Huckleberry Finn

četvrtak , 14.07.2016.

no.437

Naravno ja sam ga nazvala tako. Huckleberry.

Image and video hosting by TinyPic

Ja sam u to vrijeme svemu živome davala nadimke koji su većinom do dana današnjeg ostali ljudima kojima sam ih priljepila a da većinom to niti ne znaju.
Nazvala sam ga Huckleberry jer tada u osnovnjaku, imao je prekrasnu plavu kovrčavu kosu. Nismo išli zajedno u osnovnu školu, on je išao u školu blizu placu a ja u onu elitističku u centru. I do jedne i do druge treba 8 minuta pješke. Nemam pojma jel bio stariji mlađi ili vršnjak.
Mi klinčadija iz dvorkasa kako smo zvali naše dvorište obavezno smo sjedili na stepenicama naše zgrade ( susjedi curicama; ne sjedi na betonu da ne budeš bolesna kad budeš velika ) i tamo brbljali i izvodili sve ono što smo već izvodili. Od stepenica do nogostupa uz cestu ima fini komad travnjaka sa drvećem, prava mala oaza koja nas je štitila od ceste i automobila. Naravno promatrali smo ljude koji prolaze, izazivali ih sa glupostima a onima koje bi viđali češće davali nadimke.
Ja sam na broju XX naše ulice a Huckleberry na broju Xa. Dakle vidjeli smo ga da prolazi svaki dan. Iz škole u školu, u dućan, iz dućana, kao što ga i sada tisuću godina kasnije vidim. A kada ti netko stalno prolazi pred nosom počneš se malo interesirati a plave kovrče se pojavljuju pred očima kad legneš u krevet i balavo razmišljaš o svemu i svačemu. Bila sam u sedmom razredu kada me prvi puta pogledao u oči. Sada imam trideset i sedam i još uvijek to radi. Nas dvoje se ne poznajemo, ne znam ni njegovo pravo ime. Ne znam o njemu ništa osim svemira kojeg sam si izmislila.
Ono što nisam izmislila je da se u tada kada sam ja bila sedmi razred ošišao. Bio je to šok. Ona divna kosa je nestala. Ali nadimak je ostao. Od tada više nikada nije imao dugu kosu.
On ima specifičan hod. Cijeli svoj život hoda jako polako. Jako jako jako polako. Noga ispred noge i polagano. I kad je išao u školu ili sada kada ide na posao ili vodi sina u školu. Ali brzam.
Dakle hodao je polako. Bilo je uzbudljivo ići ulicom i čekati taj trenutak.
Trenutak uzbuđenja kada bi se mimoišli i POGLED.
Želim ispričati o tom pogledu. Ne pričam dakle o par tjedana ili godinu dvije. Pričam o razdoblju od kada smo bili djeca do sada. Kada je on roditelj a ja to što već jesam.
To izgleda ovako. Ako hodamo istom stranom ulice u trenu kada prolazimo jedno kraj drugog pogledamo se u oči i to traje dok ne prođemo. Svaki put. Ako smo svatko na svojoj strani ulice ne događa se ništa. On je vjerojatno svjestan da ga gledam dok prolazi kao što sam primjetila da on okrene glavu nakon što je prošao.
Znam glupavo je. Mi se gledamo u oči. No istina je da tako komuniciramo. Teško je opisati trenutak pogleda jer to nije treptaj ili trzaj ... pogled traje. Gleda ravno u mene. U nutra. I volim to. Imam odnos sa svojim susjedom a da riječ nismo prozborili.
Kad je bio frajer od kojih dvadesetak bio je bajker. Nosio je kožne hlače i onu kul jaknu sa zakrpom na kojem je pisalo ime motornog klana kojem je već pripadao.
Onda ... kasnije. Nisam nikada vidjela ženu. Samo maleno dijete. Onda se hod još više usporio. Nosio je djetešce u rukama. Zatim za ručice. Tu mi se razvio zaštitnički osjećaj iako nisam ništa znala. Možda je umrla, možda ga je ostavila, možda nisu ni bili zajedno, možda je rodila i ostavila mu dijete. Kako god bio je samohrani tata. Onda ne tako davno kojih par godina unatrag ... vidjela sam ga sa ženom koja je imala trbuh do zuba.
Bila sam u parku. Šetala pse. On parkira tamo kod ograde od samoborke i tamo sam ih vidjela da su izašli iz automobila. On je vodio malog za ruke ona je bila trudna. Prošli su kraj mene. Nije me pogledao. Neću lagati ali nisam bila dobro u tom trenu. Onako grandiozno filmski zurila sam u vrata kroz koja su nestali. Pronašao je sebi ženu. Ili je to Ona pa se vratila. Ne znam. Ne znam. Imala sam osjećaj da mi ga je ukrala.
Luda sam znam. No bilo je tako.
No ništa se nije promijenilo. I dalje se gledamo.
Tko zna što si on misli. Zašto me ova gleda već dvadeset i ne znam koliko godina. Mislim nakon par tjedana sa nekim drugim pređem na bok ako ga vidim na cesti, to su oni ljudi koje srećemo u dućanu ili po putu ništa ne znamo o njima ali tu su i pozdravljamo se. Sa njim se ne pozdravljam, ne riječima.

