Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru 2

četvrtak, 11.09.2008.

DRUGA GODINA-gospodarski sustav EU

NAJČEŠĆA PITANJA IZ GOSPODARSKIH SUSTAVA:

1. PITANJE:

A) EUROPA HLADNOG RATA I MARSHALLOV PLAN
B) EUROPSKA ZAJEDNICA ZA UGLJEN I ČELIK
C) USTROJBENI SUSTAV EU ( INSTITUCIJE)
D) VIJEĆE EUROPE I EUROPSKO VIJEĆE
E) KOMUNITARNO PRAVO I SUPRANACIONALIZAM


2. PITANJE
A) MJERE NECARINSKE ZAŠTITE ( kontigenti i kvote, dobrovoljno ograničavanje uvoza, itd.)
b) ASOCIJATIVNI SPORAZUMI ( zona slobodne trgovine, carinska unija, zajedničko tržište itd)
c) ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE
D) VANJSKOTRGOVINSKA POLITIKA EU I REGIONALNI PREFERENCIJALI
E)INTERREGIONALNI SPORAZUMI
F) GATT I WTO
G) JEDINSTVENO TRŽIŠTE
H) CARINSKA UNIJA
I) INTRAKOMUNITARNA RAZMJENA U EU
J) OBJASNITE EKONOMSKE UČINKE INTEGRACIJE

3. PITANJE

1. POLJOPRIVREDNA POLITIKA
2. KONKURENCIJSKA POLITIKA
3. REGIONALNA POLITIKA
4. INDUSTRIJSKA POLITIKA
5. SUSTAV CENTRALNIH BANAKA
6. EUROPSKA MONETARNA UNIJA
7. FINANCIJSKI FONDOVI

11.09.2008. u 21:17 • 0 KomentaraPrint#

DRUGA GODINA-GRAĐANSKO PRAVO(Ugovorno-obvezni odnos





















III. UGOVORNI OBVEZNI ODNOSI





























1. UGOVOR I PRAVNI POSAO
Pitanja:
1. Objasnite odnos između pravnog posla i ugovora.

Odnos pravni posao - ugovor
Viši rodni pojam od ugovora, svaki ugovor jest pravni posao ali svaki pravni posao nije ugovor.
Ugovor je samo dvostrani pravni posao koji nastaje suglasnim očitovanjem volje najmanje dviju strana.

2. SASTOJCI UGOVORA
Pitanja:
1. Koja je razlika između bitnih i prirodnih sastojaka ugovora? Kako dijelimo uvjete i rokove i u čemu je razlika između uvjeta i rokova?

1. Bitni Bez kojih ugovor ne može biti sklopljen (npr. predmet i cijena za ugovor o prodaji).
2. Prirodni Koji se podrazumijevaju, te ih ne treba izričito unijeti u ugovor (npr. odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke prodane stvari).
Ako ih žele isključiti, stranke to moraju izričito ugovoriti.
3. Uzgredni Vrijede samo ako ih stranke izričito ugovore.

3. VRSTE UGOVORA

Pitanja:
1. Navedite razliku između jednostrano i dvostrano obveznih, te naplatnih i besplatnih ugovora. U čemu se realni ugovori razlikuju od konsenzualnih? Što su glavni i sporedni ugovori?
2. Kakvi su to kauzalni, a kakvi apstraktni ugovori? Što znači načelo neformalnosti obveznog prava? Šovani i neimenovani ugovori?

1. Jednostrano obvezni i Jedna strana je samo dužnik, a druga samo vjerovnik (stvara se obveza samo za jednu stranu). Npr. ugovor o darovanju, ugovor o bankovnoj garanciji i dr.
dvostrano obvezni Svaka strana je istodobno i vjerovnik i dužnik. Npr. ugovor o kupoprodaji, zajmu, zakupu itd.
2. Naplatni i Za činidbu se traži protučinidba (redovito dvostrano obvezni).
besplatni Za činidbu se ne traži protučinidba (redovito jednostrano obvezni).
3. Konsenzualni i Nastaju u trenutku sporazuma stranaka o bitnim sastojcima ugovora.
realni Osim stranačke suglasnosti potrebna je i predaja stvari (npr. kapara).
4. Glavni i Predstavljaju glavnu obvezu (npr. kupoprodaja).
sporedni Nadovezuju se na glavnu obvezu (npr. jamstvo, zalog i dr.).
5. Imenovani i Često se pojavljuju u prometu, pa su se tipizirali i dobili posebni naziv.
neimenovani Rjeđe se sklapaju, nisu se tipizirali, a često nemaju posebnog naziva.
6. Kauzalni i Kauza (gospodarska svrha ugovora) vidljiva je i naznačena kao bitan sastojak ugovora. Npr. ugovor o kupoprodaji,zakupu, najmu, itd..
apstraktni Kod kojega pravni temelj nije vidljiv niti se navodi u ugovoru. Npr. kod mjenice se ne vidi temelj obvezivanja odnosno mjenični dužnik može dugovati mjeničnu svotu po različitim temeljima (zajam, kupnja, darovanje i sl.).
7. Formalni i Za valjanost kojeg je utvrđen oblik (zakonski ili ugovorni). Npr.ugovor o darovanju nekretnine, ugovor o najmu nekretnine, ugovor o građenju, ugovor o alotmanu, ugovor o licenciji mora biti sklopljen u pisano obliku.
neformalni U obveznom pravu po pravilu za sklapanje ugovora nije propisan pisani oblik.
8.
Trenutačni i Činidba se ispunjava odjednom.
trajni Činidba se ispunjava sukcesivno (npr. prodaja na obroke, vraćanje zajma u obrocima i dr.).
4. SKLAPANJE UGOVORA

4.1. Izjava volje

Pitanja:
1. Na koje se načine može izjaviti volja za sklapanje ugovora?

Oblik izjave volje za sklapanje ugovora
1. Riječima
2. Uobičajenim znakovima Npr. kimanjem glave, rukovanjem i sl.
3. Drugim ponašanjem iz kojeg se može zaključiti o postojanju volje Npr. u određenim slučajevima šutnja, jedna strana u svoje ime i za svoj račun raspolaže robom koju je primila
4. Pomoću različitih komunikacijskih sredstava

4.2. Pregovori

Pitanja:
1. Obvezuju li pregovori i kada postoji predugovorna odgovornost za štetu?

Opće pravilo
Pregovori koje prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Ali strana koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja (bez prave namjere da sklopi ugovor) odgovorna je za štetu koja je time prouzročena drugoj strani.

Dužnost čuvanja povjerljivih obavijesti bez obzira je li naknadno ugovor sklopljen
Posljedica povrede: naknada štete + predaja oštećeniku koristi koju je štetnik tom prilikom ostvario

4.3. Ponuda i prihvat

Pitanja:
1. Što je ponuda, a što opća ponuda? Smatra li se slanje kataloga i oglasa ponudom? Do kada se ponuda može opozvati? U kojem se obliku upućuje ponuda?Do kada ponuda obvezuje ponuditelja?
2. Kada je ponuda prihvaćena? Smatra li se prihvatom ponude prihvat s prijedlogom izmjene i zakašnjenjeli prihvat? Smatra li se šutnja ponuđenika prihvatom?

Ponuda
Pojam Prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora.
Opća ponuda Prijedlog za sklapanje ugovora upućen neodređenom broju osoba koji sadrži bitne sastojke ugovora, vrijedi kao ponuda (npr. izlaganje robe s naznakom cijene).
Slanje kataloga i oglasa Ne smatraju se ponudom, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima
(ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu)
Povlačenje ponude Samo ako je ponuđenik primio izjavu o povlačenju prije primitka ponude ili istodobno s njom.
Oblik ponude Ponuda ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik obvezuje ponuditelja samo ako je učinjena u tom obliku (isto i prihvat).
Potvrda ponude učinjene telefonom ili brzojavom Ponuditelj mora ponudu danu telefonom ili brzojavom potvrditi ponuđeniku preporučenim pismom najkasnije sljedećeg radnog dana (strana koja nije dala potvrdu odgovara drugoj strani za time nanesenu štetu).
Prihvat ponude
Kad je ponuda prihvaćena Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponu¬đe¬nika da prihvaća ponudu, te kad pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se može smatrati izjavom o prihvatu.
Prihvat ponude s prijedlogom da se izmijeni Smatra se da je ponuđenik ponudu odbio i da je sa svoje strane stavio novu ponudu svome prijašnjem ponuditelju.
Šutnja ponuđenika Ne znači prihvat ponude
2 iznimke 1. kad ponuđenik stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem glede određene robe
2. osoba koja se ponudila drugom da izvršava njegove naloge za obavljanje određenih poslova, a i osoba u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje takvih naloga
Zakašnjeli prihvat Smatra se novom ponudom.

4.4. Predugovor

Pitanja:
1. Što je predugovor i u kojem se roku može zahtijevati sklapanje glavnog ugovora? Kada predugovor ne obvezuje?

Pojam Ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor.
Rok za sklapanje glavnog ugovora Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo sklapanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema naravi posla i okolnostima ugovor trebao biti sklopljen.
Kada predugovor ne obvezuje Ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni sklopljen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.


4.5. Vrijeme i mjesto sklapanja ugovora

Pitanja:
1. Koji je trenutak perfekcije ugovora? Koje se mjesto smatra mjestom sklapanja ugovora?

Trenutak sklapanja ugovora (perfekcija ugovora)
Kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu.

Mjesto sklapanja ugovora
Smatra se mjesto u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište (prebivalište) u trenutku davanja ponude.













5. ČINIDBA – OBJEKT UGOVORNE OBVEZE

Pitanja:
1. Što je činidba? Kakva činidba mora biti? U čemu se činidba može sastojati?

Pojam činidbe Svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik u obveznom odnosu dužan ispuniti vjerovniku.
Činidba mora biti
(inače je ugovor ništetan) 1. Ljudska radnja
2. Imati imovinski karakter – imovina je jedinstvena i ima svoj identitet
3. Objektivno moguća
4. Pravno dopuštena Da nije protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.
5. Određena ili odrediva
Činidba se može sastojati u 1. Davanju stvari
2. Činjenju
3. Propuštanju
4. Trpljenju

6. POBUDE ZA SKLAPANJE UGOVORA

Pitanja:
1. Utječe li pobuda iz koje je ugovor sklopljen na njegovu valjanost?


Temeljno pravilo Pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost.
Ništavost ugovora Ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.



























7. SPOSOBNOST ZA SKLAPANJE UGOVORA

Pitanja:
1. Koje je pravo druge osobe kada zastupnik pravne osobe može sklopiti ugovor samo uz suglasnost?
2. Koje ugovore može sklapati ograničeno poslovno sposobna osoba? Kakvi su ugovori koje sklopi ograničeno poslovno sposobna osoba bez odobrenja zakonskog zastupnika?
3. Koja su prava suugovaratelja poslovno nesposobne osobe?


Suglasnost za sklapanje ugovora pravne osobe
Kad je statutom, društvenim ugovorom ili pravilima prav¬ne osobe određeno i u registru u kojemu se pravna osoba vodi upisano da njezin zastupnik može sklopiti određeni ugovor samo uz suglasnost nekog njezina tijela, suglasnost se može dati prethodno, istodobno ili naknadno, ako što drugo nije upisano u registar.
Druga strana ima pravo pozvati pravnu osobu da se njezino ovlašteno tijelo u primjerenom roku očituje daje li suglasnost, pa ako to ono ne učini, smatrat će se da suglasnost nije dana.
Ako suglasnost nije dana, smatrat će se da ugovor nije sklopljen.


Ugovor ograničeno poslovno nesposobne osobe
Može bez odobrenja svoga zakonskog zastupnika sklapati samo one ugovore čije joj je sklapanje zakonom dopušteno, odnosno sve ugovore čije sklapanje odlukom suda o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti nije zabranjeno.
Ostali ugovori tih osoba ako su sklopljeni bez odobrenja zakonskog zastupnika pobojni su, ali mogu biti osnaženi njegovim naknadnim odobrenjem.


Pravo suugovaratelja poslovno nesposobne osobe
Ako nije znao za njezinu poslovnu nesposobnost (ili ga je prevarila da ima odobrenje zakonskog zastupnika) može raskinuti ugovor što ga je sklopio s njom bez odobrenja njezina zakonskog zastupnika
Ovo se pravo gasi nakon isteka trideset dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnosno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika.
Može pozvati zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li taj ugovor.
Ako se zakonski zastupnik ne očituje u roku od trideset dana od toga poziva da ugovor odobrava, smatrat će se da je odbio dati odobrenje.













8. OBLIK UGOVORA

Pitanja:
1. U kojim se slučajevima ugovor mora sklopiti u određenom obliku? Na koji se način može zahtijevati pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora? Koja je posljedica nepoštivanja obvezatnosti oblika i može li se osnažiti ugovor kojem nedostaje potreban oblik?

Neobvezatnost oblika Ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno.
Zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora (osim sporednih točaka).
Ugovori propisanog oblika mogu se raskinuti sporazumom u bilo kojem obliku, osim ako je za određeni slučaj zakonom predviđeno što drugo.
Pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora Može se zahtijevati sve dok druga strana ne ispuni obvezu iz ugovora (dostavit će drugoj najmanje dva primjerka potpisanog ugovora s pozivom da joj vrati primjerak pošto ga potpiše).
Ako druga strana to ne učini u roku od 8 dana, može zahtijevati da sud utvrdi postojanje ugovora i naknadu štete pretrpljene zbog toga što nije izdana pisana potvrda.
Ugovoreni oblik
Ugovorne strane mogu se sporazumjeti da poseban oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora (ili da osiguraju dokaz svoga ugovora).
Može se raskinuti, dopuniti ili na drugi način izmijeniti sporazumom u bilo kojem obliku.
Posljedice nepoštivanja obvezatnosti oblika Ugovor koji nije sklopljen u propisanom ili ugovorenom obliku nema pravni učinak.
Osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik Ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju.

9. UVJET, ROK I NAMET

Pitanja:
1. Što je uvjet i koje su vrste uvjeta? Kada je ugovor sklopljen pod uvjetom ništetan?
2. Što je rok i koje su vrste rokova?
3. Što je namet i koja su prava druge strane ako primatelj koristi ne ispuni namet?

Uvjet
Pojam Ako nastanak ili prestanak učinaka ugovora zavisi od buduće i neizvjesne činjenice.
Vrste
1. Odgodni
2. Raskidni
Uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje spriječi strana, protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Ništetnost ugovora Ako je sklopljen pod nedopuštenim (protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva) ili nemogućim uvjetom.

Rok
Pojam Odredba ugovora kojim se učinak ugovora vremenski ograničuje.
Vrste
1. Početni Čijim nastupanjem započinje učinak ugovora (npr. od 1. listopada)
2. Završni Čijim nastupanjem prestaje učinak ugovora (npr. do 1. listopada)

Namet
Pojam Odredba u besplatnom ugovoru, kojom se primatelju koristi nameće neka dužnost.
Učinak Ako primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora.
10. ZASTUPANJE

Pitanja:
1. Tko je zastupnik? Na temelju čega se sve može temeljiti ovlast za zastupanje? Kakav je pravni učinak ugovora što ga sklopi zastupnik?
2. Može li zastupnik prenijeti svoja ovlaštenja na drugog? Koje su posljedice prekoračenja granica ovlaštenja zastupnika? Koje su posljedice neovlaštenog zastupanja?
3. 3. Što je punomoć za zastupanje? U kojem se obliku daje? Kakva može biti punomoć prema opsegu ovlaštenja? Kakav učinak prema trećoj osobi ima opoziv i sužavanje punomoći?


Pojam Ugovor kao i drugi pravni posao može se sklopiti, odnosno poduzeti i preko zastupnika.
Zastupnik je osoba koja vlastitim očitovanjem volje sklapa ugovor (poduzima pravni posao) za zastupanog.
Ovlaštenje za zastupanje temelji se na 1. Zakonu
2. Statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe
3. Aktu nadležnog državnog tijela
4. Punomoći, tj. očitovanju volje zastupanog
Učinci Ugovor što ga sklopi zastupnik u ime zastupane osobe i u granicama svojih ovlaštenja obvezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
Prenošenje ovlaštenja Zastupnik ne može prenijeti svoja ovlaštenja na drugog, osim kad mu je to dopušteno zakonom ili ugovorom (osim iznimno u interesu zastupanog, kada je spriječen osobno a posao je neodgodiv).
Prekoračenje granica ovlaštenja Kad zastupnik prekorači granice ovlaštenja, zastupani je u obvezi samo ako odobri prekoračenje.
Ako zastupani odbije odobrenje, zastupnik i zastupani su solidarno odgovorni za štetu koju je druga strana pretrpjela (ako ona nije znala niti je morala znati za prekoračenje ovlaštenja).
Neovlašteno zastupanje Ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
Strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao opunomoćenik bez ovlaštenja sklopila ugovor tražiti naknadu štete (ako u trenutku sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora).

Punomoć
Pojam Ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoći¬telj pravnim poslom daje opunomoćeniku.
Oblik punomoći Oblik propisan zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao odnosi se i na punomoć za sklapanje toga ugovora, odnosno za poduzimanje toga posla.
Opseg ovlaštenja 1. Opća punomoć Opunomoćenik može poduzimati samo pravne poslove koji ulaze u redovito poslovanje.
2. Posebna punomoć Za poslove koji ne ulaze u redovito poslovanje (opunomoćenik ne može bez posebnog ovlaštenja za sva¬ki pojedini slučaj preuzeti mjeničnu obvezu, sklopiti ugovor o jamstvu, o nagodbi, a ni odreći se nekog prava bez naknade).
Opoziv i sužavanje punomoći Opunomoćitelj može po svojoj volji suziti ili opozvati punomoć, iako se ugovorom odrekao toga prava (opuno¬mo¬ćenik ima pravo na naknadu time nastale štete).
Nema učinak prema trećoj osobi koja je sklopila ugovor s opunomoćenikom ili obavila drugi pravni posao, a nije znala niti je morala znati da je punomoć opozvana, odnosno sužena (opunomoćitelj ima pravo zahtijevati od opunomoćenika naknadu nastale štete).

11. SREDSTVA ZA POJAČANJE UGOVORA


11. 1. Ugovorna kazna (penal)


Pitanja:
1. Što je ugovorna kazna? U kojoj se visini može ugovoriti? Može li se ugovoriti za novčane obveze?
2. Koja su prava vjerovnika u slučaju neispunjenja i zakašnjenja u ispunjenju glavne obveze? Koje je pravo vjerovnika u slučaju veće pretrpljene štete od iznosa ugovorne kazne?

Pojam
ugovorom određena novčana svota ili druga imovinska korist koju plaća
ako ne ispuni svoju obvezu iz glavnog ugovora ili zakasni s njezinim ispunjenjem
Dužnik Vjerovnik


Obilježja
Oblik Mora biti ugovorena u onom obliku koji je propisan za glavni ugovor.
Akcesornost Pretpostavlja postojanje glavne obveze i dijeli njezinu sudbinu.
Perfekcija Obveza nastaje u trenutku sporazuma stranaka.
Visina Stranke slobodno odlučuju (npr. u ukupnom iznosu 10.00 kn, ili 5% od iznosa, ili 5%od vrijednosti glavne obveze za svaki dan zakašnjenja).
Nenovčane činidbe Ne može biti ugovorena za novčane obveze (jer je za njih predviđena kamata).

Prava vjerovnika
U slučaju neispunjenja Može tražiti ili ispunjenje glavne obveze ili ugovornu kaznu.
U slučaju zakašnjenja Može tražiti i ispunjenje glavne obveze i ugovornu kaznu.

Veća šteta od ugovorne kazne
Vjerovnik može tražiti ili naknadu štete ili ugovornu kaznu razliku do potpune naknade štete.






















11.2. Kapara i odustanina


Pitanja:
1. Što je kapara? Kada je ugovor u režimu kapare sklopljen?
2. Koja su prava druge strane pri neispunjenju ugovora sklopljenog u režimu kapare?
3. Što je odustanina i kada se daje? Kada se kapara smatra odustaninom i koja su prava druge strane u slučaju odustanka?


Kapara
Pojam Novčana svota ili neka druga zamjenjiva stvar koju jedna strana daje drugoj kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ugovorne obveze ispuniti (ne ovlašćuje na odustanak od ugovora).
Realni ugovor Ugovor je sklopljen kad je kapara dana, ako nije ugovoreno nešto drugo.
Sudbina kapare pri ispunjenju ugovora Mora se vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze.

Prava druge strane pri neispunjenju ugovora
Ako je odgovorna strana koja je dala kaparu Ako je odgovorna strana koja je primila kaparu
1. Zahtijevati ispunjenje ugovora (ako je to moguće) i naknadu štete zbog zakašnjenja ili 1. Zahtijevati ispunjenje ugovora (ako je to moguće) i naknadu štete zbog zakašnjenja ili
2. Tražiti naknadu štete (a kaparu uračunati ili vratiti) ili 2. Tražiti naknadu štete i vraćanje kapare ili
3. Zadovoljiti se primljenom kaparom 3. Tražiti vraćanje dvostruke kapare.

Odustanina
Pojam Sporazumom ugovornih strana može se ovlastiti jedna ili svaka strana da odustanu od ugovora davanjem odustatnine.
Kada se daje Odustanina se daje istodobno s izjavom o odustajanju.

Kapara kao odustanina
Pojam Kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra odustatninom i svaka strana može odustati od ugovora.
Pravo druge strane u slučaju odustanka Ako odustane strana koja je dala kaparu, gubi je, a ako odustane strana koja je kaparu primila, vraća je u dvostrukom iznosu.
















11.3. Založno pravo

Pitanja:
1. Što može biti predmet zaloga i koja je njegova svrha? Na koji se način može steći založno pravo?

Pojam
obvezuje se da će predati vjerovniku određenu pokretnu stvar u zalog,
ili će mu dopustiti da svoje založno pravo upiše u knjigu,
ili će mu prenijeti neko pravo
(kako bi se prije ostalih vjerovnika mogao naplatiti iz njezine vrijednosti
ako mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti)
Zalogodavatelj Zalogoprimatelj

obvezuje se da će čuvati pokretni zalog i vratiti ga nakon prestanka potraživanja,
učiniti sve što je potrebno za brisanje zaloga iz javne knjige,
ili natrag prenijeti pravo

Založiti se može
1. Nekretnine, brodovi i zrakoplovi (hipoteka) – mora biti u pisanom obliku
2. Pokretna stvar (pingus)
3. Pravo

Založno pravo se može steći
1. Dobrovoljno ugovorom ili oporukom
2. Prisilno sudskom odlukom
3. Zakonski npr. založno pravo prijevoznika na stvarima danim na prijevoz radi naplate naknade za prijevoz

Prednost pri namirenju
Tražbina osigurana zalogom ima prednost nad svim ostalim tražbinama.


11.4. Pravo zadržanja

Pitanja:
1. Što je pravo zadržanja i koje su razlike odnosu na založno pravo?

Pojam
Ovlaštenje vjerovnika u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar zadrži je, dok mu ne bude ispunjena dospjela tražbina (ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje vjerovnik ima pravo zadržanja iako njegova tražbina nije dospjela).

Razlike u odnosu na založno pravo
1. Prestaje gubitkom faktične vlasti na stvari
2. Neprenosivo je
3. Nastaje ex lege
4. Vjerovnik se ima pravo naplatiti tek nakon što je pravodobno obavijestio dužnika





11.5. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Pitanja:
1. Koji su razlozi zbog kojih vjerovnik može pobijati dužnikove pravne radnje? U kojem roku vjerovnik može pobijati dužnikove pravne radnje? Koji je učinak pobijanja?

Razlog zbog
kojeg vjerovnik može pobijati dužnikove pravne radnje Da bi vjerovnik namirio dospjelu tražbinu, kako dužnik ne bi poduzeo pravnu radnju na njegovu štetu:
1) ako zbog takve radnje dužnik ne bi imao dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine ili
2) ako bi dužnik propustio radnju zbog čega bi izgubio kakvo materijalno pravo ili bi za njega nastala kakva materijalna obveza.

Pretpostavke pobijanja Naplatno raspolaganje
(rok 1 god.) Ako je u dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili je moralo biti poznato.
Besplatno raspolaganje
(rok 3 god.) Smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili je moralo biti poznato.

Učinak pobijanja Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

11.6. Zatezne kamate

Pitanja:
1. Što je zatezna kamata i u čemu se razlikuje od ugovorne kazne? Koje pravo ima vjerovnik ako je nastala šteta veća od ugovorne kazne?
2. Kako se određuje stopa zatezne kamate? Mogu li se zahtijevati kamate na kamate?

Pojam
Novčana svota koju (osim glavnice) duguje
ako zakasni s ispunjenjem novčane obveze.
Dužnik Vjerovnik


Veća šteta od zatezne kamate
Vjerovnik može tražiti i razliku do potpune naknade štete.

Određivanje stope zatezne kamate
Određuje se za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB (koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu) za 8 postotnih poena (za odnose trgovaca i osobe javnog prava) odnosno 5 postotnih poena (u ostalim odnosima).
Ako je stopa ugovornih kamata viša od stope zateznih kamata, one teku i poslije dužnikovog zakašnjenja.
Stopa zateznih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine.
HNB dužna je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u NN.

Kamate na kamate
Na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.
Na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

12. NEVALJANOST UGOVORA (NIŠTETNI I POBOJNI UGOVORI)

Pitanja:
1. Nabrojite razlike između ništetnih i pobojnih ugovora. Nabrojite neke od razloga ništetnosti i pobojnosti ugovora. Što je djelomična ništetnost?

Ništetni ugovori Pobojni ugovori
Ne proizvodi pravne učinke. Ne postaju valjani kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne. Proizvode pravne učinke, ako ih se u određenom roku ne poništi.
Nastupa ex lege, a na njih sud pazi po službenoj dužnosti (ex offo), odluka suda ima deklaratorno značenje. Mora se podignuti tužba za pobijanje, odluka suda ima konstitutivno značenje.
Može se pozvati svaka zainteresirana osoba (i državni odvjetnik) Mogu se pozivati ugovorne strane, a iznimno i neke treće osobe.
Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Subjektivni rok – poništenje se može zahtijevati u roku 1 g. od saznanju za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile.
Objektivni rok – krajnji rok 3 g. od dana sklapanja ugovora.
Imaju za posljedicu obvezu restitucije ako je ona moguća, a ako nije moguća, a ako nije moguća nastaje obveza naknade štete. Imaju za posljedicu obvezu restitucije ako je ona moguća, a ako nije moguća, a ako nije moguća nastaje obveza naknade štete.
Posljedice nastupaju ex tunc (od samog trenutka sklapanja ugovora). Posljedice nastupaju ex tunc (od samog trenutka sklapanja ugovora).

Razlozi ništetnosti Razlozi pobojnosti
Poslovna nesposobnost stranaka Ograničena poslovna sposobnost
Školski primjer i šala Prijetnja
Simulacija Zabluda (bitna i neskrivljena)
Fikcija Prijevara
Nesporazum Povreda načela jednake vrijednosti činidaba
Nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe, itd. Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika

Djelomična ništetnost
Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ali samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda.
















12.1. Konverzija i konvalidacija ugovora

Pitanja:
1. Što je konverzija? Što je konvalidacija? Mogu li ništavi i pobojni ugovori konvalidirati?

Konverzija (pretvaranje ništavog u valjani pravni posao)
Kad ništav ugovor udovoljava uvjetima za valjanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima vrijediti taj drugi ugovor (ako je to u skladu s ciljem koji su imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništavost svoga ugovora) (najčešće zbog nepoznavanja pretpostavaka valjanosti).
Npr. stranke su htjele sklopiti mjenični zajam, ali nisu u mjenicu unijele sve bitne sastojke. Moguća je konverzija mjeničnog u obični zajam, a mjenica će služiti kao priznanica.

Konvalidacija (održavanje valjanosti ugovora)
Ništavi ugovori Pobojni ugovori
U pravilu ne mogu konvalidirati. Iznimke su: U pravilu mogu konvalidirati.
1) zabranjeni pravni posao ako je zabrana manjeg značaja i ako je posao izvršen, Npr. šepavi pravni posao, prekomjerno oštećenje
2) zelenaški ugovor ako u roku od 5 g. od sklapanja ugovora oštećenik podnese zahtjev za da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, a sud tome udovolji. Npr. u zakonskom se roku ne podnese zahtjev za poništenje ugovora.
































13. OPĆI UČINCI UGOVORA

Pitanja:
1. Prema kome sve ugovori mogu stvoriti pravni učinak? Koje su posljedice neispunjenja ili zakašnjenja s ispunjenjem obveze i kada se dužnik oslobađa od odgovornosti?
2. Može li se ugovorom unaprijed ograničiti i isključiti odgovornost dužnika? Koji je obujam naknade štete? Što znači odgovornost za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja ugovora?


Stvaranje obveza za ugovaratelje
1. Ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.
2. Ugovor ima učinak i za univerzalne pravne sljednike ugovornih strana, osim ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz naravi samog ugovora.
3. Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist treće osobe.

Neispunjenje i zakašnjenje s ispunjenjem obveze
Posljedice neispunjenja obveze ili zakašnjenja s ispunjenjem Vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je objekt činidbe slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio).
Oslobođenje dužnika od odgovornosti Ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunje¬njem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Ograničenje i isključenje odgovornosti Odgovornost dužnika za namjeru ili krajnju nepažnju ne može se unaprijed ugovorom isključiti ni ograničiti
Obujam naknade Obična šteta i izmakla korist te pravična naknada neimovinske štete.
Odgovornost zbog propuštanja obavijesti Odgovara za štetu koju pretrpi druga strana zbog toga što nije bila na vrijeme obaviještena.
Primjena odredaba o izvanugovornoj šteti Na naknadu ove štete na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ZOO o naknadi izvanugovorne štete.

Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja
Kod naplatnog ugovora svaki ugovaratelj odgovara za materijalne (kakvoća i količina) i pravne nedostatke svog ispunjenja (dužan je štititi drugu stranu od prava i zahtjeva trećih osoba kojima bi njezino pravo bilo isključeno ili suženo). Primjenjuju se odredbe ZOO o odgovornosti prodavatelja za materijalne i pravne nedostatke.

Prigovor neispunjenja ugovora
U dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.
Kad ispunjenje obveze jedne strane postane neizvjesno strana koja se obvezala prva ispuniti svoju obvezu može zahtijevati da joj se osiguranje dade u primjerenom roku, a poslije proteka toga roka bez rezultata, može raskinuti ugovor (osim kad su materijalne prilike druge strane bile u istoj mjeri teške još prije sklapanja ugovora, a njezin suugovaratelj je to znao ili je morao znati.

14. RASKID UGOVORA

14. 1. Raskid ugovora zbog neispunjenja

Pitanja:
1. Na koji se način raskida ugovor kada je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora i kada to nije? Kada se ugovor može raskinuti prije isteka roka?

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obvezu
Zahtijavati ispunjenje ugovora ili raskinuti ugovor jednostranom izjavom (ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu) / + pravo na naknadu štete

Ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora Ugovor se raskida po samom zakonu
Ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora Vjerovnik koji želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (osim ako iz dužnikova ponašanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku).
Raskid ugovora prije isteka roka Kad je prije isteka roka očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora.

14. 2. Izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti

Pitanja:
1. Što znači izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti? Kada se strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti? Može li druga strana održati ugovor kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti?

Pretpostavke
Ako se promijenjene okolnosti nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora,a ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.
Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene.

11.09.2008. u 21:13 • 0 KomentaraPrint#

DRUGA GODINA-Građansko pravo-skraćeno

OBVEZNO PRAVO
- je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena da od druge strane (dužnika) traži neku činidbu, a ona je dužna tu činidbu izvršiti

PRAVNI SUBJEKT= nositelj prava i obveza
PRAVNA SPOSOBNOST= svojstvo biti nositelj prava i obveza

POSLOVNA SPOSOBNOST= svojstvo da se vlastitim aktivitetom, dakle vlastitim očitovanjima volje stječu prava i obveze.
DELIKTNA SPOSOBNOST (uračunljivost, ubrojivost) = svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelovanja
Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dužnosti. TO SU SVOJSTVA. Osoba se može odreći svojih subjektivnih prava, ali svojstava ne.

PRAVNA OSNOVA
Ř činjenica iz koje nastaje subjektivno pravo
SUBJEKTIVNO GRAĐANSKO PRAVO
Ř skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u određenom građanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog građanskog prava
FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA
Ř njima izražavamo međusobni odnos subjekata u određenom građanskopravnom odnosu.
VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU
a)
APSOLUTNA PRAVA =



RELATIVNA PRAVA =
ona subjektivna građanska prava koja djeluju protiv svakoga ili erga omnes (pravo vlasništva i ostala stvarna prava)


ona prava koja djeluju između točno određenih strana

b)

PRENOSIVA PRAVA =



NEPRENOSIVA PRAVA =
ona subjektivna građanska prava koja se mogu neograničeno prenositi s jednog na druge subjekte

ona subjektivna građanska prava koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jednog subjekta na drugi (npr. osobne služnosti – pravo plodouživanja, pravo uporabe, pravo stanovanja)

c)
GLAVNA PRAVA =

SPOREDNA PRAVA=
ono koje je temelj posla

kad nastanak, prijenos ili prestanak nekog subjektivnog građanskog prava zavisi od postojanja nekog drugog subjektivnog prava (npr. pravo na kamate, pravo na ugovornu kaznu, pravo na troškove)

d)
PREOBRAŽAJNA PRAVA =
(POTESTATIVNO PRAVO ILI PRAVNA MOĆ)
ovlaštenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos s drugim subjektom bez njegovog pristanka
1) preobražajna prava nastanka – prihvat ponude, pravo prvokupa
2) preobražajna prava promjene – kod akreditivnih obveza pravo na izbor; sniženje cijene ili raskid ugovora kod materijalnih nedostataka stvari
3) preobražajna prava prestanka – otkaz ugovora, opoziv uopće

PREOBRAŽAJNA PRAVA mogu nastati na osnovi ugovora ili zakona. Jedna od karakteristika jest da su vezane za rok prekluzivnog karaktera i ne ostvare li se u tom roku, prestaju.












VI. OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNIH ODNOSA



STVARI ČINIDBE IMOVINA

II. ČINIDBA ILI PREDMET OBVEZE


1. ČINIDBA ILI PREDMET OBVEZE = svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik temeljem nekog obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku
2. KARAKTERISTIKE ČINIDBE
Ř mora biti ljudska radnja (manifestacija čovjekovog propuštanja ili djelatnosti; pokreti automata = ra-dnje vlasnika automata)
Ř činidba mora biti moguća – objektivno moguća (ako nije objektivno moguća – obveza nije niti nastala)
Ř činidba mora biti pravno dopuštena (ako se ne protivi ustavu, prisilnim propisima i moralu)
Ř činidba mora biti određena ili bar odrediva
a) određena je ako je točno označena, invidualizirana
b) neodređene činidbe jesu:
- alternativne – kod kojih duguje dužnik dvije ili više činidba, ali čim ispuni jednu, oslobađa se ostalih
- fakultativne – duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno izvršiti neku drugu činidbu da bi se oslobodio obveze
- generičke činidbe – sadržaj odnosno objekt činidbe je određen samo po vrsti. Dužnik se oslobađa obveze davanjem određene stvari unutar vrste (npr. 100 kg kukuruza)
3) SADRŽAJ ČINIDBE
A) DAVANJE (dare) = činidba davanja stvari, dužnik je dužan vjerovniku pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravno na stvari. Objekt činidbe je stvar

B) ČINJENJE (facere) =
činidba rada; činidba koja se ispunjava trošenjem radne snage uz pomoć mehaničkih sredstava ili bez njih.


OBJEKT ČINIDBE FUNKCIJA RADA ( na njoj se temelji ugovor o službi)

REZULTAT RADA (na rezultatima rada temelje se ugovori o djelu)
C) PROPUŠTANJE (non facere) = neizvršavanje određenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obveznom odnosu = uvijek je to propuštanje vlastite radnje.
D) TRPLJENJE (pati) = nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti, da se ne nalazimo u obveznom odnosu
VII. PRAVNI POSLOVI

1. PRAVNI POSAO

PRAVNI POSAO = stranačko očitovanje volje, koje samo za sebe ili u svezi s drugim potrebnim pravnim činjenicama, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka, među kojima su najvažniji postanak, prestanak ili promjena nekog građanskopravnog odnosa.

KARAKTERISTIKE OBVEZNO PRAVNIH UGOVORA:
1) njima se zasnivaju obveze i protuobveze
2) načelo stranačke dispozitivnosti i autonomije
3) nastaju prihvatom ponude

3 VRSTE POSLOVA
- obveznopravni ugovori
- POSLOVI ZA GOTOVO – izmjena činidbe i protučinidbe – REALNA KUPOPRODAJA tu se plaćanje cijene presumira. Protudokaz leži na prodavatelju. Ako dokaže da cijena nije plaćena, ne može tražiti plaćanje, već samo vraćanje stvari.
- POSLOVI RASPOLAGANJA – raspolaganje subjektivnim pravima = CESIJA

KARAKTERISTIKA PRAVNIH POSLOVA
- NASTUPAJU STRANAČKIM OČITOVANJIMA VOLJE (izuzetak ugovor u režimu kapare nije nastao sporazumom, već davanjem kapare) – čl. 79. st.1. ZOO. Svaki konsenzualan ugovor zaključen u režimu kapare postaje REALNI UGOVOR.
- proizvodi određeni pravni učinak ( postanak, prestanak ili promjenu nekog pravnog odnosa)
- pravni učinak mora biti dopušten (Delikt nije pravni posao)

2. VRSTE PRAVNIH POSLOVA


JEDNOSTRANI PRAVNI POSAO - nastaju očitovanjem volje samo jedne strane (oporuka, ponuda kad stigne prihvatitelju)
1.


DVOSTRANI PRAVNI POSLOVI - nastaju suglasnim očitovanjem volje dviju stranaka koje stoje jedna nasuprot drugoj
Dvostrani pravni poslovi = ugovori

JEDNOSTRANOOBVEZNI – jedna strana vjerovnik, a druga dužnik – posudba

DVOSTRANOOBVEZNI – svaka strana istodobno i dužnik i vjerovnik (kupoprodaja)


PRAVNI POSLOVI MEĐU ŽIVIMA - učinak nastupa još za života stranaka (posudba)
2.

PRAVNI POSLOVI ZA SLUČAJ SMRTI - pravni učinak nastupa tek nakon smrti stranke koja je poduzela pravni posao (darovanje za slučaj smrti)


NAPLATNI (ONEROZNI) - za činidbu se taži protučinidba (kupoprodaja)
3.

BESPLATNI (LUKRATIVNI) - za činidbu se ne traži i ne daje protučinidba (darovanje)


KOMUTATIVNI = oni pravni poslovi kod kojih su u vrijeme njegova sklapanja bile poznate međusobne činidbe i stranačke uloge (kupoprodaja)
4.

ALEATORNI = pravni poslovi kod kojih u trenutku njihova sklapanja nisu u svemu poznata prava i obveze stranaka, ponekad niti njihove stranačke uloge, već se to čini zavisnim od nekog neizvjesnog događaja (OKLADA, IGRA)

RAZLIKE

ALEATORNI PRAVNI POSLOVI
sadržaj ugovora zavisi od BUDUĆIH DOGAĐAJA POSLOVI S UVJETOM
prava i obveze stranaka poznate u vrijeme sklapanja ugovora, ali NASTANAK UGOVORA ZAVISI OD NEKOG BUDU-ĆEG DOGAĐAJA


KAUZALNI PRAVNI POSLOVI = kauza (gospodarska svrha) koja se želi postići pravnim poslom, naznačena je kao BITAN element pravnog posla (POSUDBA)
5.


APSTRAKTNI PRAVNI POSAO = cilj posla se ne vidi iz samog posla (mjenični posao)


FORMALNI = oni za koje je oblik određen bilo propisom, bilo po odredbi stranaka
6.

NEFORMALNI = za njih nije određen neki obvezatan oblik


3. SADRŽAJ PRAVNIH POSLOVA

ODREĐENI PROPISOM – objektivno bitni
A) BITNI SASTOJCI PRAVNIH POSLOVA
PONEKAD IH STRANKE ODREĐUJU – subjektivno bitni
važni za određeni tip pravnog posla

B) PRIRODNI SASTOJCI
- određuju se propisom, ali ih stranke mogu IZRIJEKOM isključiti i odrediti drugačije ( ius dispozitivum)
- to su sastojci koji se u pravnom poslu podrazumijevaju jer proizlaze iz same prirode određenog pravnog posla

C) NUZGREDNI SASTOJCI
- vrijede samo ako ih stranke ugovore. Bez njih se može. To su uvjet, rok i nalog.

4. UVJET

UVJET = nuzgredna stranačka odredba dodana pravnom poslu, kojim stranke učinak pravnog posla čine zavisnim od neke buduće i neizvjesne okolnosti.

čl. 74. ZOO: Ugovor je sklopljen pod uvjetom, ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.


5. VRSTE UVJETA

I. PRAVI UVJETI II. NEPRAVI UVJETI
- odgodni (suspenzivni)
- raskidni (rezolutivni)
- afirmativni
- negativni
- potestativan
- kauzalan
- mikstni (mješoviti) - nužni
- pravni
- nemogući
- nedopušteni
- nemoralni

I. PRAVI UVJETI:
1. ODGODNI (suspenzivni) = odgađa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se ispuni, nastaje učinak pravnog posla, ako ne, ne čl. 74. st. 1. ZOO (npr. dat ću ti knjigu ako položiš ispit)
2. RASKIDNI (rezolutivni) = raskida, uništava učinak pravnog posla u času kad nastupi ona buduća, neizvjesna okolnost koja je postavljena kao uvjet (npr. darujem ti knjigu, ali ako padneš na ispitu, trebaš mi je vratiti)
3. AFIRMATIVAN je onaj uvjet koji traži da se nešto dogodi (ako pooreš njivu, dat ću ti sladoled)
4. NEGATIVAN je onaj uvjet koji traži da se nešto ne dogodi (ako se ne oženiš …
5. POTESTATIVAN je onaj uvjet kod kojega je ispunjenje one okolnosti koja je postavljena kao uvjet ovisan o volji i odluci uvjetno ovlaštenog – ako sutra otputuješ
6. KAUZALNI = onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o nekom prirodnom događaju ili o volji nekog trećeg (ako bude lijepo vrijeme, ako Filip dođe)
7. MIKSTNI ili MJEŠOVITI = onaj uvjet čije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlaštenog i o nekom vanjskom događaju ili radnji treće osobe (ako se oženiš Maricom Hrdalom)

II. NEPRAVI UVJETI
1. NUŽNI – jest onaj kod kojega okolnost koja se treba dogoditi jest buduća, ali nije neizvjesna. Sigurno je da će okolnost nastupiti npr. Ako N.N umre
2. PRAVNI UVJET (nije uvjet) nego jedna od pretpostavaka potrebnih po propisu za postanak nekog pravnog odnosa (npr. kupit ću ti auto, pod uvjetom da ti odgovaraš za štetu koju njime počiniš)
3. NEMOGUĆI UVJET – onaj koji se ne može ostvariti niti fizički niti pravno (ako dotakneš prstom vrh oblaka – fizička mogućnost, ako kupiš Jadransko more – pravna mogućnost)
4. NEDOPUŠTEN UVJET – onaj koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja ili prisilnim propisima
5. NEMORALAN UVJET = uvjet koji je protivan moralu društva (takav uvjet je u našem pravu isto vrijeme i nedopušten)


6. DJELOVANJE UVJETA

Djelovanje uvjeta promatra se kroz 2 razdoblja:
1) VRIJEME PENDENCIJE = razdoblje koje započinje sklapanjem pravnog posla i traje sve dok se uvjet ne ispuni odn. izjalovi
• Ako je pravni posao nastao pod suspenzivnim uvjetom, tada je nastao pravni posao, ali je odgođen njegov učinak.

• Čl. 211. ZOO – “Tko izvrši isplatu, znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev, ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu
• Prema tome ono što je dano ili plaćeno za vrijeme pendencije može se tražiti natrag prije ispunjenja uvjeta. Isto tako se može tražiti natrag dano ili plaćeno i u slučaju ako se uvjet osujeti odn. izjalovi.

• Najvažnija obveza uvjetno opterećenog za vrijeme pendencije jest da se mora ostaviti svega što bi moglo dovesti do osujećenja uvjeta.
• Čl. 74. ZOO – fikcija ispunjenja “Smatra se da je uvjet ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji jest teret određen”.

• u vrijeme PENDENCIJE po ZOO, uvjetno ovlašteni ima pravo osiguranja uvjetnog prava.
Čl. 46. ZOO = “Ako je ugovor sklopljen po odgodnim uvjetom, vjerovnik, čije je pravo uvjetovano, može zahtijevati odgovarajuće osiguranje tog prava, ako je njegovo ostvarenje ugroženo.”

2) ISPUNJENJE UVJETA – uvjet je ispunjen kada se dogodila, odn. kad je nastala ona okolnost koja je bila predviđena u dispoziciji.
• Ispunjenje uvjeta = KRAJ PENDENCIJE
• Uvjet je odlučen i kad se izjalovio (tj. nije ispunjen)
• Afirmativan uvjet se ispunio kad je nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet
• Negativan se uvjet ispunio ako nije nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a izvjesno je da se neće dogoditi

• Ispunjenjem suspenzivnog uvjeta automatski nastaju učinci sklopljenog pravnog posla.
- Nitko ne može podići tužbu na ispunjenje suspenzivnog uvjeta
- Uvjet odgađa, ali ne sili.

• Ispunjenjem REZOLUTIVNOG UVJETA prestaju učinci pravnog posla.
Ako je netko nekome nešto dao, može tražiti povrat stvari ili tražiti REVINDIKACIJOM, jer u našem pravu ispunjenje rezolutivnog uvjeta ima stvarnopravni karakter.
Međutim ako je treći bio pošten, tada se od njega ne može tražiti povrat, radi zaštite načela poštenja i povjerenja u prometu.
• Ima pravnih poslova koji ne podnose uvjete. Dodavanje uvjeta, tim poslovima = nevaljanost ugovora, ali se u najboljem slučaju, takvi uvjeti uzimaju ex lege, kao da nisu dodani.

7. ROK (dies)

ROK je uzgredna odredba dodana pravnom poslu kojim se učinak pravnog posla ograničuje vremenom, tj. učinak pravnog posla nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do doređenog vremena.

VRSTE ROKOVA:
POČETNI - učinak pravnog posla počinje od određenog vremena (npr. iznajmljujem ti stan od 1.1.2000)
1.
ZAVRŠNI - pravni posao prestaje važiti nakon isteka određenog roka (iznajmljujem ti stan do 1.1.2001.

JEDNOSTAVNI - rokovi kod kojih nema neizvjesnosti (određuju se kalendarski odn. kao dan za koji je sigurno da će se dogoditi i kad će se dogoditi – npr. 1. rujna 2000.g.

SLOŽENI- oni rokovi koji u sebi sadrže elemente neizvjesnosti . Zbog te neizvjesnosti smatraju se uvjetima.

kao dan za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali neizvjesno kada (npr. dan nečije smrti)

kao dan za koji je neizvjesno hoće li se dogoditi, ali se zna ako se dogodi, kad će se dogoditi (npr. za tvoj 26. rođendan)

kao dan za koji je neizvjesno hoće li se dogoditi i kada će se dogoditi (npr. na dan završetka tvog studija


8. NALOG ILI NAMET (Modus)

NALOG ili NAMET = uzgredna odredba dodana BESPLATNOM pravnom poslu kojom se stjecatelju nameću neke dužnosti
• Za činidbu se ne traži protučinidba, ali je na izvjestan način smanjenje onoga što je stjecatelj odbio temeljem besplatnog pravnog posla.

• Može se dodati besplatnim pravnim poslovima među živima ili pravnim poslovima za slučaj smrti.

• Darovanje ® + modus
Darujem ti 3.000 kn, ali moraš otići na oporavak u toplice

• Ako primatelj ne ispuni modus, moguće su dvije solucije
a) da onaj kji je dao modus, tuži na ispunjenje modusa
b) da traži vraćanje onoga što je primatelju dao s modusom




11. VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA

ZOO - čl. 25. st. 3. – PRETPOSTAVKE VALJANOSTI:
1) pravna i poslovna sposobnost subjekta
2) valjano i suglasno očitovanje volje
MANE VOLJE = nesklad između volje i očitovanja
3) moguća, dopuštena, određena ili odrediva činidba
4) dopuštena osnova
OSNOVA = cilj kojem stranke teže i koji je isti kod iste vrste ugovora.
5) ponekad određeni oblik pravnog posla

1. POSLJEDICE NIŠTAVOSTI = pravni učinci koje zakon nadovezuje na nevaljane pravne poslove.
TO SU: - obveza restitucije - povrat u prijašnje stanje, vraćanje stvari, a ako to nije moguće, odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

-oduzimanje primljenog u korist općine - sud može odlučiti da druga strana preda općini, na čijem teritoriju ona ima sjedište odn. prebivalište, sve ono što je primila na osnovi zabranjenog pravnog posla.
- odgovornost za štetu - snosi je strana koja je kriva za sklapanje ništavog posla.
Dužnost naknade štete ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništavosti posla znala ili prema okolnostima morala znati za postojanje ništavosti.

3. POSLJEDICE PONIŠTENJA

RAZLIKE NIŠTAVNI I POBOJNI PRAVNI POSLOVI

NIŠTAVNI POBOJNI
- obveza povrata u prijašnje stanje
- odgovornost za štetu
- posljedice poništenja ex tunc - kod pobojnih poslova nema mogućnosti oduzimanja danog ili primljenog u KORIST OPĆINE (jer je pobojnost ustanovljena u interesu stranaka u poslu)

- kad pravni posao bude poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti, suugovaratelj te osobe nema pravo na potpunu restituciju, već samo može zahtijevati vraćanje onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini te osobe ili je upotrebljen u njezinu korist
- odgovornost za štetu postoji – ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovara svom suugovaratelju za štetu zbog poništenja, pod uvjetom da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti

- kod zablude druga strana ima pravo na naknadu, bez obzira što strana u zabludi nije kriva za nju

- ograničena poslovno sposobna osoba odgovara za štetu ako je LUKAVSTVOM uvjerila svog ugovaratelja da je poslovno sposobna.


4. TKO I U KOJEM ROKU MOŽE TRAŽITI PONIŠTENJE POBOJNOG PRAVNOG POSLA



TKO - stranke u poslu (i to one u čijem je interesu pobojnost ustanovljena)
- zbog ograničenja poslovne sposobnosti – poništenje može tražiti zakonski zastupnik, a i sama ta osoba, nakon što stekne punu poslovnu sposobnost
- zbog prijetnje, zablude, prijevare, može zahtijevati osoba koja je zbog toga zaključila posao
- kod prekomjernog oštećenja – oštećena stanka


ROK - SUBJEKTIVNI ROK = 1 godina – od saznanja za razlog pobojnosti

- OBJEKTIVNI ROK = 3 godine – od dana sklapanja pravnog posla

POSEBNI - ROK od 3 mjeseca za osobu koja nije imala sposobnost, kad stranke sposobnost od tog dana ide 3 mjeseca
ROKOVI - kod prekomjernog oštećenja 1 godina od sklapanja


C. KONVALIDACIJA

KONVALIDACIJA = naknadno osnaženje nevaljanih pravnih poslova

I: NIŠTAVI POSLOVI
- u pravilu nema konvalidacije
- čl. 107. ZOO – “Ništav ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane”

IZNIMKE:
1) ZABRANJENI POSLOVI KONVALIDIRAJU
a) ako je zabrana manjeg značaja
b) ako je posao izvršen


2) ZELENAŠKI POSLOVI KONVALIDIRAJU
a) kad oštećenik istakne zahtjev da se njegova obveza smanji na pravičan iznos
b) rok za taj zahtjev = 5 godina od sklapanja posla
c) da sud udovolji zahtjevu, a udovoljit će ako je to moguće

3) POSLOVI ZA ČIJU VALJANOST SE ZAHTJEVA PISANI OBLIK, a nisu u pisanoj formi – KONVALIDIRAJU:
- da su ga stranke izvršile u cjelosti ili pretežitom dijelu
II. POBOJNI POSLOVI – u pravilu mogu konvalidirati
- stranka u čijem je intersu ustanovljena pobojnost odlučuje hoće li posao konvalidirati ili ne
- ako se odrekne prava na poništaj (osim kod prekomjernog oštećenja) ili ne podigne tužbu na poništenje – KONVALIDACIJA nastupa
- isto je i zakonski zastupnik ili nadležno državno tijelo ne podigne tužbu na poništenje
- pobojan posao konvalidira i ako zastupnik osobe ograničeno poslovno sposobne, naknadno odobri posao. To može učiniti i ograničeno poslovno sposobna osoba nakon stjecanja punoljetnosti.


D. KONVERZIJA

Čl. 106. ZOO. = Kad ništav pravni posao udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog pravnog posla, među strankama će vrijediti taj drugi pravni posao, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su stranke imale na umu kad su sklopile pravni posao i ako se može uzeti da bi one sklopile taj posao da su znale za ništavost svojega posla.
KONVERZIJA = pretvaranje ništavog u valjani pravni posao.


12. NEVALJANOST UGOVORA (NIŠTETNI I POBOJNI UGOVORI)

Pitanja:
1. Nabrojite razlike između ništetnih i pobojnih ugovora. Nabrojite neke od razloga ništetnosti i pobojnosti ugovora. Što je djelomična ništetnost?

Ništetni ugovori Pobojni ugovori
Ne proizvodi pravne učinke. Ne postaju valjani kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne. Proizvode pravne učinke, ako ih se u određenom roku ne poništi.
Nastupa ex lege, a na njih sud pazi po službenoj dužnosti (ex offo), odluka suda ima deklaratorno značenje. Mora se podignuti tužba za pobijanje, odluka suda ima konstitutivno značenje.
Može se pozvati svaka zainteresirana osoba (i državni odvjetnik) Mogu se pozivati ugovorne strane, a iznimno i neke treće osobe.
Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Subjektivni rok – poništenje se može zahtijevati u roku 1 g. od saznanju za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prisile.
Objektivni rok – krajnji rok 3 g. od dana sklapanja ugovora.
Imaju za posljedicu obvezu restitucije ako je ona moguća, a ako nije moguća, a ako nije moguća nastaje obveza naknade štete. Imaju za posljedicu obvezu restitucije ako je ona moguća, a ako nije moguća, a ako nije moguća nastaje obveza naknade štete.
Posljedice nastupaju ex tunc (od samog trenutka sklapanja ugovora). Posljedice nastupaju ex tunc (od samog trenutka sklapanja ugovora).

Razlozi ništetnosti Razlozi pobojnosti
Poslovna nesposobnost stranaka Ograničena poslovna sposobnost
Školski primjer i šala Prijetnja
Simulacija Zabluda (bitna i neskrivljena)
Fikcija Prijevara
Nesporazum Povreda načela jednake vrijednosti činidaba
Nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe, itd. Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika

Djelomična ništetnost
Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ali samo u slučaju kad ugovor može opstati bez te ništetne odredbe, a ta odredba nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda.
12.1. Konverzija i konvalidacija ugovora

Pitanja:
1. Što je konverzija? Što je konvalidacija? Mogu li ništavi i pobojni ugovori konvalidirati?

Konverzija (pretvaranje ništavog u valjani pravni posao)
Kad ništav ugovor udovoljava uvjetima za valjanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima vrijediti taj drugi ugovor (ako je to u skladu s ciljem koji su imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništavost svoga ugovora) (najčešće zbog nepoznavanja pretpostavaka valjanosti).
Npr. stranke su htjele sklopiti mjenični zajam, ali nisu u mjenicu unijele sve bitne sastojke. Moguća je konverzija mjeničnog u obični zajam, a mjenica će služiti kao priznanica.

Konvalidacija (održavanje valjanosti ugovora)
Ništavi ugovori Pobojni ugovori
U pravilu ne mogu konvalidirati. Iznimke su: U pravilu mogu konvalidirati.
1) zabranjeni pravni posao ako je zabrana manjeg značaja i ako je posao izvršen, Npr. šepavi pravni posao, prekomjerno oštećenje
2) zelenaški ugovor ako u roku od 5 g. od sklapanja ugovora oštećenik podnese zahtjev za da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, a sud tome udovolji. Npr. u zakonskom se roku ne podnese zahtjev za poništenje ugovora.


FIZIČKA OSOBA
Ř živ čovjek, kao subjekt prava
Ř Fizička osoba postaje se rođenjem, a prestaje smrću.
Ř Pravnu sposobnost stječe rođenjem, gubi je smrću.
Ř Pravna sposobnost ne može se oduzeti fizičkoj osobi.

PUNA ILI POTPUNA POSLOVNA SPOSOBNOST
Ř sa navršenih 18. godina života
Ř kad maloljetna osoba sa 16. godina sklopi brak
Ř maloljetnik sa navršenih 16. godina ako postane roditeljem
Ř ako je mentalno zdrav

OGRANIČENA I DJELOMIČNA POSLOVNA SPOSOBNOST
Ř osobe s ograničenom sposobnošću u pravilu mogu sklapati pravne poslove, a oni vrijede ako ih odobri zakonski zastupnik
Ř ograničeno poslovno sposobne osobe = one koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti
Ř maloljetnik sa 15. godina navršenih, može samostalno upravljati imovinom koju je STEKAO RADOM

POTPUNA POSLOVNA NESPOSOBNOST
Ř maloljetnik do navršene 18. godine života, te punoljetne osobe koje su iz određenih razloga lišeni poslovne sposobnosti (duševni bolesnici)

PRAVNA OSOBA
Ř je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost
Ř da bi neka društvena tvorevina postala pravnom osobom potrebno je KUMULATIVNO:
a) da društvena tvorevina ima čvrstu i stalnu organizaciju
b) mora imati zasebnu imovinu
c) mora dobiti pravnu sposobnost
Ř jedinice lokalne uprave stječu pravnu sposobnost IZRAVNO, PROPISOM
Ř obujam prava i obveza koji nosi neka pravna osoba ovisi o cilju koji ta pravna osoba treba ostvariti
Ř u statutu je izražena STATIČKA VOLJA PRAVNE OSOBE
Ř DINAMIČKU VOLJU pravna osoba izvršava preko svojih TIJELA (ORGANA)
TIJELO ILI ORGAN
Ř fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju

13. OPĆI UČINCI UGOVORA

Pitanja:
1. Prema kome sve ugovori mogu stvoriti pravni učinak? Koje su posljedice neispunjenja ili zakašnjenja s ispunjenjem obveze i kada se dužnik oslobađa od odgovornosti?
2. Može li se ugovorom unaprijed ograničiti i isključiti odgovornost dužnika? Koji je obujam naknade štete? Što znači odgovornost za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja ugovora?


Stvaranje obveza za ugovaratelje
1. Ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.
2. Ugovor ima učinak i za univerzalne pravne sljednike ugovornih strana, osim ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz naravi samog ugovora.
3. Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist treće osobe.

Neispunjenje i zakašnjenje s ispunjenjem obveze
Posljedice neispunjenja obveze ili zakašnjenja s ispunjenjem Vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio (dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je objekt činidbe slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio).
Oslobođenje dužnika od odgovornosti Ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obvezu, odnosno da je zakasnio s ispunje¬njem obveze zbog vanjskih, izvanrednih i nepredvidivih okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Ograničenje i isključenje odgovornosti Odgovornost dužnika za namjeru ili krajnju nepažnju ne može se unaprijed ugovorom isključiti ni ograničiti
Obujam naknade Obična šteta i izmakla korist te pravična naknada neimovinske štete.
Odgovornost zbog propuštanja obavijesti Odgovara za štetu koju pretrpi druga strana zbog toga što nije bila na vrijeme obaviještena.
Primjena odredaba o izvanugovornoj šteti Na naknadu ove štete na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ZOO o naknadi izvanugovorne štete.

Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja
Kod naplatnog ugovora svaki ugovaratelj odgovara za materijalne (kakvoća i količina) i pravne nedostatke svog ispunjenja (dužan je štititi drugu stranu od prava i zahtjeva trećih osoba kojima bi njezino pravo bilo isključeno ili suženo). Primjenjuju se odredbe ZOO o odgovornosti prodavatelja za materijalne i pravne nedostatke.

Prigovor neispunjenja ugovora
U dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.
Kad ispunjenje obveze jedne strane postane neizvjesno strana koja se obvezala prva ispuniti svoju obvezu može zahtijevati da joj se osiguranje dade u primjerenom roku, a poslije proteka toga roka bez rezultata, može raskinuti ugovor (osim kad su materijalne prilike druge strane bile u istoj mjeri teške još prije sklapanja ugovora, a njezin suugovaratelj je to znao ili je morao znati.





14. RASKID UGOVORA

14. 1. Raskid ugovora zbog neispunjenja

Pitanja:
1. Na koji se način raskida ugovor kada je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora i kada to nije? Kada se ugovor može raskinuti prije isteka roka?

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obvezu
Zahtijavati ispunjenje ugovora ili raskinuti ugovor jednostranom izjavom (ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu) / + pravo na naknadu štete

Ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora Ugovor se raskida po samom zakonu
Ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora Vjerovnik koji želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (osim ako iz dužnikova ponašanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku).
Raskid ugovora prije isteka roka Kad je prije isteka roka očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora.

14. 2. Izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti

Pitanja:
1. Što znači izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti? Kada se strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti? Može li druga strana održati ugovor kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti?

Pretpostavke
Ako se promijenjene okolnosti nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora,a ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati da se ugovor izmijeni ili čak i raskine.
Strana koja zahtijeva izmjenu ili raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
Kad jedna strana zahtijeva raskid ugovora, ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajuće odredbe ugovora pravično izmijene.

11.09.2008. u 21:10 • 1 KomentaraPrint#

PRVA GODINA-Rimsko pravo-izvori

IZVORI RIMSKOG PRAVA:
Dijele se na:-materijalne(FONTES IURIS ESENDI)
-formalne(FONTES IURIS KOGNOSCENDI).
U izvore u materijalnom smislu ulaze akti kojima država stvara pravo. U Rimu to su bili:
-zakoni(LEGES) i običajno prav
-magistratski edikti(EDIKTA MAGISTRATUM)
-djelatnost pravnika(IURISPRUDANICIJA)
-mišljenje senata(SENTUS KONSULTA)
-carske konstitucije(KONSTITUCIONES PRINCIPUM).
U izvore prava u formalnom smislu ulaze pojave iz kojih se može saznati sadržaj nekog prava.
To su:
-dijela rimskih pravnika
-Gajeve institucije, Justinijanova kodifikacija
-literarna dijela
-epigrafski spomenici i slično.


RAZDOBLJE RIMSKE PRAVNE POVIJESTI:
Postoje 4 razdoblja:-od postanka rimske države i prava 3 st.republike-razdoblje civilnog prava 754-201
-posljednja dva st.republike-razdoblje honorarnog prava 201-27
-principat-razdoblje klasičnog prava 27-235
-dominat-razdoblje postklasičnog prava 235-565

RAZODLJE CIVILNOG PRAVA 754-201:
To je prvo razdoblje-razdoblje postanka države i prva tri stoljeća republike. Traje od osnutka države 754.g.pr.n.e. do završetka 1.punskog rata 201.g.pr.n.e. To je razdoblje raspada gentilnog uređenja i postanka države.
Državno uređenje: na čelu države bio je kralj(REX). Kralj je bio izborni starješina, vrhovni vojskovođa i svećenik. Uz kralja postoji senat-vijeće od 300 starješina gensova, činili su ga bivši rimski magistrati, pa su u senat ulazili i plebejci. Postao je organ nasljedne rimske aristokracije.
Narodna skupština je treći organ vlasti,a nazivane su KOMISJA KURIJATA jer su predstavljale 30 kurija na koje je bio podijeljen rimski narod. Stanovništvo se dalje dijelilo na 300 rodova i na 3 stara plemenska tribusa.

KOMISIJA TRIBUTA:
U njima su odlučivali bogati zemljoposjednici, služile su za odlučivanje nižih magistrata, a one su donosile neke zakone. U 1.st.počele su borbe plebejaca za političku ravnopravnost sa patricijima. U toj svojoj borbi uspijevaju početkom V.st.p.n.e.dobiti svoje pučke tribune. Dalji uspjeh plebejaca bio je Zakonik XII ploča. Tu su postavljene granice patricija. U ovom periodu i senat doživljava promjene: sada ga čine bivši magistrati i on je organ nasljedne aristokracije, pa čak i bogati plebejci mogli su ući u taj sastav posebnog senatorskog nasljednog staleža tzv.NOBILITAS. Stvaraju se dva nova staleža:-NOBILITAS –potomci starih patricija i bogatih plebejaca


RAZDOBLJE POSTKLASIČNOG PRAVA-DOMINAT 235-565:
Ovo razdoblje traje od smrti cara Severa 235.g.n.e.do smrti cara Justinijana 565.g.n.e. To je doba apsolutne monarhije. Dolazi do podjele carstva na istočno i zapadno. Zapadno carstvo je palo 476.g. Postojale su 4 prefekture na čelu s pretorom. Državom se upravljalo s carskog dvora preko veoma razgranatog carskog službeničkog aparata. Golemi porast troškova državnog aparata, pad prihoda od gradova i provincija zbog krize robovlasničkog sustava, pad produktivnosti i rada zbog nezainteresiranosti zemljoradnika koji kao robovi i zakupnici obradive zemlje dovodi do krize i velikog porasta cijena. Na području zemljoradnje pokazalo se rentabilnijim davati zemlju u zakup seoskom stanovništvu. Među takve zakupnike odlazila je i gradska sirotinja i plebs koji nije više mogao biti uzdržavan od dijeljenja besplatne hrane. U to vrijeme javlja se nova ustanova tzv.KOLONAT što znači davanje zemljišta u zakup. Jedan dio prihoda oni daju svom gospodaru, a jedan dio ostaje njima. Na taj način oni su više zainteresirani za rad, pa se već u doba Rimske imperije počinju razvijati feudalni odnosi. U ovom periodu dolazi do stapanja civilnog i honorarnog prava i dolazi do velike kodifikacije cara Justinijana. Ovo je razdoblje postklasičnog ili bizantskog rimskog prava.

RAZDOBLJE KLASIČNOG PRAVA-PRINCIPAT 27-235:
Ovo razdoblje traje od 27.g.p.n.e.do smrti cara Aleksandra Severa 235.g.p.n.e. Sva vlast bila je skoncentrirana u rukama princepsa, koji je prvi magistrat u državi. Vlasti i upravu obavlja princeps(car)preko veoma razgranatog činovničkog aparata. Senat privremeno dobiva nešto na važnosti, ali ubrzo postaje samo oruđe u rukama cara. Narodne skupštine su prestajale postojati krajem 1.st. Stara aristokracija postepeno nestaje i nju zamjenjuju vitezovi. Senatori čine poseban stalež koji je bio nasljedan do 3.koljena. Nastaje i nova klasa koja ima privilegije tzv.HONESTIORES. Uz nju postoji i niža klasa HUMULIORES(niži slojevi stanovništva –plebs i robovi). U ovom periodu dolazi do pojave kršćanske vjere, koju su najprije prihvatili siromašni slojevi društva. Kasnije kršćanstvo je prihvaćeno i od vladajuće klase, pa postaje službena religija Rimskog carstva. Djelovali su rimski klasični pravnici tako da se razvilo Klasično rimsko pravo I
ZVORI PRAVA U NAJSTARIJEM RAZDOBLJU
:U najstarijem razdoblju rimljani su živjeli prema starom običajnom pravu(ius civile), a i sam zakonik XII ploča bio je uglavnom samo kodifikacija dotadašnjeg običajnog prava. Zakoni su također izvor prava u najstarijem razdoblju. Zakoni su opća pravna pravila koje je propisao nadležni zakonodavni organ u državi. Na početku imamo Zakonik XII ploča, a do druge kodifikacije dolazi na kraju KORPUS IURIS CIVILIS-Justinijanova kodifikacija. Zakonik XII ploča nastao je polovinom V.st.p.n.e.u toku staleške borbe plebejaca i patricija. Plebejci traže pristup magistraturama, svećeničkoj službi, traže mogućnost sklapanja braka sa patricijima, pravo iskorištavanja osvojene zemlje i traže kodifikaciju prava. U zakoniku je sadržano:civilni postupak, obiteljsko pravo, tutorstvo i nasljedno pravo, vlasništvo, pr.poslovi, delikti itd.(najviše je odredaba iz područja privatnog prava. Zakonik je ostao na snazi do Justinijanove kodifikacije, ali su se njegove odredbe mijenjale. Zakonikom se stara gentilna organizacija definitivno zamjenjuje državnom org. Zakonik je bio urezan na 12 mjedenih ploča i javno izložen na rimskom forumu, dok nije izgorio kada su Gali zapalili Rim. Tito Livije ga je smatra izvorom javnog i privatnog prava. Međutim on nije potpuna kodifikacija jer mnoge ustanove privatnog prava nisu ni spomenute(nije bilo što je patria potestas). Najviše odredaba ima sa područja privatnog prava, četvrtina zakona bavi se sudskim postupkom.

IZVORI PRAVA U POSLJEDNJA DVA ST.REPUBLIKE:
-ZAKONODAVSTVO-zakone su donosile centurijske i tribunske narodne skupštine. Doneseno je oko 200 zakona i većina se odnosi na javno pravo. Razvoj privatnog prava bio je prepušten pretoru i pravnicima.
-EDIKTA MAGISTRATUM I IUS HONORARIUM-poslije 2.punskog rata dolazi do velikih socijalnih i gospodarskih promjena. Staro IUS CIVILE ne uspijeva pa pretori uvode nova prava IUS HONORARIUM. Pretori faktički stvaraju novo pravo koje ima prednosti u odnosu a staro civilno pravo.
-DJEALTNOST PRAVNIKA-IURISPRUDENCIJA-djelatnost pravnika označavala se sa:-RESPONDERE-davanja pravnih mišljenja i dogovora
-CAVERE-sastavljanje obrazaca za pravne poslove
-AGERE-zastupanje u parnicama.
Pravnici stvaraju pravne knjige od kojih su najvažnije:-scaenda
-libirs iuris civilis u 17 knjiga

PRAVNI IZVORI U DOBA PRINCIPATA:
(princeps postupno stvara putem svojih konstitucija)
Pored pretorskog prava i pravničke djelatnosti, običajno pravo je u ovo vrijeme bilo najznačajnije. Zakonodavna djelatnost je prešla od narodnih skupština na senat. Senat je dobio snagu zakona-SEANTUS CONSULTA. Postupno princeps stvara pravo putem svojih uredbi ili konstitucija. Postoje 4 oblika konstitucija:
--EDIKTA naredbe za građane i magistrature
-DEKRETA-usmena sudska rješenja koja car donosi u sporovima koji se rješavaju pred carskim sudom
-RESKRIPTA-pismena rješenja i odgovori na pitanja i molbe
-MANDATA-upute carskim činovnicima i namjesnicima provincija.
Pravnici grade privatno-imovinsko pravo. Dijela pravnika su različita:
-RESPONSA-mišljenje i odgovori o konkretnim slučajevima iz prakse
-KOMENTARI-pretorskom ediktu-Libri ad ediktum
-DIGESTA-opća enciklopedija djela koja obrađuju civilno i pretorsko pravo
-INSTIUCIONES-institucije i pravni udžbenic
PRAVNI IZVORI U DOBA DOMINATA:
Car je u to vrijeme jedini zakonodavac i nestalo je pravničke djelatnosti. U ovom periodu donesena je Justinijanova kodifikacija. Sastoji se od 4 dijela:
-KODEKS JUSTINIJANUS-zbirka carskih konstitucija, nije sačuvana
-DIGESTA-PANDECTEA-najvažniji dio koji se dijeli na 50 knjiga, knjige se dijele na titule, a titule na odlomke ili fragmente koji su izvedeni iz djela pojedinih pravnika. Odlomci se dijele na paragrafe.
-INSTITUCIONES(udžbenik za školu)-uzor su mu bile Gajeve institucije i od njih je preuzeo trodijelni sustav-osobe, stvari i tužbe.
-NOVELE(nove Justinijanove konstitucije)-njima je izvršena reforma nasljednog i obiteljskog prava, sačuvane su samo u privatnim zbirkama.

11.09.2008. u 21:07 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.09.2008.

