Sve je ostalo tišina ...

nedjelja, 11.02.2018.

Dimanche sans toi

no.442

Danas je nedjelja, dišem jezivo meko
poput jelena sa strijelom u vratu. Ovo je mjesto
tisuće i tisuće lovačkih pasa koji hrle mi u zagrljaj.
Jutrom čitam tišinu pospanih ptica, zvuk posuđa
koji uvijek ima neke veze s prostorom između dva objekta.

S balkona se prostire jednaka daljina
U podne gledam u ogledalo i ponavljam - sve je san,
sve je san.
Kasnije čitam duboko u izrečeno, čekam simbole
i simbioze i još poneko s. Kao sutra, smijeh,
spavati.

Sudbina.
Uvečer čitam članke o ljudima koji bježe od ratova i gladi
o smrti poezije i moru, plačem i sve naginje u plavo.
Danas je nedjelja, u svemu nazirem tebe,
u svemu te čekam.

11.02.2018. u 21:50 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.01.2018.

Trenutak

no.441

Da li nekad promatrate ljude i totalno full nježno priglite tu električnu ljepotu koju nosaju sa sobom? Gledate ih dok razgovaraju sa drugima, u tišini odlaze niz ulicu ... kao da je Zemlja zastala na sekundu i ništa drugo u tom trenu nije važno osim tog slatkog i beznačajnog trenutka vječnosti. Dakle prošle su doslovno sekunde ali zrak je odjednom topao a njihova prisutnost vas prekriva slatkim i ljepljivim nektarom kojeg osjećate na svom jeziku koliko je intenzivan. Oči vam postaju teške i gladne. I oh, sva ta krivnja koju osjećate ostavlja gorko slatke odjeke u zakutcima vašeg uma. I nazovete sami sebe BUDALOM jer ste opet popustili. Opet. Osjećate se jeftino što ste dopustili da vas obuzme to privlačno ništavilo trenutka. Taj prokleti trenutak.

22.01.2018. u 17:48 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.01.2018.

Revant ...

no.440

Image and video hosting by TinyPic

14.01.2018. u 22:02 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.12.2017.

Blago tebi ....

no.439


Od nedavno opet u svojem ruksaku nosim knjige. Ovih dana poeziju.
I sjedim tako u tramvaju i čitam. U rukama imam zbirku pjesma koju znam napamet ali ja čitam.
Tramvaj zuji onim glupim zvukom kad krene, žamor ljudi, vrata se otvaraju i zatvaraju, imam još dosta do svoje stanice.
Uhvati me umor i naslonim glavu na prozor.
U jednom trenu, u jednoj pjesmi usred jednog određenog stiha ispred mene pojave se oči.
Zatvorene. Zatim otvorene. Lijepe. Velike.
Njegove.

Izgubljena, vjerojatno sam se nasmijala. Žena koja je sjedila preko puta mene rekla mi je:
- Blago onom o kome vi razmišljate sada. –


- Ah.-
Odgovorila sam.
I zatvorila knjigu.

03.12.2017. u 15:22 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.11.2017.

Sanjajući ...

no.438

Sanjala sam neki dan svog dostavljača novina. Onog koji raznosi Večernju zvijezdu od vrata do vrata. U nekom drugom snu. Onom na javi.
U ovom snu dok sam spavala bila je neka sasvim uobičajena scena. Mislim da smo plesali. Bilo je fino osjetiti njegove ruke oko mene. Davnjikavo je bilo sve to ali još uvijek mi je privlačan. I dok sam budna.
No sada sanjam. Zaboravila sam glazbu ali bila je dobra. Strastvena. Baš kao što je bio i naš poljubac. U snu . U snu. Dok sam budna na žalost nisam nikad … Sanjam dakle, ljubimo se i mislim si baš je tako kao što sam i zamišljala. Sanjam dalje svašta, puno situacija kako to već mozak smisli i vozi dok smo bez svijesti.
Probudim se.
Probudila sam se, ustala, izvela pse šetnju i u liftu na povratku doma, sjetim se sna. Uhvatila me toplina i mali osmijeh koji nam se pojavi na licu kad razmišljamo o tim nekim osobama.
Razvukla sam osmijeh jako, nasmijala se na glas.
Jer u snu nosio je nečiju tuđu odjeću … nosio je crvenu krariranu košulju.
Zaljubila sam se.