Nekad hodam i zamišljam svašta. Moja želja zamišlja najčešće kada se kasno vraćam doma. Zamišljam da hoda ispred mene i da u prolazu ga uhvatim za ruku. On je prihvaća i tako hodamo. Ne govorimo ništa. Samo hodamo. I kod njegovog ulaza on pušta i ulazi u nutra. To je najviše što si dopuštamo preko pogleda. Sve bez glasa. Glas bi pokvario čaroliju. Ne vjerujem da sam mu ikad čula glas, nekad zna pričati na mobitel ili nešto govoriti klincima ali ja kao da ne čujem ton.
Najvjerojatnije je najobičniji na svijetu. Živi u prizemlju zgrade i prozori na njegovom stanu su uvijek zatvoreni. UVIJEK. Jednom je na prozoru bila starija žena sa oboje djece u rukama. Pretpostavila sam da mu je to mama. No ne znam. Njega nisam nikada vidjela.

Nekad hodam i zamišljam svašta. Da su prozori otvoreni, da mu vidim samo sjenu duboko unutra, da hvata moj pogled. I zatvara prozore. Nisam baš maštovita u ovom slučaju. Ne želim ništa pokvariti.

Nekad ga ne vidim više od mjesec dana. Onda pomislim da se odselio pa me uhvati strah. Pa ga ugledam iz daljine. Debilan je taj osjećaj olakšanja i osjetim se smiješno ali svejedno.

Pišem o svačemu samo ne o POGLEDU. Jer ne znam kako bih ga opisala. Svaki puta me pogleda drugačije dakle govori mi nešto. Zašto nema potrebu reći dobar dan ili nešto. Razmišlja li o meni dok je na poslu jer nekad ga znam vidjeti u prolazu i tada najčešće glumim da ga ne vidim. Radi noćne. Možda su zato prozori stalno zatvoreni jer spava. Ne znam.

Ponekad zamišljam da ga čekam na kraju smjene i pitam riječima možemo li izaći negdje zajedno. Imam haljinu u tim vizijama. Scena se odvija pred jutro, dok se sunce sprema izaći no još je mrak. U tišini sjedamo zajedno u neku iako je pred zatvaranje, popijemo nešto zajedno, poljubi me lagano i fino a haljina je ovdje da ima pod što zavući ruku. Onako filmski uza drveni zid u polumraku. I onda odlazimo doma. Svatko na svoj broj i nikad o tome ne pričamo.

Dvadeset pet, šest godina živimo u blizini, prolazimo jedno kraj drugoga. Ja ne znam kako se on zove. Imam koga pitati ali ne želim. Razbit će mi čaroliju.
Jer da sve je ovo čarolija.
On je tata dvoje male djece, vodi ih za rukice u školu. Znam raspored kada ga mogu vidjeti dok vodi dijete doma iz iste škole u koju je išao i on.
Nekad mi je bilo jako važno kako izgledam kada bi primjetila da mi ide u susret. Više ne.
Kad idem van pa se kao nešto fino počešljam i našminkam pomislim da barem sada prođe ali to su gluposti. Nikad me nije vidio našminkanu. Uvijek ovu lokalnu verziju koja i nije nešto reprezentabilna. Baš sam onako lokalni odrpanac u stvari. No zaista to nije važno.

