Huckleberry Finn

četvrtak , 14.07.2016.

no.437

Naravno ja sam ga nazvala tako. Huckleberry.

Image and video hosting by TinyPic

Ja sam u to vrijeme svemu živome davala nadimke koji su većinom do dana današnjeg ostali ljudima kojima sam ih priljepila a da većinom to niti ne znaju.
Nazvala sam ga Huckleberry jer tada u osnovnjaku, imao je prekrasnu plavu kovrčavu kosu. Nismo išli zajedno u osnovnu školu, on je išao u školu blizu placu a ja u onu elitističku u centru. I do jedne i do druge treba 8 minuta pješke. Nemam pojma jel bio stariji mlađi ili vršnjak.
Mi klinčadija iz dvorkasa kako smo zvali naše dvorište obavezno smo sjedili na stepenicama naše zgrade ( susjedi curicama; ne sjedi na betonu da ne budeš bolesna kad budeš velika ) i tamo brbljali i izvodili sve ono što smo već izvodili. Od stepenica do nogostupa uz cestu ima fini komad travnjaka sa drvećem, prava mala oaza koja nas je štitila od ceste i automobila. Naravno promatrali smo ljude koji prolaze, izazivali ih sa glupostima a onima koje bi viđali češće davali nadimke.
Ja sam na broju XX naše ulice a Huckleberry na broju Xa. Dakle vidjeli smo ga da prolazi svaki dan. Iz škole u školu, u dućan, iz dućana, kao što ga i sada tisuću godina kasnije vidim. A kada ti netko stalno prolazi pred nosom počneš se malo interesirati a plave kovrče se pojavljuju pred očima kad legneš u krevet i balavo razmišljaš o svemu i svačemu. Bila sam u sedmom razredu kada me prvi puta pogledao u oči. Sada imam trideset i sedam i još uvijek to radi. Nas dvoje se ne poznajemo, ne znam ni njegovo pravo ime. Ne znam o njemu ništa osim svemira kojeg sam si izmislila.
Ono što nisam izmislila je da se u tada kada sam ja bila sedmi razred ošišao. Bio je to šok. Ona divna kosa je nestala. Ali nadimak je ostao. Od tada više nikada nije imao dugu kosu.
On ima specifičan hod. Cijeli svoj život hoda jako polako. Jako jako jako polako. Noga ispred noge i polagano. I kad je išao u školu ili sada kada ide na posao ili vodi sina u školu. Ali brzam.
Dakle hodao je polako. Bilo je uzbudljivo ići ulicom i čekati taj trenutak.
Trenutak uzbuđenja kada bi se mimoišli i POGLED.
Želim ispričati o tom pogledu. Ne pričam dakle o par tjedana ili godinu dvije. Pričam o razdoblju od kada smo bili djeca do sada. Kada je on roditelj a ja to što već jesam.
To izgleda ovako. Ako hodamo istom stranom ulice u trenu kada prolazimo jedno kraj drugog pogledamo se u oči i to traje dok ne prođemo. Svaki put. Ako smo svatko na svojoj strani ulice ne događa se ništa. On je vjerojatno svjestan da ga gledam dok prolazi kao što sam primjetila da on okrene glavu nakon što je prošao.
Znam glupavo je. Mi se gledamo u oči. No istina je da tako komuniciramo. Teško je opisati trenutak pogleda jer to nije treptaj ili trzaj ... pogled traje. Gleda ravno u mene. U nutra. I volim to. Imam odnos sa svojim susjedom a da riječ nismo prozborili.
Kad je bio frajer od kojih dvadesetak bio je bajker. Nosio je kožne hlače i onu kul jaknu sa zakrpom na kojem je pisalo ime motornog klana kojem je već pripadao.
Onda ... kasnije. Nisam nikada vidjela ženu. Samo maleno dijete. Onda se hod još više usporio. Nosio je djetešce u rukama. Zatim za ručice. Tu mi se razvio zaštitnički osjećaj iako nisam ništa znala. Možda je umrla, možda ga je ostavila, možda nisu ni bili zajedno, možda je rodila i ostavila mu dijete. Kako god bio je samohrani tata. Onda ne tako davno kojih par godina unatrag ... vidjela sam ga sa ženom koja je imala trbuh do zuba.
Bila sam u parku. Šetala pse. On parkira tamo kod ograde od samoborke i tamo sam ih vidjela da su izašli iz automobila. On je vodio malog za ruke ona je bila trudna. Prošli su kraj mene. Nije me pogledao. Neću lagati ali nisam bila dobro u tom trenu. Onako grandiozno filmski zurila sam u vrata kroz koja su nestali. Pronašao je sebi ženu. Ili je to Ona pa se vratila. Ne znam. Ne znam. Imala sam osjećaj da mi ga je ukrala.
Luda sam znam. No bilo je tako.
No ništa se nije promijenilo. I dalje se gledamo.
Tko zna što si on misli. Zašto me ova gleda već dvadeset i ne znam koliko godina. Mislim nakon par tjedana sa nekim drugim pređem na bok ako ga vidim na cesti, to su oni ljudi koje srećemo u dućanu ili po putu ništa ne znamo o njima ali tu su i pozdravljamo se. Sa njim se ne pozdravljam, ne riječima.