ČETVRTA GODINA-Trgovačko pravo( prvi dio)-za ponavljanje pred ispit


IMOVINSKO PRAVO je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi u koje ljudi međusobno ulaze povodom stvari činidbe ili imovine.Imamo
• Subjektivno i
• Objektivno pravo.
IZVORI imovinskog prava mogu biti:
• Izravni
o Ustav
o Zakon
§ Prisilna(kogetna )
§ Dispozitivna odredba.
o Podzakonki akti
§ Akti županijskih
§ Općinskih
§ I drugih skupština
o Autonomno trgovačko pravo
§ Trgovački običaj predstavlja praksu koja je toliko raširena da subjekti trgovačkog prava očekuju da će se rema toj praksi postupiti i pri sklapanju njihovog pravnog posla.
§ Uzance su kodificirani pravni običaji čiju kodifikaciju obavljaju i objavljuju poslovna udruženja, komore, burze i sl.
• Opće uzance-opći i zajednički poslovni običaji
• Posebne uzance-uže područje gospodarske djelatnosti ili određena roba..
§ Formularno pravo je dio autonomnog prava gdje se ugovori , u cilju pojednostavljenja poslovanja prema unaprijed pripremljenim obrascima(formularima)
• Opći uvjeti poslovanja
• Tipski ugovori
• Adhezijski ugovori
o Akti pojedinih nezakonskih tijela(kojima zakonodavatelj dopušta donošenje stanovitih odluka s obvezatnom snagom)
*Termini predstavljaju sažetak nekog detaljno formuliranog teksta a izrađuju ih pojedina udruženja trgovaca, međunarodne agencije i sl. najpoznatiji su Incoterms trgovački termini.
**INCOTERMS pravila (engl. International Comercial Terms) općeprihvaćeni izrazi (termini) koje je utvrdila Međunarodna trgovinska komora u Parizu čija je svrha da pruže skup pravila koja se odnose na trošak i rizik za robu dok je ona na putu od prodavaoca do kupca.
• Neizravni
o Sudska (arbitražna) praksa
o Pravna znanost
o Statut i društveni ugovor
IMOVINSKOPRAVNI ODNOS je onaj odnos među ljudima koji je reguliran pravnim pravilima imovinskog prava.
PRAVNE ČINJENICE su one činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a time u vezi postanak, promjenu ili prestanak nekog subjektivnog prava.
• S obzirom na njihov postanak mogu biti:
o Prirodni događaji(rođenje, protok vremena, smrt)
o Ljudske radnje(pravni poslovi)
• S obzirom na njihovu funkciju mogu biti:
o Pretpostavka
§ Nužna
§ Dostatna
o Pravna osnova je bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih imovinskih prava te za sebe veže sve ostale pretpostavke ili pravne činjenice.
o Predmjeva ili presumpcija
§ Oboriva
§ Neoboriva
o Fikcija
PRAVNI SUBJEKT je onaj subjekt koji je nositelj prava i obveza. Mogu biti:
• Fizičke osobe
*Pravna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da može biti nositelj prava i obveza.
**Poslovna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da svojim vlastitim očitovanjem volje stječe ta prava i obveze.
1. Potpuna poslovna sposobnost
2. Djelomična poslovna sposobnost
3. Ograničena poslovna sposobnost
4. Poslovna nesposobnost
***Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da odgovara za svoja protupravna djela.
• Pravne osobe nastaju:
o Udruživanjem
o Registracijom
o Koncesijom
• Pravne odluke prestaju:
o Propisom
o Aktom državne vlasti
o Ostvarenjem cilja
o Smanjenjem broja njezinih članova
o Stečajem
OBJEKTI IMOVINSKOG PRAVA su stvari, činidbe i imovina.
• Prema pravnoj prometnosti stvari mogu biti:
o Stvari u prometu
o Stvari ograničene u prometu
o Stvari izvan prometa
• Prema prirodnim svojstvima stvari mogu biti:
o Pokretne i nepokretne stvari
o Zamjenjive i nezamjenjive stvari(Zamjenjive se stvari određuju po rodu, broju i mjeri i vrsti a nezamjenjive su strogo individualno određene).
o Potrošne i nepotrošne stvari.
o Djeljive i nedjeljive stvari. Podjela se može izvršiti:
§ Fizički
§ Geometrijski
§ Civilno
• Prema međusobnom odnosu stvari mogu biti:
o Jednostavne ili jedinstvene te sastavljene
o Glavne i sporedne. Sporedna stvar može biti:
§ Pripadak(petrinencija)
§ Priraštaj (acccretio) –posebno ubrajamo plodove(prirodni, industrijski, civilni(dospjeli i nedospjeli) te potrošene, nepotrošene i zanemareni)
• Činidba mora biti:
o Ljudska radnja
o Mora imati imovinski karakter
o Mora biti moguća
o Pravno dopuštena
o Određena ili bar odrediva
• Činidba se može sastojati u:
o Davanju
o Činjenu
o Propuštanju
o Trpljenju
• Imovina je skup subjektivnih imovinskih prava koja pripadaju jednom nositelju koja mora biti jedinstvena te ona mora u svim promjenama svog obujma sačuvati svoj identitet.
PRAVNI POSLOVI je očitovanje volje uz koje pravni subjekt veže određene učinke, među kojima je najvažniji postanak, promjena i prestanak pravnog odnosa. Pretpostavke su:
• Volja
• Očitovanje volje
• Pravna i poslovna sposobnost stranaka
• Moguća
• Dopuštena, određena ili odrediva činidba
• Dopuštena osnova
• Ponekad određena forma pravnog posla
VRSTE PRAVNIH POSLOVA mogu biti: imenovanim i neimenovanim.
Također mogu biti:
• Jednostrani i dvostrani pravni poslovi
• Pravni poslovi među živima
• Naplatni(onerozni) i besplatni(lukrativni) pravni poslovi
• Kauzalni i apstraktni pravni poslovi
• Formalni i neformalni pravni poslovi
• Evilatetni i aleatorni pravni poslovi
• Konsezualni i realni pravni poslovi
Sadržaj pravnih poslova sadrži sljedeće:
• Bitne sastojke
• Prirodni sastojci
• Uzgredni sastojci:
o Uvjet može biti:
§ Suspenzivni ili odgodni
§ Rezolutivni ili raskidni
§ Afirmativni
§ Negativni
o Rok može biti.
§ Početni rok
§ Završni rok
o Modus. Ako se ne ispuni modus može se:
§ tužiti na ispunjenje mobitela
§ Tražiti vraćanje onoga što je dano
NEVALJANI PRAVNI POSLOVI su oni koji nemaju ispunjene sve pretpostavke za svoju valjanost. Mogu biti:
• Ništavni. Razlozi su:
o Poslovna nesposobnost stranaka
o Nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje(mane volje)
§ Svjesni
§ nesvjesni
o nemogućnost nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe
§ objektivna nemogućnost
§ subjektivna nemogućnost
o nepostojanje ili nedopuštenost osnove. (osnova je pravni cilj kojemu stranke teže i koji je isti kod iste vrste ugovora, odnosno ona je glavni cilj ili svrha ugovora.)
Posljedice ništavnosti:
o ništavnost pravnog posla odnosno obveza restitucije ako je ona moguća ili naknade štete. Ako je razlog ništavnosti nepostojanje ili nedopuštenost pravnog posla onda se treba predati općini u kojoj ima sjedište što je primila na osnovu zabranjenog pravnog posla.
o Odgovornost za štetu koju trpi druga strana zbog ništavnosti pravnog posla.
• Pobojni.Razlozi su:
o Ograničena poslovna sposobnost
o Zabluda može biti:
§ O pravu-nije razlog pobojnosti
§ O činjenici-jeste razlog pobojnosti
§ O motivu-može biti ako je motiv odlučujući za preuzimanje obveze
§ O pobudi-ako je bila presudna za preuzimane obveze.
Zabluda mora biti bitna i neskrivljena.
o Prijevara
• Posljedice pobojnog pravnog posla:
o Restitucija
o Naknada štete
• Rok za pobijanje pravnog posla:
o Godina dana od dana saznanja odnosno prestanak prisile
o Tri godine od sklapanja pravnog posla
Rokovi su preklzivnog karaktera, tj njihovim se protekom gasi pravo pobijanja pravnog posla.
KONVERZIJA PRAVNOG POSLA je mijenjanje ništavnog pravnog posla u valjani ako je to u skladu s ciljem koje se stranke imale na umu kad su sklopile ništavni pravni posao i one bi ugovorile taj(drugi) pravni posao da su znale za ništavnost svog ugovora.
KONVALIDACIJA PRAVNOG POSLA je održavanje njegove pravovaljanosti. Ništavni pravni poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati. Iznimka je zelenaški ugovor) dok pobojni mogu i to da oštećena stranka pusti da prođe rok za pobijanje pravnog posla ili se odrekne prava za pobijanje.
STJECANJE IMOVINSKIH PRAVA može biti:
• Originarno-ne izvodi svoje pravo iz prava prednika
• Derivatno-izvodi se svoje pravo iz prava prednika.Može biti:
o Translativno stjecanje ili nasljeđivanje odnosno sukcesija
o Konstitutivno stjecanje- na osnovu svog prava prednik osniva stjecatelju novo pravo.

GUBITAK IMOVINSKOG PRAVA može biti:
• Relativan
• apsolutan
*ZASTARA je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme.Sud pazi na zastaru na zahtjev stranke.Zastara potraživanja nastupa kad je zakonom određeno vrijeme u kojem vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Opći rok prema ZOO je 5 godina ali ima i specijalnih rokova. Postoji prekluzivi rok na kojeg sud pazi po službenoj dužnosti i čijim protekom se ne gasi samo pravo na tužbu nego i samo subjektivno pravo te zastarni rok.zastoj zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih se zastara prestaje teći a nakon otklanja tih okolnosti proteklo počinje teći zastara s tim da se proteklo vrijeme prije nastupa okolnosti uračunava dok je prekid zastare nastup okolnosti kod kojih zastara nakon otklanjanja počinje iznova teći a vrijem se ne uračunava. Razlog za prestanak zastare su priznanje duga i podizanje tužbe. Kod prekluzivnog roka nema zastoja niti prekida zastare.


II.

OBVEZNO PRAVO je skup pravnih pravila kojim se uređuju obvezni odnos a to su odnosi u koje fizičke i pravne osobe međusobno stupaju povodom činidbi. Obvezno pravo je relativno i dispozitivno a to znači da ono djeluje samo među strankama i da stranke međusobno uređuju svoje odnose pod uvjetom da su u skladu sa prisilnim pravnim normama.
OBVEZA je pravni odnos između dviju osoba na temelju kojega je jedna strana ovlaštena zahtijevati od druge neku činidbu a druga je dužna tu činidbu izvršiti.
OBVEZNI ODNOS može biti:
• potpun
• nepotpun i to u slučajevima:
o naturalne obveze
o obveze s ograničenom odgovornošću
§ napuštanje stvari
§ odgovaranje samo određenim dijelom imovine
§ odgovaranje cijelom imovinom ali do određenog iznosa
OBVEZE S VIŠE SUBJEKATA su one obveze kad na jednoj ili obje strrane postoji više subjekata, bilo vjerovnika ili dužnika. One mogu biti:
• djeljive obveze
• nedjeljive obveze
• solidarne obveze
Obveze mogu biti:
• specifične-kad se duguje individualno određena činidba
• generične obveze-te su obveze određene po rodu
• alternativne obveze-obveze kod kojih dužnik duguje jednu ili više činidbi ali se oslobađa obveze kad ispuni jednu od njih.
• Fakultativne obveze-obveze kod kojih je dužnik dužan izvršiti samo jednu činidbu ali se oslobađa obveze tako da izvrši neku drugu činidbu.
• Kumulativne obveze-obveze u kojima je dužnik dužan izvršiti više činidbi a on se oslobađa obveze ako sve činidbe izvrši.
IZVORI OBVEZA su one pravne činjenice dakle prirodne događaje i ljudske radnje na temelju kojega nastaje obveznopravni odnos. Mogu biti:
• Ugovorne obveze(nastaju iz dvostranih pravnih poslova(ugovora)) .
• Izvanugovorne obveze. Nastaju iz:
o Jednostranih pravnih poslova
o Građanskopravnih delikata(prouzročene štete)
o Stjecanja bez osnova
o Poslovodstvo bez naloga
o Zakona(ex lege)
OBVEZNOPRAVNI UGOVORI su takvi ugovori čiji je cilj zasnivanje obveznopravnog odnosa.Imamo
• Jednostranobovezujuće
• Dvostranoobvezujuće ugovore.
Da bi nastao ugovor na ponudu mora doći prihvat ponude.
PREDUGOVOR je takav ugovor kojim se preuzima obveza da će se kasnije sklopiti drugi glavni ugovor. Obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora. Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka koji je predviđen za njegovo zaključenje. Ne obvezuje ako su se okolnosti toliko izmijenile od njegova sklapanja da ne bi bio zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.
POJAČANJE OBVEZNOPRAVNOG POSLA se može ostvariti putem:
• Kapare-stanovita količina novca ili drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor zaključen i kao sigurnost da će se ugovorna obveza izvršiti
• Zadržanja-ovlaštenje vjerovnika u čijim se rukama dužnikova stvar nalazi da je zadrži dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Vjerovnik nema pravo zadržati stvar koja je iz dužnikove imovine izašla protiv njegove volje ili mu je predana na čuvanje ili poslugu.vjerovnik se ima pravo naplatiti iz vrijednosti zadržane stvari isto kao i založni vjerovnik, ali o tome on mora pravodobno obavijestiti dužnika.
• Poručanstva-ugovor kojim se treća osoba (poruk) obvezuje vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika ako ovaj to ne učini. Poručanstvo je akcsesorna i supsidijarna obveza što znači da postoji samo dok postoji glavna obveza i vjerovnik ima pravo tražiti od poruka ispunjenje tak nakon neuspjelog namirenja od glavnog dužnika. Ako poruk ispuni obvezu dužnika sva prava vjerovnika prelaze na njega(zakonska cesija). Poručanstvo obvezuje samo ako je u pisanom obliku.
• Ugovornom kazne ili penala-ugovorno određena količina novca ili druga imovinska korist koju se dužnik obvezuje platiti ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjavanjem.
PROMJENE SUBJEKATA OBVEZE mogu biti na strani
• Vjerovnika i to :
o Cesija-ugovor kojim vjerovnik(cedent) svoje otuđivo potraživanje prenosi na drugu osobu(cesionara) dok dužnik(cesus) ostaje isti.Može biti:
§ Ugovorna
§ Zakonska
§ Nužna
Cesusua je nužno obavijestiti o izvršenoj cesiji(notifikacija) ali nije potreban njegov pristanak. Cedent odgovara cesionaru za:
§ Istinitost(veritet)
§ Naplativost(bonitet) potraživanja.
o Asignacija-izjava asignanta (uputitelja) kojim ovlašćuje asignata(upućenika) da u svoje ima a za račun asignanta izvrši stanovitu činidbu asignatoru(primatelju upute) a asignatora ovlašćuje da u svoje ima a za račun asignanta primi tu činidbu od asignata. Rok zatare je 1 godina.
• Dužnika i to:
o Preuzimanje duga- na mjesto prijašnjeg dužnika dolazi novi dužnik uz pristanak vjerovnika
o Preuzimanje ispunjenja-ugovor između dužnika i trećega kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni činidbu dugovanu vjerovniku.
PROMJENA SADRŽAJA OBVEZE je kada subjekti obveze ostaju isti ali se mijenja sadržaj dugovanja odnosno potraživanja. Može biti:
• Novacija ili obnova sadržaja(mijenja se pravna osnova ili glavna činidba). Mora postojati stara obveza.
• Nagodba ili poravnanje.
OBVEZNOPRAVNI ODNOS PRESTAJE:
• Ispunjenjem-izvršenje dugovane činidbe.
• Raskidom ugovora-suglasni i na osnovni zakona(jednostrani i ex lege)
• Smrću stranke
• Otkazom
• Odustankom
• Prijebojem ili kompenzacijom
• Oprostom duga-prestanak obveze na taj način a ugovorne strane međusobno obračunaju potraživanje i protupotraživanje
• Protekom vremena
UZROKOVANJE ŠTETE: Prepostavke
• Štetna radnja štetnika(deliktna i ugovorna)
• Šteta oštećenome-umanjenje nečije imovine, sprečavanje njezina povećanja i nanošenje fizičkoga ili psihičkoga bola. Drugome. Može biti sadašnja i buduća, materijalna i nematerijalna
• Uzročna veza-mora biti neprekinuta. Adekvatni uzrok ne mora biti i posljednji uzrok.
• Protupravnost-iznimka krajna nužda
• Krivnja(ponekad)-je subjektivni element da je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.

08.09.2008. u 14:40 • 1 KomentaraPrint#

ČETVRTA GODINA-Trgovačko pravo( prvi dio)-za ponavljanje pred ispit


IMOVINSKO PRAVO je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi u koje ljudi međusobno ulaze povodom stvari činidbe ili imovine.Imamo
• Subjektivno i
• Objektivno pravo.
IZVORI imovinskog prava mogu biti:
• Izravni
o Ustav
o Zakon
§ Prisilna(kogetna )
§ Dispozitivna odredba.
o Podzakonki akti
§ Akti županijskih
§ Općinskih
§ I drugih skupština
o Autonomno trgovačko pravo
§ Trgovački običaj predstavlja praksu koja je toliko raširena da subjekti trgovačkog prava očekuju da će se rema toj praksi postupiti i pri sklapanju njihovog pravnog posla.
§ Uzance su kodificirani pravni običaji čiju kodifikaciju obavljaju i objavljuju poslovna udruženja, komore, burze i sl.
• Opće uzance-opći i zajednički poslovni običaji
• Posebne uzance-uže područje gospodarske djelatnosti ili određena roba..
§ Formularno pravo je dio autonomnog prava gdje se ugovori , u cilju pojednostavljenja poslovanja prema unaprijed pripremljenim obrascima(formularima)
• Opći uvjeti poslovanja
• Tipski ugovori
• Adhezijski ugovori
o Akti pojedinih nezakonskih tijela(kojima zakonodavatelj dopušta donošenje stanovitih odluka s obvezatnom snagom)
*Termini predstavljaju sažetak nekog detaljno formuliranog teksta a izrađuju ih pojedina udruženja trgovaca, međunarodne agencije i sl. najpoznatiji su Incoterms trgovački termini.
**INCOTERMS pravila (engl. International Comercial Terms) općeprihvaćeni izrazi (termini) koje je utvrdila Međunarodna trgovinska komora u Parizu čija je svrha da pruže skup pravila koja se odnose na trošak i rizik za robu dok je ona na putu od prodavaoca do kupca.
• Neizravni
o Sudska (arbitražna) praksa
o Pravna znanost
o Statut i društveni ugovor
IMOVINSKOPRAVNI ODNOS je onaj odnos među ljudima koji je reguliran pravnim pravilima imovinskog prava.
PRAVNE ČINJENICE su one činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a time u vezi postanak, promjenu ili prestanak nekog subjektivnog prava.
• S obzirom na njihov postanak mogu biti:
o Prirodni događaji(rođenje, protok vremena, smrt)
o Ljudske radnje(pravni poslovi)
• S obzirom na njihovu funkciju mogu biti:
o Pretpostavka
§ Nužna
§ Dostatna
o Pravna osnova je bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih imovinskih prava te za sebe veže sve ostale pretpostavke ili pravne činjenice.
o Predmjeva ili presumpcija
§ Oboriva
§ Neoboriva
o Fikcija
PRAVNI SUBJEKT je onaj subjekt koji je nositelj prava i obveza. Mogu biti:
• Fizičke osobe
*Pravna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da može biti nositelj prava i obveza.
**Poslovna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da svojim vlastitim očitovanjem volje stječe ta prava i obveze.
1. Potpuna poslovna sposobnost
2. Djelomična poslovna sposobnost
3. Ograničena poslovna sposobnost
4. Poslovna nesposobnost
***Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da odgovara za svoja protupravna djela.
• Pravne osobe nastaju:
o Udruživanjem
o Registracijom
o Koncesijom
• Pravne odluke prestaju:
o Propisom
o Aktom državne vlasti
o Ostvarenjem cilja
o Smanjenjem broja njezinih članova
o Stečajem
OBJEKTI IMOVINSKOG PRAVA su stvari, činidbe i imovina.
• Prema pravnoj prometnosti stvari mogu biti:
o Stvari u prometu
o Stvari ograničene u prometu
o Stvari izvan prometa
• Prema prirodnim svojstvima stvari mogu biti:
o Pokretne i nepokretne stvari
o Zamjenjive i nezamjenjive stvari(Zamjenjive se stvari određuju po rodu, broju i mjeri i vrsti a nezamjenjive su strogo individualno određene).
o Potrošne i nepotrošne stvari.
o Djeljive i nedjeljive stvari. Podjela se može izvršiti:
§ Fizički
§ Geometrijski
§ Civilno
• Prema međusobnom odnosu stvari mogu biti:
o Jednostavne ili jedinstvene te sastavljene
o Glavne i sporedne. Sporedna stvar može biti:
§ Pripadak(petrinencija)
§ Priraštaj (acccretio) –posebno ubrajamo plodove(prirodni, industrijski, civilni(dospjeli i nedospjeli) te potrošene, nepotrošene i zanemareni)
• Činidba mora biti:
o Ljudska radnja
o Mora imati imovinski karakter
o Mora biti moguća
o Pravno dopuštena
o Određena ili bar odrediva
• Činidba se može sastojati u:
o Davanju
o Činjenu
o Propuštanju
o Trpljenju
• Imovina je skup subjektivnih imovinskih prava koja pripadaju jednom nositelju koja mora biti jedinstvena te ona mora u svim promjenama svog obujma sačuvati svoj identitet.
PRAVNI POSLOVI je očitovanje volje uz koje pravni subjekt veže određene učinke, među kojima je najvažniji postanak, promjena i prestanak pravnog odnosa. Pretpostavke su:
• Volja
• Očitovanje volje
• Pravna i poslovna sposobnost stranaka
• Moguća
• Dopuštena, određena ili odrediva činidba
• Dopuštena osnova
• Ponekad određena forma pravnog posla
VRSTE PRAVNIH POSLOVA mogu biti: imenovanim i neimenovanim.
Također mogu biti:
• Jednostrani i dvostrani pravni poslovi
• Pravni poslovi među živima
• Naplatni(onerozni) i besplatni(lukrativni) pravni poslovi
• Kauzalni i apstraktni pravni poslovi
• Formalni i neformalni pravni poslovi
• Evilatetni i aleatorni pravni poslovi
• Konsezualni i realni pravni poslovi
Sadržaj pravnih poslova sadrži sljedeće:
• Bitne sastojke
• Prirodni sastojci
• Uzgredni sastojci:
o Uvjet može biti:
§ Suspenzivni ili odgodni
§ Rezolutivni ili raskidni
§ Afirmativni
§ Negativni
o Rok može biti.
§ Početni rok
§ Završni rok
o Modus. Ako se ne ispuni modus može se:
§ tužiti na ispunjenje mobitela
§ Tražiti vraćanje onoga što je dano
NEVALJANI PRAVNI POSLOVI su oni koji nemaju ispunjene sve pretpostavke za svoju valjanost. Mogu biti:
• Ništavni. Razlozi su:
o Poslovna nesposobnost stranaka
o Nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje(mane volje)
§ Svjesni
§ nesvjesni
o nemogućnost nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe
§ objektivna nemogućnost
§ subjektivna nemogućnost
o nepostojanje ili nedopuštenost osnove. (osnova je pravni cilj kojemu stranke teže i koji je isti kod iste vrste ugovora, odnosno ona je glavni cilj ili svrha ugovora.)
Posljedice ništavnosti:
o ništavnost pravnog posla odnosno obveza restitucije ako je ona moguća ili naknade štete. Ako je razlog ništavnosti nepostojanje ili nedopuštenost pravnog posla onda se treba predati općini u kojoj ima sjedište što je primila na osnovu zabranjenog pravnog posla.
o Odgovornost za štetu koju trpi druga strana zbog ništavnosti pravnog posla.
• Pobojni.Razlozi su:
o Ograničena poslovna sposobnost
o Zabluda može biti:
§ O pravu-nije razlog pobojnosti
§ O činjenici-jeste razlog pobojnosti
§ O motivu-može biti ako je motiv odlučujući za preuzimanje obveze
§ O pobudi-ako je bila presudna za preuzimane obveze.
Zabluda mora biti bitna i neskrivljena.
o Prijevara
• Posljedice pobojnog pravnog posla:
o Restitucija
o Naknada štete
• Rok za pobijanje pravnog posla:
o Godina dana od dana saznanja odnosno prestanak prisile
o Tri godine od sklapanja pravnog posla
Rokovi su preklzivnog karaktera, tj njihovim se protekom gasi pravo pobijanja pravnog posla.
KONVERZIJA PRAVNOG POSLA je mijenjanje ništavnog pravnog posla u valjani ako je to u skladu s ciljem koje se stranke imale na umu kad su sklopile ništavni pravni posao i one bi ugovorile taj(drugi) pravni posao da su znale za ništavnost svog ugovora.
KONVALIDACIJA PRAVNOG POSLA je održavanje njegove pravovaljanosti. Ništavni pravni poslovi u pravilu ne mogu konvalidirati. Iznimka je zelenaški ugovor) dok pobojni mogu i to da oštećena stranka pusti da prođe rok za pobijanje pravnog posla ili se odrekne prava za pobijanje.
STJECANJE IMOVINSKIH PRAVA može biti:
• Originarno-ne izvodi svoje pravo iz prava prednika
• Derivatno-izvodi se svoje pravo iz prava prednika.Može biti:
o Translativno stjecanje ili nasljeđivanje odnosno sukcesija
o Konstitutivno stjecanje- na osnovu svog prava prednik osniva stjecatelju novo pravo.

GUBITAK IMOVINSKOG PRAVA može biti:
• Relativan
• apsolutan
*ZASTARA je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme.Sud pazi na zastaru na zahtjev stranke.Zastara potraživanja nastupa kad je zakonom određeno vrijeme u kojem vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Opći rok prema ZOO je 5 godina ali ima i specijalnih rokova. Postoji prekluzivi rok na kojeg sud pazi po službenoj dužnosti i čijim protekom se ne gasi samo pravo na tužbu nego i samo subjektivno pravo te zastarni rok.zastoj zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih se zastara prestaje teći a nakon otklanja tih okolnosti proteklo počinje teći zastara s tim da se proteklo vrijeme prije nastupa okolnosti uračunava dok je prekid zastare nastup okolnosti kod kojih zastara nakon otklanjanja počinje iznova teći a vrijem se ne uračunava. Razlog za prestanak zastare su priznanje duga i podizanje tužbe. Kod prekluzivnog roka nema zastoja niti prekida zastare.


II.

OBVEZNO PRAVO je skup pravnih pravila kojim se uređuju obvezni odnos a to su odnosi u koje fizičke i pravne osobe međusobno stupaju povodom činidbi. Obvezno pravo je relativno i dispozitivno a to znači da ono djeluje samo među strankama i da stranke međusobno uređuju svoje odnose pod uvjetom da su u skladu sa prisilnim pravnim normama.
OBVEZA je pravni odnos između dviju osoba na temelju kojega je jedna strana ovlaštena zahtijevati od druge neku činidbu a druga je dužna tu činidbu izvršiti.
OBVEZNI ODNOS može biti:
• potpun
• nepotpun i to u slučajevima:
o naturalne obveze
o obveze s ograničenom odgovornošću
§ napuštanje stvari
§ odgovaranje samo određenim dijelom imovine
§ odgovaranje cijelom imovinom ali do određenog iznosa
OBVEZE S VIŠE SUBJEKATA su one obveze kad na jednoj ili obje strrane postoji više subjekata, bilo vjerovnika ili dužnika. One mogu biti:
• djeljive obveze
• nedjeljive obveze
• solidarne obveze
Obveze mogu biti:
• specifične-kad se duguje individualno određena činidba
• generične obveze-te su obveze određene po rodu
• alternativne obveze-obveze kod kojih dužnik duguje jednu ili više činidbi ali se oslobađa obveze kad ispuni jednu od njih.
• Fakultativne obveze-obveze kod kojih je dužnik dužan izvršiti samo jednu činidbu ali se oslobađa obveze tako da izvrši neku drugu činidbu.
• Kumulativne obveze-obveze u kojima je dužnik dužan izvršiti više činidbi a on se oslobađa obveze ako sve činidbe izvrši.
IZVORI OBVEZA su one pravne činjenice dakle prirodne događaje i ljudske radnje na temelju kojega nastaje obveznopravni odnos. Mogu biti:
• Ugovorne obveze(nastaju iz dvostranih pravnih poslova(ugovora)) .
• Izvanugovorne obveze. Nastaju iz:
o Jednostranih pravnih poslova
o Građanskopravnih delikata(prouzročene štete)
o Stjecanja bez osnova
o Poslovodstvo bez naloga
o Zakona(ex lege)
OBVEZNOPRAVNI UGOVORI su takvi ugovori čiji je cilj zasnivanje obveznopravnog odnosa.Imamo
• Jednostranobovezujuće
• Dvostranoobvezujuće ugovore.
Da bi nastao ugovor na ponudu mora doći prihvat ponude.
PREDUGOVOR je takav ugovor kojim se preuzima obveza da će se kasnije sklopiti drugi glavni ugovor. Obvezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora. Sklapanje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka koji je predviđen za njegovo zaključenje. Ne obvezuje ako su se okolnosti toliko izmijenile od njegova sklapanja da ne bi bio zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.
POJAČANJE OBVEZNOPRAVNOG POSLA se može ostvariti putem:
• Kapare-stanovita količina novca ili drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor zaključen i kao sigurnost da će se ugovorna obveza izvršiti
• Zadržanja-ovlaštenje vjerovnika u čijim se rukama dužnikova stvar nalazi da je zadrži dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Vjerovnik nema pravo zadržati stvar koja je iz dužnikove imovine izašla protiv njegove volje ili mu je predana na čuvanje ili poslugu.vjerovnik se ima pravo naplatiti iz vrijednosti zadržane stvari isto kao i založni vjerovnik, ali o tome on mora pravodobno obavijestiti dužnika.
• Poručanstva-ugovor kojim se treća osoba (poruk) obvezuje vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika ako ovaj to ne učini. Poručanstvo je akcsesorna i supsidijarna obveza što znači da postoji samo dok postoji glavna obveza i vjerovnik ima pravo tražiti od poruka ispunjenje tak nakon neuspjelog namirenja od glavnog dužnika. Ako poruk ispuni obvezu dužnika sva prava vjerovnika prelaze na njega(zakonska cesija). Poručanstvo obvezuje samo ako je u pisanom obliku.
• Ugovornom kazne ili penala-ugovorno određena količina novca ili druga imovinska korist koju se dužnik obvezuje platiti ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjavanjem.
PROMJENE SUBJEKATA OBVEZE mogu biti na strani
• Vjerovnika i to :
o Cesija-ugovor kojim vjerovnik(cedent) svoje otuđivo potraživanje prenosi na drugu osobu(cesionara) dok dužnik(cesus) ostaje isti.Može biti:
§ Ugovorna
§ Zakonska
§ Nužna
Cesusua je nužno obavijestiti o izvršenoj cesiji(notifikacija) ali nije potreban njegov pristanak. Cedent odgovara cesionaru za:
§ Istinitost(veritet)
§ Naplativost(bonitet) potraživanja.
o Asignacija-izjava asignanta (uputitelja) kojim ovlašćuje asignata(upućenika) da u svoje ima a za račun asignanta izvrši stanovitu činidbu asignatoru(primatelju upute) a asignatora ovlašćuje da u svoje ima a za račun asignanta primi tu činidbu od asignata. Rok zatare je 1 godina.
• Dužnika i to:
o Preuzimanje duga- na mjesto prijašnjeg dužnika dolazi novi dužnik uz pristanak vjerovnika
o Preuzimanje ispunjenja-ugovor između dužnika i trećega kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni činidbu dugovanu vjerovniku.
PROMJENA SADRŽAJA OBVEZE je kada subjekti obveze ostaju isti ali se mijenja sadržaj dugovanja odnosno potraživanja. Može biti:
• Novacija ili obnova sadržaja(mijenja se pravna osnova ili glavna činidba). Mora postojati stara obveza.
• Nagodba ili poravnanje.
OBVEZNOPRAVNI ODNOS PRESTAJE:
• Ispunjenjem-izvršenje dugovane činidbe.
• Raskidom ugovora-suglasni i na osnovni zakona(jednostrani i ex lege)
• Smrću stranke
• Otkazom
• Odustankom
• Prijebojem ili kompenzacijom
• Oprostom duga-prestanak obveze na taj način a ugovorne strane međusobno obračunaju potraživanje i protupotraživanje
• Protekom vremena
UZROKOVANJE ŠTETE: Prepostavke
• Štetna radnja štetnika(deliktna i ugovorna)
• Šteta oštećenome-umanjenje nečije imovine, sprečavanje njezina povećanja i nanošenje fizičkoga ili psihičkoga bola. Drugome. Može biti sadašnja i buduća, materijalna i nematerijalna
• Uzročna veza-mora biti neprekinuta. Adekvatni uzrok ne mora biti i posljednji uzrok.
• Protupravnost-iznimka krajna nužda
• Krivnja(ponekad)-je subjektivni element da je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom.

08.09.2008. u 14:38 • 0 KomentaraPrint#

ČETVRTA GODINA-Pravo industrijskog vlasništva-skraćena verzija

PRAVO INDUSTRIJSKOG VLASNIŠTVA

NOVO HRVATSKO ZAKONODAVSTVO NA PODRUČJU INDUSTRIJSKOG VLASNIŠTVA

Zbog značaja prava industrijskog vlasništva za gospodarstvo jedinice lokalne uprave i samouprave obvezne su poticati sporazumijevanje i dogovaranje radi usklađivanja ekonomskih i drugih odnosa i interesa u vezi sa upotrebom zaštićenih izuma , modela i uzoraka .
Pored gospodarskih subjekata , nacionalne institucije djeluju kao mjesto razmjene , usklađivanja i širenja informacija o stanju tehnologije unutar države . U RH je osnovan DZIV – državni zavod za intelektualno vlasništvo . On je dužan u suradnji sa HGK- Hrvatska gospodarska komora pridonositi razvoju dokumentacijskih poslova i osposobljavanju regionalnih centara za tehničke informacije , specijaliziranih organizacija za zaštitu izuma .
HGK – ima zadatak poticati istraživačku i inventivnu djelatnost i obrazovati kadrove.
HGK – dodjeljuje priznanja za posebna dostignuća i zasluge u razvitku gospodarstva i za doprinos na području izumiteljstva i tehničkih unapređenja .
U okviru HGK 1997 god . je osnovana « Zajednica za inventivni rad « ona ima svrhu poticati inventivno djelovanje u društvu stvaranjem povoljnog društvenog i zakonskog okruženja i jačati promiđbu tržišne primjene intenzivnog rada .
Zajednica bi trebala pratiti interes i potrebe gospodarstva i usmjeravati inventivni rad stvarnoj potražnji za novim kupcima , tehnologijama i uslugama .
Zajednica se temelji na odredbama Prvog akcijskog programa o inovacijskom djelovanju Europske unije . Ona pruža potporu Hrvatskom savezu inovatora .

U RH je u skladu s odredbama Pariške konvencije ustanovljen Državni zavod za patente sa sjedištem u Zagrebu . Djelatnost ovog zavoda je u početku obuhvaćala samo područje industrijskog vlasništva , a kasnije i autorska prava koja čine intelektualno vlasništvo .
Društveno glasilo ovog zavoda je « HRVATSKI PATENTNI GLASNIK «

DZIV je dužan poduzećima i drugim zainteresiranim osobama učiniti dostupnim svoju dokumentaciju i informacije o stanju tehnike i o pravima koje štite izumi i znakovi razlikovanja . On je dužan u suradnji sa HGK pridonositi razvoju dokumentarnih fondova . Priznato pravo izuma i znakova razlikovanja , podrijetlo proizvoda upisuje se u odgovarajući registar .

POJAM I PRAVNA PRIRODA INDUSTRIJSKOG VLASNIŠTVA

Pravo industrijskog vlasništva je grana prava koja obuhvaća pravne norme kojima se reguliraju društveni odnosi povodom intelektualnih dobara ( izumi , robni i uslužni žigovi , tehnička unapređenja , modeli i uzorci , oznaka podrijetla proizvoda , poslovna tajna , know- how ). Temeljni smisao prava industrijskog vlasništva je poticanje tehnološkog razvitka i uređenje konkurentskih odnosa gospodarskih subjekata . Industrijskim vlasništvom su obuhvaćene i pravne norme koje se odnose na istupanje i odnose gospodarskih subjekata na tržištu povodom obavljanja gospodarske djelatnosti.
Pravo industrijskog vlasništva formirano je sredinom prošlog stoljeća donošenjem nacionalnog zakona o vlasništvu i međunarodnih konvencija za zaštitu industrijskog vlasništva izvan nacionalnih granica .

Teorije o pravnoj prirodi industrijskog vlasništva :

1.Monopolna teorija – nastala u Engleskoj . Dodjeljivanje privilegija je dovelo do zloupotreba tako da su u korist pojedinaca monopolizirani : sol , pivo , grožđe. Da bi se to otklonilo donesen je « Statut o monopolima » u kojem su određene i smjernice zaštite patenata . Patenti su dodjeljivani na rok od 14 godina .
2.Teorija intelektualnog vlasništva – nastala u Francuskoj . U prvi plan se stavlja pojedinac koji svojim stvaralačkim i inventivnim snagama dolazi do novih spoznaja na području prirodnih znanosti i tehnike . Pravnici dolaze do uvjerenja da postoji prirodno vlasništvo na proizvodima koji su rezultat ljudskog duha .Ovu je misao je izrazio Galileo Galilej u svom zahtjevu za dodjelu privilegije za njegov izum .
Zakonom iz 1791 određeno je da svaki izum vlasništvo izumitelja ; traje 15 god .
3.Teorija o osobnim pravima – nastala u Njemačkoj . Izumi , uzorci , modeli i žigovi su bestjelesne stvari vezane za osobu koja ih je stvorila intelektom i sposobnošću .
4.Teorija potrošača – prilikom određivanja pravne prirode prava industrijskog vlasništva treba poći od njegove ekonomske funkcije. Sva ta prava su usmjerena na stjecanje klijenta .
5.Teorija nematerijalnog prava – nastala u Njemačkoj . Polazi od toga da su predmet prava industrijskog vlasništva nematerijalna dobra koja su rezultat ljudskog stvaralaštva . Ona imaju samostalnu vrijednost , neovisna o vremenu i prostoru , mogu se realizirati a da im se ne promijeni bit . Nematerijalna dobra se mogu poistovjetiti s bestjelesnim stvarima .

ODNOS INDUSTRIJSKOG VLASNIŠTVA I AUTORSKOG
GRAĐANSKOG I TRGOVAČKOG PRAVA

1. Autorsko pravo – njime se regulira zaštita autorskih djela tj. svih duhovnih ostvarenja iz područja znanosti , književnosti , i drugih oblika stvaralaštva bez obzira na vrstu i oblik izražavanja . Pravo industrijskog vlasništva se odnosi na tehničke izume – nova tehnička rješenja određenih problema koja su tehnički izvodljiva i koja se mogu primijeniti u industriji i drugoj djelatnosti , a štite se patentom , tehnička unapređenja , industrijska oblikovanja intelektualne trgovine .
2. Građansko pravo – prava s područja industrijskog vlasništva nastala su u okviru građanskog prava , na temelju načela građanskog prava .
U slučaju nedostatka propisa odnosno postojanja pravnih praznina u pravu ind. Vlasništva koriste se i propisi građanskog prava .
Bliska veza postoji sa obveznim pravom jer se njime regulira jedno od posebnih pitanja prava industrijskog vlasništva – ugovori o licenci.
Pravo industrijskog vlasništva osigurava pravnu zaštitu moralnih i materijalnih prava stvaratelja u odnosu na izum ( to je pitanje u okviru građanskog prava ) .
3. Trgovačko pravo – pravo industrijskog vlasništva osigurava pravnu zaštitu prava poduzeća na patent , robni žig , oznaku podrijetla i neovlašteno pristupanje drugih gospodarskih subjekata na tržištu .
Izumi i tehnička unapređenja i znaci razlikovanja se svakodnevno primjenjuju u industrijskoj proizvodnji , robnoj razmjeni , zato je razumljiva bliskost ovih dviju grana prava .
Osnovni korisnici zaštićenih izuma u Hrv. Pravnom sustavu su trgovačka društva , poduzeća .

POVIJESNI RAZVITAK INDUSTRISKOG VLASNIŠTVA

Začetci pravne zaštite prava iz područja industrijskog vlasništva javljaju se na području označavanja robe. Već u Antičko doba je bila rasprostranjena upotreba oznake za robu u vidu crteža i slikovnih znakova . Krajem srednjeg vijeka pojavljuju se veliki izumi i otkrića , a patentno pravo nije bilo razvijeno . Tada je postojao sustav srednjovjekovnih privilegija koje su se pojedincima davale putem kraljevskih « otvornih pisama « u cilju stvaranja monopola proizvodnje ili prodaje .
1421 god. u Firenci ; Filipu Brunelleschin dodijeljena je privilegija za izum pravila za prijevoz teških tereta .

Pravo izumitelja je prvo zakonsko priznanje našlo u Venecijanskom statutu 1474 god. Svaka osoba koja je izumila novu i izvodljivu napravu mogla je za nju zatražiti zaštitu koja je trajala 10 god. Prvi zakonski tekst o objektivizaciji izumiteljskog prava je bio Engleski zakon o monopolima .
1844 god. je donesen zakon o patentima koji poznaje sustav prijave pri stjecanju patenta . 25.08.1711. god . Lionski konzulat je donio naredbu o zaštiti uzoraka na svili. Tom naredbom zabranjeno je svakom radniku da uzima , krade , pozajmljuje i služi se uzorcima danim na povjerenje radi proizvodnje .
Odlukom kraljevskog savjeta do 14.07.1787 god. zabrana je proširena na sve proizvođače svile u Francuskoj , uvedeno je deponiranje nacrta uzoraka .
1909.god . u Francuskoj je donesen zakon kojim se štite uzorci i modeli .
Zaštita traje 50 god . Imitiranje žiga kažnjivo je i obvezna je naknada štete .
1857 .god . u Francuskoj je donesen zakon o žigovima .

Pravo industrijskog vlasništva je normirano i nizom međunarodnih ugovora , a temeljni im je zadatak osigurati pravni režim stjecanja , iskorištavanja i prenošenja prava niz područje industrijskog vlasništva .
20.03.1883 Pariškom konvencijom utemeljena je unija za zaštitu industrijskog vlasništva . Najvažnije pravo predvođeno ovom konvencijom je pravo međunarodnog prvenstva – zasniva se podnošenjem prijave koja se smatra uredbom prema nacionalnom zakonodavstvu svake zemlje .
09.09.1986.god. Bernskom konvencijom za zaštitu književnih i umjetničkih djela utemeljena je Unija za zaštitu književnih i umjetničkih djela .

IZVORI PRAVA INDUSTRISKOG VLASNIŠTVA

Izvori prava su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila .
Izvori u materijalnom smislu su društveni odnosi koji zahtijevaju pravno
reguliranje .
Formalni pravni izvori predstavljaju pravne propise kojima su regulirani pravni odnosi .

Formalni izvori mogu biti :
1. izravni – ustav, zakoni , međunarodni ugovori , podzakonski akti , pravni običaji
2. neizravni – sudska praksa i pravna znanost

Dijelimo ih i na : pravni izvori nacionalnog i međunarodnog podrijetla .

MEĐUNARODNI IZVORI PRAVA INDUSTRISKOG VLASNIŠTVA U BiH

Države su ugovarale i prihvaćale multilateralne i bilateralne ugovore u području industrijskog vlasništva . To pravo su počele stvarati putem bilateralni ugovora , neke su odredbe formulirane kroz anekse. BiH je preuzela savezni o zaključivanju i izvršenju međunarodnih ugovora :
1. Konvenciju kojom se osniva svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo
2. Parišku konvenciju za zaštitu industrijskog vlasništva
3. Madridski sporazum o međunarodnoj registraciji žigova
4. Ničanski sporazum o klasifikaciji proizvoda
5. Lovranski sporazum o klasifikaciji industrijskih uzoraka i modela


1. Svjetska organizacija za intelektualni vlasništvo – WIPO
cilj joj je da zaštiti intelektualno vlasništvo . Članica WIPO je svaka članica EU .
2. Pariška konvencija 1883 god. – to je višestrani međunarodni ugovor
Zaključen je na neodređeno vrijeme , otvoren za pristup svim državama temeljem prijave . Najvažnija prava donošena ovim konvencijom : pravo prvenstva i pravo izložbenog prvenstva .
3. Madridski sporazum o međunarodnoj registraciji žigova1891.god.
Regulira stjecanje zaštite žigova u zemljama ugovornicama podnošenjem jedne prijave žiga . Potrebno je da se prijava podnese putem nacionalnih patentnih ureda koji može u roku od 1 god. odbiti međunarodnu registraciju žiga . Međutim , registracija žiga traje 20 god. , to se može produžiti na daljnjih 20 god.
4. Sporazum o suradnji na području patenata – usvojen u Vošingtonu 1970 god. s ciljem usavršavanja međunarodno pravne zaštite izuma , utvrđivanje postupka za dobivanje pravne zaštite izuma , utvrđivanje postupaka za dobivanje pravne zaštite izuma i organiziranja informativne službe .
BiH može zatražiti ili zadržati članstvo u organizacijama unutar UN – a .
BiH ima dva entiteta : Federacija i Republika Srpska . Svaki entitet može zatražiti članstvo , sklapati ugovore i sporazume sa državama .

USTAVNE ODREDBE

Ustav ima mali broj odredaba vezanih za industrijsko vlasništvo , ali one imaju prvorazredno značenje . Ustavom je zajamčena sloboda kulturnog , znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva , kao i zaštita moralnih prava .

ZAKONSKI I PODZAKONSKI AKTI

U BiH temeljni izvor prava industrijskog vlasništva su zakonski propisi . Postoji glavni zakon i sporedni zakoni vezani za ovaj prednji .

Podzakonski propisi :
a) pravilnik o postupku za priznanje patenta : pokretanje postupaka za priznanje patenta , upis prijave patenta , upis prijave patenta u registar prijava , ispitivanje prijave patenata.
b) pravilnik o postupku za priznanje prava na žig : sastavljanje , podnošenje i bitni element prijave žiga , postupak promjene žiga i postanak prava na žig.
c) pravilnik o postupku za priznanje prava na model :sastavljanje i bitni element za podnošenje prijave modela , upis modela u registar , prestanak prava na modelu
d) pitanja u svezi postupkom za utvrđivanje oznake podrijetla proizvoda .

OBIČAJNO PRAVO

Pravna pravila čiji se formalni izvor ne nalazi u nekom propisu koji donosi zakonodavni organ nego u običajima društvene sredine koji se postupno i manje više spontano stvaraju . Tu su pravila ponašanja koja se kroz potrebno vrijeme oblikovala u društvenoj zajednici na osnovu ponavljanjem utvrđenog shvaćanja , a zakonski propisi im nije dao pravni karakter .
Subordinirani su zakonski pravom – važe samo ako ih zakon prizna
Supsidijarni su – dolaze u obzir samo ako određeni odnos nije pravno uređen .

SUDSKA PRAKSA
Donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju tog nastaje opće obvezatna pravna norma .
Sudska praksa je neizravan izvor prava . Sudska odluka djeluje kao izvor prava za stranke za koje je u konkretnom slučaju donesena .Iako sudska praksa nije DE IURE izvor prava , ona DE FACTO može biti izvor prava .

PRAVNA ZNANOST
Ona utječe na zakondavce , sudsku praksu , neposredno ili posredno . Pravna znanost djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti , ali se sudac ne može pozvati na nju kao zakon .
UGOVOR
Izvor prava za industrijsko vlasništvo . Prijenos prava se obavlja putem ugovora . Ugovor je temeljni izvor za ugovorne stranke , njime se prenose prava .

OPĆI AKT PODUZEĆA

Velik broj izuma stvorenih na radu , tehničkih unapređenja regulira se ovim aktima .
Opći akt poduzeća su autonomni i samostalni jer ne podliježu odobrenju nikakvih tijela izvan društva , moraju biti u skladu sa zakonom .Opći akt uređuju postupak za utvrđivanje postojanja tehničkih unapređenja i mogućnosti njegove primjene , isplatu naknada za primjenu tog dostignuća .
ZNAKOVI RAZLIKOVANJA

Znakovi razlikovanja proizvoda su svaka oznaka proizvoda , to su faktične oznake proizvoda neovisno o tome jesu li zaštićene ili nisu u smislu zaštite prava industrijskog vlasništva .
Izum se štiti patentom .
Znakovi razlikovanja se štite:
1. novi oblici , tijela , slike i crteži – štite se modelom ili uzrokom
2. robni ili uslužni znakovi – robnim ili uslužnim žigom
3. geografski naziv proizvoda – oznakom podrijetla proizvoda

Najistaknutiji i najtipičniji znak razlikovanja ŽIG .
1. Svi znaci koji služe za obilježavanje i razlikovanje robe moraju biti različiti od već postojećih znakova i moraju se razlikovati po svojim vanjskim obilježjima .
2. Znakovi za obilježavanje robe moraju biti primjenjivi u gospodarskom prometu
3. Ovi znakovi predstavljaju rezultate stvaralačkog rada svojih autora .Uzorci i modeli ne služe obilježavanju i razlikovanju robe , već su oni kreacije .

PRETRAŽIVANJE PATENTNE DOKUMENTACIJE

U BiH je prihvaćen sustav
1.« odgođenog ispitivanja prijave «. Patentna se prijava objavljuje nakon isteka 18 mjeseci od dana podnošenja prijave . Objava prijave je najviše informativnog karaktera . Nakon objave slijedi
2. « potpuno ispitivanje « ispituje se postojanje svih uvjeta za priznanje patenta, ispitivanje provodi sektor za patente pri zavodu za standardizaciju mjeriteljstvo i patente BiH .
Potpuno ispitivanje se provodi samo ako prijavitelj najkasnije 6 mjeseci nakon objave prijave u « Glasniku « pismeno zatraži ispitivanje i za to plati pristojbu . Ako ne zatraži ispitivanje , onda se donosi odluka o odbacivanju zahtijeva za patentiranje . Pretraživanjem stanja dokumentacije utvrđuje se postojeće stanje tehnike .
Ovo potraživanje je važno da se ne pojave dva ista proizvoda . Posebno je značajno ispitivanje međunarodne prijave – na osnovu izvještaja o potraživanju , nakon toga se donosi oduka o priznanju . Jedan primjerak uredne prijave zadržava prijavni organ, drugi prosljeđuje međunarodnom birou , a treći međunarodnoj organizaciji za ispitivanje – on mora imati najmanje 100 ispitivača . Najkasnije u roku 18 mjeseci od podnesene prijave Međunarodni biro objavljuje međunarodnu patentnu prijavu . Postupak izdavanja europskog patenta započinje prethodnim ispitivanjem prijave . Ispituje se njezina urednost , stavlja se datum prijema , zahtjev za izdavanje europskog patenta , jesu li pristojbe uplaćene na vrijeme .Ulazna prijava ulazi u rešers , (pretraživač dokumentacije) nakon toga se dostavlja prijavitelju . Prijava se objavljuje čim je to moguće , najkasnije u roku 18 mjeseci od dana podnošenja prijave .
Ako se utvrdi da su ispunjeni svi uvjeti izdat će se Europski patent .

PATENTNA PRIJAVA

Patent je tehnološka inovacija koja je pravno priznata i registrirana u određenoj zemlji . Patentom se štiti izum koji čini novo tehničko rješenje određenog problema koji je rezultat stvaralačkog rada , tehnički je izvodljiv i rezultat je stvaralačkog rada . Zaštita izuma patentom izumitelj dobiva isključivo pravo korištenja izuma , stavljanjem proizvoda dobivenog njegovom primjenom u pravni promet . Postupak za stjecanje prava pokreće se podnošenjem pismene prijave zavodu . Prijavu podnosi izumitelji ili organizacija koju on ovlasti , a mora sadržavati :
1. zahtjev za priznanje prava
2. opis izuma
3. sažetak opisa i nacrta .

Podnositelj prijave može biti svaka zainteresirana domaća ili strana fizička ili pravna osoba . Postupak za stjecanje prava za patent ima tri faze : podnošenje prijave , rješenje o priznanju ili odbijanju . Zaštita izuma patentom ograničena je prostorno na teritorij države u kojoj je izum prijavljen , a može istodobno biti zaštićen u više država . Patent registriran u drugoj državi ne uživa pravnu zaštitu na teritoriji BiH .
Ako strani pripadnik želi zaštititi svoj patent u BiH mora podnijeti patentnu prijavu zavodu preko ovlaštenih zastupnika . Ne postoji svjetski ili međunarodni patent jer tu vrijedi načelo teritorijalnosti – patent je ograničen na određeni teritorij . Europski patent se ne daje za izume čija bi objava bila protivna javnom poretku . Svaka pravna ili fizička osoba može podnijeti prijavu za stjecanje europskog patenta , naziv izuma , pravo prvenstva , opis izuma , crteža . Postupak započinje prethodnim ispitivanjem prijave .

POJAM I ZNAČENJE ŽIGA

Žig je zaštićeni znak jedne pravne ili fizičke osobe kojoj pripada isključivo pravo da proizvode koji su označeni žigom stavlja u promet ili da se žigom koristi pri obavljanju uslužne djelatnosti . Žig je identifikacijska oznaka koja se koristi u gospodarskom prometu , služi kao jamstvo kakvoće i usluga .
Funkcija žiga je označavanje imena proizvođača i oznaka robe. Žig pored identifikacijske ima i ekonomsku funkciju , on je važan instrument za komuniciranje sa potrošačima , temelji se na povjerenju i nudi garanciju za kakvoću . Žig je neobično važan element u poslovanju poduzeća , njegov značaj proizlazi iz njegove ukorijenjenosti u podsvijest potrošača i korisnika usluga . Žig ima i svoju garantnu funkciju – proizvod koji je obilježen žigom smatra se kvalitetnim . On nema nikakvu samostalnu vrijednost osim kao grafička rješenja autora .Postoje kvalitetni proizvođači koji robu stavljaju pod svojim žigom u promet , postoje varalice ili imitatori koji oponašaju žig kvalitetnog proizvođča .
Registrirani žig je onaj koji je upisan u registar žigova koji uvodi patentni ured . Oznaka ukazuje na korisnika žiga i njegovo pravo na upotrebu tog žiga ; omogućuju svima da doznaju tko je vlasnik žiga .
Izvori žigova su : zakonski i podzakonski propisi , običaji , sudska praksa , ugovori , opći akti poduzeća , međunarodni izvori ( ugovori : bilateralni i multilateralni ) .
VRSTE ŽIGOVA

Žigovi se mogu razlikovati prema :
1. formi ( žigovi u riječi , žigovi u slici , kombinacija riječi i slike , slovima i brojevima , trodimenzionalni žigovi zvučni i mirisni žigovi )
2. funkciji ( robni , uslužni , tvornički , trgovački , proizvodni , čuveni , općepoznati )
3. ovlaštenoj osobi ( individualni ili kolektivni ) .

Robni žig – znak koji se koristi u gospodarskom prometu , za razlikovanje robe .To je zaštićeni robni znak koji se može odnositi na jedan ili više proizvoda .
Uslužni žig – znak koji uslužno poduzeće upotrebljava u gospodarskom prometu za razlikovanje njegovih uslužnih djelatnosti .
Žigovi u riječi – najvažnija skupina žigova , najmnogobrojnija . Mogu biti sastavljeni iz različitih riječi , dolaze u obzir riječi nastale kombinacijom slogova i slova . Žigovi u riječi mogu biti individualizirani , oni imaju najširu zaštitu .
Žigovi slovima i brojevima – u praksi su češći žigovi koji se sastoje od slova
Žigovi u slici – svaki površinski oblik određen pomoću crta ili boja tako da predstavlja cjelinu .
Žigovi koji označavaju proizvode višeg kvaliteta brzo postaju općepoznati , a tijekom vremena postaju čuveni ( npr. Vegeta ) .
Općepoznati žigovi su » jaki žigovi «- odlikuju se distinktivnošću , toj je posljedica njegove izvornosti štećene reklamiranjem . Posebna vrsta žigova su slogan . Oni se sastoje od odgovarajućih kombinacija riječi koje čine parolu ( npr. KIKI) .
Pričuvni žigovi – registrirani podnošenjem prijave , ali se ne koriste odmah nego se drže u pričuvi .
Pojedinačni žigovi – nositelj prava na žig je jedna osoba .
Kolektivni žigovi – titular prava je pravna osoba s određenim brojem samostalnih članica koje ujedinjuju zajednički interesi .
Podnositelj prijave priznanja na kolektivni žig dužan je uz prijavu podnijeti opći akt o kolektivnom žigu . Funkcija kolektivnog žiga je informiranje javnosti o posebnim osobinama proizvoda za koje kolektivni znak rabi . Jedna vrsta kolektivnog žiga naziva se žigovi koncerna . Kolektivni žig je iznimka jer se ne može prenijeti na drugog .

PREDMET ZAŠTITE ŽIGOM , PRAVO NA ŽIG I OGRANIČENJE PRAVA NA ŽIG

Svako poduzeće slobodno bira znak koji će koristiti kao svoj žig . Znakom omogućava da se kao žig zaštiti svaki znak koji je prikladan za razlikovanje robe u gospodarskom prometu .
Kod izbora znaka dolazi do izražaja kreativnost i maštovitost njegova autora . Žig čini znak , ali proizvodi i usluge na koje se taj znak odnosi . Tvrtka i znak na njoj uživa zaštitu samo na području registracijskog suda , znak zaštićen žigom ipso facto uživa zaštitu na cijelom području države .
Pravo na žig je integralni dio industrijskog vlasništva i zaštićen je u najvećem broju zemalja .
Pravo na žig pruža titularu jamstvo za uložene investicije nužne da bi ovoj robi instrument postao poznat i da bi poslužio potrošačima kao preporuka kakvoće . Nositelj žiga ima isključivo pravo rabiti žig u gospodarskom prometu za označavanje svojih proizvoda . Ono je monopolskog karaktera jer svom nositelju daje isključivo pravo upotrebe .
Pravo na žig se stječe registriranjem i uporabom u gospodarskom prometu za označavanje svojih proizvoda . Ono je monopolnog karaktera jer svom nositelju daje isključivo pravo upotrebe . Pravo na žig se stječe registriranjem u upotrebom u gospodarskom prometu . Samim prijavljivanjem žiga stječe se pravo prvenstva . Ako nositelj prava na žig prestane upotrebljavati žig može izgubiti na nj pravo . Nakon upisa nositelju prava se izdaje odgovarajuća isprava . Pravo na žig se stječe danom podnošenja uredne prijave , pravo na žig traje 10 god.
Žigom se smatraju pečat , štambilj i punca .
Žigom se smatra zaštita znaka koji je prikladan za razlikovanje robe – usluga u gospodarskom prometu .

U HR kao žig se ne može koristiti znak :
1. koji je protivan zakonu, moralu ili javnom poretku
2. koji nije prikladan razlikovanju robe , koji je više za opću upotrebu
3. vulgaran znak – označava cijenu , namjenu , kakvoću , zemljopisno podrijetlo robe
4.koji svojim izgledom može stvoriti zabunu i dovesti potrošače u zabludu
5.koji je istovjetan sa ranije zaštićenim znakom
6.koji sadrži državni grb , amblem , karticu zemlje ili drugo
7.lik i ime osobe se može zaštiti samo pristankom te osobe .

PRESTANAK PRAVA NA ŽIG

Poduzeće ili pojedinac mogu istaknuti dekleratornu tužbu za utvrđenje kojom od nadležnog suda traže da utvrdi kako je znak koji upotrebljava za obilježavanje svoje robe ili usluga , da je taj znak bio općepriznat kao obilježje robe .Tužitelj koji uspije dokazati prvenstvo ima pravo biti proglašen nositeljem prava na žig umjesto dotadašnjeg nositelja .
Pravo upotrebe znaka kakvoće može prestati ako protekne vrijeme za koje je dato pravo upotrebe , ako organizacija koja je ustanovila taj znak iz opravdanih razloga raskine taj ugovor i ako taj znak prestane postojati kao znak kakvoće . Taj znak može biti oduzet od organizacije ako se ne pridržava pravilnika . Svaka bespravna upotreba tog znaka predstavlja povredu prava .

ZNAK KAKVOĆE I ŽIG

Znak kakvoće je posebna oznaka proizvoda kojim se potvrđuje da roba označena takvim znakom ima određena kvalitetna svojstva . On je simbol kakvoće . Poznavanjem i primjenom osnovnih pojmova o kakvoći proizvoda omogućuje se siguran nastup na tržištu i točno informiranje sudionika u bavljenju trgovinom .
Ovaj znak se razlikuje od žiga , prije svega on ne spada u materiju industrijskog vlasništva . Znak kakvoće po svojoj suštini jest robni žig koji može biti izražen u obliku riječi izraza , slike , crteža ,šifre . Iako su gotovo istovijetni ono što znak kakvoće čini posebnim jest to, što se stavlja na proizvod isključivo radi vidnog označavanja da taj proizvod ima određenu kakvoću .
Znak kakvoće ne služi kao žig razlikovanja robe od druge robe u prometu . Osoba koja utvrđuje znak kakvoće mora imati pravilnik o tome znaku kakvoće . Za ustanovljavanje znaka kakvoće potrebno je ovlaštenje organa uprave nadležno za poslove iz oblasti iz koje je proizvod za koje se ustanovljava znak kakvoće . Znak kakvoće se registrira kod nadležnog ureda za patente .
Proizvodne organizacije mogu s organizacijom koja je ustanovila taj znak zaključiti ugovor o upotrebi znaka kakvoće . Prije zaključivanja tog ugovora organizacija koja je taj znak ustanovila može provjeriti ispunjava li proizvodna organizacija uvijete za znak kakvoće . Pravo upotrebe tog znaka može prestati protekom tog vremena , oduzimanjem ili slobodnim odustankom jedne od stranaka .
KNOW – HOW
Know – how je tehničko ili specijalističko znanje koje ima određenu vrijednost u postupku proizvodnje ili prodaji proizvoda . To mogu biti različite vrste znanja od općih do visoko specijalističkih . To su operativna , tehnička znanja koja omogućavaju tvrtki efikasniju i ekonomičniju proizvodnju .
Know- how je svako tehničko znanje primjenjivo u industriji koje se od strane osobe koja ga posjeduje smatra novim i koje ta osoba želi zadržati u tajnosti , da ga sam iskoristi ili da ga na povjerljiv način prenese na drugog .
Ovaj izraz je prenesen iz Engleskog jezika , na hrvatskom znači « znati kako « .
U užem smislu know – how to može biti . Za razliku od patenata za koje je potrebna apsolutna novost , za know – how je potrebna relativna novost .
Karakteristike know – how su :
1. KORISNOST – potrebno je da predstavlja ekonomski interes za onog tko ga posjeduje , treba biti takve prirode da primjenom poboljša konkurentsku sposobnost .
2. TAJNOST – dok je u tajnosti know- how osoba ima određeni monopol . Tajnost postoji ako informacije nisu generalno poznate .
3. PRENOSIVOST – sposobnost da znanja i iskustva prenose sa jednog korisnika na drugog
Know – how se može prenositi putem ugovora , najčešće ugovora o licenci . Zaključenje ugovora o know- how je složen posao jer se radilo o kompleksnim ugovorima , nužno je poznavanje tehničkog aspekta .
Najznačajnija obveza know- how davatelja je da preda ili priopći stjecatelju znanje i iskustvo u obliku , opsegu , i na način kako je ugovorom predviđeno . Davatelj ima obvezu jamstva prema stjecatelju .
Davatelj može raskinut ugovor ako korisnik ne postigne traženu kakvoću .

SPORAZUM O SURADNJI NA PODRUČJU PATENATA

Temeljni je zadatak međunarodnih ugovora osigurati isti pravni režim glede stjecanja, iskorištavanja i prestanka prava iz područja industrijskog vlasništva zemalja koje su zaključile taj ugovor . Da bi se za jedan izum osigurala patentna zaštita u više zemlja potrebno je za svaku zemlju podnijeti posebnu prijavu patenta prema nacionalnom gospodarstvu te zemlje , sastavljene na jeziku te zemlje i uz plaćanje predviđenih nacionalnih pristojbi .
Da bi izumiteljima olakšao put do patenta i da bi se njegova dodjela poboljšala uvedena je organizacija za ispitivanje i odobravanje patenata .
Takav sustav u svjetskim okvirima je sporazum o suradnji na području patenta . Takav sustav u svjetskim okvirima je sporazum o suradnji na području patenta Patent Cooperation Treaty ( PCT ) – RH mu je pristupila 1998 god.
PCT je prihvaćen u Washingtonu 1970 god. s ciljem usavršavanja
međunarodnopravne zaštite izuma , utvrđivanja postupka za zaštitu
PCT sadrži :
1. MEĐUNARODNU PRIJAVU – prijavljuju je osobe koje imaju domicil . Podnositelj prijave vrši prijavljivanje patenata u više zemalja podnoseći jednu međunarodnu prijavu na jednom jeziku , uz jedinstvenu pristojbu .
2. MEĐUNARODNI REŠERS
3. MEĐUNARODNA OBJAVA
4. PRETHODNO MEĐUNARODNO ISPITIVANJE

Međunarodno ured može pružati informacijske usluge davanjem tehničkih usluga kojima se raspolaže objavom dokumenata , neposredno ili preko ovlaštenih tijela.
PCT ima svoj proračun koji se sastoji od prihoda ostvarenih na ime pristojbi i drugih troškova i posebnih doprinosa koje članice uplaćuju u obrtni fond . Sporovi među državama se iznose pred međunarodni sud .
Države mogu otkazati ugovor , on ima učinak istekom 6 mjeseci nakon objave .


KORISNI MODEL

Pravo industrijskog vlasništva obuhvaća i norme kojima se pruža zaštita duhovnom stvaralaštvu na gospodarskom području gdje spadaju i KORISNI MODELI .
Korisni model u obliku zaštite izuma kojim se štiti izumi novog oblikovanja industrijskog prometa u svrhu njegove bolje i racionalne upotrebe . Razlika između modela za iskorištavanje i industrijskog modela je u tome što je model iskorištavanja mnogo blaži izum za unapređenje stanja tehnike . Industrijski model je vezan za vanjski model i estetski izraz . Zajednička osobina izuma i korisnog modela su : novost i zanatska primjenjivost . Razlika je u tome što se model treba predstaviti tjelesnim modelom , a izumi ne trebaju . BH regulira samo zaštitu industrijskih modela . Korisnim modelom se štiti vanjski oblik koji je novi izum rezultat stvaralačkog rada , industrijski primjenjiv i funkcionalan . Zaštita korisnim modelom traje samo nekoliko godina .
ZAŠTITA PRAVA INDUSTRISKOG VLASNIŠTVA POSLOVNOM TAJNOM

Prava industrijskog vlasništva se mogu zaštititi poslovnom tajnom , oblikom industrijskog vlasništva ili oblikom autorskog prava . Zaštita poslovnom tajnom može ponekad potisnuti u drugi plan pravno unčikovitu zaštitu .
Patentom se štiti nešto što nitko ne smije povrijediti , a poslovna tajna štiti ono što nitko ne smije doznati . Znanje i iskustva koja se smatraju poslovnom tajnom mogu se vremenski duže zaštititi jer ta zaštita nije vremenski ograničena kao zaštita patenta. Tajna je podatak koji je zakonom ili drugim aktom određen «tajnom» .
To može biti : poslovna , državna , službena a označava se i stupanj tajnosti .
Poslovna tajna je informacija koja je tajna , a svom vlasniku daje prednost pred konkurencijom . To je svaki postupak u položaju i djelatnosti poduzeća koji je priznat određenom krugu osoba .
Tri su pretpostavke za poslovnu tajnu :
1. podatak koji je poslovna tajna mora biti određen odgovarajućim potpisom
2. podatak mora predstavljati proizvodnu tajnu ili rezulultat istraživačkog rada
3. neovlašteno priopćavanje tog podatka ima za posljedicu nastupanje štete Naknada štete se ostvaruje u sudskom postupku , a tužba zastarijeva nakon 1 godine . Poslovna tajna poduzeća su : podaci i dokumenti koji predstavljaju poslovnu tajnu s gledišta gospodarstva čije se objavljivanje temelji na zakonu , dokumenti i podaci koje poduzeće odredi da bude poslovna tajna .
Poslovna tajna ne može biti apsolutna tj. poznata samo jednoj osobi .Poslovnom tajnom mogu se proglasiti podaci : proizvodnog postupka , podaci o istupanju poduzeću na tržište , o financiranju materijalnog položaja poduzeća . Svako je dužan čuvati poslovnu tajnu bez obzira na način saznanja podataka . Ne smatra se povredom poslovne tajne izum koji nije patentiran i osoba vrši na njemu ispitivanje , podaci priopćeni na sjednicama .

DRŽAVNI ZAVOD ZA INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO
U skladu s odredbama Pariške konvencije u RH je ustanovljen DZIV za patente sa sjedištem u Zagrebu . Djelatnost zavoda u početku je obuhvaćala samo industrijsko vlasništvo , a ne i autorska prva koja čine intelektualno vlasništvo .
Od 1996 god. djelatnost ovog zavoda je intelektualno vlasništvo . DZIV je organ državne uprave u čijoj je nadležnosti zaštita intelektualnog vlasništva . Zavod je dužan poduzećima i drugim pravnim osobama učiniti dostupnim svoje informacije i dokumentaciju .
DZIV u suradnji sa HGK pridonosi razvoju dokumentacijskih fondova i stručnom osposobljavanju regionalnih centara za tehničko – tehnološke informacije . U DZIVu se treba osnovati stručni savjet kao savjetodavno tijelo. Predsjednika i članove savjeta imenuje vlada RH . Priznato pravo kojim se štiti izumi , znakovi razlikovanja upisuje se u registar .
Vođenje registra je propisano zakonom , registri su javni , to je posebna knjiga sa točno utvrđenim rubrikama u koje sa upisuju posebni podaci. DZIV ima službene listove, u RH to je « GLASNIK « to je periodično glasilo u kojima se objavljuju imena donositelja patenata , sa kratkim opisom izuma . Temeljni zadatak « GLASNIKA « je redoviti objavljivanje patenata , dodjeljivanje i dr.

PLANIRANJE NA PODRUČJU INVENTIVNE DJELATNIOSTI

Planiranje na području inventivne djelatnosti zahtijeva aktivnost gospodarskih subjekata i postojanje odgovarajućih nacionalnih institucija koje bi djelovale kao mjesta razmjene , usklađivanja i širenja informacija o stanju tehnologije u državi .

Inventivna djelatnost je ključni pokretač gospodarskog rasta . U RH je posebno značajan odnos DZIV u HGK koji doprinosi razvoju dokumentacijskih fondova .
28.10.1997.god. je osnovana zajednica za inventivni rad , ona djeluje u sastavu HGK , ali to nije pravna osoba .

Zajednica potječe inventivno djelovanje u društvu zatvaranjem povoljnijeg zakonskog i društvenog okruženja i jača promiđbu tržišne primjene rezultata rada svih članica . Zajednica bi trebala pratiti interes i potrebe gospodarstva i usmjeravati inventivni rad stvarnoj potražnji . Predviđeno je povezivanje ove organizacije sa sličnim u inozemstvu .

Članom zajednice mogu postati udruge inovatora , inovatori članovi Hrvatskog saveza, pravne osobe koje se bave inventivnim radom, tehnološki centri, razvojno istraživački instituti, fakulteti i institucije.

SVJETSKA ORGANIZACIJA ZA INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO WIPO – I POLOŽAJ HRVATSKE

Predmet intelektualnog vlasništva su proizvodi – ljudskog duha intelekta . To je značajna komponenta nacionalnog bogatstva i nacionalne kulture . Pravo intelekt. vlasništva pruža sigurnost tvorcu novog intelekt. dobra , daje mu na raspolaganje instrumente kojima može spriječiti sve ostale da koriste njegovim dobrom . Sredinom 19 st. većina nezavisnih država je donijela je nacionalne zakone o industrijskom vlasništvu i autorskom pravu .
Pariškom konvencijom utemeljena je unija za zaštitu industrijskog vlasništva . Bernskom konvencijom utemeljena je Unija za zaštitu književnih i umjetničkih djela . Na Stockholnskoj konferenciji stvoren je Međunarodni ured koji ujedinjuje obje unije .
WIPO – svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo , ima sjedište u Ženevi .To je jedna od 16 specijaliziranih agencija UN-a , nastala 17.12.1974.god.
Cilj WIPO-a je unapređenje zaštite intelektualnog vlasništva u cijelom svijetu i osiguranje administrativne suradnje između Unija. Jedan od posebnih ciljeva WIPO-a privlačenje zemalja u razvoju pod svoje okrilje kako bi se one uključile u sustav međunarodne zaštite. WIPO poduzima mjere za promicanje zaštite int. vlasništva i usklađuje nacionalna zakonodavstva na području intelektualnog vlasništva , obučava vladine službenike i predstavnike privatnih poduzeća , pruža pravne savjete i pomoć u stvaranju novog zakonodavstva, osniva urede i institucije industrijskog vlasništva .
Članica WIPO –a može biti svaka država koja je članica Pariške unije , Bernske unije i svake druge koja promiče zaštitu intelektualnog vlasništva . Članica treba biti član UN –a i da je Glavna Skupština pozove u članstvo Konvencije .
Organi WIPO – a Glavna skupština , Konferencija , Koordinacijski odbor, Ured.
WIPO ima dva odvojena proračuna : proračun zajedničkih rashoda Unija , i proračun Konfederacije . Potječu od doprinosa unija , taksa , nasljedstva , subvencija . Vlada RH je 28.07.1992 god. u WIPO –u pohranila instrument kojim iskazuju svoju želju da ju smatraju strankom .
Konvencije kojom je osnovan WIPO :Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva , Madridskog angažmana u međunarodnoj zaštiti žigova , Ničanskog aranžmana o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga , Locarnskog aranžmana o međunarodnoj klasifikaciji industrijskih uzoraka i modela. U RH će se primjenjivati međunarodni ugovori koje je sklopila bivša SFRJ, ako nisu u suprotnosti sa ustavom i pravnim poretkom RH .
Pristupanjem u članstvo WIPO – a RH se svrstala među države koje dosežu najveći stupanj štovanja i zaštite intelektualnog vlasništva . Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu državne uprave formiran je patentni ured RH .

PARIŠKA KONVENCIJA – TEMELJNA NAČELA

Pariška konvencija je usvojena na diplomatskoj konferenciji u Parizu 20.03.1883 god., a stupila na snagu 07.07.1884god.

To je najstariji izvor međunarodnog prava industrijskog vlasništva . Tekst ove konvencije je revidiran 6 puta .
Pariška konvencija je višestrani međunarodni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme , otvoren za pristup svim državama .

Pariška konvencija je univerzalni i opći izvor međunarodnog materijalnog prava industrijskog vlasništva kojim se reguliraju temeljna načela međunarodne zaštite prava iz područja industrijskog vlasništva.

Pariška konvencija predviđa tri temeljna načela :

1. NAČELO - FORMALNE UZAJAMNOSTI – predviđa da će se pripadnici svih zemalja članica Unije za zaštitu industrijskog vlasništva uživati ista prava i obveze kao i domaći državljani .Primjena ovog načela se može uvjetovati postojanjem boravišta odnosno poslovnog sjedišta korisnika u zemlji u kojoj se zaštita traži .

2. NAČELO ASIMILACIJE- pripadnici zemalja koje nisu članice unije izjednačeni su sa pripadnicima zemalja članica Unije ako na području jedne od njih borave .

3.NAČELO MINIMALNIH PRAVA – Pariškom konvencijom su određena minimalna prava koja nacionalni zakoni o industrijskom vlasništvu moraju osigurati pripadnicima Unije ( pravo prvenstva , pravo izložbenog prvenstva ) Unija je subjekt međunarodnog prava ima svoje organe i proračun . Organi Unije su : Skupština , Izvršni odbor , Međunarodni ured , Glavni direktor .
Sklopljen je čitav niz međunarodnih ugovora koji osnivaju posebne unije na području industrijskog vlasništva . Domaći pripadnici mogu tražiti zaštitu prava ako podnesu Državnom zavodu zahtjev za priznanje tih prava .

PRAVNA ZAŠTITA PATENATA PREMA KONVENCIJI O EUROPSKOM PATENTU

Države su ugovarale i prihvatile multilateralne ugovore na području industrijskog vlasništva , ta prava su normirana nizom međunarodnih ugovora .
Temeljni zadatak tih ugovora osigurati isti pravni režim za sve države koje su zaključile ugovor. Konvencija o Europskom patentu EPC je potpisana. 05.10.1973. na diplomatskoj konferenciji u Munchenu , a stupila na snagu 1977 god.

Svrha ove konvencije je da se putem « EUROPSKG PATENTA « olakša i pojeftini ostvarivanje zaštite i iskorištavanje izuma i tehničkih dostignuća . Podnositelj patenta može pomoću jedne prijave ostvariti zaštitu u više zemalja . Europski patent je prilagodljiviji od nacionalnog , ali je složeniji i skuplji . Na Munchenskoj konferenciji je predloženo osnivanje Europskog patentnog ureda . Europski patent može biti izdan na temelju međunarodne prijave. Odredbama EPC-a je određeno da patenti traju 20 godina.

KRITERIJ PATENTIBILNOSTI – NOVOST IZUMA

Europskim patentima se štite novi izumi koji su rezultat inventivnog rada i koji se mogu industrijski primjeniti . Patentibilnost se utvrđuje prema kriterijima novosti privredne primjenjivosti i inventivnosti izuma . Izum se smatra novim ako nije sadržan u stanju tehnike . Izum je rezultat inventivnog rada , primjenjiv je u industriji. Izumi nisu : znanstvena otkrića , matematičke metode , estetsko oblikovanje . Europski patent se ne daje za izume čija je objava protivna zakonu . Pravo na Europski patent ima izumitelj i njegov pravni slijednik . U roku od 9 mjeseci se može uputiti prigovor zbog patenta .
Novost izuma – inventivni rad je jedan od temeljnih čimbenika unapređenja proizvodnje i poslovanja , izravno utječe na povećanje produktivnosti . Inovacija je primjena novih tehnoloških i organizacijskih postupaka u procesu proizvodnje i poslovanja .U širem smislu to je stvaranje , prikazivanje i primjena novih spoznaja , postupaka , novih programa . Inovacija je promjena uvedena u postojeće stanje s pozitivnim efektima . Inovator je osoba čije su ideje prihvaćene za primjenu u praksi. Novost izuma je temeljni kriterij patentibilnosti . Samo ovaj izum za koji se utvrdi da predstavlja novost može očekivati patentnu zaštitu .
Zaštitom izuma patentom izumitelj dobiva isključivo pravo korištenja izuma .
Izum je obuhvaćen stanjem tehnike :
a) ako je učinjen pristupačnim javnosti , objavom , izlaganjem ili prikazivanjem
b) ako se bitno ne razlikuje od izuma koji su ranije prijavljeni

Rešerš – pretraživanje patentne dokumentacije je osobito značajno
DZIV je dužan svim zainteresiranim osobama učiniti dostupnim informacije i dokumentaciju . Da li je prijavljeni izum nov , ispituje se samo ako je pokrenut postupak za potpuno ispitivanje uvjeta za priznanje patenta .