Htjela sam samo napisati o POGLEDU. Napisala sam sve i svašta. Poštujem obitelj. Ne pada mi ništa na pamet. Niti si išta umišljam trenutno. Uopće.
Koliko god volim te trenutke jako me zanimaju sve više i više. Što taj pogled znači. Je li zaisa samo neizrečeni pozdrav ili nešto treće. Kad imam one svoje prozračne trenutke svašta znači ali to nije istina. Istina je da ne znam što znači. Vjerojatno ništa a možda svašta.
Samo znam da traje već godinama i znam da to volim. Sve ostalo ostat će tajna. O Bože napisat ću roman TAJNA POGLEDA ili POGLED U TAJNU ili nešto treće. Tamo u tom romanu ću se malo otkačiti, prekršiti zapovijed ne poželi tuđeg ženidbenog druga. To je sve veći mi problem ionako što sam starija svi su živi oženjeni pa je malo teško.
Nevažno.

Danas sam sjedila na stepenicama, dok je Claire sama šalabajzala naokolo po travnjaku. Dugo ga nisam vidjela više od mjesec dana. I evo ga. Vodi klince. Prolaze. Nagnula sam se za njim u prolazu i što sam vidjela? Kada je prošao bor ispod kojeg leži Fritz, nagnuo se prema prolazu gdje sam sjedila. Vidio je da ga gledam kao što je i on sasvim svjesno pogledao mene.
Otišao je polako dalje.
Ja sa psom doma.

I razmišljam koliko ćemo dugo tako.



Clarisse

nedjelja , 19.06.2016.

no.436

Prošla je gotovo godina dana od kada sam zadnji puta ostavila trag. Što se promijenilo?
Ja? Da. Deblja sam. Još više nego inače. Ne ne to. Što se promijenilo u vezi, znaš, onog o čemu ne smiješ pričati.
Aha misliš na Njega? Bilo bi super lagano reći on se promijenio ali to bi bila laž. Iskreno na kraju ne znam što da kažem ili mislim ili ono najgore što da osjećam. Jer ta zadnja crtica je pravi izdajnik. Ja si kažem, ja si objasnim, ja razumijem ali kada u gomili začujem smijeh a u trbuhu mi se zafrkne na najjače od uzbuđenja onda znam da još traje. A zapravo znam li? Koliko me uvjeravao da umišljam tek sam sada sklona u to povjerovati. Jer trebam. Jer je nestao. Moram se opravdati.
Planiram pisati blog već mjesecima a nikako. Nikako priznati poraz. Jao smijeha. Poraz? Zar je bilo borbe? Ne. Jer sam kukavica, da nisam borila bih se. Izgubila bih sada znam, sve bi bilo uzalud ali barem bi imala nešto opipljivo iza sebe.

Usudim se ti se obratiti direktno. Jer znam da ćeš ovo pročitati, jer ziher tu i tamo ma čak i ne toliko često zaviriš jer te zanima pišem li o tebi. Jer si tašt. A tašt si jer si umjetnik. Zato znam da ćeš ovo pročitati.
U glavi imam knjigu, nekoliko svezaka ... sve ono što se ne bih usudila nikada napisati da netko ne prepozn da se radi o tebi. O čovjeku mog života koji srećom eto to nisi. I napokon mi je dosta same sebe i svih priča. Koje pričam sama sebi dok ti živiš i boli te kurac za mene. Ne javljaš se, ne zanima te kako sam, što radim i dugo sam se pitala zašto. Jer rekao si jednom da smo prijatelji. Znala sam da nismo. Radio si distancu. Stavljao me na mjesto. Ja sam koristila priliku jer sam takva.
Trebala sam znati da lažeš. Nije me bilo briga. Hranio me tvoj pogled koji je tražio da li te gledam. Gledala sam te, stalno sam te gledala naročito tvoje usne koje nisam eto nikako uspjela naljepiti na svoje. Barem jednom. Ni onda pijana gore u ribnjaku. Koji debil sam ispala. Krivim svoj izgled. Kao i uvijek. Vjerojatno nikada neću znati da nije važno kako izgledam nego je to kako se ponašam ljudima odbojno. Jebeš ljude. Ako ti ne pašem makni se. Nisam jednostavna, gnjavim i naporna sam. Tko izdrži moj je prijatelj. Nemam baš prijatelja, jel.

