Sve je ostalo tišina ...

subota, 23.05.2015.

JESUS LOVES ME

no.433

Namještam stol i rekvizite a nikako da počnem sa glumom pa uskoro to postaje i nevažno iako je godilo saznanje da svi oni čekaju da počnem, da me mogu gledati kako glumim jer glumim navodno jako dobro.

Ja glumim jako dobro ali nevažno.

Osjećaj čekanja. Pričam sa raznim ljudima i upoznajemo se. Čudim se što izgleda tako pa ga upitam da li je to zaista on.
Je.
Nevjerojatno.
Povučen i skroman kaže da nije važno, kako nije važno, govorim, pa imala sam te na desktopu kompjutera.
Mene? Zacrveni se. Crna kosa i ta skromnost koja zrači iz njega.
Samo misao. Savršenstvo ljepota koja se ne razmeće nego samo je.
Pričamo.
Osjećam se lijepo i važno. On to radi a da ne radi ništa. Ne razmišljam zašto. Osjećam se lijepo.
Moram ići, on govori svome nadređenom. Mislim da laže jer me želi pratiti na putovanju. Moram do svojih u gradu, važno je i on ga pušta.
Osjećam sreću, ispunjenost dok mi uzima ruku i vodi me prema autu. Idemo zajedno. Kaže.
U auto sjeda i neka djevojka, govori da ona mora biti tamo. On sjedi naprijed kraj nje, ja iza. Vozimo brzo i ne razgovaramo.
On se okrene da me pogleda a ona nas zaleti u kamion na putu. Uz veliku buku istrčavam iz auta sa samo jednom mišlju je li on dobro. Susrećemo se kraj auta jer je on potrčao prema meni sa istim razlogom. U trenu dok me gleda i siguran je da mi nije ništa i ja gledam njega i sigurna sam da mu nije ništa osjećam toliku ljubav. Osjećam kao da sam zagrljena svijetom ovim i onim, nečim jakim čvrstim a nježnim i prozračnim u isto vrijeme.

Sanjam predivne muškarce, predivne da boli i osjećaje ljubavi koji nisam nikada doživjela na javi ( pa ga je tako nemoguće reproducirati u snovima ) i tako znam da je to BOG koji me voli.
JAKO.
I sretna plačem.
JAKO.