PRAVO PRVENSTVA

Postupak za stjecanje prava pokreće se odnošenjem uredne prijave . Kad izumitelj podnese prijavu koja sadrži zahtjev za priznanje prava utvrđuje se dan i sat njena prijema .
Pravo prvenstva je apsolutno i djeluje prema svakoj osobi koja kasnije podnese prijavu za zaštitu prava . Pravo prvenstva ima dvostruko značenje : od trenutka podnošenja prijave podnositelj zasniva prvenstvo i ispunjenje uvjeta za priznanje prava se procjenjuje po trenutku stjecanja prva prvenstva .

Tri su iznimke od pravila zasnivanja prvenstva prijemom prijave :
1. Hrvatski državljani s privremenim boravkom u inozemstvu mogu podnijeti prijavu preko veleposlanika ili diplomatskih predstavništva
2. kod « sajamskog prvenstva « pravo prvenstva teče od dana izlaganja ili prikazivanja izuma , a ne od dana podnošenja prijave
3. kod « unijskog prvenstva » pripadniku zemlje članice Pariške konvencije koji u bilo kojoj zemlji članici Unije preda prijavu , priznaje mu se pravo prvenstva . U roku od 3 mjeseca svaka osoba može uputiti prigovor protiv rješenja o prvenstvu . U roku od 3 mjeseca od dana zatvaranja izložbe / sajma, može se tražiti prvo prvenstva.
Ovaj rok je materijalno-pravni i osoba nema pravo restitucije .

POJAM MODELA I UZORKA

Pravo na uzorak je subjektivno pravo koje pripada fizičkoj ili pravnoj osobi ako su ispunjeni materijalni i formalni uvjeti predviđeni zakonom .
Uzorci su intelektualne kreacije kojim autori daju estetsko obilježje da bi se prema njemu proizveo zanatski proizvod .
Uzorkom se štiti nova slika ili crtež koji se može ponijeti na određeni industrijski ili zanatski proizvod .Slika ili crtež nisu uzorak ako nisu zakonom zaštićeni . Zakon ne postavlja uvijete glede kakvoće , ne štite se samo kreacije koje ispunjavaju kriterij umjetničke izvornosti , nego se štite i slobodne kreacije . Razlog posebne zaštite uzorka je ekonomska vrijednost i privlačnost . Presudnu ulogu često ima grafička oprema ambalaže , raspored crta ili boja .
Modelom se štiti novi , vanjski oblik određenog industrijskog ili zanatskog proizvoda . Model je tijelo koje predstavlja industrijski ili zanatski proizvod Uzorak je dvodimenzionalan , a model trodimenzionalan . Model i uzorak su isključivo estetski kreacije koje nemaju ni funkciju ni tehničke osobine . Pravo iz modela i uzorak su apsolutna prava jer djeluju prema svima , ali nisu teritorijalno ni vremenski ograničena .

UVIJETI I POSTUPAK ZAŠTITE UZORAKA

Uzorkom se štite fotografska i kartografska djela , tehnički planovi i skica , slike i crteži koji su protivni moralu i javnom poretku , slike ili crteži koji imaju grb , lik umrle osobe , lik povijesne osobe .
Prijave za uzorak podnose : autor uzorka , nasljednik , više osoba zajednički za održavanje važenja uzorka plaća se pristojba od 150 KM . Materijalno pravo autora uzorka je pravo da se pod kreacijom koristi i njime raspolaže , ima prvo na nagradu .

Da bi uzorak uživao pravnu zaštitu mora ispunjavati zakonom propisane uvijete :
1. mora se tražiti zaštita vanjskog izgleda
2. vanjski izgled mora biti nov
3. vanjski izgled mora biti industrijabilan
4. predmet na koji je primijenjen crtež mora biti zakonom propisan

Ad1. vanjski izgled je površina proizvoda koji se vidi stalno ili tijekom upotrebe . On mora biti dvodimenzionalan .
Ad2. slika ili crtež moraju biti novi . Ocjena novosti se vrši nakon ispitivanja fonda uzoraka . Kriterij ispitivanja novosti kod uzoraka je objektivan , a ne subjektivan . Novost se ispituje prema pojedinim značajkama , a ne prema ukupnom dojmu .
Ad3. industriska primjenjivost znači mogućnost proizvodnje određenih proizvoda u industriji . Dovoljno je da postoji subjektivna namjera da podnositelj namjerava rabiti uzorak .
Ad.4 slike i crteži moraju biti ostvareni i primijenjeni na proizvodnju .
POSTUPAK ZAŠTITE

1. na temelju podnošenja odgovarajuće prijave
2. nakon postupka provedenog na temelju zakona po toj prijavi .

Najprije se ispituje urednost prijave , materijalni sadržaj , novost i industrijski oblik . Za upis u registar uredna je samo ona prijava koja ima 3 primjerka zahtijeva , jedan prikaz grafičkog prikaza , tri primjerka opisa šare , potpis i pečat. Uz zahtjev se podnosi : potpisani opis slike , fotografija , uredna punomoć .
Da bi prijava bila uredna moraju biti plaćene propisane pristojbe . Ako prijava nije uredna , podnositelja se pismeno poziva da u roku od najduže 3 mjeseca otkloni sve nedostatke , ako to ne učini prijava se odbacuje . Ako se donese odluka i nema restitucije podnositelj prijave pokreće upravni spor . Tužba za pokretanje upravnog spora je u roku od 30 dana donošenja rješenja .

AUTORSKO – PRAVNA ZAŠTITA SLIKE I CRTEŽA

Ako je slika ili crtež nova duhovna kreacije iz određene grane primjenjene umjetnosti moguće je takvu kreaciju zaštititi kao autorsko djelo prema zakonu o autorskom pravu i kao uzorak prema zakonu . Autori slike i crteža koji su pravno zaštićeni uživaju određena moralna prava .
U našem pravnom sustavu je prihvaćen sustav kumulativne zaštite , uvjet je da su ispunjeni svi relevantni kriteriji predviđeni normama autorskog prava i prava industrijskog vlasništva .
Djela primijenjene umjetnosti uživaju zaštitu bez obzira je li djelo registrirano kao model / uzorak . U pravu industrijskog vlasništva mjerodavna je novost objekta zaštite koja mora biti apsolutna . Uzorak mora biti nov u objektivnom smislu i prema formalnim zakonskim pravilima .
U pravu industrijskog vlasništva se štite slike i crteži koji imaju umjetničke karakteristike , u autorskom pravu se štite izvorne umjetničke kreacije , uzorci ovdje nisu zaštićeni .
Autorsko pravna zaštita industrijskog dizajna je jednostavnija , rok zaštite je duži . U pravu industrijskog vlasništva zaštita postoji od dana podnošenja uredne prijave za priznanje prava , a u autorskom od momenta kad je djelo nastalo . Slika ili crtež je stvorena u poduzeću ako se do njih došlo u radu sredstvima tih pravnih osoba i ako je u neposrednoj vezi sa poslovima i izdacima na radu . Uzorak traje 10 god . pravo na njega prestaje ako se nositelj prava odrekne , ako se ne plate pristojbe i troškovi , ako je prestala pravna osoba .

OZNAKA PODRIJETLA PROIZVODA

Geografska oznaka podrijetla je svaki podatak na samom proizvodu ili na njegovoj vanjskoj opremi koji pokazuje iz kojeg kraja taj proizvod potječe .

Naziv podrijetla je određen nazivom zemlje , regije i mjesta i označava da taj proizvod potječe upravo iz tih područja , da ima posebnu kakvoću koja se odnosi na to područje i koja je određena ljudskim i prirodnim faktorima.

Oznaka podrijetla proizvoda , zajedno sa robnim i uslužnim žigovima , modelima uzorcima čine znakovi razlikovanja . Ovlašteni korisnici oznaka podrijetla proizvoda imaju apsolutna prava uporaba zaštićene oznake .
Oznakom podrijetla se štiti naziv koji je općepoznat kao znak za proizvode sa određenog područja .
Takva oznaka nema dubljeg značaja ni vrijednost ako u svijesti potrošača ne izaziva predođbu da obilježeni proizvod ima posebne osobine koji su u vezi sa mjestom iz kojeg proizvod potječe .
Treba razlikovati one oznake podrijetla proizvoda koji su indikator izvora roba , odnosno oznake podrijetla proizvoda prema Pariškoj konvenciji npr. proizvedeno u Hrvatskoj , te selektivne oznake ili naziva podrijetla npr., Brački kamen .

08.09.2008. u 14:38 • 0 KomentaraPrint#

ČETVRTA GODINA-Pomosrko pravo

POMORSKO PRAVO

PRAVNI POJAM BRODA, VRSTE BRODOVA I INDIVIDUALIZACIJA BRODA

Pomorsko pravo čini sustav normi koje reguliraju odnose u svezi s pomorskim djelatnostima. Samostalno je i uređuje sve odnose sustavno.
BROD je plutajući objekt na moru, a obuhvaća sve naprave koje su građene tako da se održavaju na morskoj površini.
VRSTE BRODOVA: ratni brodovi i brodovi trgovačke mornarice.
- putnički brod – svaki brod koji je ovlašten prevoziti više od 12 putnika
- nuklearni brod – brod opremljen nuklearnim postrojenjem
INDIVIDUALIZACIJA BRODA:
1. državna pripadnost broda – pravna sveza između broda i države čiju zastavu brod ovlašteno vije.
Materijalni uvjet za stjecanje pripadnosti je da vlasnici broda imaju sjedište u državi u kojoj je brod.
Formalni uvjet – upis u upisnik brodova / fakultativno-obvezatno
2. ime i oznaka broda – ime na prijedlog vlasnika broda određuje Ministarstvo Vlade RH. Oznaka broda – redni broj popisa broda, vrsta objekta i kratica naziva objekta.
3. luka upisa – luka na čijem je području sjedište lučke kapetanije koja vodi upisnik

POMORSKO IMOVINSKO PRAVO

STVARNA PRAVA
Stvarnim pravom se reguliraju odnosi među pravnim subjektima glede stvari. Stvarna prava su apsolutna, djeluju prema svima!
OSNOVNE IMOVINSKOPRAVNE OSOBINE BRODA
Brod je pokretna, nepotrošna i sastavljena stvar. Stvarna prava na brodu upisuju se u upisnik brodova. Potreban je pismeni oblik, jer ako nije sklopljen u pisanom obliku, nema pravni učinak. Odredbe o konstitutivnosti upisa zbog prirode stjecanja stvarnih prava ne odnose se na sljedeće slučajeve:
1. prijelaz prava vlasništva broda na osiguratelja prihvaćanjem izjave osiguranika o napuštanju broda
2. stjecanje stvarnih prava nasljeđivanjem, dosjelošću i javnom sudskom prodajom
3. stjecanje i prestanak prava na potonulim brodovima
4. proglašenje broda pomorskim plijenom, odn. ratnim plijenom na moru
Pomorski zakonik predviđa da se brod ne može brisati iz hrvatskog upisnika ako se tome protivi vjerovnik privilegiranih tražbina. Ne mora biti zabrana ako se u sud položi svota u visini potraživanja spomenutih vjerovnika ili se dade neko drugo zadovoljavajuće rješenje.
Ako u upisnik brodova nije ništa drugo upisano, pravo vlasništva na brodu u gradnji obuhvaća i stvari koje se nalaze na brodogradilištu iako nisu ugrađene u brod u gradnji, ako su prema svojoj izradi određene isključivo za ugrađivanje u određeni brod ili njegov pripadak, ili su vidljivo obilježene ili izdvojene za ugrađivanje u brod.
Naručitelj ima pravo odrediti jednog ili više inspektora gradnje. Ako inspektor gradnje utvrdi da izvođenje nekih radova nije u skladu s odredbama ugovora i pravilima struke, dužan je uputiti brodograditelju pismene primjedbe.

PRAVO VLASNIŠTVA
Vlasnik broda može:
1. prenijeti brod na drugu osobu uz naknadu ili bez naknade
2. osnovati hipoteku na brodu
3. prenijeti ili otuđiti napuštanjem broda korist na osiguratelja
4. sklapati ugovore o plovidbenim poslovima i o zakupu
Brod u gradnji može biti u suvlasništvu koje se dijeli na jednake idealne dijelove. Pravo vlasništva nad brodom u gradnji obuhvaća stvari koje su u brod u gradnji ugrađene.
Naslovi stjecanja i gubitak prava vlasništva na brodu – tu se ubraja: ugovor o gradnji broda, proglašenje broda pomorskim plijenom, prijenos prava vlasništva na osiguratelja napuštanjem broda, izjava o napuštanju broda, isplata naknade iz osiguranja.
UGOVOR O GRADNJI BRODA
Ugovor kojim se brodograditelj obvezuje prema projektnoj i tehničkoj dokumentaciji sagraditi novi brod u određenom roku, a naručitelj se obvezuje da će za to isplatiti određenu naknadu. Taj ugovor mora biti u pisanom obliku. Brod pripada brodograditelju u tijeku gradnje. Naručitelj ima pravo nadzora nad gradnjom broda. Ako nastupi šteta, a naručitelj to nije uočio, treba ga obavijestiti, ako brodograditelj nije projektant mada može odgovarati za proces gradnje. On može brod zadržati u luci dok mu ne bude isplaćena ugovorna tražbina-pravo retencije. Brodograditelj odgovara za skrivene nedostatke ako se pojave u tijeku 1 godine.
ZALOŽNA PRAVA
Stvarno pravo na tuđoj stvari prema kojem vjerovnik ima pravo namiriti se iz založene stvari (založni vjerovnik i založni dužnik)
Hipoteka na brodu – založno pravo prema kojem je vjerovnik ovlašten namiriti se iz prodajne cijene broda, ostvarene sudskom prodajom, a može namiriti svoje potraživanje i iskorištavanjem broda. Ugovor je osnova za upis hipoteke. Hipoteka obuhvaća sve sastavne dijelove broda i njegove pripadke, obuhvaća i nuzgrednosti broda (materijalni ekvivalent umanjene vrijednosti broda zbog oštećenja broda.) Tu spadaju: a) potraživanja po osnovi naknade štete za još nepopravljena materijalna oštećenja koja je brod pretrpio. b) potraživanja po osnovi zajedničke havarije ako se odnose na nepopravljiva oštećenja. Hipoteka obuhvaća i naknadu iz osiguranja broda koja pripada vlasniku broda. Brod opterećen hipotekom može se trajno povući iz plovidbe samo uz prethodni pristanak hipotekarnih vjerovnika. Hipotekarni vjerovnici imaju prednost namirenja iz broda pred običnim vjerovnicima, ali prvi se namiruju brodograditelji i pomorske privilegije. Na hipoteci se može osnovati podhipoteka.
Zajednička hipoteka – hipoteka jedne tražbine na 2 broda. Hipoteka prestaje brisanjem, prodajom broda u ovršnom postupku i proglašenjem broda pomorskim plijenom.
Mortgage – institut angloameričkog prava kojim vjerovnik ima pravo tražiti posjed prije dospjelosti svoje tražbine. On mora položiti račun o upravi brodom. Ako ne može vratiti brod nema pravo naknade iz imovine dužnika.
PRIVILEGIJ NA BRODU
Tražbine koje imaju prvenstvo namirenja, to su zakonske založne tražbine koje prate brod u čije god ruke došao. Za njihov pravni učinak prema trećima nije potreban upis.
a) sudski troškovi u postupku osiguranja broda, nadzora i čuvanja broda
b) plaće zapovjednika i ostalih članova posade
c) nagrada za spašavanje na moru
d) naknada štete zbog sudara brodova
e) tražbina iz ugovora koje je zapovjednik broda sklopio za potrebe broda.
Tražbine osigurane privilegijom na brodu posljednjeg putovanja imaju prednost pred tražbinama prethodnog putovanja.
Privilegiji na brodu prestaju: nakon isteka određenog roka-protekom 1 godine, prestaju i prodajom broda u stečajnom postupku, proglašenjem broda pomorskim plijenom.
LIEN – prema engleskom pravu podjela povlaštenih tražbina na brodu
a) martime lien – tražbine kojima se Admiralskome sudu daje jurisdikcija zahvatom stvari, a poslije njih na redu su: plaće, zajmovi, troškovi popravka…
b) passesori lien – pravo zadržanja broda (brodopopravljač i spašavatelj)
c) statutary lien – povlastice koje priznaje zakon, ali ne djeluju same po sebi, nego kad tražbina postane utužena.
Međunarodne konvencije o pomorskim privilegijama
1993 u Ženevi – izglasana je ova konvencija koja donosi pomorske privilegije:
a) tražbine za plaće i druge iznose koji se duguju zapovjedniku, posadi i dr.
b) tražbine za smrt ili ozljede uslijed iskorištavanja broda
c) tražbine s naslova nagrade za spašavanje broda
d) tražbine za lučke naknade
e) deliktne i kvazideliktne tražbine
Nabrojani privilegiji gase se u roku od 1 godine osim ako brod ne bude zaustavljen ili zaplijenjen, te to dovede do prisilne prodaje.
Svaka država ugovarateljica može u skladu sa nacionalnim pravom priznati pravo retencije na brod koji je u posjedu: 1. brodograditelja radi osiguranja tražbina za gradnju broda. 2. brodopopravljača radi osiguranja tražbina za popravak

OSOBE
BRODAR
Fizička ili pravna osoba koja je držatelj vlastitog ili tuđeg broda i nositelj plovidbenog pothvata. On posjeduje brod, upravlja njime, organizator je i poduzetnik plovidbe. Brodar imenuje i razriješava zapovjednika broda. Brodar je plovidbeni poduzetnik bez obzira na čijem brodu poduzima pothvat.
Za svojstvo brodara potrebna su 2 elementa:
1. posjed broda – mogućnost stvarnog raspolaganja brodom.
2. nositeljstvo plovidebenog pothvata- vlastito preuzimanje obveza i odgovornosti

Ograničenje odgovornosti brodara- ograničena odgovornost postoji kada dužnik:
a) odgovara za unaprijed određene svote cijelom svojom imovinom (osobna ograničena odgovornost)
b) kada odgovara vlastitom imovinom, dijelom imovine ili vrijednošću koja odgovara određenoj imovini (stvarna ograničena odgovornost)
Razlog ograničenja odgovornosti je gospodarskog karaktera, jer bi neograničena odgovornost mogla destimulativno djelovati na razvitak pomorskoga poduzetništva

Sustavi ograničenja odgovornosti brodara
a) sustav abandona – vlasnik broda odgovara neograničeno i osobno cijelom imovinom za čine i obveze zapovjednika, a ovime se može riješiti neograničene osobne odgovornosti broda i vozarine za putovanje na kojem je nastala obveza. Mogućnost abandona ne postoji za vlastita djela.
b) Sustav egzekucije – brodar odgovara za obveze brodom i vozarinom, a ta se imovina podvrgava postupku izvršenja da bi se namirili vjerovnici.
c) Sustav odgovornosti ograničena na određenu svotu-brodar odgovara svom svojom imovinom ali samo za unaprijed utvrđene svote. Brodar se ne može poslužiti ograničenjem odgovornosti ako ga tereti osobna krivnja

KONVENCIJA O OGRANIČENJU ODGOVORNOSTI VLASNIKA POMORSKIH BRODOVA
1957 – konvencija u Bruxelessu-tražbine za koje brodar može ograničeno odgovarati:
a) tražbine zbog smrti ili tjelesnih ozljeda osobe koja se nalazi na brodu radi prijevoza
b) tražbine zbog smrti nepažnjom osoba na brodu za koje odgovara brodar
c) tražbine iz odgovornosti za podizanje broda
d) tražbine iz odgovornosti koja proizilazi iz oštećenja lučkih napora??
Pravo na ograničenje tražbine imaju: brodovlasnik i spašavatelj . Za obračunavanje tražbina prihvaćen je tzv. SDR ili Special Drawing Right-posebno pravo učenja

OPĆE OGRANIČENJE ODGOVORNOSTI BRODARA U RH – tražbine ograničene odgov.:
a) tražbine zbog smrti ili tjelesne ozljede ili zbog gubitka ili oštećenja imovine
b) tražbine zbog štete koja proizilazi iz zakašnjenja u morskom prijevozu
c) tražbine zbog šteta koje proizilaze iz izvanugovornih prava
d) tražbine drugih osoba zbog mjera poduzetih radi smanjenja štete
PRIMATELJ- Osoba ovlaštena na primanje stvari od brodara. To može biti naručitelj ili treća osoba koja svoje pravo izvodi iz ugovora ili teretnice. Ako je izdana teretnica brodar je dužan predati robu, a ako nje izdana, brodar će predati robu osobi naznačenoj u ugovoru.
ZAPOVJEDNIK BRODA KAO ZASTUPNIK BRODARA – ova njegova funkcija se uvelike smanjila i svela na pomorsko tehničko rukovođenje plovidbenim pothvatom. On je danas obični izvršitelj brodarevih naloga. Po našem pravu zapovjednik ima pravo zastupanja broda-on je zakonski zastupnik brodara, u 2 slučaja:
1. ovlašten je da u ime i za račun brodara u mjestu izvan sjedišta brodara sklopiti ugovore o spašavanju i pravne poslove za izvršenje putovanja.
2. ovlašten je da u ime i za račun brodara zaključi ugovore o pomorsko plovidbenim poslovima osim brodskog ugovora na vrijeme za cijeli brod
Brodar može uvijek ograničiti ovlaštenja koja zakon daje zapovjedniku.
POMORSKI AGENT – on se obvezuje da na temelju punomoći u ime i za račun nalogodavatelja obavlja pomorske agencijske poslove, te poslove pomaganja, posredovanja, zastupanja, a nalogodavac plaća troškove i daje nagradu. Agencijski poslovi su oni koji se odnose na plovidbu, iskorištavanje, gradnju. Poslovi pomaganja su različiti poslovi u svezi boravka broda u luci, mjesto za pristajanje broda, obavljanje formalnosti s carinskim organima. Brodar gubi pravo na ograničenje odgovornosti ako se dokaže da je šteta nastala zbog radnji koje je brodar učinio u namjeri da prouzroči štetu ili iz krajnje nepažnje, znajući da će šteta vjerojatno nastupiti.
PODUZETNIK NUKLEARNOG BRODA – 1962 u Briselu zaključena konvencija o nuklearnom brodu. Poduzetnik je osoba koja je glavni nositelj odgovornosti, a to su osobe:
a) Brodar – odgovara za sve obveze vezane za plovidbeno iskorištavanje broda, osim za posljedice nuklearnih šteta za koje odgovara samo poduzetnik
b) Poduzetnik- odgovara vrlo strogo na osnovi objektivne odgovornosti s ograničenim mogućnostima za oslobođenje od odgovornosti.
Konvencija prihvaća ograničenje odg. Do 1,5 mlrd. franaka za nuklearni brod.
NARUČITELJ- ugovorna stranka koja od brodara naručuje prijevoz stvari, tegljenje broda, obavljanje drugog plovidbenog posla.
KRCATELJ – to je naručitelj ili osoba koju on odredi i koja na osnovi ugovora o prijevozu stvari, predaje brodaru stvari radi prijevoza. On poduzima pravne radnje za razliku od slagača koji obavlja fizičke operacije. Krcatelj nakon ukrcavanja robe ima pravo od brodara tražiti izdavanje teretnice, dužan je na vrijeme predati zapovjedniku broda carinske i druge isprave potrebne za iskrcaj robe. Teret se ne može smjestiti na palubu. Krcatelj mora potpisati prijepis teretnice.
LUČKI AGENT – može biti ovlašten da posreduje prilikom sklapanja ugovora o iskorištavanju brodova, a može ga se ovlastiti i na zaključivanje ugovora.
AGENT TERETA – zastupa vlasnika tereta u odnosima sa brodarom i trećim osobama
AGENT OSIGURATELJA – osoba koja u ime i za račun osiguratelja sklapa ugovore.,
Prema opsegu punomoći agenti mogu biti:
- generalni agent – temeljem punomoći obvezuje se da će u ime i za račun nalogodavatelja obavljati sve poslove, mora biti u pisanom obliku.
- Specijalni agent – radi na temelju posebne punomoći koja mu daje pravo da sklopi samo jedan konkretan ugovor
OTPREMNIK – ugovorom o otpremanju otpremnik ili špediter se obvezuje da radi prijevoza određene stvari sklapa u svoje ime i za račun nalogodavatelja i obavi poslove potrebne za izvršenje prijevoza, a nalogodavatelj će isplatiti naknadu.
MEĐUOTPREMNIK – osoba na koju je glavni otpremnik prenio dio svojih obveza, povjerio mu djelomično obavljanje posla otpremanja.
PODOTPREMNIK – otpremnik kojem je glavni otpremnik povjerio u cjelini otpremanje robe, on zamjenjuje glavnog otpremnika obavljajući cijeli posao.
ODGOVORNOST OTPREMNIKA - po francuskom i po njemačkom sustavu
a) Po njemačkom sustavu otpremnik odgovara samo za izbor, odgovara samo ako te osobe nije odabrao pažnjom dobrog gospodarstvenika
b) Po francuskom sustavu – odgovara i za vozarev rad, za rizik i uspjeh prijevoza.
Naše pravo se priklonilo njemačkom sustavu, odgovornosti za izbor. Otpremnik može ugovorom preuzeti odgovornost za njihov rad.
Otprema sa fiksnom naknadom – ugovaranje jedne ukupne svote za izvršenje naloga o otpremi stvari, koja obuhvaća naknadu otpreme, naknadu troškova. Naknada je ugovorena u fiksnom iznosu bez obzira na visinu stvarne vrijednosti pojedinih usluga.
Skupna otprema – otpremnik odgovara za gubitak ili oštećenje stvari nastalih za vrijeme prijevoza do kojih ne bi došlo da nije bilo skupne otpreme.
Obveze otpremnika – dužan je upozoriti nalogodavatelja na nedostatke u njegovu nalogu osobito one koji ga izlažu većim troškovima ili šteti, upozoriti ga na nedostatke u pakirannu robe. Dužan je postupati s pažnjom dobrog privrednika i u interesu nalogodavatelja-mora postupati po uputama o pravcu puta, sredstvima i načinu prijevoza, mora položiti račun nalogodavatelja.
Prava otpremnika i obveze nalogodavatelja – nalogodavatelj mora isplatiti naknadu prema ugovoru, mora naknaditi troškove učinjene radi otpremanja stavri. Radi osiguranja naplate svojih potraživanja iz ugovora otpremnik ima pravo zaloga na stvarima koje su mu predane radi otpremanja.
Otpremnička potvrda – posebna isprava kojom otpremnik potvrđuje primanje robe.
Osnovni poslovi otpreme:
a) instradacija – određivanje prijevoznog puta
b) doziv robe – otpremnik daje uputu pošiljatelju kada i u koju luku robu otprema, zaključivanje ugovora o prijevozu robe, prihvat robe radi otpreme, otprema i doprema robe , ukrcaj, iskrcaj i prekrcaj robe, uskladištenje robe, kontrola carine

SLAGAČI – slagački se posao razvio u drugoj polovici 19. stoljeća – tada su mornari sami ukrcavali teret, vrijeme zadržavanja broda u luci nije bilo veliko?
Ugovor o slagačkom poslu je ugovor o djelu , njime se slagač obvezuje da će naručitelju posla obaviti jednu ili više operacija , a naručitelj će isplatiti naknadu. Slagač je odgovoran samo onome s kim je sklopio ugovor. Sa slagačkim poslom može biti spojen i prijevozni posao. Slagač radi za račun naručitelja uslugu, a to mogu biti i brodar, ukrcatelj ili primatelj.

UGOVORI O ISKORIŠTAVANJU BRODOVA
SISTEMATIKA
a) Ugovori o plovidbenom poslu
1. ugovori o prijevozu stvari morem (brodarski, vozarski ugovor)
- ugovori o prijevozu putnika i prtljage morem
- ugovori o tegljenju, odnosno potiskivanju morem
- ugovori koji se odnose na druge plovidbene poslove
b) Ugovori o zakupu broda

UGOVORI O PRIJEVOZU STVARI MOREM

Ugovorom o prijevozu stvari morem brodar se obvezuje da će prevesti stvari brodom, a naručitelj prijevoza da će platiti vozarinu. Ugovor je zaključen kad se stranke sporazume o bitnim elementima ugovora:
a) stvar
b) prijevozni put
Stvar se individualizira vrstom i količinom, a prijevozni put sporazumom strana. Ako luka nije odmah određena, onda je naručitelj to dužan učiniti to u određenom vremenu, a takvo određivanje luke se zove FOR ORDERS. Prijevoz mora biti naplatan. Pismeni oblik je propisan za ovaj ugovor. Postoje dvije vrste ovog ugovora:
1. Brodarski ugovor – CHARTER - brodar se obvezuje naručitelju da će prevesti stvar cijelim brodom, razmjernim dijelom broda ili brodskim prostorom. Brodar se obvezuje da će krcatelju na raspolaganje staviti cijeli brod valjano opremljen i sposoban za plovidbu i prijevoz robe. Brod mora biti individualiziran imenom i osobinama koje jamči brodar.
Supstitucijska klauzula – daje pravo brodaru da individualno označeni brod zamijeni drugim brodom. Ako se pojedini uglavci ugovora žele izmijeniti, onda se tiskanom obrascu dodaju novi uvjeti ili se brišu stari.
Formularni ugovor je onaj koji se sklapa po unaprijed utvrđenom obrascu.
Brodarski ugovor može biti:
a) BRODARSKI UGOVOR NA PUTOVANJU – brodar se obvezuje da će prevesti stvari tijekom jednog ili više unaprijed određenih putovanja.
b) BRODARSKI UGOVOR NA VRIJEME – naručitelj se koristi ugovorenim brodom određeno vrijeme plaćajući brodaru vozarinu po jedinici vremena.
Tijekom trajanja ovog ugovora naručitelj je ovlašten samostalno raspolagati ugovorenim brodom u komercijalnom pogledu. Naručitelj ipak neće moći odrediti putovanje koje bi izložilo brod ili posadu opasnosti koja se nije mogla predvidjeti. Zapovjednik izvršava naloge. Brodar odgovara naručitelju ako se radi o općim nalozima zapovjednika broda. Troškove pogona podmiruje naručitelj, plaća vozarinu, opskrbljuje goriva i maziva. Brodar plaća i uzdržava posadu.
Potprijevozni ugovor – SUBCHARTER- ugovor naručitelja, iz prvobitnog
brodarskog ugovora, s trećom osobom o prijevozu stvari istim brodom. Naručitelj ponekad nema dovoljno tereta za ispunjavanje cijelog brodskog prostora. Naručitelj odgovara svom
ugovorenom partneru jer mu je obećao uslugu. Brodar odgovara podnaručitelju i time se štiti njegov interes. Ako naručitelj prema podnaručitelju prihvati veće obveze nego što proizilazi iz glavnog ugovora brodar odgovara za višak obveza, samo ako se one uklapaju u uobičajene uvjete za takvu vrstu prijevoza, ako je naručitelj bio u dobroj vjeri.
POMORSKO VOZARSKI UGOVOR – brodar se obvezuje da će prevesti pojedine stvari iz jedne luke u drugu, a naručitelj da će platiti vozarinu/prevozninu. Mnoštvo tih pojedinih pošiljki čini GENERALNI TERET. Brodar može prevoziti robu bilo kojim brodom, brodski prostor nije element ugovora. Prilikom sastavljanja ugovora sastavlja se zaključnica- sadrži samo imena ugovornih stranaka, luku ukrcaja, odredišnu luku, vrstu i količinu tereta, a za ostale uvjete upućuje na teretnicu. Krcatelj predaje stvari brodaru uz bok broda ili pod vitlo ako ih i nije predao prije nego što je brod stigao u luku. Karakter plovidbe nije bitan za pojam tog ugovora.

IZVRŠENJE UGOVORA O PRIJEVOZU STVARI MOREM, PRIPREME ZA UKRCAJ. PRIJEVOZ STVARI, PRISTAJANJE, ISKRCAJ, UKRCAJ TERETA

PRETHODNO OSPOSOBLJAVANJE BRODA ZA PLOVIDBU
Jedna od temeljnih obveza brodara je osposobljavanje broda za plovidbu. Pažnjom urednog brodara treba osposobiti brod za plovidbu. To je pažnja srednje sposobnog brodara, a to je onaj koji u svojim postupcima ulaže barem onoliko pažnje koliko se od njega zahtijeva u uvjetima društvenog razvitka. Brodom odgovara na osnovi pretpostavljene krivnje. Svoju pažnju je dužan ulagati do početka putovanja, nakon toga je oslobođen te dužnosti.
DUŽNOST BRODARA U PRIPREMAMA ZA UKRCAJ I PRIJEVOZ TERETA
Razboritom brzinom treba brod proslijediti do označene luke ukrcaja. U obrascima ugovora o prijevozu nalazi se brisovna klauzula – ona se ugovara u korist naručitelja, temeljem nje naručitelj nije dužan početi krcaj broda prije određenog datuma, može odustati od ugovora ako brod nije spreman. Naručitelj je dužan u roku 48 sati obavijestiti brodara o odustanku od ugovora.
SIGURNA LUKA - to je fizički sigurna luka koja je ugovorena , koja se može u točno vrijeme označiti i brod bez posljedica mora u nju uploviti. Sigurnost luke uključuje mogućnost ulaska i nesmetanog izlaska iz luke. Luka mora biti politički sigurna, a korisnik je ne smije imenovati, tad nije sigurna. Mogu se pojaviti privremene zapreke, to su one koje se mogu ukloniti u razumnom roku bez obzira na njihov intenzitet. Ako je luka nesigurna tako da se ne može u nju pristati, onda brodar određuje pristanak u najbližu sigurnu luku.
ODREĐIVANJE MJESTA UKRCAJA TERETA – u slobodnoj plovidbi to mjesto osigurava naručitelj, osim u linijskoj plovidbi, brodar. Osigurati mjesto znači prethodno se o tome dogovoriti s lučkim organom koji koristi luku. Može se pojaviti problem sigurnog veza – brodar je dužan postaviti brod na mjesto ukrcavanja koje odredi naručitelj ako to može učiniti bez opasnosti za brod i ako se ukrcavanje tereta može na tome mjestu obaviti bez pogibelji za brod. Brodar odgovara za vez, a naručitelj može zahtijevati drugi pogodan, što je moguće bliži vez. U brodarskim ugovorima postoji uglavak/klauzula FIO – obvezuje krcatelja da ukrcava i iskrcava teret o svom trošku. Klauzula FI – obvezuje krcatelja da ukrcava teret o svom trošku. FIOS – nameće korisnicima prijevoza troškove slaganja

DOLAZAK BRODA U LUKU – trenutak dolaska broda ima dvostruko značenje:
1. dolazak u smislu izvršavanja ugovorne klauzule o dolasku broda, po toj klauzuli krcanje teče od određenog datuma, a moguć je odustanak
2. dolazak radi početka ukrcavanja i iskrcavanja tereta
Prispjeli brod – to je brod koji je na vrijeme stigao u luku. Za dolazak broda u luku nužno je da je brod nakon dobivanja dozvole za vezu s kopnom doveden na određeno mjesto pristajanja. Ako je brod spreman za ukrcavanje zapovjednik broda može izdati:
PISMO SPREMNOSTI – dostavlja se krcatelju ako njegova dostava nije moguća, zapovjednik broda mora oglasiti pismo na ploči lučkog organa. Pismo spremnosti se može izdati i kad brod nije stigao na mjesto sidrenja.
PRIPREME ZA UKRCAJ I ISKRCAJ BRODOVA U LINIJSKOJ PLOVIDBI
U linijskoj plovidbi nije uobičajeno predavati pismo spremnosti. Brod plovi prema objavljenom redu plovidbe. Pri prijevozu broda redovite linije teret se ukrcava ili iskrcava čim je brod spreman za to, a kad zapovjednik broda da zapovijed, obavlja se i bez obavijesti o spremnosti broda. Ako je brodar spriječen krivnjom korisnika prijevoza, iskrcati teret u luci odredišta može ga iskrcati u drugoj obližnjoj luci.
TROŠKOVI I RIZIK UKRCAVANJA I ISKRCAVANJA
Teret je dopremljen kada je nadohvat broda tako da se može dići dizalom. Smatra se da je brodar prihvatio teret kada se od dizalice otpusti. Brodar je dužan o svom trošku i na svoj rizik izravnati teret na brodu. U brodarskim ugovorima postoji klauzula FIO – obvezuje krcatelja da ukrcava teret o svom trošku, a ona se javlja u nekoliko kombinacija:
- FI – obveza krcatelja da ukrca teret o svom trošku
- FO – obveza primatelja da iskrca teret o svom trošku
- FIOS – nameće korisnicima prijevoza i troškove slaganja
- FIOST – troškovi poravnanja tereta
Zapovjednik je dužan krcatelju dati upute o načinu slaganja tereta.
SMJEŠTAJ TERETA NA PALUBU BRODA – Postoji opće pravilo po kojem se teret ne može složiti na palubu, za to je potreban pristanak . Ako je riječ o teretu koji se slaže na palubi takav pristanak nije potreban. U engleskom pravu kršenje obveze smještaja tereta pod palubu smatra se bitnom povredom ugovora.
ZAMJENA TERETA – naručitelj mora brodaru predati ugovoreni teret kako bi brodar ispunio ugovor o prijevozu. Ako se ne mijenjaju uvjeti prijevoza mogu se umjesto ugovorenih stvari predati i druge stvari ako se zbog toga brod ne bi zadržavao , ako ne bi bila ugrožena sigurnost broda , te ako naručitelj da brodaru na njegov zahtjev osiguranje za tražbine koje bi nastale zbog zamjene stvari.
Opasni teret – teret čija su prirodna svojstva takva da ugrožava sigurnost broda . u slučaju opasnog tereta naručitelj mora obavijestiti brodara. Redoslijed krcanja tereta određuje zapovjednik broda, odnosno brodski agent. Količina tereta što se predaje na prijevoz može se odrediti brojem komada, masom ili obujmom


VRIJEME UKRCAVANJA I ISKRCAVANJA

STOJNICA- STALIJA – vrijeme kojim raspolaže korisnik prijevoza za ukrcavanje ili iskrcavanje bez obveze plaćanja naknade brodaru. Pravo na stojnice ima krcatelj. Početak stojnica stranke mogu regulirati ugovorm, a ako o tome nema odredbe, mjerodavni su lučki običaji . Naše lučke uzance predviđaju:
a) ako je pismo spremnosti predano do 12 sati stojnice teku istog dana kada je brod spreman
b) ako je pismo predano poslije 12 sati, stojnica teče sutradan nakon spremnosti broda
8
Prije spremnosti broda postoji vrijeme predaha – to je vrijeme u kojem se krcatelj sprema za ukrcavanje. Iskrcaj može početi i u vrijeme predaha, ako je izričito ugovoreno .
Trajanje stojnica – predviđa se dan, sat za ukrcavanje ili iskrcavanje, određuje se količina robe koju treba ukrcati ili iskrcati. Dva sustava izračunavanja:
1. sustav množine (po radnom grotlu dnevno) – dnevna norma ukrcaja množi se brojem raspoloživih grotala i dijeli ukupnom količinom tereta određenog za ukrcaj i iskrcaj.
2. sustav najvećeg grotla (po radivom grotlu dnevno) – osnova za računanje je grotlo koje prima najveću količinu tereta, odnosno skladište koje traži najviše vremena za ukrcaj.
3. određivanje rokom – do kada se krcanje mora obaviti
4. određivanje ugovorom – brod će krcati teret onom brzinom kojom može primati teret s obzirom na sredstva kojima raspolaže. «Klauzula tako brzo kako brod može primati»
Računanje stojnica – ako nije dugačije ugovoreno stojnice se računaju prema radnim danima i dijelovima dana – 24 h. Radno vrijeme luke određuje tijelo koje upravlja lukom. Klauzule o reguliranju stojnica:
a) tekući dani – svi dani neprekidno po kalendaru
b) tekući dani bez nedjelja – svi dani po kalendaru osim nedjelja
c) tekući dani bez nedjelja i praznika – to su radni dani
d) tekući dani ako vrijeme dopušta – svi dani osim kad je vrijeme loše
e) pogodni radni dani – osim praznika, nedjelja i lošeg vremena+
Prekid stojnica – najčešće se prekidaju zbog utjecaja više sile, zbog štrajka lučkih radnika. Prekid nastaje uvijek kad su uzroci na strani broda.
Kašnjenje, nedostajanje tereta i dr. – ne utječe na zastoj stojnica
Reverzibilne stojnice - najčešće se stojnice ugovaraju posebno za ukrcaj i posebno za iskrcavanje i neovisno se obračunavaju. Kod reverzibilnih stojnica vrijeme ukrcaja i iskrcaja je jedna cjelina pa se zajedno obračunavaju, vrijeme se kompenzira, samo ako je tako ugovoreno.
Prekostojnice – ako protekne vrijeme stojnica a brod se ne ukrca zapovjednik je dužan pričekati još neko vrijeme. To produljeno izvanredno vrijeme zove se prekostojnica. One se najčešće ugovaraju, računaju se prema tekućim danima. Brodar ima pravo na posebnu naknadu za prekostojnicu. Naknada se plaća unaprijed, a njena visina ovisi o stvarno pretrpljenoj šteti.
Protek prekostojnica – nakon proteka prekostojnica brod može odmah otputovati. Ako brodar ne dobije naknadu za prekostojnice , on može odustati od ugovora i iskrcati teret – to je u situacijama kada je njegovo pravo ugroženo.
Izvanredne prekostojnice – ako je teret postavljen uz bok broda do isteka stojnica, brodar ne može odbiti ukrcavanje takvog tereta. Svrha je takvog dogovora zaštita robe koju je krcatelj dopremio do broda jer bi ona bila izložena opasnostima oštećenja na obali. Traju do ukrcavanja robe. Brodar ima pravo naknade – 50% više nego za redovitu prekostojnicu
Naknada za uštedno vrijeme – dispeč – brodar krcatelju isplačuje određenu svotu prije isteka stojnica, za svaki ušteđeni dan i sat- dispeč. Osnovno je pravilo da se dispeč plaća samo ako je ugovoren.
Vrijeme ukrcavanja ili iskrcavanja brodova linijske plovidbe – u prijevozu ovim brodovima nema stojnica ni prekostojnica. Pri takvom prijevozu krcatelj je dužan predavati teret onom brzinom kojom ga može preuzimati brod, a primatelj primati brzinom primanja broda. Brod nije dužan čekati dalje od vremena određenog plovidbenim redom. Brodar ima pravo na naknadu za zadržavanje broda ako smetnja nije na strani broda, a krcatelj pristane na zadržavanje broda.

Otpremanje broda na putovanje – brod može isploviti tek pošto se ispune određene formalnosti koje zahtijevaju lučke, carinske, sanitetske i druge vlasti.
Krcatelj je dužan na vrijeme predati zapovjedniku broda carinske i druge isprave potrebne za ukrcavanje, prijevoz i iskrcavanje. Ako isprave broda nisu predane do isteka stojnica zapovjednik može iskrcati teret i zadržati pravo na naknadu.
Vremenska tablica-sastavlja se radi evidentiranja i obračuna stojnica i prekostojnica. Služi kao dokazno sredstvo u slučaju spora stranaka glede vremena ukrcaja.

TERETNICA / BIL OF LADING

TERETNICA – je isprava kojom brodar potvrđuje da je radi prijevoza na brod primio teret, te se obvezuje da će nakon završetka putovanja teret predati ovlaštenom imatelju teretnice . Ona služi kao dokaz o postojanju i sadržaju ugovora o prijevozu. Teretnica je vrijednosni papir, ona predstavlja robu koja je u njoj naznačena. Ona je tradicijski papir-predaja papira nadomješta tradiciju predmeta.

Izdavanje teretnice – nakon završenog ukrcavanja brodar je dužan krcatelju na njegov zahtjev izdati teretnicu, može je izdati i zapovjednik ili agent. Brodar mora vlastoručno potpisati teretnicu jer je ona pravni akt. U prijevozu redovitim prugama prije izdavanja teretnice sastavlja se formular u 3 dijela:
1. dispozicija ukrcaja – popunjava je krcatelj, označavaju se roba i osobine robe
2. nalog za ukrcaj – brodarev agent izdaje krcatelju , to je pismeni nalog broda kojim se potvrđuje da je ugovor o prijevozu zaključen
3. potvrda o ukrcaju – nakon završenog ukrcaja, izdaje zapovjednik krcatelju potvrdu
Brodar je dužan izdati nekoliko primjeraka teretnice na zahtjev krcatelja.
Sadržaj teretnice – ona sadrži podatke o nazivu, sjedištu, imenu i prebivalištu brodara koji izdaje teretnicu, podatke o identitetu broda, naziv i sjedište krcatelja, mjesto luke, količinu tereta, mjesto i dan ukrcaja i iskrcaja i izdavanja teretnice. Ona može sadržavati i NOTIFY KLAUZULU – u kojoj se nalazi ime osobe koju brodar mora obavijestiti o dolasku broda, u slučaju kad brodaru nije poznato tko će biti u luci odredišta.

VRSTE TERETNICE

1. Teretnica za ukrcaj – potpisuje je osobno brodar ili njegov agent u luci. Temeljem nje brodar može naplatiti vozarinu i prije ukrcavanja tereta. Kad se ukrca teret, brodar izdaje teretnicu, a povlači teretnicu za ukrcaj.
2. Lučka teretnica – brodar potvrđuje da robu primio u luci ukrcaja i da će je ukrcati u brod koji je već u luci , u njoj se navodi ime broda.
3. Skupna teretnica – izdaje se krcatelju radi uštede u troškovima. Brodar izdaje krcatelju jednu teretnicu za svu robu, raznih vlasnika i primatelja.
4. Nalog za iskrcaj – ako je teret morao biti ukrcan u razne brodove, ili ako su posrijedi različite vrste robe, brodar i krcatelj imaju pravo zahtijevati da se za svaki brod, svaku vrstu robe izda posebna teretnica. Ako je izdana jedna teretnica , može se podijeliti na posebne dionice nalogom za iskrcaj.
a) brodar izdaje nalog za iskrcaj-nalog se prihvaća stavljanjem klauzule o pristanku
b) imatelj izdaje nalog za iskrcaj – bez sudjelovanja brodara
Pristanak brodara je bitan uvjet valjanosti naloga za iskrcaj
Ovlašteni imatelj teretnice – ona može glasiti na ime, po naredbi, na donositelja
1. TERETNICA NA IME – za preuzimanje tereta ovlašten je u teretnici imenovani primatelj, a prava iz teretnice se mogu prenositi samo ugovorom o ustupanju. Prema cesionaru brodar zadržava prigovore koje je imao prema imatelju
2. TERETNICA PO NAREDBI – pravo iz ove teretnice se prenosi INDOSAMENTOM naredbom:
a) puni indosament-sadrži izjavu o prijenosu i naziv osobe na koju se pravo prenosi, potpis prenositelja, ako nije označen imatelj, krcatelj odlučuje o prijenosu.
b) bjanko indosament-sadrži potpis indosanta (samo potpis)
c) indosament donositelja – sadrži potpis donositelja i na njega se odnosi
3. TERETNICA NA DONOSITELJA – prenosi se običnom predajom

Teretnica po naredbi i na donositelja su tzv. Negocijabilne ili prenosne teretnice.
Brodar je dužan predati teret imatelju teretnice, a imatelj zahtijevati ukrcanje tereta.
Primjedbe u teretnici – brodar mora unijeti u teretnicu podatke koje je dobio pismenom naredbom od krcatelja. Postoji li opravdana sumnja da podaci koje je naveo krcatelj o vrsti tereta nisu točni ili potpuni, a ako nema razumne mogućnosti provjere tih podataka pri ukrcavanju, brodar može unijeti u teretnicu primjedbu s objašnjenjem. Klauzule koje se u tom slučaju unose su: identitne i marginalne. Kad je riječ o vanjskom izgledu i stanju tereta brodar ne unosi primjedbe kojima se ograđuje u pogledu podataka koje je dao krcatelj. Kad je teretnica čista, brodar trećoj osobi koja je u dobroj vjeri ne može dokazivati da teret nije primio onako kako izlazi iz podataka. Kada brodar unese primjedbe pretpostavlja se da je teret preuzeo onako kako ga je predao primatelju. Nečista teretnica stvara poteškoće u poslovnom, robnom i kreditnom poslovanju. Brodar može koristiti i jamačno ili garantno pismo – njime se krcatelj obvezuje naknaditi štetu brodaru. Prema trećim osobama ovo pismo nema nikada i nikakav učinak. Ako je riječ o prijevoznom sporazumu stranaka i pismo nije valjano jer se ne slaže sa činjeničnim stanjem, tada brodar ima pravo regresa prema krcatelju za pretrpljenu štetu iz netočnih podataka o teretu.

Teretnica kao isprava u Konvenciji UN-a o prijevozu robe morem 1978
Konvencija potvrđuje načelo da brodar mora izdati teretnicu samo na zahtjev krcatelja. Ona dopušta da potpis može biti vlastoručan, mehanički, ili faksimil. U konvenciji je uređena dokazna snaga teretnice, uređena je problematika garantnih pisama – to je sporazum kojim se krcatelj obvezuje da će brodaru naknaditi štetu jer je brodar izdao teretnicu, a nije unio napomenu o vanjskom stanju robe. Pismo je valjano osim kad brodar izostavi napomenu o robi namjeravajući prevariti treću osobu.

Tovarni list – prijevozna isprava kojom vozar potvrđuje primitak robe. Najveću važnost ima u željezničkom prometu, ona nije vrijednosni papir, glasi samo na ime. Konvencije predviđaju osim tovarnog lista i prenosivi tovarni list – ima funkciju koju ima i teretnica. Koristan je bio pokušaj afirmacije tovarnog lista putem jednoobraznih pravila Međ. pomorskog odbora. Naše pravo nije prihvatilo temeljno pravilo-zakonska načela o prijevozu stvari morem, ne važe formalnopravno u postojanju teretnice.

PREDAJA TERETA PRIMATELJU

Brodar je dužan predati teret primatelju u određenoj luci.
Primatelj je osoba ovlaštena primiti stvari od brodara. Brodar teret predaje imatelju teretnice ako ona nije izdana, onda osobi ovlaštenoj ugovorom o prijevozu. Ako nije izdana teretnica ni određen primatelj, onda brodar predaje naručitelju. Primatelj treba iskazati samo volju da bude primatelj. Ona se izražava traženjem ili zahtjevom za predaju robe. Ako nije izdana teretnica primatelj može zahtijevati preuzimanje tereta čim stigne. Ako je izdano više izvornih primjeraka teretnice i ako je netko od imatelja iskoristio svoje pravo, kako bi se izbjegle neugodne posljedice za brodara, ostali primjerci gube važnost za brodara, ne obvezuju ga, to je tzv. Kasatorna klauzula. Ako je ovlašten od naručitelja, primatelj može tražiti teret prije dolaska u luku.
Preuzimanje tereta i pravno značenje ulaganja prigovora
Brodar je dužan predati teret koji je primio na brod, koji je naznačen u teretnici. Ako se pojavi nedostatak na robi, primatelj ima pravo na prigovor. Propisan je pisani oblik prigovora, mora se uputiti odmah po preuzimanju tereta. Za nedostatke koji su vidljivi golim okom – prigovor se upućuje odmah pri preuzimanju tereta. Za nedostatke koji nisu tako uočljivi – prigovor se upućuje u roku 3 dana. Ako je prigovor pravovaljano uložen pretpostavlja se da su navodi istiniti, a brodar može dokazivati suprotno. Ako prigovor nije bio istinit ipak ostaje obveza brodara na predaju tereta. Da bi proizveo učinak, prigovor se mora predati ovlaštenoj osobi, mora biti određen, mora označavati po kojoj teretnici postoji manjak. Odredbe o prigovoru su relativno prisilne. Zabranjeno ih je ugovorom mijenjati na štetu korisnika prijevoza.
Po Hamburškoj konvenciji iz 1978. g. – prigovor se može uputiti i sutradan sve ako su mane vidljive . Za štete nastale zbog kašnjenja potrebna je pismena obavijest tijekom 60 dana. Ako se ovaj prigovor ne uputi u roku nastupa prekluzija.
Predaja tereta na čuvanje i predaja tereta – smetnje pri predaji tereta:
1. primatelj se nije javio
2. primatelj se nije mogao naći
3. primatelj neće preuzeti teret
4. javilo se više imatelja teretnice
U ovim situacijama brodar traži upute od krcatelja ili naručitelja. Ako ne primi takvu uputu može teret iskrcati i čuvati ga. Ako se ne riješi stanje u roku 30 dana, brodar može prodati dio tereta. Prodaja se obavlja javnim nadmetanjem. Iz svote dobivene prodajom tereta brodar namiruje troškove, a ostatak polaže u sud.

ODGOVORNOST BRODARA ZA ŠTETE NA STVARIMA I ZA ZAKAŠNJENJE

Brodar odgovara za izvršenje dviju obveza:
a) predaja tereta na odredištu u stanju, vrsti i količini kako ga je primio – odgovornost ex recepto, odgovara i iz teretnice – ex scriptura
b) predaja tereta bez zakašnjenja
Brodar odgovara za manjak tereta – djelomični gubitak pošiljke, kao i za oštećenje tereta – umanjenje vrijednosti tereta zbog negativne promjene.
Osnova odgovornosti brodara – on odgovara za svako oštećenje ili manjak stvari, ako ne dokaže da se to nije moglo ukloniti pažnjom urednog gospodara.
- Odgovornost brodara za osobe koje za nj. rade – za radnje i propuste zapovjednika broda, članova posade, brodar odgovara kao i za svoje propuste, on odgovara i za nautičke pogreške. Plovidba-tehničko upravljanje brodom, nautičko vođenje broda kojim samostalno rukovodi zapovjednik uz pomoć stručnih osoba. 12
On odgovara i za komercijalnu djelatnost – čuvanje tereta, kontrola broda. Ako je požar na brodu izazvao djelatnik, a ne brodar, onda ne odgovara.
- Trajanje odgovornosti – počinje preuzimanjem tereta, traje do predaje tereta
Posebni slučajevi isključenja odgovornosti brodara
1. viša sila – pomorska nezgoda, ratni događaji, pobune, nemiri
2. sanitarna organizacija – i druge mjere i radnje državnih organa
3. radnje ili propust krcatelja – on može dokazivati suprotno
4. obustava rada – štrajk – masovno isključenje radnika koji spriječavaju rad.
Isključenje radnika s posla – lock out – slijedi zatvaranje poduzeća povodom radnog spora. Naš zakon prihvaća – masovno isključenje radnika s posla.
5. spašavanje ljudi i imovine na moru
6. skretanje broda u slučaju spašavanja – devijacija – ako brod skrene s uobičajenog puta, ili puta koji je označen u ugovoru
Opravdano skretanje s plovidbenog puta postoji u dva slučaja:
a) spašavanjem ili pokušajem spašavanja ljudi na brodu, moru
b) razumno skretanje iz drugih razloga
7. prirodni gubitak u masi tereta – ili oštećenje koje nastaje zbog vlastite mane, skrivene mane ili posebne naravi tereta
8. nedostatno pakiranje ili nejasne trajne oznake na teretu
9. skrivene mane koje se ne mogu dužnom pažnjom otkriti
Ograničenje odgovornosti brodara brodar odgovara za teret do stvarne vrijednosti, ali ne više od propisane granice. Konvencijom iz 1968. povišena granica odgovornosti na 30 franaka po kg. Bruto mase, 10 000 fr. Po jedinici tereta. Po našem pravu brodar naknađuje prometnu, tržišnu vrijednost robe. Brodar ne odgovara za štetu za oštećenje, manjak tereta ni za zakašnjenje za iznos veći od 666,67 obračunskih jedinica, odnosno 2 jedinice po kg.br. mase. Jedinica tereta je komad, metarska tona. Za rasuti teret kao jedinica uzima se mjera na osnovi koje su stranke ugovorile plaćanje vozarine.
Slučajevi u kojima brodar odgovara i većim iznosom od propisanog ograničenja:
1. Sporazumno povišenje granice odgovornosti – tu je posrijedi sporazum naručitelja i brodara, time se štiti korisnik prijevoza. Ako je izdana teretnica, a povišenje nije u njoj naznačeno, onda nema pravni učinak prema brodaru.
2. Slučaj kvalificirane krivnje brodara – brodar odgovara neograničeno ako mu korisnik prijevoza dokaže da je štetu prouzročio osobno u namjeri da je prouzroči. Iz krajnje nepažnje, znajući da će šteta nastupiti
Naš zakon je prihvatio Visbijska pravila – brodar odgovara za punu štetu.
Mijenjanje odredbe o odgovornosti u korist brodara - iako su ove odredbe relativno prisilne, naš zakon u nekim situacijama dopušta dispozitivnost:
1. oštećenje, manjak ili gubitak tereta nastali prije početka ukrcavanja tereta
2. šteta zbog zakašnjenja – u ovom slučaju je dopuštena dispozitivnost, da toga nema brodar bi zbog zakašnjenja odgovarao za nastalu štetu
3. prijevoz živih životinja – specifična roba koja dopušta dispozitivnost
4. prijevoz tereta koji je na temelju suglasnosti krcatelja smješten na palubu
Odgovornost brodara u prijevozu opasnog tereta – zapovjednik broda može ako to nije protivno važećim propisima opasan teret u svako doba i bilo gdje iskrcati, učiniti ga bezopasnim, ali o tome mora obavijestiti brodara. Brodar ima pravo na naknadu štete. Ako se opasan teret prevozi s pristankom i znanjem brodara, brodari i naručitelji zajednički snose rizik. Ako je ugrožena sigurnost broda i okoliša, zapovjednik je ovlašten iskrcati robu, a u tom slučaju brodar ima pravo na vozarinu. U našem pravu ako je teret ukrcan bez znanja brodara, ostaje pravo iskrcaja tereta, a zapovjednik može iskrcati teret.

VOZARINA ILI PREVOZNINA

VOZARINA – cijena ili svota koju je naručitelj kao protustranka obvezan platiti brodaru za prijevoz stvari, odnosno za iskorištavanje brodskog prostora.
Visina vozarine – ovisi o ponudi i potražnji na svjetskom prostoru brodskog prometa
Linijske konkurencije – su sporazumi koji se zaključuju između brodara jedne ili više država što održavaju putničke pruge radi izbjegavanja međusobne konkurencije. Ako visina vozarine nije određena ugovorom određuje se prema prosječnom vozarinskom stavu, ne obuhvaća sve troškove tijekom putovanja.

Načini računanja vozarine:
a) vozarina po jedinici tereta – obračunava se po jedinici mase, obujma ili po broju komada. Ako roba nije označena, onda brodar odlučuje o načinu. Ako se ukrca više tereta nego što je ugovoreno, vozarina se razmjerno povećava, ako se ukrca manje tereta nego što je ugovoreno, vozarina se plaća za cijelu ugovorenu cijenu. Vozarina se može sniziti ako se ukrca dio tereta određenim brodskim ugovorom, a brodar je raspolagao neiskorištenim prostorom. Vozarina po vrijednosti – ugovara se prilikom prijevoza manjih pošiljaka velike vrijednosti, obračunava se u postotku od vrijednosti prevezenog tereta.
b) Vozarina po jedinici vremena- obračunava se i plaća po jedinici vremena, neovisno o kvaliteti, kvantiteti, masi ili obujmu. Ugovara se po vremenu iskorištavanja broda, primjenjuje se u brodarskim ugovorima na vrijeme.
c) Paušalna vozarina – ugovara se po jedinici brodskog prostora, kao cijena za iskorištavanje cijelog broda ili jednog njegovog dijela. Vozarina se plaća bez obzira jeli teret ukrcan ili nije, bez obzira na vrstu i količinu tereta

Dolazak tereta na odredište kao uvjet plaćanja vozarine
Vozarina se plaća samo za teret koji je prevezen i u odredišnoj luci stavljen primatelju na raspolaganje. Vozarina se plaća tek nakon izvršenja djela. Ako je vozarina plaćena unaprijed, a teret nije stigao, brodar treba vratiti vozarina.
Brodar ima pravo na vozarinu: kad brod otputuje s neukrcanom potpunom količinom robe, ako se teret vrati u mjesto ukrcaja jer je prijevoz takvog zabranjen.

Vozarina prema korisno prevaljenom putu – u slučaju brodoloma, zapljene, nemira, pobune, za spašeni teret brodaru pripada vozarina razmjerna korisno prevaljenom putu. Naš zakon se opredijelio za tzv. Distaničnu vozarinu – brodar ima pravo na razmjernu vozarinu ovisno o tome koliko je prevalio puta.

Obveznik na plaćanje vozarine – naručitelj je uvijek primarni dužnik vozarine, koja se plaća u odredišnoj luci i svih ostalih potraživanja brodara vezanih za prijevoz. Ta njegova obveza proizilazi iz ugovora. Njegova obveza ostaje, osim iznimno ako se primjenjuje CESSER – klauzula koja ga oslobađa isplate nakon odlaska broda. Ako se teret preuzima temeljem teretnice, primatelj je dužan platiti samo potraživanja navedena u teretnici. Ako primatelj ne plati vozarinu, brodar ima pravo zadržanja tereta.

PRIVILEGIJ NA STVARIMA UKRCANIM NA BRODU

Privilegij ili zakonska založna prava terete stvari koje su ukrcane na brodu. U trenutku nastanka privilegirane tražbine stvari moraju biti ukrcane na brod.
1. sudski troškovi - učinjeni u zajedničkom interesu radi očuvanja stvari
2. tražbina na osnovi nagrade za spašavanje i doprinosa iz zajedničkih havarija
3. tražbina iz ugovora o prijevozu uključuje troškove uskladištenja ukrcanih stvari.
Kod privilegija se ne traži retencija ili zadržanje stvari. Privilegiji na ukrcanim stvarima prestaju u ovim slučajevima:
1. kada prestane tražbina osigurana privilegijom
2. prodajom stvari u ovršnom ili stečajnom postupku
3. ako vjerovnik ne zatraži izdavanje privremene mjere kod nadležnog suda u roku od 15 dana od dana kada su stvari ukrcane
4. proglašenjem stvari pomorskim plijenom ili ratnim plijenom na moru.

PRESTANAK UGOVORA O PRIJEVOZU STVARI MOREM

Ugovor o prijevozu stvari morem redovito prestaje njegovim izvršenjem, ali on može prestati i prije nego što je ispunjen, nastupom određenih okolnosti.
1. PRESTANAK UGOVORA PO SILI ZAKONA- ugovor o prijevozu stvari automatski prestaje vrijediti kada je njegovo izvršenje trajno omogućeno djelovanjem više sile.
2. PRESTANAK UGOVORA ODUSTAJANJEM JEDNE OD UGOVORNIH STRANA
Zbog djelovanja više sile izvršenje ugovora o prijevozu stvari može biti onemogućeno za kraće ili dulje vrijeme. Ako prestane ugovor po sili zakona, brodar ima pravo na naknadu troškova u svezi s iskrcavanjem.
Brodar može odustati ako:
a) prekostojnice nisu plaćene, a teret ne daje osiguranje na izvršavanje potraživanja
b) ako vozarina kod brodskog ugovora na vrijeme nije plaćena u roku dospjelosti
c) prestanak ugovora jednostranim odustankom naručitelja
Ovim načinom je zaštičen naručitelj koji je ponekad prisiljen raskinuti ugovor. Kada je ugovoren prijevoz cijelim brodom, naručitelj može odustati od ugovora do svršetka ukrcavanja. Kada je ugovoren prijevoz razmjernim dijelom broda naručitelj može odustati od ugovora prije početka ukrcavanja ako plati vozarinu. Ako je izdana teretnica, naručitelj odustankom mora vratiti sve primjere teretnice.

UGOVOR O PRIJEVOZU PUTNIKA I PRTLJAGE

Putnik je osoba koja se prevozi brodom temeljem ugovora o prijevozu, ili koja prati vozilo ili žive životinje koje se prevoze temeljem ugovora o prijevozu stvari. Putnika koji nema putnu kartu, brodar može iskrcati i platit će dvostruku prevozninu. Ugovorom o prijevozu putnika brodar se obvezuje da će prevesti jednog ili više putnika, a naručitelj da će platiti prevozninu.
Stvarni brodar- osoba različita od brodara koja stvarno obavlja prijevoz u cjelosti, a može biti i vlasnik broda
Naručitelj – osoba kojoj se brodar obvezuje prevesti putnike

Obveze brodara iz ugovora o prijevozu mogu biti glavne i sporedne
Glavne- očuvanje putnikovog tjelesnog integriteta i njegov prijevoz, to je osiguranje minimalnog prikladnog prostora, održanje reda plovidbe, pravodoban polazak
Sporedne – nisu nužne za izvršenje prijevoza, a poduzimaju se u tijeku putovanja.
Brodar je dužan putniku izdati putnu kartu na njegov zahtjev-prigovor moguć pri izdavanju.
Putnik može odustati od ugovora, zakašnjenjem početka putovanja ili ako dođe do prekida putovanja, a on traje više od 12 h., putnik ima pravo:
1. zahtijevati da ga brodar preveze do mjesta odredišta zajedno sa prtljagom
2. zahtijevati da ga brodar vrati u polaznu luku
3. odustati od ugovora i tražiti povrat prevoznine
Brodar odgovara za povredu putnikova tjelesnog integriteta, na osnovi dokazane krivnje, osim ako je to nastalo usljed sudara ili brodoloma. Na jednom putovanju brodar odgovara do zakonske granice 46.666 obračunskih jedinica SPV-a. Norme o odgovornosti brodara su prisilnog karaktera.
Slijepi putnik – to je osoba koja nije s brodarom zaključila ugovor o prijevozu, ne želi platiti prevozninu i skriva se na brodu, neovlašteno i potajno je na brodu.
Prema konvenciji 1957 – takva bi osobu zapovjednik mogao predati vlasti u prvoj luci. Putnik bez putne karte plaća dvostruku prevozninu.
Prijevoz putnika – 1961 – Atenska konvencija o prijevozu putnika u kojoj je propisana krajnja granica odgovornosti za smrt putnika – 700.000 franaka po prijevozu
1976 – diplomatska konvencija u Londonu – cilj joj je bio da zlatnu klauzulu zamijeni SPV-om.
Prijevoz prtljage – Prtljaga je svaka stvar, uključujući i vozila, osim :
- stvari i vozila koja se prevoze na temelju ugovora o zakupu, na temelju teretnice
- osim živih životinja. Ručna prtljaga je ona koju putnik ima u kabini. Za prtljagu primljenu na prijevoz brodar je dužan izdati prtljažnicu – to je potvrda da je brodar primio prtljagu na čuvanje i prijevoz, pretpostavlja se istinit.
Brodar odgovara za oštećenje, manjak i za zakašnjenje njezine predaje putniku. Prijevoz ručne prtljage obuhvaća razdoblje za koje se putnik nalazi na brodu. Za ručnu prtljagu brodar odgovara po istim načelima kao i za povredu tjelesnog integriteta. Ako je riječ o predanoj prtljazi krivnja se uvijek predmnjeva, dok se ne dokaže suprotno. Odgovornost je ograničena: za ručnu prtljagu 833 obračunate jedinice , 3333 za ostalih 18 000
Šteta zbog zakašnjenja prtljage je materijalna šteta prouzročena time što prtljaga nije uručena putniku u razumnom roku. Putnik je dužan uputiti pisani prigovor brodaru u slučaju kada je posrijedi vidljiva šteta za ručnu prtljagu. Brodar ima pravo zadržanja ili prodaje prtljage da namiri svoja potraživanja.

UGOVOR O TEGLENJU

Ugovorom o teglenju brodar tegljača se obvezuje da svojim brodom tegli drugi brod do određenog mjesta, a brodar se obvezuje na plaćanje tegljarine. Visina je ugovorna.
Teglenje može biti: lučko i izvanlučko, dobrovoljno i obvezno.
Brodar je dužan brinuti se o očuvanju tereta na tegljenom brodu. Akcija spašavanja tegljačem se može ostvariti ako je brod u pogibelji. Brodar ima pravo na nagradu. Ako takva nagrada njemu inače pripada onda se ona može ugovorom isključiti. Ako je brod tegljača kriv za neuspjeh tegljenja onda nema pravo na tegljarinu.

PRIJEVOZ U KOJEM SUDJELUJE VIŠE PRIJEVOZNIKA

U suvremenoj praksi jedan prijevoznik često ne može obaviti cijelu prijevoznu uslugu. Tada je za izvršenje prijevoza potrebno organizirati više prijevoznika. Prijevoznici mogu sudjelovati u prijevozu stvari kada nisu u pravnom odnosu. Korisnik prijevoza sa svakim od njih zaključuje ugovor samostalno. Prijevoznici se mogu obvezati da će stvari prevesti samo do određene točke. On može preuzeti obvezu prijevoza do odredišta, a u pojedinim fazama prijevoza samovoljno se služiti drugim prijevozima – to je jedinstveni prijevoz uz sudjelovanje prijevoznika.
Ovakav oblik prijevoza može biti:
1. Izravan ili uzastopan – u njemu sudjeluje više prijevoznika iste grane prometa
2. mješoviti – u njemu sudjeluju prijevoznici različitih grana prometa
Izravni prijevoz stvari – izravna teretnica - ona ima osobine redovitih teretnica
Jedan primjerak izravne teretnice mora pratiti robu, brodar je zajedno s teretom predaje daljnjem brodaru. Brodar koji je sklopio ugovor mora odgovarati jer se ugovorom obvezao na to. Svaki brodar odgovara za svoju dionicu puta. Brodar koji je sklopio ugovor o izravnom prijevozu, brodar koji je izdao teretnicu i onaj koji je predao teret primatelju odgovaraju solidarno za cijeli put. Za štetu prouzročenu zakašnjenjem odgovaraju: brodar koji je sklopio ugovor i onaj koji je predao teret primatelju. Onaj koji je podmirio tražbine ima pravo regresa od drugih.
Izravni prijevoz putnika i prtljage – Brodar koji ugovori ovakav prijevoz mora izdati izravnu putnu kartu za cijeli ugovoreni put, a ako je preuzeo prtljagu izdaje izravnu prtljažnicu. Putniku odgovara brodar koji je ugovorio izravan prijevoz i brodar na čijem je dijelu puta šteta nastala. Za štetu prouzročenu smrču ili tjelesnom ozljedom putnika, solidarna je odgovornost. Brodar na čijem je dijelu puta nastala šteta odgovara za ručnu prtljagu. Ovdje postoji pravo regresa.
Mješoviti prijevoz – prijevoz brodovima i drugim sredstvima prijevoza. Brodar je dužan pribaviti usluge ostalih brodara i zaključiti ugovor o idućem prijevozu. Treba upotrijebiti pažnju dobrog gospodarstvenika. On odgovara putniku za svoj izbor.
Međunarodni mješoviti prijevoz stvari – mora se odvijati u najmanje dvije grane prometa uz jedinstven ugovor za cijelu prijevoznu relaciju i jednu ispravu. Ovaj oblik prijevoza se može urediti izvorima autonomnoga prometnoga prava ili unifikacijskim normama – tu spadaju: kodificirana jedinstvena pravila ili autonomno formularno pravo. Za multinacionalni ili mješoviti prijevoz stvari dovoljna su dva različita načina prijevoza, odgovornost je usmjerena na jednu osobu , predviđa se jedna prometna isprava, odgovara se po načelu pretpostavljene krivnje. Odgovornost je ograničena na 8,33 SPV po kilogramu bruto mase . Povlasticom ograničeno se ne može koristiti brodar ako je namjerno prouzročio štetu.
ZAKUP BRODA
Ugovorom o zakupu broda zakupodavatelj, kao osoba koja raspolaže brodom, daje zakupoprimatelju određeni brod na uporabu, uz plaćanje zakupnine, na taj način zakupoprimac stječe svojstvo brodara, ali to se odnosi na cijeli brod ne na razmjenu
Zakupodavac je dužan predati brod u stanju tako da se iskorištava prema namjeni. Jedno od glavnih prava je davanje naloga posadi. Ovaj ugovor mora biti u pisanom obliku inače nema pravni učinak. Ugovor na određeno vrijeme može se produžiti samo sporazumom, a na neodređeno vrijeme može se otkazati pismeno, najkasnije tri mjeseca unaprijed. Zakupoprimac snosi troškove pogona broda. Za štetu zbog nedostatka koji smanjuje sposobnost broda, odgovara zakupodavatelj. Zakupnina se plaća mjesečno unaprijed. Ako zakupoprimac ne vrati brod na vrijeme, za prekoračeno vrijeme treba platiti naknadu u visini dvostruke zakupnine. Ugovor o zakupu prestaje u slučaju propasti broda, trajne nesposobnosti za iskorištavanje.
POMORSKE HAVARIJE

Havarija je šteta, kvar, u pomorskom smislu označava sva oštećenja i gubitke i izvanredne troškove koje pretrpi brod ili teret tijekom pomorskog pothvata. Mogu biti: havarije štete i havarije troškova, zajedničke havarije i posebne havarije-prema okolnostima koje su prouzročile štetu.
Zajednička havarija- imovina sudionika u pomorskom pothvatu, zajednički je izložena opasnostima. U interesu je svih sudionika da se pothvat uspješno završi. Ponekad se imovina može spasiti samo ako se namjerno počini šteta.
U havariji se utvrđuje DOPRINOS ILI KONTRIBUCIJA. Institut zajedničke havarije je bio poznat već u starome grčkom pravu. Odredbe o zajedničkim havarijama su dispozitivne naravi.
Bitni element zajedničke havarije su:
1. Izvanredna žrtva ili trošak – osnovni uvjet koji se kod zajedničke havarije zahtijeva. Podnesene žrtve, štete, troškovi moraju proizilaziti iz neredovitog tijeka plovidbe.
2. Namjernost i razumnost čina-trošak i šteta moraju biti namjerno učinjeni. Zapovjednik broda odlučuje o žrtvama i troškovima radi zajedničkog spasa broda. Zajedničku havariju čine žrtve učinjene po naredbi zapovjednika. Izvanredna šteta mora biti razumno podnesena.
3. Zajednička pogibelj – potrebno je da se brod i teret nalaze u zajedničkoj pogibelji. Stvarna pogibelj ne mora biti ista za brod i za teret.
4. Zajednički spas – čine zajedničke havarije, mora se poduzeti radi zajedničkog spasa broda i tereta, žrtve i troškovi mogu imati zajedničku korist za brod i teret. Za zajedničku havariju priznaju se samo gubici i troškovi koji su podneseni za zajednički spas broda i tereta, a ne i oni nakon postignutog spasa.
Krivnja jednog od sudionika i zajednička krivnja – nedvojbeno je da nema zajedničke havarije ako izvanredna šteta nije razborito podnesena.
Tipične štete na teretu ili brodu
a) bacanje tereta u more – zapovjednik broda u pogibelji odlučivao je koji će teret i kako izbaciti. Najprije je izbacivao teret bez teretnice, pa onaj iz skladišta. Teret ukrcan na palubu je zajednička havarija ako ga priznaju trgovački običaji. Ako je teret bačen u interesu jedne stranke, nema havarije.
b) Gašenje požara – požar je posebna havarija, nastaje višom silom ili nečijom krivnjom. Štete koje nastanu nakon požara čine zajedničku havariju.
c) Hotimično nasukavanje i odsukavanje nasukanog broda
Ako je zapovjednik namjerno nasukao brod, spas interesa čini zajedničku havariju. Štete nastale pri hotimičnom nasukavanju ne ubrajaju se, ostale jesu
d) Normalna upotreba stroja-u zajedničke havarije ubrajaju se samo one štete na strojevima koje su učinjene u namjeri da se brod u pogibelji oslobodi
e) Upotreba tereta, brodske opreme i zaliha – ako se brodska oprema i zalihe upotrijebe kao pogonski materijal, priznaje se kao zajednička havarija.
Izvanredni troškovi
a) Troškovi u luci skloništa – luka skloništa je ona luka u koju je brod zbog pretrpljene nesreće prisiljen nepredviđeno stati kako bi obavio popravke i nastavio putovanje ili se sklonio zbog sigurnosti i očuvanja broda i tereta. Ako nastanu nezgode radi zajedničkog spasa svih interesa, zapovjednik je ponekad prisiljen skloniti se u luku najpovoljniju za brod. Kao zajednička havarija neće biti priznati kvarovi koji nisu ugrozili sigurnost broda. Pomicanje tereta se priznaje kao havarija ako je potrebno radi sigurnog putovanja.
b) Troškovi spašavanja – zajednička havarija postoji ako su akcije spašavanja poduzete radi zaštite od opasnosti imovine obuhvaćene zajedničkim pomorskim pothvatom.
c) Supstituirani troškovi – oni ne spadaju u zajedničku havariju, ali se ipak priznaju kao havarija jer su podneseni umjesto drugih troškova koji predstavljaju havariju, tj. Oni su supstitucija tim troškovima.
d) Ostali troškovi – troškovi zbog gubitka vozarine i svi ostali koji nisu konkretni
Likvidacija zajedničke havarije – provodi je likvidator zajedničkih havarija
1. kronološki prikaz događaja – prikupljaju se podaci koji će kasnije poslužiti u postupku doprinosa sudionika u pomorskom pothvatu u havariji. Prikazuje se havarijska obveznica i druga jamstva, procjene vještaka.
2. pravni prikaz – analizira se teretnica koja se odnosi na zajedničku havariju
3. diobna osnova – diobna masa se sastoji od popisa vjerovničke mase i dužničke mase, njihove ukupne vrijednosti i postotak doprinosa.
Doprinosi u zajedničkoj havariji
a) Vjerovnička masa – čini je imovina oštećena činom zajedničke havarije, troškovi i troškovi likvidacije. Vrijednost broda se određuje prema vrijednostima u vrijeme i u luci gdje se završava zajednički pothvat. Troškovi popravka broda koji ulaze u vjerovničku masu nisu podložni oblicima po načelu «novo za staro», osim ako je brod stariji od 15 godina.. Odbici se određuju prema starosti broda računajući od 31.12. one godine u kojoj je gradnja broda završena pa do havarije. Ako je posrijedi potpuni gubitak broda , iznos koji ulazi u vjerovničku masu, određuje se prema procijenjenoj vrijednosti broda u neoštećenu stanju. U havariju se priznaje provizija od 2 % na izdatke, osim za osobne dohotke i izdržavanje posade, koji nisu nadoknađeni tijekom putovanja.
b) Dužnička masa – sve vrijednosti koje su se našle u pogibelji u trenutku havarije. U dužničku masu ulazi brod s neto vrijednošću na završetku plovidbenog pothvata, vozarina od koje se odbijaju troškovi, vrijednost svih šteta na brodu i tereta. Dužnička masa ne obuhvaća predmete za osobnu upotrebu i prtljagu putnika za koju nije izdana teretnica. Koeficijent doprinosa dobijemo ako vjerovničku masu podijelimo s dužničkom.
Zajednička havarija – jamstva i isprave – kao sigurnost za isplatu potraživanja vjerovnicima pripada pravo retencije tereta.
HAVARIJSKA OBVEZNICA – najstariji oblik isprave o jamstvu za doprinos u havariji
DODATNA JAMSTVA – polaganje gotovog novca ili bankovno jamstvo. Ovi se oblici koriste uz potpisivanje havarijske obveznice od ovlaštenika tereta, u obliku brzojava.
AVERAGE UNDERTAKING – isprava koja se izdaje bez prethodnog potpisa ovlaštenika
NON SEPARATION AGREEMENT- glavna mu je svrha da se otpremanjem tereta do krajnjeg odredišta drugim brodom ne mijenjaju prava i obveze stranaka. Naš pomorski zakon prihvaća da brodar ima pravo zadržati teret koji ulazi u dužničku masu dok ne dobije jamstvo da će mu dužnik isplatiti dio doprinosa što ga tereti u zajedničkoj havariji
Praktički postupa zapovjednika broda nakon zajedničke havarije
Zakonska obveza zapovjednika broda je da posljedice havarije najkasnije u roku 24 sata ubilježi u brodski dnevnik. U lučkoj kapetaniji treba u roku 24 sata nakon dolaska broda u luku podnijeti prijavu pomorske nezgode. Zapovjednikova je dužnost i utvrđivanje mogućih oštećenja broda, on se mora pobrinuti i oko nabavke jamstva za doprinos u zajedničkoj havariji. U suglasnosti s brodarom odabire se mjesto popravka broda.
Posebna havarija – to su svi izvanredni troškovi koje pretrpi brod ili teret, kao i sve štete koje zadese brod slučajem, višom silom, nemarnošću. Posebnu havariju ne izaziva namjerno zapovjednik broda radi spasa broda. Snosi je stranka na čijoj je imovini havarija nastala bez prava na doprinos. Brodar nadoknađuje štetu korisniku prijevoza ako je skrivio oštećenje.