13.11.2017. u 12:01 • 0 KomentaraPrint#

subota, 12.08.2017.

Zaključak je očekivano na kraju

no. 438


Mrak je u dvorištu a male lampe iznad svakog stola rade atmosferu. Posebnosti, svečanosti. Zapravo samo alkoholom zalivene stvarnosti. Iako sjedim za stolom i sudjelujem u razgovoru nisam uistinu prisutna. Moj pogled je zaljepljen za visoku crnu pojavu koja šeće gore dolje i donosi gostima narudžbe. On radi ovdje, ne poznajem ga, želim ga. Barem mislim tako. Mislim? Osjećam? Trebam? Ne znam. Visok je kao što želim da je. Ima lice keltskog ratnika i kad mi kaže bok znam da pocrvenim.
Sad sjedim za stolom sa par ljudi; smijem se, pijem …. pijem …. pijem …. i što više pijem manje govorim a svijet se mijenja.
Sve ok? Upita u prolazu. Oh da da … sve je ok, ako bi samo bio dobar i uzeo me tu na stolu bilo bi lijepo od tebe.
Ok? Zovi za slijedeću rundu. Nema problema. Osmijeh, pogled u pod i bježim natrag. Jer to je nešto što ja radim. Bježim.
Noć se razvukla. Alkohol mi je doveo vangoghovu zvjezdanu noć iznad glave i orkestar na mjestu velikog roštilja. Glazba miriši zamamno. Kad bih bih barem mogla naručiti njega. Sirovog kakav je.
Ustajem i teturam po hodniku prema toaletu. Hodnik se sužava i negdje u dnu nazirem crnu košulju raskopčanu taman kako zamišljam kada zamišljam. Ostale ću gumbe ja. Jedan po jedan polako. U trenutku kada prolazim kraj njega stanem. Pogledam u drugu stranu da pobjegnem no zaustavi me i nasloni na zid.
Poljubi me. Kaže.
Podižem se na prste i lagano pristisnem usne na njegove.
Ne tako. Poljubi me kao da to zaista misliš.
Pogledam ga. Naginjem glavu. Srce šalje pulseve na svaku krajnju točku moga tijela. Rukama obujmim njegovo lice povučem ga k sebi i jezikom napravim prolaz u njegova usta. Podivljam. Privučem se uz njega i dubokim uzdahom popratim to što se naslonio na mene cijelim svojim tijelom. Ljubim ga divlje. Pušta mi. Ne poznajem te. Govorim između daha. Ne poznajem te a želim te. Zaustavlja me. Orkestar prestaje svirati. Naginje glavu. Polako me poljubi, polako , polaaa … aaa ko … a zatim obliže usne kao da je nešto fino pojeo. Pogleda me a zatim pušta.
O draga draga djevojčice. Kaže.
Djevojčice?
Nemaš pojma o muškarcima.
Nemam?
Mi nismo keltski ratnici.
Niste?
U hodniku smo ispred vecea.
Zar jesmo?
Najbolje da se vratiš. Kaže i prođe prstom duž mog lica kao da tetoši dijete.
Vraćam se za svoj stol. Smijeh se nastavlja. Alkohol teče i dalje ali VanGogh je postao obično nebo. Znam na što je mislio.

Ali ja to NE MOGU.

12.08.2017. u 17:02 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.06.2016.