Uglavnom bila sam zaljubljena u tebe. Grozno jako odvratno toliko da mi se povraća od same pomisli koliko sam drmila o tome kako te želim. Rekao si da to umišljam. Da si tvorevina mog uma. Da sam se zaljubila u nešto nestvarno. Seronja si i kukavica. Pravi muškarac bi se uhvatio posla a ja bih ti uzvratila ljepotom. Jer bi to zaslužio.Najmanja stvar je skinuti kile. Vidio si me kao malu debelu koja fantazira. Umišljeno i bahato onako grandiozno ... jer i sad kad pišem ovo razmišljam koliko si mi bio impresivan. U tramvaju u vožnji pomislila bih na tebe i stresla bi me struja. Dok sam čitala svi muški likovi poprimali bi tvoj izgled. Od pomisli da bi me odveo u krevet imala bih čistu tjelesnu reakciju. Nekad sam razmišljala o tebi dok ... zašto ovo pišem. Evo ti dokaza koliko sam glupa, pokušavam napisati da sam gotova i čista od tebe a postaje mi vruće i vrti mi se u glavi jer si ovdje iza mene nagnut nad monitor i čitaš što ti pišem.

Pišem ti da si smiješan. U tom uređenju u kojem živiš. Ne znam ništa o tome zapravo jer eto nisi me nazvao godinu dana, nismo popili pivu niti kavu. Nismo ništa. A ti si sretan. Dugo sam si govorila one trash romantične klišeje, hej, pa glavno da je on sretan, pusti ga, ovo ono ... kamo da te pustim kad nisi ni bio kod mene. Ali svejedno si smiješan. Imaš ulogu, prošao si inicijaciju, volio si spominjati kako živimo po tome a eto imao si jednu svoju... inicijaciju u plastičan život. Serem gluposti. Ne znam što radiš. Možda ti je život jedan dan fantastičniji od drugog, milost Božja i nirvana. NIsam ni sretna zbog tebe ni zavidna ni tužna ... problem je u tome da sam nikakva.
Zadnji puta kada sam te vidjela pokušavao si razgovarati samnom. Namjerno sam izmotavala. Nemamo što reći nakon što me ne nazoveš godinu dana, nakon što nestaneš,ne želim komentirati sa tobom predstavu niti odgovoriti na to kako sam. NE ZANIMA TE. Znaš kako znam?
N I S I M E N A Z V A O G O D I N U D A N A.
I to je to. Jednostavno. Otpala su ti krila.( znam sa si sad sretan ) Nemam te više tamo gore ( sad si još sretniji ) nemam te nigdje. Tvoj imaginarni zagrljaj onako sa leđa je nestao. Tvoje nepoljubljene usne samo su tu evo sada kada ih spominjem možda zadnji put i sve ostalo što je ostalo a nije ostalo ništa ne postoji više.
Postojiš ti tamo negdje u svom stanu sa novim policama i ja ću reći bravo. Jer Bog ne griješi. Ja ne bih bila dobra u priči sa policama ja bih htjela svemir. Ja bi htjela izgubit nas između korica. U sadržaju ne u formi.
Ne voliš je.
Znam to. I nisam sretna. Ovo što pišem evo više me ne veseli. Samo ću biti sretna zbog mira koji imam od kada sam te zadnji puta vidjela. Pozdravila sam se sa tobom a nisi ni znao jer te nije briga. Ti si se samnom već odavno pozdravio. Prije godinu dana.

Možda je sve ovo hrpa gluposti ali van mene je. I to mi je trebalo. Doživi ovo kako želiš. Smij se, reci sam sebi pa ova je zaista prolupala, pati od halucinacija. Ja ne vjerujem ili nešto treće, možda verzija u kojoj me žališ pa gle ju sirotu, koji psihopat ... što god je tebi zgodno. Meni je svejedno.
Znaš što sam si ostavila jedino jer je predobro da bi bilo bačeno. Nešto možda najljepše što ću od ikoga dobiti.
Ostavila sam si Clarisse iz Fahrenheita na koju si rekao da te podjsećam.
Čitala sam knjigu i plakala. I to si ostavljam.