SUDAR BRODOVA

Sudar brodova – je događaj u kojem jedan brod ili više brodova izravnim dodirom ili neizravno prouzroči štetu drugom brodu, odnosno imovini i osobama na brodu.
a) SRAZ ILI IZRAVNI SUDAR – stvarni sudar između dvaju ili više brodova , kada se dodirnu trupom ili pojedinim dijelovima svoje opreme.
b) NEIZRAVNI SUDAR – jedan brod plovi prevelikom brzinom praveći valove i tako nanese štetu drugome brodu privezanom uz obalu. Odredbe o sudaru se primjenjuju na odgovornost za štetu koju jedan brod prouzroči drugome brodu zbog obavljanja manevra iako nije bilo stvarnog sudara.
Naknada štete u slučaju sudara- primjenjuje se načelo dokazane krivnje. Ako je šteta prouzročena krivnjom dvaju ili više brodova, svaki odgovara razmjerno svojoj krivnji, taj razmjer ocjenjuje sud ili arbitraža (70+30%), a ako se omjer krivnje ne može utvrditi, dijeli se na jednake dijelove (50+50%). U slučaju štete nastale sudarom naknađuje se stvarna šteta i izmakli dobitak. Brodar odgovara prema načelima o općem ograničenju svoje odgovornosti. Kod materijalne štete nema solidarne odgovornosti. Ako je nastupila ozljeda ili smrt solidarno odgovaraju brodovi čijom je krivnjom došlo do sudara. Ako je štetu prouzročila viša sila štetu snosi oštećenik.
Praktički postupak zapovjednika u slučaju sudara – u slučaju sudara zapovjednik broda je dužan poduzeti spašavanje drugog broda s kojim se sudario, dužan je brodu s kojim se sudario priopćiti ime i luku upisa broda kojim zapovijeda, ime posljednje luke iz koje je isplovio i ime luke u koju plovi. Sve podatke bi trebao unijeti u neslužbeni pismeni podsjetnik, mora obavijestiti brodara o svemu.
Međunarodni izvori prava - 1910 je donesena međunarodna konvencija za izjednačavanje pravila o sudaru brodova 1952 – međunarodna konvencija za izjednačavanje pravila o kaznenoj nadležnosti za sudar i plovidbene nezgode. 1972 – konvencija o međ. pravilima za izbjegavanje sudara na moru. LISABONSKA PRAVILA – 1987 – skup jednoobrazno usuglašenih normi u slučaju štete kod sudara brodova.

SPAŠAVANJE

Spašavanje je svaka potrebna i korisna pomoć pružena imovini i osobama koje se nalaze u opasnosti na moru. Opasnost mora ugrožavati živote osoba i prijetiti gubitku imovine . Spašavanje je samo ona djelatnost koja ima koristan rezultat – može biti potpun i djelomičan. Spašavanje osoba – to je pravna obveza spašavanja. Zapovjednik broda koji dozna da su osobe u opasnosti dužan je krenuti im u pomoć najvećom brzinom.
Razlozi koji oslobađaju zapovjednika da krene u spašavanje osoba:
a) ako bi poduzimanje tog čina predstavljalo ozbiljnu opasnost za brod
b) ako dozna da je drugi brod krenuo u spašavanje
c) ako od zapovjednika broda u pogibelji dozna da pomoć više nije potrebna
Spašavanje imovine – to je spašavanje brodova i stvari s brodova. Spašavatelj je dužan pri spašavanju upotrijebiti dužnu pažnju dobrog privrednika. Zapovjednik je dužan surađivati sa spašavateljem.
Spašavatelj je brodar broda koji je poduzeo spašavanje i članovi posade.
Nagrada za spašavanje prema konvenciji iz 1910 za spašavanje osoba ne duguje se nagrada. Visina nagrade ne može biti viša od vrijednosti broda. Iznos nagrade stranke mogu ugovoriti, ako nisu ugovorile, odlučuje sud.


Uzima se u obzir:
1. spašena vrijednost broda i stvari s broda
2. vještine i napori spašavatelja
3. opseg postignutog uspjeha
4. priroda i stupanj opasnosti
5. rizik odgovornosti i drugi rizici
6. brzina pruženih usluga
7. djelotvornost opreme spašavatelja
8. utrošeno vrijeme, uložene troškove i gubitke spašavatelja
Sud može smanjiti nagradu spašavateljima ako su svojom krivnjom izazvali potrebu spašavanja. Ako spašavatelj spašava protivno naredbi zapovjednika, nema pravo na nagradu.
Posebna naknada – uvedena konvencijom iz 1989. Da bi se pristupilo odmjeravanju posebne naknade , traži se ispunjenje dvaju zahtjeva :
1. spašavatelj mora obaviti operaciju spašavanja ako teret prijeti morskom okolišu
2. spašavatelj nije uspio u spašavanju, jer nije spasio imovinu
Spašavatelj ne smije biti nemaran u sprječavanju ili umanjenju štete za okoliš.
Dužnost zapovjednika broda:
Mora izbjegavati prizivanje drugog broda u pomoć, treba izvijestiti brodara o operaciji spašavanja. Kod svake komplicirane i dugotrajne akcije spašavanja zapovjedniku se preporučuje da vodi kronološke bilješke o tijeku spašavanja. Lučku kapetaniju mora obavijestiti o nezgodi. Nakon spašavanja treba utvrditi troškove i napraviti sažeti izvještaj.
Konvencija o trajanju i spašavanju i priručnik MERSAR 1979 u Hamburgu – izglasana je međ. konvencija o spašavanju na moru. Konvencija je usvojila 8 rezolucija, a jedna od njih je preporuka državama da upotrebljavaju i priručnike vezane za tu materiju koji se zove MERSAR I IMOSAR
MERSAR :
1. postupanje broda u nevolji
2. koordinacija spašavanja i traganja
3. postupanje broda koji pruža pomoć, prima pozive, djeluje u nezgodi.
Osobito je važno poglavlje o planiranju u vođenju traganja
IMOSAR – organizacija službe za traganje i spašavanje, praktične postupke sudionika

VAĐENJE POTONULIH STVARI

Potonulom se smatra stvar koja je stalno i potpuno pod vodom.. Potonulu stvar može vaditi domaća ili strana osoba koja na osnovi imovinskog prava ima pravo raspolagati tom stvari – to je ovlaštena osoba. Ako potonula stvar može prouzročiti smetnje ili opasnosti u plovidbi, ,kapetanija će ovlaštenoj osobi narediti da u primjerenom roku izvadi potonulu stvar. Ako kapetaniji nije poznata ta osoba, vađenje može poduzeti ovlašteni krivični organ. Ako su za vađenje potonule stvari potrebna osobita nautička i tel. sredstva i osobita stručnost, ovlaštena osoba može vaditi potonulu stvar, samo pomoću domaće ili strane fizičke ili pravne osobe.
Imovinskopravni odnosi u svezi sa vađenjem potonule stvari-potonula stvar na kojoj postoji pravo vlasništva , a ne izvadi se u roku 10 g.od dana kada je potonula postaje vlasništvo RH. Izvođač radova koji vadi potonulu stvar na temelju odluke nadležnog organa odgovara za štetu koju prouzroči svojim radom ako ne dokaže da se šteta nije mogla izbjeći upotrebom dužne pažnje-odgovara po načelu pretpostavljene krivnje . Ako je riječ o samovoljnom vađenju, bez odluke nadležnog organa, tada za prouzročenu štetu izvođač radova uvijek odgovara. On ima pravo naknade za vađenje. Izvođač radova ima pravo zaloga na izvođenoj potonuloj stvari.

IZVANUGOVORNA ODGOVORNOST VLASNIKA BRODA I BRODARA

1. Odgovornost za smrt i tjelesne ozljede
Za smrt i tjelesne ozljede kupača i drugih osoba na moru, koje prouzroči brod, odgovara vlasnik broda, brodar i osoba koja u tom trenutku upravlja brodom. Ako im je brod protupravno oduzet, tada ne odgovaraju. Temelj odgovornosti ovisi o području gdje je štetni događaj nastupio. Odgovornost postoji uvijek ako je ozljeda i smrt nastupila na području proglašenom kupalištem. Propisana je vrlo stroga objektivna odgovornost. Ako je prouzročena u luci onda se odgovara po načelu dokazane krivnje. Ako je smrt nastupila na području u kojemu se zabranjuje pojedini načini plovidbe-odgovornost je apsolutno objektivna
2. Odgovornost za oštećenje stvari i onečišćenje okoliša
Odnosi se na odgovornost broda za štetu koju nanese operativnim obalama, lukobranima, lučkim uređajima i postrojenjima, plutajućim objektima, odgovornost broda za štete od izlijevanja ili izbacivanja opasnih tvari i štetnih za okoliš – odgovornost je kauzalna.
3. Odgovornost za onečišćenje od broda izlijevanjem ulja – 1969 je donesena međunarodna konvencija o ovom obliku odgovornosti.
Za materijalne štete trećima odgovara brodovlasnik na temelju stroge kauzalne odgovornosti.
Brodovlasnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da:
a) šteta od onečišćenja nastala ratom, neprijateljstvima i prirodnom pojavom
b) da je šteta rezultat namjernog djelovanja treće osobe
c) da šteta u cijelosti potječe od drugog štetnog postupka
Odgovornost brodovlasnika je ograničena visinom – do određene visine SPV-a
Konvencija iz 1969 predviđa obvezno osiguranje odgovornosti brodovlasnika. On je dužan pribaviti potvrdu da je osigurao svoju odgovornost. Kopija potvrde se prilaže upisniku brodova. Ova konvencija daje pravo da oštećeni podnese tužbu izravno protiv osiguratelja.
Obveza osiguranja se odnosi na tankere koji prevoze više od 2000 tona nafte.
1. Protokol iz 1984 unosi promjene u definiciji broda – plovila na moru sagrađena za prijevoz nafte u rasutom stanju. Ova konvencija se primjenjuje i za vrijeme putovanja praznog tankera, ako je prazan nakon prijevoza i iskrcaja nafte.
2. Konvencija iz 1969 definira naftu – sva postojana ugljikovodikova mineralna ulja, osobito sirovu naftu, teško dizelsko ulje i mazivo ulje.
3. Intervencija protokola-opisuje štetu zbog onečišćenja i ona predstavlja:
a) svaki gubitak ili oštećenje nastalo izvan broda zbog izbacivanja nafte s broda
b) troškovi zaštitnih mjera i daljnje oštećenje nastalo poduzimanjem ovih mjera
4. Protokol 1984 – događaj – svaka činjenica ili skup činjenica istoga podrijetla koje izazivaju štetu od onečišćenja ili stvaraju veliku prijetnju nastanku štete.
5. Konvencija 1969 – primjenjuje se na štetu nastalu zbog onečišćenja prouzročenu na području države ugovarateljice, uključujući njezino teritorijalno more i u isključivom gospodarskom pojasu ako ga je država proglasila.
6. Brodovlasnik nema pravo naknade štete protiv osoba: službenika ili punomoćnika, naručitelja ugovora o prijevozu, osobe koja spašava brod s pristankom vlasnika, osobe koje poduzima zaštitne mjere svih službenika
7. Protokol 1984 – osnovni razlog njegova donošenja je bio – povišenje granice odgovornosti brodovlasnika. Vlasnik broda ima pravo ograničiti svoju odgovornost po događaju – 3 milijuna obračun. jedinica za brod preko 5 tona. Osnova za ograničenje odgovornosti je tonaža broda.

Vlasnik mora, ako se želi okoristiti ograničenjem osnovati fond u visini ukupne odgovornosti kod suda ili drugog nadležnog organa jedne od država ugovarateljica. Taj se fond osniva polaganjem svote, bankovnog jamstva koje priznaje zakonodavstvo države ugovarateljice ili sud smatra dostatnim.
8. Osnivanje «Međunarodnog fonda za naknadu štete od onečišćenja naftom» .
1976 u Londonu je donesena međunarodna konvencija o odgovornosti i naknadi štete u svezi s prijevozom opasnih i štetnih tvari morem, ova će konvencija stupiti na snagu:
- ako je prihvati najmanje 12 država (uključujući 4 s 2 milijuna bruto tona)
- osobe koje doprinose Fondu su u prethodnoj godini primile ukupnu količinu od 40 tona tereta koje podliježu doprinosu na opći račun.

ODGOVORNOST PRIJEVOZNIKA

ODGOVORNOST PRIJEVOZNIKA ZA PRAVOVREMENI POČETAK PUTOVANJA, PREKID I ZAKAŠNJENJE U PRIJEVOZU PUTNIKA

ZOO sadrži ugovorne odredbe o prijevozu osoba. Tim ugovorima se obvezuje prijevoznik da preveze na određeno mjesto neku osobu, koja se obvezuje prijevozniku na plaćanje naknade. U zračnom prometu prijevoznik se obvezuje prevesti putnika od mjesta polaska do mjesta odredišta u vrijeme predviđeno redom letenja, a putnik plaća prevozninu. Ugovorne strane su prijevoznik i putnik, bitni element ugovora je određivanje prijevoznog puta i obveza plaćanja obavljenog prijevoza – prevoznina.
Obveze prijevoznika – mogu biti glavne i sporedne
GLAVNE OBVEZE – očuvanje putnikova tjelesnog integriteta i njegov prijevoz. On treba osigurati minimum prikladnog prostora u vozilu i davanje hrane. Tu još spada i pravodobni početak putovanja, pravodobni dolazak na odredište
SPOREDNE OBVEZE – poduzimaju se tijekom putovanja, a nisu nužne za izvršenje prijevoza. Ako putnik ne stigne na vrijeme, nastaje zakašnjenje u prijevozu. Ako je odgovoran prijevoznik, dužan je naknaditi svaku štetu za koju putnik dokaže da mu je prouzrokovana zakašnjenjem (stvarna šteta i izmakla korist)
Prijevoznik neće odgovarati za nepredvidive , izvanredne štete. Prema ZOO_u prijevoznik odgovara za štetu koju putnik pretrpi zbog zakašnjenja, osim ako ga je uzrokovao neotklonjiv uzrok. Tu je potrebno postupati sa povećanom pažnjom, pažnjom dobrog stručnjaka. Onda nema odgovornosti. Takvu je pažnju dužan dokazati prijevoznik, on odgovara presumiranom krivnjom. Kod zakašnjenja se dozvoljava sloboda ugovaranja, kod povrede tjelesnog integriteta primjenjuju se prisilne odredbe.

PRIJEVOZ PUTNIKA U POMORSKOJ I UNUTRAŠNJOJ PLOVIDBI

Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi regulira: odgovornost za zakašnjenje početka putovanja i odgovornost za prekid putovanja.
1. Putnik može odustati od ugovora ako brod ne započne putovanje koje će se obaviti u granicama Jadranskog mora, odnosno unutrašnjih voda, jedan sat poslije ugovorenog vremena i izvan tih granica u tijeku 12 sati ugovorom određenim. Ako je putnik odustao ima pravo na povratak cijele prevoznine . Ako je do zakašnjenja početka putovanja došlo namjerno ili krajnjom nepažnjom brodara, on je dužan naknaditi štetu putniku. Namjeru dokazuje putnik.
2. Ako brodom nije uzrokovano zakašnjenje, poziva se na ograničenje odgovornosti. Ove odredbe nisu prisilne, stranke ih mogu slobodno ugovarati.
3. Ako je u tijeku putovanja došlo do njegova prekida , koji traje više od 12 h.u granicama Jadranskog mora ili 3 dana izvan tih granica, putnik uma pravo zahtijevati:
a) da ga brodar drugim prijevoznim sredstvom preveze do odredišta
b) zahtijevati da ga brodar u primjerenom roku s prtljagom vrati u polaznu luku
c) odustati od ugovora i tražiti da mu brodar vrati prevozninu
Ako su ti razlozi na strani putnika , ugovor prestaje bez prava na vraćanje prevoznine. Ako putnik ne podnese pismeni zahtjev, gubi pravo tražiti nastavak putovanja . Zakon je isključio odgovornost za zakašnjenje dolaska, ali se to ipak može ostvariti:
1. stranke ga mogu ugovoriti
2. primjenom načela savjesnosti i poštenja
Plovidbeni zakon pomorskom plovidbom smatra plovidbu koja se obavlja na moru, rijekama Jadranskog sliva do granica plovnosti s morske strane.

VRSTE UGOVORA O PRIJEVOZU STVARI MOREM

1. BRODARSKI – brodar se obvezuje prevesti stvari cijelim brodom, razmjernim dijelom broda ili brodskim prostorom, sklapa se za jedno ili više putovanja.
2.VOZARSKI – prestacija brodara je prijevoz pojedinih stvari. Prestacija – svaki čin koji je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku, predmet obveze –činidba.
Ugovor mora biti u pismenom obliku. Podugovaranje-naručitelj može ugovoriti s trećom stranom (podnaručiteljem) ugovor o prijevozu stvari brodom . Naručitelj može podugovarati samo ako je to brodskim ugovorom izričito predviđeno. Plovidbeni zakon regulira prestanak ugovora – po sili zakona ili odustankom stranaka. Svaki naručitelj može odustati od ugovora prije početka ukrcavanja, ako plati cijelu vozarinu, naknadu za prekostojnice i druge troškove. Brodar je dužan obaviti putovanje u ugovorenom roku, a ako nije ugovoreno onda to treba biti u primjerenom roku.

PRIJEVOZNE ISPRAVE – nakon završenog ukrcavanja brodar je dužan krcatelju na njegov zahtjev izdati teretnicu. U unutrašnjoj plovidbi brodar ima pravo zahtijevati da se izda tovarni list, kao dokaz zaključenja ugovora. U pomorskoj plovidbi brodar je dužan krcatelju izdati više izvornih teretnica , a u unutrašnjoj plovidbi izdaje se samo jedan primjerak teretnice. Teretnica mora sadržavati oznaku da se radi o njoj radi razlikovanja s teretnim listom. Kada se utvrdi da podaci o teretu koje je krcatelj dao brodaru nisu točni ili da teret nije i dobrom stanju, brodar može unijeti u teretnicu primjedbe. Brodar unosi primjedbe ako roba nije odvagana, odbrojena ili odmjerena. Kod čiste teretnice (bez primjedbi) brodar trećoj osobi ne može dokazivati da teret nije primio onako kako proizilazi iz podataka u teretnici. Time se podržava načelo o teretnici kao vrijednosnom papiru koji ima neoborivu dokaznu snagu. Brodar odgovara za robu imatelju teretnice ako ovaj dokaže da je teret predan onako kako je u teretnici naznačeno.
TOVARNI LIST – izdaje se u jednom primjerku uz potpis brodara i krcatelja. Tovarni list je dvostrana izjava, prati robu. Izdavanjem tovarnog lista pretpostavlja se da je sklopljen ugovor o prijevozu. U tovarnom listu je obvezna oznaka tvrtke, ime i adresa primatelja. Tovarni list glasi na ime. Podatke u tovarni list unosi krcatelj. Tovarni list nije vrijednosni papir, ne sadrži primjerak brodara, nema neoborivu dokaznu snagu, tu uvijek vrijedi pravilo o pretpostavljenoj dokaznoj snazi.

ODGOVORNOST BRODARA ZA ŠTETE NA STVARIMA I ZA ZAKAŠNJENJE

Brodar je dužan pravovaljano izvršiti ugovor o prijevozu i u roku predati robu bez oštećenja, manjka ili gubitka primatelju. Potrebno je utvrditi osnovu, opseg i visinu odgovornosti. Odredbe odgovornosti u nas su kogentne naravi. Ako se sumnja da je oštećenje nastalo na području pomorske ili unutrašnje plovidbe, pretpostavlja se, dok brodar ne dokaže suprotno, da su nastale tamo gdje se mogu primijeniti propisi najnepovoljniji za brodara.
Ako se radi o mješovitom prijevozu( dijelom u pomorskoj, dijelom u unutrašnjoj plovidbi) brodar odgovara po propisima luke gdje mora predati teret. Brodar odgovara u svakoj plovidbi, na osnovi pretpostavljene krivnje. Temeljna obveza brodara je osposobljavanje broda za plovidbu. Brodar dokazuje da je upotrijebio dužnu pažnju kod osposobljavanja broda. Brodar pomorskog broda dužan je ulagati dužnu pažnju do početka putovanja. Brodar unutrašnje plovidbe ulaže dužnu pažnju za čitavo vrijeme putovanja. Za radnje i propuste zapovjednika, članova posade odgovara brodar kao za svoje. Pomorski brodar odgovara za štetu koja je na teretu uzrokovana požarom, ako se dokaže da je požar skrivio osobnom radnjom ili propustom. ZOO propisuje objektivnu odgovornost prijevoznika za gubitak, oštećenje, zakašnjenje stvari.
Prijevoznik je oslobođen odgovornosti za izuzete slučajeve i posebne opasnosti.
Prijevoznik odgovara na temelju činjenice prouzrokovane štete osim u 3 slučaja:
1. oslobođen je odgovornosti za radnje korisnika prijevoza
2. oslobođen je ako dokaže da je šteta uzrokovana svojstvima iz same stvari
3. oslobođen je ako nastupi viša sila – vanjski nepredvidiv i neotklonjiv događaj
IZUZETI SLUČAJEVI
1. skrivene mane broda ili nesposobnost za plovidbu
2. viša sila, pomorske nezgode, ratni događaji, nemiri, pobune, međ. zločini
3. sanitarna ograničenja i druge mjere državnih organa
4. radnje i propusti krcatelja ili osoba ovlaštenih na raspolaganje teretom
5. obustava rada, štrajk, masovno isključenje radnika s posla
6. spašavanje ili pokušaj spašavanja ljudi i imovine na moru
7. skretanje broda prilikom spašavanja iz opravdanih razloga
8. prirodni gubitak ili oštećenje tereta
9. nedovoljno pakiranje ili nedovoljno trajne oznake na teretu
POSEBNE OPASNOSTI
1. smještaj tereta na palubi ako je tako ugovoreno i naznačeno u prijevoznoj ispravi
2. pomanjkanje ili slabo stanje ambalaže, tako da je teret oštećen
3. ukrcavanje tereta od strane krcatelja ili iskrcavanje od strane primatelja
4. prijevoz u plombiranom skladištu, uz uvjet da ga je plombirao krcatelj
5. narav robe koja je po svojstvima podložna oštećenje
6. prijevoz živih životinja
ZAKAŠNJENJE – granica odgovornosti za zakašnjenje zasniva se na vozarini
Brodar unutrašnje plovidbe odgovara za štetu zbog zakašnjenja u predaji tereta najviše do visine vozarine. Brodar nema pravo na ograničenje odgovornosti prema plovidbenom zakonu, ako se dokaže da je štetu prouzročio namjerno. Pomorski brodar gubi pravo na ograničenje odgovornosti, samo ako se radi o osobnoj kvalificiranoj krivnji, a brodar unutrašnje plovidbe odgovara i kada su krive osobe koje rade za brodara.
Razlika u položaju brodara pomorske i unutrašnje plovidbe postoji i u slučaju dispozitivnosti propisa o odgovornosti, koja se dopušta samo iznimno.

Plovidbeni zakon za pomorsku plovidbu dopušta ugovaranje u korist brodara:
1. ako je oštećenje , manjak ili gubitak tereta nastao prije ili nakon iskrcaja3
2. za štete zbog zakašnjenja
3. u prijevozu živih životinja
4. u prijevozu tereta koji je na temelju pismenog pristanka krcatelja smješten na palubu
Za unutrašnju plovidbu spominju se samo dva slučaja:
1. ako je oštećenje nastalo prije ukrcaja ili nakon iskrcaja
2. štete zbog zakašnjenja

ODGOVORNOST ZA GUBITAK ILI OŠTEĆENJA PUTNIČKE PRTLJAGE

Postoji ručna prtljaga – koju putnik sam čuva i nadzire i stvari koje prijevoznik može primiti na prijevoz – to je predana ili registrirana prtljaga. Za ručnu prtljagu temelj odgovornosti je dokazana krivnja. Ako je nastupila prometna nezgoda, odgovara prijevoznik jer putnik tada ne može čuvati prtljagu. Za predanu prtljagu odgovara se temeljem presumirane krivnje, a može biti kauzalna, ako je pooštrena odgovornost prijevoznika za stvari.
VISINA ODGOVORNOSTI
Brodar odgovara do stvarne štete, ali najviše do fiksirane granice. Visina odgovornosti ovisi o tipu prtljage.
PRAVNI UČINAK PRIGOVORA PUTNIKA O ŠTETAMA NA PRTLJAZI
U prijevozu stvari pismeni prigovor se može uputiti prilikom preuzimanja, a u prijevozu putnika prilikom iskrcavanja. U prijevozu prtljage koju putnik odmah nakon završetka putovanja nosi sa sobom, a brodar nije znao za njen sadržaj ni masu, postoji puno opravdanje da se odnos putnik-brodar razrješava u trenutku kada brodar gubi svaku kontrolu nad putnikovim stvarima. Ako putnik ne uloži prigovor pravovremeno, brodar je oslobođen odgovornosti.
PRIJEVOZ PUTNIKA U CESTOVNOM PROMETU
Putnik može odustati od ugovora i zahtijevati vraćanje prevoznine, ako prijevoz nije započeo u ugovoreno vrijeme. Ovdje nema određenih rokova koji moraju proteći nakon ugovorenog vremena da bi putnik stekao pravo na odustanak od putovanja (ti rokovi postoje u pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi) Naš zakon govori samo o dužnosti prijevoznika na vraćanje prevoznine, a ne govori ništa o nadoknadi štete. Ako se tijekom putovanja prijevoz prekine, a za taj prekid putnik nije odgovoran, on ima pravo po svom izboru:
1. zahtijevati da ga prijevoznik svojim ili drugim prikladnim sredstvom preveze do odredišta
2. zahtijevati da ga prijevoznik zajedno sa prtljagom vrati u polazno mjesto i vrati prevozninu
3. odustati od ugovora i zahtijevati da mu prijevoznik vrati prevozninu
Zakon o ugovorima o prijevozu u cestovnom prometu za prekid putovanja predviđa i odgovornost za naknadu štete. Predviđa se i ograničenje odgovornosti do dvostruke prevoznine. Prijevoznik se može pozivati na povlasticu ograničenja samo ako dokaže da šteta nije uzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom. Ovdje vrijedi načelo o odgovornosti na osnovi pretpostavljene kvalificirane krivnje. U cestovnom prijevozu, prijevoznik odgovara i za zakašnjenje u dolasku. Zahtjev za naknadu štete zbog zakašnjenja mora se postaviti najkasnije za 15 dana od dana kada se putovanje završi, ako prođu rokovi, nema odgovornosti.
SPECIFIČNA ODGOVORNOST (OBJEKTIVNA)U PRIJEVOZU ŽIVIH ŽIVOTINJA U CESTOVNOM PROMETU

Prijevoz živih životinja, odnosno stoke pripada u tzv. Posebne prijevoze, oni ne predstavljaju redovite trgovačke terete. Narav ove vrste robe nameće niz specifičnih prava i obveza . Kako se radi o živim bićima razlozi humanosti nameću poseban postupak zaštite i osiguranja. Žive životinje mogu biti ishodište zaraznih bolesti, zato se ovaj prijevoz regulira nizom veterinarskih propisa prisilne naravi.
Odgovornost stranaka iz prijevoznog posla, odnosno njihova prava i obveze ravnaju se najprije prema veterinarskim propisima, a zatim prema općim načelima transportnog prava. Prijevoznik nije odgovoran za štetu što nastane gubitkom ili oštećenjem žive životinje predane na prijevoz ako dokaže da je poduzeo sve što je prema okolnostima bio dužan poduzeti, te da je postupio prema posebnim uputama ako su mu one dane.
Slučajevi posebnih opasnosti kod prijevoza živih životinja:
1. upotreba otvorenih i nepokrivenih vozila, ako je ugovorena i naznačena u tovarnom listu
2. nedostatak ili loše stanje ambalaže koja podložna rasipanju
3. rukovanje, utovar, slaganje i istovar što ih obave pošiljatelj ili imatelj
4. narav stvari koja je prema svojim svojstvima izložena gubitku ili oštećenju
5. međustajanje ili nepotpune oznake na koletima???
Može se tvrditi da u našem pravu u cestovnom prijevozu žive životinje ne podliježu specifičnom režimu instituta posebnih opasnosti, jer se predviđaju kriteriji za izravno oslobođenje prijevoznika od odgovornosti. Prijevoznik zapravo mora dokazati uzročnu vezu između poduzimanja svih mjera prema okolnostima i postupanja prema uputama i nastale štete koja je rezultat prirodnih svojstava takve robe. Tada će se prijevoznik osloboditi od odgovornosti, pa imatelj više ne može dokazivati suprotno. Prijevoznik dakle treba dokazati da je usprkos poduzimanju odgovarajućih mjera ipak došlo do štete jer je riječ o prijevozu robe osjetljive naravi.
TEMELJ ODGOVORNOSTI PRIJEVOZNIKA
Cestovni prijevoznik za gubitak ili oštećenje stvari i za štetu zbog zakašnjenja odgovara kauzalno. Ako nastane šteta bez obzira na krivnju prijevoznika on će odgovarati ako nije postupao po uputama i pažnjom dobrog stručnjaka. Oslobađa se odgovornosti samo ako dokaže da ili nije mogao poduzeti zbog uzroka koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili ukloniti i zbog radnji korisnika prijevoza.
INSTITUT PRIGOVORA
U prijevozu stvari primatelj koji kao tužitelj zahtijeva naknadu štete dužan je dokazati neposredni interes na tim stvarima, da su stvari predane prijevozniku neoštećene, štetu i visinu štete. U prijevozu u svim granicama prometa, osim u željezničkom, postoji institut prigovora-to je jedinstvena izjava primatelja upućena prijevozniku u kojoj bi trebalo konstatirati da prijevoznik nije predao stvari kako se obvezao. Ako primatelj primi stvar bez prigovora, smatra se da mu je stvar uredno predana u stanju kako je označeno u tovarnome listu. Za oštećenja što se ne mogu opaziti u času predaje primatelj je dužan u pismenom obliku i bez odgode prigovoriti nakon otkrivanja oštećenja, najkasnije u roku 7 dana od predaje. Prijevoznik odgovara za štetu što nastane zbog zakašnjenja u predaji stvari primatelju samo ako primatelj podnese prijevozniku zahtjev za naknadu štete u roku 15 dana od dana kada dobije stvar na raspolaganje. Smatra se da je stvar izgubljena u prijevozu ako je prijevoznik ne preda primatelju u roku od 30 dana od dana kada je to bio dužan učiniti. Za oštećenja osnovni je problem o kojim i kakvim štetama se radi. Zato je važan prigovor kao dokaz o kojoj je šteti riječ. Prilikom potpunog gubitka prijevoznik u svakom slučaju mora dokazati koju je stvarnu količinu štete predao. Štetu zbog zakašnjenja uvijek dokazuje primatelj.

PRAVNI UČINAK PRIGOVORA I POSLJEDICE NJEGOVA NEULAGANJA
Rok pravovaljanog prigovora ovisi o tome radi li se o vidljivim nedostacima pri predaji, ili se nedostaci u tom trenutku nisu mogli zamijetiti. Ako su oštećenja vidljiva - prigovor treba uložiti odmah prilikom preuzimanja robe, do vremena dok prijevoznik može kontrolirati stanje, količinu robe. Nije propisana forma prigovora . Prigovor mora biti određen. Za nevidljiva oštećenja ulaže se prigovor u roku od 7 dana. Ovaj prigovor mora biti u pismenoj formi. Prigovorom je primatelj očuvao pravo zahtjeva na naknadu štete od prijevoznika. Ako prijevoznik i primatelj nisu zajednički utvrdili činjenično stanje , trebalo bi pretpostaviti da su navodi prigovora točni, dok prijevoznik ne dokaže suprotno. Ako ugovor nije uložen ili nije uložen ili nije uložen pravovremeno, nastupa prekluzija. Prijevoznik se ne bi mogao pozivati na činjenicu prekluzije ako mu primatelj dokaže da je oštećenje uzrokovano namjerno ili krajnjom nepažnjom.
Kod šteta zbog zakašnjenja-primatelj mora u roku 15 dana od dana kada mu se stvari stave na raspolaganje radi primanja, podnijeti prijevozniku zahtjev za naknadu štete, koji ne mora biti pismen. Bivša SFRJ je ratificirala CMR – Konvencija o ugovoru za međunarodni cestovni prijevoz robe. To je svaki naplatni ugovor za prijevoz robe cestom u kojega su ugovoreno mjesto primanja robe na prijevoz i mjesto odredišta u dvjema različitim državama. Ako primatelj primi isporuku robe , a nije pregledao njeno stanje u nazočnosti prijevoznika niti je u pravovaljanom roku uputio prigovor pretpostavlja se da je robu primio onako kako je opisano u tovarnom listu. Ako se uputi prigovor, moguća je oboriva pretpostavka da je roba predana kako je to opisano. Posebno je reguliran slučaj kada je stanje robe uredno pregledao imatelj i prijevoznik – kontradiktorni pregled – dopušten je suprotan dokaz – neće nastupiti neoboriva pretpostavka da je točno ono što su stranke utvrdile, ali samo u slučaju da je riječ o skrivenim manama pod uvjetom da je primatelj uložio prigovor. Ako nastupi zakašnjenje u isporuci – prijevoznik neće biti dužan naknaditi štetu zbog zakašnjenja, ako mu nije podnesen pismeni prigovor o nastaloj šteti ili o šteti koja se očekuje u roku od 21 dan od dana kada ju je primatelj dobio na raspolaganje. Nastupa prekluzija – za naknadu štete zbog zakašnjenja ako se ne uloži prigovor.

PRIJEVOZ PUTNIKA U ŽELJEZNIČKOM PROMETU

U pogledu zakašnjenja početka putovanja – identično je kao u cestovnom prometu.
U pogledu prekida putovanja – ne konstatira se sama činjenica prekida kao u cestovnom prijevozu, nego se traži da putnik zbog zakašnjenja za koje nije odgovoran tijekom prijevoza bude spriječen nastaviti putovanje. Kao i u cestovnom prijevozu, za putnika postoji mogućnost izbora triju kombinacija uz izražavanje nastojanja da se putnika do odredišta preveze vlakom. Željeznički prijevoznik odgovara za naknadu štete što nastane zbog prekida putovanja. Neće odgovarati ako dokaže da prekid putovanja nije ni namjerno ni krajnjom nepažnjom uzrokovao. Postoji pretpostavka da je prijevoznik kvalificirano kriv, ako dokaže da nije ni namjerno ni krajnjom nepažnjom uzrokovao štetu , neće odgovarati.. Neće odgovarati čak ni onda kada bi bio kriv – za laku nepažnju. U usporedbi sa cestovnim prijevozom, željeznički prijevoznik odgovara blaže. U odnosu na prijevoz putnika u pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, odgovara strože. U pomorskoj plovidbi se pretpostavlja da brodar nije kvalificirano kriv, pa takvu krivnju mora dokazati putnik, a u željezničkom prijevozu sam prijevoznik mora dokazivati da nije kvalificirano kriv. Rokovi za zahtjev naknade štete isti su kao i u cestovnom prometu.

14.10.1890. u Bernu je zaključena prva međ. konvencija o prijevozu robe željeznicom. Ta konvencija je 8 puta revidirana. 1924 – međ. konvencijom o prijevozu putnika željeznicom. Prihvaćena je kauzalna odgovornost s mogućim razlozima oslobođenja. Željeznica se oslobađa odgovornosti ako je gubitak, oštećenje ili prekoračenje roka isporuke uzrokovano krivnjom imatelja prava nekim njegovim zahtjevom koji nije utemeljen na krivnji željeznice ili manom same stvari. Ovdje je zadržan institut posebnih opasnosti.
Prilikom potpunog ili djelomičnog gubitka robe prijevoznik koji odgovara plaća samo stvarnu štetu. Osnovna je promjena u ovoj konvenciji jeste ograničenje od 50 zlatnih franaka po kg. Bruto mase oštećene robe (17 obračunskih jedinica).
Uvođenje garantnih rokova isporuke – to je novost u ovoj konvenciji. Rokovi isporuke u užem smislu ovise o dužini puta koji se mora prijeći u određenom roku, a ne ovisi o redu vožnje. Novost je u tome što se mogu utvrditi posebni rokovi isporuke i na osnovi plana prijevoza koji se primjenjuje između zainteresiranih željeznica, a objavljuju se u međunarodnim tarifama. Željeznica može određivati za određene pošiljke dopunske rokove isporuke.
Nova konvencija željeznici više ne nameće dužnost plaćanja naknade za nedokazanu štetu. Željeznici se mora dokazati šteta prekoračenja roka isporuke, a ona iznosi najviše do trostrukog iznosa prevoznine. Kada je riječ o garantnim rokovima, željeznica može sniziti ili povisiti limite odgovornosti ili čak uvoditi paušalne iznose naknade. Oštećenje robe koje nastane iz prekoračenja roka isporuke uklapa se u naknadu koju će željeznica biti dužna platiti imatelju prava za prekoračenje roka isporuke.
Prema novoj konvenciji kumulacija naknade posebno za oštećenje, a posebno za zakašnjenje moguća je ako oštećenje ne proizilazi iz zakašnjenja. Prilikom namjere ili krajnje nepažnje željeznica gubi pravo na ograničenje odgovornosti, ne može koristiti propisani limit. Tada je dužna platiti punu dokaznu štetu, a kod krajnje nepažnje šteta se podvostručuje. Željeznica odgovara u slučaju svoje krivnje najviše do odštete predviđene za potpuni gubitak stvari, za neizvršenje, za neuporabu i dr.
Željeznica odgovara ako je postupila po nalozima pošiljatelja za izmjenu ugovora o prijevozu bez podnošenja duplikata tovarnog lista koji je predan primatelju i prilikom zapreke pri prijevozu kada je postupila po uputama pošiljatelja ne tražeći podnošenje duplikata. Željeznica se bez daljnjega može osloboditi odgovornosti tvrdeći da je očito da ne postoji nikakav stvarni manjak.
U željezničkom prijevozu korisnik prijevoza gubi pravo zahtjeva prema prijevozniku u trenutku prijema pošiljke, ako nije zatražio da se zapisnikom o izvidu utvrdi stanje stvari. Pravo primatelja neće prestati ako dokaže da je prijevoznik štetu uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom. Ako primatelj ne može zapaziti oštećenje , tada ima pravo na dodatni rok od 7 dana. Zahtjev za zakašnjenje se ulaže u roku 15 dana.

PRIJEVOZ PUTNIKA U ZRAČNOM PROMETU
Ako putovanje u domaćem prometu ne započne u roku od 2 sata, a u međunarodnom u roku od 4 sata, putnik može birati:
1. zahtijevati da ga prijevoznik preveze svojim ili drugim prikladnim zrakoplovom do odredišta
2. odustati od putovanja i zahtijevati vraćanje prevoznine
Prijevoznik je dužan ako nije došlo do odustanka od putovanja zbog odgode, najdulje 24 sata na svoj trošak osigurati hranu za vrijeme čekanja putovanja. Zakon posebno predviđa slučaj neizvršenja putovanja. To je situacija – ako je putovanje u domaćem prometu izvršeno, a prijevoznik nije prevezao putnika koji ima kartu za taj let i koji se pravovremeno prijavio za to putovanje. Tada putnik može odustati od ugovora i zahtijevati da mu se vrati plaćena prevoznina, povećana za 25 %. Ako tijekom putovanja dođe do prekida iz razloga za koje putnik nije odgovoran, a prekid traje dulje od 3 h.u domaćem i 6.h. po međunarodnom, putnik ima pravo:
1. zahtijevati prijevoz do odredišta
2. zahtijevati da ga s prtljagom vrati na mjesto polaska
3. odustati uz pravo prevoznine
Prijevoznik neće odgovarati ni ako dokaže da je šteta nastala iz razloga koji su isključivo na strani oštećenog putnika. Odgovara se po kriteriju pretpostavljene krivnje. Za slučajeve odgode neizvršenja, prekida putovanje. Prijevoznik odgovara za štete koje bi putnik pretrpio do iznosa dvostruke prevoznine . Prijevoznik gubi pravo na ograničenje ako mu se dokaže, a putnik je dužan dokazati, namjera ili krajnja nepažnja. Zahtjev za naknadu štete se ulaže u roku 15 dana – rok je prekluzivan. Postoji konvencija za izjednačavanje nekih pravila o međunarodnom prijevozu zrakom – to je Varšavska konvencija 1929 i Haški protokol o izmjenama konvencije za izjednačenje nekih pravila o međunarodnom prijevozu zrakom – Hag 1955.
1966 – Montrealski sporazum – Međunarodni prijevoz je svaki prijevoz u koji su prema sporazumu stranaka mjesto polaska i mjesto odredišta na teritoriju dviju država, ako je predviđeno međuslijetanje na teritorij neke druge države, makar ta država nije ugovornica.
Zrakoplovni tovarni list- osnovna prijevozna isprava u zračnom prometu. Umjesto tovarnog lista može se upotrijebiti»svako drugo sredstvo». Pošiljatelj mora pristati na primjenu bilo kojeg drugog sredstva da bi njegova primjena bila pravovaljana. U našem zakonu prijevoznik ima pravo tražiti od pošiljatelja da sastavi i da mu preda zrakoplovni tovarni list , a pošiljatelj ima pravo tražiti od prijevoznika da primi tu ispravu- ova je odredba kogentna. Nepridržavanje odredaba o izdavanju isprave i o podacima u ispravi neće utjecati na važenje ugovora. U Varšavsko konvenciji – prijevoznik ne odgovara ako dokaže da su on i osobe s kojima se služi poduzele sve potrebne mjere da se izbjegne šteta. Usvojena je odgovornost temeljem pretpostavljene krivnje (Varšavska konvencija)
Montraelski protokol – prihvaća kauzalnu odgovornost . Zračni prijevoznik odgovara za štetu na robi na osnovi činjenice da je šteta nastala za vrijeme zračnog prijevoza . Neće odgovarati ako dokaže da je do gubitka došlo zbog:
a) mana robe
b) nedostatka u pakovanju robe
c) rata
d) postupka organa javne vlasti
Ovaj protokol fiksira granice odgovornosti u prijevozu stvari. U prijevozu stvari zrakom prijevozniku ne stoji na raspolaganju institut»posebnih opasnosti», prijevoznik odgovara i za slučajeve više sile.
KRAJ

08.09.2008. u 14:35 • 0 KomentaraPrint#

ČETVRTA GODINA-PITANJA ZA PRVU PARCIJALU IZ GRAĐANSKOG PROCESNOG POSTUPKA



1. GRAĐANSKI I SUDSKI POSTUPAK

Predmet pravne zaštite građanskog sudskog postupka su ugrožena i povrijeđena subjektivna građanska prava. Pravni subjekt može povrijediti tuđa građanska prava na taj način što smatra da njegovo protupravno ponašanje nije u suprotnosti s pravnim poretkom.
Građansko procesno pravo je sustav pravnih pravila kojima se regulira sudsko ostvarenje zaštite povrijeđenih ili ugroženih subjektnih građanskih prava koja proistječu iz građanskopravnih odnosa. Građansko procesno pravo spada u područje javnog prava, ima instrumentalni značaj i sadrži prisilne pravne norme. Pravnu zaštitu pružaju državni pravosudni organi. Privatno ostvarenje pravne zaštite-samopomoć, u načelu je zabranjeno.
Zaštita u građanskom sudskom postupku nije organizirana na jedinstven način, isto tako nema ni jedinstvene metode.
Zaštita se pruža post factum- nakon izvršenog događaja a ona se sastoji u naturanoj i novčanoj restituciji-postiže se kondementarnom tužbom.
Konstitutivnom tužbom –traži se od suda da stvori novi pravni odnos; da se preinači ili ukine već postojeći pravni odnos.
Deklaratornom tužbom –traži se od suda da utvrdi postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa, njome se postiže pravna zaštita.
Redoviti način ostvarivanja pravne zaštite :
ó Redovni put-sudski postupak
ó Iznimno, samopomoć(nužna obrana, krajnja nužda)
Slučajevi samopomoći u građanskom pravu su:
1. ius retentionis-pravo zadržanja stvari radi naplate potraživanja
2. pravo neispunjenja ugovora

2. PROCESNE PRETPOSTAVKE

Procesne pretpostavke su okolnosti od čijeg postupanja ovisi dopustivost raspravljanja pred sudom. Njihova dopustivost se ispituje samo u parnici.
Kada su ispunjene procesne pretpostavke, sudac će dopustiti strankama da raspravljaju pred sudom. Kada nisu ispunjene procesne pretpostavke, sudac će ODBACITI tužbu jer nema uvjete za vođenje konkretne parnice. Ako je zahtjev tužitelja osnovan sudac će tužbu USVOJITI, a ako utvrdi odsustvo materijalnopravnih pretpostavki sudac će tužbu ODBITI. Procesne pretpostavke dijelimo na:
1. PREPOSTAVKE KOJE SE TIČU SUDA sudska nadležnost, objektivnost sudaca
2. PREPOSTAVKE KOJE SE TIČU STRANAKA- stranačka i parnična sposobnost
3. PREPOSTAVKE KOJE SE TIČU PREDMETA SPORA- sudska nagodba, litispendancija
4. POZITIVNE PREPOSTAVKE- su one čije je postojanje potrebno za donošenje meritorne odluke
5. NEGATIVNE PREPOSTAVKE- njihovo postojanje sprečava vođenje parnice
6. APSOLUTNE PREPOSTAVKE- sud o njima vodi računa po službenoj dužnosti
7. RELATIVNE PREPOSTAVKE- sud o njima vodi računa samo na zahtjev stranke.
8. OPĆE PREPOSTAVKE- su one od čijeg postojanja ovisi dopustivost parnice
9. POSEBNE PREPOSTAVKE- od njihovog postojanja ovisi konkretna parnica.


3. PARNIČNI, IZVANPARNIČNI I IZVRŠNI POSTUPAK


PARNIČNI POSTUPAK je postupak koji predstavlja temeljnu i redovitu metodu ostvarivanja i pružanja pravne zaštite koju pruža državno pravosuđe.
Ovaj je postupak uređen propisima koji su
građanski- povreda subjektivnih prava,
parnični-postojanje spora, parnice među strankama
Parnični postupak je jednoobrazan –pravila postupanja su jednaka za sve.
Vrste sporova u parnici: Ovaj se postupak nikad ne pokreće po službenoj dužnosti. Parnični postupak ima glavnu raspravu, uvijek su prisutne dvije strane, pravni lijekovi su devolutivne prirode-odluku o njima donosi viši sud. U parnici uvijek postoji spor, parnični je postupak vrlo rigorozan.
IZVANPARNIČNI POSTUPAK je izvanredni put pružanja pravne zaštite, pravila ovog postupka se primjenjuju samo onda kada je to određeno zakonom. Ovaj je postupka „nesporni“- primjenjuje se kada među strankama nema spora. Izvanparnični postupak je heterogen, elastičan, manje formalan. Ovaj se postupak može pokrenuti i po službenoj dužnosti, stranka u ovom postupku može biti samo jedna, ovdje nema glavne rasprave. Pravi lijekovi su devolutivno-remonstrativne prirode- odluku o njima donosi viši sud u kojim se rješavaju statusne stvari.
ó Postupci u kojima se rješavaju statusne stvari
ó Postupci u kojima se rješavaju imovinsko-pravne stvari
IZVRŠNI POSTUPAK je postupak pred sudom unutar kojeg se silom državne prinude ostvaruju naredbe suda iz kondementornih sudskih odluka.
Ovaj postupak slijedi samo onda kad nema dobrovoljnog ispunjenja i kad vjerovnik to traži. Sudski organ popisuje stvari koje su u vlasništvu tuženog, te stvari se obilježavaju pljenidbenim markicama i prodaju na našoj dražbi. Mjere izvršnog postupka se ponekad provode tijekom parničnog postupka.

4. PARNIČNI POSTUPAK I KAZNENI POSTUPAK

Dodirne točke ovih dvaju postupaka su:
1. isto faktično stanje može biti predmet suđenja u oba postupka
2. krivični sud je ovlašten u krivičnom postupku, na zahtjev oštećenog odlučivati o imovinskopravnom zahtjevu-adhezion postupak
3. Zajedničko im je prejudicijalno pitanje
4. Načelo ekonomičnosti-minimalni utrošak vremena i sredstava.
Osuđujuća presuda krivičnog suda uvijek veže i parnični sud, dok oslobađajuća presuda nije uvijek. Kad parnični sud ne bi bio vezan odlukom kaznenog suda bila bi ugrožena pravna sigurnost i načelo ekonomičnosti.
Parnični sud prigodom odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu neće biti vezan na presudu kaznenog suda ukoliko se tužbeni zahtjev temelji na objektivnoj kauzalnoj odgovornosti. Osoba koja postavlja imovinski zahtjev u kaznenom postupku je oštećeni.(naknada štete, vraćanje stvari).

5. PRETHODNO PITANJE

Prethodno pitanje je pitanje koje treba riješiti jer bez rješenja toga pitanja ne može se riješiti glavna stvar. To pitanje se odnosi na postupanje nekog prava ili pravnog odnosa. To je podloga na kojoj sud gradi odluku o glavnoj stvari. U Hrvatskom je pravu odlučivanje o prethodnom pitanju riješeno kombinacijom potpune vezanosti za odluku nadležnog organa za rješenje prethodnog pitanja i samostalnog rješavanja tog pitanja. Svaki organ je ovlašten odlučivati o svim pitanjima predjudicijanog značaja bez obzira je li i inače nadležan za njihovo rješavanje.
Sud pred kojim se pojavilo prethodno pitanje, ne mora o njemu uvijek odlučivati već može prekinuti postupak i čekati da nadležno tijelo o tom pitanju meritorno pravomoćno odluči.
Ako je nadležni organ već odlučio o prethodnom pitanju kao glavnoj stvari onda je organ pred kojim se to pitanje javlja, VEZAN za odluku tog nadležnog organa. Odluku o tome pitanju je deklarativne pravne naravi jer se tu utvrđuje samo sadržaj pravnog odnosa. Ako građanski sud nije vezan odlukom nadležnog organa, pa sam odluči o tom pitanju, njihova odluka ima učinak samo u tekućoj parnici.

6. PRAVNA POMOĆ

Pravna pomoć je opći procesnopravni fenomen, to je pomaganje jednog pravosudnog organa drugomu organu u izvođenju parničnih radnji-u parničnom postupku, izvan glavne rasprave. Svi državni organi su dužni ukazivati na pravnu pomoć u parničnom postupku sudovima, a sudovi to nisu dužni učiniti državnim tijelima. Svaki sud obavlja radnju u postupku u svom području, ali ako postoji opasnost od odgode sud poduzima radnje i na području susjednog suda.
Pravna pomoć se pruža samo na molbu parničnog suda.
Predmet pravne pomoći ne može biti provođenje glavne rasprave, tj. raspravljanje i odlučivanje-donošenje meritorne odluke.
Za pružanje pravne pomoći stvarno su nadležni općinski sudovi.
Mjesno je nadležan onaj sud na čijem području treba izvesti zatraženu radnju . ako zamoljeni sud nije nadležan da obavi radnju za koju je zamoljen, ustupiti će zamolnicu nadležnom sudu, a ako mu to tijelo nije poznato vratiti će zamolnicu. Sudovi ukazuju pomoć inozemnim sudovima u slučajevima predviđenim u ugovorom, i ako postoji uzajamnost u ukazivanju pravne pomoći. Domaći sud će uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje protivne javnom poretku, u tom slučaju Vrhovni sud donosi konačnu odluku. Sudovi uzimaju u obzir postupke molbi za pravnu pomoć samo ako su dostavljene: diplomatskim putem, ako su na hrvatskom jeziku ako su ovjereni.

7. NAČELO USTAVNOSTI I ZAKONITOSTI

Načelo ustavnosti i zakonitosti zahtijevaju da svi zakoni moraju biti suglasni s Ustavom, a svi drugi propisi suglasni s ustavom i zakonom.
ó NAČELO USTAVNOSTI zahtijeva da sve pravne norme budu u skladu temeljnim pravnim izvorom-Ustavom, te da sudovi koji primjenjuju pravne norme , rukovode ustavnim načelima. Ako sud smatra da zakon koji treba primijeniti nije suglasan Ustavu, zastati će s postupkom i zatražiti od Vrhovnog suda da podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti. Ako Vrhovni sud nađe da nema osnove za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom, niži sud će primijeniti postojeći zakon.
ó NAČELO ZAKONITOSTI je jedno od temeljnih načela građanskog postupka. Parnične radnje se moraju temeljiti a zakonu ZPP-zakon o parničnom postupku je jedini zakonski izvor za postupanje suda.
Ako sud utvrdi da propis koji treba primijeniti nije u skladu s Ustavom i zakonom, neće primijeniti propis i o tome će izvijestiti Vrhovni sud.
Sud neće zastati s postupkom već će direktno primijeniti višu normu koja je u suprotnosti s nižom normom.

8. NAČELA DISPOZICIJE(MATERIJALNE) I OFICIJELNOSTI

Prema načelu dispozicije postupak pred sudom ovisi o VOLJI STRANAKA a prema načelu oficijelnosti taj postupak ovisi o VOLJI SUDA.
Hrvatski parnični postupak sagrađen je na temelju načela dispozicije, ali je ublažen prisilnim normama-oficijelnosti. Načelo dispozicije je dominatno u pokretanju parničnog postupka i određivanju teme raspravljanja u sporu, a načelo oficijelnosti, u odvijanju parnice, do donošenja konačne odluke. Iz načela dispozicije proizlazi da sud mora odlučiti samo o osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva, prije toga sud utvrđuje sadržaj činjenične (PREMISA MINOR) i pravne osnove(PREMISA MAIOR). Kad sud ne uspije formirati izvjesno uvjerenje o pravnim činjenicama, sud uzima nepostojećom tvrdnju stranke koja pruženim dokazima nije kod suca formirala uvjerenje o istinitosti tvrdnje. Dispozitivne tvrdnje odnose se na :MATERIJALNE I PROCESNE.
ó MATERIJALNE –dispozicije kod kojih stranka raspolaže predmetom spora . Tu spadaju:odricanje od tužbenog zahtjeva, sudska nagodba.
ó PROCESNE - dispozicije koje se odnose izravno na suštinu spora. Njihovi se učinci ne prelivaju izvan parnice, ako su izvan parnice nemaju pravni učinak. One ne mogu utjecati na sudbinu parnice kao materijalne.

9. NAČELO PRAVNOG INTERESA

Pravni interes je procesna pretpostavka koja označava buduću korist koja pravni subjekt očekuje samo u vlastitim pravnim odnosima. Pravni interes za podnošenje pravnih lijekova ima samo ona stranka koja može u instancijskom postupku poboljšati svoj položaj. Pravni interes mora biti PRAVNI I KONKRETAN.
Država štiti samo one zahtjeve koje sadrže pravnu korist, a sve druge odbacuje. Ako stranke samo tvrde da njihova prava povrijeđena sudac će na početku suđenja izvesti HIPOTETSKI sud tako što će pretpostaviti da ukoliko je tužiteljeva tvrdnja istinita, onda će o tom zahtjevu meritorno odlučivati. Pravni interes je preventivni faktor koji zaustavlja pred vratima sudnice sve one koji se ne mogu nadati koristi od suđenja. Kod traženja kondemnatorne i konsitutivne zaštite pravni se interes PRESUMIRA, kod deklaratorne zaštite tužitelj može učiniti VJEROJATNIM postojanje interesa za tužbu.

10. NAČELO EKONOMIČNOSTI

To je pomoćno načelo parničnog postupka i primjenjivo je za svaku ljudsku djelatnost. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Trebalo bi da se parnica provede tako da njeni troškovi ne nadmaše vrijednost pravnog interesa koji se štiti.
Temeljni činitelj u ostvarivanju načela ekonomičnosti je SUD. Preduvjet za to je stručno i radno iskustvo suca, kao i temeljita priprema glavne rasprave. ZPP čitavim nizom odredaba nalaže sudu da postupa na najsvrsihodniji način:npr. prisutnim strankama sud na ročištu priopćava vrijeme i mjesto sljedećeg ročišta, ako nije potrebno pripremno ročište predsjednik vijeća odmah zakazuje glavnu raspravu. Sud može spojiti ročišta radi zajedničkog raspravljanja i donošenja presude.
Načelo ekonomičnosti je u koliziji s načelom traženja istine. Svaki parnični postupak mora uvažiti dvije suprotne potrebe:potrebu da se potpuno i istinito utvrde sve važne činjenice i potrebu da se postupak što brže provede.




11. NAČELO SASLUŠANJA STRANAKA

Načelo saslušanja stranaka traži da se svakoj stranci omogući obrana vlastitih interesa radi postizanja procesne ravnoteže. Sud mora omogućiti svakoj stranci da poduzme sve parnične radnje koje može poduzeti i druga stranka. Sud će moći utvrđivati i one činjenice koje stranke nisu iznijele, i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, ali su značajni za odlučivanje.
Načelo dispozicije nalaže sudu da omogući svakoj stranci da se izjasni o novostima svoga postupka. Sud ne može stranku prisiliti da se služi svojim ovlaštenjima. Tuženik može biti pasivan u parnici, parna znanost je iza toga izvela 3 teorije:TEORIJE LITISKONTESTACIJE( načini suprotstavljanja protivniku):
ó POZITIVNA LITISKONTESTACIJA-ova teorija počiva na pravnoj teoriji da pasivna stranka pristaje na tvrdnje svog parničnog protivnika.
ó NEGATIVNA LITISKONTESTACIJA- ovdje postoji pravna filicija da pasivna stranka niječe sve tvrdnje svog parničnog protivnika). Ova teorija pretpostavlja postojanje dvije suprotne tvrdnje, sud utvrđuje koja je točna.
ó NEUTRALNA LITISKONTESTACIJA- ovo je stajalište hrvatskog procesnog prava. Tvrdnje aktivne stranke en mogu se smatrati ni istinitim ni neistinitim samo zbog toga što se protivnik nije o njima izjasnio. Povreda načela saslušanja stranaka je razlog APSOLUTNE NIŠTAVOSTI o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti u stadiju pravnih lijekova.

12. NAČELO TRAŽNJA ISTINE

Stjecanje istinite spoznaje o objektivnoj stvarnosti je bitan preduvjet za zakonitost i pravilnost sudske odluke. Od suda se traži da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje je jedan od razloga za žalbu. U pravnoj teoriji postoje dvije metode utvrđivanja istine:
ó LEGALNA ILI ZAKONSKA-to je metoda traženja tzv. formalne istine jer su zakonom unaprijed propisane metode, sredstva i ocjene činjenica.
ó SLOBODNA OCJENA DOKAZA je sustav traženja materijalne istine. Sud o izboru sredstava dokazivanja , metodama odlučuje slobodno.
Moguće je kontrolirati rezultat sučevog istraživanja, napadati ga žalbom. Suvremeni hrvatski procesni sustavi određuje da je sud dužan istinito utvrditi sporne činjenice u parnici, prema svome uvjerenju temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno. Sud u stvarnosti stječe samo relativni ali ne i apsolutnu istinu. Sustav građanskog procesnog prava počiva na 4 elementa sudske zaštite: zakonitost, istinitost, ekonomičnost i sigurnost. Da bi spoznaja bila potpuno istinita trebalo bi uložiti neograničeno vremena i sredstava-to je u suprotnosti s načelom ekonomičnosti.
U parnici postoji niz zakonskih propisa koji su zapreke utvrđivanju istine:
-neke činjenice se dokazuju samo određenim dokazima
-zapreku predstavlja i postojanje „presumptio juris et de iure“
-sud izvodi neke dokaze ako predlagatelj predujmi određeni iznos.neki svjedoci mogu odbiti svjedočenje u parnici.

13. RAVNOPRAVNO I ISTRAŽNO NAČELO

Ono predstavlja uputu o predmetu ispitivanja procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica u parnici. Neposredno izvođenje dokaza predstavlja radnu metodu po kojoj su jednom subjektu povjerene funkcija ispitivanja dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti i ispitanih sredstava. Ako su ove funkcije povjerene raznim subjektima vlada posredno načelo. Raspravna metoda je dominantna u odnosu na prikupljanje činjenica, a istražna metoda dominira u prikupljanju dokaza. Sud se u parnici može služiti samo činjenicama koje su stranke istaknule, ali sud uzima u obzir općepoznate činjenice, indicije, kao i sve druge od kojih zavisi postojanje procesnih pretpostavki, pa čak i onda kad ih stranke nisu iznijele.
-Dokazi su informacije pomoću kojih sud formira uvjerenje o postojanju pravno relevantnih činjenica. Građanski proces ovlašćuje suca da izvede i one dokaze koje stranke koje stranke nisu predložile, pa čak i one činjenice čijem se izvođenju stranke protive, ako su oni značajni za odlučivanje.
-Pravila iskustva –to su apstraktni sudovi činjenične naravi, koji su zasnovani na dugotrajnom promatranju životnih pojava, za koje se osnovano može pretpostaviti da će vrijediti za buduće slučajeve.
-Pravna pravila -to su apsolutni imperativi o tome kako treba regulirati pravne odnose, sud ih mora poznavati-„jura novit curia“-sud poznaje pravo.

14. NAČELO NEPOSREDNOSTI

Ono predstavlja uputu u metodi ispitivanja procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica u parnici. Neposredno izvođenje dokaza predstavlja radnu metodu po kojoj su jednom subjektu povjerene funkcija ispitivanja dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispitanih sredstava . Ako su ove funkcije povjerene raznim subjektima, vlada posredno načelo.
ó NAČELO NEPOSREDNOSTI U UŽEM SMISLU- ono rješava odnos sud-dokazno sredstvo a teorijski počiva na tri temeljna zahtjeva:
1. sud mora VLASTITIM ČULIMA zapažati prirodu i sadržaj dokaznih sredstava
2. sud mora ODLUČITI o dokaznoj vrijednosti materijala u parnici
3. isti sud mora ODMAH nakon glavne rasprave donijeti odluku o sporu.
ó NAČELO NEPOSREDNOSTI U ŠIREM SMISLU-rješava odnos dokazno sredstvo-relevantna činjenica. Primjena načela neposrednosti u hrvatskom pravu traži:
-da se svi dokazi izvedu na usmenoj raspravi pred cijelim vijećem
-da se sporna rasprava okonča na prvom ročištu(ako je to moguće)
-da se presuda donese odmah nakon glavne rasprave.

15. NAČELO USMENOSTI I PISMENOSTI

Načelo usmenosti bi značilo da pred sudom uvažavamo samo usmeni izričaj, dok pismeni nema nikakvog značaja. Pismeni dokumenti bili bi samo najava onog što će se usmeno poduzeti na tržištu.
Načelo pismenosti znači da usmena saopćenja nemaju efekta ako nisu napisana:“ što nije u spisima ne postoji na svijetu.“
Prednosti načela usmenosti: pristupačnija je većem broj građana, demokratičnija je, ima veći stupanj ekonomičnosti, jednostavnije je zauzimanje stava prema drugoj strani, omogućava realizaciju načela javnosti.
Nedostaci načela usmenosti- improvizacija, nepreciznost, stalno ponavljanje već rečenog.
Prednosti načela pismenosti: preciznost, konciznost, izlaganje bez ponavljanja, promišljenost, ostavlja tragove.
Nedostaci načela pismenosti: nedemokratičnost, tj. nedostupnost nepismenim ljudima, odsustvo spontanosti i iskrenosti.
Na ročištu vlada načelo USMENOSTI, a izvan njega PISMENOSTI, ako nije predviđen oblik parnične radnje.

16. NAČELO KONCENTRACIJE POSTUPKA I JEDINSTVA GLAVNE RASPRAVE

Koncentracija postupka znači da stranke već na prvom ročištu moraju iznijeti sve činjenice, ponuditi sva dokazna sredstva i izjasniti se o navodima protivne stranke. Razlikujemo dvije metode koncentracije:
ó METODA STROGOG ZAKONSKOG RADA- postupak je podijeljen na stroge stadije:
° Stadij iznošenja tvrdnji tužitelja
° Stadij iznošenja tvrdnji tuženog
° Stadij podnošenja dokaznih prijedloga
° Stadij izvođenja dokaza.
Ako stranke nisu vršile radnje koje su predviđene za određeni stadij, izgubile su pravo ta te radnje vrše u kasnijim stadijima. Da bi se to izbjeglo, stranke su sve procesne radnje vršile u prvom stadiju, jer nisu znale da će poduzeta radnja dati rezultat ili ne. Ovo je dovodilo do dekoncentracije postupka, do gomilanja parničnih radnji, time se postupak odugovlačio.
ó METODA ARBITRARNOGA RADA-kod ove metode također postoje stadiji ali među njima nije tako oštra granica tako da stranke mogu vršiti parnične radnje u bilo kojem stadiju. Veliki nedostatak ove metode je beneficium novorum, što može biti sredstvo za odugovlačenje postupaka. Ako sud utvrdi da stranke namjerno odugovlače postupak, ne može odustati od utvrđenja činjenica zbog toga. Jedina sankcija za stranu koja na ovaj način zloupotrebljava svoje pravo jest plaćanje parničnih troškova (ZPP).
-Jedinstvo glavne rasprave-ona se sastoji od više ročišta, ali ona ipak predstavljaju jednu procesnu cjelinu. Pravne radnje koje se izvode su pravno relevantne i mogu se izvoditi u svim stadijima. Procesni materijal se koristi u tijeku cijelog postupka, bez obzira ako dođe do promijene vijeća. Izraženija granica postoji samo između prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. Moguća je i prekluzija-prigovor mjesne nenadležnosti, ulaže se samo do glavne rasprave.

17. NAČELO JAVNOSTI

Zadatak načela javnosti je da građanima omogući kontrolu rada sudstva, a sudu da preventivno utječe na građane s metodama postupka.
ZPP izričito propisuje da je glavna rasprava JAVNA.
-OPĆA JAVNOST u glavnoj raspravi mogu sudjelovati samo punoljetne osobe koje ne smiju nositi oružje. Teoretski. Sudjelovati može neograničen broj osoba, a praktično sudjeluje ih onoliko koliko ih sudnica može primiti.
-STRANAČKA JAVNOST-odnosi se na stranke , zastupnike, opunomoćenike. Kada se govori o javnosti postupka misli se na opću javnost. Opća javnost može biti isključena za cijelu glavnu raspravu ili dio, ako to zahtijevaju interesi javnog reda ili razlozi morala-javnost se isključuje ovdje odlukom suda. O isključenju javnosti odlučuje vijeće RJEŠENJEM-obrazloženo, javno objavljeno. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba. Ako je javnost bila isključena na glavnoj raspravi, izreka presude se čita javno. Osobe koje su sudjelovale na glavnoj raspravi moraju čuvati kao tajnu sve što su saznale na raspravi.
Povreda načela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, samo onda ako je isključena javnost protivno zakonu, u svim drugim slučajevima povrede mogu biti samo relativno bitne.
Neopravdano isključenje javnosti razlog je apsolutne ništavosti presude.


18. NAČELO PRUŽANJA POMOĆI NEUKIM STRANKAMA

Iako je u našem pravu proklamirana jednakost, ipak vlada faktična nejednakost. Tu se posebno misli na različite intelektualne, ekonomske i obrazovne mogućnosti pojedinca. Sud nije obvezan obavještavati stranke o njihovim materijalnopravnim ovlaštenjima. Sudu je veoma teško davati procesnopravna ovlaštenja, a da izbjegne informacije o materijalnopravnim ovlaštenjima. Zato je sud dužan da u takvim situacijama njegova obavještenja o materijalnopravnim posljedicama budu opće prirode, bez ulaženja u detalje jer u protivnom ugrožava vlastitu objektivnost i privilegira jednu od stranaka.
Sud je dužan upozoriti stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj po procesnom(pravu)zakonu pripadaju koje parnične radnje može poduzeti.

19. NAČELA SAVJESNOG KORIŠTENJA PROCESNIH OVLAŠTENJA

Suvremeno pravo je ograničeno vršenje STVARNOPRAVNIH ovlaštenja. Odredio je da se vlasnik dužan suzdržavati od radnji kojima se otežava korištenje prava drugih osoba. Sudionici OBVEZNOPRAVNIH odnosa dužni su pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dužni su suzdržavati se postupaka kojima mogu uzrokovati štetu drugima. Nesavjesno korištenje svojim pravima može biti rezultat namjere ili nemara, a zlouporaba je namjerno poduzimanje takvih radnji. Sud ne smije onemogućiti stranci vršenje njenih garantnih procesnih prav, ali joj mora onemogućiti njihovo protupravno djelovanje. Prema našem pravnom sustavu, sud neće uvažiti ona raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

20. IZUZEĆE SUDACA

Temeljni preduvjet za objektivno suđenje i pravilno donošenje odluke jest nepristranost sudaca. Izuzeće sudaca. Izuzeće sudaca je jamstvo kojim se osigurava da u konkretnom sporu ne sudi sudac pojedinac čija se objektivnost dovodi i pitanje.
-apsolutni razlozi za izuzeće sudaca dovode do izuzimanja suca, IUDEX INHABILIS, relativni razlozi dovode do isključenja suca po sili zakona, IUDEX SUSPECTA,
APSOLUTNI RAZLOZI-sudac ili sudac porotnik ne može obnašati sudačku dužnost.
ó Ako je stranka u sporu, zastupnik ili punomoćnik, ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak..
ó Ako radi kod pravne osobe koja je stranka u sporu
ó Ako mu je stranka krvni ili zakonski srodnik
ó Ako je staratelj usvojitelj ili usvojenik stranke, njezinog zakonskog zastupnika ili opunomoćenika.
ó Ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluka nižeg suda.
Na apsolutne razloge za isključenje suca, sud pazi po službenoj dužnosti. Kada sudac sazna za neki apsolutni razlog, sudac je dužan prekinuti rad na tome predmetu i o tome izvijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenu.
RELATIVNI RAZLOZI-oni nisu taksativno navedeni u zakonu kao što su apsolutni, u obliku generalne klauzule je određeno postojanje razloga za izuzeće uvijek kada postoji okolnost koja dovodi u sumnju nepristranost suca. Izuzeće suda mogu tražiti i stranke podnošenjem zahtjeva za izuzeće, najkasnije do završetka glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom.
O zahtjevu stranke za izuzeće odlučuje predsjednik suda, odlučuje se RJEŠENJEM. Protiv rješenja kojim se prihvaća zahtjev za izuzeće, nije dopuštena posebna žalba. Ako je odlučivao sudac koji je trebao biti izuzet zbog apsolutnih razloga, postoji bitna povreda određenih parničnih postupaka; ako postoji relativan razlog, postoji relativna povreda i zbog nje se ne može kao kod apsolutne tražiti ponavljanje postupka.
Kao razlog za isključenje može se smatrati bilo koja okolnost koja je takve naravi da dovodi u (pitanje)sumnju objektivnost određenog suca u određenoj stvari.

