posebno zanimljiva jer dugo nisu vidjeli tako bijelu ženu (bijele puti)
i još tako svijetle kose.
diraju me po kosi i umiljavaju mi se.
popili smo čaj od mente (oduševio me)
i pojeli par finih kolačića, njihovih tradicionalnih.
nakon toga, sjedamo u automobil i furamo dalje.
mislila sam da ćemo otići ostaviti stvari u hotel
i onda nešto pojesti, razgledati grad.
ne,
vozimo se u Melillu (Meliju, kako je oni izgovaraju),
španjolski grad na afričkoj strani 15ak km dalje.
zašto tamo? pitam se.
shvatili smo vremenom (a trebalo nam je)
da je ekipa kojoj smo bili gosti
svjesna da njihov grad nije pretjerano čist
pa su nam iz tog razloga pronašli hotel koji će nam odgovarati u Meliji.
ne zato što smo mi fine guze...ne,
samo zato što je to minimum minimuma čistoće
koji će na taj način biti zadovoljen.
pa tako, idemo za Meliju.
uz put fotkam i pitam zašto toliko zastava svugdje.
objašnjavaju nam da je dan prije našeg dolaska
bilo slavlje u čast 10 godina vladavine novog kralja.
zato svugdje slike kralja
na ulicama, zgradama, stanovima, restoranima, svugdje.
kažu da je mladi kralj puno bolji od staroga pokojnog,
koji baš nije volio taj dio Maroka pa nije previše ulagao u njega.
silni ljudi na ulicama.
pitam zašto.
to im je šetnica, izišli su van na zrak.
brzo smo bili na granici i zaustavljaju nas dva 'klošara'
otvaramo prozor i dajemo putovnice.
oni ispunjavaju nekakve žute papiriće s našim imenima, datumima rođenja,
adresama, brojevima putovnica, zanimanjima,...
plaćamo im za to neku siću i odlazimo do granice.
čekamo.
u čekanju mi dosadno.
sjetim se da bih mogla slikati samo granicu.
kažem dragom koji je sjedio na suvozačkom mjestu da odfotka jednu.
on otvara vrata, izlazi iz automobila i namješta se za što bolju fotku.
vraća se u auto i daje mi kameru.
ja mu govorim da nije normalan, zašto je izišao van?
'ma daj, što onda?!'
odjednom vidimo kako netko (granični policajac) otvara vrata,
otima kameru iz mojih ruku govoreći nešto što ne razumijem i odlazi.
On se smije a ja ne mogu vjerovati!?!
kažem mu da iziđe van i vrati kameru kako god zna i umije,
na njoj su mi sve slike snimljene do sad
(i Engleska koju tad još nisam prebacila na komp)
i ne želim bez njih ostati.
izlazi van i nešto im govori.
pa onda meni da nismo smjeli slikati.
kao, ja ne znam, bravo!
(pa rekla sam ti iz auta slikaj, mislila sam da ne vide)
kažem na engleskom neka pogledaju što smo slikali
pa ono što ne smijemo obrisat ćemo,
ne trebaju mi uzeti cijeli aparat.
kao, ja turistica, plavuša, nemam pojma što smijem što ne smijem fotkati,
njega nagovorila, jadnog.
i stvarno, dopustit će, daju mi kameru neka je uključim
i pokazujem im slike
te me tjeraju da obrišem njegovu fotku graničnog prijelaza
i dvije sa karticama koje su nam ispunjavali ona dvojica prije.
ostale kad su vidjeli da nemaju veze s njima, ostavili su.
uh, ovo je bilo blizu ostanka bez dragog mi digitalca!
čekamo.
ja ipak iz auta fotkam granicu bez fleša da me ne vide policajci.
poslije razmišljam, pa ništa posebno se ne vidi na njoj, samo ogromna gužva.
zbog jedne fotke.. al dobro, to je dio avanture godišnjeg :)
meni se čini dugo to čekanje no kažu da ljudi ondje čekaju satima.
neslužbeno saznajemo tarifu. skoro 10 000 eura za vizu kojom ulazite u Španjolsku.
kad jednom uđete više ne izlazite :)
cijena 'slobode'.
dolazi naš domaćin i krećemo.
shvatila sam i kako.
u putovnicu 10 eura i furamo dalje.
na drugoj strani čeka nas mlada španjolka u svom džipu
i pratimo je.
vozi nas do hotela.
hotel Parador (iznad grada, u prijevodu), pristojan.
ajde, super.
no idemo odmah na večeru negdje van, ekipa nas čeka na recepciji.
nismo stigli ni otuširati se, samo umiti.
oke, večera, veselim joj se.
odlazimo malo niže ulicom (naravno autom)
i stižemo u mali restorančić s terasom na ulici (doslovno).
naši ljudi ('mi hrvati') rekli bi rupa.
skuplja se poveće društvo koje se inače nalazi u tom sastavu
da bi nas pozdravilo i ugostilo tu večer.
jako ugodni mladi ljudi, jednostavni.
trudili su se sa mnom pričati engleski jer španjolski na žalost ne znam.
njima dobro došlo vježbati engleski sa mnom a meni razumjeti ih :)
svi rade na dobrim radnim mjestima (vojska, policija, bolnica, sud),
neki su vlasnici velikih firmi, neki rade kod drugih.
svi dobro stojeći.
ali jedu jednostavnu hranu,
izlaze na jednostavna mjesta,
jer im je važno društvo s kojim provode večer
a ne mjesto gdje će se doći pokazati, biti viđeni.
ovaj mali restorančić oduševio me,
a glavni kuhar kojeg sam i fotkala
cijelo vrijeme pjevušio je dok nam je spremao hranu.
bila je to jako ugodna večer.
u rano jutro vratili su nas u hotel,
nakon dvadesetak različitih jela od ribe, školjki, ali i janjetine i puževa,
i nakon silne količine vina i piva koje su popili.
oni u svojoj zemlji ne smiju piti alkohol
pa radije prelaze granicu i ondje piju.
