Da sam iskrena ne bih okolišala imaginacijama nego napisala da ga želim

nedjelja, 31.08.2014.

no.430

Kroz prozor gledam kako dolaziš. Navukla sam zastore preko lica da me se ne vidi na ulicu. Ne želim da znaš koliko sam nestrpljiva. Grad nije moj, ulica nije moja, ništa nije moje osim želje u kojoj čekam. Hodaš svojim gradom, gledaš u mobitel ne podižeš glavu pa mi na pamet pada kako joj upravo pišeš neku laž zbog koje ćeš kasniti. Ne osjećam se krivo. Odavno sam preskočila ograde posesivnosti. Sada i nikada više je puno puno više od nikada uopće stoga puštam zastor i ležerno sjednem. Uzimam knjigu u ruke i tražim omiljenih par rečenica, tako da ću baš čitati u trenu kada pozvoni.
Pozvoni.
Tolike godine imaginarnih ulazaka u stan, u mene … i evo te. Lice ti je starije deset godina ali si i dalje lijep baš onako kao što sam si umislila. Ne razumijem što mi predstavljaš ali drhtim cijelim svojim bićem. Lako si pronašao stan? Ipak je ovo tvoj grad. Napravila sam večeru. Vidjela sam to više puta u filmovima i oduvijek sam tako htjela napraviti. Totalni klišej ali imaginiram kroz filmske okvire i jednostavno moramo započeti večerom.
Ne pričamo ništa jer se ne poznajemo. O njemu znam samo ono što sam izmislila a on o meni vjerojatno ništa jer ne umišljam si da je o meni razmišljao. A evo nas. Usne mu se lagano pomiču dok jede sjajne na rubovima od fine hrane koju sam pripremila. Nesvjesna uhvatim samu sebe kako se oblizujem ližući tako njegove usne koje sjaje. Promeškoljim se u stolici, natočim koju čašu vina, ne sjećam se. Zažmirim, što da ga pitam a da ne zvuči namješteno. Što želim znati? Kako se ljubi. To ga ne mogu pitati. Misli lete u davno davno davno kada sam ga prvi i jedini put poljubila ali mozak ne šalje ikakve informacije. Zaboravila sam. Bila sam pijana. Ukrala sam taj poljubac ionako.
Gleda me. Hoćeš vina. Izvoli. Da, toplo je. Ne znam, ne živim inače u ovom stanu ali ako ostavimo kroz noć otvoren prozor. Mislim, ostavim. Ostavim.
Nervoza.
Pijemo vino. Uhvati me strah što ja to radim. Jel sanjam opet, ili imaginiram opet ili pišem opet samo da te lažno osjetim. Želim te.
Rekla sam to na glas.
Pa ovdje sam. Prilazi mi. Uzimam daljinski i palim televizor. Joj gle, baš danas da su pustili taj film. Znaš li da su …… osjećam ga iza sebe, zašutim. Ništa ne govori ništa ne radi, samo stoji tako blizu. Opustim svoje tijelo na njegovo. Osjetim stvarnu toplinu, miris ormara u kojeg mu ona slaže odjeću. Toplina jurne od vrha glave i sudari se sa onom u dnu trbuha. Film prekinu reklame. Kvragu mrzim kada to naprave.
Slike nestaje.
Osjećam ruke oko sebe, zadržim dah. Samoća upravo susreće oslobođenje i grlo mi je spremno da ispusti nekakav zvuk a suze nagurane u nosu, u niskom su startu.
Prestani, izgovara mi ime, prestani. Opusti se. Ugasi televizor. Ovdje sam.
Poljubi me. Na tren dva on samo ljubi mene jer nisam prisutna da bih uzvratila. Previše sam zamišljala trenutak da mu treba neko vrijeme da ispuni prazne okvire stvarnošču. Onda puštam. Uzvratim. Ljubimo se. Usne sa papira prelaze u stvarnost.
Ovo si željela. Jesam. Znao sam to oduvijek. Ti želiš previše.
To sam ja znala oduvijek. Želim previše.
Želiš reći da si mi previše. Da mi se poklanjaš, ne želiš biti ovdje.
Želio sam znati u čemu je stvar. Nitko me ne gleda tako.
Prošlo je vrijeme vrištanja i zanosa. A tvoje oči me i dalje gledaju jednako.
Tako gledaš i filmove zar ne.

Ramena su mu iscrtana mojim dlanovima a prsti nestaju negdje iza leđa prebirući kralježnicu kao da ga upravo stvaram svojim dodirom. Miris prošlosti i budućnosti osjećam dok mu udišem vrat. Volim ga.
Ne razmišljam, ne odgovaram na pitanja, puštam se.
Tamo me zatekne osjećaj kojeg ne poznajem. Nije me strah.
Ja ne znam biti u tom stanju. Stanju oslobođenja.
Klišej mi preskoči rub jezika i zaljepi se na njegov. Želim da ovo traje zauvijek. Znaš da ne može vraća mi odgovor, vruće, duboko u grlo i u redu je.
U redu je.

Pijem vino.
Imam 36 godina.
Želim previše.
Pretvaram ljude u mitska bića.
Fantaziram dok stojim u publici na koncertu pa to zapisujem.
Fantazije su mi klišeji.
Mrzim kada reklame prekinu filmove.
Sve sam ovo samo izmislila.
Još je u meni.
Zvuk oslobođenja čeka.
Suze su krenule.

31.08.2014. u 17:17 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Sve je ostalo tišina ...

nedjelja, 31.08.2014.

Da sam iskrena ne bih okolišala imaginacijama nego napisala da ga želim

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.