21. NADLEŽNOST-OPĆENITO, VRSTE

Nadležnost je pravo i dužnost parničnog suda da riješi jednu građanskopravni spor ili da poduzme određenu radnju u postupku. U OBJEKTIVNOM smislu nadležnost je djelokrug poslova koje vrši sud u obnašanju svoje funkcije.
SUBJEKTIVNO-to je zakonom utvrđeno pravo suda da vrši određenu djelatnost.nadležnost je pravo stranaka da se obrate određenom sudu poradi na rješavanju nastalog građanskopravnog spora i dužnost stranke da se podvrgne suđenju određenog suda. Pravila o nadležnosti su IUS COGNES.-prisilna ili kogentna.
1. APSOLUTNA NADLEŽNOST-pokazuje da je suđenje u konkretnom sporu nadležan sud, a ne neki drugi organ, ona vrši razgraničenje nadležnosti.
2. RELATIVNA NADLEŽNOST ILI KOMPENTENCIJA-omogućuje razgraničenje djelokruga poslova domaćih sudova u okviru sudskog sustava.
u okviru relativne nadležnosti razlikujemo :STVARNU I MJESNU NADLEŽNOST. Nadležnost sudova-pravila o nadležnosti određena su NEPOSREDNO ZAKONOM. Samo u nekim slučajevima sud ili stranke su ovlašteni odrediti nadležnost.

22. STVARNA NADLEŽNOST-VRIJEDNOST PREDMETA SPORA

ó OBJEKTIVNI KRITERIJ –stvarna nadležnost je određena prema predmetu spora, npr. trgovački sudovi stvarno su nadležni za rješavanje plovidbi sporova, redoviti sudovi odlučuju u sporovima iz osobnih ili obiteljskih odnosa.
ó VRIJEDNOSNI KRITERIJ-nadležnost je određena po vrijednosnom sporu. To je vrijednost subjektivnog prava koje se štiti u postupku, izražena u novcu. Vrijednost predmeta spora označava tužitelj u tužbi; uzima se u obzir samo vrijednost GLAVNOG ZAHTIJEVA. Ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva iste pravne osnove, nadležnost se određuje po zbroju vrijednosti tih zahtjeva. Ako se tužbom zahtjeva samo davanje osiguranja za određena potraživanja koje treba osigurati. Ako je tužitelj vrijednost predmeta označio suviše visoko ili nisko sud će na pripremnom ročištu ili prije glavne rasprave provjeriti točnost naznačene vrijednosti.
ó OSOBNI KRITERIJ –prema osobi procesnih subjekata, tu spadaju sudovi opće nadležnosti-lex generalis, posebne nadležnosti-lex specialis.
ó ATRAKCIJSKI KRITERIJ –stvarna nadležnost se zasniva na činjenici da se kod nekog suda već vodi postupak
FUNKCIONALNA NADLEŽNOST –podvrsta stvarne nadležnosti, određuje se koji sud će biti nadležan za rješavanje o pravnim lijekovima. Određena je prema sudu koji je u konkretnom slučaju odlučivao u prvostupanjskom postupku.

23. MJESNA NADLEŽNOST, VRSTE

Pravilima o mjesnoj nadležnosti određuje se koji će od stvarno nadležnih sudova postupati u konkretnom sporu, razgraničuje se teritorijalna nadležnost između stvarno nadležnih sudova. Mjesna nadležnost jednog suda određuje se prema vrsti koja postoji između sudskog područja, s jedne strane i parničnih stranaka i predmeta parnice s druge strane.
ó OPĆA MJESNA NADLEŽNOST-za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, to je sud kod kojega se mogu pokretati sve parnice protiv tuženika. Nadležan je sud na čijem području tuženik ima prebivalište. Ako on nema prebivalište u našoj državi, nadležan je sud na čijem području tuženik ima boravište. Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba, nadležan je sud njihova sjedišta.
ó POSEBNA MJESNA NADLEŽNOST
° IZABERIVA ILI ELEKTIVNA NADLEŽNOST-FORUM ELECTIUM-za neke vrste sporova tužitelju je prepušten izbor između suda određenog zakonom u cilju olakšanja pokretanja i vođenja spora. Ako je jednom tužbom tuženo više osoba, a nemaju mjesnu nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženika.
1. za sporove zakonskog uzdržavanja-sud tužiteljeva prebivališta je nadležan.
2. izvanugovorna odgovornost za štetu-nadležan sud-gdje je šteta nastala
3. bračni spor-razvod braka-nadležan sud posljednjeg prebivališta supružnika
4. suđenje u sporovima protiv pravne osobe koji ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, nadležan je i sud mjesta gdje se nalazi ta poslovnica.
° ISKLJUČIVA MJESNA NADLEŽNOST-FORUM EXCLUSIVE-Pravilima o isključivoj mjesnoj nadležnosti isključuje se svaka (druga) nadležnost osim one propisane zakonom. Ona može postojati:
1. za suđenje u sporovima o pravu korištenja i raspolaganju nekretninama u društvenom vlasništvu, sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini ili iz ugovora o korištenju stana i poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem području nalazi nekretnina.
2. založno pravo na zrakoplovu, brodu, zakup zrakoplova, broda, isključivo je nadležan sud na čijem se području vodi upisnik zrakoplova, broda.
3. sporovi u tijeku sudskog izvršnog postupka-nadležan je sud na čijem se području provodi sudsko izvršenje.
° POMOĆNA ILI SUSPIDIJARNA NADLEŽNOST-FORUM SUBSIDALE-Pomoćna nadležnost se primjenjuje u slučajevima kada se ne mogu primijeniti pravila o općoj, posebnoj nadležnosti jer ne postoji element povezivanja sa područjem nadležnog suda, ili oni isu poznati. Ova pravila se primjenjuju:
1. kod materijalnog suparništva nadležan je sud jednog od glavnih dužnika.
2. ako se u stranoj državi sudi domaćoj osobi pred sudom koji nije nadležan, u domaćoj državi se može suditi stranom državljaninu pred nenadležnim sudom
3. bračni spor-nadležan je sud tužiteljeva prebivališta/boravišta.

24. ATRAKCIJA NADLEŽNOSTI

Po pravilima o atrakciji nadležnosti suda se zasniva na činjenici što se pred određenim sudom vodi ili pokreće postupak koji je u izvjesnoj vezi s parnicom koja se tek pokreće. Utvrđivanjem nadležnosti ostvaruje se ekonomičnost i efikasnost postupka kao i načelo jedinstvene primjene zakona.
ó NEPOTPUNA ATRAKCIJA-privlačna snaga započetog postupka utječe samo na promjenu odredaba o mjesnoj nadležnosti. U sporovima za koje je nadležan izvršni sud, nadležnost se određuje prema vrijednosti spora, i atrakcija je nepotpuna.
ó POTPUNA ATRAKCIJA-privlačna snaga započetog postupka takva je da utječe promjenu odredaba o mjesnoj i stvarnoj nadležnosti.
° JAČA ATRAKCIJA-niži sudovi privlače k sebi predmete iz nadležnosti višeg suda.
° SLABIJA ATRAKCIJA-viši sudovi privlače k sebi predmete nižih, obrnuto ne vrijedi.
Za rješavanje sporova protiv materijalnopravnih suparničara za koje ne postoji nadležnost istog suda, nadležan je sud jednog od tuženika-slabija atrakcija.

25. DELEGACIJA I ORDINACIJA DRUŠTAVA

Do delegacije dolazi kad sud koji je po zakonu mjesno nadležan ne može postupati u konkretnom predmetu-NUŽNA DELEGACIJA ili kad nije svrsishodno da postupa u tom predmetu-SVRSIHODNA DELEGACIJA. Delegacija je dopuštena samo između sudova iste vrste i iste stvarne nadležnosti.
ó NUŽNA DELEGACIJA –ona postoji ako nadležni sud zbog izuzeća sudaca ne može postupati u konkretnoj stvari. Nadležni sud će o tome obavijestiti NEPOSREDNO VIŠI SUD, koji će odrediti drugi sud s tog područja.
ó SVRSISHODNA DELEGACIJA-najviši domaći sud određene vrste može na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud ako je očito da će lakše provesti postupak.
ó GENERALNA DELEGACIJA –može se odrediti samo temeljem zakona. Zakonom se rješavanje nekih sporova daje u nadležnost sudovima određenog ranga i vrste.
ORDINACIJA NADLEŽNOSTI-ona postoji ako se na temelju zakonskih odredbi ne može utvrditi koji je domaći sud mjesno nadležan, a nepobitno je da postoji jurisdikcija domaćeg suda. Kada postoji ordinacija, tužitelj mora Vrhovnom sudu prijedlog istaknuti PRIJE pokretanja parnice.

26. PROROGACIJA NADLEŽNOSTI

Prorogacija –određivanje mjesne nadležnosti sporazumom stranaka.
UGOVOR O PROROGACIJI- stranke određuju koji će sud biti mjesno nadležan za rješavanje spora umjesto suda koji je za taj spor po zakonu mjesno nadležan.
Ugovor o prorogacija valjan je:
ó Ako je zaključen pismeno prije podnošenja tužbe
ó Ako je isprva o ugovoru priložena uz tužbu
ó Ako je ugovorom sud stvarno nadležan
ó Ako se ugovor odnosi na mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda
ó Ako sud čija se nadležnost derogira nije isključivo nadležan za suđenje.
Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti inozemnog suda, time one derogiraju nadležnost domaćeg suda za rješavanje svog spora. Ugovor je valjan:
ó Ako je bar jedna stranka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu.
ó Ako nije riječ o sporu za koji postoji isključiva nadležnost domaćeg suda.
PREUŠUTNA PROROGACIJA (prorogatio tacita)–postoji kada stranke izričito ne ugovore prorogaciju mjesne nadležnosti. Sud ne mora po službenoj dužnosti paziti na mjesnu nadležnost tijekom cijelog postupka.Nakon zakazivanja glavne rasprave sud se može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru tuženika, ali najkasnije na pripremnom ročištu. U pravnim sustavima u kojima u prvom stupnju mogu biti nadležni sudovi različitog ranga, moguća je prešutna prorogacija STVARNE nadležnosti. Do toga može doći ako sud višega ranga na pripremnom ročištu ne proglasi svoju stvarnu nadležnost za rješavanje predmeta za koju bi bio nadležan sud iste vrste, ali nižega ranga(obrnuto nije moguće).



27. USTALJIVANJE NADLEŽNOSTI-PERPETUATIO FORI

Nadležnost je procesna pretpostavka koja se tiče suda i o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti. Sud ocjenjuje odmah poslije primitka tužbe je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan. Sud to čini s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu.
Pravilo o ustaljivanju nadležnosti ne važi:
ó Ako nastupe okolnosti koje uvjetuju prestanak nadležnosti domaćeg suda.
ó Ako tužitelj preinači svoj tužbeni zahtjev na način da bi suđenje bio nadležan sud druge vrste.
Perpetuatio fori-pravilo o ustaljivanju nadležnosti propisano je da bi se spriječila eventualna zlouporaba procesnih ovlaštenja i osiguralo provođenje načela ekonomičnosti. Kada vi u takvoj situaciji postojala dužnost ustupanja predmeta nenadležnom sudu, stranke bi, nenamjernim promjenama okolnosti tijekom postupka, mogle prouzročiti odugovlačenje parnice.

28. NENADLEŽNOST

Kad sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neko drugo tijelo, oglasiti će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Kad sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, proglasiti će se nenadležnim, ukinuti će provedene radnje i odbaciti tužbu(osim u slučajevima određenim zakonom, u kojima nadležnost domaćeg suda ovisi i o pristanku tuženika).
Ako sud utvrdi svoju APSOLUTNU ili RELATIVNU nenadležnost, odluka koja je donio je konačna, protiv rješenja je dopuštena žalba koja ima suspenzivni učinak. Povreda pravila apsolutne nadležnosti razlog je ništavnosti, relativna nenadležnost dovodi do blažih posljedica. Svaki sud tijekom postupka pazi po službenoj dužnosti svoju STVARNU nadležnost. Ako je održano pripremno ročište ili je počela glavna rasprava viši sud prvog stupnja se ne može oglasiti stvarno nenadležnim za predmet iz nenadležnosti nižeg suda prvog stupnja iste vrste. Zbog stvarne nenadležnosti mogu se ulagati i izvanredni pravni lijekovi osim ponavljanja postupka.
Kad sudsko vijeće utvrdi da je riječ o sporu koji treba suditi sudac pojedinac istog suda, postupak će se nakon pravomoćnosti tog rješenja nastaviti pred sucem pojedincem. Kad sudac pojedinac nađe da je za suđenje nadležno vijeće istog suda, postupak će se nastaviti pred vijećem.
O MJESNOJ nenadležnosti sud vodi računa ex offo ili na prigovor tuženika podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili do upuštanja tuženika u raspravio u glavnoj stvari. Povreda odredaba o mjesnoj nadležnosti razlog je apsolutne ništavnosti na koju žalbeni sud pazi samo u povodu izjavljene žalbe.
Sud ne pazi na ovu povredu po službenoj dužnosti, ovdje se ne mogu izjaviti izvanredni pravni lijekovi. Sud kome je predmet bio ustupljen kao nadležnom nastaviti će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.

29. SUKOB NADLEŽNOSTI

Sukob nadležnosti postoji kada dođe do sukoba pravnih pravila koja se odnose na nadležnost ili neslaganja u shvaćanjima između dva ili više tijela o tome koji je od njih nadležan u konkretnoj stvari:
ó POZITIVAN SUKOB NADLEŽNOSTI-nastaje kada između dva ili više sudova prisvajaju nadležnost u sporu, koji je kod njih istovremeno pokrenut.
ó NEGATIVAN SUKOB NADLEŽNOSTI- nastaje kada dva ili više sudova odbijaju svoju nadležnost u istom sporu, tvrdeći da nijedan sud od njih nije nadležan. Ako sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom, smatra da je nadležan sud koji mu je ustupio predmet, dostaviti će predmet sudu koji treba riješiti taj sukob. Sukob nadležnosti između sudova iste vrste rješava zajednički neposredno viši sud,a sukob između sudova različite vrste rješava Vrhovni sud.
Ustavni sud rješava sukob o jurisdikciji-to je sukob nadležnosti između sudova i državnih i društvenih tijela. Dok se ne riješi sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen treba poduzeti radnje za koje postoji opasnost od odgode.

08.09.2008. u 14:29 • 0 KomentaraPrint#

ČETVRTA GODINA-Politički sustav

POLITIČKI SUSTAVI

TEORIJSKO – POJMOVNE OSNOVE POLITIČKIH SUSTAVA

PREDMET I METODE ZNANOSTI O POLITIČKIM SUSTAVIMA

Politički sustavi su nastali kao posebna disciplina postepenim odvajanjem iz političkih i ustavnopravnih znanosti . Predmet znanstvene discipline o političkim sustavima odnosi se na politički sustav kao posebnu pojavu , ali i na množinu političkih sustava. Budući da nije jednostavno odrediti predmet izučavanja političkih sustava, znanstvenici su izbjegavali određivanje tog predmeta .
Politički sustavi su živa , dinamična i nezaobilazna disciplina .Predmet političkih sustava kao znanstvene discipline je ustroj , organizacija i funkcioniranje javne vlasti u određenom društvu u usporedbi sa drugim društvom .

1. POREDBENA ILI KOMPARATIVNA METODA

Poredbena metoda je primjenjiva samo na pojave iste vrste . Osnovna pretpostavka uspoređivanja je usporedivost promatranih pojava (parlament s parl., vlada s vladom, predsjednik s predsjednikom druge države).
Poredbena metoda koristi se i u pravnom znanostima , ali se ona tu ograničava na normativnu i institucionalnu analizu ;u političkoj znanosti više se koriste sociološka metoda i druga znanstvena istraživanja .
Temeljno je pravilo poredba istih pojava , politički sustav je nezamisliv bez ove metode .

2. ANALIZA SADRŽAJA USTAVA

Politički sustav je uvijek pravno uokviren i normiran ustavom i zakonom . Vršeći analizu sadržaja ustava doći će se do relevantnih spoznaja o kvalitativnim i kvantitativnim svojstvima političkog sustava .
Normativno – pravna analiza ima ograničen domet zbog postojanja raskoraka između normativnog i stvarnog . Ono nam omogućuje da saznamo kakvo je stanje trebalo biti ,a ne kakvo ono jest . Normativna rasćlandba pruža samo mogućnost prosudbe o prirodi sustava , ona nam samo određuje polaznu poziciju i omogućuje pristupanje spoznaji ; znatno je lakše istraživati statički dio strukture, a teže dinamički .

3. OPIT ILI EKSPERIMENT

To je pomoćna znanstvena metoda u društvene znanosti prenesena iz prirodnih . Eksperimentiranje je plansko opažanje pojava koje se odvija u manje – više kontroliranim uvjetima , koje se može ponavljati i ispitivati .
Ako je opit nemoguće primijeniti na cjelinu političkog sustava , to ne isključuje njegovu upotrebu na istraživanje pojedinih dijelova .

Za političko eksperimentiranje pored dobrog poznavanja statistike potrebno je :

1. poznavanje ponašanja koje želimo stvoriti ili reproducirati
2. iskustvo u strogoj primjeni tehnike
3. bogata mašta

Snyder ukazuje na 4 pretpostavke koje treba imati u vidu kod primjene opita .

1. politička stvarnost se ne može obuhvatiti ni u kakvom laboratoriju ,
2. promatranje malog broja ljudi u umjetnim situacijama ne govori nam ništa o ponašanju velikih skupina ,
3. nikakve tvrdnje o stvarnom svijetu ne mogu se izravno testirati u laboratoriju ,
4. stimulansi koji postoje u stvarnom svijetu ne mogu se simulirati .

Opit se može primijeniti i na manje masovne pojave i tamo gdje se primjenjuje izvanredno je plodan , povećava sigurnost .
4. INTERVJU , ANKETA , PRIRODA SLUČAJA

POJAM , SADRŽAJ I BIT POREDBENOG STUDIJA POLITIČKIH SUSTAVA

Politički sustav je splet institucija kojima je utvrđen i reguliran odnos javne vlasti i društva .
Dvostrano definiranje je nastalo zbog složenosti predmeta političkih sustava. Druga šira definicija:
Politički sustav je organizirana funkcionalna cjelina političkih institucija, organizacija, djelatnosti i političke kulture u cilju ostvarivanja vlasti i uspostave poželjnog odnosa javne vlasti i društava .
Politički sustav čine :političke institucije, organizacije, djelatnosti i politička kultura. Za skladno funkcioniranje političkog sustava važan je međuodnos političkih institucija. Preko političkih institucija nositelj političke vlasti osigurava provedbu vlastite volje, a onemogućuje ostvarivanje divergentnih volja i grupa pojedinca. Međusobni odnos političkih institucija regulirani su ustavom, tako da se točno zna djelokrug, ovlasti, odgovornost članova. Valjanost nekog političkog sustava, a osobito onog nj. dijela koji sačinjavaju država i nj. institucije ovisna je od kvalitetno provedene političke institucionalizacije .
Faktori koje treba utvrditi da bi se pronašla bit političkog sustava :
1. ekonomska i socijalna infrastruktura
2. ustrojstvo političkih institucija
3. organizacija državne administracije i njen odnos prema političkim tijelima
4. društvena klima ,tradicija, ideologija , kultura ..
«SUSTAV» - ukupnost načela , stvari ili dijelova koji su međusobno povezani i usklađeni tako da čine jedinstvenu cjelinu.
« POLITIČKI » - « POLITIKA » - vještina upravljanja društvenim procesima i sposobnost razrješenja konfliktnih društvenih stanja .
Politički sustav označava sustav vlasti , moći i političkog odlučivanja , u okviru države kao najvažnije političke organizacije , ali ne samo u okviru društva .

STRUKTURA I ELEMENTI POLITIČKOG SUSUTAVA

Svaki pol. Sustav sastavljen je iz brojnih elemenata. Svi oni, u svojoj ukupnosti i pojedinačno, čine strukturu p.s. Struktura p.s. značajna je za nj. funkcionalnost, demokratičnost i učinkovitost.

Bitni elementi političkog sustava svrstavaju se u grupe :

1. SAMOSTALNI PREDSTAVNICI I NOSITLJI POLITIČKE VLASTI
To su najviši organi i tijela koji svoj mandat temelje na neposrednim izborima , odnosno ustavnim i zakonskim ovlastima , a tu spadaju :
a) parlament – najviše državno političko i predstavničko i zakonodavno tijelo .Više ili manje njemu su podređeni svi drugi organi. Karakterističan je za sve države republikanskog uređenja , u kojima je narod nositelj suvereniteta. Na neposrednim izborima narod bira svoje predstavnike u parlament , a on u ime naroda upravlja državom . Parlament može biti jedno , dvo ili trodomni ; pošto ima veći broj članova biraju se razna pomoćna tijela : odbori , komisije .
b) šef države – samostalno organ političkog odlučivanja ; u monarhiji – car ; u republikama – predsjednik republike ili vlade . On predstavlja državu u inozemstvu i vrhovni je državni poglavar , objavljuje rat , zaključuje mir , izdaje i ukida punomoć, postavlja i razrješava diplomatske predstavnike. Njegove funkcije i ovlasti su utvrđene Ustavom . Funkciju šefa države može obavljati pojedinac , a može i kolektivno tijelo .
c) vlada – to je samostalno kolektivno tijelo političkog odlučivanja sastavljeno od ministara , ono nema zakonodavnu funkciju , već ima ovlasti donositi uredbe i podzakonske akte , priprema , predlaže i izvršava zakonske propise .Vlada je podređena šefu države , on je nositelj izvršne vlasti , vlada je njegov pomagač .
d) vrhovni , izvršni i sudbeni organi – u demokratskim državama oni imaju potpuni stupanj samostalnosti odlučivanja. U nedemokratskim sustavima nisu samostalni , tako da država gubi obilježje pravne države, ugrožene su prava i slobode građana . Oni imaju potpunu neovisnost od utjecaja drugih državnih organa . Samostalnost ovih organa podraz. njihovo neprikosnoveno pravo odlučivanja o stvarima koje se tiču funkcije sudovanja.
e) regionalni i lokalni organi vlasti – oni su segment političkih sustava ako im ustav i zakon daju pravo samostalnog donošenja političkih odluka . Za politički sustav je važan međusobni odnos svih navedenih organa .

2. POLITIČKE STRANKE , POLITIČKE INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE
a) političke institucije – označavaju organiziranje i uspostavu raznih oblika , načela i odnosa u izvršavanju funkcija vlasti . One su sredstvo organizacije vlasti. To su demokratske i ustavne organizacije .
b) političke stranke – bore se za osvajanje vlasti , participaciju u vlasti , nezamjenjiv su dio suvremenog demokratskog društva . One se najčešće javljaju kao pokretači i inicijatori političkih aktivnosti .Stranke su u demokratskom društvu njegova unutarnja snaga koja inicira , usmjerava političke procese . Oni su aktivni činitelji koji nastoje uočiti sve nedostatke političkog sustava , sve kočnice i zapreke sustava koje utječu na njegovu neučinkovitost . Politički sustavi i stranke se međusobno isprepliću , sustav utječe na stanje demokracije , a stranke na odnos demokratskih pojava i procesa u državi .

3. POLITIČKE DJELATNOSTI , PROCESI I ODNOSI

To su sva službena i neslužbena ponašanja i aktivnosti koje poduzimaju političke stranke ,društvene grupe i pojedinci s ciljem realizacije vlastitih političkih ciljeva .
a) politički procesi – to je način donošenja odluke kojima se rješavaju sukobi interesa u društvenim institucijama i grupama. Procesi su demokratičniji utoliko što pružaju veću šansu građanima da utječu na politiku i na zbivanja .
Način na koji građani sudjeluju u političkim procesima :
1. samo prate politička zbivanja radi vlastite informiranosti
2. u njima sudjeluju povremeno – tijekom izbora
3. aktivno se uključuju u politički život kao članovi političkih stranaka
4. profesionalno se opredjeljuju za politiku kao za svoj životni poziv .
Najvažniji procesi : proces političkog odlučivanja i izborni proces .
b) političke djelatnosti – su aktivnosti koje se odnose na sudjelovanje u političkom životu, zajedničko donošenje političkih odluka i funkcioniranje vlasti . Vrlo su intenzivne , složene , posebno u vrijeme izbora , ratova i kriznih stanja .
c) politički odnosi – to su svi društveni odnosi koji se uspostavljaju između građana , stranaka , grupa i drugih političkih subjekata u pogledu uspostave vlasti u društvu .
- kooperativni odnosi – odnos suradnje
- konfliktni odnosi- odnos borbe i sukoba
Ako borbe prelaze okvire političkog sustava uspostavlja se novi sustav .

4. POLITIČKA KULTURA

Politička kultura je osnovni etičko – politički supstrat političke zajednice , ona je političkoj zajednici ono što je savjest pojedincu . Najbitniji supstrat političke kulture je tablica političkih vrijednosti . Kultura na dvojak način povratno utječe na politički sustav :
- politička tradicija – statički dio koji stabilizira i konzervira politički sustav njegujući u njemu sva pozitivna dostignuća iz povijesnog razvitka .
- političko stvaralaštvo – dinamički dio , dio kulture koji potiče , pospješuje, i usmjerava modernizaciju i usavršavanje političkog sustava .

ODNOS POLITIČKOG I DRUGIH SUSTAVA

1.ODNOS IZBORNOG I POLITIČKOG SUSTAVA
Izbori i izborni sustav neposredno ili posredno snažno utječu na politički sustav i ukupan politički život jednog suvremenog društva.
Izborni sustav je jedan od važnih segmenata suvremenog društva . Izborima se rješava pitanje mandata na vršenje vlasti za određeno vrijeme i povjeravanje mandata onoj političkoj grupaciji koja pobjedi u izbornoj utrci ; tada do neposrednog izražaja dolazi politička volja naroda .
Svi građani jedne države zajedno , neposredno i tajno sudjeluju u izborima . Izbori su jedan od najvažnijih političkih procesa u državi . Svi organi i sva tijela zakonodavne , izvršne i sudbene vlasti vuku svoju legitimnost iz demokratskih provedenih izbora . Izborni sustav je složen skup pravila i tehničkih postupaka koji su temelj sudjelovanje građana u izborima i njihove participacije u političkom životu.
DIETER NOHLEN – jedan od vrsnih poznavatelja izbornih sustava i njihova značenja za politički život, ističe da njihovu ulogu ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati. Neki su znanstvenici pripisivali izborima svemoćno značenje . Prema NOHLENU , politički razvoj je posljedica brojnih činitelja .
MAURICE DIVERGER – temeljna mu je postavka da izborni sustav odlučno oblikuje stranački sustav, a on presudno određuje politički život neke zemlje .
Ovdje je riječ o svojevrsnom kauzalnom determinizmu .
IZBORNI MODELI

a) većinski – izbori su većinski kad je izabran kandidat koji postigne apsolutnu ili relativnu većinu .Većinski izbori imaju za posljedicu dvostranački sustav , jednostranačku većinu u parlamentu , jednostranačku vladu i njenu prevlast nad parlamentom i većinsku demokraciju .
b) razmjerni – izbori su razmjerni kad političko predstavništvo , što je moguće egzaktnije održava raspodjelu glasova na stranke. Razmjerni sustavi imaju za posljedicu višestranački sustav vlasti , pravednije političko predstavništvo , koalicijsku vladu , te uspostavu približne ravnoteže između vlade i parlamenta, a omogućuju konsenzulnu demokraciju .
Izbori mogu još biti : kompetitivni , nekompetitivni , semikompetitivni .
1. KOMPETITIVNI IZBORI – legitimiraju politički sustav i vladu . Imaju višefunkcionalni karakter jer omogućuju prijenos povjerenja na osobe i na stranke , mobiliziraju birače , podižu svijest birača , otklanjaju konflikte, izazivaju konkurentsku borbu za političku vlast .
2. NEKOMPETITIVNI IZBORI – to su jednostranački i nedemokratski izbori ne osiguravaju legitimaciju političkom sustavu i vladi . Nemaju veliko značenje unutar političkog procesa , prakticiraju se u totalitarnim sustavima gdje služe mobiliziranju narodnih masa .
3. SEMIKOMPETITIVNI IZBORI – predstavljaju pomirbu prethodna dva tipa .
Oni pokušavaju legitimirati postojeći politički sustav vlasti i stabilizirati autoritarni politički režim .Nastoje utjecati na unutarnje političko smirivanje i stjecanje ugleda prema vani.

2. ODNOS STRANAČKOG I POLITIČKOG SUSTAVA
Političke stranke su oblici političkog organiziranja ljudi iste političke ideologije , utvrđene njihovim programima u cilju osvajanja i vršenja državne vlasti . Male stranke koje nemaju dovoljno pristaša koaliraju sa drugim strankama . Na putu realiziranja političkih ciljeva vode se političke borbe .Dok su te borbe u okviru institucija političkog sustava on funkcionira normalno , kada te borbe pređu pređu granice institucija to izaziva krizu društva. Snaga stranke ovisi o broju pristaša , osvojenih glasova na izborima od javnog mijenja , društvenih organizacija i udruženja.
Koliko će stranka imati mjesta u parlamentu ovisi o postotku na izborima . Na taj su način stranke inkorporirane u politički sustav. Problemi se zaoštravaju kada politička stranka osvoji apsolutnu većinu što joj omogućuje apsolutni monopol u donošenju odluka, tada se javlja problem ugroženosti demokracije.
Demokracija je ugrožena kad su oporbene stranke slabije i imaju manju moć utjecaja i kontrole nad vladajućom koalicijom . Kritičnost oporbenih stranaka daleko je veća od vladajućih . Političke stranke se međusobno razlikuju prema odnosu prema političkom sustavu i političkoj svijesti . Stranke koje su inkorporirane u politički sustav i koje imaju veću političku tradiciju obično karakterizira i određena politička kultura . Stranke stvaraju stranačku mladež , društveni ugled i politička kultura političara često je presudna za pobjedu .

MEĐUSOBNI ODNOS STRANAČKOG I POLITIČKOG SUSTAVA
Stranački sustav označava generalnu fizionomiju političkog života zemlje . Kao što je stranački sustav određen izbornim tako je politički određen stranačkim sustavom. Izborni sustav utječe na stranački tako što određuje broj , strukturu i ovisnost političkih stranaka . Takav stranački sustav određuje oblik političkog . Politički sustav sa svim svojim elementima stvara uvjete političkog djelovanja i odlučivanja .

3. ODNOS PRAVNOG I POLITIČKOG SUSTAVA
Moderna država mora biti pravna država – država ograničena pravom . Država ne može izlaziti izvan okvira koju joj je omeđio pravni sustav . Da bi se državna vlast održala unutar postojećih zakona bilo je nužno uspostaviti negativnu kontrolirajući vlast – blokiranje vlasti pravom veta . Pravni sustav prožima sva bitna područja političkog sustava , podsustave ,..Svaka politička odluka lakše postiže legitimnost ako je legalna, što znači na zakonu utemeljena.
Kada izborni postupak kao važan politički čin ne bi bio reguliran pravom ne bi bio valjan ni priznat .

4. ODNOS POLITIČKOG I INFORMATIVNOG SUSTAVA
Informativni sustav je veoma značajan za funkcioniranje političkog sustava . Kvalitetno , sveobuhvatno istinito informiranje jedan je od bitnih zahtjeva suvremenog demokratskog društva . O funkcioniranju javne vlasti javnost mora biti informirana . Nepotpuno , neistinito i neblagovremeno informiranje može dovesti do zloupotrebe vlasti .Vladajuće stranke nastoje imati monopol nad cijelim sustavom informiranja . Samostalnost informativnog sustava jedan je od pokazatelja demokratičnosti političkog sustava .U totalitarnim sustavim informativni sustav je cenzuriran , podređen .
JAVNO MJENJE – oblik kolektivnog rasuđivanja političke javnosti o društvenim situacijama posebno važnim za društvenu zajednicu .
Ono je izraz kolektivne svijesti političke javnosti jednog demokratskog društva o nekom izuzetno važnom političkom ili drugom pitanju. Formira se na više načina: spontano , institucionalno i namjerno izazvano . Najčešće spontano nastaje . Javno mjenje ima više funkcija .One se ogledaju u očitovanju stavova političke javnosti , usmjeravanju političke prakse , pritisku na vlast radi donošenja određenih pol. odluka .Odnos aktualne političke vlasti spram formiranja javnog mijenja je takav je da ona uvijek nastoji nad njim ostvariti punu kontrolu .
Načela po kojima se organiziraju politički izbori :
1. opća pristupačnost ulozi birača za čitavo stanovništvo
2. jednakost težine glasa
3. tajno glasovanje
Istraživanje javnog mnijenja - delikatan, složen i odgovoran posao. Cilj mu je predvidjeti ponašanje masa i budući razvitak neke društvene pojave koju istražujemo uz relativnu sigurnost predviđanja..
GRUPE ZA PRITISAK – interesne grupe koje nastaju spontano , ali organizirano .One metodom pritiska i iznuđivanja nastoje utjecati na vladu radi donošenja odluka koje im odgovaraju .Sve grupe za pritisak su interesne , ali sve interesne grupe nisu grupe za pritisak . Mogu biti: formalne , neformalne , kratkoročne , dugoročne .
Karakteristične su jer se koriste sredstvima masovnog komuniciranja , animiraju javno mnijenje za iznuđivanje vlastitih ciljeva, nisu imune od korištenja nedozvoljenih sredstava i metoda pol. borbe. Javljaju se inicijativom za veće ili manje promjene političkog sustava .

5. POLITIČKI SUSTAV I SUSTAV LOKALNE SAMOUPRAVE
Svaki pol.sustav nužno mora ostaviti dovoljno prostora za uspostavu i funkcioniranje sustava lok.samouprave, koja nadomješćuje brojne nedostatke globalnoga pol. sustava
Načela Europske povelje o lokalnoj samoupravi :
- da u svim zemljama članicama važi demokratsko načelo prava građana da sudjeluju u vođenju javnih poslova .
- da je ovo pravo najneposrednije moguće ostvariti na mjesnoj razini
- da samo mjesne vlasti osiguravaju efikasnu upravu prema građanima
- da je jačanje samouprave značajan doprinos Europi .
Sustav lokalne samouprave nije suprotstavljen političkom sustavu , naprotiv on pomaže lakšem i učinkovitijem funkcioniranju .
U sustavu lokalne samouprave postoji specifičan način odlučivanja – REFERENDUM.
REFERENDUM – je oblik izravnog odlučivanja građana sa pravom glasa o bitnim političkim pitanjima .
Sličan je izborima , samo što se ovdje ne bira već odlučuje . Predmet odlučivanja može biti neko ustavno pitanje , promjena političkog sustava .Primjenom referenduma omogućuje svakom punoljetnom građaninu sudjelovanje u donošenju političkih odluka .Raspisivanje referenduma može biti obvezno i fakultativno . Referendum je sredstvo demokratskog odlučivanja , ali sve ovisi od toga tko ga raspisuje , u kakvim uvjetima, što mu je cilj i kako se provodi .

ODNOS ZNANOSTI I SUVREMENOG POLITIČKOG SUSTAVA I DRUGIH ZNANOSTI

ODNOS POLITIČKOG SUSTAVA I USTAVNOG PRAVA

Između njih nije jednostavno povući crtu iz tog razloga što politički sustav pravno reguliran ustavom kao temeljnim pravnim i političkim aktom .
NAČELO ZAKONITOSTI – zakonitost je izraz i mjera koliko su zakonski propisi učinkovito sredstvo reguliranja društvenih odnosa .
Pitanje zakonitosti je neposredno vezano za održavanje društvenog poretka . Predmet ustavnog prava je širi od ustavnosti i zakonitosti , ono se bavi i drugim odnosima i normama . Ustavno pravo se ne bavi samo proučavanjem političkih institucija dok se politički sustavi bave samo s tim .Ustavno pravo se koristi normativističkom metodom , a politički sustav poredbenom .

POLITIČKI SUSTAVI I TEORIJA DRŽAVE I PRAVA
Politički sustav je samo institucionalni okvir funkcioniranja jednog dijela državne vlasti . Sustave ne interesiraju dijelovi države koji ne spadaju u javnu vlast . Sličnost između njih postoji samo u onoj mjeri u kojoj je politički sustav dio strukture države , razlike su u svoj ostaloj nepodudarnosti predmeta i metoda .

Diferenciranje političkog sustava od ostalih političkih znanosti -
još je značajnije , ali i teže jer ni sam pojam politike nije jednako definiran.
Po nekima je Politika vještina i praksa upravljanja ljudskim društvima .
Politiku je teško odrediti kao znanost iz najmanje tri razloga :
1. zbog pristranosti da pod svaku cijenu brani sustav vlasti
2. zbog silnih primjena politikantstva
3. zbog svoje promjenjivosti

Znanost ima konstantne spoznajne vrijednosti i ne mijenja se preko noći . Zbog teškoće definiranja politike , teško ju je odvojiti od političkog sustava .
Politički sustavi su nastali procesom diferencijacije političkih znanosti iz potrebe da se jedan značajan segment politike u društvu prouči i objavi . Potreba za specijalizacijom unutar opće cjeline znanja nastane onda kada to znanje dosegne opseg i razinu i kada se više ne može razvijati unutar tradicionalne klasifikacije znanstvenih disciplina .

MEĐUNARODNA POLITIKA – bliska je suvremenim političkim sustavima , osobito u onom dijelu gdje se bavi otkrivanjem političkih procesa i zakonitosti koji utječu na funkcioniranje političkih sustava različitih država .
FILOZOFIJA POLITIKE – bavi se apstraktnim promišljanjem politike , političkog procesa i političke sfere društvenog života .
SOCIOLOGIJA POLITIKE – bavi se proučavanjem , utjecajem društva na politiku i obrnuto .

TEORIJE O POLITIČKIM SUSTAVIMA

1. na teorijska shvaćanja biti predmeta političkog sustava i njihovog mjesta u sustavu društvenih znanosti velik utjecaj imaju tradicionalne teorije .
2. društvene znanosti su pod utjecajem vladajuće politike , koja im nastoji odrediti okvire tako da se mogu razvijati slobodno , dotle dok svojim učenjem ne ugroze interese vladajućih grupacija .
3. vladajuća ideologija nastoji političke zakonitosti ideologizirati i staviti u službu vlastitih interesa .
4. političke zakonitosti su pod značajnim utjecajem subjektivnih stavova tzv. državnih službenika .

1.TEORIJA DETERMINIZMA
Polazi od stajališta da je politički sustav uvijek determiniran određenim prirodnom , ekonomskim i drugim činiteljima .Bit ove teorije je da polazi od jednog ili više ključnih činitelja koji zajednički determiniraju kakvo će biti društveno uređenje .
Ova je teorija postojala još u vrijeme Grčkih filozofa ( Platona , Aristotela )

2.TEORIJA INDETERMINIZMA
Nastala u novije vrijeme kao suprotnost prethodnoj teoriji koja je relativno netočna , zastarjela i prevladana . Ova teorija negira determinizam polazeći od toga da nema nikakvih bitnih faktora koji utječu na to kakav će biti politički sustav . Istina je ipak negdje na sredini jer ne može reći da je čovjeku i društvu sve unaprijed određeno , niti vlada potpuni indeterminizam .
Kakav će politički sustav biti ovisi o praktičnoj primjeni znanstvenih spoznaja , kreativnih sposobnosti političkih snaga i drugih činitelja .

3.TEORIJA FUNKCIONALIZMA
Posebno je istaknuta u radu Augusta Contea i Herberta Spencera .
Razvio ju je Emil Durkem , a usavršio Talcot Parsons .

Bit političkog sustava su funkcije pojedinih institucija: funkcija održanja društva , komunikacije, upravljanja, rukovođenja , promidžbe . Funkcionalizam promatra društvo kao jedan sustav, tj. Kao niz međusobno povezanih dijelova koji zajedno tvore cjelinu.
Primjena ove teorije podrazumijeva da je politički sustav samo jedan od podsustava društva u cjelini i da je njegova funkcija održanje društva .Nepravilno funkcioniranje pojedinih dijelova ugrožava sustav u cjelini .Ako se pripadnici društva zalažu za iste vrijednosti , nastaje jedinstvo sustava .Politički sustav nije sam sebi cilj , on je sredstvo skladnog funkcioniranja društva .

Parsons – promatra društvo kao sustav i dokazuje kako svaki društveni sustav posjeduje 4 temeljna funkcionalna preduvjeta : prilagodbu , postizanje cilja , integraciju i održanje obrasca . Oni se mogu shvatiti kao problemi koje društvo mora riješiti .

Bit funkcionalističke teorije - za ostvarivanje postavljenih ciljeva utemeljenih na konsenzusu o sastavu društvenih vrijednosti moraju postojati institucije kao dijelovi sustava koji vrše određene funkcije i pojedinci koji u njima imaju određene precizno definirane uloge. Kada svaka institucija pravilno i pravodobno obavlja svoju funkciju, odnosno svaki pojedinac svoju ulogu, stvoreni su bitni temeljni preduvjeti da politički sustav omogući skladno odvijanje svih bitnih pol. procesa u društvu.

Prigovori teorije funkcionalizma :

1 institucije nemaju uvijek blagotvoran učinak na održanje sustava
2. ni u jednom društvu nema potpunog konsenzusa o sustavu društvenih vrijednosti
3.funkcionalizam izdiže sustav iznad čovjeka tako da izgleda da sustav ima aktivnu , a čovjek pasivnu ulogu .
4.funkcionalizam obraća pozornost samo na faktore koji stabiliziraju sustav
5.funkcionalizam nije uspio adekvatno riješiti društvene promjene

4.TEORIJA DRŽAVE I VLASTI

Država je najvažnija institucija vlasti i najorganiziranija politička institucija društva . Između države i političkog sustava jednog te istog društva nema bitnih razlika. Politički sustavi za predmet svog proučavanja ne mogu imati samo državu i državnu vlast tim prije što oni poredbenom metodom istražuju sličnosti i razlike brojnih pol. Sustava različitih država. Zato se ova teorija čini neprihvatljivom.

5.TEORIJA O POLITIČKOM PROCESU

Proces je dinamična kategorija , to je pojava u nastajanju . Svako društvo ima političke procese , neki traju duže , a neki kraće npr. završetkom izbora prestaje i izborni proces .
U političkom sustavu politički proces je važan jer je to način donošenja odluka kojima se rješavaju sukobi interesa u društvenim grupama i institucijama, posebno kao način donošenja odluka od značaja za ravnotežu, funkcioniranje i razvitak društva, pa se pol. sustav određuje kao skup ovakvih pol. procesa.









DRUGO POGLAVLJE

POLITIČKI SUSTAV I POLITIČKO – PRAVNA STRUKTURA DRUŠTVA

ODNOS POLITIKE I POLITIČKOG SUSTAVA

Politika svojim stavovima i odlukama utječe na politički sustav i njegovo funkcioniranje , a politički sustav ima značajan povratni utjecaj na politiku . Vladajuća politika se odlučuje za politički sustav koji će najbolje izraziti njene interese . Kada je već uspostavljen jedan politički sustav onda on dobiva relativnu autonomiju u odnosu na politiku koja ga ne može po vlastitoj volji mijenjati kada hoće . Radikalne promjene sustava poduzimaju se izuzetno – u prijelomnom vremenu – ratu .
Na postupne promjene sustava vladajuća politika se odlučuje iz tri razloga :
1. neracionalno je mijenjati cijeli sustav ako on dobro funkcionira
2. svaka , pa i najmanja promjena za sobom povlači drugu promjenu
3. jednom ustanovljen sustav najbolje izražava interese vladajućih grupacija .
Prevladani politički sustavi mogu se radikalno mijenjati, a ne postupno. npr. Jugoslavenski sustav – političari su se sastajali da donesu rješenja , odnosno postupne promjene , rezultat tog rada bila je dijagnoza kojom su se predložile mjere « ozdravljenja « tog « bolesnog» sustava . Temeljni uzrok krize je bilo nejedinstvo , nerazmjer , s jedne strane su bila htijenja nositelja centralizacije ,a s druge strane potrebe naroda i narodnosti za očitovanjem vlastitih posebnosti kroz decentralizirani sustav . Političke odluke koje donosi vladajuća politika moraju biti prilagođene političkom sustavu .
Marksistička vladajuća politika zagovarala je ukidanje politike . Predstavnici građanske teorije smatraju politiku neophodnom . Politički profesionalizam bi bio društveno štetan jer bi najvažnije funkcije bile rezervirane isključivo za pripadnike političke stranke, klase, obitelji, struke ili koje društvene elite.
Upravljanje složenom političkom strukturom ne može biti bez profesionalizma , ali on mora biti sveden na optimalnu mjeru .

POLITIČKI SUSTAV I POLITIČKA MOĆ

Politički sustav se ne pojavljuje kao nositelj moći , nju imaju pojedini organi sustava .
Moć se može iskusiti kao oduševljenost , može biti kao oslobođenje kreativne energije , podsticaj vitalnosti , a može uništiti motivaciju , stvoriti depresiju .
Dva oblika moći:
VLAST – onaj oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman , ispravan i pravedan .
SILA – oblik moći koji njoj podložni ne smatraju legitimnom .
Kada se moć realizira kao vlast , znači da je ona odobrena objektivnom voljom iskazanom u ustavu , zakonu i drugim aktima , sve drugo je zloupotreba vlasti . Sila kao moć je nelegitimna i mora biti eliminirana . Kada je moć utemeljena na objektivnoj volji zakonodavca , to znači da je ona u funkciji ostvarivanja općih ciljeva i vrijednosti .
U izgradnji političkog sustava neke zemlje osobito je važno izvršiti optimalnu distribuciju političke moči tako da postoji sklad između ovlasti i odgovornosti . Društvena moć se distribuira ovisno o vrijednosti sustava , ciljeva , interesa veličine društvenih grupa i stupnja organiziranosti tih grupa . Distrib. Se vrši tako da nitko nije svemoćan i da ne dolazi do miješanja ovlasti.
Koncentracija moći u središnjim organima vlasti najveća je u totalitarnim političkim sustavima . U pluralističkom modelu vlast je raspršena u cijelom društvu , tu je moguće nadmetanje i konkurencija ideja , stavova . Postojanje mnogih središta moći jedva nam jamči da će vlast :
- htjeti poslušati sve njih jednako
- učiniti bilo što drugo osim komunikacije sa vođama središta
- biti na pozicijama moći
- učiniti bilo što u pitanjima o kojima se raspravlja

Međusobni odnos političkih sustava i moći ovisan je od oblika moći .
VLAST – politički sustav je sustav legalno izabrane vlasti koja svoj mandat i ovlasti vuče iz demokratskih tijela i provedbe zakona
SILA – karakteristična za totalitarne sustave , koji su sutermeljeni na sredstvu prisile. Moć je često povezana sa nasiljem , valja razlikovati legitimno od nelegitimnog nasilja, legitimno provode organi i institucije vlasti , a nelegitimno pojedinci .

POLITIČKI SUSTAV I DRŽAVA

SLIČNOSTI
Država je organizacija za zaštitu onog načina proizvodnje koji je u interesu vladajućih klasa . Pol. sustav je samo jedan mehanizam preko kojeg država širi temeljni oblik vlasništva . Država je složena društvena pojava koja se ne može objasniti samo sa jednom funkcijom . Mnoge državne institucije su institucije političkog sustava , a to dovodi do prividnog shvaćanja o istovjetnosti tih pojava .

RAZLIKE
1. sve institucije države ipak nisu institucije političkog sustava . Samo najvažnije državne institucije čine strukturu političkog sustava .
2. interakcija države i političkog sustava ne odvija se u oba smjera istim intenzitetom . Država ima znatno aktivniju ulogu , dok je uloga političkog sustava znatno pasivnija .
3. postojanost države i političkog sustava nije ista, država je znatno postojanija , a politički sustav je daleko podložniji promjenama
4. ako se država shvati preširoko pa se identificira sa cijelim društvom , onda je politički sustav uža kategorija, a ako se država shvati preusko onda se tretira kao uža kategorija političkog sustava
5. politički sustav omogućuje skladno funkcioniranje vitalnih dijelova državne organizacije. Sam po sebi on nije politički subjekt već oblik povezanosti organa vlasti . Mnogi državu smatraju čuvarom postojećih političkih sustava vlasti , pod njenom stalnom pozornošću su sve oblasti društvenog života .
6. država pokazuje tendenciju sve većeg miješanja u društveni život , to je « etatizacija « društva . Tamo gdje je etatizam razvijen politički sustav se svodi na javnu vlast , a u njoj odlučujuću ulogu imaju vlada i izvršni organi .

POLITIČKI SUSTAV I PRAVO

Pravo nastoji normirati cjelokupnu društvenu zbilju i ponašanja svih političkih subjekata , Između normativnog i stvarnog uvijek postoje razlike i odstupanja . Pravo i pravni sustav su u zakon pretvorena volja vladajućih društvenih snaga .; zato je svako pravo iskristalizirana politika pretvorena u sustav pravnih normi radi postizanja ciljeva onih koji su na vlasti . Pravo nikada ne može normirati sve društvene odnose niti unaprijed predvidjeti i otkloniti sve zastoje i kočnice ostvarivanja pravnih normi radi postizanja ciljeva onih koji su na vlasti .
Pravo nikada ne može normirati sve društvene odnose niti unaprijed predvidjeti i otkloniti sve zastoje i kočnice ostvarivanja pravnih normi u društvenoj zbilji npr. politički sustav bivše SFRJ nije mogao otkloniti proturječnost između onog što ljudi hoće i onog što ljudi čine , između vidljivog i nevidljivog sustava i ustava .Po disproporciji između normativnog i stvarnog dolazi od tuda što je svaki pravni sustav opterećen nedostacima – on nije savršena cjelina . Najveći raskorak se javlja na području ljudskih prava i sloboda .
Npr. strani radnik može biti zaposlen tek ako se domaći nije javio na natječaj . Vladajuće političke grupacije voljne su dosljedno poštivati ustavom zajamčena prava i slobode samo do mjere koje nisu ugroženi njihovi interesi .
Za odnos normativnog i stvarnog političkog sustava važna su dva procesa :
1. POZITIVACIJA PRAVA – prvo često djeluje kao dogmatski sustav normi , time koči donošenje odluka i brze promjene stanja koje nameće težnja za demokratizacijom politike .
2. DEMOKRATIZACIJA POLITIKE – sputava je birokratizacija .Ona je posebno izražena u vrhu hijerarhije političkog odlučivanja .
Problem kod hijerarhije i birokratizma kako njihove negativne efekte svesti na najmanju moguću mjeru i povećati aktivno sudjelovanje naroda .

POLITIČKI SUSTAV I SUSTAV VRIJEDNOSTI

POLITIČKI SUSTAV I DEMOKRACIJA

Pojam , bit i karakter demokracije

DEMOKRACIJA – vladavina naroda ( demos – narod; cratein – vladati )
Demokracije nema tamo gdje su građani potpuno potisnuti u donošenju odluka .
Suvremeno poimanje ne može bit demokracije svesti samo na odnos vlasti i naroda već se bavi i sudbinom demokracije pred izazovom međuovisnosti .Uvjeti koje mora sustav ispunjavati da bi se mogao nazvati demokratskim :
1. mora imati demokratski donesene zakone koji se primjenjuju i obvezuje građane
2. mora postojati separacija između sudske , zakonodavne i izvršne vlasti
3. mora imati političku vlast izabranu na demokratskim izborima
4. mora imati osigurane kanale kontrole i utjecaj građana na proces odlučivanja
5. Demokracija je kao biljka koja se mora strpljivo zalijevati i odgajati da ne bi uginula .

UVJETI DEMOKRATIČNOSTI :
1. prvi uvjet demokratičnosti političkog sustava su demokratski doneseni zakoni koji se primjenjuju i obvezuju sve građane .To su zakoni koje je donijela demokratski izabrana legitimna i parlamentarna vlast .
2. razdvojenost zakonodavne , izvršne i sudbene vlasti
Ako ista tijela donose i provode zakone , a sudska vlast nije samostalna već podređena , onda se građani nemaju kome žaliti na postupke državne uprave .
3.demokratski provedeni izbori su ogledalo demokracije
4.kontrola vlasti nad vršiteljima vlasti i institucijama političkog sustava .

a) kontrola opozicije – označava dinamički aspekt demokracije
Ako ne postoji opozicija nema ni demokracije , to bi dovelo do uzurpacije vlasti .
b) javno mijenje – reagira na sve oblike uzurpacije vlasti od strane vladajućih
c) međusobna kontrola institucija i političkih sustava - šefa države , vlade , parlamenta
d) obveza potpunog , pravovaljanog i istinitog informiranja javnosti
e) sudjelovanje punoljetnih građana u političkom životu zemlje

BIT DEMOKRACIJE :
Demokracija je vladavina naroda koju on ostvaruje kroz različite oblike neposrednog odlučivanja kao i preko svoji neposredno izabranih predstavnika u institucijama i organima političkog sustava u cilju realizacije općenarodnih interesa .

ZNAČAJ DEMOKRACIJE :
Za čovjeka , društvo i državu izuzetno je veliki značaj .Posebno je značajna za male narode i države koje su tek nastale . Njihovo integriranje u svjetsku zajednicu bitno ovisi od stanja demokracije .Tek u demokraciji pojedinac i zajednica ostvaruju obostranu sreću i blagostanje . Onaj sustav koji ostvaruje stvarnu participaciju naroda u odlučivanju je priznat .
Prepreke ostvarivanja demokracije : neobrazovanost narodnih masa , zato narod traži posrednika u ostvarivanju vlasti – putem stranaka , ali u posredovnoj demokraciji stranke nisu uvijek iskrene pa manipuliraju sa narodom .
Jedan od najvažnijih kriterija za ocjenu stanja demokracije je stanje individualnih i grupnih prava i sloboda . Društvo koje dominira nad pojedincem tako da on nema mogućnost očitovati vlastite ciljeve nije demokratski . Može se na pojedinca utjecati pa makar i protiv njegove volje , uputiti ga da uzmogne bolje rasuđivati . Dominacija društva nad pojedincem prvi je simptom odsutnosti demokracije u političkom sustavu

MODELI DEMOKRACIJE I DEMOKRACIJA KAO DVOSTRANI PROCES

HELD – ističe dvije skupine različitih modela dominacije

I .ČETIRI KLASIČNA MODELA
1.STAROGRĆKA DEMOKRACIJA
2.LIBERALNA DEMOKRACIJA , PROTEKTIVNA DEMOKRACIJA
3.RAZVOJNA DEMOKRACIIJA
4.MARKSISTIČKA PARTICIPATIVNA DEMOKRACIJA

II. ČETIRI SUVREMENA MODELA
1.KOMPETITIVNA ELITISTIČA DEMOKRACIJA
2.PLURALIZAM
3.PRAVNA DEMOKRACIJA
4.PARTICIPATIVNA DEMOKRACIJA

KLASIČNI MODELI DEMOKRACIJE

1. STAROGRČKA DEMOKRACIJA

a) atensku demokraciju je obilježavala odanost republikanskom gradu i državi , podređenost privatnog života javnim poslovima i zajedničkom dobru .
b) u toj demokraciji građani su mogli razvijati i ostvarivati svoje sposobnosti i znanja , razlike u sposobnosti i zasluzi su bile priznate

Karakteristike ovog tipa demokracije : izravno sudjelovanje građana u zakonodavstvu , sudstvu ,suverenost skupštinske vlasti , višestruki načini izbora građana za javne službe , nepostojanje povlastica javnih službenika u odnosu na ostale građane, ograničeni mandat .
OPĆI UVJETI : u kojima može funkcionirati ovaj model demokracije su : mali grad država , robovsko gospodarstvo koje stvara slobodno vrijeme za građane , kućanski rad žena koji oslobađa muškarce za bavljenje javnim poslovima i ograničenost građanstva na relativno mali broj osoba.

2. PROTEKTIVNA DEMOKRACIJA

Je jedna varijanta liberalne demokracije .Zastupljena je u djelima Makijavelija .,Loka . Hobsa …
Značajke : suverenitet naroda , redoviti izbori , tajno glasovanje , stranačko
natjecanje , vladavina većine i podjela vlasti na zakonodavnu , izvršnu , sudbenu
Opći uvjeti : razvitak politički autonomnog civilnog društva , privatno vlasništvo , tržišno gospodarstvo , patrijarhalna obitelj, i prošireni teritorijalni opseg nacije .

3. RAZVOJNA DEMOKRACIJA – RADIKALNI MODEL

Je druga varijanta liberalne demokracije .Zastupljena je u djelima Žan Žak Rusoa, Milla i dr..
Značajke : odvojenost zakonodavne i izvršne funkcije vlasti , jednodušnost u odlučivanju o javnim pitanjima ,a ako toga nema, onda propisno glasovanje s pravom većine, nadzor nad obavljanjem izvršnih funkcija vlasti i postavljanje izvršnih organa vlasti neposrednim izborima ili ždrijebom .
Opći uvjeti u kojima je moguć ovaj oblik vlasti: mala industrijska zajednica , difuzija vlasništva i ovisnost građana o posjedovanju , te slobodno vrijeme za muškarca u cilju bavljenja politikom i sudjelovanja u vlasti .

RAZVOJNA DEMOKRACIJA – je drugi oblik ovog istog modela demokracije

Značajke : narodni suverenitet s općim pravom glasa , demokratski izabrana predstavnička vlast , ustavna ograničenja državne moći , promicanje prava pojedinaca , razgraničenje parlamentarne i administrativne vlasti sudjelovanje građana u lokalnoj samoupravi i porotnoj službi .

4. NEPOSREDNA / MARKSISTIČKA DEMOKRACIJA

Zastupljena u djelima klasika marksizma : Karla Marxa i Friderika Engelsa
SOCIJALIZAM : javnim poslovima upravljaju komune ili kolektivni savjeti, činovništvo je podloženo izborima , ima ograničen mandat i smjenjivo je . Službenici rade za plaću .
OPĆI UVJETI : poraz buržoazije , jedinstvo radničke klase i ukidanje klasnih povlastica . Razvitak proizvodnih snaga omogućuje slobodno vrijeme za bavljenje neproizvodnim djelatnostima, a teži se sve većoj integraciji države i društva.

KOMUNIZAM : dolazi do odumiranja vlasti i politike uspostavom raznih oblika neposrednog samoupravljanja , svi javni poslovi su kolektivizirani , a konsenzus je bitno načelo odlučivanja u svim javnim pitanjima.
OPĆI UVJETI : definitivno ukidanje svih klasa , ukidanje privatnog vlasništva , podjela rada na umni i fizički je ukinuta , ukidanje tržišta i razmjena novca, a važan je visoki stupanj razvitka proizvodnih snaga koji omogućuje obilje dobara i nestanak oskudice.

SUVREMENI MODELI DEMOKRACIJE
Sadrža četiri varijante koje HELD naziva: kompetititvna elitistička demokracija, pluralizam, pravna i participativna demokracija.

1. KOMPETITIVNA ELISTIČKA DEMOKRACIJA – Marx Weber i Šumpeter
OPĆI UVIJETI : industrijsko društvo , politička kultura , pojava stručnih slojeva, tehnički obrazovanih eksperata i rukovoditelja , te konkurencija među državama za moć i prednost u međunarodnom sustavu.

2. PLURALIZAM
Suvremeni model demokracije u kojem je društvena moć raspoređena nehijerarhijski .
Zastupaju ga : Truman , Dala , Almonda , Verba .

3. PARTICIPATIVNA DEMOKRACIJA – Macpherson , Pateman
OPĆI UVJETI : izravno povećanje oskudne materijalne osnove brojnih društvenih grupa ,koje se postiže preraspodjelom materijalnog bogatstva , smanjenje ili potpuno uklanjanje neodgovorne birokratske moći u javnom i privatnom životu , otvoreni informacijski sustav koji zajamčuje upućeno odlučivanje, te društveno preuzimanje skrbi o djeci, čime se žene izjednačuju s muškarcima glede sudjelovanja u vlasti.
4. PRAVNA ILI LEGALNA DEMOKRACIJA – sadržana u djelima Hajeta .
U središtu se nalazi sloboda čime se postavlja granica prisilnoj moći države
ZNAČAJKE : ustavna država utemeljena na načelu podjele vlasti , vladavina zakona , minimalna državna intervencija u civilno društvo i privatni život , najveći mogući prostor za djelovanje slobodnog tržišta .

OPĆI UVJETI : djelotvorno političko vodstvo koje slijedi liberalna načela , smanjenje uloge birokratske regulacije života , smanjenje uloge interesnih grupa.
Nema univerzalnog tipa demokracije koji bi bio preporučljiv , niti recepta kojeg bi se vodeće političke snage mogle pridržavati .
Held opravdava načelo « načelo demokratske autonomije « ,koje je sadržano u stavu da pojedinci u društvu trebaju biti slobodni i ravnopravni u određivanju uvjeta vlastitog života , trebaju uživati jednaka prava i obveze .
Značajke demokratske autonomije se očituje u odnosu države i civilnog društva .
DRŽAVA – treba načelo autonomije ugraditi u ustav i zakone .
Vrhovna zakonodavna vlast treba biti dvodomna .Političko organiziranje provodi se kroz sustav konkurentskih stranaka .
CIVILNO DRUŠTVO – podrazumijeva raznolikost tipova domaćinstva i izvora informacija , kulturnih ustanova., komunalne službe , zdravstvene skrbi , obrazovanja .
OPĆI UVJETI – otvoren pristup informacijama , obaviještenost građana o odlučivanju u javnim poslovima , opće investicijske prioritete postavlja vlada .
Bit ovako shvaćene demokracije je dvostrani proces preobrazbe države i društva .

DRUŠTVENA KRIZA , RAT , DEMOKRACIJA

Društvena kriza i ratno stanje nisu uvjeti koji pogoduju razvoju demokracije . U uvjetima kriznog društvenog i ratnog stanja nije moguća puna demokracija , ali su mogući i barem neki demokratski procesi na određenim segmentima društvene organizacije i funkcioniranje političkog sustava .
Svaki napor je hvale vrijedan koji se ulaže da se demokracija i demokratska tradicija društva očuvaju i razvijaju tamo gdje je to moguće . Stvarnu demokratsku opredijeljenost pojedinca ili stranke ne treba cijeniti samo po deklarativnom opredjeljenju već po stvarnom ponašanju u konkretnim uvjetima .
Demokraciju ne treba cijeniti samo po tome što ona donosi i afirmira već i po tome što ona sprečava . Predstavnici ciklične teorije kretanja društva iznose tezu po kojoj prekomjerna demokracija može izraditi u anarhiji .
Demokracija uvijek podrazumijeva vladavinu naroda , ali i vladavinu zakona . Čak ni anarhija nije stanje bezvlašća , oni su se zalagali za ukidanje države , ali ne i funkcija koji ona obavlja .
Demokracija u jednom društvu nikada ne može biti previše , ona ne može voditi u društvenu krizu .
U vrijeme krize najbrže propadaju totalitaristički sustavi , a karakterizira ih sve ono što je suprotno demokraciji : jedna vladajuća ideologija nametnuta svim drugim oblicima svijesti , neprestani teror i nasilje bez poštivanja ljudskih prava i sloboda , centralizirana ekonomija.

IZRAVNA , POSREDNA , FORMALNA I STVARNA DEMOKRACIJA

Postoji još i građanska , socijalna , elitna , masovna , liberalna i konzervativna demokracija .

IZRAVNA ILI NEPOSREDNA DEMOKRACIJA

Oblik demokracije u kojem narod izravno sudjeluje u donošenju političkih odluka
Ova demokracija postoji i praktički se ostvaruje na 2 načina :
1. oblik izravnog sudjelovanja od strane svih građana npr. referendum
2. razni oblici lokalne samouprave kroz skupštine lokalnih zajednica
Idealno zamišljena demokracija nigdje danas u svijetu ne postoji .
Bila bi teško ostvariva , zato je nalazimo u teoriji samo kod socijalista .

POSREDNA DEMOKRACIJA

Oblik posrednog odlučivanja neposredno izabranih narodnih predstavnika koji odlučuju u parlamentu u ime naroda . Izbori su izravni i demokratski .
Ovdje je izražena stvarna demokracija ako predstavnička tijela donose odluke polazeći od pretpostavljenih interesa naroda .

FORMALNA I STVARNA DEMOKRACIJA

Raspravlja o kapitalističkom i socijalističkom sustavu . Zapadni teoretičari su isticali prednosti građanskog društva i višestranačkog političkog sustava jer je utemeljeno na konkurenciji stranaka , misli , ideja , roba , kapitala . Teoretičari marksizma brane socijalistički sustav i ističu da je građanska demokracija formalna . Ovdje je odlučivanje posredovano , a vlast otuđena od naroda . Stvarna demokracija je ona gdje su kroz institucije političkog sustava i u postupku donošenja važnih odluka stvoreni mehanizmi koji osiguravaju da barem većina naroda sudjeluje u odlučivanju .

FORMALNA DEMOKRACIJA

Je ona gdje postoje smo određeni oblici narodnog izjašnjavanja , ali to je samo radi farse i zadovoljavanja forme .
Stvarna demokracija je samo ona gdje su izbori slobodni i demokratski i gdje je dopušteno višestranačko političko organiziranje i izborno natjecanje gdje je za sve nacije osiguran jednak položaj .


DEMOKRACIJA I DIKTATURA


Diktatura je negativni antipod demokracije i nitko je ne želi i oni koji je uvode nisu za to , ali to im je jedini način za opstanak na vlasti .
DIKTATURA – vladavina jedne ili više osoba koji prisvajaju i monopoliziraju vlast u državi i izvršavaju je bez ograničenja .
Ono što određuje diktaturu nije samo broj ljudi već i naćin vrenja vlasti .Ona dovodi do stagnacije i dekadencije . Za diktaturu se odlučuju one snage koje žele vlast po svaku cijenu . Socijalne funkcije diktature su koncentrirane oko vršenja vlasti . Diktatura može trajati samo određeno vrijeme . Ma kakav način uvođenje diktature bio važanje da se njeno trajanje odredi na što kraći rok . Ako je ustav neke države demokratski , onda je diktatura svako ukidanje demokratskih načela . Svaka državna vlast može prerasti u diktaturu , a to će se dogoditi kada se onemogući ostvarivanje zajedničkih prava i sloboda .


IZRAZITI PRIMJERI DIKTATORSKOG REŽIMA

1. FAŠIZAM – reakcionarni socijalno – politički pokret nastao između dva sv . rata , utemeljen na reakcionarnoj ideologiji koja je izraziti konzervativna .
Fašizam je oličen u stavu : « SVE ZA DRŽAVU , NIŠTA PROTIV DRŽAVE , NIŠTA MIMO DRŽAVE « , karakterizira ga monopolizirani položaj vladajuće stranke , zabrana formiranja drugih , karakterizira ga ekstremni nacionalizam i šovinizam utemeljen na veličanju vlastitog naroda i isticanje mržnje prema drugima
2. STALJINIZAM – sličan je fašizmu , po sveopćem totalitarizmu države , kultu neprikosnovenog vođe , dekadenciji i grubom kršenju ljudskih prava , zabrani političkih stranaka , masovnom stradanju pojedinaca i naroda . Razlike proizlaze iz društvenopovijesnih uvjeta u kojima je nastao staljinizam .


POLITIČKI SUSTAV , LJUDSKA PRAVA I SLOBODE


OPĆE ZNAĆENJE I VRSTE LJUDSKIH SLOBODA I PRAVA

Svako suvremeno društvo nastoji izgraditi politički sustav uz maksimalno uvažavanje ljudskih prava i sloboda . Ustav RH utvrđuje najviše vrednote ustavnog poretka : sloboda , jednakost , nacionalna ravnopravnost , mirotvorstvo . Ljudska prava i slobode čine bit demokracije , ona ne može postojati ako su ugrožena temeljna prava i slobode . Brojna ljudska prava i slobode afirmirana su u zemljama slobodnog svijeta , gdje su postale nezamjenjive dijelom strukture društvenih vrijednosti .

PRIRODNA I DRUŠTVENA ( STEČENA ) PRAVA I SLOBODE
na temelju kriterija njihova porijekla

PRIRODNA – to su ona prava koja pripadaju čovjeku kao biološkom biću .
To su : pravo na život , na zdravlje , tjelesni integritet , na zdravu okolinu .
Iz ovih postavki izašla je poznata teorija prirodnog prava – jedan od utemeljitelja je Žan Žak Russo koji smatra da priroda čini ljude jednakima , a da ih društvo kvari posredstvom privatnog vlasništva . Čovjek se rađa kao slobodni biće , a posvuda u društvu živi u okovima koji su mu nametnuti .
DRUŠTVENA – prava koja čovjek stječe živeći u zajednici s drugim ljudima .
Ona mu ne pripadaju rođenjem već ih stječe radom i razvitkom .
HOBS – « priroda stvara ljude nejednakima , u njoj vlada borba čovjeka , čovjek je vuk . Da bi to sredstvo prevladalo bitna je država koja će uspostaviti red . Intervenciju države u smislu privremenog ograničavanja prava i sloboda kada su ugroženi viši , opći interesi , predviđaju ustavi svih svjetskih zemalja .
Sociolozi objašnjavaju slobodu kao pitanje odnosa pojedinca i zajednice . Pojedinac ima onoliko slobode koliko mu osigura kolektivitet . U suvremenom ljudskom društvu sloboda se se ne očituje kao pravo čovjeka da radi sve što hoće. U modernom društvu sloboda je ograničena dvostruko :
1.ustavima i zakonima države tako da pojedinac može koristiti samo ona prava u mjeri koja su određena i zajamčena ustavom i zakonom.
2.Pojedinac se može koristiti svojim pravima dok ne ugrozi slobodu drugog .

OSOBNA I KOLEKTIVNA PRAVA I SLOBODE

Podijeljena su s obzirom na to tko ih uživa : pojedinac ili kolektivitet.

1.OSOBNA PRAVA I SLOBODE
To su prava koja propadaju čovjeku kao pojedincu i koja štite njegovu osobnost .
Suvremeni društvo nastoji zaštititi niz osobnih svojstava čovjeka : čast , ugled , dostojanstvo , privatnost , intimu . Svaki je čovjek svijet za sebe , ima svoju povijest , životopis , ego , nijedan čovjek , nije identičan s drugim .

a) pravo na tajnost osobnih podataka – ima za cilj osigurati integritet osoba i zaštitu osobnosti čovjeka . Svakom se jamči sigurnost i tajnost tih podataka .
b) pravo na nepovredivost doma i pisma – zajamčena su u svakom demokratskom društvu , uređeno je i provodi se po pravnim normama .
c) sloboda kretanja i nastanjivanja – ograničavanje slobode kretnje pojedincu mogu izreći samo ovlašteni sudbeni organi , u ratu i drugi organi .
d) pravo na slobodu mišljenja – jedno od temeljni prava pojedinca u suvremenom svijetu .To je i sloboda govora .
e) sloboda vjeroispovijesti - sloboda zajamčena ustavom , pravo pojedinca da na slobodne dane u vrijeme blagdana , sloboda religijskih uvjerenja
f) pravo azila – pravo utočišta zajamčeno strancu u našoj državi i drugim .


3. KOLEKTIVNA PRAVA I SLOBODE

To su prava osigurana kolektivima i ono ta prava uživaju , to su nacionalne slobode i prava bez koji su nezamislivi suvremeni politički sustavi .
Osobito su važna ova prava u složenim državama gdje se javljaju nacionalne borbe , a politički sustavi moraju uvažavati njihova kolektivna prava .

POLITIČKA I SOCIJALNA PRAVA

POLITIČKE SLOBODE I PRAVA

1. SLOBODA I PRAVO UDRUŽIVANJA – jedno od temeljnih političkih prava . To je prije sveg sloboda organiziranja , registriranja i djelovanja političkih stranaka . Sva suvremena društva dozvoljavaju politički pluralizam . Pitanje slobode političkog organiziranja jedan je od odlučujućih pokazatelja je demokratičnosti .

2. SLOBODA GOVORA I JAVNOG OKUPLJANJA - političko udruživanje zahtijeva slobodu javnog okupljanja političkih istomišljenika i javnog govora o svim pitanjima veznim za donošenje političkih odluka . Demokracija ne može biti ako odluke rukovodstva nisu podložne kritici javnosti .

3. BIRAČKO PRAVO – aktivno i pasivno
To je pravo građanina da bude biran na sve javne funkcije odnosno da on bira .

4. DOSTUPNOST JAVNIH SLUŽBI – podrazumijeva da su svi građani , bez obzira na nacionalnost , rasu , imovno stanje mogu pod jednakim uvjetima biti primljeni u javne službe i raditi .

5. PRAVO PETICIJE - svaki građanin ima pravo slati pretpostavke , pritužbe , ,davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i od njih dobiti odgovor . To pravo imaju i grupe i pojedinci .

SOCIJALNO – EKONOMSKA PRAVA I SLOBODE

1. PRAVO VLASNIŠTVA – legalno stečena imovina u demokratskom društvu je zaštićena pravnim normama i cijelim sustavom institucija koje su skrbe da vlasnik može biti miran i siguran i da imovinom slobodno raspolaže . Država nema pravo polagati u vlasnička prava .

2. PRAVO NA RAD I SLOBODU RADA - za regulaciju ovih prava doneseni su brojni međunarodni akti : Povelja UN , Deklaracija o pravima čovjeka , Međunarodni pakt o socijalnoj kulturi i ekonomskim pravima .
Realizacija ovog prava uvelike ovisi o stanju gospodarstva :
a) pravo na postizanje zajamčenog zaposlenja
b) pravo na zaštitu od štetnih posljedica nezaposlenosti
c) isključenje diskriminacije pri zapošljavanju

3. PRAVO NA SOCIJALNU SIGURNOST – građani koji su ostvarili pravo na rad moraju biti socijalno osigurani za slučaj bolesti , starosti , za nezaposlene pravo na naknadu zbog privremene neuposlenosti .

4. PRAVO NA SINDIKALNO ORGANIZIRANJE I ŠTRAJK – pravo sindikalnog organiziranja regulirano je aktima međunarodnog radnog i socijalnog prava . Povezano je s pravom štrajka , jer sindikat je predvodnik radnika za ostvarivanje njihovih socijalnih prava . Pravo štrajka povezano je sa slobodom rada .

ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA


Svako pravo koje nije zaštićeno može biti onemogućeno ili umanjeno . Zato svaka država mora imati ustavom i zakonom predviđene institucije, mehanizme zaštite prava . Pravo je neophodan instrument vlasti , država stvara pravo i štiti ga od iskrivljavanja , narušavanja i pogrešnog tumačenja .

