Trenutak

ponedjeljak, 22.01.2018.

no.441

Da li nekad promatrate ljude i totalno full nježno priglite tu električnu ljepotu koju nosaju sa sobom? Gledate ih dok razgovaraju sa drugima, u tišini odlaze niz ulicu ... kao da je Zemlja zastala na sekundu i ništa drugo u tom trenu nije važno osim tog slatkog i beznačajnog trenutka vječnosti. Dakle prošle su doslovno sekunde ali zrak je odjednom topao a njihova prisutnost vas prekriva slatkim i ljepljivim nektarom kojeg osjećate na svom jeziku koliko je intenzivan. Oči vam postaju teške i gladne. I oh, sva ta krivnja koju osjećate ostavlja gorko slatke odjeke u zakutcima vašeg uma. I nazovete sami sebe BUDALOM jer ste opet popustili. Opet. Osjećate se jeftino što ste dopustili da vas obuzme to privlačno ništavilo trenutka. Taj prokleti trenutak.

22.01.2018. u 17:48 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.

LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."