Clarisse

no.436

Prošla je gotovo godina dana od kada sam zadnji puta ostavila trag. Što se promijenilo?
Ja? Da. Deblja sam. Još više nego inače. Ne ne to. Što se promijenilo u vezi, znaš, onog o čemu ne smiješ pričati.
Aha misliš na Njega? Bilo bi super lagano reći on se promijenio ali to bi bila laž. Iskreno na kraju ne znam što da kažem ili mislim ili ono najgore što da osjećam. Jer ta zadnja crtica je pravi izdajnik. Ja si kažem, ja si objasnim, ja razumijem ali kada u gomili začujem smijeh a u trbuhu mi se zafrkne na najjače od uzbuđenja onda znam da još traje. A zapravo znam li? Koliko me uvjeravao da umišljam tek sam sada sklona u to povjerovati. Jer trebam. Jer je nestao. Moram se opravdati.
Planiram pisati blog već mjesecima a nikako. Nikako priznati poraz. Jao smijeha. Poraz? Zar je bilo borbe? Ne. Jer sam kukavica, da nisam borila bih se. Izgubila bih sada znam, sve bi bilo uzalud ali barem bi imala nešto opipljivo iza sebe.

Usudim se ti se obratiti direktno. Jer znam da ćeš ovo pročitati, jer ziher tu i tamo ma čak i ne toliko često zaviriš jer te zanima pišem li o tebi. Jer si tašt. A tašt si jer si umjetnik. Zato znam da ćeš ovo pročitati.
U glavi imam knjigu, nekoliko svezaka ... sve ono što se ne bih usudila nikada napisati da netko ne prepozn da se radi o tebi. O čovjeku mog života koji srećom eto to nisi. I napokon mi je dosta same sebe i svih priča. Koje pričam sama sebi dok ti živiš i boli te kurac za mene. Ne javljaš se, ne zanima te kako sam, što radim i dugo sam se pitala zašto. Jer rekao si jednom da smo prijatelji. Znala sam da nismo. Radio si distancu. Stavljao me na mjesto. Ja sam koristila priliku jer sam takva.
Trebala sam znati da lažeš. Nije me bilo briga. Hranio me tvoj pogled koji je tražio da li te gledam. Gledala sam te, stalno sam te gledala naročito tvoje usne koje nisam eto nikako uspjela naljepiti na svoje. Barem jednom. Ni onda pijana gore u ribnjaku. Koji debil sam ispala. Krivim svoj izgled. Kao i uvijek. Vjerojatno nikada neću znati da nije važno kako izgledam nego je to kako se ponašam ljudima odbojno. Jebeš ljude. Ako ti ne pašem makni se. Nisam jednostavna, gnjavim i naporna sam. Tko izdrži moj je prijatelj. Nemam baš prijatelja, jel.

Uglavnom bila sam zaljubljena u tebe. Grozno jako odvratno toliko da mi se povraća od same pomisli koliko sam drmila o tome kako te želim. Rekao si da to umišljam. Da si tvorevina mog uma. Da sam se zaljubila u nešto nestvarno. Seronja si i kukavica. Pravi muškarac bi se uhvatio posla a ja bih ti uzvratila ljepotom. Jer bi to zaslužio.Najmanja stvar je skinuti kile. Vidio si me kao malu debelu koja fantazira. Umišljeno i bahato onako grandiozno ... jer i sad kad pišem ovo razmišljam koliko si mi bio impresivan. U tramvaju u vožnji pomislila bih na tebe i stresla bi me struja. Dok sam čitala svi muški likovi poprimali bi tvoj izgled. Od pomisli da bi me odveo u krevet imala bih čistu tjelesnu reakciju. Nekad sam razmišljala o tebi dok ... zašto ovo pišem. Evo ti dokaza koliko sam glupa, pokušavam napisati da sam gotova i čista od tebe a postaje mi vruće i vrti mi se u glavi jer si ovdje iza mene nagnut nad monitor i čitaš što ti pišem.