1. ULOGA SUDA ZA LJUDSKA PRAVA ( PRAVA ČOVJEKA )

Pozicija ovog suda je utvrđena , a ovlasti utvrđene posebnim zakonom . Utemeljen je svagdje gdje ustavotvorac smatra potrebnim , predviđaju ga ustav F BiH , . Između suda za ljudska prava i vrhovnog suda podijeljena je nadležnost , kako bi se izbjegao sukob nadležnosti . Ovaj sud polazi od Opće deklaracije o pravima čovjeka – Prava i slobode koja se štite u F BiH , Okvirnim sporazumom o Federaciji BiH .
a) sve osobe u Federaciji imaju pravo na najvišu razinu međunarodno priznatih prava i sloboda predviđenih međunarodnim dokumentima .
b) sve izbjeglice i prognanici imaju pravo na slobodan povratak u prvobitne domove
c) sve osobe imaju pravo povratka imovine koja su lišeni tijekom etničkog čišćenja i nadoknadu imovine koja im se ne može vratiti
d) sudovi , upravna tijela postupat će suglasno ovim pravima i slobodama
e) F BiH će sudjelovati i surađivati s radom nadzornih tijela
f) KSSS će imenovati obdusmena

2. USTAVNA JAMSTVA SLOBODE I PRAVA I ULOGA USTAVNOG SUDA

Ustav demokratskih država nastoji normirati ljudska prava i slobode . Temeljna materija ustava :ljudska prva i slobode , ustrojstvo vlasti u državi .
Demokratsko društvo nastoji osigurati dosljednu provedbu ustavnih normi , a to čini organiziranjem društvenih grupacija na razini nacija , države .
Uvijek postoji raskorak između normativnog i stvarnog , taj je raskorak veći ukoliko je društvo politički i kulturno nerazvijeno .
Praktično ostvarivanje prava i sloboda ovisi o djelovanju sustava demokratskih institucija društva , o dostignutom stupnju demokratskog razvoja , o djelovanju prava . Ostvarivanje vlastite slobode jedino je moguće ako čovjek slobodno osjeća , slobodno promišlja , slobodno govori i piše , slobodno radi i djeluje .

Ustavno sudstvo ima značajnu ulogu :
1. potrebo je ustanovljenje Ustavnog suda ustavom neke zemlje
2. da su njime predviđena ljudska prava

Specifičnost funkcije Ustavnog suda – on vrši kontrolu zakona , podzakonskih i drugih normativnih akata i njihove suglasnosti sa Ustavom .
Primarna mu je zadaća odlučivanje o suglasnosti zakona sa ustavom . Posebna mu je zadaća rješavanja sukoba nadležnosti između tijela zakonodavne , izvršne i sudbene vlasti . U RH ovaj sud odlučuje i o odgovornosti predsjednika Republike , a nadzire i programe političkih stranaka .Ustavni sud može poništiti ili ukinuti uredbu , naredbu , statut ili poslovnik .
Poništavanje akata ima za rezultat poništavanje i svih negativnih posljedica koje su nastale primjenom tog akta unazad .
Ukidanje – zabrana proizvođenja štetnih posljedica u budućnosti .

3. ULOGA OBDUSMENA U ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

Institucija obdusmena se uvodi radi pomoći sudu za ljudska prava . Obdusmen je dužnosnik koji se u demokratskim zemljama bira radi vršenja nadzora nad radom organa državne uprave i javnih službe s ciljem ostvarivanja zakonitosti i zaštite prava građana .
Postanak obdusmena je uvjetovan dvostrukim razlozima i potrebama :
- potrebom nositelja vlasti da ona bude što više demokratizirana
- potrebom građanina da ostvare prava koja im jamči ustav u demokratskom društvu .

Obdusmeni vode podrijetlo iz daleke prošlosti : Kine , antičke Grčke , Rima .
Osnovni im je zadatak bio saznati što narod misli o pojedinim činovnicima . Obdusmen je nastao u dobroj namjeri : da se približi vlast i puk , da se dosljedno realizira slovo ustava o pravima čovjeka i demokratskog društva . Obdusmen je prvi put uveden u Švedskoj 1809 , a kasnije u Finskoj , Danskoj , V. B. Norveškoj .
Obdusmen je čuvar i zaštitnik prava i sloboda građanina , štiti njegovo dostojanstvo , prava i slobode . On postoji radi osiguranja položaja čovjeka u društvu .On je u službi države i svojim radom doprinosi demokraciji i zakonitosti .
Ustonavljenje obdusmena u F BiH proizlazi iz preambule ustava s ciljem osiguranja pune nacionalne jednakosti , i s ciljem skladnog odnosa između pojedinca i zajednice . Prava obdusmena : pokreće postupke pri nadležnim sudovima , sudjeluje u postupcima sudova , koristi pomoć pravosudne policije , bira zamjenike uz pristanak predsjednika federacije .
On ispituje djelatnost ustanova FBiH , nazočan je administrativnim saslušanjem .
OBVEZE OBDUSMENA – dužan je štititi ljudsko dostojanstvo , prava i slobode , otklanjati negativne posljedice , podnositi izvještaje nadležnom tijelu o svom radu .
U RH funkciju obdusmena vrši pučki pravobranitelj ( 8 god . )

POLITIČKI SUSTAV I VJERSKE ZAJEDNICE

VJERA I VJERSKE ORGANIZACIJE
Često je državna vlast zabranjivala vjerske organizacije koje joj nosu odgovarale . Suvremeno društvo to nastoji izbjeći i omogućiti potpunu slobodu vjere . Pitanje slobode vjere , vjerskih organizacija i prava u suvremenom društvu jedan je od važnih pokazatelja političkog sustava vlasti .

FUNKCIONALISTIČKA TEORIJA – poklanja pozornost religiji kao značajnom dijelu ukupnog ukupnog sustava . E.Dirkem tvrdi da je društveni život nemoguć bez zajedničkih vrijednosti i moralnih uvjerenja .Religija jača kolektivnu svijest .Parsons ističe da je religija dio sustava kulture . , kao takva ona daje smjernice ljudsko vladanju i ponašanju . Funkcionalistička teorija dovodi u vezu funkciju političkog sustava i funkciju religije . Taj odnos je lakše regulirati kada je on formiran na obostrano zadovoljstvo .
Sretna je ona zajednica u kojoj je uspostavljena optimalna harmonij međusobnih odnosa religijskih i političkih grupa u kojoj su ti odnosi uređeni na obostrano zadovoljstvo i jedni ne proturječe drugima .

MARKSISTIČA TEORIJA – polazi od klasne analize i ima negativan stav o religiji i crkvi . Ova teorija polazi od stava da je religija naklonjena vladavini bogatih nad siromašnim , zagovara pasivan odnos čovjekova društva .
Ako se religija nemože zabraniti onda se treba ukinuti odumiranjem . Ovaj se cilj može postići ako se ukine klasna podjela i uspostavi materijalna jednakost . Najznačajniji utemeljitelj ove teorije je Karl Marx koji ističe da je religija čuvstvo bez srca i duša bezdušnih okolnosti , ona je opij naroda .
Drugi predstavnik ove teorije je Fridrih Engels – smatra da je religija samo fantastičan odraz u ljudskom glavama vanjskih sila koje vladaju svijetom . On smatra da čovjek nije spoznao te sile i ove njime vladaju , zato je otuđen .
Totalitarizam nastoji razoriti crkvu ili je podrediti učinivši je sredstvom vlastitog ideološkog aparata .

POLOŽAJ RELIGIJE I VJERSKIH ZAJEDNICA U POLITIČKOM SUSTAVU

Položaj religije u političkom sustavu ovisi o odnosu religije i politički sustava . U zemljama gdje vlada tolerancija , gdje su odnosi regulirani na obostrano zadovoljstvo , gdje se svaka strana pridržava normi , položaj religije je dobar .
Tamo gdje caruje netolerancija nastaju konflikti većih ili manjih razmjera . Često se događa da je taj odnos dobro reguliran pravnim normama , ali postoji raskorak između normativnog i stvarnog npr. u bivšoj Jugoslaviji postojala je formalnopravna nejednakost i stvarnopravna nejednakost između članova vjernika i ateista . Pojedini znanstvenici su isticali da problem vlasti ne predstavljaju vjernici već njihovo okupljanje u crkvi .Položaj Katoličke crkve u pojedinim državama bio težak problem posebno zato što vrhovni vjerski poglavar Crkve izvan jurisdikcije političkog režima zemlje u kojoj žive katolici , pa ga se ne može suditi kao običnog svećenika . U političkoj i pravnoj praksi poznata su 3 modela odnosa politike i religije :

1. TEOKRATSKI MODEL - počiva na sjedinjenosti religije i ideologije . Favorizirana je jedna religija , a druge imaju sekundarni položaj . Država takvu religiju potpomaže , ali ipak u njoj nastaju konflikti oko toga na čijoj je strani prednost . Religijske vođe imaju status državnih službenika i plaća ih država .

2. SUSTAV PRIZNATIH RELIGIJA – država priznaje veći broj ravnopravnih religija .Od prethodnog modela se razlikuje po tome što nijedna nema vodeću ulogu , slične su po tome što postoje i nepriznate ( sekundarne ) religije .

ODVOJENOST RELIGIJE I DRŽAVE – ovdje religija nema političku ulogu već ostaje religijska institucija koja se bavi vjerom , a ne politikom . Ta odvojenost nije shvaćena kao odbojnost , već kao podjela rada i suradnje .
Karakteristike ovog modela su : potpuna privatnost svjetonazora pojedinih iskazivanja vjerskih osjećaja , sloboda nepripadanja nijednoj vjerskoj zajednici , zabrana raspirivanja vjerske mržnje i netrpeljivosti .



POLITIČKI SUSTAV , POLITIČKA KONTROLA I POLITIČKA ODGOVORNOST JAVNE VLASTI


Stabilan demokratski sustav može biti samo ako zajednicu čine odgovorni pojedinci , političke stranke , institucije , odgovorna vlada , parlament , šef države .
1.VISOKA SVIJEST I POLITIČKA KULTURA GRAĐANA -
to je važna pretpostavka za uspostavu i funkcioniranje demokratskog i političkog sustava . Država može biti demokratska ako je velika većina građana disciplinirana u izvršavanju svojih zadaća . Nema tog zakona koji se može sprovesti u potpunosti ako ga masa građana želi izigrati . Država je dužna građane navesti na poslušnost . Dabi se to postiglo činovnici trebaju svojim ponašanjem služiti kao primjer drugima .Ako držanu administraciju čin korumpirani činovnici , onda je država neunčikovita u provedbi zakona . Opća društvena kriza pogoduje stvaranju masovnog kršenja zakonitosti .

2. KONTROLA JAVNOSTI NAD RADOM INSTITUCIJA
Kontrola javnosti je od velikog značaja za jačanje odgovornosti .Odgovornost je izraz civiliziranog društva u kojem vladaju : osobna sloboda , elementarna humanost , privatnost .
Granice odgovornosti – vrlo su promjenjive i rastegljive , one variraju ovisno o društvenim i političkim prilikama . Odgovornost je obvezno polaganje računa za ono što s činilo , a nije se smjelo činiti , kao i za ono što se nije činilo , a trebalo je . U demokratskim društvima dosljedno se primjenjuje načelo prema kojem nitko nije izuzet od odgovornosti pred zakonom .
Kriza odgovornosti – društvena bolest od koje nije imuno nijedno društvo . Kriza vodi destabilizaciji društva , a često vodi u anarhiju , kaos , bezvlašće .

Vrste odgovornosti :

1. KAZNENE – najteži oblik odgovornosti , poduzimaju je ovlašteni državni organi prema počiniteljima najtežih dijela .
2.PREKRŠAJNA – ustanovljena je za blaža djela i manje opasne delikte
3. MORALNA – za narušavanje moralnih normi
4. PROFESIONALNA – za kršenje profesionalne etike i norme određenih profesija
5. POLITIČKA ODGOVORNOST – bitna pretpostavka jačanje društvene discipline

Ovaj oblik odgovornosti ima specifičnu sankciju , a to je smjenjivost . Autokratski i totalitarni oblici vlasti odbacuju odgovornost političara .Oblici političke odgovornosti . predstavnička , političko- upravna , ministarska odgovornost vlade , šefa države . Ovdje nije isključena kaznena odgovornost . Ako je neko smijenjen sa političke funkcije , ne znači da neće kazneno odgovarati .

POLITIČKA KONTROLA

To je oblik izvaninstitucionalne kontrole koju vrše građani i birači s ciljem da utvrde koliko se njihovi izabrani predstavnici pridržavaju danih obećanja u predizbornoj promiđbi .
U političkoj teoriji poznat je tzv. IMPERATIVNI MANDAT – koji podrazumijeva da predstavnik stranke mora zastupati stav i glasati u parlamentu onako kako 5to od njega zahtijeva stranka .
Ovisno od okolnosti taj mandat je : STROG ILI FLEXIBILAN .
Za jačanje kontrole od velike je važnosti javnost rada svih institucija .



IV POGLAVLJE

POLITIČKI SUSTAVI PROSTIH I SLOŽENIH DRŽAVA

PROSTE I SLOŽENE DRŽAVE I NJIHOV POLITIČKI SUSTAV

Složene države bitno utječu na strukturu njenog političkog sustava . Podjela na proste i na složene države nastala je s obzirom da su neke države UNITARNE ,a druge UNIJE .
UNITARNA DRŽAVA – država koja je jedinstvena na cijelom teritoriju . U njoj nema saveza vlasti ni saveznih institucija .Takva država može biti podijeljena na regije ( kotare , županije ) , lokalne zajednice ( općine ) . Središnji organi vlast su jedini ovlašteni donositi zakone i kontrolirati ih .
SLOŽENE DRŽAVE – sastavljene su od više država , tako da postoji savezna država i država članica . Svaka država ima svoj vlastiti ustav . Postoje savezne institucije , a neovisno od njih svaka država članica ima svoj parlament , vladu i druge institucije .

UNITARNA DRŽAVA

1. nije sastavljena od više država
2. ima samo jedan ustav
3. ima jedinstven sustav središnjih tijela vlasti ( parlament , vlada )
4. razdijeljena je na oblasti ( kotari )
5. politički sustav uprošten na središnjoj razini
6. nije upitno pitanje državnog suvereniteta
7. ima stabilan politički sustav
8. odgovara tipu jednonacionalne države ( države nacije )

SLOŽENA DRŽAVA

1. sastavljena je od 2 ili više država
2. ima savezni ustav i ustave članica
3. svaka država članica ima svoje paralelne organe vlasti ( parlament , vladu , vrhovni sud )
4. razdijeljena unitarnim granicama država članica
5. složen politički sustav / više razina
6. ima kompliciran i manje stabilan politički sustav
7. odgovara tipu višenacionalne države

UNITARNA DRŽAVA

Centralizirana je kad između središnji i lokalni organa vlasti postoji odnos nadređenosti i podređenosti .
Decentralizirana je kad nema takvog odnosa između organa već lokalni organi imaju određeni stupanj samostalnosti .
Unitarne države su neodržive u zajednicama sa više konstitutivnih naroda . U takvim državama dolazi do narušavanja nacionalnih prava i sloboda . U unitarnim državama izborni sustav je na načelu «JEDAN ČOVJEK JEDAN GLAS « BiH je Daytonskim ustavom definirana kao složena država , ima dva entiteta .
Unitarne države imaju jedan ustav , jednog šefa države , jednu vladu , jedan sustav pravosudnih organa .
U Europi unitarne države su : Francuska , Švedska , Nizozemska , Hrvatska , Grčka , Mađarska , Poljska .
SLOŽENE DRŽAVE – sastavljene od dvije ili više država
Savezna država – ona koja djeluje na najširem teritoriju
Države članice – djeluju na dijelovima teritorija savezne države .
Politički sustavi ovih država su manje stabilni .
UNIJA – sjedinjenje , udruživanje država .
Realna unija – jedinstveni međunarodno-pravni subjekt , monarhijska zajednica
Personalna unija – svaka država je zaseban međunarodno – pravni subjekt .
KONFEDERACIJA – složena država , članice čvršće povezane nego u uniji , a labavije nego u Federaciji .
FEDERACIJA – čvrst savez većeg broja država .
To je savezna država sastavljena od više državnih zajednica .

FEDERACIJA

1. konstitutivni akt , ima ustav
2. pravni odnos države i građana – izravan ; to je savezna država
3. države članice nisu suverene
4. pravo članica na odcjepljenje teško je ostvarivo
5. savezna vlast nije « izvedena « iz vlasti članica
6. skupština je organ državne vlasti
7. ima jedinstvenu vojsku , porez , proračun
8. federalne jedinice nisu suverene
9. federacija je subjekt međunarodnog prava .

KONFEDERACIJA

1. konstitutivni akt ima ugovor , nema pravnog odnosa
2. to je savez država
3. labava je povezanost članica
4. odcjepljenje je lakše ostvarivo
5. vlast « izvedena « od vlasti država članica
6. skupština nije organ državne vlasti
7. nema jedinstvenu vojku , porez , proračun
8. konfederacijske jedinice su suverene
9.konfederacija nije subjekt međunarodnog prava


POSTANAK, RAZVITAK I RASPAD BIVŠE JUGOSLAVENSKE FEDERACIJE I NASTANAK SAMOSTALNIH DRŽAVA

Bivša Jugoslavenska Federacija nastala je nakon I i II sv. rata kao umjetna tvorevina u čije temelje nisu bili utkani interesi naroda koji su je sačinjavali , ona je za sve vrijeme postojanja bila suočena sa krizom .
Izlaz iz tih kriza nije tražen , umjesto da je izlaz tražen u promjeni sustava , sustav je sve više afirmiran . Raspadom bivše Jugoslavenske federacije pogodovale su odgovarajuće subjektivne okolnosti :
1. opća kriza komunizma na međunarodnom planu . Da nije došlo do smjene komunista u SSSR- u ne bi to učinjeno bilo ni u SFRJ –u
2. negiran je komunizam i socijalizam jer nisu doveli do razvoja materijalnih proizvodnih snaga

Neposredni uzroci raspada SFRJ –a – teorijski i praktični

Teorijski uzroci uzroci ne mogu se tražiti u zabludama marksističke teorije . Marksisti su mišljenja da je samo radnička klasa sposobna riješiti nacionalna pitanja .
Oni su odbacivali svaku pomisao na uvođenje političkog pluralizma , komunistička partija je držala da ima pravo na monopoliziranje vlasti .

Uzroci kraha bivše Jugoslavenske federacije :

1. neprirodna , umjetna tvorevina bila je složena i opterećena proturječnostima , jedna država , šest naroda , tri vjere , više različitih kultura .
2.razvitak višenacionalne federacije bio je opterećen borbom velikosrpskog hegemonizma koji je tražio centralizaciju vlasti u Beogradu i težnjom ostalih naroda ostalih naroda za što većom samostalnosču .

2.ustavno ustrojstvo Jugoslavije je samo privid , stvarnost se bitno razlikovala od ustava, golem je bio raskorak normativnog i stvarnog .
2. nedemokratski ustroj vlasti nije zamijenjen demokratskim

3. institucije političkog sustava bivše Jugoslavije nisu se pokazivale vitalnim i sposobnim za prevladavanje krize cjelokupnog političkog sustava

4. velikosrpska agresija na Sloveniju , Hrvatsku i Bi H bila je prožeta težnjom za ostvarenje teritorijalnih osvajanja .
Politički sustav bivše SFRJ imao je neke elemente demokracije , ali ipak mnogi su joj nedostajali – najviše je manjkalo političke kulture .
Posljedice raspada SFRJ – katastrofalne su za narode koji su u njoj dugo živjeli . Srpska imperijalna politika se nije mogla pomiriti sa činjenicom osamostaljenja Hrvatske , Slovenije , B i H čiji su narodi svjesno donijeli odluku . Pretvorila je zajedničku vojsku u vlastitu i izvršila nezapamćenu agresiju .

Pozitivne posljedice – ogledaju se u nastanku novih međunarodno priznatih država , oslobađanja pozitivnog kulturnog stvaralaštva , jačanju demokracije , jačanju prava i sloboda .

V POGLAVLJE

OGLEDNI POLITIČI SUSTAVI
KLASIFIKACIJA POLITIČKI SUSTAVA


Izvjesnu teškoću klasificiranja sustava čini odabir kriterija njihovog razlikovanja . Platon i Aristotel temeljili sus klasifikaciju prema broju sudionika u vršenju vlasti .

MONARHIJA – oblik vlasti koju vrši pojedinac kao nositelj suvereniteta .
ARISTOKRACIJA – vlast koju vrši aristokratska elita , nekolicina njih
DEMOKRACIJA – vršenje vlasti od strane većine

Monteskje – pravio drugačiju klasifikaciju , uočavao tri oblika vlasti

1. REPUBLIKA – demokratska i aristokratska
U demokratskim na vlasti je većina naroda , a u aristokratskim većina aristokracije
2. MONARHIJA - na vlasti je pojedinac ( car ) koji po vlastitom nahođenju upravlja državom .
3. DESPOCIJA – oblik vlasti koji karakterizira odsutnost svake demokracije , gdje je narodna volja podređena volji vladara .

Diverže – tvrdi da postoji takmičarski , polutakmičarski i autoritarni sustav .
Gurvič – smatra da u suvremenom društvu postoje sustavi sa dirigiranom ekonomijom koja odgovara razvoju kapitalizma .

Veber – sve je sustave svrstao u tri grupe :
1. oblici vlasti koje karakterizira patrijarhalna tradicionalna vlast
2. karizmatska vlast koju kontrolira vođa temeljem urođenog magičnog smisla
3. racionalne , birokratske i pravne države .

Pašić – dijeli sustave u tri grupe :
1. buržoaski – parlamentarni , predsjednički i konventski politički sustavi
2. socijalistički – sustavi istočnoeuropskih zemalja i Kine
3. sustavi zemalja u razvitku

Lajsersons – dijeli sustave na . jedno , dvo i višestranačke

Prema kriteriju demokracije sustavi se dijele na :

- demokratski – u njima je prihvaćeno načelo vladavine većine građana , dopušteno je sudjelovanje na izborima i djelovanje više političkih stranaka .
- autokratski – uz njima vlada volja pojedinca na vlasti

Podjela sustava prema načelu odnosa nositelja javne vlasti :

1. PARLAMENTARNI SUSTAV – vlada ima izvršnu , a parlament zakonodavnu .
Ovaj sustav egzistira na načelu podjele vlasti , naglasak je na ključnoj ulozi parlamenta . Posebni organi imaju zakonodavnu , izvršnu i sudsku vlast . Utemeljitelj ovog načela je John Lock , a razradio ga je Monteskje .

2.SKUPŠTINSKI SUSTAV – utemeljen je na načelu jedinstva vlasti .
Ovaj sustav utemeljen je na sjedinjenju svih funkcija vlasti u jednom organu . Tijela izvršne i sudbene vlasti imaju određen stupanj samostalnosti , ali je ipak cjelokupna vlast objedinjena u skupštini ; MARKSISTIČKI SUSTAV

2. PREDSJEDNIČKI SUSTAV – utemeljen na načelu podjele vlasti
Ovdje šef države ima u svojoj nadležnosti cjelokupnu izvršnu vlast , a ima i prerogative u domenu zakonodavne vlasti .

Prema kriteriju brojnosti politički sustavi mogu biti :

1. JEDNOSTRANAČKI – politički sustavi u kojim svu političku vlasti ima jedna stranka , vladajuća je ideologija te stranke koja nema konkurenciju .
2. VIŠESTRANAČKI – sustavi u kojima postoji više stranaka .Postoje i samo formalno višestranački sustavi , a vladajuća stranka dominira nad ostalima – Kina
3. DVOSTRANAČKI – sustav u kome je organizirano više stranaka , a biračko tijelo je raspoređeno nq dvije , jedna je na vlasti , a druga u opoziciji .




VIŠESTRANAČKI POLITIČKI SUSTAVI

POLITIČI SUSTAV S A D

Povijesni razvitak ovog političkog sustava povezuje se s donošenjem Ustava 1787.god.
SAD SU SLOŽEN ZAJEDNICA KOJA JE U POČETKU IMALA 13 KOLONIJA .
Ustav SAD –a ima svega 7 članaka , od njegovog donošenja je prošlo više od 200 god . a nije integralno mijenjan Predsjednik ima velike ovlasti , nositelj je izvršne vlasti , a bira se na period od 4 god .
ODNOS PREDSJEDNIKA I VLADE ustavom su obje institucije razgraničene . Vlada je tu da bi predsjednik uspješno obavljao svoju funkciju . Zakonodavnu vlast vrši kongres , izvršnu vlast predsjednik , a sudbenu Vrhovni sud .
Vlada je u funkciji podrške predsjedniku , njegov savjetodavni organ .
Članovi vlade su tajnici ima ih 12, a tri su po rangu viša .
Predsjednik potpisuje zakone , a nepotpisane zakone predsjenk vrača . Kongresu , da bi stupio na snagu trebaju ga usvojiti oba doma kongresa 2/3 većinom . Postoji i TZV. đepni veto – nastaj kad kongres zaključi rad prije isteka roka od 10 dan u kojem predsjednik vraća nepotpisani zakon .
Predsjednik se bora na izborima neposredno od strane građana na 4 godine . Za svoj rad predsjednik nije politički odgovoran , ali može odgovarati kazneno .

KONGRES – najviše predstavničko i zakonodavno tijelo , a čine ga PREDSTAVNIČKI DOM I SENAT . Predstavnički dom ima 435 kongresmena , biraju se proporcionalno određeno brojem stanovnika .
Svaka savezna država mora biti zastupljena sa najmanje jednim predstavnikom za ubiranje prihoda . Senat sačinjava po 2 senatora iz svake savezne države . Biraju s na 6 god . od strane zakonodavnog tijela . Rad kongresa se obavlja u odborima – Dom ima 22 stalna odbora ;147 pododbora , a senat 15 stalnih i 90 pododbora .

Vrhovni sud – suce imenuje predsjednik uz mišljenje senata .
Suci nosu odgovorni , predsjednika biraju doživotno.
Najvažnija funkcija suda je kontrola ustavnosti i zakonitosti .
Ljudska prava i slobode , na visokoj su razini pravne regulative .Federalne vlasti imaju ograničenja u pogledu mogućnosti sužavanja osobnih , individualnih prava građana . SAD se protivi prisilnom uvođenju nedemokratskih političkih režima vojnom pučevima , ilegalno smjenjivanje šefova država i vlade .

Političke stranke –mnogi smatraju da je SAD dvostranačka država :
1. DEMOKRATSKA - najstarija politička stranka SAD –a , utemeljena 1792 god. Ova stranka zalaže za javnu kontrolu nad vladom i drugim institucijama za demokratski izborni sustav , razvitak i očuvanje individualnih ljudskih prava i sloboda .
2.REPUBLIKANSKA – znatno je mlađa , osnovana je 1854.god.
U izbornim kampanjama ove se stranke razlikujuju u nijansama oko načina rješavanja pitanja . Ova stranka okuplja predstavnike krupnog industrijskog kapitala .
SINDIKATI – oni imaju razrađene usmene i pismene kodekse kojima se prenose dominantni stavovi : zalažu se za održavanje nadnica na postojećoj razini odnosno na njihovo povećanje .
INTERESNE GRUPE – grupe ljudi koji imaju slične ili istovjetne interese , povezuju se da bi te interese lakše ostvarili ; usmjereni su na 4 smjera : djeluju na zakonodavna tijela , izvršnu vlast , na sudove i na javno mišljenje
LOKALNA SAMOUPRAVA – očituje se kroz razne oblike samostalnog odlučivanja u lokalnim zajednicama . Osobito je važna funkcija gradonačelnika .


POLITIČKI SUSTAV FRANCUSKE

Ovaj sustav ima dugu povijesnu tradiciju . Posebno je bila utjecajna francuska buržuarska revolucija iz 1789.god. Francuski sustav je utemeljen na načelu podjele vlasti . Parlament bora predsjednika . Prve četiri republike u Francuskoj su baštinile iskustvo iz sustava V. B . ; tek peta republika unosi polupredsjednički sustav .
Položaj predsjednika u ostvarivanju izvršne vlasti sličan je položaju predsjednika SAD –a , ali on ovdje ima znatno manje ovlasti .
Dio izvršne vlasti pripada vladi koja ima određen stupanj aunomije i odgovornosti .
PREDSJEDNIK DRŽAVE – bira se na 7 godina općim izborima , apsolutnom većinom . Biraju ga građani izravno na izborima ,tajnim glasovanjem . Oni imaju predsjednika vlade , ministre , predsjedava sjednicama vlade , supotpisnik je akata Vlade i Skupštine , on ima suspenzini veto na zakone , ovara i zaključuje izvanredne sjednice parlamenta , odlučuje o pomilovanju , može biti osumljićen za veleizdaju , sudi mu visoki sud Pravde .
VLADA – organ za provedbu i funkcioniranje izvršne vlasti , odgovorna je za rad predsjedniku , djelom i parlamentu .
PARLAMENT – nositelj zakonodavne vlasti , ima dva doma , a čine ga Nacionalna skupština i Senat . Imaju jesensko i proljetno zasjedanje . Skupština odgovara za rad predsjedniku vlade , vlada odgovara skupštini ali ne i senatu . Parlament je ograničen u svom radu , ne može regulirati sva zakonodavna pitanja jer bi ušao u teren Vlade .Skupština ima poslanike 5.god. ; ima 487 poslanika , senat čine senatori , bira ih posebno izborno tijelo na period od 9 god. Tako što se svake 3 god. Mijenja 1/3 senata . Poslanici se biraju neposrednim izborima .

POLITIČKO ORGANIZIRANJE

Francuska je zemlja višestranačke demokracije . Postoje stranke ljevice i stranke desnice .
Ljevica socijalističke i komunističke stranke .
Desnica – građanske stranke / pokret okupljanja za republiku – dugolisti .
Centralizam je glavna odlika francuskog političkog života .
Uspjeh i pobjedu odnose oni koji imaju najbolju promiđbu .
LOKALNA SAMOUPRAVA I REFERENDUM – oblici izravnog sudjelovanja građana u odlučivanju na razini uže lokalne zajednice .To se vrši kroz sindikate . Referendum raspisuje vlada kad se donose odluke važne za naciju i državu .

POLITIČKI SUSTAV VELIKE BRITANIJE

V.B. je ustavno – parlamentarna monarhija sa kraljem na čelu . U V.B. je vrlo rano došlo do snažnog razvitka kapitalističkog, industrijskog načina proizvodnje .
Imala je golemo kolonijalno carstvo , ali s vremenom je izgubila prestiž koji je imala pa su se pokazali znakovi krize . Engleska nikada nije imala pisani ustav .
Izvori su bili : povelje, konvencije , statuti .
Engleski sustav karakterizira snažna funkcija parlament i njemu odgovorne vlade .
PARLAMENT – najvažnija institucija ovog političkog sustava sastoji se od : DOMA NARODA ( G. D. ) , I DOMA KOMUNA ( D.D.) .
To je najviše predstavničko i zakonodavni tijelo u kome se vode oštre i žučne rasprave .
MONARH – on vlada u parlamentu , ali ne upravlja njime . V.B. je formalno monarhija , a u biti je parlamentarna republikanska država u kojoj kralj nema utjecaja na donošenje političkih odluka . Monarh nije formalno odgovoran nikome , u njegovo ime odgovornost preuzima vlada . On podnosi vladi izvještaj , njegova ustavna ovlast je da proglašava i potpisuje zakone usvojene u oba doma .
GORNJI DOM ( dom lordova )– čine ga «nasljedni perovi « i pravni lordovi .
On raspolaže pravom suspnzivnog veta , može dva puta odložiti usvajanje zakona , on je najviši apelacijski sud za pitanje kaznene odgovornosti .
DONJI DOM ( dom komuna )– čini ga 650 poslanika izabranih na općim izborima. To je važniji dom Parlamenta . On bira vladu koja mu je odgovorna . To je tijelo u koje može biti izabran svatko ko na općim izborima dobije najveći broj glasova .
Parlament V.B. se razvio u 13.st. iz savjeta , čine ga crkveni vjerodostojniji .
VLADA – organ koji bira Donji dom i njemu je odgovoran za funkcioniranje izvršne vlasti . Vladu sastavlja vođa najjače stranke u Parlamentu .
Kabinet vlade –ministara . Svaki poraz vlade u parlamentu može značiti njenu ostavku , a ta ostavka znači raspuštanje parlamenta – to je oružje vlade kojim ona drži parlament u pokornosti .

USTAVNI SUD – budući da velika Britanija nema pisani Ustav već on postoji samo u formalnom smislu , tako i ustavno sudstvo postoji samo formalno .
Ustavna pravila se izvode iz četiri vrste izvora :
1. ZAKONSKO PRAVO – kojim parlament uređuje ustavna pitanja
2. OBIČAJANA PRAVILA – uobličena sudskim odlukama
3. PRAVILA I OBIČAJI koji tradicionalno važe u parlamentu
4. USTAVNE KONVENCIJE I ZNANSTVENI AUTORITETI iz oblasti ustavnog prava
POLITIČKO ORGANIZIRANJE – dvostranački ( laburisti i konzervativci)
LABURISTIČKA STRANKA – utemeljena 1900.god. , stranka lijeve orijentacije .
Ona je ili na vlasti ili u opoziciji – u odnosu na parlament
KONZERVATIVNA STRANKA – teži očuvanju političkog tradicionalizma .


POLITIČKI SUSTAV ŠVICARSKE


Švicarski Ustav je jedan od najstarijih pisanih ustava .
Švicarska je konfederacija , stvaranju ove države pridonijeli su njeni vodeći kantoni . Prvi ustav je donesen 1848.god. Ustav koji je danas na snazi seže iz 1874.god . Švicarska je uređena kao složena država u kojoj je suverenost podijeljena između savezne države i kantona . Politički sustav je izuzetno stabilan . Švicarska ima mnoge elemente federacije – federalne jedinice su 23 kantona i 2 polukantona .

FEDERALNI ORGANI VLASTI – Savezna skupština , Savezno viječe , Savezni sud .

1.SAVEZNA SKUPŠTINA – najviši organ vrhovne vlasti , ograničeno je njeno miješanje u nadležnost sudova . Dvodomna je i ima nacionalno viječe i viječe država .
a)NACIONALNO VIJEČE – ima 200 poslanika švicarskog naroda .
Broj poslaničkih mjesta odijeljen je po kntpnima razmjerno broju stanovnika .
Biraju se svake 4 godine na neposrednim izborima . Predsjednik nema stalnu funkciju .
b)VIJEČE DRŽAVA – ima 46 poslanika , o dva uooslenika iz kantona i po 1 iz podkantona .Viječe bira predsjednika za svako redovno i izvanredno zasjedanje . I u nacionalnom i u vijeću država odluke se donose apsolutnom većinom glasova , savezni zakoni se usvajaju uz danu suglasnost oba vijeća .

USTAVNE NADLEŽNOSTI SAVEZNE SKUPŠTINE

1. zakoni o organizaciji i načinu izbora saveznih organa
2. zakoni i odluke koje su ustavom stavljene u nadležnost saveznih institucija
3. izbor saveznog suda , kancelara i glavnog zapovjednika savezne vojske
4. plaće i nagrade članova organa konfederacije i osnivanje stalnih javnih službi
5. savezi i ugovori sa stranim državama i odobravanje ugovora kantona
6. usvajanje proračuna , zaključenje zajmova , rješavanje žalbi , revizija ustava

3. SAVEZNO VIJEČE – ima 7 članova , u nadležnosti ima izvršnu vlast , vrši funkciju savezne vlade , Mandat im je 4 godine po isteku mandata mijenja se cijeli sustav vijeća .
Nadležnost saveznog vijeća .
- upravlja saveznim poslovima , skrbi o poštivanju Ustava , predlaže savezne zakone i skrbi o sigurnosti zemlje , predlaže proračun .
4. SAVEZNI SUD – najviša sudačka instanca , sudi u građanskim sporovima između konfederacije i kantona , sporovima između kantona , u sporovima koji se odnose na apatride , sudi i u kaznenoj materiji za veleizdaju , pobunu i nasilje , zločine , rješava sukobe nadležnosti .
REFERENDUM I NARODNA INCIJATIVA – vrlo rašireni oblici izravnog demokratskog odlučivanja građana u donošenju političkih odluka .
POLITIČKO ORGANIZIRANJE – primjerno demokratskoj tradiciji .
Postoje tri osnovne stranke koje se nalaze u stanju međusobne relativne ravnoteže snaga . Postoje stranke konzervativne , liberalne i socijalističke orijentacije . Najdužu tradiciju imaju : socijaldemokratska stranka , kršćansko – demokratska narodna stranka , narodna stranka , liberalno – demokratski savez .




KANTONALNA VLAST

Kantoni imaju svoje ustave i velik stupanj samostalnosti . Oni imaju potpunu samostalnost u svim pitanjima osim u onim koja u saveznim ustavom dani drugim institucijama .
Švicarska je najproturječnika ali i najpostojanija Europska država . Jednakost građana pred zakonom zajamčena je saveznim ustavom .

JEDNOSTRANAČKI POLITIČKI SUSTAVI

POLITIČKI SUSTAV KINE

Kina je u početku bila carevina u kojoj su se smjenjivale razne dinastije . Do nastanka suvremene Kine ona je pretrpjela nekoliko građanski rtova . Kina je najmnogoljudnija zemlja svijeta , njezina je povijest nedovoljno istražena .
Postanak suvremenog političkog sustava u Kini vezan je za socijalističku revoluciju . 1949.god.proglašena je Narodna Republika Kina ; prvi ustav donesen je 1954god. Politički sustav je izgrađen u sustavima marksizma i lenjinizma i na učenju vođe kineske revolucije Mao Ce Tunga .
Kineski sustav karakterizira potpuna prevlast vladajuće stranke , stranački vođa je šef države. U težnji za izgradnjom socijalizma , Kina je prošla velike kušnje .
U početku je proklamirana politika 100 CVJETOVA koji su simbolizirali komunalno društveno uređenje , nakon toga politika TRI CRVENE ZAASTAVE simbolizira obnovu i ubrzan razvoj socijalistički misli .Politika VELIKOG SKOKA simbolizira preobrazbu kineskog narodnog gospodarstva .

1.NACIONALNI NARODNI KONGRES ( NARODNA SKUPŠTINA ) – jednodomno zakonodavno tijelo , zastupnike posredno bira kongres u provovincijama , kotarevima i gradovima .To je najviši organ državne vlasti koji ima značajne ovlasti i donosi ustav, zakone , imenuje predsjednika , članove Državnog savjeta , bira stalni komitet .
Mandat kongresa je 5 god. , on ima izbornu funkciju .

2.STALNI KOMITET – to je kolektivni šef države , bira ga Kongres . Njemu odgovara stalni komitet , tumači ustav i zakone , nadzire rad državnog savjeta , Vrhovnog suda , odlučuje o imenovanju članova Vlade , mijenja odluke lokalnih organa .

3.PREDSJEDNIK REPUBLIKE – ova institucija uvedena je 1982 god. Ne bira se na izravnim izborima već ga bira Nacionalni kongres kojemu i odgovara .

4. DRŽAVNI SAVJET – to je kineska vlada , koja u svojoj nadležnosti ima egzekutivnu vlast : osigurava rukovođenje radom ministarstava i drugih lokalnih organa , priprema i provodi državni proračun , brine o sigurnosti zemlje , imenuje državne činovnike , predlaže zakone , odgovara kongresu , stalnom komitetu .
5. VRHOVNI SUD – najviše sudbene instance , ima velike kasacijske i kantonalne ovlasti . Politički sustav Kine karakterizira jedinstvo vlasti .

POLITIČKO ORGANIZIRANJE – višestranačko je , deklarativno ali je de facto jednopartijsko . Komunistička partija je osnovna , najvažnija i rukovodeća .
Temeljno načelo unutarnjeg organiziranja u Kini je demokratska centralizacija . Još su postojale : Revolucionarni komitet Komitanga , Demokratski savez , Kineska seljačka i radnička partija , Kinesko udruženje za unapređenje demokracije .Kina je unitarna višenacionalna država ustrojena na načelu ravnopravnosti .




MJEŠOVITI POLITIČKI SUSTAVI NOVOSTVORENIH DRŽAVA
POLITIČKI SUSTAV REPUBLIKE HRVATSKE

Ovaj sustav rađen je o uzoru na razvijene zemlje zapadne demokracije , po širokim ovlastima predsjednika države , sličan je političkom sustavu SAD . Prvi povijesni dokument iz RH datira iz 879 god . kada je rimski papa Ivan VIII izdao povelju o priznanju krune hrvatskog kralja kneza Branimira .Od tada je Hrvatska u sastavu : hrvatsko – ugarskog kraljevstva , Austo – ugarske monarhije , Jugoslavije . . Završetkom I sv. rata Hrvatska je u sastavu prve Jugoslavije .
1991 sabor RH je donio odluku – Deklaraciju o proglašenju suverenosti i samostalnosti .
16.12.1991.Vijeće Europe donijelo je « Smjernice za priznanje novih država u istočnoj Europi i SSSR –u . Donesene su amandmanske promjene Ustava, ali nisu bile dovoljne .
21.12.1990 god. Donesen je ustav RH ; njegove institucije .

1.PREDSJEDNIK REPUBLIKE – vrhovni državni poglavar velikih ustavnih ovlasti .On zastupa državu u zemlji i inozemstvu , odlučuje o osnivanju diplomatskog predstavništva , prima vjerodajnice i opozivna pisma diplomatskih predstavnika , raspisuje izbore za oba doma sabora , podnosi Zastupničkom domu na potvrdu uredbe , na prijedlog i uz supotpis vlade može raspustiti zastupnički dom .
U odnosu prema vladi – imenuje i razrješava mandatora za njen sastav , postavlja predsjednika vlade , imenuje i razrješava ministre , vrhovni je zapovjednik oružanih snaga , imenuje članove vijeća nacionalne sigurnosti , daje pomilovanja i odlikovanja , a odgovoran je jedino za povrede Ustava .

2.SABOR REPUBLIKE HRVATSKE – dvodomno zakonodavno tijelo ( zastupnički i županijski dom ) .Odgovornost predsjednika pred saborom je njegova ustavna obveza Saboru jednom godišnje podnijeti izvješće o stanju u Republici . 1/10 zastupnika može u svako vrijeme predložiti glasovanje o povjerenju Vladi .
ZASTUPNIČKI DOM – može imati najmanje 100, a najviše 160 zastupnika .
Ona broji 124 zastupnika , 60 razmjernih , a 60 biranih relativnom većinom .
Mandat zastupnika je 4 god.
Ovlasti : donosi zakone i državni proračun , odlučuje o donošenju i promjeni Ustava , o ratu i miru , raspisuje referendum , nadzire rad vlade , daje amnestiju za kaznena djela .
ŽUPANIJSKI DOM – po tri zastupnika iz svake županije , najviše 65 zastupnika ; 1993.god. 63 zastupnika .
Ovlasti : raspravlja i predlaže zakone , obavlja Ustavom nadležne poslove .

3.VLADA – obavlja dio izvršne vlasti koji nije povjeren predsjedniku .
OVLASTI : donosi uredbe , predlaže zakone i državni proračun , provodi zakone .
Sudbena vlast u RH temelji se na načelu neovisnosti sudaca .
USTAVNI SUD – odlučuje o suglasnosti zakona sa Ustavom , štiti slobode i prava , rješava sukobe nadležnosti zakonodavne i izvršne vlasti , nadzire ustavnost izbora. .
3. VRHOVNI SUD RH – najviši sud , osigurava promjenu zakona . Politički sustav RH utemeljen je na načelu podjele vlasti . Polupredsjednički sustav je usvojen zato što podmiruje dva osnovna zahtijeva :
- vrlo visok stupanj političke demokracije
- osiguranje njegove djelotvornosti

IZBORNI SUSTAV – nije dao očekivane učinke na stranački sustav iz razloga što nije bolo dovoljno vremena i zbog ratnog stanja .
POLITIČKO ORGANIZIRANJE – RH je jedinstvena nedjeljiva država , ona je sudeći po broju stranaka višestranačka demokracija .
POLITIČKA KULTURA – nedostatak političke tradicije i političkog iskustva neophodnog za demokratski sustav , uspješno se prevlađuje , ali ne tako brzo .


POLITIČKI SUSTAV BOSNE I HERCEGOVINE

Najstarije hrvatsko pisano djelo «METHODOS» navodi da je na Duvanjskom polju 753 god. zaključeno da se banovi postave na čelo pokrajina .
U vrijeme prve Jugoslavije BiH nije imala status države niti je imala autonomiju .Zajedno s RH ona je priznata kao suverena i samostalna država .
VRIJEDNOSNOI SUSTAV – na kome je utemeljen politički sustav BiH izložen je u preambuli Ustava , a to su : ljudsko dostojanstvo , mir, pravda, tolerancija , pravični postupci , pluralističko društvo , suverenost , teritorijalni integritet .
Međunarodni dokumenti na koje se poziva ustav : Opća deklaracija o ljudskim pravima , međunarodni ugovor o civilnim i političkim pravima , dogovori u Ženevi i NEW YORK –u . BiH je složena država , ona nije konfederacija u klasičnom smislu , ona nije ni federacija jer u svom sastavu već ima jednu federaciju .
ENTITETI koji čine BiH kao državu F B i H I REPUBLIKA SRPSKA .

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE – ustav se obvezuje da će BiH osigurati najviši stupanj međunarodno priznati ljudskih prava i temeljnih sloboda , u tu svrhu formirana je Komisija za ljudska prava BiH , a temeljna prava , Prvo na život , pravo nepodvrgavanja mućenju , pravo na slobodu i sigurnost , pravo na privatni i obiteljski život , na ženidbu imovinu , obrazovanje i dr .

NADLEŽNOST ENTITETA I DRŽAVE BiH : nadležnost se prostire na vanjsku , vanjskotrgovinsku politiku , carinsku , monetarnu , migracijsku .




NAJVAŽNIJE INSTITUCIJE POLITIČKOG SUSTAVA

1.PARLAMENTARNA SKUPŠTINA – dvodomno parlamentarno tijelo .Dom narod i zastupnički dom. Dom narod broji 15 zastupnika ( 5 HRVATA , 5 BOŠNJAKA, 5 SRBA )
potrebni kvorum je 9 zastupnika .
Zastupnički dom – najviše predstavničko tijelo , ima 42 zastupnika , kvorum čine 22 poslanika . Za donošenje zakona potrebna je suglasnost oba doma , odluke donose većinom glasova , 1/3 iz svakog entiteta .
Ovlasti parlamentarne skupštine – donošenje zakona potrebnih za provedbu odluka predsjedništva , odobravanje proračuna , ratifikacija međunarodnih ugovora .

2.PREDSJEDNIŠTVO – BiH ima kolektivnog šefa države , a ima 3 člana . Svaki konstitutivni narod ima po jednog člana , bira se međusobno . Mandat predsjedništva na prvim izborima traje 2 god. a, poslije 4 god.
Odluke se donose konsenzusom , a ako ga nema predviđen je postupak u kome svaki član predsjedništva daje izjavu o neslaganju i traži potporu 2/3 zastupnika .
Ovlasti : vođenje vanjske politike , imenovanje veleposlanika , zastupanje BiH u međunarodnim organizacijama , vođenje pregovora , izvršavanje odluka .
parlament skupštine , predlaganje predračuna , imenuje viječe ministara .

3.VIJEČE MINISTARA – to je Vlada BiH . Predsjednika imenuje predsjedništvo BiH , a potvrđuje zastupnički dom , a predsjednik imenuje ministre .
Ovlasti : provedba politike i odluka , podnošenje izvješća parlamentarnoj skupštini .

4.USTAVNI SUD – skrbi o provedbi ustavnosti i zakonitosti , ima 9 članova
( 4 delegira federacija , 2 republika srpska , a 3 predsjedništvo europskog suda za ljudska prava )
Nadležnost : odobrava Ustav , odlučuje o sporovima između entiteta i država .
Inicijativu za pokretanje postupka pred ovim sudom imaju : član Predsjedništva , predsjednik Vijeća ministara ,1/4 članova nekog doma .

4. SREDIŠNJA BANKA – vodi financijsku politiku , izdaje valute , vodi monetarnu politiku . Guvernera banke postavlja MMF , a on ne može biti državljanin BiH , 3 člana Upravnog odbora bira predsjedništvo , poslije isteka 6 god . mandata , Predsjedništvo će imenovati i guvernera i članove upravnog odbora .

POLITIČKO ORGANIZIRANJE – višestranačko je , ali ipak potpunu nadmoć imaju 4 vodeće stranke SDA, HDZ, SDS .Ustavom je osiguran minimum nacionalne jednakopravnosti . Samo u državi u kojoj vlada ravnopravnost može postojati prosperitet i razvoj .

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

SREDIŠNJA VLAST
Isključivo je odgovorna za vanjske poslove , obranu , državljanstvo , unutarnju i vanjsku trgovinu , carine , fiskalnu politiku , dodjelu RTV frekvencije .

KANTONALNA VLAST
Odgovorna za sva pitnjq koja nisu u nadležnosti središnje vlasti : policija , odgoj , obrazovanje , kultura, socijalno osiguranje .

SREDIŠNJA VLADA I KANTONI – zajedno su odgovorni za ljudska prava , zdravstvo , zaštitu okoliša , provedbu zakona o državljanstvu .

PREDSJEDNIK FEDERACIJE ( PREDSJEDNIŠTVO ) - imenuje vladu , šefove diplomatski misija , vojne dužnosnike , ratificira međunarodne ugovore , daje pomilovanja .

POLITIČKO ORGANIZIRANJE U BiH – formalno je višestranačko , na prvim izborima sudjelovalo je 14 stranaka .Dugotrajna politička kriza i rat uzrokovali su nepomirljive interese tri konstitutivna naroda ; izravni uzrok rata je Velikosrpska agresija .Washintonskim sporazumom i Daytonskim ustavom nisu u cjelini zadovoljna sva tri konstitutivna naroda . Razgraničeni su entiteti , politički sustav je kompliciran tako da BiH teško funkcionira kao država , najveći rezultat je postizanje mira, a najveća mana je ta što je agresija nagrađena umjesto da je kažnjena .

BITNE PREDPOSTAVKE ZA FUNKCIONIRANJE BiH

1.PERMANENTNA SKRB VELIKIH – da održi cjelovitost države , da bi opstala ona će dugo vremena biti protektorat , pod nadzorom međunarodne zajednice .

2.TOLERANTNO PONAŠANJE SUSJEDNIH DRŽAVA – one bi trebale dati ekonomsku , kulturnu i drugu potporu BiH , da bi narodi u BiH bili lojalni .

3. MEĐUNARODNA TOLERANCIJA TRI KONSTITUIVNA NARODA – bez tolerancije i povjerenja teško može očekivati potrebna razina integriteta zemlje .

4. NAJVIŠA RAZNA LJUDSKIH I GRAĐANSKIH PRAVA I SLOBODA I PUNA NACIONALNA JEDNAKOPRAVNOST NARODA – osnovna pretpostavka političkog sustava BiH .Samo ko i praktično ,a ne samo na papiru svaki narod imao zajamčena puna nacionalna , a svaki građanin ljudska prava , politički sustav će se pokazati valjanim i stabilnim

5. RAZVITAK POLITIČKOG OLURALIZMA I VIŠESTRANAČJE – taj bi razvoj uključivao nacionalne stranke i njihove programe i stranke sa integrativnim državotvornom programima , uz potpuno uvažavanje ravnopravnih naroda .

6. USPOSTAVLJNJJE PUNOG STUPNJA DMOKRACIJE ZA POJEDINCE I ETNIČKE ZAJEDNICE
Politički sustav koji neuvažava sve vrijednosti demokracije i koji se temelji na prisili jednih nad drugim nema šansu za vlastitu afirmaciju i održanje državnog integriteta .
7. ZAVIDAN PORAST OPĆE KULTURE , POLITIČKE KULTURE KAO ELEMENTA POLITIČKOG SUSTAVA
Jedna od najveći opasnosti za funkcioniranje političkog sustava je politički primitivizam , koji rađa potrebu za nadmoć, omalovažavanje , potcjenjivanje .
To ima za posljedicu individualnu i grupnu toleranciju , nepovjerenje .
Lista pretpostavki za uspješno funkcioniranje države je neiscrpna , ali bez uvažavanja prethodno navedenih pretpostavki ovaj politički sustav neće moći profunkcionirati i dati očekivane rezultate .

08.09.2008. u 14:27 • 0 KomentaraPrint#

ČETVRTA GODINA-Međunarodo privatno pravo-po ovoj svi polažu.

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

OSNOVNE ODREDBE ZRSZ-a

ZRSZ – Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja
Čl. 1 . Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, obiteljske, imovinske i druge odnose s međunarodnim elementom.
Sadržaj ovog zakona je određen u 2 aspekta:
1. U pogledu društvenih odnosa koje uređuje zakon
2. U pogledu pravnih pravila koje zakon obuhvaća
Ovaj zakon sadrži i pravila o nadležnosti sudova i drugih organa RH o raspravljanju odnosa iz čl. 1 i pravila za priznanje i izvršenje stalnih sudskih i arbitražnih odluka – čl.1.

ODNOSI S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM – OBILJEŽJEM

Odnosi među ljudima-društveni odnosi najčešće nastaju, razvijaju se i prestaju unutar granica pojedine države: to su unutarnji ili nacionalni odnosi. Postoje i odnosi koji se razvijaju preko državne granice, za njih se kaže da imaju međunarodni element (subjekti su stranci, strani državljani). Prema ZRSZ-u rabi se pojam «odnos s međunarodnim elementom», a ne obilježjem.

KOLIZIJSKA PRAVILA ILI PRAVILA O ODREĐIVANJU MJERODAVNOG PRAVA

Kod odnosa s međ. elementom postavlja se pitanje koje pravo treba primijeniti za reguliranje konkretnog odnosa, domaće ili strano?
Kolizijska pravila ne rješavaju neposredno odnos s međ. elementom, nego to čine na posredan način, upućivanjem na mjerodavno domaće ili strano pravo koje treba primijeniti za reguliranje određenog odnosa.
Kolizijska pravila mogu biti:
- jednostrana ili nepotpuna – upućuju na primjenu samo domaćeg prava i ova su pravila veoma rijetka u hrvatskom zakonodavstvu (na pravo ………?i stvarno pravo gradnje na brodu primjenjuje se hrv. zakon)
- dvostrana ili potpuna – upućuju na primjenu i domaćeg i stranog prava.
Dvostrana pravila rješavaju obje strane problema kod izbora mjerodavnog prava za odnose s međ. elementom, propisana su u ZRSZ-u.
Kolizijska pravila imaju specifičnu strukturu, imaju 2 dijela:
1. kategorija vezivanja – to su razni odnosi vezani za pojedina pravila
2. poveznica – služi za određivanje mjerodavnog prava.
Kategorija vezivanja je npr. – uvjet za sklapanje braka, a poveznica – državljanstvo. Kao poveznice osim državljanstva mogu biti domicila – prebivalište, boravište, sjedište pravne osobe, autonomija stranaka, mjesto počinjenog delikta.
Poveznice mogu biti:
1. Pravo državljanstva ili domovinsko pravo – lex patriae
2. Pravo prebivališta – lex domicili
3. Pravo mjesta gdje se nalazi stvar – lex rei sitae
4. Pravo izabrano sporazumnom voljom ugovornih stranaka –lex a…………….?
5. Pravo mjesta gdje je poduzet pravni čin – lex loci actius
6. Pravo mjesta gdje je počinjen delikt – lex loci delicti a………….?
7. Pravo države suda – lex fori




PROCESNA PRAVILA ZA ODNOSE SE MEĐ. ELEMENTOM

Procesna pravila sadrži ZRSZ, to su pravila o nadležnosti sudova, pravila postupka, pravila za priznanje i izvršenje sudskih i arbitražnih odluka. Sva ta pravila nose zajednički naziv: MEĐUNARODNO PROCESNO PRAVO. Pravila međ. procesnog prava se uvijek izučavaju i kodificiraju zajedno sa pravilima međunarodnog privatnog prava.
NADLEŽNOST SUDA I POSTUPAK
1. Nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima prebivalište u RH.
2. Ako nema prebivalište ni u jednoj državi, a ima boravište u RH, nadležan je sud u RH.. Sud RH je nadležan i ako tuženik ima boravište u RH, ako osoba prema kojoj je podnesen zahtjev boravi u RH.
3. Isključiva nadležnost suda postoji kad je to zakonom određeno.
4. Ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana RH, a o tome nema odredbi u našem zakonu, ti će kriteriji biti mjerodavni za sud u RH.
5. Stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti suda ako je barem jedna od njih strani državljanin, a ne postoji isključiva nadležnost RH.
6. Kad nadležnost suda RH ovisi o pristanku tuženika da sudi sud RH, smatra se da je tuženik dao pristanak podnošenjem odgovora na tužbu
7. Kad je nadležnost suda RH određena pod pretpostavkom da parnična stranka ima državljanstvo RH, ta nadležnost postoji i za apatride.
8. U sporovima protiv državljana RH koji žive u inozemstvu gdje su ih na službu uputili državni organi, nadležnost suda postoji samo ako su imali prebivalište u RH.
9. U sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, nadležnost suda RH postoji samo ako su ispunjeni uvjeti od 1 do 8 i ako je šteta nastala u RH.
10. U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda RH postoji ako se na tlu RH nalazi imovina tuženika.
11. U sporovima protiv fizičke ili pravne osobe , koja ima sjedište u inozemstvu za obveze nastale u RH, nadležnost suda RH postoji ako ta osoba ima na tlu RH predstavništvo ili zastupništvo.
12. Isključiva nadležnost suda RH postoji u sporovima o pravu raspolaganja s nekretninama u društvenom vlasništvu, ako se nalazi u RH.
13. U sporovima zbog smetanja posjeda nadležnost postoji ako su smetnje nastale u RH.
14. U sporovima o pravu raspolaganja i o založnom pravu na zrakoplovima nadležnost postoji ako se na teritoriju RH vodi upisnik u koji je zrakoplov upisan.
15. U sporovima o imovinskim odnosima bračnih drugova nadležnost postoji kad tuženik nema prebivalište u RH, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u RH.
16. Nadležnost suda RH u sporovima o imovinskopravnim odnosima bračnih drugova postoji bez obzira postoji li brak ili je prestao.
17. Nadležnost suda RH postoji u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka i kad tuženik nema prebivalište u RH:
a) ako su oba državljani RH, bez obzira na prebivalište
b) ako je tužitelj državljanin RH i ima prebivalište u RH
c) ako su bračni drugovi imali svoje posljednje prebivalište u RH, a tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ima prebivalište u RH
d) ako je tuženi bračni drug državljanin RH i ima u RH prebivalište, nadležnost suda u RH je isključiva.
18. U sporovima za razvod braka nadležnost suda RH postoji i ako je tužitelj državljanin RH, a pravo države čiji je sud nadležan ne predviđa ustanovu razvoda braka.
19. U sporovima za utvrđivanje ili osporavanje očinstva i materinstva, nadležnost suda RH postoji i kad tuženik ne prebiva u RH:
a) ako su tužitelj i tuženik državljani RH bez obzira na prebivalište
b) ako je tužitelj državljanin RH i ima prebivalište u RH
c) ako je tužba podnesena protiv djeteta koje je državljanin RH ili ima prebivalište u RH, nadležnost suda je isključiva
20. Nadležnost suda RH postoji i u sporovima o odgoju djece koja su pod roditeljskim staranjem i kad tuženik nema prebivalište u RH.
21. Nadležnost suda RH postoji u sporovima o zakonskom uzdržavanju :
a) ako dijete podnese tužbu i ima prebivalište u RH
b) ako su tužitelj i tuženi državljani RH bez obzira na prebivalište
c) ako je tužitelj maloljetnik i državljanin je RH
22. Za davanje dozvole za stupanje u brak nadležnost suda RH postoji ako je podnositelj zahtjeva državljanin RH.
23. Za raspravu nepokretne ostavine bitno je da se ona nalazi u RH
24. Za nekretninu stranca bitno je da se ona nalazi u RH
25. Za nekretninu apatrida, bitno je da se nalazi u RH
26. Organ RH odlučuje o usvojenju ako je usvojitelj državljanin RH i prebiva u RH
27. Organ RH je isključivo nadležan o starateljstvu državljana RH
28. Organ RH poduzima nužne privremene mjere radi zaštite ličnosti, prava i interesa stranog državljanina koji ima imovinu u RH, o tome obavještava organ države čiji je ta osoba državljanin.
29. Sud RH je isključivo nadležan za proglašenje nestalog državljanina RH umrlim, bez obzira na prebivalište
30. Za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin
31. Sud RH prekida postupak na zahtjev stranke ako je u tijeku spor pred stranim sudom u istoj pravnoj stvari između istih stranaka:
a) ako je najprije pred stranim sudom pokrenut postupak
b) ako je u pitanju spor za koji ne postoji isključiva nadležnost RH
c) ako postoji uzajamnost
32. Za ocjenu nadležnosti suda RH značajne su činjenice koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći.
33. Kad strani državljanin koji nema prebivalište u RH pokreće parnicu pred sudom RH dužan je tuženiku na njegov zahtjev osigurati parnične troškove.
34. Tuženik nema pravo na osiguranje troškova :
a) ako u državi čije je državljanin tužitelj se ne daje osiguranje
b) ako tužitelj u RH uživa pravo azila
c) ako je riječ o potraživanju iz radnog odnosa
d) ako je riječ o bračnim sporovima
Sud određuje iznos i rok osiguranja uz uvjete uzajamnosti. Osoba bez državljanstva ima pravo na oslobođenje plaćanja parničnih troškova ako ima prebivalište ili boravište u RH

PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH ODLUKA – SUDSKE ODLUKE
1. Strana sudska odluka ima pravni učinak u RH ako je prizna sud
2. Strana odluka se priznaje ako podnositelj zahtjeva podnese potvrdu nadležnog stranog suda o pravomoćnosti te odluke
3. Sud odbija priznanje odluke ako je utvrđena nepravilnost u postupku
4. Strana odluka se ne priznaje ako je sud RH isključivo nadležan
5. Ne priznaje se ako je sud RH u istoj stvari donio pravomoćnu odluku
6. Odluka se ne priznaje ako je u suprotnosti s ustavom RH
7. Ne priznaje se ako postoji uzajamnost
ARBITRAŽNE ODLUKE
1. Strana arbitražna odluka je ona koja nije donesena u RH
2. Takva se odluka priznaje ako stranka koja podnese zahtjev priloži:
a) izvornu odluku arbitraže ili njen ovjereni prijepis
b) izvorni ugovor o arbitraži ili nj. ovjereni prijepis
3. Priznanje strane arbitražne odluke se odbija ako se utvrdi:
a) da se po pravu RH predmet ne podvrgava arbitraži
b) da postoji nadležnost suda RH
c) ako je priznanje odluke u suprotnosti s Ustavom
d) da ne postoji uzajamnost
e) da ugovor o arbitraži nije sklopljen u pismenom obliku
f) da ugovor nije pravovaljan
g) ako stranka nije bila uredno obaviještena
h) da je arbitražni sud prekoračio granice svoga ovlaštenja
i) da je izreka arbitražne odluke nerazumljiva ili proturječna
Protiv rješenja o priznanju stranke izjavljuju žalbu u roku od 15 dana.

OSTALA PRAVILA MPP-a SADRŽANA U ZRSZ-u ZA UREĐIVANJE ODNOSA S MEĐUNARODNIM ELEMENTOM
Suvremena pravna znanost proširuje pojam međ. privatnog prava tako da ono obuhvaća i supstancijalna pravila kojima se neposredno uređuju odnosi s međunarodnim elementom, a to su pravila o pravnom položaju stranaca, domaćih osoba i dr.
1. Državljani RH mogu u inozemstvu sklopiti brak pred ovlaštenim konzularnim predstavništvom, ako je to predviđeno međ. ugovorom.
2. Poslove starateljstva za državljane RH u inozemstvu obavlja konzularno ili diplomatsko predstavništvo, ako je to u skladu s ugovorom
3. Državljaninu RH može u inozemstvu sastaviti oporuku diplomatsko ili konzularno predstavništvo
4. Konzularna predstavništva mogu ovjeravati potpise, rukopise, prijepise.
5. Potvrdu o propisima koji važe ili su važili u RH radi njihove upotrebe pred organima strane države izdaje Ministarstvo pravosuđa i uprave RH
- Ako osoba koja je državljanin RH ima državljanstvo iz neke druge države, smatra se da ima samo državljanstvo RH
- Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva smatra se da je državljanin one u kojoj ima prebivalište.
- Ako osoba nema državljanstvo ili se ono ne može utvrditi mjerodavno pravo se određuje prema njezinu prebivalištu.

PRAVNE (ZAKONSKE) PRAZNINE

Zakonski tekstovi u MPP-u ma koliko detaljni i precizni bili ipak ne sadrže cjelovite odgovore na sva pitanja koja se pojave . Zbog toga se pravosudni organ nalazi pred pravnom prazninom koju rješava pronalaskom pravnog pravila putem analogije.
U nedostatku rješenja iz hrvatskog pravnog sustava pristupa se primjeni MPP-a.
Ako u pomorskom zakoniku nema odredaba o pravu mjerodavnom za neki odnos, primjenjuju se:
- odredbe i načela samog zakonika
- odredbe i načela drugih zakona s međunarodnim elementom
- načela pravnog poretka RH
- općeprihvaćena načela međ. privatnog prava

IZVORI PRAVA I NJIHOVA HIJERARHIJA

Odgovor na pitanje gdje se nalaze pravna pravila za reguliranje odnosa s međunarodnim elementom daju izvori MPP-a. Izvori MPP-a mogu biti: UNUTARNJI I MEĐUNARODNI
Drugi zakoni koji uređuju materiju MPP-a javljaju se kao lex speciale u odnosu na ZSRZ, zbog toga se odredbe ZRSZ-a ne primjenjuju na ovu materiju ako su regulirani drugim zakonima.
Međunarodni ugovori kojima je vezana RH su važniji od ZRSZ-a. I ustav RH daje prednost primjeni međunarodnih ugovora ako su u skladu s ustavom. Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u RH, ako nisu u suprotnosti s ustavom i pravnim poretkom RH.
Dvostrani međ. ugovori se svrstavaju u skupine:
- Ugovori o pravnoj pomoći
- Konzularne konvencije
- Ugovori o trgovini i plovidbi
- Višestrani međunarodni ugovori-konvencije
Posebno su važne Haške konvencije (1893) i RH obvezuju sljedeće:
1. Konvencija o građanskom sudskom postupku
2. Konvencija o sukobu zakona u pogledu oporučnih raspolaganja
3. Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na prometne nesreće
4. Konvencija o olakšavanju međ. pristupa sudovima.
Osim haških konvencija postoji mnoštvo drugih koje se odnose na statusne predmete, intelektualno vlasništvo, cestovni i zračni promet, međunarodnu kupoprodaju.
Ne primjenjuje se pravo strane države ako je protivno Ustavu.

JAVNI POREDAK
Strano pravo na koje upućuje domaće kolizijsko pravilo neće se iznimno primijeniti u 2 slučaja:
1. ako je strano pravo protivno javnome poretku
2. kad je mjerodavnost stranog prava nastala zaobilaženjem zakona
Javni poredak označava temeljna načela pravnog poretka pojedine države koja se moraju uvijek primjenjivati na njenom teritoriju. Javni poredak se pojavljuje kao razlog za odbijanje primjene stranog prava u 12. stoljeću kod postglosatora.

Savigny – kao predstavnik njemačke škole prvi je pokušao na sustavan način obraditi pitanje javnog poretka, polazeći od stava da se strano pravo neće iznimno primjenjivati kada je protivno prisilnim pravilima domaćeg prava. Na ovu teoriju nadovezuje se učenje talijanske škole čiji je predstavnik Mancini koji ističe da javni poredak nije više iznimna pojava nego jedno od temeljnih načela međunarodnog prava.
Prema vladajućem mišljenju, javni poredak ima obilježje iznimke, tako da samo temeljne razlike između domaćeg i stranog prava mogu biti razlogom za pozivanje na javni poredak i isključenje od primjene stranog prava. Odredbe stranog prava ne primjenjuju se ako bi se učinak primjene očito protivio javnom poretku RH.
Pravni poredak ima izniman nacionalni karakter, ima relativni karakter s obzirom na prostor i vrijeme. Shvaćanja o javnom poretku razilaze se u pojedinim državama, a u jednoj državi se s vremenom mijenjaju.
U određivanju sadržaja hrvatskog javnog poretka odlučujuću ulogu imaju ustavna načela (Ustav iz 1990) ali dolaze u obzir i načela ostalih grana prava. Pozivanjem na zaštitu hrvatskog javnog poretka nije moguće primijeniti mjerodavno strano pravo koje npr.dopušta nacionalnu, vjersku i socijalnu diskriminaciju.
Funkcije javnog poretka: negativna i pozitivna
Negativna funkcija – kada se odbija primjena stranog mjerodavnog prava zbog protivnosti javnom poretku domaće države
Pozitivna funkcija – kada se nalaže primjena određenih pravila domaćega prava, bez obzira na strano mjerodavno pravo. U teoriji se posebno ukazuje i na mogućnost tzv. ublaženog djelovanja javnog poretka kod rješavanja pravnih odnosa koji su nastali u inozemstvu po stranom pravu. Kad bi strani pravni odnos bio u suprotnosti s hrvatskim javnim poretkom ipak nema zapreke da se u RH ostvaruju učinci tog prava, npr. Poligamija.
U nekim haškim konvencijama nalazimo odredbe o javnom poretku, s tim da se primjena mjerodavnog prava može odbiti samo ako je to očito protivno javnom poretku. Što se tiče ZPP-a javni poredak dolazi do izražaja pri ukazivanju međ. pravne pomoći. Domaći sud će uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje protivne javnom poretku. Ne primjenjuje se pravo strane države koje bi bilo mjerodavno prema odredbama bilo kojeg zakona ako bi cilj njegove primjene bio izbjegavanje primjene prava RH – čl. 5 ZRSZ-a

ZAOBILAŽENJE ZAKONA - FRAUDULOZNOST

O zaobilaženju zakona u MPP-u govorimo kada stranke nastoje namjerno izbjeći primjenu redovito mjerodavnog prava na način što svojevoljno mijenjaju državljanstvo, domicil kako bi primijenili povoljnije pravo. Najširu pozornost zaobilaženja zakona skrenula je glasovita francuska presuda u slučaju presude princeze Beafremont. U francuskom pravu nije bio dopušten razvod braka, pa je princeza preuzela njemačko državljanstvo i razvela se. Zaobilaženje zakona pojavljuje se najčešće u obiteljskom i nasljednom pravu.
Da bi se zaobilaženje ostvarilo potrebno je ispuniti 2 uvjeta:
1. objektivna pretpostavka: promjena poveznice u kolizijskom pravilu
2. subjektivna pretpostavka : namjera da se zaobiđe zakon
Svatko može promijeniti državljanstvo, ali se to ne smije zloupotrebljavati.
Ako bi prema odredbama ovog zakona trebalo primijeniti pravo strane države, uzimaju se u obzir njegova pravila o primjeni mjerodavnog prava. Ako pravila strane države o određivanju mjerodavnog prava uzvraćaju na pravo RH, primijenit će se pravo RH ne uzimajući u obzir pravila o određivanju mjerodavnog prava – čl. 6.

RENVOI – PREUPUĆIVANJE

Problem «renvoi u međunarodnom pravu nastaje samo onda ako se zauzme gledište da
kolizijska pravila domaćeg prava lex fori upućuje na primjenu cjelokupnog prava strane
države. Pri tome strano pravo može sadržavati kolizijsko pravilo koje upućuje natrag na primjenu polaznog domaćeg prava ili dalje na primjenu nekog trećeg prava.
U prvom slučaju govorimo o renvoi u obliku UZVRATA jer domaće kolizijsko pravilo upućuje na primjenu stranog prava, a pravo strane države natrag na primjenu polaznog domaćeg prava.
U drugom slučaju govorimo o renvoi u obliku upućivanja na daljnje pravo, kada domaće kolizijsko pravilo upućuje na primjenu stranog prava, a pravo strane države preko kolizijskog pravila upućuje na pravo treće države.
Prema mišljenju nekih učenjaka renvoi nije obvezatan već se po svrsishodnosti o tome odlučuje. Vodi se računa i o prigovoru protiv renvoi, to izaziva pojavu logičkoga duga - CIRCULUS VITIOSUS.
Situacije u kojima se isključuje renvoi – prema ZRSZ-u:
- kod autonomije stranaka (sporazum ugovornih stranaka)
- kad je mjerodavno pravo određeno pravilom LOCUS REGIS ACTUM.
Pravni posao je valjan ako je pravovaljano mjesto sklapanja kod unifikacije kolizijskih pravila kod međunarodnih konvencija. U slučaju uzvrata primjenjuje se hrvatsko pravo, a u slučaju upućivanja na treće države primjenjuje se isključivo hrvatsko pravo. Ako ovim zakonom (ZRSZ) nije drugačije određeno smatra se da su pravni posao i pravna radnja u pogledu oblika pravovaljani, ako su pravovaljani bilo po pravu mjesta gdje je pravni posao sklopljen, odnosno pravna radnja poduzeta – čl. 7 ZRSZ-a, bilo po pravu koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla, pravne radnje.

OBLIK PRAVNIH AKATA

Pravni poslovi i pravne radnje zasnivaju se u vrlo različitim oblicima. U MPP-u je ustaljeno pravilo «locus regit actum» - mjesto vlada aktom i to pravilo izražava shvaćanje da je za vanjski oblik pravnih akata mjerodavno pravo mjesta, gdje je pravni akt sklopljen. Ovo pravilo ima obvezatan ili fakultativni karakter.
Starija gledišta brane obvezatno djelovanje ovog pravila, dok u suvremenom pravu dominira ideja o fakultativnom djelovanju ovog pravila. U obiteljskim odnosima ovo pravilo je obvezatno, za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta-države gdje se brak sklapa, a za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta zasnivanja usvojenja. U nasljednim odnosima ovo je pravilo fakultativno, pravo oporučitelja, mjerodavno je mjesto njegova prebivališta ili boravišta, a za nekretnine mjerodavno je mjesto gdje se nekretnina nalazi. Od ovog pravila postoji izuzetak, a to je da valjanost ugovora o nekretninama uređuje lex rei sitae.

ZASTARA
Za zastaru je mjerodavno pravo koje je mjerodavno za sadržaj pravnog posla, odnosno pravne radnje – čl. 8. Razlikovanje pravne prirode zastare važno je zbog određivanja mjerodavnoga prava: ako je zastara procesnopravni fenomen vrijedi zakon suda ex fori, a ako je zastara materijalnopravni institut vrijedi lex cause – pravo vezano za sadržaj pravnog posla.
ZRSZ polazi od koncepcije da je zastara institut materijalnog prava. U pomorskom zakoniku se primjenjuje lex fori. Pitanje jeli nezastarivost zahtjeva po stranom mjerodavnom pravu u protivnosti s hrvatskim javnim poretkom, diskutabilno je i zato ga treba rješavati u svakom konkretnom slučaju posebno. Pravo strane države primjenjuje se prema smislu i pojmovima čl. 9 ZRSZ-a .