piće koje je mene oborilo s nogu (ne doslovno)
je 'tinto verde' (u prijevodu crveno-zeleno)
a to je crveno vino s puno leda, kriškama limuna i Fantom lemon.
piješ, ne osjetiš alkohol, ne hvata te, a više osvježava od bilo kojeg soka.
muškarci više piju pivo.
nakon sna, buđenje, doručak.
već je kasno, zaspali smo.
stižem na doručak 15 minuta prije kraja termina.
sjedam za stol i nema čiste šalice, netko je moju već koristio.
uzimam hranu sa švedskog stola i tražim konobaricu za čistu šalicu.
njoj se baš ne radi, vidim, uvrnula je nos i nosi mi je.
vidim i da mi je salveta prljava a i žličica.
no nema više konobarice. nestala :)
uzimam sama s drugog stola.
dragi me zove da mu pomognem nešto odraditi na kompu na recepciji hotela.
vraćam se nazad i govorim mu da požuri ako želi nešto pojesti.
on dolazi i nailazi na zaključana vrata blagovaonice, kuca.
a ona mu preko one stvari otvara vrata.
dobro da sam mu unaprijed uzela kavu i hranu jer je sve već maknula sa glavnog stola.
oke, on mi objašnjava da je ona marokanka a oni baš nisu neki radnici.
jeftiniji su pa ih španjolci radije plaćaju nego svoje radnike.
ali bez obzira što je on ostao gladan jer više nije imo što pojesti,
naplaćen nam je doručak za dvije osobe.
idemo do grada i zaustavlja nas ulični prodavač.
kupujemo sunčike za dragoga, original Ray Ban ;)) za 10 eura.
cijene su kao kod nas.
idemo do centra, obilazimo grad,
gledamo pročelja, trgove, drveće čudno ali simpatično šišano.
idemo na kavu.
ja naručujem irish,
misleći kako ću dobiti kavu iz vrećice
(jer jedino uz nju ne moram uzimati šećer, nikad zadovoljna svojom linijom)
a nema u njoj alkohola iako se tako zove.
ne, dobila sam gotovo pravi irish s jako puno alkohola
koji me po toj vrućini dobro drmnio.
za susjednim stlolom sjedi djevojka s tetovažom na ruci, privremenom.
poslije sam na plažama vidjela još ljepse tetovaže na stopalima žena,
i žao mi što nisam stigla jednu sebi odraditi.
privremena, to mi ok.
ne mogu zamisliti da imam stalnu
(odmah se vidim kao baba sa 70 godina dok šetam s unucima po plaži
a tetovaža mi se razvukla po mom zgužvanom tijelu).
idemo nešto pojesti a prije toga kod brice.
dragi mi je zarastao a zbog bolesti nismo stigli to odraditi u Belgiji.
dok ga ostavljam u brijačnici
vidimo na stolu jedne novine i na naslovnici reklama za Hrvatsku.
novine su iz 2006. godine.
ne znam zašto, ali Istra je uvijek u svim reportažama i reklamama o Hrvatskoj
najviše zastupljena.
ne prigoravaram ja to, ja im se divim kako se znaju nametnuti.
odlazim do parfumerije i razgledavam parfeme.
cijene su kao kod nas, parfemi ništa posebno.
možda je problem u mojoj glavi,
u zadnje vrijeme ne mogu se skrasiti niti s jednim.
mijenjam ih iz dana u dan, ovisno o raspoloženju.
praznih ruku vraćam se po Njega, svježe ošišanoga.
šetamo gradom, fotkamo malo,
natpisi ulica su im na keramičkim pločicama, poneka pročelja vrlo lijepa.
sviđa mi se njihovo drveće, tako je dobro šišano,
pravi sjenu širokom krošnjom a opet iznad nje onaj tko stanuje ima svjetla
a ispod nje ne moraš se provlačiti, kao negdje kod nas.
najbolje mi je bila jedna zgrada koja se obnavlja,
cijelo pročelje učvršćeno je skelom a sve ostalo srušeno.
pročelje ne diraju.
na njemu i dalje stoji dvadesetak lijepih krhkih ali neoštećenih lampi
(kombinacija metala i stakla)
bez obzira što su unutrašnjost objekta potpuno porušili.
sjetim se naših građevinaca i pomislim
kako kod nas bi te lampe skinuli 'da se ne razbiju',
onda bi ih 'dobro' negdje spremili,
onda bi se zaboravilo na to,
pa kad bi se završio objekt sjetili bi se i lampi,
u međuvremenu bi se neke od njih razbile (jer su bile dobro i sigurno spremljene),
a neke bi jednostavno 'nestale'
onda bi bio problem nabaviti iste takve,
onda bi se netko sjetio da su mu te lampe baš dobre i trebaju mu za njegovu kuću,
pa bi i one ali sad uz odobrenje šefova 'nestale',
i onda bi se naručile nove za objekt koje bi koštale ajme,
pri tome bi netko morao postotak stavit u džep,
a po obliku i stilu ne bi se ni približno uklapale kao stare, original.
ali, to smo mi.
odlazimo na ručak u preporučeni nam restoran La Traviata.
jedem finu salatu čudnih kombinacija okusa:
radič, jabuka, med, orasi, kozji sir, trešnje, aceto balzamiko.
odlična.
već sam se najela a tek smo predjelo pojeli.
moje glavno jelo riba.
morska, no okusa kao da je riječna.
nije teška, fino spremljena.
po strani malo masna (kao naš šaran).
umak zanimljiv.
pola pojedem i ne mogu dalje.
vraćamo se u hotel na popodnevnu siestu i kupanje u bazenu hotela.
navečer po nas dolazi ekipa.
nakon sieste, brćkanje u bazenu i spasitelj koji nas čuva
te mom dragome stano prigovara što koristi mobitel dok je u vodi
(a ovome zvoni po običaju svakih desetak minuta).
najbolje da se uopće ne kupa, mo'š mislit.
tko ga ne zna čudi se u čudu.
ostali su navikli.
dolaze po nas i idemo van.
opet u jedan mali restoran, čak neugledan,
ali s dobrim tapasima.
