|
Ibrahim, tinejdžer iz Pensilvanije, objašnjava kako ga je crkveno učenje o Isusu odvelo iz katoličanstva u islam
U svačijem životu dođe trenutak, ja se barem nadam da dođe, kad čovjek shvati da zapravo ne samo da ne mora vjerovati u ono u što vjeruje, ma šta to bilo, nego i da to može napustiti i javno to reći. Meni se to, srećom, desilo rano. Ja imam 17 godina i islam je vjera za koju se ja zalažem.
Odrastao sam kao katolik. Više formalno, nego praktično. Pohađao sam katoličku nedjeljnu školu, koja se zove CCD, ali katolički koncept Boga nije igrao neku značajnu ulogu u mom djetinjstvu. To je bila tek nedjeljna obaveza. Međutim, počeo sam ići na mise kad sam bio sedmi razred i to mi se sviđalo. Davalo mi je osjećaj da radim pravu stvar. Uvijek sam bio moralna osoba, ali nikad nisam dobro proučio osnove katoličanstva. Samo sam znao da se osjećam dobro dok se molim svom Tvorcu.
Zaista sam volio katoličanstvo, ali nekako mi se činilo da bismo se mi (katolici) zajedno s Isusom trebali moliti Bogu, a ne Bogu i Isusu kao jednom Tvorcu. Isus (neka je mir na njega) je bio moj uzor u slijeđenju Božije volje i pokoravanju Bogu, ali nikako Bog.
Prije nego što sam krenuo u 8. razred, u jesen 1999. godine, naučio sam mnogo toga o katoličanstvu. Crkveno katoličanstvo smatra Isusa Bogom. To je bilo nešto što se nije slagalo s mojom predstavom o «nedjeljivom Bogu kojem sam se molio i Isusu kao uzoru». To je bilo nekako nelogično i zbunjujuće i ja to nisam mogao prihvatiti.
Osjećao sam da je to neispravnopak, nastavio sam ići u crkvu i moliti se. I razgovarao sam s mnogim ljudima u crkvi u mom osjećaju da Isus nije bio Bog nego poslanik, uzor. Rekli su mi da moram prihvatiti činjenicu da je Isus Bog itd. Ali ja to nisam mogao prihvatiti. Trudio sam se da to prihvatim, ali mislim da me Bog sačuvao od toga, za moje dobro. Postojalo je nešto što je mnogo bolje za mene od toga. Ali nastavio sam ići u crkvu.
Negdje sredinom decembra 1999. godine, bez nekog posebnog razloga koji bih mogao ovdje navesti, počeo sam po enciklopedijama čitati o islamu. Sjećam se da sam pravio spisak ključnih riječi o islamu u staroj Grolier World Book iz 1964. godine koju sam pronašao u svojom ormaru s knjigama i da sam ih učio. Iz nekog razloga bio sam oduševljen ovom vjerom, zato što se u njoj govori o Bogu i o onome u šta sam ja vjerovao cijelog svog života - sve sam to našao upravo u ovoj vjeri. Prije toga sam se morao pomiriti da ne postoji vjera kakvu osjećam u sebi i zato sam bio oduševljen što sam našao ovu vjeru. Saznao sam da «moja» vjera ima ime i milione drugih sljedbenika!
31. decembra 1999. godine izgovorio sam kelime-i-šehadet, a da nikad prije nisam čitao Kur'an niti razgovarao i sa jednim muslimanom. Kako je vrijeme prolazilo, sve više sam učio. Prošao sam mnoge faze zbunjenosti, sreće, sumnje i oduševljenja. Islam me je poveo na put prosvjećenja. Ali taj put je bio spor. I pet mjeseci nakon prihvatanja islama još uvijek sam išao na misu. I svaki put kad sam prisustvovao misi osjećao sam da se jaz između mene i crkvene zajednice sve više produbljavao, a da sam bio sve bliže i bliže poslaniku Isusu i Bogu.
Tokom ramazana 2001. godine za vrijeme pauze za ručak obično sam išao u biblioteku (to je bio moj drugi ramazan koji sam postio, prve godine prihvatanja islama nisam postio ramazan). To je bilo bolje nego da sjedim za stolom s prijateljima, a imao sam i posla u biblioteci. I moje ocjene su se popravile. Tad sam uspostavio i komunikaciju s Johnom, koji je osim mene bio jedini musliman u mojoj školi. Kako su dani prolazili, sve više smo pričali o islamu. On je fascinantna ličnost i zadnjeg petka u ramazanu odveo me u džamiju. Moj odlazak u džamiju bio je nešto najljepše u mom životu. Bog se ovog puta stvarno odazvao mojim molitvama. Mislio sam da ću biti nervozan, ali uopće nisam bio. To je bilo nešto najprirodnije što sam ikad učinio. Osjećao sam se kao kod kuće. I nešto sam shvatio dok sam bio u džamiji. Dok sam sjedio tamo na podu i molio se Bogu, shvatio sam da je prostorija puna drugih ljudi, ali to je mi nije smetalo.
A kod kuće, kad me neko pita šta radim ja nikad ne govorim da klanjam. Nikad to nikome nisam priznao. To je veoma teško. Ali tamo, u džamiji, klanjao sam pred skupinom drugih muslimana i osjećao se super. Više nego super! Osjećao sam se sigurnim. To je bila jedna od najljepših stvari koje su mi se desile od kako sam u svom srcu prihvatio Boga one hladne večeri pred Novu godinu prije skoro dvije godine.