KVALIFIKACIJA
Kvalifikacija je opća pravna metoda koja se vrši u svim granama prava i to kad se konkretni životni odnos ili činjenično stanje mora supsumirati pod relevantne pravne pojmove. Najstarija teorija ukazuje da se kvalifikacija vrši prema domaćem pravu države suda - lex fori. Drugo suprotno gledište vodi računa o ulozi stranog prava u kvalifikaciji, zato se ona vrši prema pravu države koje je mjerodavno za konkretni pravni odnos – lex causae.
Treće mišljenje zastupa ideju o internacionalnoj kvalifikaciji pomoću autonomnih pojmova međunarodnog privatnog prava (poredbenom analizom).
U novije vrijeme sve se više govori o tzv.dvostrukoj stupnjevitoj kvalifikaciji po kojoj se kvalifikacija vrši po onom pravu kojem pripada pravno pravilo. Koncepcija dvostruke kvalifikacije najbolje odgovara pravnom poretku države.
Čl.10. ZRSZ-a
Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se prema pravilima tog pravnog poretka. Ako se na taj način ne može utvrditi mjerodavnost onda se uzima u obzir pravo područja u toj državi s kojim postoji najbliža veza.

NEJEDINSTEVNI PRAVNI POREDAK
U svijetu postoji određeni broj država koji nema jedinstveno pravo na cijelom teritoriju, jer je riječ o državama sa više pravnih područja. Takvi pravni poreci česta su pojava kod složenih, federativnih država. Za određivanje mjerodavnog prava u slučaju sukoba republičkih, odnosno pokrajinskih zakona postojala su posebna kolizijska pravila u teoriji nazvana «interlokalnim kolizijskim pravilima».
1979 – ZRSZ i nadležnost u obiteljskim i nasljednim odnosima.
Nastanak sukoba u tim područjima rješava se na dva načina:
1. Kada hrvatsko kolizijsko pravilo upućuje izravno na primjenu prava područja unutar države s nejedinstvenim pravnim poretkom. Ako to pravilo upućuje na konkretno mjesto onda je mjerodavno pravilo onog područja na kojem se to mjesto nalazi.
2. Kada kolizijsko pravilo ne upućuje na određeno pravno područje unutar države sa nejedinstvenim pravnim poretkom, a to su najčešće slučajevi u kojima kolizijsko pravilo upućuje na pravo državljanstva – lex patriae
1961 – Konvencija o sukobu oporučnih raspolaganja
1971 – Konvencija o zakonu o prometnim nesrećama
Haške su konvencije koje obvezuju RH.
Kolizijska pravila upućuju na izravnu primjenu prava određenog područja u državi s nejedinstvenim poretkom osim kada je u pitanju državljanstvo. Hrvatski zakoni koji sadrže pravila međunarodnog privatnog prava nemaju odredbi o nejedinstvenom pravnom poretku.
ČL. 11 i 12 ZRSZ-a
Ako osoba koja je državljanin RH ima i državljanstvo neke druge države, za primjenu ovog zakona smatra se da ima samo državljanstvo RH. Ako osoba koja nije državljanin RH ima dva strana državljanstva za primjenu zakona, ima državljanstvo države u kojoj ima prebivalište. Ako se ne može utvrditi ni boravište mjerodavno je pravo RH.

OPĆENITO O DRŽAVLJANSTVU
Državljanstvo je veza koja spaja pojedinu osobu sa određenom državom. Te osobe nazivamo državljanima, dok su ostali stranci. Svaka država slobodno svojim zakonodavstvom određuje državljane.
RH je 1991 donijela zakon o državljanstvu – određuje se stjecanje i prestanak.
Državljanska veza između pojedinca i države uobičajeno se stječe samom činjenicom rođenja: bilo po krvnoj vezi djeteta s roditeljima, načelo podrijetla – ius sanguinis, ili prema mjestu rođenja djeteta, načelo područja – ius soli.
Državljanstvo se može stjecati i na druge načine – prirođenjem/naturalizacija. Ovaj način stjecanja odnosi se na strance, država ga dodjeljuje svojim pravnim aktom koji se donosi po njegovoj molbi.
Zakon o državljanstvu ZD iz 1991 predviđa 4 načina stjecanja hrvatskog državljanstva:
1. PODRIJETLOM
2. ROĐENJEM NA TLU RH
3. PRIROĐENJEM
4. PO MEĐUNARODNIM UGOVORIMA
ZD predviđa 3 načina za prestanak hrvatskog državljanstva:
1. OTPUSTOM
2. ODRICANJEM
Ova dva povodom molbe državljanina, ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti.
3. MEĐUNARODNIM UGOVORIMA
Ponovno stjecanje izgubljenog državljanstva - REINTEGRACIJA
U 19 st. se razvila teorija po kojoj je državljanstvo ugovorna veza između države i njezinog državljanina, po drugoj teoriji državljanstvo je jednostrani pravni akt suverene države.
Po svojoj pravnoj prirodi državljanstvo je jednostrani akt suverene države. Ukupnost vlasti što je država vrši nad svojim državljanima, tzv. personalna suverenost, proteže se i na one državljane koji borave u inozemstvu – pozivanje na vojnu obvezu, plaćanje poreza. Po ustavu RH treba štititi prava i interese svojih državljana u inozemstvu. Prema ZD-u državljanstvo se dokazuje važećom osobnom iskaznicom, putovnicom. Državljanstvo stranca pred hrvatskim pravosudnim tijelima obično se dokazuje pomoću javnih isprava – certifikati o državljanstvu, putne isprave.
SUKOB DRŽAVLJANSTVA
Sukob državljanstva može biti pozitivan i negativan.
Pozitivan sukob postoji kad jedna osoba ima državljanstvo više država – BIPATRID / POLIPATRID. Negativan sukob postoji kad je u pitanju osoba bez državljanstva – APATRID
a) VIŠESTRUKO DRŽAVLJANSTVO
Ako se radi o osobi koja uz domaće državljanstvo ima i strano državljanstvo, takvu osobu treba tretirati kao da ima samo domaće državljanstvo. U slučaju kad je osoba samo državljanin više stranih država postoje različita mišljenja kojem državljanstvu treba dati prednost. Najčešće se ukazuje na efektivno državljanstvo-državljanstvo države s kojom je u najbližoj vezi. Za osobu s više stranih državljanstava smatra se: prvenstveno da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište, a u nedostatku toga da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi.
b) NEPOSTOJANJE DRŽAVLJANSTVA
Osoba bez državljanstva oslobođena je raznih dužnosti (vojna služba), ali njihova sigurnost je neizvjesna kao i boravak u određenoj državi.
1954 g. Donesena je Newyorška konvencija o pravnom položaju apatrida .
1951 g. Ženevska konvencija o pravnom položaju izbjeglica.
1967 g. Protokol o pravnom položaju izbjeglica
Kada se radi o apatridima na takve osobe umjesto nepostojećeg domovinskog prava treba primjenjivati pravo mjesta prebivališta osobe. U nedostatku prebivališta, primjenjuje se pravo boravišta osobe.
MEĐUNARODNOPRAVNO UREĐENJE DRŽAVLJANSTVA
Sloboda države u određivanju državljanstva je ograničena i to: međunarodnim ugovorima, običajima i načelima prava. Brojni autori podržavaju teoriju efektivnog državljanstva s ciljem da se ograniči minimalna sloboda države o određivanju državljanstva.
Haška konvencija iz 1930 nije uspjela dati opću konvenciju o državljanstvu.
a) MEĐUNARODNI UGOVORI O CESIJI TERITORIJA
Teritorijalne promjene među državama događaju se na miran način ili su posljedica ratnih događanja. Općenito je priznato rješenje da državljani države ustupateljice s prebivalištem na ustupljenom teritoriju mijenjaju državljanstvo i dobivaju od države koja je stekla teritorij.
Za osobe na ustupljenom teritoriju predviđa se i pravo opcije - to je pravo stanovnika na ustupljenom teritoriju da se izjasne o tome žele li zadržati svoje prijašnje državljanstvo, državljanstvo države ustupateljice.
b) MEĐUNARODNI UGOVORI O SUKOBU DRŽAVLJANSTVA
Haška konvencija 1930 (nije stupila na snagu)
Konvencija UN-a o državljanstvu udanih žena – 1957
Konvencija Vijeća Europe1963 o smanjenju broja osoba s višestranim državljanstvom
Konvencija UN-a 1961 – smanjenje slučajeva bez državljanstva
Newyorška konvencija 1954 – pravni položaj apatrida
Ženevska konvencija 1951 o pravnom položaju izbjeglica
RH je 21.07.1992 zaključila sporazum o prijateljstvu i suradnji s BiH po kojem će obje države omogućiti stjecanje dvojnog državljanstva.
ČL.13 ZRSZ-a
Sud ili drugi nadležni organ po službenoj dužnosti će utvrditi sadržaj stranoga mjerodavnog prava. Sud može zatražiti obavijest o stranom pravu od Ministarstva pravos..uprave RH. Stranke u postupku mogu podnijeti i javnu ispravu o sadržaju stranog prava.

UTVRĐIVANJE SADRŽAJA STRANOG PRAVA

Ako jedna Hrvatica i Talijan žele sklopiti brak pred hrvatskim nadležnim tijelom u tom slučaju se primjenjuju hrvatsko i talijansko pravo. Kada je riječ o primjeni domaćeg prava onda nema bitnih problema, ali kad je riječ o stranom pravu, tada je važno utvrditi njegov sadržaj.
Strano se pravo može smatrati kao činjenica. Postupak, postojanje i sadržaj stranog prava dokazuju stranke u postupku pred pravosudnim tijelom.
Prema drugom stajalištu treba strano pravo smatrati pravom i stoga je pravosudno tijelo dužno poznavati i primjenjivati strano pravo. Zato vrijedi načelo «iura novit curia» - sud poznaje pravo.
Prilikom utvrđivanja stranog prava pravosudni organ može zatražiti informacije od Ministarstva pravosuđa ili zatražiti certifikat od stranaka. Ako pravosudno tijelo ni na koji način ne uspije utvrditi sadržaj stranoga prava, postavlja se pitanje kako postupiti?
ZRSZ nije dao na to odgovora.
Slučaj se mora riješiti primjenom nekog drugog prava ( legis fori – to je primjena prava najbliže veze), (lex fori – primjena domaćeg prava državnog suda).

PRAVNI POLOŽAJ STRANACA
Povijesni razvitak
1. ANTIČKO DOBA
Prvobitno društvo nije davalo strancu nikakav pravni status. Rob nije bio pravni subjekt već se tretirao kao stvar – res.
2. RIMSKO PRAVO
Rimski građani imaju sva politička i građanska prava (ius civile)
Povlašteni pravni položaj su imali latini – ius comerciji. Imali su pravo sudjelovati u imovinskopravnom prometu, koristiti se testamentom. Za strance peregrine nije vrijedilo rimsko civilno pravo. Ediktom cara Karakle (212 g.) sve osobe postaju rimski građani.
3. FEUDALIZAM
Osobito nepovoljan položaj stranaca je bio u nasljednom pravu gdje je uvedena ustanova po kojoj se strancu odricalo aktivno i pasivno nasljedno pravo, a imovina umrlog pripada feudalnom gazdi.
4. FRANCUSKA REVOLUCIJA
U velikoj je mjeri utjecala na poboljšanje pravnog položaja, proglašena je sloboda, jednakost i bratstvo neotuđivim pravom čovjeka.
5. XIX i XX STOLJEĆE
Strancima i domaćim državljanima su zajamčena jednaka prava. 1950 g. donesena je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda.

OSNOVNI OBLICI UREĐIVANJA PRAVNOG POLOŽAJA STRANACA
Države po međunarodnom pravu su dužne poštivati minimalne i općeprihvaćene standarde za postupanje sa strancima. Za današnje je vrijeme karakteristično razlikovanje javnopravnog od privatnopravnog položaja stranaca i s druge strane je izražena tendencija izjednačavanja stranaca sa domaćim državljanima.
Uzajamnost - dvije države zahtijevaju jednako postupanje obiju strana.
Prema načinu postanka imamo:
- diplomatsku uzajamnost (na osnovi međ. ugovora)
- zakonsku uzajamnost (na osnovi zakona)
- faktičnu uzajamnost (na osnovi prakse međudržavnih odnosa)
Prema sadržaju imamo:
- formalnu uzajamnost – stranci uživaju jednaka prava kao i državljani RH, ali pod uvjetom da se i prema državljanima RH jednako postupa.
- materijalnu uzajamnost – kada je strancu u RH priznato pojedino pravo pod uvjetom da je to pravo priznato osobi iz RH u državi stranca. Postojanje uzajamnosti pretpostavlja se dok se ne dokaže suprotno.
Ostali oblici uređivanja pravnog položaja stranaca:
1. odmazda / retorzija
2. klauzula o najpovlaštenijoj naciji (ugovorna klauzula)
3. režim kapitulacije
Retorzija - je protumjera koju poduzima jedna država kada druga država s njezinim državljanima postupa diskriminatorno.
Ugovornom klauzulom države ugovarateljice obvezuje se da će njihovi državljani u oblastima dogovorenih odnosa uživati sva ona prava koja druga država ugovarateljica priznaje državljanima neke treće države.
Kapitulacija – režim koji je prestao vrijediti, a označavao je sklopljene ugovore između europskih država i država Dalekog istoka. Od vlasti i prava teritorijalne države su bili izuzeti državljani europskih država i podvrgnuti jurisdikciji konzula domovinske države.

POLOŽAJ STRANACA PO HRVATSKOM PRAVU

Posebna klasifikacija o položaju stranaca nije moguća. Pravila o pravnom položaju stranaca sadrže i međunarodni ugovori koji obvezuju RH. Svaka država slobodno odlučuje o kretanju i boravku stranaca.
1991g. – Zakon o kretanju i boravku stranaca ZKBS (RH).
ZKBS određuje uvjete pod kojima stranac može prelaziti državnu granicu, kretati se na području RH, privremeno boraviti ili se stalno nastaniti. Iz razloga zaštite nacionalne sigurnosti može se zabraniti ulazak u RH.
Stranac za ulazak u RH mora imati:
- važeću putnu ispravu
- vizu nadležnog hrvatskog tijela
Od putnih isprava najznačajnija je putovnica.
Isprave koje izdaje RH: putna isprava za izbjeglice, putna isprava za osobe bez državljanstva, putni list za stranca.. Vlada RH može odrediti ulazak u državu stranca i bez vize.
Stranci na području RH mogu imati: privremeni boravak, produženi boravak, boravak s poslovnom vizom, boravak na osnovi odobrenja trajnog nastanjenja, boravak po priznanju statusa izbjeglice. Od dana ulaska u RH stranac može boraviti najduže 3 mjeseca. Ako želi produžiti boravak, dužan je podnijeti zahtjev za produženje. Strancu se može odobriti i trajno nastanjenje.
Na području RH trajno nastanjenje strancu se odobrava uz uvjete: da je najmanje 1 g. dana u braku s hrvatskim državljaninom ili sa stranim koji ima trajno nastanjenje ili 3 g. u radnom odnosu. Stranci su i izbjeglice kojima se priznaje pravo da u drugim zemljama traže utočište, odnosno azil.
Boravak strancu prestaje – otkazom ili kad mu je izrečena mjera sigurnosti. Stranac dokazuje identitet stranom putnom ispravom. Ako je strancu izrečena mjera sigurnosti dužan je napustiti teritorij RH u roku koji odredi nadležno tijelo.
Kada je riječ o zapošljavanju stranaca primjenjuje se režim u obliku raznih dozvola.1992 Zakon o zapošljavanju stranaca ZZS. Prema ZZS-u stranac je osoba stranog državljanstva i apatrid. Stranac može zasnovati radni odnos u RH na temelju radne dozvole i ako udovoljava općim i posebnim uvjetima utvrđenim zakonom. Hrvatski ustav jamči strancima uživanje temeljnih sloboda i prava čovjeka, gospodarska, socijalna i kulturna prava. Politička prava nisu dostupna strancima. Nema nikakvih posebnih ograničenja strancu za sklapanje braka, a priznaje mu se pravo da bude usvojitelj ili staratelj. Strani državljani imaju u RH ista nasljedna prava kao i domaći državljani, ali pod uvjetom reciprociteta. Strancu se jamči pravo vlasništva–zakon o vlasništvu.
Ograničavanje stranaca u pogledu uživanja stvarnih prava na nepokretnim stvarima opravdava se raznim razlozima:
- nekretnine su dio državnog teritorija i ulaze pod pojam suverenosti
- nekretnine imaju vitalno značenje za gospodarstvo države
Kada nije u pitanju nasljeđivanje, stranci mogu pod uvjetom uzajamnosti stjecati vlasništvo nekretnina u RH ako suglasnost dadne Ministarstvo vanjskih poslova. Za osobe iseljene s područja bivše SFRJ potrebna je suglasnost ministra zaduženog za iseljeništvo. Strancima nije dopušteno stjecanje nekretnina ako one leže u određenom pojasu, a taj se pojas može proglasiti samo zakonom, radi zaštite interesa i sigurnosti RH. Strancima se priznaju i procesna prava, ali oni mogu biti u nepovoljnijem položaju:
- kada je tužitelj stranac dužan je osigurati parnične troškove
- kada se strancu na priznaje oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova
AKTORSKA KAUCIJA – institut plaćanja troškova
SIROMAŠKO PRAVO – oslobođenje od plaćanja troškova

POSEBNI DIO
MJERODAVNO PRAVO
Čl. 14 ZRSZ-a

Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čija je ona državljanin. Fizička osoba koja bi prema pravu države čiji je ona državljanin bila poslovno nesposobna, poslovno je sposobna ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obveza.
PRAVO OSOBA

FIZIČKA OSOBA – čovjek kao pravna osoba
PRAVNA OSOBA - ovlaštena tvorevina kao pravna osoba
Mjerodavno pravo za uređivanje statusnih odnosa fizičke osobe naziva se PERSONALNI ILI OSOBNI STATUT – LEX PERSONALIS. Personalni statut se određivao po domicilu, kasnije po državljanstvu LEX PATRIE. RH za pravnu i poslovnu sposobnost proglašava njihovo domovinsko pravo.
PRAVNA SPOSOBNOST
Svaki je čovjek pravni subjekt i ima pravnu sposobnost – nosilac je prava i obveza.Stječe je rođenjem, a gubi smrću. Kad je u pitanju nasciturus (začeto nerođeno dijete),njegova prava se prosuđuju po lex causae – po pravnom poretku mjerodavnom za pravni odnos u okviru kojeg mu se priznaju prava ako se živo rodi.
POSLOVNA SPOSOBNOST
Poslovna sposobnost omogućuje fizičkoj osobi da očitovanjem svoje volje stječe prava i obveze i samostalno poduzima pravne radnje. Po hrvatskome pravu osoba je poslovno sposobna kada je punoljetna s navršenih 18 g. života. Po domovinskom pravu ako je osoba duševno ili tjelesno bolesna, u postupku pred nadležnim organom može biti lišena djelomično ili potpuno poslovne sposobnosti. Ako je fizička osoba prema svom domovinskom pravu poslovno nesposobna, ipak će se smatrati poslovno sposobnom ako ima poslovnu sposobnost mjesta u kojem se obvezala – legis loci actus. Ova odredba ne dolazi u obzir kod nasljednih i obiteljskih odnosa.
STARATELJSTVO - Čl. 15 ZRSZ-a
Za stavljanje pod starateljstvo i prestanak, te za odnose između staratelja i štićenika mjerodavno je pravo države štićenika. Privremene zaštitne mjere prema stranom državljaninu i apatridu određuju se po pravu RH i traju dok nadležno tijelo ne promijeni odluku.
STARATELJSTVO – staratelj / štićenik
1. Starateljstvo nad maloljetnim osobama
2. Starateljstvo nad osobama lišenima poslovne sposobnosti
3. Starateljstvo za posebne slučajeve.
Za starateljstvo je mjerodavno pravo države čiji je državljanin osoba pod starateljstvom – domovinsko pravo štićenika – lex patriae. Privremene zaštitne mjere prema strancu u RH određuju se po hrvatskom pravu. Čl.16 ZRSZ-a
Za proglašenje nestale osobe umrlom mjerodavno je pravo države čiji je državljanin ta osoba bila u vrijeme nestanka. Ako se za pojedinu osobu ne zna jeli umrla ili je živa proglašava ju se nestalom osobom. Budući da imovinski i obiteljski odnosi nestale osobe ne mogu ostati trajno neriješeni, predviđa se postupak po kojem se nestala osoba može pod određenim pretpostavkama proglasiti umrlom. Pravni učinci proglašenja nestale osobe umrlom isti su kao prirodnom smrću. Za proglašenje nestale osobe umrlom mjerodavno je pravo države čiji je državljanin ta osoba u vrijeme nestanka.
Čl. 17 ZRSZ-a PRAVNE OSOBE I DRŽAVNA PRIPADNOST
Pripadnost pravne osobe određuje se prema pravu države po kojem je ona osnovana. Ako pravna osoba ima stvarno sjedište u drugoj državi, a ne u onoj u kojoj je osnovana i po pravu te druge države ima njezinu pripadnost, smatrat će se pravnom osobom te države.
Država kojoj pripada pravna osoba vrši nad njom stanovitu vlast i zaštitu u inozemstvu - diplomatsku zaštitu.
Uvjeti za određivanje državne pripadnosti:
1. sustav osnivanja ili registracije pravne osobe - po ovom sustavu pravna osoba ima državnu pripadnost države u kojoj je osnovana.
2. teorija sjedišta pravne osobe - pravna osoba ima državnu pripadnost one države na čijem je području sjedište pravne osobe.
3. ZRSZ – prihvaća sustav osnivanja pravne osobe , ali od toga postoji izuzetak i to kada je pravna osoba osnovana u jednoj državi, a svoje stvarno sjedište ima u drugoj državi.
4. O postojanju pravne osobe i njezinoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti odlučuje pravo države kojoj pripada dotična osoba – lex personalis.
5. Strane pravne osobe mogu uživati u RH prava kao i strane fizičke osobe. Pravna osoba ipak ne može uživati obiteljska i nasljedna prava. Najviše pozornosti izaziva pitanje o pravu na poslovanje stranih pravnih osoba – to poslovanje dopušta novi kratki – Zakon o trgovinskom društvu ZTD. Inozemna trgovačka društva ne mogu obavljati djelatnost na području RH dok u njoj ne osnuju svoju podružnicu (trajno vršenje poslova).
RH je vezana i dvostranim ugovorima o pravnoj pomoći koji rješavaju pitanje pravne sposobnosti pravnih osoba na različite načine:
– jedna skupina ugovora po pravu države osnivanja (s Čehoslovačkom i Rumunijom)
– druga skupina ugovora po pravu države sjedišta (s Mađarskom i Poljskom)
1968 – u okviru EZ-a sklopljena je konvencija o međusobnim priznaju trgovinskih društava – nije stupila na snagu.
Čl. 18 ZRSZ-a
Za vlasničkopravne odnose i druga prava na stvarima i pravo raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu mjerodavno je pravo mjesta gdje je stvar. Za stvari u prijevozu mjerodavno je pravo odredišta. Na prijevoznim sredstvima je mjerodavno pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva ako propisima RH nije drugačije određeno.

STVARNO PRAVO

Klasična stvarna prava su: pravo vlasništva, založno pravo, pravo služnosti. U pojedinim državama vlasništvo na pokretnim stvarima stječe se samim zaključenjem ugovora, a u našoj državi stječe se predajom stvari – traditio. Vlasništvo nepokretne stvari stječe se upisom u zemljišnu knjigu.
Lex-rei sitae – realni ili stvarni statut – to je mjerodavno pravo za uređenje stvarnih prava – to je pravo mjesta gdje se stvar nalazi «lex rei sitae». U novije vrijeme vladajuće je mišljenje da stvarna prava treba uređivati po pravu mjesta, odnosno države gdje se stvar nalazi.
Kod stvari u prijevozu – res in tranzit primjenjuje se pravo mjesta odredišta. Za prijevozna sredstva neprikladno bi bilo primijeniti lex rei sitae. Za stvarna prava na prijevoznim sredstvima mjerodavno je pravo države čiju državnu pripadnost imaju ta sredstva ako propisima RH nije drugačije riješeno. Ova je odredba prihvaćena iz pomorskog zakonika. Zakon o obveznim i osnovnim materijalnopravnim odnosima u zračnoj plovidbi ZOMZP.

Pravo državne pripadnosti broda još se naziva pravo zastave broda. Ako se pravo državne pripadnosti ne podudara s pravom zastave, primjenjuje se pravo državne pripadnosti broda. Državnu pripadnost RH brod stječe upisom u upisnik brodova, odnosno izdavanjem privremenog plovidbenog lista.
Pretpostavka za stjecanje državne pripadnosti zrakoplova je upis u registar zrakoplova . Ako je pojedino stvarno pravo stečeno na pokretnoj stvari u jednoj državi, a stvar nakon toga bude prenesena u drugu državu čiji pravni poredak takvo stvarno pravo ne poznaje, ili ga uređuje drugačije, smatra se da treba priznati stvarno pravo koje je valjano stečeno po prijašnjoj lex rei sitae, a sadržaj i vršenje prava određuje novi lex rei sitae.
Što se tiče pitanja vrijednosnih papira koji predstavljaju robu – skladišnica, teretnica i dr. – po međunarodnom pravu zbog interesa međunarodne trgovine prihvaćeno je gledište da će za ocjenu stvarnih prava na robi predstavljenoj vrijednosnim papirom biti mjerodavno mjesto gdje se papir nalazi – lex carte sitae, a ne lex rei sitae – gdje se stvar nalazi.
Čl- 19 ZRSZ-a
Za ugovor je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovor nije drugačije određeno.

OBVEZNO PRAVO

Na ugovorne odnose se primjenjuje pravo stranaka – autonomija stranaka.
Danas se u sve većoj mjeri prihvaća kolizijskopravna koncepcija stranačke autonomije prema kojoj ugovorne strane mogu same birati mjerodavno pravo za prosuđenje ugovornog odnosa – lex autonomiae.
Postoji još i materijalnopravna koncepcija – stranke mogu izabrati pravo koje će uvrstiti u sadržaj kao sastavni dio ugovora i na taj način otkloniti primjenu dispozitivnog propisa, a primijeniti prisilni propis. Kod kolizijske koncepcije i dispozitivni i prisilni propis su uneseni u sadržaj. Materijalnopravna koncepcija negira stranačku autonomiju u kolizijskom smislu pa se još naziva – sloboda ugovaranja ili materijalna autonomija. ZRSZ je prihvatio kolizijskopravnu koncepciju.
Što se tiče granica stranačke autonomije - smatra se da je ograničavanje nepotrebno jer ono dovodi do pravne nesigurnosti i ne odgovara potrebama međunarodnog prometa, ali ipak je potrebno minimalno ograničenje da bi se izbjegla zloupotreba u izboru prava.
1. Stranačka autonomija je dopuštena isključivo za ugovore s međunarodnim elementom
2. Stranke ne moraju ispuniti uvjet koneksiteta – ne traži se od njih da izvrše izbor samo između onih prava koja su usko vezana za ugovorni odnos
3. Stranačka autonomija – je ograničena javnim poretkom i zaobilaženjem zakona
4. Renvoi – preupućivanje je isključeno kod autonomije stranaka
5. Mogu li stranke ugovoriti primjenu više prava na jedan ugovorni odnos ? Ne mogu- ovu tezu prihvaća i ZRSZ
6. Stranke mogu izabrati mjerodavno pravo i nakon zaključenja ugovora, jer time se olakšava i ubrzava posao suđenja.
7. Stranke mogu izabrano pravo zamijeniti novim pravom ako za to postoje opravdani razlozi, posebno ako ugovor gubi realne veze s teritorijem neke druge države. ZRSZ – dopušta stranačku autonomiju za izbor mjerodavnog prava. Kod prešutnog načina izbora prava za ugovore treba utvrđivati stranačku volju o izboru prava – izravnim dokazivanjem – INDICIJAMA. To je realna dokazana činjenica iz koje se zaključuje postojanje druge činjenice. Kod prešutnog načina izbora prava ne može se uvijek sa sigurnošću predvidjeti koje će se pravo primijeniti na ugovorni odnos. Da bi se izbjegla svako iznenađenje, najbolje je da stranke odmah prilikom zaključivanja ugovora odrede pravo koje žele kao mjerodavno.
Prema odredbama Pomorskog zakonika nije dopuštena primjena stranog prava:
1. Na odgovornost brodara za oštećenje, manjak ili gubitak tereta
2. Na prijevoz putnika ako bi putnik bio u nepovoljnijem položaju primjenom stranog prava
ZOMZP - ima nešto stroža ograničenja. Ne dozvoljava se primjena stranog prava ako bi se time povrijedili prisilni propisi ovog zakona koji se sporazumom stranaka ne mogu isključiti i mijenjati se ako se zračna luka polaska i odredišta nalazi u RH. Što se tiče međunarodnih ugovora vezanih za ovo pitanje RH obvezuju:
1961 – Europska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži
1965 – Konvencija o rješavanju investicijskih sporova između država i državljana drugih država .
čl 20 ZRSZ-a SUPSIDIJARNO PRAVO

Ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se :
1. za ugovor o prodaji pokretnih stvari – pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište – sjedište prodavatelja.
2. za ugovor o gradnji – pravo mjesta boravišta poduzimača radnje
3. za ugovor o punomoći – pravo mjesta prebivališta opunomoćenika
4. za ugovor o posredovanju – pravo mjesta prebivališta – sjedišta posrednika
5. za ugovor o komisionu – pravo mjesta sjedišta komisionara
6. za ugovor o špediciji – pravo mjesta sjedišta otpremnika / špeditera
7. za ugovor o zakupu pokretnih stvari – pravo mjesta sjedišta zakupodavca
8. za ugovor o zajmu – pravo mjesta sjedišta zajmodavca
9. za ugovor o posluzi – pravo mjesta sjedišta poslodavca
10. za ugovor o ostavi – pravo mjesta sjedišta ostavoprimca / depozitara
11. za ugovor o uskladištenju – pravo mjesta sjedišta skladištara
12. za ugovor o prijevozu - pravo mjesta sjedišta prevozioca / vozara
13. za ugovor o osiguranju – pravo mjesta sjedišta osiguratelja
14. za ugovor o autorskom pravu – pravo mjesta sjedišta autora
15. za ugovor o poklonu – pravo mjesta sjedišta poklonodavca
16. za burzovne poslove – pravo sjedišta burze
17. za ugovor o samostalnoj bankarskoj garanciji – sjedište davatelja garancije
18. za ugovor o prijenosu tehnologije – sjedište primatelja tehnologije
19. za imovinska potraživanja-ugovor o radu – država u kojoj se rad obavljao
20. za ostale ugovore - pravo mjesta prebivališta ponudioca

Apstraktni izbor mjerodavnog prava – u situacijama kada nije moguće ustanoviti stranačku volju o izboru prava treba pomoću jedinstvenih objektivnih kriterija određivati mjerodavno pravo za sve vrste ugovora bez ikakve razlike. Takvi kriteriji – poveznice koriste se i u hrvatskom međ. pravu, a posebno se koriste: mjesto zaključenja ugovora/lex loci contarctus – ako nema stranačkog izbora prava tek tada dolazi do primjene mjesto zaključenja ugovora.
Mjesto ispunjenja ugovora / lex loci solutionis – klasična poveznica
Domicil – primjenjuje se kod ugovornih odnosa – lex domicil.

Ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, predviđa se primjena prava prebivališta / sjedišta dužnika činidbe. Kad je riječ o imovinskim potraživanjima iz ugovora o radu predviđa se primjena prava države u kojoj se rad obavlja ili obavljao – lex loci lationis??
Čl 21. ZRSZ-a
Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina. Ako je nekretnina objekt ugovornih odnosa, takvi ugovori o nekretninama će biti najbliže povezani uz pravo mjesta. Prema ZRSZ-u nije dopuštena autonomija stranaka kod ovih ugovora.
Čl. 22 ZRSZ-a
U ugovornim odnosima između ugovornih strana mjerodavno je pravo iz čl. 20:
1. za određivanje časa od kojeg stjecatelj/preuzimatelj pokretne stvari ima pravo na proizvode i plodove stvari
2. za određivanje časa od kojega stjecatelj snosi rizik u vezi sa stvarima
Oba spomenuta pitanja iz ugovornog odnosa imaju obveznopravni karakter i o njima odlučuje pravo mjerodavno za ugovor.
Čl. 23. ZRSZ-a
Pravo mjesta gdje se stvar mora predati mjerodavno je ako ugovorne strane nisu drugačije ugovorile za način predaje stvari i za mjere koje treba poduzeti ako se odbije preuzimanje stvari. Ovdje je riječ o posebnom kolizijskom pravilu, o mjerodavnom pravu za ispunjenje ugovora. Kada je riječ o načinu predaje stvari i o mjerama koje treba poduzeti u slučaju odbijanja preuzimanja stvari primjenjuje se pravo mjesta predaje stvari, ali se može i drugačije ugovoriti. Određeni načini na koji se imaju izvršiti obveze iz ugovora zahtijevaju često intervencije javnih tijela mjesta ispunjenja ugovora.
Čl. 24. ZRSZ-a CESIJA / USTUPANJE
Na učinak ustupanja potraživanja duga prema vjerovniku/dužniku koji nije sudjelovao u ustupanju primjenjuje se pravo mjerodavno za dug/potraživanje. Cesija odnosno ustupanje tražbine jednog vjerovnika na drugog podrazumijeva nastanak pravnog odnosa u kojem se susreću 3 osobe: dotadašnji stari vjerovnik (cedent), novi vjerovnik (cesionar), dužnik (cesus). Kada se ustupanje tražbine obavlja bez dužnika ustupljene tražbine u tom slučaju na učinke ustupanja tražbine prema dužniku treba primijeniti pravo koje je mjerodavno za tražbinu. Ustupanje tražbine se vrši uz sudjelovanje i pristanak dužnika, ako se primjenjuju pravila nekog drugog prava.
Čl.25. ZRSZ-a
Na akcesorni pravni posao, ako nije drugačije određeno primijenit će se pravo mjerodavno za glavni pravni posao. Ovdje je dopuštena i autonomija stranaka, gdje one mogu odrediti i neko drugo pravo, ako to nisu učinile primjenjuje se pravo za glavni posao.
Čl. 26 ZRSZ-a
Za jednostrani pravni posao mjerodavno je pravo države dužnikova sjedišta. Za jednostrane poslove mjerodavan je domicil dužnika iz razloga što je on jedina stranka dok se ne zaključi ugovor. Čl.27 ZRSZ-a
Na stjecanje bez osnove primjenjuje se pravo mjerodavno za pravni odnos koji je nastao, bio očekivan ili pretpostavljen, u povodu kojeg nastaje stjecanje. Za poslovodstvo bez naloga mjerodavno je pravo mjesta izvršene radnje . Za izvanugovorne obveze koje ne potječu iz odgovornosti za štetu mjerodavno je pravo mjesta gdje su se dogodile činjenice koje su uzrokovale obvezu.
1. Stjecanje bez osnove – conditio sine causa – ima 2 rješenja:
a) jedno prihvaća mjerodavnost prava mjesta gdje se ostvarilo obogaćenje – lex loci
b) drugo drži da treba primijeniti mjerodavno pravo pravnog posla iz kojega je nastalo obogaćenje – lex causae
2. Poslovodstvo bez naloga - negotiorum gesto - ZRSZ – prihvaća rješenje u kojem se koristi pravo gdje je izvršena radnja
3. Kvazikontrakti – mjerodavno je pravo mjesta događanja činjenica
Čl. 28. ZRSZ-a IZVANUGOVORNE OBVEZE

Za protupravnost radnje mjerodavno je pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili gdje je posljedica nastupila na više mjesta – dovoljno je da je radnja protupravna po pravu bilo kojeg od tih mjesta.
Izvanugovorne obveze se dijele na 2 kategorije:
1. obveze iz kvazikontrakata
2. obveze iz izvanugovorne odgovornosti za štetu
Mjesto izvršenja delikta služi kao poveznica za određivanje mjerodavnog prava «deliktni statut». Poteškoće u primjeni prava nastaju u slučajevima kada se protupravno deliktno djelo dogodi u mjestu izvan suverenosti svake države. Zbog toga se u posljednje vrijeme zagovara primjena najbližeg prava deliktnom odnosu. Osnovno rješenje za izvanugovornu odgovornost za štetu jeste načelo o mjerodavnosti prava mjesta izvršenja delikta – lex loci delicti commissi. Ako su ta mjesta izvršenja i posljedice dislocirane na područjima različitih država, bit će mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili mjesto nastupanja posljedice, ovisno o tome koje je povoljnije za oštećenika.
Međunarodne konvencije koje se primjenjuju u RH vezane za ovo pitanje:
- Konvencije o zakonu koji se primjenjuje na prometne nesreće
- Konvencija o zakonu za odgovornost proizvođača za svoje proizvode
Čl. 29 ZRSZ-a
Ako je događaj iz kojeg proizlazi obveza za naknadu štete nastala na brodu, na otvorenom moru ili u zrakoplovu, pravom mjesta gdje su se dogodile činjenice koje su uzrokovale štetu smatra se pravo države čiju pripadnost brod ima, odnosno pravo države u kojoj je zrakoplov registriran. Ovo su situacije u kojima ne može primijeniti legis loci delicti comini.
Čl.30 ZRSZ-a
Za nasljeđivanje je mjerodavno pravo države čiji je državljanin ostavitelj bio u vrijeme smrti. Za sposobnost pravljenja oporuke mjerodavno je pravo države čije je državljanstvo oporučitelj imao u trenutku sastavljanja oporuke.
NASLJEDNO PRAVO
Postoje dvije teorije:
1. Na nepokretnu ostavinu se primjenjuje pravo države gdje se nalaze nekretnine i za pokretnu vrijedi pravo domicila ostavitelja
2. Na svu imovinu se primjenjuje pravo domicila ostavitelja.
ZRSZ prihvaća drugu teoriju.
čl. 31 ZRSZ-a
Oporuka je pravovaljana u pogledu oblika ako je valjana po jednom od ovih prava:
1. po pravu mjesta gdje je oporuka sastavljena
2. po pravu države čiji je državljanin oporučitelj u vrijeme raspolaganja oporuke
3. po pravu oporučeteljeva prebivališta u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti
4. po pravu oporučiteljeva boravišta u vrijeme raspolaganja oporukom ili u vrijeme smrti
5. po pravu RH
6. za nekretnine po pravu gdje se nekretnina nalazi
U većini ugovora prihvaća se koncepcija jedinstvenoga kolizijskopravnog uređenja nasljedstva i mjerodavnost lex patriae ostavitelja u vrijeme smrti.
Pokretna ostavina se predaje državi ugovarateljici čiji je državljanin bio ostavitelj u vrijeme smrti, a nepokretna ostavina ostaje državi ugovarateljici na čijoj teritoriji se nekretnina nalazi. Od višestranih konvencija vezanih za ovo pitanje RH obvezuju:
- Haška konvencija o sukobu zakona u pogledu oblika oporučnih raspolaganja.
- Woshingtonska konvencija o jednoobraznom zakonu u obliku međunarodne oporuke

SKLAPANJE BRAKA
U pogledu uvjeta za sklapanje braka mjerodavno je za svaku osobu pravo države čiji je ona državljanin u vrijeme stupanja u brak. I kada postoje uvjeti za sklapanje braka po pravu države čiji je državljanin osoba koja želi sklopiti brak pred nadležnim organom RH neće se dopustiti sklapanje braka ako po pravu RH postoje smetnje za taj brak.
OBITELJSKO PRAVO
Zaruke nisu pravni odnos u hrvatskome pravu i o njima nema propisa. Smetnje koje se odnose na brak po hrvatskome pravu:
1. Postojanje ranijeg braka
2. Srodstvo
3. Nesposobnost za rasuđivanje
Od višestranih konvencija RH obvezuju:1962
- Konvencija o pristanku na brak, o minimalnoj starosti za brak
- Konvencija o registraciji brakova
Čl. 33 ZRSZ-a
Za oblik braka mjerodavno je pravo mjesta gdje se sklapa brak. Vezano za brak postoje razlike između građanskog i crkvenog braka. Za oba je oblika ipak zajedničko – primjena prava mjesta sklapanja. Ugovori koji obvezuju RH su ugovori sa: Čehoslovačkom, Francuskom, Mađarskom, Mongolijom.
Čl.34. ZRSZ-a
Za nevažnost braka mjerodavno je bilo koje pravo po kojemu je brak sklopljen u smislu članka 32 ZRSZ-a. Pomanjkanje materijalnih ili procesnih pretpostavki za valjano sklapanje braka može imati kao posljedicu nevažnost braka. Nevažnost braka zbog forme rješava se po pravu po kojem je sklopljen brak.
Čl. 35 ZRSZ-a
Za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vrijeme podnošenja tužbe. Ako su državljani različitih država, mjerodavna su kumulativna prava. Ako se razvod ne može izvršiti po pravu jednog od bračnih drugova, mjerodavno je pravo RH. Prvenstvo imaju ove 3 odredbe, a ako se one ne mogu primijeniti, uzima se u obzir primjena prava RH iako bračni drugovi nemaju prebivalište u RH. Ako se radi o mješovitom braku Franc.- Mong. Ne predviđa se primjena kumulativnog prava, nego je mjerodavno pravo posljednjeg zajedničkog mjesta prebivališta supružnika.
Čl. 36 ZRSZ-a
Za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako nemaju ni zajedničko državljanstvo, ni prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako nemaju ni zajedničko državljanstvo ni prebivalište u istoj državi mjerodavno je pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko prebivalište. Teškoće i dileme nastaju ako su supružnici državljani različitih država. Izbjegava se kumulativna upotreba domovinskih prava supružnika. U nedostatku drugih prava koristi se hrvatsko pravo.
Čl. 37 ZRSZ-a
Za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora mjerodavno za osobne i zakonske imovinske odnose. Ako je moguć izbor prava, onda je mjerodavno ono koje su oni izabrali.
Suvremeni pravni sustavi država daju supružnicima slobodu da ugovorom sami urede svoje bračno - imovinske odnose
Čl. 38 ZRSZ-a
Ako je brak nevažeći ili je prestao, mjerodavno je pravo iz čl. 36 ZRSZ-a. Za ugovorne imovinske odnose mjerodavno je pravo iz čl. 37 ZRSZ-a.
Čl. 39 ZRSZ-a
Za imovinske odnose osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Ako nemaju isto državljanstvo mjerodavno je pravo države posljednjeg prebivališta. Za ugovorne imovinske odnose između osoba u izvanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo koje je u vrijeme sklapanja ugovora bilo mjerodavno za njihove imovinske odnose. Ponajprije je mjerodavno lex patriae, tek potom lex domicili.

Čl. 40 ZRSZ-a
Za odnose između roditelja i djece mjerodavno je pravo državljanstva čiji su državljani. Ako su različitog državljanstva, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako su različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi mjerodavno je pravo RH ako je dijete ili jedan od roditelja državljanin RH. Za druge odnose, mjerodavno je pravo države čije je dijete državljanin. Odnosi između roditelja i djece nastaju rođenjem djeteta u braku ili izvan braka, pa se zato postavlja pitanje o mjerodavnom pravu. Najprije državljanstvo roditelja, pa onda prebivalište i na kraju pravo RH.
OČINSTVO – MATERINSTVO
Čl. 41.ZRSZ-a
Za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno materinstva, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin u vrijeme rođenja djeteta bila osoba čije se očinstvo/materinstvo priznaje ili osporava.
Po svemu je domovinsko pravo očevo ili majčino mjerodavno za utvrđivanje ili osporavanje u vrijeme rođenja djeteta. RH obvezuju dvostrani međunarodni ugovori po kojima za predmet odnosa roditelja i djece se primjenjuje domovinsko pravo djeteta. Ako izvanbračno dijete nema pravo na uzdržavanje po domovinskom zakonu, može ostvariti uzdržavanje prema zakonu svoga prebivališta. Posebno je značajan ugovor RH sa Čehoslovačkom koji donosi izričito kolizijsko rješenje za oblik priznavanja očinstva, tako da je za priznanje dovoljno da ono odgovara pravu države ugovarateljice gdje je priznanje učinjeno.

Čl. 42 ZRSZ-a ALIMENTACIJSKI DUŽNOSNIK

Za obvezu uzdržavanja između krvnih srodnika, osim roditelja i djece, mjerodavno je pravo države čiji je državljanin srodnik od kojeg se zahtijeva uzdržavanje. Obveza uzdržavanja može postojati između tazbinskih srodnika. Kod uzdržavanja je mjerodavno lex patriae dužnika uzdržavanja. RH obvezuje Newyorška konvencija o ostvarivanju alimentacijskih zahtijeva u inozemstvu.
Čl. 43 ZRSZ-a POZAKONJENJE

Za pozakonjenje je mjerodavno pravo države čiji su državljani roditelji, a ako nisu državljani iste države, onda one država u kojoj je pozakonjenje valjano . Ako uvjet pravovaljanosti nije ispunjen onda je mjerodavno pravo RH. Za pristanak djeteta za pozakonjenje mjerodavna je država djetetova državljanstva. Od davnina je poznat pravni institut pozakonjenja – legitimatio – koji omogućuje izvanbračnom djetetu stjecanje statusa bračnog djeteta. Ponajprije je mjerodavno lex patriae roditelja, potom lex patriae onog roditelja po kojemu je pozakonjenje pravovaljano.

USVOJENJE
Hrvatsko pravo se primjenjuje samo kad i roditelji i dijete prebivaju u RH.
Čl. 44 ZRSZ-a
Za uvjete zasnivanja usvojenja i prestanka usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojitelj i usvojenik.
Ako su oni državljani različitih država, primjenjuje se kumulativno pravo. Za oblik usvojenja mjerodavno je pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva.
Usvojenjem se formira roditeljski odnos umjetnim putem između dviju osoba, usvojitelja
(punoljetne osobe) i usvojenika (tuđeg djeteta). Ako supružnici zajednički usvajaju dijete pored prava državljanstva usvojenika, bitno je pravo država čiji su državljani oba supružnika. RH je sklopila ugovor sa: Francuskom, Grčkom, Mađarskom, Bugarskom, SSSR-om.

Čl. 45 ZRSZ-a
Za učinak usvojenja mjerodavno je pravo države čiji su državljani usvojitelji i usvojenik u vrijeme zasnivanja usvojenja. Ako su usvojitelj i usvojenik državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Ako su državljani različitih država, a nemaju prebivalište u istoj državi, mjerodavno je pravo RH ako je jedan od njih državljanin RH. Ako ni jedan od njih nije državljanin RH mjerodavno je pravo državljanstva usvojenika.
Ugovor RH-Francuska: mjerodavno je domovinsko pravo usvojitelja ako usvojenje zasnivaju supružnici, za učinke usvojenja mjerodavno je isto pravo koje vrijedi za učinke braka.

1. SIROMAŠKO PRAVO

Osnova za oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova postupka jeste ta da oni kojima to imovinske prilike ne dopuštaju ne odustanu od ostvarivanja svojih načelno priznatih prava. Troškove privremeno snosi zajednica koja ima pravo da joj se ti izdaci naknadno vrate. Institut oslobođenja od troškova odnosi se samo na obvezu stranke da prethodno snosi troškove prouzročene svojim procesnim radnjama. Ne odnosi se na dužnost stranke da naknadi protivniku troškove koje mu je prouzročila. Ovim pravom se mogu koristiti samo fizičke osobe.
Pretpostavke za oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova postupka.
Oslobođenje može biti potpuno ili djelomično. Pravo na potpuno oslobođenje ima stranka koja prema općem imovinskom stanju ne može snositi troškove bez štete za nužno uzdržavanje svoje obitelji. Pravo na djelomično oslobođenje ima stranka čija bi sredstva iz kojih se uzdržavaju ona i članovi njene obitelji bila znatno umanjena ako bi bila dužna makar i djelomično plaćati izdatke. Kriterij za oslobađanje su relativni, zavise od prirode spora i njegove vrijednosti od imovinskoga stanja stranke, od obitelji koju je dužna uzdržavati.
Strani državljani imaju pravo na oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova uz uvjet uzajamnosti. Apatrid ima ovo pravo ako ima prebivalište u RH. Stranka koja je potpuno oslobođenja nije dužna plaćati takse ni polagati predujam za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa. Djelomično oslobođena stranka oslobođena je samo plaćanja sudskih taksa. Pod određenim uvjetima potpuno oslobođena stranka ima pravo na besplatnog punomoćnika. Ako oslobođena stranka ne dobije parnicu, izdaci padaju na teret zajednice. Ako ta stranka dobije parnicu, sud donosi odluku da protivna strana plati u korist sredstava suda iznos kojeg je oslobođena druga strana. Parnični sud će priznati stranci pravo na besplatnog punomoćnika ako stranka koja je potpuno oslobođena od prethodnog plaćanja troškova traži da joj se takav punomoćnik odredi, ako je nužno radi zaštite njenog prava.
Za punomoćnika se postavlja odvjetnik, ili neka druga osoba. Izdaci za punomoćnika isplaćuju se iz sredstava suda.
Stranka može u svako doba opozvati punomoć, a punomoćnik može otkazati samo uz odobrenje suda. Sud može u tijeku postupka ukinuti svoje rješenje o oslobođenju punomoćnika ako utvrdi da stranka može sama snositi troškove , odnosno da joj punomoćnik nije potreban. Sud tada odlučuje jeli stranka dužna naknaditi troškove i nagradu punomoćniku. Sud je dužan brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava i prihode. Postupak se provodi samo na prijedlog stranke koja je dužna podnijeti svjedodžbu o imovnom stanju koja mora sadržavati iznos poreza koji plaća domaćinstvo kao i njegovi pojedini članovi.

2. AKTORSKA KAUCIJA

To je institut osiguranja parničnih troškova. Da bi se popravio položaj tuženika, tužitelju se nalaže da polaže kod suda određeni zalog za naknađenje eventualnog tuženikova osnovnog zahtjeva za naknadu parničnih troškova. Aktorska kaucija je vrijednost koju je tužitelj dužan položiti kod suda na zahtjev tuženika, tako da tuženik stječe na toj vrijednosti zakonsko založno pravo i može naplatiti parnične troškove na koje ima pravo. Tuženik može tražiti kauciju od stranog državljanina koji nema prebivalište u RH i od tužitelja koji je strana pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu. O dužnosti tužitelja na osiguranje, sud odlučuje na tuženikov zahtjev koji treba dostaviti najkasnije na pripremnom ročištu.
Zakon taksativno navodi osnove za oslobođenje od ove dužnosti, one su rezultat svojstava stranaka ili spora:
1. ako u državi kojoj pripada tužitelj, državljani nisu obvezni na osiguranje
2. ako tužitelj uživa u RH pravo azila
3. ako se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja iz radnog odnosa
4. ako se vodi spor o braku, utvrđivanju/osporavanju očinstva/materinstva
5. ako se radi o mjeničnoj ili čekovnoj tužbi, o protutužbi, ili o izdavanju platnog naloga

3. ISPRAVE

Isprava je svaki predmet na kome je pismom zabilježena neka misao. Isprava je stvarno-dokazno sredstvo. U pogledu određenih vrsta isprava, procesno pravo ograničava ovlaštenje suda da po načelima slobodne ocjene dokaza ocjenjuje ispravu, sam zakon unaprijed određuje njenu dokaznu vrijednost. Isprave osiguravaju relativno trajan trag o relevantnim događajima, imaju određeni sadržaj i siguran su temelj za zasnivanje i razvijanje pravnih odnosa. Pravila o ograničavanju slobode suda u izboru dokaznih sredstava i ocjeni njihove dokazne vrijednosti ako se tiču isprava predstavljaju zanemarivanje načela traženja istine. Procesna pravila dopuštaju osporavanje autentičnosti javnih isprava, pravilnosti i istinitosti njihova sastava. Posebno je poznato dokazivanje uviđajem – to je čitanje isprava pred sudom. Ako se pojavi sumnja da je isprava lažna, postupak se prekida.
vrste isprava :
a) JAVNE – isprave koje je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti i isprave koje je izdala samoupravna zajednica.
Javna isprava treba ispunjavati određene uvjete:
1. da je izdana od ovlaštenog organa
2. da je izdana u propisanoj formi
3. da je izdana u okviru nadležnosti izdavača
Nedostatak jednog od ovih elemenata oduzima ispravi svojstvo javne isprave .

b) PRIVATNE – to su sve isprave koje ne spadaju u kategoriju javnih
c) DOMAĆE I INOZEMNE – s obzirom na mjesto izdavanja ili izdavača
d) DISPOZITIVNE – isprave kojima se neposredno zasnivaju, mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi neovisno o formi, jeli pismena ili su je stranke ugovorile.
e) PRISILNE – njima se ne zasniva pravni odnos, već se on dokazuje.
f) IZVORNE ILI PRIJEPISI IZVORNICE
g) VJERODOSTOJNE ISPRAVE – s obzirom na izdavatelja ili sadržaj u relativno visokom stupnju vjerojatnosti dokazuje postojanje potraživanja na temelju kojih se traži izdavanje platnih naloga. Po zakonu sud mora uzeti kao istinito ono što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje.
Pravila o dokaznoj snazi isprava ima 2 presumpcije:
1. da je isprava autentična – da je izdana od strane organa za to ovlaštenog
2. da je sadržaj isprave u granicama nadležnosti izdavača istinit
Pravilo o dokaznoj snazi javnih isprava predstavlja presumptio iuris tantum, pa je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice. Zakon nema odredaba o presumptivnoj dokaznoj snazi privatnih isprava . Sucu treba omogućiti slobodnu ocjenu dokazne snage privatnih isprava. Ako je privatnu ispravu potpisao izdavatelj, dokazivala je istinit sadržaj isprave.

3. DELIBACIONI POSTUPAK – PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA

Odluke suda važe samo na teritoriju pravnog sustava u kome su donesene. Strane sudske odluke mogu proizvoditi efekte pravomoćnosti i izvršnosti smo ako ih prizna nadležni organ države u kojoj bi takva odluka trebala proizvesti pravni učinak.
Delibacioni postupak – odluka stranog suda mora biti podvrgnuta ispitivanju da bi se utvrdila ispunjava li odluka pretpostavke tako da joj se priznaju svojstva koja se priznaju domaćoj odluci i da se dozvoli njeno prisilno izvršenje.
Ispitivanje se provodi na dva načina:
1. ispitivanje u svim bitnim elementima – s ciljem priznanja pravomoćnosti i izvršenja
2. ispitivanje nekih bitnih elemenata – ispituju se pojedine materijalne pretpostavke.
Za odlučivanje o priznanju i davanju dozvole izvršenja primarno su mjerodavni međunarodni ugovori (bilateralni i multilateralni). Postupak priznanja stranih odluka se svodi na ispitivanje postojanja pretpostavke o pripisivanju odluci svojstava pravomoćnosti.

Strana odluka se izvršava ako je prizna sud, a pretpostavke za to su:

a) POZITIVNA PRETPOSTAVKA – potvrda nadležnog stranog suda o pravomoćnosti odluke
b) NEGATIVNA PRETPOSTAVKA – strana sudska odluka se ne priznaje ako:
- ako osoba nije mogla sudjelovati u postupku zbog nepravilnosti
- ako za taj predmet postoji isključiva nadležnost suda RH
- ako je sud RH donio pravomoćnu odluku vezanu za taj predmet
- ako ne postoji uzajamnost
- ako je strana odluka protivna Ustavu RH / uroku 15 dana se podnosi žalba

4. ARBITRAŽA ILI IZABRANO SUĐENJE

Arbitraža je samoupravno, nedržavno tijelo sastavljeno od jedne ili više osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele. Kome stranke sporazumno i dobrovoljno povjeravaju donošenje meritorne odluke u sporu, a zakon tu odluku izjednačava s pravomoćnom sudskom presudom.
U redovnom sudu suđenje obavlja državni sudac (izabrani ili postavljeni). Suđenje u arbitraži obavljaju osobe koje su odredile stranke ugovorom. Sudac državnog suda je javni funkcionar, a onaj u arbitraži nije javni. Postupak pred arbitražom predstavlja suđenje, a o sporu se odlučuje presudom.
- Arbitraža ad hoc – određena ugovorna stranka prosuđuje samo određeni spor
- Institucionalna arbitraža – ima stalni karakter, stranke joj se uvijek obraćaju.

Ugovorom o iznošenju spora pred izabrani sud stranke derogiraju nadležnost državnih sudova. Arbitražno sudovanje razvilo se kao odraz nezadovoljstva zbog sporog, krutog i nesigurnog državnog sudovanja. U vrijeme razvoja socijalističke države arbitraža se manifestirala kao odraz shvaćanja o potrebi prenošenja pravosudnih funkcija s državnih na društvene pravosudne organe. Arbitražni postupak je brži, efikasniji, osigurava trajnost raspravljanja, jednostavan. Negativne strane: teškoća u pronalaženju arbitara, nedovoljno poznavanje prava.
Pravna priroda arbitraže – civilistička teorija- arbitraža ima izrazito građanskopravni značaj, svoja ovlaštenja arbitri crpe iz ugovora stranaka. Arbitraža nije pravosudni organ, odluka nije presuda.
Publicistička teorija – arbitraža je pravosudni organ, za nju je mjerodavno procesno pravo, pravni poredak delegira izabranom sudu ugovor stranaka. Arbitražno sudovanje doživljava naročit razvitak u međunarodnom prometu.
Bivša SFRJ je ratificirala Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama 1958. Ženevsku konvenciju o izvršenju arbitražnih odluka 1958, Njujoršku konvenciju o priznanju i izvršenju arbitražnih odluka 1958.
ZPP određuje da se ugovor o izbornom suđenju može zaključiti kako u pogledu određenog spora, tako i u pogledu budućih sporova.
Dopušta se mogućnost zaključivanja arbitražnog ugovora pošto je spor među strankama već nastao ili prije nastanka tog spora.
Arbitraža se može ugovoriti samo u pogledu sporova u kojima se stranke mogu nagoditi – onih u kojima mogu slobodno raspolagati svojim pravima. Taj ugovor je valjan samo ako je u pisanom obliku i ako je sklopljen brzojavom, ne moraju biti određeni arbitri ni njihov broj, arbitražni ugovor stranke mogu vremenski ograničiti. Arbitražni ugovor je moguće pobijati zbog svih nedostataka. Za valjanost arbitražnog ugovora traži se da stranke ispunjavaju opće pretpostavke građanskog i procesnog prava u pogledu stranačke sposobnosti, a posredan predmet spora mogu biti samo prava kojima stranke mogu slobodno disponirati. Za sporove s međunarodnim elementom stranke mogu ugovoriti nadležnost izabranog suda ako je jedna od njih inozemna fizička ili pravna osoba. Od rješenja pitanja jeli arbitraža domaća ili strana zavisi rješenje problema po kojem će se pravu prosuđivati pravilnost formiranja, postupanja i odlučivanja arbitraže i pobijanja donesenih odluka. U suvremenoj praksi prevladava shvaćanje po kome je za rješenje ovog problema odlučna volja stranaka, mjesto donošenja i provođenja odluke. Ugovorom o arbitraži derogira se nadležnost državnog pravosuđa, sud ovdje ne pazi na odluke ex oficio već samo na prigovor stranaka.

Redovni sud kojem je podnesena tužba u istoj stvari i među istim strankama za koju su te stranke ugovorile nadležnost arbitraže i neće predmet ustupiti nadležnom izabranom sudu, već će se proglasiti nenadležnim i ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti optužbu. Prigovor nenadležnosti državnog suda može istaći samo tuženik.
Nadležnost arbitraže se može osporavati – zbog osporavanja arbitražnog ugovora, zbog nenadležnosti. Arbitraži se priznaje pravo da odlučuje o svojoj investituri, pod rezervom naknadne državne sudske kontrole.
Ugovor o arbitraži može prestati: zbog potpune likvidacije pravnog odnosa, zbog izvršenja zadatka arbitraže, zbog nastupanja roka o kome je ovisila valjanost, temeljem sporazuma stranaka, temeljem jednostrane izjave, ako se za to ispune pretpostavke:
1. kad ovlaštena stranka ne odluči da se radi postavljanja arbitra obrati nadležnom sudu, pa tužbom od suda zatraži da se proglasi prestanak važnosti ugovora.
2. kad se stranke ne mogu složiti o izboru arbitra
3. kada ugovorom određeni arbitar ne može obavljati funkciju
4. kada arbitri ne postignu potrebnu većinu glasova za donošenje odluke.
Broj sudaca u arbitraži mora biti neparan. Kada broj arbitara nije određen svaka strana bira po jednoga, između njih se bira predsjednik. Ako arbitar nije na vrijeme određen može ga odrediti sud. Ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitara koje treba zajednički postaviti, svaka stranka može raskinuti ugovor. Suci izabranih sudova moraju biti nepristrani, stranke mogu tražiti izuzeće arbitara iz istih razloga iz kojih se traži izuzeće sudac. Do izuzeća ne dolazi ex lege već na zahtjev stranke ili arbitra. Bit arbitražnog suđenja ogleda se i u tome što su stranke ovlaštene odrediti pravila po kojima će arbitri postupati, tako dolaze u priliku izbjegavanja primjene procesnih institucija zbog kojih spor nisu iznijele pred redovni sud. Ako stranke nisu ništa odredile, postupak određuje sam izabrani sud. Procesna pravila samog suda određuju pravilnici institucionalnih arbitraža.
15.12.1976. – generalna skupština UN-a je prihvatila pravila o arbitraži komisije UN-a, to je bilo i pravo stranaka da odaberu ova pravila. ZPP je odredio da se presuda ne mora uvijek donositi većinom glasova, već po sustavu TIERS ARBITRE, po kome treći arbitar odlučuje ako se ostala dvojica ne sporazume, na način da se prikloni mišljenju jadnog od njih. Postupak ne mora biti javan, niti usmen i kontradiktoran. Ni stranke ni arbitri ne bi smjeli odrediti da se postupak vodi bez ostvarenja načela saslušanja stranaka. Stranke ne mogu odreći prava izuzeća arbitra, niti mogu isključiti pravilo o poništavanju presude izabranog suda. Saslušanje svjedoka pred izabranim sudom može se vršiti samo bez polaganja zakletve. Prema svjedocima se ne mogu upotrijebiti prisilna sredstva. Izabrani sud može zatražiti od redovnog da izvede neke dokaze koje ovaj sud nije mogao sam izvesti. Izbor materijalnog prava zavisi od dispozicije stranaka, one mogu ovlastiti arbitre da sude po načelu pravičnog. Izabrani sud ne smije svoju odluku zasnivati na primjeni pravila koja su u suprotnosti s javnim poretkom zemlje. Kad izabrani sud sudi u vijeću presuda se donosi većinom glasova, ako nije drugačije ugovoreno. Arbitri nisu ovlašteni sami utvrditi proceduru za donošenje presude. Ako se ne može dobiti potrebna većina arbitri su dužni obavijestiti stranke. Presuda mora biti obrazložena. Stalni izabrani sudovi sami dostavljaju presude. Presuda je akt delegirane jurisdikcije, ona prema strankama ima snagu kao i presuda redovnog suda. Stranke mogu spor okončati nagodbom – to je izvršna isprava. Zakon dopušta strankama da ugovore pravo na žalbu protiv arbitražne odluke o kojoj odlučuje neka druga arbitraža. Ovo se načelo koristi samo iznimno. Stranke ne mogu ugovoriti pravo na ulaganje žalbe protiv odluke izabranog suda redovnom državnom sudu.

Poništenje presude izabranog suda može se zahtijevati:
1. ako nije bio zaključen ugovor o arbitraži ili nije bio pravovaljan
2. ako je u pogledu sastava izabranog suda ili odlučivanja povrijeđena odredba zakona
3. ako presuda nije obrazložena ili izvornik nije potpisan na određeni način
4. ako je izabrani sud prekoračio granice svoga zadatka
5. ako je izrada presude nerazumljiva ili proturječna samoj sebi
6. ako je izabrani sud osudio stranku na činidbu koja je nedopuštena
7. ako postoji bilo koji razlog za ponavljanje postupka
Tužba za poništenje je konstitutivne naravi. Ako je riječ o međunarodnoj arbitraži, tada povreda postoji ako se radi o povredi javnog poretka domaće države. Tužba se podnosi u subjektivnom roku od 30 dana od dana kada je presuda dostavljena stranci, a ako je stranka za razlog saznala kasnije, onda od dana saznanja. Objektivni rok je 5 godina.

Kraj

08.09.2008. u 14:25 • 0 KomentaraPrint#

DRUGA GODINA-kAZNENO PRAVO(POSEBNI DIO-POČETAK)

KAZNENO PRAVO

KAZNENA DJELA PROTIV INTEGRITETA BOSNE I HERCEGOVINE

1. Napad na Ustavni poredak
Je kazneno djelo koje čini ona tko uporabom tjelesne sile ili prijetnjom uporabe tjelesne sile pokuša promijeniti ustavno ustrojstvo Bosne i Hercegovine i svrgnuti njezine najviše institucije.
Objekt zaštite je ustavni poredak Bosne i Hercegovine i njezine najviše institucije vlasti.
Počinitelj djela može biti svaka osoba, a u pogledu krivnje potreban je umišljaj.
Kvalificirani oblik ovog kaznenog djela javlja se u dva vida. Prvi vid postoji kad je uslijed poduzetih djelatnosti došlo do smrti jedne ili više osoba ili izazivanja opasnosti za život ljudi ili je djelo praćeno teškim nasiljem ili velikim razaranjem . Drugi vid postoji kad je pri počinjenju osnovnog djela počinitelj sa umišljajem lišio života jednu ili više osoba.

2. Ugrožavanje teritorijalne cjeline
Je kazneno djelo koje čini onaj tko uporabom tjelesne sile ili prijetnjom uporabe sile pokuša odcijepiti dio područja Bosne i Hercegovine ili dio njenog područja pripojiti drugoj državi.
Objekt zaštite je teritorijalni suverenitet i integritet kao elementi državnosti.
Počinitelj djela može biti svaka osoba a u pogledu krivnje potreban je umišljaj.
Kvalificirani oblik ovog kaznenog djela javlja se u dva vida. Prvi vid postoji kad je uslijed poduzetih djelatnosti došlo do smrti jedne ili više osoba ili izazivanja opasnosti za život ljudi ili je djelo praćeno teškim nasiljem ili velikim razaranjem . Drugi vid postoji kad je pri počinjenju osnovnog djela počinitelj sa umišljajem lišio života jednu ili više osoba.

3. Pomaganje neprijatelju
(1)Je kazneno djelo koje čini građanin Bosne i Hercegovine koji za vrijeme rata pomaže neprijatelju u provedbi prisilnih mjera prema pučanstvu Bosne i Hercegovine.
(2)Je kazneno djelo koje čini građanin Bosne i Hercegovine koji s ciljem pomaganja neprijatelju politički ili gospodarski surađuje s neprijateljem za vrijeme rata.
Objekt zaštite je ustavni poredak i sigurnost zemlje.
Počinitelj djela može biti samo građanin Bosne i Hercegovine, a u pogledu krivnje potreban je umišljaj.

4. Oružana pobuna
(1)Je kazneno djelo koje čini onaj tko sudjeluje u oružanoj pobuni koja je upravljena protiv ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine ili njezinih najviših institucija
(2)Je kazneno djelo koje čini onaj tko organizira ili bilo kako rukovodi počinjenjem kaznenog djela iz stavka 1.ovog članka
(3) Je kazneno djelo koje čini onaj tko nabavlja sredstva za počinjenje kaznenog djela iz stavka 1 ovog članka.
Objekt zaštite je ustavni poredak i njezine najviše institucije Bosne i Hercegovine.
Počinitelj djela može biti svaka osoba. U pogledu krivnje potreban je umišljaj.
Kvalificirani oblik ovog kaznenog djela javlja se u dva vida. Prvi vid postoji kad je uslijed poduzetih djelatnosti došlo do smrti jedne ili više osoba ili izazivanja opasnosti za život ljudi ili je djelo praćeno teškim nasiljem ili velikim razaranjem . Drugi vid postoji kad je pri počinjenju osnovnog djela počinitelj sa umišljajem lišio života jednu ili više osoba.

5. Špijunaža
(1)Je kazneno djelo koji čini onaj tko državnu, vojnu ili službenu tajnu priopći, preda ili učini dostupnom stranoj državi, stranoj organizaciji ili osobi koja im služi.
(2)Je kazneno djelo koji čini onaj tko na štetu Bosne i Hercegovine za stranu državu ili organizaciju stvara obavještajnu službu u Bosni i Hercegovini ili njome upravlja.
(3)Je kazneno djelo koji čini onaj tko stupi u stranu obavještajnu službu , prikuplja za nju podatke ili na drugi način pomaže njezin rad.
(4)Je kazneno djelo koji čini onaj tko pribavlja državnu, vojnu ili službenu tajnu s ciljem da je priopći ili preda stranoj državi, organizaciji ili osobi koja im služi.
(5)Je kazneno djelo koji čini onaj tko nabavlja sredstva za počinjenje kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka.
Objekt zaštite je sigurnost zemlje a objekti napada su državna, vojna ili službena tajna.
Počinitelj djela može da ude svaka osoba a u pogledu krivnje potreban je umišljaj.
Kvalificirani oblik ovog kaznenog djela javlja se u dva vida. Prvi vid postoji kad je uslijed poduzetih djelatnosti došlo do smrti jedne ili više osoba ili izazivanja opasnosti za život ljudi ili je djelo praćeno teškim nasiljem ili velikim razaranjem . Drugi vid postoji kad je pri počinjenju osnovnog djela počinitelj sa umišljajem lišio života jednu ili više osoba.

6. Odavanje državne tajne
(1)Je kazneno djelo koji čini ovlaštena osoba ko protivno zakonu ili drugom propisu institucija Bosne i Hercegovine donesenom temeljem zakona, drugome priopći, preda, učini dostupnim državnu tajnu koja joj je povjerena.
Počinitelj ovog djela može biti samo ovlaštena osoba kojoj je državna tajna povjerena u službi odnosno povodom obavljanja određenih poslova
(2)Je kazneno djelo koji čini onaj tko drugome priopći ili preda, ili posreduje u priopćavanju ili predaji podataka ili isprave za koje zna da je državna tajna Bosne i Hercegovine a do koje je protupravno došao.
(3)Kvalificirani oblik ovog kaznenog djela je ako je kazneno djelo iz stavka 1. ovoga počinjeno za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti , ili ako je dovelo do ugrožavanja sigurnosti, gospodarske ili vojne moći Bosne i Hercegovine.
(4)Ovlaštena osoba koja počini kazneno djelo iz stavka 2. ovog članka iz nehaja je lakši oblik ovog kaznenog djela.
(5)Nema kaznenog djela iz stavka 2. ovog članka ako tko objavi ili posreduje u objavljivanju državne tajne čiji je sadržaj suprotan ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, s ciljem da javnosti otkrije povredu ustavnog ustrojstva ili međunarodnog ugovora,a ko objavljivanje nema štetne posljedice za nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine.
Objekt zaštite je unutarnja i vanjska sigurnost zemlje a objekt napada su podaci ili dokumenti koji predstavljaju državnu tajnu.
U pogledu krivnje ovo djelo može biti učinjeno sa umišljajem ili iz nehaja.

7. Ubojstvo predstavnika najviših institucija Bosne i Hercegovine
Je kazneno djelo koji čini onaj tko u namjeri ugrožavanja ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine ili sigurnosti bosne i hercegovine usmrti službenu osobu institucija Bosne i Hercegovine pri obavljanju njezine službe, ili člana predsjedništva Bosne i Hercegovine, Predsjedavajućega Vijeća ministara bosne i Hercegovine, predsjednika domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, predsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, predsjednika suda Bosne i Hercegovine ili glavnog tužitelja Bosne i Hercegovine kada nisu na dužnosti.
Objekt zaštite u širem smislu je ustavni poredak i sigurnost Bosne i Hercegovine, a u užem smislu nosioci najviših državnih, društvenih, pravosudnih i političkih funkcija.
Počinitelj može biti svaka osoba a pogledu krivnje potreban je umišljaj.

KAZNENA DJELA PROTIV ČOVJEČNOSTI I VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM

8. Genocid
Je kazneno djelo koji čini onaj tko s ciljem potpunog istrebljenja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi naredi počinjenje ili počini koje od ovih djela:
a) Usmrćivanje pripadnika skupine ljudi
b) Nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima skupine ljudi
c) Smišljeno nametanje skupini ljudi ili zajednici takvih životnih uvjeta poji bi mogli posljedovati njenim potpunim ili djelomičnim istrebljenjem
d) Uvođenje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar skupine ljudi
e) Prisilno preseljavanje djece iz te u drugu skupinu ljudi.
Objekt zaštite je čovječnost i međunarodno pravo a objekt napada je nacionalna,etnička, rasna ili vjerska grupa.
Počinitelj može biti svaka osoba a u pogledu krivnje potreban je umišljaj.
Zakonom je izričito predviđeno da za ovo kazneno djelo krivično gonjenje i kažnjavanje ne zastarijevaju.