poslije saznajemo da za šankom sjedi neki bogati indijac,
glavni za naftu na tom području.
nema traga bahaćenju na njemu.
pomislim kako bi se neki hrvat njegova ranga ponašao
i gdje bi navečer izišao, ondje sigurno ne :))
ondje je bio samo uvod u jelo, malo sira, pršuta, srdela, maslina, škampi.
završimo na restoranu na plaži Melije.
opet jedemo i jedemo (ne mogu više ni nabrojati što)
i pijemo i pijemo... i tako cijelu večer :)
da bi se malo udaljili od ekipe i bolje rasporedili sve pojedeno
odlučimo prošetati samom obalom.
pijesak i valovi pod nogama, velike školjke oko nas.
kao dijete skupljam školjke i shvatim da nemam kud s njima
jer na haljini nemam džepove
bacam ih u vodu.
dragi me ljubi i uživamo što smo malo sami
bez obzira koliko nam je ugodno društvo ekipe s kojom provodimo večeri.
oko dva ujutro uputimo se do hotela pješice
jer ne želimo poslije tolike hrane samo dovesti se do hotela i zaspati.
sutradan ujutro planiramo otići do grada.
tamo ćemo i doručkovati.
onaj 'ukusni i čisti doručak' u hotelu od 15 eura po osobi
ovaj put ćemo preskočiti.
popit ćemo samo kavu u foajeu hotela.
natežem se s konobaricom (na žalost istom) oko kusura.
dragi mi objasni da koliko god me ovdje muškarci voljeli
žene baš i ne.
uf, dobro je, na to sam navikla,
ni ovdje me (u našoj zemlji) žene baš ne obožavaju :))
odlazimo do grada.
želim vidjeti njihovu tržnicu.
zatvorenog je tipa, i ništa posebno.
na katu ribarnica.
trgovci se obožavaju slikati.
u stvari, svi bi se slikali sa mnom, valjda sam im drukčija.
nakon par fotki idemo na ručak kod starog meštra
i ručamo meni najfinije od svega što sam do sad kod njih isprobala,
a to su mali škampi - gambas (ne veliki jer nisu toliko sočni) samo na grilu.
meso je toliko mekano da se topi u ustima, slano po mom ukusu.
dolaze po nas.
sad su oni gladni pa čekamo da pojedu svoj obrok.
koja čaša vina, koja ribica, traje taj ručak satima.
vraćamo se u hotel.
čekaju nas u foajeu dok spustimo stvari iz sobe.
šalice od jutarnje kave nalaze se na istom stolu već satima.
stvarno se priča o njima kao radnicima potvrđuje :)
naš plan je bio da uzmemo od njih jedan automobil i furamo od grada do grada.
da, to je bio plan :)
ali oni imaju bolji.
'zašto ne sjednete u avion pa odete do Casablance?'
'zato što onda opet trebamo auto kad budemo tamo.'
'ali taxi vam je jeftin.
mi ćemo vas odvesti na aerodrom.'
vraćamo se nazad u Maroko,
do granice taxijem jer je ovaj put našim domaćinima bilo tako jednostavnije,
i opet prelazimo granicu poznatim metodama.
vraćamo se u Nador i odlazimo u turističku agenciju riješiti karte.
ja već živčana jer smo cijelo prije podne
(a sad već i dio popodneva) potrošili na njihovo dogovaranje.
no oni imaju vremena za sve :) neograničeno puno.
nisam to znala.
okej, prilagođavam se (mogu ili pizdit ili se zabaviti) i fotkam magarce po ulicama.
glavno prijevozno sredstvo roba i usluga :)
kupujemo karte i idemo prema aerodromu, barem tako ja mislim.
ali ne, prije toga moramo još malo upoznati zemlju
ali onaj dio koji nam oni žele pokazati :)
ponekad imam osjećaj da su dečki
pomalo iskompleksirani siromaštvom u svojoj zemlji
pa pate od toga da nam pokažu onu luksuzniju stranu Maroka.
vode nas u novu marinu
pokazuju novi outlet centar (kao jako mi to bitno)
vode nas do plaže kojom se oni najviše ponose, Saidie.
smatraju je plavim biserom, nastalom uz grad,
sa desecima kilometara dugih pješčanih plaža, desetak hotela i stotinjak vila,
golf terenima i marinom,
usput, stajemo u vili drugog domaćina, u neposrednoj blizini ove plaže.
velika kuća, pomalo izmiješanih stilova, mlada ženica i dvoje djece.
žena je plava, evropejka, talijanka porijeklom.
živi preko godine s djecom u Belgiji, gdje ih školuje.
preko ljeta je u Maroku.
ne ide s nama na kupanje, roditelji su joj stigli u posjetu.
mi nakon čaja idemo do plaže.
oko plaže su izgrađeni cijeli gradovi.
gradovi apartmana za prodaju, luksuznih vila,
sve kako bi privukli što više turista.
imam osjećaj da je pola toga prazno.
sad privlače turiste sa svih strana.
pa...tko voli... evo link :)
http://www.saidiavacations.com/images/stories/Downloads/plaquette-generique.pdf
kao kod nas, kad je i Kurta i Murta krenio zidati stanove
i sad ih ima na bacanje a nema tko kupiti
jer banke kod nas baš i ne odobravaju kredite tako lako.
ali, mi ne spuštamo cijene, ne, jer moramo barem duplo zaraditi.
pa ako je cijena po kvadratu u izgradnji 750 eura, zašto bi prodali ispod 1500?