Sretno završavam sve ovo. Natrakeljah gluposti ali baš me briga.Vani je. Mogla bih još slova i slova potrošiti ali čemu.

Prekinula sam trošiti riječi i misli na tebe. Mogu pisati dalje. Slobodna od sama sebe.




A koga to nemam?

ponedjeljak , 22.06.2015.

no.435



Hurt

petak , 19.06.2015.

no.434


I wear this crown of thorns
Upon my liar's chair
Full of broken thoughts
I cannot repair
Beneath the stains of time
The feelings disappear
You are someone else
I am still right here

JESUS LOVES ME

subota , 23.05.2015.

no.433

Namještam stol i rekvizite a nikako da počnem sa glumom pa uskoro to postaje i nevažno iako je godilo saznanje da svi oni čekaju da počnem, da me mogu gledati kako glumim jer glumim navodno jako dobro.

Ja glumim jako dobro ali nevažno.

Osjećaj čekanja. Pričam sa raznim ljudima i upoznajemo se. Čudim se što izgleda tako pa ga upitam da li je to zaista on.
Je.
Nevjerojatno.
Povučen i skroman kaže da nije važno, kako nije važno, govorim, pa imala sam te na desktopu kompjutera.
Mene? Zacrveni se. Crna kosa i ta skromnost koja zrači iz njega.
Samo misao. Savršenstvo ljepota koja se ne razmeće nego samo je.
Pričamo.
Osjećam se lijepo i važno. On to radi a da ne radi ništa. Ne razmišljam zašto. Osjećam se lijepo.
Moram ići, on govori svome nadređenom. Mislim da laže jer me želi pratiti na putovanju. Moram do svojih u gradu, važno je i on ga pušta.
Osjećam sreću, ispunjenost dok mi uzima ruku i vodi me prema autu. Idemo zajedno. Kaže.
U auto sjeda i neka djevojka, govori da ona mora biti tamo. On sjedi naprijed kraj nje, ja iza. Vozimo brzo i ne razgovaramo.
On se okrene da me pogleda a ona nas zaleti u kamion na putu. Uz veliku buku istrčavam iz auta sa samo jednom mišlju je li on dobro. Susrećemo se kraj auta jer je on potrčao prema meni sa istim razlogom. U trenu dok me gleda i siguran je da mi nije ništa i ja gledam njega i sigurna sam da mu nije ništa osjećam toliku ljubav. Osjećam kao da sam zagrljena svijetom ovim i onim, nečim jakim čvrstim a nježnim i prozračnim u isto vrijeme.

Sanjam predivne muškarce, predivne da boli i osjećaje ljubavi koji nisam nikada doživjela na javi ( pa ga je tako nemoguće reproducirati u snovima ) i tako znam da je to BOG koji me voli.
JAKO.
I sretna plačem.
JAKO.

no.432



Image and video hosting by TinyPic


nedostaješ mi

Blanche. Znaš, Blanche.

nedjelja , 09.11.2014.

no.431

Tramvaj zvan čežnja


Mladi dostavljač novina ( Wright King ) dolazi na vrata jednog kišnog popodneva u namjeri da naplati račun za novine 'Evening star'. Blanche, kao usamljena žena koja patološki i očajno pati za seksualnom pažnjom, ostane privučena njime.

Želja joj je što duže ga zadržati pa započinje čavrljanje prvo, tražeći ga cigaretu a zatim za malo njegovog vremena.

- Mladi čovječe. Mlad si. Mlad. Mlad. Da li ti je itko ikad rekao da nalikuješ na princa iz Tisuću i jedne noći.? Jer znaš što, nalikuješ.
Dođi ovdje.
( vrlo zavodljivo ponudi mu poljubac, on joj prilazi )
Dođi ovdje, želim te poljubiti samo jednom, meko i slatko.

Zatim se uhvati kako zavodljivo pritišće svoje usne o njegove, znajući za svoju slabost prema mladim muškarcima:

- Bježi, brzo. Bilo bi te lijepo zadržati, ali moram biti dobra i držati ruke podalje od djece. Zbogom. Zbogom.