Nekad hodam i zamišljam svašta. Moja želja zamišlja najčešće kada se kasno vraćam doma. Zamišljam da hoda ispred mene i da u prolazu ga uhvatim za ruku. On je prihvaća i tako hodamo. Ne govorimo ništa. Samo hodamo. I kod njegovog ulaza on pušta i ulazi u nutra. To je najviše što si dopuštamo preko pogleda. Sve bez glasa. Glas bi pokvario čaroliju. Ne vjerujem da sam mu ikad čula glas, nekad zna pričati na mobitel ili nešto govoriti klincima ali ja kao da ne čujem ton.
Najvjerojatnije je najobičniji na svijetu. Živi u prizemlju zgrade i prozori na njegovom stanu su uvijek zatvoreni. UVIJEK. Jednom je na prozoru bila starija žena sa oboje djece u rukama. Pretpostavila sam da mu je to mama. No ne znam. Njega nisam nikada vidjela.

Nekad hodam i zamišljam svašta. Da su prozori otvoreni, da mu vidim samo sjenu duboko unutra, da hvata moj pogled. I zatvara prozore. Nisam baš maštovita u ovom slučaju. Ne želim ništa pokvariti.

Nekad ga ne vidim više od mjesec dana. Onda pomislim da se odselio pa me uhvati strah. Pa ga ugledam iz daljine. Debilan je taj osjećaj olakšanja i osjetim se smiješno ali svejedno.

Pišem o svačemu samo ne o POGLEDU. Jer ne znam kako bih ga opisala. Svaki puta me pogleda drugačije dakle govori mi nešto. Zašto nema potrebu reći dobar dan ili nešto. Razmišlja li o meni dok je na poslu jer nekad ga znam vidjeti u prolazu i tada najčešće glumim da ga ne vidim. Radi noćne. Možda su zato prozori stalno zatvoreni jer spava. Ne znam.

Ponekad zamišljam da ga čekam na kraju smjene i pitam riječima možemo li izaći negdje zajedno. Imam haljinu u tim vizijama. Scena se odvija pred jutro, dok se sunce sprema izaći no još je mrak. U tišini sjedamo zajedno u neku iako je pred zatvaranje, popijemo nešto zajedno, poljubi me lagano i fino a haljina je ovdje da ima pod što zavući ruku. Onako filmski uza drveni zid u polumraku. I onda odlazimo doma. Svatko na svoj broj i nikad o tome ne pričamo.

Dvadeset pet, šest godina živimo u blizini, prolazimo jedno kraj drugoga. Ja ne znam kako se on zove. Imam koga pitati ali ne želim. Razbit će mi čaroliju.
Jer da sve je ovo čarolija.
On je tata dvoje male djece, vodi ih za rukice u školu. Znam raspored kada ga mogu vidjeti dok vodi dijete doma iz iste škole u koju je išao i on.
Nekad mi je bilo jako važno kako izgledam kada bi primjetila da mi ide u susret. Više ne.
Kad idem van pa se kao nešto fino počešljam i našminkam pomislim da barem sada prođe ali to su gluposti. Nikad me nije vidio našminkanu. Uvijek ovu lokalnu verziju koja i nije nešto reprezentabilna. Baš sam onako lokalni odrpanac u stvari. No zaista to nije važno.

Htjela sam samo napisati o POGLEDU. Napisala sam sve i svašta. Poštujem obitelj. Ne pada mi ništa na pamet. Niti si išta umišljam trenutno. Uopće.
Koliko god volim te trenutke jako me zanimaju sve više i više. Što taj pogled znači. Je li zaisa samo neizrečeni pozdrav ili nešto treće. Kad imam one svoje prozračne trenutke svašta znači ali to nije istina. Istina je da ne znam što znači. Vjerojatno ništa a možda svašta.
Samo znam da traje već godinama i znam da to volim. Sve ostalo ostat će tajna. O Bože napisat ću roman TAJNA POGLEDA ili POGLED U TAJNU ili nešto treće. Tamo u tom romanu ću se malo otkačiti, prekršiti zapovijed ne poželi tuđeg ženidbenog druga. To je sve veći mi problem ionako što sam starija svi su živi oženjeni pa je malo teško.
Nevažno.

Danas sam sjedila na stepenicama, dok je Claire sama šalabajzala naokolo po travnjaku. Dugo ga nisam vidjela više od mjesec dana. I evo ga. Vodi klince. Prolaze. Nagnula sam se za njim u prolazu i što sam vidjela? Kada je prošao bor ispod kojeg leži Fritz, nagnuo se prema prolazu gdje sam sjedila. Vidio je da ga gledam kao što je i on sasvim svjesno pogledao mene.
Otišao je polako dalje.
Ja sa psom doma.

I razmišljam koliko ćemo dugo tako.



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se