'da ali gdje je tu naša zarada?' ;)
no dobro, opet je to bila samo mala digresija :)
plaža nije loša, no meni ništa posebno, vidjela sam puno ljepših.
koliko smo uspjeli shvatiti, ovdje dolaze gastarbajteri iz cijele Europe
da bi pokazali svoj automobil, preplanulo tijelo i koliko su 'teški'.
ovdje je 'in' imati neku nekretninu.
oke.
plaža tipa kao naše Zrće, samo što je prirodno pješčana obala
a ne kao kod nas nasut šljunak.
bila na Zrću par puta i ne znam što osim pijačine može ondje biti zanimljivo?
pogled s plaže nikakav.
sama obala nikakva.
u pozadini 'trešti' ti glazba htio ti to ili ne.
jedan toranj za bungee jedino što privlači pažnju
ima li netko jaja skočit ili ne.
oni kafići s bazenčićima i vodom...
samo gledaš kako ćeš pokupiti neku kožnu ili spolnu bolest koliko je 'čisto'.
moraš biti jako pijan da te ništa ne smeta i sve ti baš super.
ili si odlučio/la 'puknit' se pod svaku cijenu, postoji više načina ;)
jer kandidata je na bacanje i uglavnom su zbog toga tu.
dakle, plaža je umjetno složeni kompleks na prirodnoj obali.
na svu sreću nije glazba toliko glasna i nema pijanih kao kod nas.
ipak je ovo mjesto gdje se žele pokazati u najboljem svjetlu.
a ne pije se kod njih alkohol.
halo, u Maroku smo :)
ako to želimo, odemo do Španjolske Melije :)
i tako, dok čekamo nekakav zalogaj jer smo opet gladni,
ja malo fotkam.
primjećujem upucavanja muškaraca ali samo kad sam sama.
čim je dragi pored mene ne usude se ništa reći.
ja se odlučih ne odvajati od njega :)
nismo stigli ni okupati se,
a nije mi baš prestavljalo to ni neki gušt,
nego idemo dalje, do aerodroma u Oujdi.
trčimo na registracijski šalter i stižemo kao zadnji putnici,
prolazimo kontrolu i na svu sreću kako su svi ondje usporeni
još i čekamo :)
blizu šanka u kolicima sjedi stara žena odjevena u tradicionalnu nošnju,
odnosno odjeću, s tetovažom na bradi.
kažu da se po tome prepoznaju iz kojeg su dijela Maroka, plemena.
nisam je uspjela slikati, a ne znam ni bi li pristala.
letimo za Casablancu.
u avionu listamo novine Royal air Maroca
i tražimo lijepi hotel u kojemo ćemo odsjest.
reklama je čini mi se ovdje jako bitna.
celofan.
a što se krije iza otkriješ kad ga odmotaš :)
i tako, mi pronašli lijepu reklamu za hotel Zenith, hotel s 4*
s reklamom koja je u rangu očekivanja naše Regent Esplanade.
dogovor je da nas ondje čeka mladić koji će nam dati automobil da se možemo furati po gradu, odemo do hotela, odemo n večerui imamo vrijeme samo za sebe :)
to je bio plan. ali samo plan :)
stižemo, ali njega nema.
sjeli popit kavu i čekamo.
stiže, sav euforičan, i priča 'kao navijen'.
osmijeh od uha do uha.
trpa kofere u auto i vozi nas.
pitam gdje.
u Rabat.
zašto u Rabat kad smo htjeli u hotel koji smo već rezervirali u Casablanci?
'neee, ma nemate što vidjeti u Casi, idemo za Rabat'
'pitaj ga za auto' dobacujem ja.
'neee, pa to je auto koji su meni dali da ja vozim, ako vam ga ostavim,
kako ću ja onda bez auta?'
ja već lagano 'zamračila' i kažem neka nas vozi do Zenitha.
dragi pokušava mene smiriti a opet njemu na fini način objasniti
da smo imali drukčije planove.
'neee, pa ja ću vas voziti gdje god želite, ja ću vam sve pokazati'
i vozi on i dalje autocestom prema Rabatu.
pa dobro, jel nas čeka hotel u Rabatu?
'ne'
'ma daj, reci mu ti ili ću mu ja objasniti tako da će me vrlo dobro razumjeti,
neka nas vozi u hotel ovdje u Casi i nek se on lijepo vrati u Rabat,
ne treba meni netko da mi drži svijeću na mom godišnjem,
hoću s tobom biti malo i nasamo' ljuta sam propisno.
ok, vozi nas u hotel ali vidim da mu nije pravo,
na rezervi je i nema za gorivo.
dajemo mu 50 eura samo da nas već ostavi u hotelu.
vraćamo se opet autocestom dobar dio puta nazad i
dolazimo do hotela.
pozdravljamo se s našim vozačem (napokon)
i dogovaramo da kad budemo htjeli prekosutra ići za Rabat
nazvat ćemo ga da dođe po nas.
noć je, oko 2 ujutro, mrak.
umjesto portira s bijelim rukavicama, što smo očekivali
nakon reklame u novinama tipa:
http://images.hoteliers.com/main/48_48_portier.jpg
(drugi je hotel jer ne mogu naći fotku za ovaj naš, ali reklama je vrlo slična),
dočekuje nas portir u prljavoj trenerci i potrganim japankama.
ulazimo u hotel i dobivamo ključ od sobe.
on ide s nama i nosi na ramenu jedan bijeli ručnik.
penjemo se dizalom.
pri izlasku iz dizala osjetimo miris plijesni po hodnicima, tepih na hodniku uprljan.
ulazimo u sobu.
on stavlja taj ručnik u kupaonicu.
ja u šoku.
soba jadnog izgleda, a na zidu do balkonskih vrata jedno u dužini dva metra a širini 40tak centimetara nema boje i žbuke na zidu, od vlage je otpala.
dva kreveta za jednu osobu.
ja popizdila, doslovno.
tepem na hrvatskom a portir kuži da sam ljuta.
zove recepciju iz sobe i dogovara drugu sobu.
izlazimo iz ove, uzima tek postavljeni ručnik, prebacuje ga preko ramena
i idemo do druge sobe.
druga malo manje smrdi, zidovi su čitavi i krevet bračni (francuski).
oke, malo sam bolje volje.
ali i dalje soba izgleda tako da ne želim bosa stati na pod pored kreveta.
portir nas ostavlja i odlazi nakon što je dočekao bakšu.
ulazim u kupaonicu i opet doživljavam šok.
na wc-u nema trake da je čist i dezinficiran.
perem ruke i umivam se.
dočekao nas je samo jedan mali okrugli sapunčić i mali šampon u bočici.
kako puštam vodu tako umivaonik curi i voda se razlijeva po podu kupaonice.
bolje da nisam spustila glavu prema dolje
jer sam na pločicama poda pronašla dvije duuuge crne dlake,
na sredini kupaonice, teško da nisu vidljive čistačicama.
otvaram vrata tuš kabine i divim se malim slatkim crnim gljivicama plijesni
svugdje oko nas :) milina :))
dragog je prošla želja za tuširanjem, ubacio bi se u krevet.
traži hladnjak u sobi, nema ga.
klima postoji, ajd barem nešto.
nema bijelog jastuka pa je sad i na njega prešla moja nervoza.