Zastor pada iako predstava traje.



Da sam iskrena ne bih okolišala imaginacijama nego napisala da ga želim

nedjelja , 31.08.2014.

no.430

Kroz prozor gledam kako dolaziš. Navukla sam zastore preko lica da me se ne vidi na ulicu. Ne želim da znaš koliko sam nestrpljiva. Grad nije moj, ulica nije moja, ništa nije moje osim želje u kojoj čekam. Hodaš svojim gradom, gledaš u mobitel ne podižeš glavu pa mi na pamet pada kako joj upravo pišeš neku laž zbog koje ćeš kasniti. Ne osjećam se krivo. Odavno sam preskočila ograde posesivnosti. Sada i nikada više je puno puno više od nikada uopće stoga puštam zastor i ležerno sjednem. Uzimam knjigu u ruke i tražim omiljenih par rečenica, tako da ću baš čitati u trenu kada pozvoni.
Pozvoni.
Tolike godine imaginarnih ulazaka u stan, u mene … i evo te. Lice ti je starije deset godina ali si i dalje lijep baš onako kao što sam si umislila. Ne razumijem što mi predstavljaš ali drhtim cijelim svojim bićem. Lako si pronašao stan? Ipak je ovo tvoj grad. Napravila sam večeru. Vidjela sam to više puta u filmovima i oduvijek sam tako htjela napraviti. Totalni klišej ali imaginiram kroz filmske okvire i jednostavno moramo započeti večerom.
Ne pričamo ništa jer se ne poznajemo. O njemu znam samo ono što sam izmislila a on o meni vjerojatno ništa jer ne umišljam si da je o meni razmišljao. A evo nas. Usne mu se lagano pomiču dok jede sjajne na rubovima od fine hrane koju sam pripremila. Nesvjesna uhvatim samu sebe kako se oblizujem ližući tako njegove usne koje sjaje. Promeškoljim se u stolici, natočim koju čašu vina, ne sjećam se. Zažmirim, što da ga pitam a da ne zvuči namješteno. Što želim znati? Kako se ljubi. To ga ne mogu pitati. Misli lete u davno davno davno kada sam ga prvi i jedini put poljubila ali mozak ne šalje ikakve informacije. Zaboravila sam. Bila sam pijana. Ukrala sam taj poljubac ionako.
Gleda me. Hoćeš vina. Izvoli. Da, toplo je. Ne znam, ne živim inače u ovom stanu ali ako ostavimo kroz noć otvoren prozor. Mislim, ostavim. Ostavim.
Nervoza.
Pijemo vino. Uhvati me strah što ja to radim. Jel sanjam opet, ili imaginiram opet ili pišem opet samo da te lažno osjetim. Želim te.
Rekla sam to na glas.
Pa ovdje sam. Prilazi mi. Uzimam daljinski i palim televizor. Joj gle, baš danas da su pustili taj film. Znaš li da su …… osjećam ga iza sebe, zašutim. Ništa ne govori ništa ne radi, samo stoji tako blizu. Opustim svoje tijelo na njegovo. Osjetim stvarnu toplinu, miris ormara u kojeg mu ona slaže odjeću. Toplina jurne od vrha glave i sudari se sa onom u dnu trbuha. Film prekinu reklame. Kvragu mrzim kada to naprave.
Slike nestaje.
Osjećam ruke oko sebe, zadržim dah. Samoća upravo susreće oslobođenje i grlo mi je spremno da ispusti nekakav zvuk a suze nagurane u nosu, u niskom su startu.
Prestani, izgovara mi ime, prestani. Opusti se. Ugasi televizor. Ovdje sam.
Poljubi me. Na tren dva on samo ljubi mene jer nisam prisutna da bih uzvratila. Previše sam zamišljala trenutak da mu treba neko vrijeme da ispuni prazne okvire stvarnošču. Onda puštam. Uzvratim. Ljubimo se. Usne sa papira prelaze u stvarnost.
Ovo si željela. Jesam. Znao sam to oduvijek. Ti želiš previše.
To sam ja znala oduvijek. Želim previše.
Želiš reći da si mi previše. Da mi se poklanjaš, ne želiš biti ovdje.
Želio sam znati u čemu je stvar. Nitko me ne gleda tako.
Prošlo je vrijeme vrištanja i zanosa. A tvoje oči me i dalje gledaju jednako.
Tako gledaš i filmove zar ne.