Pišem ti da si smiješan. U tom uređenju u kojem živiš. Ne znam ništa o tome zapravo jer eto nisi me nazvao godinu dana, nismo popili pivu niti kavu. Nismo ništa. A ti si sretan. Dugo sam si govorila one trash romantične klišeje, hej, pa glavno da je on sretan, pusti ga, ovo ono ... kamo da te pustim kad nisi ni bio kod mene. Ali svejedno si smiješan. Imaš ulogu, prošao si inicijaciju, volio si spominjati kako živimo po tome a eto imao si jednu svoju... inicijaciju u plastičan život. Serem gluposti. Ne znam što radiš. Možda ti je život jedan dan fantastičniji od drugog, milost Božja i nirvana. NIsam ni sretna zbog tebe ni zavidna ni tužna ... problem je u tome da sam nikakva.
Zadnji puta kada sam te vidjela pokušavao si razgovarati samnom. Namjerno sam izmotavala. Nemamo što reći nakon što me ne nazoveš godinu dana, nakon što nestaneš,ne želim komentirati sa tobom predstavu niti odgovoriti na to kako sam. NE ZANIMA TE. Znaš kako znam?
N I S I M E N A Z V A O G O D I N U D A N A.
I to je to. Jednostavno. Otpala su ti krila.( znam sa si sad sretan ) Nemam te više tamo gore ( sad si još sretniji ) nemam te nigdje. Tvoj imaginarni zagrljaj onako sa leđa je nestao. Tvoje nepoljubljene usne samo su tu evo sada kada ih spominjem možda zadnji put i sve ostalo što je ostalo a nije ostalo ništa ne postoji više.
Postojiš ti tamo negdje u svom stanu sa novim policama i ja ću reći bravo. Jer Bog ne griješi. Ja ne bih bila dobra u priči sa policama ja bih htjela svemir. Ja bi htjela izgubit nas između korica. U sadržaju ne u formi.
Ne voliš je.
Znam to. I nisam sretna. Ovo što pišem evo više me ne veseli. Samo ću biti sretna zbog mira koji imam od kada sam te zadnji puta vidjela. Pozdravila sam se sa tobom a nisi ni znao jer te nije briga. Ti si se samnom već odavno pozdravio. Prije godinu dana.

Možda je sve ovo hrpa gluposti ali van mene je. I to mi je trebalo. Doživi ovo kako želiš. Smij se, reci sam sebi pa ova je zaista prolupala, pati od halucinacija. Ja ne vjerujem ili nešto treće, možda verzija u kojoj me žališ pa gle ju sirotu, koji psihopat ... što god je tebi zgodno. Meni je svejedno.
Znaš što sam si ostavila jedino jer je predobro da bi bilo bačeno. Nešto možda najljepše što ću od ikoga dobiti.
Ostavila sam si Clarisse iz Fahrenheita na koju si rekao da te podjsećam.
Čitala sam knjigu i plakala. I to si ostavljam.

Sretno završavam sve ovo. Natrakeljah gluposti ali baš me briga.Vani je. Mogla bih još slova i slova potrošiti ali čemu.

Prekinula sam trošiti riječi i misli na tebe. Mogu pisati dalje. Slobodna od sama sebe.




19.06.2016. u 03:03 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.06.2015.

A koga to nemam?

no.435



22.06.2015. u 16:04 • 0 KomentaraPrint#

petak, 19.06.2015.

Hurt

no.434


I wear this crown of thorns
Upon my liar's chair
Full of broken thoughts
I cannot repair
Beneath the stains of time
The feelings disappear
You are someone else
I am still right here

19.06.2015. u 13:45 • 0 KomentaraPrint#

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.





Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic



Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic


Image and video hosting by TinyPic




Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

Ludusi
Poezija po abecedi
Knjigomat
Elektronicke knjige
Shakespeare - sve!
Knjigoljub
Monolozi za vjezbanje..na eng
Filmski scenariji i monolozi
Kućica na stablu


Image and video hosting by TinyPic



my scrapbook
imam jabuchicu
fotomorgana
Žugica
bratac jaglenac
sestra prva do sestre



<a href=http://hypnoteyezzd.blog.hr/ target=_blank>Image and video hosting by TinyPic</a>
Virtualna mjetnica


X
Danielina zemlja
Smisao zivota


Image and video hosting by TinyPic
Virtualni poklon kojeg volim jako.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.


Image and video hosting by TinyPic

LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."