'daj nazovi ih, ja se ne mogu svađat večeras' govori mi.
zovem recepciju i javlja mi se neki tip.
'da, znam, sjećam vas se' govori mi.
zovem ga da se popne gore, željela bih mu nešto pokazati.
stiže za minutu.
kuca na vrata, otvaram i pokazujem mu tepih porek kreveta,
jastuk koji nema bijelu jastučnicu.
vadi mi iz ormara dva sa bijelom jastučnicom
ali obje izgledaju da ih već duže vrijeme nitko nije promijenio.
govorim mu o prošloj sobi i otpaloj žbuki s zida,
o mirisu plijesni koji mora osjetiti u zraku,
guram ga u kupaonicu i pokazujem mu umivaonik koji curi,
crne dlake na podu i pitam ga liče li mu na moju kosu ili kosu mog dragog
i guram ga u tuš kabinu da se i on malo divi plijesni svugdje oko nas.
fen nemaju, češalj isto.
misle li da se nas dvoje odraslih i ne tako sitnih
možemo okupati s tim malim šampončićem koji smo dobili
sad i ujutro ponovo?
donosi mi iz susjedne sobe još jedan ručnik i šampon.
ispričava se.
nešto će poduzeti, sutra ćemo dobiti drugu sobu.
'dragi moj, sutra više ne mislim ostati u ovom vašem hotelu.
katastrofa ste. znate li vi uopće standarde za hotel s 4* ?'
odlazi.
ja se tuširam i pravim da me ne smeta ništa.
crknuti smo oboje, već je 3 ujutro.
tonem u san, sutra je novi dan,
ne želim da nam ova 'sitnica' pokvari doživljaj Case.
budimo se ujutro i dragi želi nazvati nekoga telefonom no ne uspijeva.
kaže meni neka ja pokušam.
nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja nazovem recepciju i pitam koji je broj za izlaz, jer ne mogu nazvati nikoga.
'da, ne možete na žalost zvati iz sobe, samo sa recepcije'
opet u šoku, sad se već smijem hotelu s 4* :))
on silazi dolje a ja uživam u raskoši kupaonice, tuširam se i odijevam.
zvoni mi telefon u sobi.
'draga, molim te siđi dolje i ponesi digitalac, brzo, brzo,
valjda zato što si popizdila sinoć,
nabrojao sam 17 čistačica koje čiste prizemlje uz recepciju'
i umire od smijeha.
silazim na doručak.
trebamo sjest negdje za stol
ali do kojeg god stola došli pun je mrvica, ljepljiv i prljav.
konobar me gleda i pita: 'mogu li vam pomoći?'
'možete, pozovite jednu od bezbroj spremačica iz prizemlja
da očisti barem jedan stol!!'
'evo gospođo, ja ću, oprostite'
uzima suhu salvetu i briše mrvice sa stola oko podmetača koji stoji na stolu.
ok, ne želim komentirati više, želim doručkovati pa idemo dalje.
sjedamo, ostavljam torbu i idem po hranu.
na jednom velikom stolu razne vrste cornflakesa (ne jedem ih),
jedna zdjela sa voćem (naranče, limun, grejp izrezani na kolute),
sok od naranče, čaj, čokoladno mlijeko, slatki jogurt, slatka gusta juha, peciva nema.
na drugom stolu dvije posude za održavanje hrane toplom,
u jednoj 4 tvrdo kuhana jajeta plutaju
a u drugoj njihove palačinke, odnosno ono što oni jedu kao kruh.
i petnaestak velikih tanjura, pretpostavih čistih.
uzela jedan tanjur, učinio mi se prljav.
maknila ga u stranu, dobro, može se dogoditi
da gosti zabunom vrate tanjur na mjesto čistih.
uzela drugi. taj je mastan.
uzela treći, taj ima tragova hrane na sebi.
konobar me gleda i pita može li mi pomoći.
'imate li vi čistih tanjura?'
'gospođo, ovo su vam čisti' pokazuje na hrpu pored koje stojim.
'molim vas, možete li malo doći pod svjetlo?'
uzimam tri tanjura i pitam ga pod svjetlom smatra ih li čistima.
on se opet ispričava, uzima sve tanjure
i odnosi ih do kafe aparata te pušta vruću paru na njih i briše ih salvetom.
to je njemu oprano :)
pitam drugoga gledajući u ta četiri jajeta jel to sve što imaju.
da gospođo.
'to je sve?!?'
'da, želite li možda da vam napravimo omlet?'
prvo pomislih što će sve u tom omletu biti i gdje će biti spravljen
te si ga zgadim na početku dok ga još nisam ni okusila,
a onda pomislim da se moram privići na tu situaciju
i mrtvo hladna kažem: 'da, molim vas'.
ako su prije mene preživjeli mnogi tu nečistoću, a valjda ću i ja.
možda malo ojačam imunitet nakon ove avanture :))
dragi sa mnom podijeli omlet, pojedemo još svako po jedno tvrdo kuhano jaje
i smijući se svemu oko nas
te ljudima za susjednim stolom gdje je žena jela prijesne cornflakese
bez ikakve tekućine, kao vrabac, valjda u strahu od ostale hrane,
krenemo na recepciju naručiti taxi, idemo do grada.
recepcioner nas upućuje da je taxi stigao.
izlazimo van a ondje nas čeka mali crveni taxi s otvorenim prozorima.
pogledam u taxi pa pomislim kako sam se trebala drukčije obući.