Ramena su mu iscrtana mojim dlanovima a prsti nestaju negdje iza leđa prebirući kralježnicu kao da ga upravo stvaram svojim dodirom. Miris prošlosti i budućnosti osjećam dok mu udišem vrat. Volim ga.
Ne razmišljam, ne odgovaram na pitanja, puštam se.
Tamo me zatekne osjećaj kojeg ne poznajem. Nije me strah.
Ja ne znam biti u tom stanju. Stanju oslobođenja.
Klišej mi preskoči rub jezika i zaljepi se na njegov. Želim da ovo traje zauvijek. Znaš da ne može vraća mi odgovor, vruće, duboko u grlo i u redu je.
U redu je.

Pijem vino.
Imam 36 godina.
Želim previše.
Pretvaram ljude u mitska bića.
Fantaziram dok stojim u publici na koncertu pa to zapisujem.
Fantazije su mi klišeji.
Mrzim kada reklame prekinu filmove.
Sve sam ovo samo izmislila.
Još je u meni.
Zvuk oslobođenja čeka.
Suze su krenule.





Nekada davno prije par sati.

nedjelja , 13.07.2014.

no.429

( o sati sumnje, sati bola …. sati bla bla bla bla )

Prije je bilo super kada sam upoznala nekoga tko je isti kao ja. Nazivala bih to u nekoj krajnosti srodnom dušom,pomislila ovo je osoba sa kojom ću koračati dalje kroz svijet, ali malo sam ja znala.
Isti kao ja. (O tome bi se dalo ali ostanimo bazični. )Smisao za humor, cinične obzervacije, volimo iste filmove, glazbu, životinje,knjige, poeziju, razmišljamo o nastanku svijeta … o nama kao ljudima, zanimaju nas iste teme, volimo iste stvari, ne volimo iste stvari … tako smo prokleto isti da je milina i mi smo jednostavo stvoreni jedno za drugo.
Istina je da to nije istina.
Istina je da za nešto 'više' si nećemo nikada biti dovoljno privlačni. Samodostatni smo u punini i to što dijelimo je ugodna zaštićena zona u kojoj se osjećamo zadovoljni. Mi smo prijatelji.
Smijem li u ovome kontekstu zanemariti svoj težak karakter i svoju težinu uopće. Budem, jer dosta sam se vadila na to. Potrošila sam trećinu života na samosažaljenje i nevjeru i sebe.
PRESKAČEM.

Ironično, strašno sam romantična u zadnje vrijeme.
I tako već godinama.
( nije li odvratno plagirati Bukowskog, ali rečenica je tako prokleto jaka da moram )
I znam da nije u redu tjerati samoga sebe da ne osjećaš to što osjećaš i negirati svaku toplu misao ali moram jer ako se pustim – boli na kraju a to mi se više neda. Ljeto je. Plavo nebo je krivo i moja prebujna mašta.
Imam tisuću priča zaključanih u glavi a lijena sam ih zapisati. Kad vidim tko sve objavljuje knjige, pomislim si zašto ne bih i ja … ali moja ljenost me vrati u realnost. FUJ.
Ja bih sve ali prstom ne bih makla za to. Odvratno od mene. Nema iskupljenja u ovome što pišem. Jednostavno pišem.
I kad nekad hodam osjećam da je prostor do mene ispunjen, da ako malo pomaknem ruku ću osjetiti nečiji dlan i uhvatiti ga. Zamišljam glupe filmske scenarije za koje mi nedostaje životnog budgeta.
I naravno da se posramim svake slobodne misli jer tko sam ja da si dopuštam te filmove. To je glas protiv kojeg se borim u zadnje vrijeme.
I tako već godinama.
Želim biti barem jedan dan neopterećena. Da ne mislim o ničemu. Da se ničega ne bojim, da ne brinem, da nikome ne trebam, da ja nikoga ne trebam … da je tišina ili glazba, pustara ili gužva ali samo da JESAM i da stojim i pomaknem se kad to JA poželim …

Some other life, ha.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se