Nikad nisam rekao roditeljima istinu direktno. Ustvari, i ne planiram to učiniti. Glavni signal koji sam im uputio bio je 16. decembra 2001. godine oko 1 sat kad sam konačno rekao svom ocu da ujutro idem u džamiju s prijateljem i kad me upitao zašto, ja sam «uključio svoj alarm». Rekao mi je da jedva čeka da se iselim iz njegove kuće, rekao je i to da se razočarao u mene i kako sam ja, po njegovom mišljenju, napravio glup izbor. Ja svojim roditeljima nikad ništa nisam direktno rekao jer mislim da je najbolje da to činim postepeno, nisam htio da uzrokujem probleme u porodici.
Ali mogu zamisliti šta bi moj otac uradio da zna da sam postao musliman koji praktikuje vjeru. On je bijesan već zbog činjenice što proučavam tu vjeru i uvjeren je da je sve ostalo samo na proučavanju. Ja znam da je moj otac nesretan i ne želim da on pati. Ali mislim da je to isključivo njegova greška što misli da je toliko pametan i da mu Bog ne treba. Ta misao je baš ono što ga čini nesretnim. I mislim da on još nije shvatio šta se dešava sa srcima onih koji poriču svoju ljudsku potrebu za vezom s Tvorcem. On nije znao u šta se upušta donoseći takvu odluku. Ni moja majka ne zna da sam musliman, ali ona se makar ne ljuti što idem u džamiju. Uznemirena je zbog toga, ali mi barem nikad nije rekla da je razočarana zbog toga. Slijedeći Božije naredbe ja ću se truditi da budem dobar prema mojim roditeljima sve dok ne počnu da me odgovaraju od islama. Najbolje što mogu učiniti za njih je da im budem dobar primjer, ne bi li i oni jednog dana, inšallah, uvidjeli da postoji i bolji način življenja od življenja u mračnom svijetu koji poriče Boga.
Ja nikad nisam bio na Srednjem istoku, ali svakg dana učim o islamu. Pročitao sam knjige pisane iz svih perspektiva. Sufijske, šitske, sunitske, knjige o samom Kur'anu... muslimani sekte smatraju haramom, tako da nije bitno šta vjeruješ, ti si uvijek musliman i ništa ekstra. Možeš imati potpuno drugačije gledište od nekog drugog muslimana, ali sve dok obojica vjerujete da ne postoji drugi bog osim jednog Boga, obojica ste muslimani i to je to. Puno sam toga pročitao i na internetu i razgovarao s drugim muslimanima i preko interneta i telefonom. Upoznao sam nekoliko zaista divnih ljudi na internetu od kojih sam puno naučio o životu, islamu i Bogu.
Sad sam 100% musliman i to se nikad neće promijeniti, inšallah. Zahvaljujem se Bogu što sam prošao sve te faze sumnje. Kad sad pogledam unazad, znam da me u tim trenucima Bog nije napuštao, nego mi je govorio da je vrijeme da se preispitam i razmislim koliko volim Boga i kroz šta sam spreman proći da bih razumio svoju vjeru. Sedmica plača, depresije, molitve, čitanja do iscrpljavanja i stavljanja svih ostalih životnih stvari u drugi plan može izgledati okrutno... ali nagrada – spoznaja o sebi, Bogu i čovjekovoj vezi s islamom – vrijedi mnogo više nego sve materijalno. Kroz svoja pitanja dobio sam najskupocjeniji Božiji dar – islam i našao mir. Čuo sam kršćane kako govore da kršćanstvo čovjeka uzdiže na «lični nivo s Bogom». U islamu je odnos s Bogm mnogo dublji. Bog je sa mnom u svakom trenutku, vodi me, podučava me, voli me, štiti me, oslobađa me, prosvjećuje me, tješi me... elhamdulillahi za islam!
Islam je puno učinio za mene. Više nego što ja to mogu i zamisliti. I svaki dan je sve bolje. Krenuo sam od života koji se zasnivao na iskušenjima i greškama do prihvatanja upute i sad znam šta je najbolji izbor za mene. Tražeći spoznaju o sebi i provodeći život u zbunjenosti našao sam uputu. Ne mogu naći prave riječi da to opišem, ali pokušat ću još jednom: Bog mi je otkrio istinu o životu. Ne moram više tragati za njom
Sura 93, «Jutro»
Tako mi jutra
Tako mi noći kada se smiri
Nije te ostavio tvoj Gospodar
Niti zamrzio
Zaista će ti budući svijet biti bolji
Od ovog
I zaista će ti tvoj Gospodar dati
Pa ćeš zadovoljan biti
Zar te nije našao kao siroče pa ti je dao sklonište
I našao te da nisi upućen pa te je uputio
I našao te siromašnim pa te obogatio
Nemoj ponižavati siroče
Nemoj otjerati prosjaka
I prenosi blagodati svoga Gospodara
(prijevod sure «Jutro» na bosanski: Hafiz Muhammed Pandža i Džemaluddin Čaušević)
To je ono kroz šta sam ja prošao, ono što je Bog učinio za mene – ono što ja jesam. Ovo je moja obavijest svijetu. Islam je puno više od onog što vi mislite, u stvarnosti puno liberalniji nego što bi većina željela. Ali nemojte samo slušati. Proučite sve perspektive za sebe... i donesite vlastiti zaključak. Bog kaže «u vjeri nema prisile» jer je vjera u Boga odluka koju donosi srce, a srce se ne može prisiliti ni na šta.
Ibrahim
|