ja (plavuša) odjenula za obilazak grada bijelu haljinicu i cipelice :)
pitam portira nisu li mogli naručiti taxi s klimom?
odgovara mi da nam klima neće trebati.
aha :)
sjedamo u taxi i vozi nas na zahtijevanu adresu.
stvarno, prozori su otvoreni i vjetrić fino puše, stvarno nije vruće, ne preznojavamo se.
pogledam na staklo prozora vozača taxija i vidim drvenu dasku prikovanu :)
kažem dragom da baci oko na isto.
fotkam, kao nešto kroz prozor, da ne uvrijedim taxistu.
shvatim da je riječ o sjenilu na prozoru :)
novi model ;)
furamo dalje i srećem bezbroj tih malih crvenih taxija 'petit taxi', svi imaju jedan novi dizajnerski dodatak, drveno sjenilo na strani vozača :)
što znaju proizvođači automobila kako to treba izgledati!?!
obišli smo nekoliko adresa i sjedamo ovaj put u veliki taxi, stari mercedes.
ponovo požalim svoju bijelu haljinu.
no pomislim kako je u stvari sreća što je bijela,
mogu je iskuhati poslije ovoga.
želim otvoriti prozor, zatvoren je. hvatam za ručicu na vratima, nema je.
vozač mi je dodaje, otvaram prozor ipošteno vraćam vozaču ručicu :))
katastrofa :))
vozamo se mi tako vozamo i skužimo da vozač ne može pronaći adresu.
pitamo ga je zna, kaže ne.
super :)
odjednom, u pola vožnje, maše rukom kroz prozor,
zaustavlja taxi koji mu prolazi s lijeve strane,
govori nama da drugi taxist zna naći adresu
i mi presjedamo na pola raskrižja u drugi taxi.
iako nas je ovaj vozao dvadesetak minuta nije tražio novac.
nakon još petnaestak vožnje u otprilike istim uvjetima
stižemo na traženu adresu.
nakon obavljena posla u njihovoj obrtničkoj komori
i fotkanja malih radionica koje proizvode
mozaike, drvene glazbene instrumente, ćupove i tepihe,
odlazimo do taxiste koji nas strpljivo čeka i vozi u razgledanje grada.
otišli smo do najljepšeg objekta u Casi,
prelijepe džamije Hassana II.
nisam se mogla načuditi sitnoj čipki,
filigranskom radu na svakoj površini koju sam vidjela.
nema gotovo niti jedne plohe koja nije obrađena tako precizno, uredno, čisto.
ovo je navišlji minaret na svijetu.
kažu da je cijeli objekt gradilo preko 6000 marokanskih majstora obrtnika,
trebalo je biti gotovo za rođendan Hassanu II,
no kasnilo se sa završetkom još koju godinu,
no ipak, cijelo zdanje izgrađeno je za 7 godina.
ja sam uspjela vidjeti samo vanjski dio i malo unutrašnjosti,
no pričaju o prekrasnoj platformi nad morem i staklenim podom
koja je zatvorena za posjetitelje,
o otvaranju kliznog krova džamije koji na žalost nisam mogla vidjeti.
no i to što jesam oborilo me s nogu.
svaka čast!
poslije toga otišli smo na ručak u restoran uz obalu, s pogledom na njihove plaže.
ja se opet gušila u ribi i rakovima a dragi naravno u crvenom mesu :)
i dok smo sjedili rspitali smo se što sve treba pogledati u gradu,
te dobili besplatno mali vodič kroz maroko, gradove.
u njemu o svakom većem gradu par stranica teksta, povijest, fotografije, restorani, hoteli i ostali telefoni koji su od koristi (tipa aerodrom, taxi,..).
i kako nam je slijedeći grad Rabat, njihov glavni grad,
pročitali smo ukratko o njemu.
i listajući, pronašli hrvatsko veleposlanstvo.
i ja nazvala, da nam (poučeni prijašnjim iskustvom) preporuče hotel.
bili su vrlo susretljivi, na kraju je ispalo i da smo čuli jedni za druge otprije,
rezervirali nam hotel i mi sretni i napapani obišli još malo grad taxijem.
dovezli nas do starog dijela grada (old Medina) opasanog zidinama,
punog trgovinica već pri samom ulazu.
uske uličice, bezbroj trgovaca.
naravno, morali smo kupiti nešto za uspomenu,
nešto od njihove tradicionalne odjeće.
vratili smo se nazad po stvari gdje nas je dočekao
nas je naš stari vozač od prve večeri sav sretan što nas vidi
i vozio nas do Rabata, svog grada, te je cijelim putem pričao bez prestanka.
vožnja je bila jednaka vožnji kamikaza.
a onda sam ja malo fotkala.
ulaz, odnosno izlaz iz grada, pun j nizova zgrada uz autocestu na čijim ravnim krovovima samo su bljeskali tanjuri satelitskih antena, njih milijun :)
nikada nisam vidjela toliko na jednome mjestu, na jednome krovu.
kako je već bilo predvečer, malo smo ogladnili.
odlučili smo nešto otići pojesti i dobili preporuku da prvo odemo u neki fensi šmensi restoran u Rabatu.
mi smo htjeli nešto domaće.
pa nam je vozač ispunio želju.
odvezao nas na njihovu tržnicu gdje se u jednom redunalaze samo mesnice.
ondje izaberete komad mesa i kupite ga, a onda vam ga oni pripreme, ispeku.
tako smo mi uzeli par kila janjetine i oni je odnijeli ispeći.
tako pripremljena janjetina naziva se 'mešui' (tako se izgovara)
a peče se u peći dva metra ispod zemlje manje od pola sata.
nakon što je ispečena stavlja se na površinu gdje se prekriva folijom
i onda se pari još dvadesetak minuta.
ja baš nisam neka ljubiteljica janjetine.
naša mi ima miris, teško je jedem.
ovdje sam prste polizala.
i da, uz nju se stavljaju male posudice
sa mljevenom paprikom, soli i 'kamonom', začinom koji sam tad prvi put probala
i jako mi se svidio, otkinu komad mesa pa ga umoče u jedanod začina i strpaju u usta.
probala, ludooo!
pokupovali smo poslije toga hrpu voć i krenuli u hotel, otprije rezerviran.
ono što smo uspjeli saznati da kod njih riječ ništa ne znači, pa kad vam kažu kako su napravili rezervaciju, ne znači i da jesu :)
samo ako to imate crno na bijelo napisano, onda i vriejdi.
dakle, uzeli smo sobu u hotelu, bitno da je bilo mjesta,
popili još jednu cugu u njihovom koktel baru sa živom glazbom
i dobrim društvom koje je pjevalo i zabavljalo sve prisutne,
i crknuti bacili se pod tuš i u krpe.
spavala sam kao beba.
hotel je s pet zvjezdica, naravno da bih mu lako mogla nabrojati sve nedostatke,
no neću, nema veze.
sutradan smo poslije doručka (normalnog) uzeli taxi i otišli do centra grada.
stari dio grada istog naziva 'old Medina'. oke :)
moram vam reći da mi je puno ljepši nego u Casablanci, puno puno ljepši!
satima smo šetali, obilazili, slikali, kupovali...
pronašla sam jedan prelijepi tepih, samo 6500 eura.
spustili su poslije cijenu na 2500,
no opet, nit toliko novaca nit mjesta u koferima.
bili smo ograničeni težinom od 10 kg,
a znate mene i moja pakiranja, hihihihi :)
i tako, nakon kupovine sitnica (ali doslovno sitnica),
šetali smo okolo zidina tvrđave 'kasbah od Udayas'.
naišli na ogromno groblje.
nisam mogla odoljeti da ne odslikam barem jednu.
znam da bi bilo smiješno da netko nama dođe i slika groblja.
dobro, osim varaždinskog, i možda još ponekog.
unutar zidina tvrđave imaju jedan dio sa simpatičnim uskim uličicama
fasada obojanih u bijelo i plavo, te prekrasnih ulaznih vrata, bezbroj.
ja sam samo fotkala a moj dragi prevrtao očima.
imao je pinklec za sobom (mene) koji se vukao kao mrtvac
jer je stalno nešto bilo zanimljivo za fotkati.
ah, što ću :(.
popili smo čaj od mente na slatkoj terasici, pojeli njihove kolačiće i vratili se nazad u hotel.
gladni.
u hotelu im ne radi restoran, vrijeme ručka prošlo.
preporuče nam restoran hotela do našega.
i tu se ja oduzmem.
hotel je iznutra sav u kamenu, čist, uredan, ogroman,
opet svaka površina u čipki njihovih majstora klesara,
unutarnji vrt, terasa, fina riba, bazen, uživali smo cijelo popodne.
rekla sam dragom da slijedeći put kad budemo dolazili
(ako ikad ponovo budemo, nadam se da hoćemo jer se ima stvarno što za pogledati),
slobodno može rezervirati u tom hotelu sobe, neću se ljutiti :))
uzeli smo taxi i ponovo prođirali gradom, obišli sve ulaze u kraljevsku palaču,
obišli staru kraljevu palaču, puno manju,
i došli na smjenu kraljevske straže pri mauzoleju Muhhamada V
gdje su pokopani ostaci marokanskog kralja Hassana II umrlog 1999. i njegova dva sina,
smatra se remek djelom moderne arhitekture
trenutno vladajuće kraljevske dinastije Alauoite (od 1666.g)
a izgrađen je nasuprot Hassanovom tornju (minaretu) i ostacima džamije
koja je započeta s izgradnjom 1195.
s namjerom da se izgradi najveći minaret na svijetu
ali je stala par godina kasnije na pola visine (44 od 86 predviđenih)
te tek sa ponekim zidom i oko 200tinjak stupova buduće džamije
nakon smrti sultana Yacoub al-Mansoura.
sjeli smo na večeru uz obalu i gledali kako se stvara veliki oblak iznad grada.
za njih je to rijetkost, kišu ne vide mjesecima a snijeg nisu nikada vidjeli.
čudno :)
odvezao nas naš vozač na aerodrom i naravno, skoro smo opet zakasnili :))
na svu sreću, ondje svi kasne, imaju vremena i ništa nije na vrijeme, pa tako naše kašnjenje u stvari je bio dolazak u pravo vrijeme :)
u čekaonici prišla nam je mlada ženica koja je čula kako govorimo hrvatski,
sva sretna što u pola Rabata čuje svoj materinji jezik.
sa suprugom je, Berberom, ondje, idu za Oujdu odakle je on,
inače žive u Londonu već trinaest godina.
sjedila je pored mene u avionu i nije zatvarala usta.
stigli smo u dva ujutro u Oujdu, rezervirali nam naši domaćini sobu u hotelu Atlas,
saznali da postoje dva hotela, pa otišli u onaj s pet zvjedica.
od naše rezervacije ništa, no navikli smo, uzeli sobu i prespavali.
ujutro doručak :)
naravno, poznat vam scenarij?
prljave šalice, nam više pola toga za pojest,
odnosi se hrana iako je još sat vremena termin doručka.
nakon što su svi gosti (ne samo ja) počeli prigovarati,
vraća se hrana na stolove,
donose se čisti tanjuri i šalice. :)
oke, jeli smo nešto.
čekamo naše domaćine.
kako se oni ne bude prije 12, imamo prije podne na raspolaganju :)
soba nam je u prizemlju i ispred njega bazen :)
naravno, kupali smo se.
i onda, nije našoj turneji kraj :)
jedan od dvojice domaćina vodio nas je u razgledanje njegovih kamenoloma
i velike plantaže maslina na imanju njegovih roditelja.
kako ste već i sami uspjeli shvatiti,
oni (marokanci) imaju jaaako puno vremena i nigdje im se ne žuri.
pa tako im se ni ovaj put nije.
postojala je samo jedna mla sitnica koja se u njihov program nije uklapala, vrijeme :)
jer mi smo trebali ići taj dan do Melije
i iz nje trajektom stići u Malagu s druge strane Sredozemnog mora :)
trebali smo,
no nismo stigli, trajekt nam je otišao dok smo uživali u maslinicima :)
pa su počeli smišljati drugu kombinaciju našeg putovanja
i onda smo vozili direktno na aerodrom jer su nam rezervirali karte za avion
i imali smo uskoro let :)
mislim, red je doći sat do 45 minuta prije leta.
mi smo došli pola sata :)
i htjeli kupiti karte koje su nam rezervirali.
ali, rekla sam: rezervacija? što je to? samo ako imate u pisanom obliku :)
pa smo čekali da na aerodrom dođe ženskica koja nam je napravila rezervaciju.
i pet minuta prije nego su zatvorili šalter prodaje karata imali smo napokon karte,
ispozdravljali se nabrzake,
proletjeli kontrolu i uletjeli u avion :))
povratak u Europu.
Španjolska, here I come! :)
sletjeli u Malagu i odlučili uzeti rent-a-car.
agencija koliko želite, automobila isto.
uzeli jedan mali tutač i krenuli se voziti.
na tom dijelu Španjolske (Costa del Sol) postoji 4 reda autocesta,
od onih besplatnih do najskupljih, i lako možete prelaziti iz jedne u drugu.
odlučili smo otići do (tad smo mi mislili malog mjesta) Marbelle,
i provesti večer u Puerto Banusu
marini stvorenoj za bogataše
s velikim jahtama, uglancanim automobilima,
spickanim komadima iz cijele Europe koji su se došli pokazati ovdje i izići van,
buticima svjetskih marki koji rade cijelu noć,
bogatim marokanskim obiteljima koje su se zaželjele Europe.
i tako, mi kao dva klošara, totalno u drugom filmu, no nama baš dobro,
u dva ujutro jeli smo rakove u jednom od restorana na samoj rivi
i čudili se veličini cijele industrije stvorene samo za turiste.
svi ondje rade kao sat, nema odmora, nitko ne sjedi,
svi rade kao da je dva popodne i vrijeme ručka a ne tri, četiri ujutro.
evo linka pa ko voli... nek pogleda
http://www.puertobanusguide.com/virtual_tour.php
u rano jutro otišli smo do manjeg mjesta
(ako je to moguće i za jedno od tih mjesta reći
jer nema klasične granice između mjesta, sve je to spojeno u jedno) Fuengirole,
i ondje pronašli hotelčić gdje ćemo prespavati.
sutradan obilazak Marbelle, plaža, ručak.
odlazak na aerodrom s kojeg se vraćamo u Brisel
i opet problemi :)
imali smo previše kilograma u prtljagi
a ondje vam naplaćuju 40 eura za sve što je preko 15 kg.
trpali smo iz šupljeg u prazno na pola aerodroma :)
uglavnom, složili :)
i pri prolasku kontrole,
učini mi se da smo jednoj kontrolorki nesimpatični.
zašto, ne znam :)
uzela nam je putovnice na pregled
i kad smo već bili u čekaonici pet minuta prije boardinga nije ih vratila.
nešto je pregledavala u kompjuteru dobrih dvadesetak minuta.
i kad smo se već počeli smijati jer nije nam bilo jasno što toliko traži,
došla nas je pitati zašto nemamo vizu za Španjolsku.
'zato što nam ne treba'
'ok'
onda se vratila tražiti od dragog mi osobnu proed putovnice.
pa je to pregledavala,
zašto u putovnici im hrvatsku adresu a na osobnoj belgijsku.
i na kraju, dala je putovnice nekom svom kolegi
koji nam je došao objasniti da smo napravili prekršaj
jer po njihovom zakonu nismo smjeli u tako kratkom vremenu
toliko puta prijeći granicu između Maroka i Španjolske.
dobro, i?
'pa to je prekršaj.'
'da, i?'
'pa ne bismo vas smjeli pustiti dalje'
'molim?!? :)) vi se šalite?'
e sad je meni već pukao film
pa sam rekla da onda treba razgovarati sa svojim kolegama na graničnim prijelazima
koji su nas svaki put pustili bez problema
i nitko nas na to nije upozorio.
pa kao, to je njihova greška.
pa kao, želim vam sori!
baš nas briga, što ne radite svoj posao kako treba?!
uglavnom, vratili su nam putovnice, ispričali se zbog čekanja,
i ponovo smo bili u avionu.
belžik nakon sat i pol leta, kuća.
nakon dana odmora, letjela sam za Zg.
dan poslije, nazad na posao.
bio je to jedan uzbudljiv godišnji :)

- 20:45 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 07.08.2009.

vratila se :)

pa evo mene napokon doma,
točnije stigla sam preksinoć
no toliko sam bila crknuta da mi se baš nije pisalo.
jučer prvi radni dan, no nema gužve
pa se posao može normalnim tempom odraditi.
ne mogu se nikako naspavati već dvije noći
i ne spavam niti približno dobro doma
kako sam spavala po manje ili više dobrim hotelima
odnosno gdje sam se već zatekla.
mislim da je ipak osoba pored koje spavam
veliki čimbenik u kvaliteti moga sna.
no nema veze, naspavat ću se ;)

ne znam odakle bih vam počela pisati,
englesku sam ukratko vec opisala pa se necu vracati s pricom nazad.
slike možete ovdje vidjeti, a one uvijek govore vise od rijeci :)



nakon povratka u belžik otišli smo jedan dan pogledati
lijepi kompleks samostana s početka 12 stoljeća u mjestu Villers la Ville
pa evo i ovih sličica:



I onda nakon par dana kućne bolnice,
odlučili smo se 'skočiti' do maroka :)
slike još nisam složila no ubacit ću ih uskoro, malo se strpite ;)
do tad, veeelika pusa i ugodan vikend svima!

- 08:51 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Travanj 2016 (1)
Listopad 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (2)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (3)
Prosinac 2012 (1)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (2)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (4)
Kolovoz 2011 (1)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (8)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

moja trenutna razmišljanja i raspoloženja, neki put kroz koje slovo a neki put kroz sličicu..







online

adopt your own virtual pet!


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se