9. Zločin protiv čovječnosti
Je kazneno djelo koji čini onaj tko, kao dio šireobuhvatnog ili sustavnog napada upravljenog bilo protiv kojeg civilnog pučanstva, znajući za takav napad počini koji od ovih djela:
a) Usmrćivanje drugoga
b) Istrebljenje
c) Odvođenje u ropstvo
d) Protjerivanje ili prisilno preseljavanje pučanstva
e) Zatvaranje ili drugo teško oduzimanje tjelesne slobode suprotno temeljnim pravilima međunarodnog prava
f) Mučenje
g) Prisiljavanje druge osobe, uporabom sile ili prijetnjom da će izravno napasti njen život ili tijelo, ili život ili tijelo njoj bliske osobe, na spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju(silovanje) seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog solnog nasilja
h) Progon bilo koje grupe ludi ili zajednice na političkom, rasnom, nacionalnom, etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju koji je opće prihvaćen kao nedozvoljen po međunarodnom pravu, u vezi bilo kojeg kaznenog djela iz ovog stavka ovog članka, bilo kojeg kaznenog djela propisanog ovim Zakonom ili bilo kojeg kaznenog djela u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine
i) Prisilni nestanak osoba
j) Zločin aparthaida
k) Druga nečovječna djela sline naravi, namjerno nanoseći tešku patnju ili ozbiljnu tjelesnu ozljedu, duševnu povredu ili narušenje tjelesnog zdravlja
Objekti napada su čovječnost i međunarodno pravo a objekt napada je civilno stanovništvo.
Počinitelj djela može biti svaka osoba a u pogledu krivnje potreban je umišljaj.
Zakonom je izričito predviđeno da za ovo kazneno djelo krivično gonjenje i kažnjavanje ne zastarijevaju

10.Ratni zločin protiv civilnog pučanstva

(1)Je kazneno djelo koji čini onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba ili okupacije, naredi ili počini koji od ovih djela:
a) Napad na civilno pučanstvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu a taj je napad posjedovao smrću, teškom tjelesno ozljedom ili teškim narušavanjem zdravlja ljudi
b) Napad bez izbora cilja kojima se ozljeđuje civilno pučanstvo
c) Usmrćivanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje(mučenje) nečovječno postupanje, biološke medicinske ili druge znanstvene pokuse , uzimanja tkiva ili organa radi presađivanja, nanošenje velikih patnji ili ozljeda tjelesne cjelovitosti ili povreda zdravlja
d) Raseljenje, preseljenje ili prisilo odnarodnjenje ili prevođen je na drugu vjeru
e) Prisiljavanje druge osobe, uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti njezin život ili tijelo ili život ili tijelo njoj bliske osobe, na spolni odnos ili s njom izjednačenu spolnu radnju (silovanje) prisiljavanje na prostituciju primjenjivanja mjera zastrašivanja ili užasa, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protupravno odvođenje u koncentracijske logore i druga protuzakonita zatvaranja, oduzimanja prava na pošteno i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi
f) Prisiljavanje na rad, izgladnjivanje pučanstva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine pučanstva, protupravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerima, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjivanje vrijednosti domaće novčane jedinice ili protuzakonito izdavanje novca
(2)Kaznom iz stavka 1. ovog članka kazniti će se onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba ili okupacije, naredi ili počini koji od ovih djela:
a) Napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom ili općeopasne objekte kao što su ustavi, nasipi i nuklearne elektrane
b) Napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i razvojačena područja
c) Dugotrajni i velerazmjerno oštećenje prirodnog okoliša koje može štetiti zdravlju ili opstanku pučanstva
(3)Je kazneno djelo koje čini onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator naredi ili počini preseljenje dijelova civilnog pučanstva svoje pripadnosti na okupirano područje.
Objekt zaštite je civilno stanovništvo
Počinitelj djela može biti svaka osoba a u pogledu krivnje potreban je umišljaj
Zakonom je izričito predviđeno da za ovo kazneno djelo krivično gonjenje i kažnjavanje ne zastarijevaju


11. Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika
Je kazneno djelo koje čini onaj tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata ili oružanog sukoba, prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomcima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju naredi ili počini koji od ovih djela:
a) Usmrćivanja drugih osoba( ubojstava) namjerna nanošenja osobama snažne tjelesne ili duševne boli ili patnje(mučenje)n nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene pokuse, uzimanje tkiva ili organa radi presađivanja
b) Nanošenja velikih patnji ili ozljeda tijela li povreda zdravlja
c) Protupravno, samovoljno, vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica
Objekt zaštite su ranjenici, bolesnici, brodolomci i sanitetsko ili vjersko osoblje.
Počinitelj djela može biti svaka osoba a u pogledu krivnje potreban je umišljaj

Zakonom je izričito predviđeno da za ovo kazneno djelo krivično gonjenje i kažnjavanje ne zastarijevaju

08.09.2008. u 14:22 • 0 KomentaraPrint#

DRUGA GODINA-Ustavno pravo(po knjizi Ustavno pravo autora Sokol Smerdel)

O pojmu politike i vlasti

Politika kao usmjeravanje djelovanja pripadnika određene društvene skupine obuhvaća sve one djelatnosti koje znače izbor cilja(ciljeva), a zatim traženje i izbor putova, tj. metoda ostvarivanja prihvaćenih ciljeva. Možemo govoriti o obiteljskoj politici, crkvenoj politici, politici nekog poduzeća, znanstvene ili kulturne institucije, sportskog društva ili drugog društva te o državnoj politici.Unutar svi posebnih politika međusobni odnosi ljudi oblikuju se i ostvaruju primarno kao odnosi vlasti: roditeljska, školska, činovnička,crkvena državna. Zajedničko im je svima da netko unutar skupine nameće nešto nekome. Unutar svakog odnosa vlasti postoje dvije skupine subjekata: oni koji nameću i oni kojima se nameće a naravno da postoji i ono što se nameće. Odnosi vlasti nastaju i održavaju se zbog ovisnosti(fizičke ili psihičke, npr. ovisnost djece o roditeljima)pripadnika skupine kojima se nameće volja o onima koji nameću. Također i zbog nužnosti podjele rada na one koji odlučuju i one koji izvršavaju odluke. No nijedna od posebnih vlasti pa ni politika ne raspolaže totalnom mogućnošću nametanja volje unutar otporu onih kojima se nameće jer u svakom odnosu postoji međuodnos s obje strane. Na duže vrijeme djelotvorna može biti samo ona vlast čije se odluke prihvaćaju pretežito dobrovoljno a ne zbog sankcija koje kao krajnje sredstvo stoje iza njih. Politika je kako borba za i oko vlasti u kojoj interes nalaze pojedinci također i djelatnost kojom se osporava oblikovanje zajedničkih interesa.

Predmet ustavnog prava

Pojam državne politike obuhvaća institucije državnog ustrojstva(izbora i imenovanja nositelja i vršitelja pojedinih državnih vlasti, njihova djelokruga, međusobnih odnosa, način donošenja odluka institucije djelovanja građana) i cjelovit sustav institucija, tj. državne skupine (i pojedinci) koje se oblikuju na osnovi zajedničkih gospodarskih interesa i napose političke stranke, interesne skupine i vodeće političke osobe. Kratko rečeno političke institucije koje čine predmet Ustavnog prava su svi državni organi i nedržavni politički subjekti i složen sustav njihovih povratnih međusobnih odnosa. Državna politika se razlikuje od svih drugih posebnih politika prema tome što jedina raspolaže monopolom legitimne fizičke prisile kao krajnjeg sredstva za ostvarivanje odluka koje donosi kroz odnose vlasti. Također i prema tome što je ona politika globalnog društva, državna politika je politika svih drugih politika.

Temeljna obilježja odnosa prava i politike

Svako pravo je izraz određene politike jer svaki pravni propis istodobno je ako se razmatra društveni aspekt njegova donošenja više ili manje politička odluka. Isto svaka politička vlast nastoji da bi bila djelotvorna ostvariti što više njezinih odluka, što više građana i drugih subjekata prihvati dragovoljno bez ikakve prisile, a da bi to postigla svaka politička vlast nastoji ostvariti što potpuniji stupanj legitimiteta-pravni sustav je jedan od osnovnih sredstava za tu svrhu a i pravni propisi žive tek svojom primjenom.

Odnos ustavnog prava i političkih znanosti

Sve ranije navedeno vrijedi i za ovaj odnos. U ustavnom pravu pravni propisi redovito sadrže politička rješenja jer se Ustavno pravno ne može odvojiti od politike.Međutim ustavno-pravni propisi nikada ne normiraju sve elemente i svu dinamiku političkih sustava konkretnog društva i države jer izvan njih djeluju i brojni razvijeni politički odnosi i institucije kao što su političke stranke, interesne skupine, javno mnijenje te ideološki i pravni sustavi vrijednosti. Sa druge strane jedno su formalni ustavni propisi a drugo je njihova primjena u praksi.(stvarnost)

Metode ustavnog prava

Metode ustavnog prava su u biti nužno kvantitativne i empirijski i mogu se podijeliti na: posredno promatranje, neposredno promatranje i sudjelovanje i eksperimentalnu metodu, a pomoćne bi mogle biti i matematičke i grafičke.
1. metoda normativističkog znanstvenog pristupa- na njoj se temeljila i razvijala klasična znanost Ustavnog prava sve do završetka drugog svjetskog rata. Ta metoda ne vodi dovoljno računa o stvarnosti, analiziraju se rješenja, razvijaju se razne teorije.
2. usporedna metoda( njome se služi još i danas) predstavlja proučavanja institucija u njihovoj ukupnosti političkog sustava i praćenja u njihovoj revoluciji.
3. povijesna metoda je vrlo važna jer najčešće suvremene političke institucije i možemo shvatiti tek ako upoznamo povijest njihova razvitka
S druge strane uz ove metode postoje i druge koje su specifične političkoj znanosti na djelovanje političkih stranaka, interesnih skupina, utjecaj i oblikovanje javnog mnijenja.

Sadržaj ustavnog kao grane prava

Ustavno pravo je jedna od grana pravnog sustava svake suvremene demokratske države. Ustavno pravo obuhvaća sve pravne norme bez obzira na to u koji se općim pravnim aktima nalaze.Norme ustavnog prava se dijele u 3 veće skupine:
1. Pravne norme kojima se uređuju slobode prava i dužnosti čovjeka i građanina.
• Donesene još u 18-19 st.(početkom)osobne slobode i prava+ političke slobode i biračkog prava slobode tiska, okupljanja udruživanja, slanja pritužbi i pretpostavki itd.
Načelo narodnog suverenitetata
Načelo diobe vlasti
Načelo vladavine prava
Načelo predstavnika u vladi
• Jamče se donošenjem Ustava Njemačke republike 1919- gospodarsko-socijalna i kulturna prava te prava na rad, zaradu, socijalno sigurnost, osiguranje, pravo na štrajk, zaštitu obitelji, sloboda znanstvenog kulturnog i umjetničkog stvaralaštva
• Treću generaciju čine prava nastala 60-tih godina: pravo na zdrav život, ekologija…
2. U ovu skupinu možemo razvrstati sve one pravne norme kojima se uređuje organizacija vlasti. Osim temeljnih načela, tj. normi kojima se one uređuju donose se norme kojima se uređuju temeljna državna tijela, postupak imenovanja i odgovornost, djelokrug, međusobni odnosi i načini rada u donošenju ostalih akata.
3. Čini je manji broj na kojima se uređuje veza odnosa između nedržavnih političkih subjekata, a napose političke stranke i tijela države.

Odnos Ustavnog prava i drugih grana prava

Ustavno pravo je grana prava koja se višestruko razlikuje od svih drugih grana određenog pravnog sustava. U ustavnom pravu se pravna norma pobliže ne razrađuje, ona je unutra neke druge grane prava osnovna i početna norma iz koje se razradom izvodi i oblikuje niz posebnih normi.Znači ustavno pravo je temeljna i okvirna grana prava pravnog sustava svake suvremene demokratske države, tj. norme ustavnog prava sadržajno određuje temelje cjelovitog pravnog poretka.određene države. Pretežit broj normi ustavnog prava nalazi se u ustavu koji je u gotovo svim suvremenim državama kruti, tj. prema pravnoj snazi iznad zakona u kojima se nalaze norme drugih grana prava. Postoji međutim određeni broj (manji) normi ustavnog prava koje su samo norme Ustavnog prava a ne i neke druge grane pravnog sustava.Ponajviše ih je iz tzv. druge skupine.

Izvori ustavnog prava

Izvori ustavnog prava su pravni oblici kojima se donose norme ustavnog prava. U gotovo svim suvremenim demokratskim državama temeljni izvor ustavnog prava je pisani u kojima je najviši opći pravni akt(kruti ustav)u kojem se nalazi pretežit broj normi ustavnog prava ali se norme ustavnog prava ni u jednoj demokratskoj državi ne propisuju samo u ustavu već uvijek u određenoj mjeri i u zakonima i u podzakonskim aktima(općim) Što je ustav neke zemlje kraći, sažetiji to će se veći broj normi ustavnog prava određivati zakonima pa i podzakonskim općim aktima.No i u državama koje imaju duge i opsežne ustave, sve norme ustavnog prava ne mogu se njime odrediti. Pa se i u tim državama dio ustavne materije uređuje zakonima i podzakonskim općim aktima. Hrvatski ustav spada među kraće suvremene ustave.
Organski zakoni ( ustavnoj teoriji )je posebna vrsta zakona u kojima se razrađuju temeljne ustavne norme o pravima i slobodama čovjeka i građanina te o ustrojstvu državne vlasti,(npr. Francuskoj i Španjolskoj).Prema pravnoj snazi su iznad ustavne ali iznad ostalih zakona. Veća pravna snaga organskih zakona izvire iz strože tj. kvalificirane većine kojom se oni donose za razliku od svih ostalih zakona koji se donose nad polovičnom većinom nazočnih zastupnika u predstavničkom tijelu . odnosno njegovu domu. Prema čl. 83 Ustava o.z. su zakoni kojima se uređuju nacionalna pitanja a koje Zastupnički dom donosi dvotrećinskom većinom svih zastupnika ( onom istom većinom kojom se donosi ili mijenja sam Ustav) te zakoni kojima se razrađuju Ustavom utvrđene slobode i prava čovjeka i građanina, izborni sustav , ustrojstvo , djelokrug , način rada državnog tijela te lokalne samouprave i uprave , a koje zastupnički dom donosi većinom glasova svih zastupnika.
Ustavni sud je posebno državno tijelo visokog autoriteta čija je prvenstvena zadaća nadzor nad ustavnošću Zakona institucija Ustavnog suda.Prvi put uspostavljen ustavom Republike Austrije 1920 g. ustavni zakon o ustavnom sudu RH 21.03,1991, g.unutarnje ustrojstvo ustavnog suda uređuje podneskom koji je Ustavni sud donio 1994.g. Ustavni sud čini 11 sudaca.bira ih zastupnički dom sabor na prijedlog županijskog doma. Biraju se na 8 godina.Suci ustavnog suda biraju predsjednika između članova na rok od 4 godine. Ustavni sud donosi odluke i rješenja.Svatko tko smatra da mu je odlukom sudbene ili upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju pravne ovlastio povrijeđena jedna od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina ima pravo podnijeti ustavnu tužbu.
Ustavni zakon budući da Ustav Republike hrvatske prihvaća kategoriju Organskih zakona, a da se prema članku 127 sva važnija pitanja vezana uz ustrojstvo, način rada i odlučivanja ustavnog suda RH koja nisu propisana samim ustavom uređuju ustavnim zakonom o ustavnom sudu RH ostali se zakoni praktički ne mogu javiti kao izvori ustavnog prava.
Poslovnici temeljnih državnih tijela su izvori ustavnog prava u svim suvremenim državama. Njima se razrađuju ustavne norme o načinu rada državnih tijela i pritom utvrđuje postupak odlučivanja unutar njih, odnosno donošenjem akata i drugih odluka koji su njihovu djelokrugu. Kao izvor ustavnog prava napose su važni poslovnici predstavničkih tijela i njihovih domova no izvor ustavnog prava su i poslovnici vlade i drugih kolegijalnih državnih tijela kao što je npr. ustavni sud. U RH izvor ustavnog prava su poslovnici Zastupničkog doma i Županijskog doma Sabora. Izvor ustavnog prava u RH je i poslovnik ustavnog suda RH, kojima se prema čl. 127 stavku 3,Ustava uređuje samo njihovo unutarnje ustrojstvo.
Podzakonski opći akti Od svih podzakonskih općih akata se kao izvor ustavnog prava mogu javiti uredbe(Uredba je opći naziv za sve opće pravne akte koje u skladu s ustavom i zakonom donose izvršna tijela, dotično vlada i državni poglavar). Od svih vrsta uredbi kao samostalni izvor ustavnog prava mogu se javiti samo uredbe iz nužde koje se donose kad je onemogućeno redovito djelovanje državne vlasti. To stanje kao ratno ili kao stanje neposredne ugroženosti, državne neovisnosti ili cjelovitosti, a može biti i drugačije određeno, propisuje većina suvremenih demokratskih ustava, ovlašćujući izvršnu vlast(uz državnog poglavara i vladu) da za vrijeme njegova trajanja svojim uredbama uređuje one odnose koje izvan stanja nužde uređuje zakonima predstavničko tijelo. Prema čl. 101. Ustava RH predsjednik Republike donosi uredbe iz nužde sa zakonskom snagom i poduzima izvanredne mjere u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike. Ako na temelju ove ustavne odredbe predsjednik republike donese uredbu ili uredbe kojima uređuje neko od pitanja koje prema čl. 83. Ustava pripada u kategoriju organskih zakona te uredbe su izvor ustavnog prava. Predsjednik republike je zbog agresije na Hrvatsku tijekom rujna i listopada 1991. godine donio 10-tak uredbi iz nužde.
Opći pisani izvori ustavnog prava su: Ustav, organski zakoni, poslovnici i podzakonski opći akti. Stoga su nepisani izvori (običaji) gotovo zanemarivi.
Ustavni običaji Njima je sve do kraja 18.st. normirano ustavno uređenje a i danas postoje države kao što je Velika Britanija gdje je velik broj važnih državnih institucija uređen ustavnim običajima.

Ustav kao temeljni izvor ustavnog prava

Ustav je temeljni pravni izvor ustavnog prava jer se u njemu u gotovo svim suvremenim državama nalazi pretežit broj normi koje sadržajno određuju ustavno pravo kao granu prava.
Ustav je najviši i temeljni zakon u državi. To je akt kojim se uspostavlja politički i pravni poredak.Najstariji pisani ustav je ustav SAD 1787. god a u Europi 1791. u Francuskoj.
Ustav u materijalnom smislu obuhvaća sve pravne izvore ustavnog prava u određenoj državi , bez obzira na to je li riječ o ustavu kao zasebnom pisanom općem pravnom aktu , organskom zakonu , zakonu , podzakonskim općem aktu ili ustavnom običaju. Svaka država, od povijesno promatrano prvih državica , ima ustav u materijalnom smislu. Tek na kraju 18. i početkom 19. st. Donošenjem prvih pisanih ustava uređenje ustavne materije odnosno ustav u materijalnom smislu , oblikuje se pretežito pisanim pravnim propisima.
Ustav u formalnom smislu je pisani opći pravni akt koji nosi naziv ustav, a koji u pravilu obuhvaća pretežit broj normi ustavnog prava određene države . Riječ je o jednom jedinstvenom pravnom aktu u kojem su skupljene sve temeljne , ali i najveći broj drugih pravnih normi koje uređuju ustavnu materiju. Ustav u formalnom smislu je samo onaj pisani opći pravni akt koji ima veću pravnu snagu od zakona i drugih općih pravnih akata u određenoj državi.Prvi pisani ustavi odnosno ustavi u formalnom smislu su bili istodobno kruti ustavi te da su kroz povijest ustavnosti od njihova donošenja pa sve do danas bili i jesu kruti.Bilo je slučajeva da su se donosili ustavi koji su prema pravnoj snazi bili izjednačeni sa zakonima Npr. U Francuskoj 1830 g i ustav SSSR iz 1918 g. Meki ustav je ustav u formalnom smislu, jer je riječ o jednom jedinstvenom općem pravnom aktu koji nosi naziv ustav.
Pisani i nepisani ustav unatoč tome što se u Velikoj Britaniji veći broj normi ustava nalazi u obliku ustavnih običaja tj. nepisanih izvora ustavnog prava i u njoj postoji niz pisanih općih pravnih akata tako da je dio njezina ustavnog uređenja ili ustava u materijalnom smislu u pisanom obliku. Nepisani je ustav u stvari sinonim za sustav ustavnih običaja što postoje u određenoj državi. Pisani ustav je temeljni oblik ustava u kojem se nalaze norme ustavnog prava.

Dioba ustava u formalnom smislu prema načinu donošenja Tijekom 19.st. dioba je bila na : ustavne povelje ili oktroirane ustave , ustavne paktove i narodne ustave. Ustavna povelja ili oktroirani ustav je jednostrani akt monarha kojim on samoograničuje svoju vlast donoseći ustav kojim dijeli vlast između sebe i predstavničkih tijela odnosno naroda. Primjer : Ustav Kraljevine Jugoslavije 1931.god . kralj Aleksandar . Ustavni pakt je formalno ustavnopravno dvostrani akt monarha i naroda koji u njegovu donošenju sudjeluje preko predstavničkog tijela naroda ( Švedska; Norveška ; Danska ). Narodni ustav – jednostrani akt naroda u svim državama s republikanskim oblikom vladavine. Donosi ga i mijenja narod neposredno na ustavotvornom referendumu. Donosi se u različitim državama na više ili manje demokratski način.
Kruti i mekani ustav /podjela s obzirom na pravnu snagu. U povijesti i danas gotovo svi formalni ustavi su ujedno i kruti pa je meki ustav rijetka iznimka. Kruti ustavi su ustavi koji se mogu mijenjati samo na način koji se razlikuje od načina donošenja i mijenjanja zakona. Meki ustavi se mogu mijenjati odnosno revidirati na isti način na koji se mijenjaju i zakoni. To znači da svaki zakon može mijenjati bilo koju normu formalnog mekanog ustava. Velika Britanija ima ustavno uređenje u mekom smislu. Mek Ustav budući da su unutar njega zakoni je pravno najviši izvor ustavnog prava.

Razlozi krutosti ustava

Već pri formalni ustavi u svijetu kao što su Ustav SAD-a iz 1787. g. i Ustav Francuske iz 1791. g. bili su kruti ustavi i do danas su gotovo svi kruti. To je prije svega zato što se radi o aktu u kojima se prava i slobode građanina na jednom mjestu utvrđuju pa da bi ona svima bila unaprijed poznata i obvezatna mora biti prema pravnoj snazi iznad zakona i svih drugih propisa u državi. Tu je dakle polazište sa temeljnih shvaćanja škole prirodnog prava. Drugi razlog krutosti polazi sa stajališta da je normalno da ustav ima veću pravnu snagu od zakona jer je pravni uvjet da se zakoni iz njega izvode i budu s njime i sadržajno i prema načinu donošenja usklađeni.Još jednom valja istaknuti da krutost ustava ima vrlo važnu pravnu posljedicu: njegovu višu pravnu snagu od zakona, iz čega slijedi zahtjev ustavnosti zakona, čime se širi jača vladavina prava i pravno ograničuje državna vlast.

Stupnjevanje krutosti ustava

1. Najviši stupanj krutosti je ostao samo u sferi teorije jer je nemoguće donijeti takav ustav koji bi sadržavao zabranu da ga se ikad mijenja.(iako je tome težila škola prirodnog prava).Nadalje sve je manja krutost.
2. Nije ostao samo u teoriji već i u zbilji(prvi francuski ustav iz 1791. g.). Zabranjeno je njegovo mijenjanje ali samo na određeno vrijeme.Prvi francuski ustav iz 1791. je zabranjivao svoje mijenjanje za vrijeme od 4 godine od dana donošenja što nije spriječilo da za nepune dvije godine bude u cijelosti srušen.
3. Treći stupanj krutosti dolazi do izražaja kada ustav trajno zabranjuje mijenjanje ali samo nekih točno određenih svojih normi, najčešće normi koje uređuju oblik vladavine.
4. Najmanji stupanj krutosti ustava postoji kada ustav načelno dopušta svoje mijenjanje i u cijelosti i u dijelovima bez ograničenja i to na točno utvrđen i različit (više ili manje) načini od mijenjanja zakona.

Načini mijenjanja(revizijski sustavi) krutog ustava

Dijele se u 2. skupine.Prvu čine oni prema kojima se za promjenu bilo cjelovitu ili djelomičnu traži neposredno sudjelovanje biračkog tijela naroda. Drugu veliku skupinu čine svi oni načini mijenjanja odnosno revizijski sustavi prema kojima o cjelovitoj ili djelomičnoj promjeni ustava odlučuje neko predstavničko tijelo naroda. Ustavotvorni referendum može biti apsolutno obvezan ako se za svaku promjenu ustava referendum mora raspisati(Švicarska 1874. i Danska 1953). Ustavotvorni referendum može biti relativno obvezan ako se raspisuje za mijenjanje samo nekih unaprijed u ustavu određenih normi.(neke dr. SAD-a). Suvremeni ustavi najčešće propisuju fakultativni ustavotvorni referendum kod kojeg se referendum može raspisati sa svaku izmjenu ustava, ali isto tako ne mora niti za jednu (kako se odluči).Najveći broj suvremenih ustava propisuje da u njihovu mijenjanju odlučuje redovito zakonodavno predstavničko tijelo odnosno isto tijelo koje donosi zakon. U svakom slučaju moguće je primijeniti dvije osnovne tehnike mijenjanja ustava:
1. tehnika ustavnog zakona-ustav se mijenja tako da se ukida onaj članak, odjeljak ili dio u koji se želi promijeniti i zamjenjuje novim normativnim tekstom
2. tehnika ustavnog amandmana-prikladnije ju je primijeniti jer se ustav samo dopunjuje za davanjem novih odredbi.






GLAVA II.


Ustav i ustavna vladavina

Ustav i ustavna vladavina uzajamno su povezani. Ustav je u suvremenom značenju najviši temeljni zakon u državi. To je akt kojim se uspostavlja politički i pravni poredak pa s njime moraju biti usuglašeni svi akti i postupanja javne vlasti i građana.
Ustavna vladavina označuje oblik uređenja političke zajednice u kojoj je vlast pa i najviša, ograničena ustavom i pravom.
Konstitucionalizam je izraz koji obuhvaća skup političkih teorija kojima je zajedničko što, polazeći od načela narodnog suvereniteta zahtijevaju da javna vlast u obnašanju svojih funkcija mora poštivati ograničenja i pravne postupke što ih uređuje ustav i zakon. Američki autor Carl Loewenstein uveo je podjelu ustava glede njihova ozbiljenja i odnosa prema ustavnoj vladavini. Tako on razlikuje:
1. normativni ustav je onaj koji zadovoljava zahtjeve ustavne vladavine i doista je ozbiljen te usmjerava demokratski politički proces u zemlji.
2. nominalni ustav zadovoljava normativne zahtjeve sa stajališta načela ustavne vladavine, želi ga se provesti, ali iz određenih razloga nije u cijelosti ozbiljen u životu.
3. semantički ustav ili ustav po značenju riječi, bez obzira na svoje normativne značajke nije uopće primijenjen u životu glede bitnih pitanja ustavne vladavine te služi isključivo prikrivanju zbiljskih odnosa i procesa u političkoj vlasti.

Prvi pisani ustavi

U europi prvim se pisanim ustavom smatra francuski iz 1791.g te iste godine u Poljskoj. Ustavi kao pisani dokumenti rezultat su građanskih revolucija 18. st. u Europi ( U americi borbe za nezavisnost.)Bit ustava je u ograničavanju vlasti, ali ono mora biti takve prirode da omogući nužno potreban stupanj djelotvornosti vlasti, ali istodobno spriječiti njezina prestizanja u zaštićeno područje građanskih sloboda i prava.

Prirodno pravo i uspostavljanje ustavnog poretka

Ideja o prirodnom pravu kao skupini prava koja ljudsko biće stječe rođenjem postavlja pitanje kako osigurati poštivanje tih prava od strane samih vladara. Teorija o prirodnom pravu se uvijek iznova oživljavala da bi obrazložila opravdanost revolucionarnih promjena i rušenje poredaka koji su došli u sukob s idejama svojih građana o tome što je prirodno pravo.
Teorija društvenog ugovora nastoji odgovoriti na pitanje kako i zbog čega je nastala država kao javna vlast i koja je njezina priroda. Razborita strana ljudske prirode kaže da ljudi da bi mogli živjeti u miru uspostavljaju državu i prenose na nju svoja prava(prirodna).

Kako je moguće ograničiti vlast

Previše ograničenja može vlast učiniti nedjelotvornom i onemogućiti joj obavljanje zadaća zbog kojih je uspostavljena. Jedini način za uspostavljan je zajedničke vlasti i sigurnosti je da svu svoju moć i snagu prenesu na jednog čovjeka ili skupinu ljudi koji će djelovati u njihovo ime i da svatko uzima i priznaje kao svoje djelo sve što čini i određuje taj tko ih predstavlja, ta se osoba naziva suvremenom, i kaže se da ima suvremenu vlast i svatko drugi njegov je podanik. Temeljni problem leži u tome što se vladi mora omogućiti da kontrolira one kojima upravlja a potom je obvezati da kontrolira samu sebe.

Ustavnost u tri zapadne demokracije-način uspostave ustavnog poretka

Postoje tri mogućnosti uspostave ustavnog poretka: slučajnost, nasilje i ustani izbor.
Slučajnost znači posebne zemljopisne, povijesne, kulturne i druge okolnosti koje su odredile ustavni razvitak neke zemlje.
Nasilje znači unutarnje revolucionarne događaje ili pak vanjski napadaj kojim je napadnut određeni ustav. Ustavni izbor mora značiti svjesno stvaranje i uređenje sustava institucija koji će usmjeravati politički razvitak u smjeru ustavne vladavine npr. SAD, Francuska itd

Ustav SAD-a

13 američkih kolonija na stočnoj obali Sjeverne Amerike izborilo je svoju nezavisnost od britanske krune revolucionarnim ratom za nezavisnost1775-1783g. Nezadovoljne svojim gospodarskim položajem i nastojanjem kralja Georga III da kolonije zadrži u podređenom položaju, kolonije su sazvale 2. Kontinentalni Kongres koji je 4. srpnja 1776. usvojio Deklaraciju nezavisnosti.Temelji se Lockeovu shvaćanju prirodnog prava čovjeka. Nakon donošenja deklaracije države su počele donositi svoje ustave te republikanski oblik vladavine.
Prijelazno razdoblje - konfederacija
Kongres je odmah zatim pristupio izradi nacrta temeljnog akta konfederacije čiji su članci stupili na snagu 1771. g kao međudržavni ugovor o prijateljskom savezu suverenih država. Zajedničko tijelo saveza je Kongres u koji svaka država šalje svoju delegaciju, svaka ima po jedan glas bez obzira na veličinu i broj stanovnika. O najvažnijim pitanjima kongres je odlučivao dvotrećinskom većinom glasova svih država. Odluke obvezuju države ali ne i njihove građane. I savez i svaka država imaju pravo istupati u međunarodne odnose. Članci su usvojeni i mogu se mijenjati samo jednoglasnom odlukom svih država članica. Države imaju i pravo istupiti iz konfederaciji.
Ustavna konvencija u Philadelphiji
U poslijeratnoj krizi u svibnju 1776.g. u Philadelphiji se ustavna konvencija koja je zasjedala 4 mjeseca te je u rujnu usvojila ustavni tekst za čije stupanje na snagu se zahtijevala potvrda 2/3 država članica.Ustav je stupio na snagu 1789.g. Dva su pitanja dominirala konvencijom:pitanje nadzora političke vlasti te pitanja uređenja odnosa među državama. Konvenciju je činilo 545 zastupnika većinom posjednika.
Nepovjerenje prema nositeljima vlasti: dioba vlasti
Dioba vlasti između zakonodavne koji obnašaju Kongres, izvršne koju ima predsjednik te sudbene koju obnašaju sudovi u kojima sudjeluju različita tijela i tako nadziru i „koče“ jedni druge.
Jedinstvo uz samostalnost dijelova: federalizam Sukobljavaju se federali i antifederalisti a na prijedlog države Connecticut nađen je kompromis čiji je rezultat dvodomna struktura zakonodavnog tijela:
• Zastupnički dom u koji građani biraju zastupnike (veće države-više zastupnika)
• Senat u koji svaka država šalje po dva člana - senatora..Nastao je klasični ustavni model ustrojstva federalne države. Time su izvorno pomireni interesi velikih i malih država.
Trajnost ustava - najtrajniji ustav na svijetu veoma je kratak, ima 7 dužih članaka te do danas 27 ustavnih amandmana. Razlog njegove trajnosti je u permanentnosti jer omogućuje prilagodbe promijenjenim društvenim prilikama.
Demokratičnost različito o njoj govore razni teoretičari. Neki smatraju da je za razliku od revolucije u Francuskoj ovdje prevladava umjerena orijentacija. Drugi smatraju da je Američki ustav( po svojim odredbama) mogao biti temelj i za demokratski smjer razvitka. Treći kaže da je bio djelo poslovnih ljudi i trgovaca, robovlasnika koji su ga učinili da bi zaštitili svoje interese. Opet neki kažu da je Američki ustav jedan od najvećih izuma na području pravne i političke teorije u povijesti.
Utjecaj ustava na demokratski razvitak Amerikanci se i danas pitaju imaju li oni demokratski ustav zato što su slobodan narod ili obratno. Za takvu zaslužan je predsjednik Wilson( U doba 1. svjetskog Rata) Novim smjerovima koji danas dominiraju humanističkim znanostima je zajedničko što institucije u njihovu sklopu i ustavna pravila smatraju temeljem održanja i napretka modernog društava. Ti smjerovi su:škola nove institucionalne analize , škola ustavnog izboram škola ustavne političke ekonomije te širi znanstveni smjer izbora.

Britanski ustav

Nastanak nepisanog ustava
Iako Britanija nema ustav kao jedinstven svečano donesen dokument nadzakonske pravne snage povijesno joj nedvojbeno pripada prednost u razvitku ustavnosti ustavne vladavine . U Engleskoj se još u 12.st. smatralo da se vladar mora pokoravati Bogu i zakonima koje u to vrijeme istina sam donosio. Ta je vladareva obveza potvrđena Velikom poveljom sloboda( Magna carta libertatum 1215.god.) . Temelja institucija borbe protiv kraljevskog apsolutizma stoljećima je bio Parlament koji se razvio iz Velikog vijeća. Samo u razdoblju dramatičnih revolucionarnih sukoba između kralja i Parlamenta polovicom 17.st. učinjen je pod Oliverom Cromwellom nije proveden. Od tog doba Britanci nikad nisu ponovo pokušali revolucionarnim putem uvesti u cijelosti novi ustavni sustav. Umjesto toga oni su se odlučili za polagano i postupno razvijanje svojih ustavnih institucija uz štovanje svoje tradicije i izbjegavanje bilo kakvog oponašanja tuđih uzora. Tijekom 18.st. uspostavlja se ravnoteža između monarhijske vlasti i Parlamenta. Pojavljuje se Kabinet kao skup vladarevih pomoćnika – ministara te prvi i incijalni oblici preuzimanja političke odgovornosti Kabineta i Prvog ministra pred Parlamentom za odluke koje donosi u ime vladara . Postupno i jača nezavisnost sudbene vlasti . Tijekom 19.st. postupno uspostavljen je sustav predstavničke vlade a izvršna vlast formalno i danas u rukama vladara prelazi na izabrani i odgovorni Kabinet.
Izvori britanskog ustavnog prava su zakoni Parlamenta (statute law, običajna pravila tj. sudske odluke , parlamentarni običaji i pravila (common law ) i ustavni običaji,(konvencije) i tumačenja znanstvenika autoriteta na području ustavnog prava .
1. zakonsko pravo ( statute law) obuhvaća velik broj akata parlamenta koji u cijelosti ili djelomice uređuju područje ustavnog prava. Od onih koji utvrđuju sustav državnih tijela i njihove međusobne odnose najvažniji su: Bill of Rights, The Act of Settlement, zakon o uniji sa škotskom, zakon o parlamentu, zakon o privremenom uređenju Sjeverne Irske, te zakon o Europskoj zajednici.Svi su ovi akti po svojoj pravnoj snazi izjednačeni sa običnim zakonima. Tako je što je zaista izniman primjer 1995. g. Parlament donio amandman na Bill of Rights iz 1689. g. Važni zakoni koji uređuju odnose državnih tijela i građana su: Bill of Rights iz 1689. g., The Habeas Corpus Act 1679. g i zakon o javnom redu iz 1936. g te zakon o pravosuđu iz 1960.g. Velika Britanija nema niti zakon koji bi u cijelosti sadržavao popis ustavnih jamstava sloboda i prava građana.
2. Običajno pravo (Common law) uređuje kvantitativno sve manji dio ustavne materije jer se zamjenjuje zakonskim odredbama. I danas su neka najvažnija načela britanskog ustava uređena isključivo pravnim običajima, primjerice:suverenitet parlamenta, prerogative monarha, politička odgovornost ministara. No uporaba tih pravila uvelike je izmijenjena tim konvencijama.
3. Ustavne konvencije su osobitost britanskog ustavnog prava. Obično se uređuju kao pravila ponašanja ustavnih čindbenika utvrđena dugotrajnim postupanjem koja se smatraju obvezatnim ali ne uživaju sudsku zaštitu,niti zaštitu dužnosnika u domovima Parlamenta. Sankcije za kršenje konvencije koja dolazi u obzir jest političke prirode.

Ustavnost u Francuskoj

Francuski ustavi Drugačiji je tijek imao ustavni razvitak Francuske. Revolucionarni događaji započeti 1789. periodički su se ponavljali izmjenama različitih oblika režima sve do 70-tih godina 19. st., i svi su oni nastojali cjelovitim ustavnim dokumentima stabilizirati prilike u državi. Nakon Revolucije donese je ustav ograničene monarhije 1791. g., nadalje slijede naizmjenično ustavi carstva i republike da bi tek ustavni zakon iz 1875. g. bio uspostavljen relativno stabilan, parlamentarni režim Treće Republike. De Gaulleovim ustavom uspješno je stabilizirano djelovanje političkih institucija nakon trajanja 4. Republike iz 1958.g.
Traženje stabilnosti
Prvo je razdoblje revolucionarnog udara 1789.-1799.g. u kojem se ubrzano nastoje pronaći i uspostaviti nove institucije koje bi trebale značiti potpun prekid s tradicijom pravnog sustava i s pravnim režimom.
Drugo je razdoblje traženja kompromisa koje obuhvaća više od stoljeća i pol, 1799-1758.g. u kojem se gradi novi stabilizirani ustavnopravni sustav. Konačni kompromis je donese 1958. –Ustavom 5. Republike.

Ustavnost u socijalističkim zemljama

U razvitku svih socijalističkih zemalja ustav i ustavnost predstavljali su na prvom mjestu sredstva kojima se prikrivala zbilja jednostranačke ili pak osobne diktature komunističkih partija i vođa. Ustavi su se donosili radi stvaranja novog oblika narodne demokracije. Nametnuta marksistička ideologija po drugi put državnim i političkim aparatom prisile onemogućavala je rješavanje razvojnih problema društva. Primjer staljinskog ustava koji je služio kao pokriće strahovite diktature s osloncem na represivni državni aparat to najbolje ilustrira. Možemo ga zvati i tkz. Semantički ustav. Također i ustavnost SFRJ iz 1984.je predstavljao ideološku tvorevinu koja je prikrivala koncentraciju vlasti u političko vrhu saveza komunista, ali u jednom svom aspektu omogućio je RH-oj da se konstituira kao država.

Baršunaste revolucije u istočnoj i Srednjoj Europi

Među režimima komunističkih država je bilo znatnih razlika.Međutim svima je više ili manje bio zajednički jedan oblik kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju , zabrana političke opozicije te nepostojanje djelotvorne sudbene zaštite ustavom zajamčenih sloboda i prava. Već od početka 80-tih godina 20.st. neuspjeh tih režima da osiguraju gospodarski prosperitet i stabilan razvitak postao je očit u potpunosti. U zemljama Istočne i Srednje Europe socijalistički poredak nametnut je vanjskom oružanom silom i moguće ga je održati samo dok ta sila djeluje. Pojava demokratskih društvenih pokreta otpora i građanske neposlušnosti pokazala je kako otpor represije traje i nakon najstrožih mjera prisile. To je očito i u SSSR –u nakon što je Brežnjeva (poslije smrti) zamijenio Gorbačov(Rusija).Gorbačovljeva glavna zasluga jest u tome što je priznao kako je Sovjetski Savez izgubio u trci u naoružavanju tijekom hladnog rata i nalazi se na rubu propasti koju bi mogle spriječiti jedino hitne i radikalne reforme. U reformiranju sustava prednjačile su Poljska i Mađarska ali su procesi djelovali i u onim zemljama gdje su se najviše prikrivali kao što su bile Istočna Njemačka i Rumunjska. Tijekom jeseni i zime 1989.god. događaji su se dramatično ubrzali i komunistički režimi su padali redom U Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj , uz Mađarsku i Poljsku, te Bugarsku i Albaniju. U svim tim zemljama , uz iznimku slabog iako spektakularnog oružanog sukoba u Bukureštu , snažni represivni režimi su se urušili. Na čehoslovačkom primjeru tako je skovana sintagma „ baršunasta revolucija „ . U Sovjetskom Savezu Gorbačov se uspio održati sve do kolovoza 1991.god. kad je donesena odluka o raspuštanju Saveza i napuštanju komunističkog sustava uz zabranu djelovanja komunističke partije.

Ustavnost u novim demokracijama

Tri su složena zadatka pred tvorcima ustava novih demokracija a to su:
1. prijelaz iz kontrolirane planske u tržišnu ekonomiju
2. prijelaz iz jednopartijske vladavine u višestranačku demokraciju
3. prijelaz iz sustava arbitrarne i neograničene vlasti prema ustavnoj vladavini i pravnoj državi
Time se sve navedene države suočavaju s problemima uspostave novog društvenog i ustavnog poretka. Propast višenacionalnih federacija u Sovjetskom Savezu , Čehoslovačkoj i Jugoslaviji dovela je do nastanka propasti i priznanja neovisnosti velikog broja novih država na temelju međunarodnog priznatog prava naroda na samoopredjeljenje ali je otvorila pitanje zaštite prava nacionalnih manjina. Bivše komunističke zemlje suočavaju se s problemom pretvorbe cjelokupne društvene , gospodarske i pravne strukture i umjesto očekivanih 5 godina najčešće je za to potrebno i do 25 godina. Tijekom razdoblja 1991-1997 najveći broj novih europskih demokracija donio je svoje nove ustave: Bugarska , Rumunjska , Makedonija, Estonija , Slovačka , Poljska , Latvija , Slovenija , Rusija ( Mađarska u tijeku ).



GLAVA III.

SLOBODE I PRAVA ČOVJEKA I GRAĐANINA

Prvi naraštaj: Deklaracije prava čovjeka i građanina iz 18. st.

Kao i sama pojava ustavnosti, jamstva prava i sloboda imaju svoje korijene u povijesti britanske države u dokumentima kao što su npr. Magna Carta Libertatum iz 1215., Pettion of Rights iz 1628.g. te Habeas Corpus Act iz 1689. g. Virginijska deklaracija donesena je 1776. i smatra se da je utjecala na tvorca francuske deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. g.
Američka deklaracija nezavisnosti: Svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Stvoritelja određenim neotuđivim pravima, među kojima su pravo na život, slobodu i traganje za srećom.

Drugi naraštaj: socijalna i gospodarska prava

Drugi naraštaj: socijalna i gospodarska prava javljaju se u ustavima kao „drugi naraštaj“ prava čovjeka i građanina tek na početku 20. st. U Ustave se osim klasičnih, tzv. klasičnih negativnih prava koja su usmjerena na zaštitu privatne sfere pojedinca od djelovanja državnih vlasti, unose ih pozitivna prava koja znače dužnost države da pojedincima osigura određenu sigurnost ili ostvarivanje određenih interesa. Socijalne države nastoje osigurati svojim građanima određen stupanj socijalne sigurnosti. Pozitivna prava se ne mogu štititi sudbenim putem. Njemački ustav iz 1919. g. (Weimarski Ustav) uključio u popis sloboda i prava niz takvih prava, od kojih su najvažnija pravo na rad i sloboda rada. Ustav SSSR-a uključuje u svoje odredbe: pravo na rad, pravo na odmor, itd.

Međunarodni standardi prava čovjeka

Međunarodni dokumenti
Američki predsjednik Roosevelt naznačio je kao ciljeve naprednog čovječanstva ozbiljenje 4 temeljne slobode. One uključuju dva negativna i dva pozitivna prava. Sloboda govora, sloboda vjerovanja, sloboda od straha i sloboda od oskudice. Shvaćanje kako poštivanje i zaštita ljudskih prava nije i ne može biti isključivo unutarnja stvar svake od država izražaj je u Povelji Organizaciji ujedinjenih naroda koja u članku 1. kao jedan od ciljeva organizacije UN određuje „promicanje i poticanje“ poštovanja prava čovjeka i temeljnih sloboda za sve bez obzira na rasu, spol, jezik, ili vjeru. Opća skupština OUN usvojila je 10.12.1949. g. opću deklaraciju o ljudskim pravima, i taj se nadnevak slavi kao Međunarodni dan prava čovjeka. Na temelju načela Deklaracije usvojena su 1966. g. dva važna dokumenta: Međunarodni pakt o građanskim i politički pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda usvojena je 1950. a stupila na snagu 1953.g. Europska socijalna povelja usvojena je 1961. Sustav je nadopunjen Europskom konvencijom o sprječavanju mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Ti međunarodno-pravni dokumenti danas obvezuju sve države članice Vijeća Europe. Hrvatska je u listopadu 1997. g. ratificirala i Europsku okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina, kao i Europsku povelju o lokalnoj samoupravi.

Osobne slobode i prava u Hrvatskom Ustavu

Temeljne odredbe
Pravo na život slobodu i integritet osobnosti
Ustav RH jamči svakom ljudskom biću pravo na život te kao logičnu posljedicu određuje: U RH nema smrtne kazne. Što se tiče prava na život nameću se tri bitna pitanja:
• Što je sa smrtnom kaznom u vrijeme rata
• Može li se ljudsko biće odreći prava na život i zahtijevati primjenu eutanazije, usmrćenja iz milosrđa
• Je li embrij ljudsko biće i čini li pobačaj kazneno djelo ubojstva

Prava uhićenih i osuđenih osoba

Presumpcija nedužnosti
Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja . Prema tome niti otvaranje istrage , vođenje sudbenog postupka , priznanje pa i sama prvostupanjska sudska presuda još ne konstituira krivnju okrivljenika. Tek nakon pravomoćnosti sudske presude određena se osoba može smatrati krivcem za određeno djelo. Iz presumpcije nedužnosti okrivljenika, slijedi niz ustavnih odredbi koje trebaju zaštititi okrivljenu osobu i omogućiti joj obranu od optužbe.
Uhićenje postupak uhićenja koje provodi policija posebice je važan i osjetljiv problem s motrišta zaštite prava čovjeka. Ustav u članku 24. propisuje : Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog, ili na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode. Prema stavku 2. čl. 24 Ustava Redarstvo može bez sudbenog naloga uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom ali uz obvezu da takvu osobu odmah preda sudu. Pritom uhićena osoba mora odmah biti obaviještena o razlozima uhićenja kao i o svojim zakonom utvrđenim pravima. Uhićena osoba se ima pravo žaliti nadležnom sudu koji je bez odgode dužan odlučiti o zakonitosti lišenja slobode. Sa svakim se uhićenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Svatko tko je pritvoren ili optužen zbog kaznenog dijela, ima pravo u najkraćem roku određenom zakonom biti izveden pred sud te u zakonskom roku biti oslobođen ili osuđen. Ta je odredba važna da bi se spriječilo dugotrajno držanje osoba u policijskom pritvoru u kojem im se mogu skratiti temeljna prava na obranu što ih jamči sudbeni postupak. Bit te norme odredio je još 1679. britanski Habeas Corpus Act. Pritvorenik se uz zatvorsko jamstvo može pustiti da se brani sa slobode. Jamstvo u pravilu znači polaganje sudski utvrđenog novčanog iz osa kojeg osumnjičeni gubi ako se ne odazove pozivu suda.
Prava osumnjičenog ili okrivljenog
Ustavom (čl. 29) joj se jamče sljedeća prava:
1. na pravično suđenje pred nadležni sudom ustanovljenim zakonom
2. biti u najkraćem roku izvještena o razlozima optužbe i dokazima koji je terete.
3. uzeti branitelja i nesmetano s njim općiti kao i biti upozoren na svoja prava.
4. da mu se sudi u njegovoj nazočnosti , ako je dostupan sudu te braniti se sam ili uz pomoć branitelja koji je sam izabrao.
5. ne smije se siliti da iskazuje protiv sebe ili da prizna krivnju. Dokazi koji su pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudbenom postupku.
Pravne posljedice osude (čl. 30)
Osoba koja je osuđena ili izdržala svoju kaznu čelno se smatra jednakom svim drugima. Jedino kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može u skladu sa zakonom imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.
Načelo zakonitosti u kaznenim stvarima (čl. 31)
Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje je prije nego što je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odrediti će se takva kazana. Utvrđuje se i načelo ne bis in idem koje znači da nitko ne može biti suđen za djelo za koje je već bio osuđen na temelju pravomoćne sudske odluke.Ne može se ponoviti kazneni postupak protiv osobe koja je oslobođena pravomoćnom presudom.

Osobna prava

Jamstvo osobnog života, ugleda i časti- jamče se svakomu građaninu
Sloboda kretanja
Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište. Svaki građanin RH ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvo i bilo kada se vratiti u domovinu.
Pravo utočišta-azil(čl. 33)
Strani državljani i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u RH osim ako su progonjeni za nepolitičke zločine i djelatnosti oprečne temeljnim načelima međunarodnog prava. Stranac koji se zakonito nalazi na teritoriju RH ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi osim kada se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodni ugovorom i zakonom.
Nepovredivost doma
Dom je nepovrediv. Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočna pri pretrazi doma ili drugog prostora. Redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka ako je to neophodno.
Tajnost dopisivanja
Ograničenja se mogu propisati jedino ako je to nužno za zaštitu sigurnosti Republike ili provedbu kaznenog postupka.
Osobni podaci
Svakome se jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Bez pristanka osobe na koju se odnose osobni podaci se mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom.
Sloboda mišljenja obuhvaća : slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, zatim slobodu govora i javnog nastupa, slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjena je cenzura. Novinari imaju slobodu izvještavanja i pristupa informacijama.
Sloboda vjeroispovijedi
Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su u skladu sa zakonom javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

Politička prava i slobode

Sloboda udruživanja
Građanima je zajamčeno pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih interesa il zauzimanja za svoja uvjerenja i ciljeve. Građani mogu slobodno osnivati političke stranke i druge udruge, uključivati se u njih ili iz njih istupati.
Političke stranke slobodno se osnivaju ali to mora biti po teritorijalnom načelu. Nije joj dozvoljeno nasilno ugrožavanje demokratskog ustavnog poretka., npr. ustavni sud RH je 1994. g. donio odluku o zabrani srpske demokratske stranke koja je 19991. g. pokrenula i vodila pobunu protiv Republike.
Jednaka dostupnost javnih službi
Svaki građanin ima pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe. Zabranjena je primjena bilo kojeg kriterija „političke podobnosti“ , kojim bi se prednost davala građanima opredijeljenim za određenu političku stranku i slično.
Pravo na javno okupljanje
Svim se građanima priznaje pravo na mirno okupljanje i javno okupljanje. Opravdanost zabrane mora istodobno biti jasna i izravna. Policiji se svako masovno okupljanje može učiniti prijetnjom javnom redu i miru.
Biračko pravo
Opće i jednako, pasivno i aktivno pravo imaju svi državljani RH s navršenih 18. godina. Biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajni glasovima. U izborima za zastupnički dom, sabor i predsjednika Republike ostvarivalo je biračko pravo. RH osigurava i svojim državljani koji se u doba izbora zateknu izvan njenih granica tako da mogu glasovati u državama u kojima se nalaze ili na neki drugi način određen zakonom.
Pravo peticije koji podnosi pojedinac ili skupina građana sastoji se u pravu obraćanja državnim tijelima. Svaki građanin ima pravo slati pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor.
Dužnost obrane Republike je dužnost svih za to sposobnih građana. No građani koji zbog svojih vjerskih ili moralnih nadzora nisu voljni uzeti oružje u ruke imaju pravo pozvati se na to.

Gospodarska prava

Prava vlasništva
Ukinuta su ograničenja vlasništva uvedena u komunističkom režimu. Nositelj vlasničkog prava njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru. Kod privatizacija postoji problem jer stvari često nemaju vlasnika.(titulara) već su „društvene“ pa to otežava primjenu određenih modela pretvorbe. Drugi problem je vraćanje imovine oduzete u prijašnjem režimu(prijašnjim vlasnicima) što zahtijeva golema sredstva.
Poduzetništvo i tržište su temelj gospodarskog ustrojstva RH. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjeni su monopoli. Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala.
Izvlaštenja (eksproprijacija)
Određeni zahvati koji se sastoje u ograničavanju ili čak oduzimanju vlasništva mogu ipak biti nužni u javnom interesu, primjerice pri gradnji velikih objekata, cesta i slično. Vlasniku se za oduzeto plaća po tržišnoj cijeni.
Porezni sustav
Svatko je dužan u podmirenju javnih troškova, ali u skladu sa svoji gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.
Dobra od interesa za Republiku
Pod njenom osobitom zaštitom se nalaze: more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog gospodarskog i ekološkog značenja.

Socijalna prava

Pravo na rad i sloboda rada ima svatko i svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakome je od jednakim, uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.
Pravedna naknada za rad i uvjeti rada
Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji dostojan život. Najduže radno vrijeme određuje se zakonom. Svaki zaposleni ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ovih se prava ne može odreći.
Socijalna sigurnost
Pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom. Prava u s vezi porođajem, materinstvom i njegom djece uređuju se zakonom. Čl. 57. određuje: slabijim, nemoćnim,i drugim zbog nezaposlenosti za rad nezbrinutim građanima država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. Posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba.
Sindikalno organiziranje i pravo na štrajk
Radi zaštite svojih gospodarskih i socijalnih interesa , svi zaposleni imaju pravo osnivati sindikate i slobodno u njih stupati i iz njih istupati. Sindikati mogu osnivati saveze i udruživati se u međusobne sindikalne organizacije. Pravo na štrajk se jamči kao neograničeno pravo zaposlenih osim u oružanim snagama , redarstvu državnoj upravi i određenim javnim službama gdje se ono može zakonom ograničiti.
Ustavno pravna zaštita obitelji
Obitelj je pod osobitom zaštitom države.Zakonom se uređuju brak i pravni odnosi u braku , izvanbračnoj zajednici i obitelji. Država štiti materinstvo , djecu i mladež te stvara socijalne , kulturne , odgojne , i dr. uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Djeca su dužna brinuti se za svoje stare i nemoćne roditelje.

Kulturna prava
Pravo na školovanje
Osnovno školovanje je besplatno i obvezno. Svakome je dostupno pod jednakim uvjetima srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima.
Autonomija sveučilišta
Sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju u skladu sa zakonom . Međutim problem državnih utjecaja na sveučilište ostaje i dalje prisutan već zbog te činjenice da te ustanove samo malim dijelom mogu sebe same financirati. Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.

Ekološka prava

Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava pravo građana na zdrav okoliš. Građani , državna , javna i gospodarska tijela i udruge dužni su u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi , prirode i ljudskog okoliša.

08.09.2008. u 14:18 • 0 KomentaraPrint#

DRUGA GODINA-Obiteljsko pravo(Seminarski rad)

UVOD



U suvremenim pravnim sustavima kao životne zajednice u koje ljudi stupaju najčešće spominjemo zajednice kao što je brak, izvanbračna zajednica ili pak jednospolna zajednica. U suvremenim pravnim sustavima rijetke su ili pak manjeg značaja promjene odredaba o braku, a osobito o sklapanju braka(npr. oblik sklapanja ili tradicionalne pretpostavke za brak). Ograničenih izmjena propisa bilo je u hrvatskom bračnom pravu npr. u vezi s bračnom smetnjom krvnog srodstva, koje se u obiteljskopravnoj teoriji ne smatraju važnima za pravo građana na sklapanje braka, a ni pravotehnički besprijekornima. Brak i izvanbračnu životnu zajednicu žene i muškarca te njihove podoblike koji ovise o okolnostima u kojima je nastao ili se ostvaruje odnos roditelja i djece, u suvremenim europskim pravnim sustavima uređuju propisi koji se usklađuju s međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima.

U pogledu drugih životnih zajednica zamjetno je da sve više europskih država propisuje i sadržajno proširuje pravne učinke izvanbračne životne zajednice žene i muškarca. Takvoj zajednici u hrvatskom pravnom sustavu priznat je nasljednopravni učinak odredbama koje nisu valjano usklađene s odgovarajućim obiteljskopravnim pravilima.

U novije vrijeme traju rasprave treba li pravno priznati odnosno da li i kako normativno urediti životne zajednice istog spola. Pojavili su se i prvi primjeri propisa koji odstupaju od pravila da je brak pravni institut koji je namijenjen isključivo osobama različitog spola.Također treba napomenuti da je sve više zemalja koje pravno reguliraju životne zajednice osoba istog spola. Nameću se brojni razlozi protivljenja takve vrste zajednice kao što je pitanje pravo na sklapanje braka takvih osoba, o posvojenju djece, o medicinskoj oplodnji.

Brak je zakonom uređena zajednica žene i muškarca.

Izvanbračna zajednica u smislu zakona je zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.












1. BRAČNO PRAVO I BRAK


1.1. Bračno pravo

Bračno pravo je skup propisa sa kojima se uređuje brak i odnosi u braku.Ono je dio obiteljskog prava i sadrži norme koje braku daju obilježja i značenje obiteljskog pravnog instituta. Brak pravno uređuju odredbe kojima su propisane pretpostavke i postupak za njegovo zasnivanje i prestanak. Strogost propisa važno je obilježje bračnog prava. Međutim ima osobnopravnih učinaka braka koji nisu uređeni strogim propisima nego je bračnim drugovima dopušteno da i urede sporazumom(npr. prezime žene i muža nakon sklapanja braka, mjesto stanovanja.)
U ranim razdobljima društvenog razvitka na ljudsko ponašanje utjecale su običajne i moralne norme. Tek u društvima na višim razinama civilizacije nastaju pravna pravila iz kojih će se razviti bračno pravo. Tijekom europske povijesti nastala su dva temeljna modela prava(germansko i rimsko)Razlika je u tome što iz rimskog prava potječe pravio po kojem brak nastaje suglasnošću volja muškarca i žene nasuprot germanskoj formi sklapanja braka u kojoj je žena najčešće objekt. Normiranje svjetovnog prava jedna je od posljedica Francuske revolucije; nakon Ustava iz 1791. u Francuskoj je zakonom uvedena građanskopravna forma sklapanja braka, nazvana civilni brak. Građanske kodifikacije iz 19. st.uređuju bračne odnose u skladu s pravilom da je muž glava obitelji. Žena je pravno nesamostalna.nakon 2. svjetskog rata u bračnom pravu dolazi do znatnih promjena. Povećan je broj zemalja u kojima je propisan obvezatan građanski brak.Liberaliziran je režim raskida braka na zahtjev muža ili žene uvođenjem sporazumnog razvoda. O srednjovjekovnom razdoblju postoji zajednička ocjena da je tijekom 5 stoljeća crkva na zapadu imala gotovo isključivu nadležnost u bračnim stvarima. U hrvatskoj je izvor obiteljskog prava početkom 19. st. bio Austrijski opći građanski zakonik koji odredbe bračnog prava sadrži u dva poglavlja.Ono nije istodobno stupilo na snagu u svim područjima. Sklapanje braka je bilo u nadležnosti države dok je crkveno vjenčanje uvedeno kao fakultativni oblik sklapanja braka. Brak je bio razrješiv bez obzira na vjersku pripadnost građana i u svim bračnim starima postojala je isključiva nadležnost redovnih sudova. Radikalna promjena bračnog prava nastupila je za hrvatsku nakon drugog svjetskog rata u okviru nekadašnje Federativne Narodne Republike jugoslavije. Sve stečene propise na dotadašnjim pravnim propisima zamijenio je novi izvor bračnog prava, tj Osnovni zakon o braku iz svibnja 1946.g. Federalne jedinice bile su ustavnopravno ovlaštene dopunjavati osnovne zakone, pa je tako u Hrvatskoj izvor bračnog prava bio OZB, dopunjen s dva republička zakona.Osnovni zakon o braku je ozakonio obvezatan građanski brak a za odnose u braku vrijedilo je načelo ravnopravnosti žene s mužom i zaštite djece. Ustavnom reformom (1971-1974) promijenjena je zakonodavna nadležnost pa su odredbe Osnovnog zakona o braku kao saveznog zakona prestale vrijediti. Postupak donošenja izvornog republičkog zakonodavstva potrajao je do 1978. g. kad je tadašnja SRH prvi put samostalno regulirala sve obiteljske odnose Zakonom o braku i porodičnim odnosima. U tom zakonu bračno pravo regulirano je u nekoliko skupina odredaba ( o postupku i pretpostavkama za sklapanje braka, o osobnim pravima i dužnostima bračnih drugova te o prestanku braka.)Posebnom odredbom propisano je sklapanje braka u inozemstvu. Norma omogućuje državljanima RH sklapanje braka pred ovlaštenim konzularnim predstavništvom ili diplomatskim predstavništvom Republike Hrvatske.



1.2.Brak


1.2.1. Pojam i obilježje braka


Brak je zakonom utvrđena zajednica muškarca i žene.
Brak je društveni odnos koji je tijekom vremena postao pravno uređen odnos i poseban obiteljsko pravni institut. Ne može se definirati u sveopćem značenju za sve narode i za sva vremena. Moderni zakonodavac se suzdržava od pokušaja da predoči neku određenu sliku braka. U europskim zemljama razvile su se o braku određene općepriznate predodžbe. Temeljne predodžbe o braku povezane su u s nekoliko njegovih trajnih obilježja kao što su:
• Načelo pristanka na brak a to znači da se brak može zasnovati samo na slobodnoj odluci muškarca i žene.
• Monogamija jer se u kršćanskom kulturnom krugu brak shvaća kao duhovna i tjelesna zajednica
• Trajnost u načelu do kraja života što znači njegovu načelnu no ne i apsolutnu nerazrješivost.ravnopravnost i partnerstvo bračnih drugova.


1.2.2 Sklapanje braka


Sklapanjem braka nastaje novi pravni odnos. Pravno uređenje tog odnosa sastoji se u propisivanju sadržajno različitih pravnih pravila. Dio tih pravila čine norme o sklapanju braka, a u njima pravni poredak određuje tko može sklopiti brak, pretpostavke za brak te postupak sklapanja braka. Brak se prema odredbi obiteljskog zakona može sklopiti suglasnom izjavom žene i muškarca građanskom i vjerskom obliku. Pravo na sklapanje braka priznato je i zaštićeno u međunarodnom sustavu prava čovjeka.
Osobe koje namjeravaju sklopiti brak osobno podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele sklopiti brak.Uz prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige rođenih, a kada je to potrebno i druge isprave.
Matičar će na temelju izjava osoba koje žele stupiti u brak, a po potrebi i na drugi način , provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka. Ako utvrdi da nije ispunjen ni jedan od uvjeta, matičar će usmeno saopćiti osobama koje žele sklopiti brak da ga ne mogu sklopiti i o tome sačiniti službenu zabilješku.
Matičar u dogovoru s budućim bračnim partnerima određuje rok za sklapanje brak, koji ne može biti prije od 30 dana od dana pojavljivanja. Iznimno kada za to postoje opravdani razlozi,matičar može odobriti sklapanje braka prije isteka roka.
Matičar će preporučiti budućim bračnim partnerima da se, do dana sklapanja braka, uzajamno izvijeste o stanju zdravlja, da posjete obiteljsko savjetovalište i upoznaju se sa stručnim mišljenjem i uvjetima za razvoj skladnih bračnih i obiteljskih odnosa, kao i da posjete ustanove u oblasti zdravstva radi upoznavanja s mogućnostima i prednostima planiranja obitelji. Matičar će buduće bračne partnere upoznati s mogućnošću uređenja imovinskih odnosa iz članka 258 ovog zakona. Matičar će buduće bračne partnere upoznati s mogućnošću sporazumijevanja o prezimenu iz članka 31. ovog zakona i uzeti će njihove izjave o prezimenu.
Ako na dan određen za sklapanje braka ne dođu jedan ili oba buduća bračna partnera, a izostanak ne opravdaju, smatrat će se da je prijava namjere sklapanja braka povučena.
Sklapanje braka vrši se na svečan način u posebno određenoj općinskoj prostoriji. Na zahtjev budućih bračnih partnera matičar može odobriti da se brak sklopi na drugom mjestu, ukoliko za to postoje opravdani razlozi. Sklapanje braka se može odobriti izvan prostorije i ako ne postoje opravdani razlozi, u kom slučaju su dužni da plate naknadu, čiju će visinu odrediti mjerodavni općinski organ uprave.
Brak sklapaju bračni partneri u nazočnosti matičara i dva svjedoka.
U naročito opravdanim slučajevima, mjerodavni općinski organ uprave može rješenjem dozvoliti da se brak sklopi ako je nazočan samo jedan budući bračni partner i opunomoćenik drugog. U punomoći, koja mora biti ovjerena od strane suda ili javnog bilježnika, moraju biti točno navedeni osobni podaci davatelja punomoći, opunomoćenika i osobe koje opunomoćenik želi sklopiti brak i datum izdavanja punomoći.Punomoć važi 60 dana od dana ovjere.
Svjedok pri sklapanju braka može biti svaka punoljetna osoba koja ima poslovnu sposobnost.
Sklapanje braka počinje izvješćem matičara da su nazočni budući bračni partneri i da je na temelju njihovih izjava, izjava svjedoka i isprava utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za postojanje i punovažnost braka.
Nakon što utvrdi da na njegovo izvješće nema prigovora, matičar će upoznati buduće bračne partnere s njihovim pravima i dužnostima i značajem braka. Matičar će posije upitati pojedinačno svakog od budućih bračnih partnera da li pristaje da međusobno sklope brak.
Brak je sklopljen kada budući bračni partneri izjave svoj pristanak. Nakon pristanka matičar objavljuje da je brak sklopljen. Matičar upisuje u matičnu knjigu vjenčanih sklopljeni brak i izjave o prezimenu uzete sukladno članku 20 ovog zakona.Nakon što se bračni partneri, svjedoci i matičar potpišu u matičnu knjigu vjenčanih matičar bračnim partnerima odmah izdaje izvod iz matične knjige vjenčanih.
Bračni partneri koji žele, nakon sklopljenog braka pred matičarom, sklopiti brak i pred vjerskim službenikom , dužni su mu predati izvod iz matične knjige vjenčanih.


1.2.3. Pretpostavke za sklapanje braka


Obiteljski zakon propisuje dvije skupine pretpostavka za sklapanje braka. Svaka od njih temelji se na određenoj vrsti razloga zbog kojih pravi sustav ne dopušta sklapanja braka. Postoji razlika u pravnim sankcijama. Prvu skupinu čine pretpostavke bez čijeg nastupanja brak pravno uopće ne nastaje, a to su pretpostavke za postojanje braka. Za povredu odredaba o tim pretpostavkama sankcija je radikalna jer ne nastaju pravne posljedice braka. Druga kategorija pretpostavaka ne djeluje na nastanak odnosno postojanje braka, ali utječu na njegovu pravnu valjanost. To su pretpostavke za valjanost braka i obuhvaćaju slučajeve kad nastaju pravne posljedice braka, a sankcija za povredu sastoji se u mogućnosti poništenja braka.


1.2.3.1. Pretpostavke za postojanje braka


Brak sklapaju suglasnom izjavom žena i muškarac pred matičarom. Matičar je državni službenik. Bračni partneri mogu nakon sklopljenog braka pred matičarom sklopiti brak i pred vjerskim službenikom.
Za postojanje braka potrebno je:
1. da su budući bračni partneri različitog spola
2. da su budući bračni partneri izjavili pristanak za sklapanje braka
3. da je pristanak izjavljen pred matičarom
Ako pri sklapanju braka nije bio ispunjen neki od uvjeta ne nastaju pravni učinci braka.
Pravo na tužbu da li brak postoji ili ne postoji pripada svakoj osobi koja za to ima pravni interes, kao i organu skrbništva.


1.2.3.2 Pretpostavke za valjanost braka


Pretpostavkama za valjanost braka reguliraju se slučajevi u kojima se smatra da sklapanje (određenog) braka nije društveno poželjno. U načelu, svakom je dopušteno sklopiti brak jer je sadržaj i smisao braka zasnivanje životne zajednice dviju osoba različitog spola. Pravo na sklapanje braka u dokumentima zajednice priznato kao pravo čovjeka i zaštićeno u sustavu ljudskih prava. Pretpostavke za valjanost braka su okolnosti određene zakonom koje se u teoriji nazivaju bračnim smetnjama, njihov je smisao da se spriječi sklapanje braka. Povreda zakonskih odredaba o pretpostavkama za valjanost braka sankcionirana je obiteljskopravnom sankcijom koja se sastoji u tome da brak nije valjan i da na njega primjenjuju odredbe o poništenju braka. Broj pretpostavki za valjanost braka u znatnom broju zakonodavstva nije velik.
Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku
Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje. Iznimno, sud može u izvanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja nesposobna za rasuđivanje ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obveza koje iz njega proizlaze,te da je brak očito u njezinome interesu.
Brak se ne mogu sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i pobočnoj crti do četvrtog stupnja uključivo. Ovo se primjenjuje i na odnos nastao potpunim posvojenjem.
Brak ne mogu sklopiti posvojitelj i njegovo posvojče u slučaju nepotpunog posvojenja
Brak se ne može sklopiti između:svekra i snahe, zeta i punice, očuha i pastorke i maćehe i pastorka, bez obzira da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo. Iznimno, sud može u izvanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka rodnicima iz stavaka 1. ovog članka ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.
Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina života. Iznimno, sud može u izvanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života ako utvrdi da postoje opravdani razlozi, da je osoba tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizlaze iz braka i da je brak u njezinom interesu.
Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini. Zabluda o osobnosti bračnog partnera postoji kad se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi dugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene s drugim muškarcem i ranije osude zbog kaznenog djela učinjenog protiv dostojanstva i morala.


1.2.4. Osobna prava i dužnosti bračnih partnera


Brak je pravni institut i njegovim sklapanjem nastaju za bračne partnere učinci, tj. pravne posljedice koje regulira pravni sustav. Dio pravnih učinaka proizlazi iz bračnog odnosno obiteljsko zakonodavstva pravne posljedice nastanka i prestanka braka regulirane su i drugim propisima.S obzirom na individualno i društveno značenje braka pravnim se normama ne mogu izraziti svi aspekti odnosa između bračnih partnera. U obiteljskom zakoni učinci braka regulirani su na više mjesta. Najprije su u drugom dijelu tog zakona sadržane odredbe o osobnim pravima i dužnostima bračnih partnera.Prava i dužnosti mogu se podijeliti na osobna i imovinska.
Bračni partneri su ravnopravni u braku. Bračni partneri su dužni jedan drugome biti vjerni, uzajamno se poštovati i pomagati. Bračni parovi uzajamno uređuju mjesto stanovanja. Bračni partneri sporazumno i ravnopravno odlučuju o rađanju i podizanju djece, o uređenju međusobnih odnosa i objavljivanju poslova u bračnoj , odnosno obiteljskoj zajednici.
Budući bračni partneri se mogu sporazumjeti da će nakon sklapanja braka:
a) svaki zadržati svoje prezime
b) kao zajedničko prezime uzeti prezime jednog od njih
c) kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna duga o čijem će se redoslijedu sporazumjeti
d) svaki od njih ili samo jedan bračni partner svom prezimenu dodati prezime drugog bračnog partnera
e) svaki od njih ili samo jedan bračni partner prezimenu bračnog partnera dodati svoje prezime.

1.2.5 Prestanak braka


Brak prestaje smrću bračnog partnera, proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim, poništajem i razvodom braka. Ako je nestali bračni partner proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je u pravomoćnoj odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti. Brak prestaje poništajem i razvodom kad presuda suda o poništaju odnosno razvodu postane pravomoćna.
U slučaju poništaja ili razvoda braka svaki od bračnih partnera može zadržati prezime koje je imao u vrijeme prestanka braka. Za zadržavanje prezimena u slučaju poništaja braka nužan je pristanak bračnog partnera koji nije odgovoran za poništaj


1.2.5.1. Poništenje braka


Brak će se poništiti ako se utvrdi da prigodom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uvjeta za punovažnost braka predviđenih u čl. Od 10 do 16. ovog zakona.
Brak će se poništiti ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života.
Pravo na tužbu za poništaj braka iz razloga navedenih u čl. 10 i 35. ovog zakona pripada bračnim partnerima, svakoj osobi koja ima pravni interes da brak bude poništen i organu skrbništva. Sud neće poništiti novi brak koji je sklopljen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od partnera, ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave.
Pravo na tužbu za poništaj braka za vrijeme dok traje razlog iz članka 11. ovog zakona pripada bračnim partnerima i organu skrbništva. Nakon prestanka razloga iz članka 11. ovog zakona pravo na tužbu za poništaj braka pripada samo bračnom partneru kojemu je vraćena poslovna sposobnost, odnosno koji je bio nesposoban za rasuđivanje. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine do prestanka nesposobnosti za rasuđivanje, odnosno u roku od jedne godine od pravomoćnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti
Pravo na tužbu za poništaj braka u slučajevima iz čl. 12 i 13 ovog zakona pripada bračnim partnerima i organu skrbništva.
Pravo na tužbu za poništaj braka koga je bez dozvole suda sklopila osoba koja nije navršila 18 godina pripada organu skrbništva, malodobnom bračnom partneru i njegovim roditeljima. Sud može zahtjev za poništaj braka ako su u vrijeme sklapanja braka postojali ili su naknadno opravdani razlozi zbog kojih je mogao dozvoliti sklapanje ovog braka prije punoljetnosti partnera.Brak se ne može poništiti nakon što je malodobni bračni partner navršio 18 godina života, ali bračni partner koji je postao punoljetan može podnijeti tužbu za poništaj braka u roku od jedne godine.
Poništaj braka sklopljenog u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom može tražiti samo bračni partner koji je pod utjecajem prijetnje sklopio brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana kada je opasnost od izvršenja djela prijetnje prestala, a bračni partneri su za to vrijeme živjeli zajedno. Poništaj braka sklopljenog u zabludi može tražiti samo bračni partner koji je u zabludi pristao na brak. Tužba se može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za zabludu, a bračni partneri su živjeli zajedno. Poništaj braka zbog spoznaje o zarazni bolestima može tražiti samo bračni drug kome su zatajene činjenice o zdravstvenom stanju drugog bračnog druga.Poništaj braka pokrenuti bračni drug zbog teških i neizlječivih psihičkih poremećaja drugog bračnog druga. Poništaj braka može pokrenuti bračni drug protiv drugog bračnog druga koji je prešutio veće obveze stečene prije braka iz članka 261. ovog Zakona.



1.2.5.2. Razvod braka

Bračni partner može zahtijevati razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.
Razvod braka se može zahtijevati tužbom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka.
Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života.
Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka:
a) ako je od sklapanja braka proisteklo najmanje šest mjeseci
b) ako postoji sporazum bračnih partnera, sklopljen u postupku posredovanja, o ostvarivanju roditeljske skrbi, uzdržavanja djeteta, uvjetima i načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem koji ne ostvaruje roditeljsku skrb i uzdržavanju bračnog partnera.
Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije u djetetovom interesu.



















2. IZVANBRAČNE ZAJEDNICE


Heteroseksualna izvanbračna zajednica slična je braku jer obje zajednice imaju istovrsne životne sadržaje, a sve češće i u sve više europskih zemalja i jednako regulirane pravne učinke. Za razliku od braka izvanbračna zajednica zasniva se i raskida neformalno, pa u pravnom uređenju nema propisa o pretpostavkama za njihov nastanak i prestanak. Koliko izvanbračnih zajednica u određenom društvu ima nije poznato, no sve je više onih koji tvrde da je broj izvanbračnih zajednica u porastu. U hrvatskom zakonodavstvu prava osoba koje odluče živjeti u izvanbračnoj zajednici regulira obiteljsko zakonodavstvo. U Obiteljskom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine donesen u 2005-oj godini članak 3. kaže da je izvanbračna zajednica, zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili izvanbračnoj zajednici s drugom osobom, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Odnos između osoba koje žive u izvanbračnoj heteroseksualnoj zajednici u poredbenom pravu je različito pravno uređen. U pojedinim europskim državama prava žene i muškarca propisana su zakonom, dok je u dugim zemljama određenje vrste i opsega prava prepušteno ugovornom režimu. Tako je npr. odredbama obiteljskog prava uređeni su pravni učinci u Sloveniji, u kojoj takva zajednica ima ženu i muškarca jednake pravne učinke kao da su i sklopili brak, ako nije bilo razloga zbog kojih brak među njim ne bi bio valjan. U Švedskoj su prava kohabitanata ograničena na pravo na stan i stvari u kućanstvu. Režim ugovornog uređenja odnosa u heteroseksualnoj zajednici primjenjuje se u nekoliko europskih država a objavljeni obrasci ugovora sadržavaju rješenja za imovinskopravna pitanja kao što su oporuka, zajam, oprost duga i sl. Isključeni su dijelovi o djeci jer to pitanje regulira zakon.
Pravno uređenje tzv de facto zajednica iz novijeg vremena kao što je primjer u španjolskom primjeru pobuđuje pozornost jer su u istom zakonu regulirane zajednice osoba različitog spola kao i homoseksualne zajednice . Zamjetno je da popis mogućih pravnih učinaka nije ograničen na imovinskopravne sadržaje jer osim pravila da prava i dužnosti , izrijekom je propisano da zajedno mogu posvojiti dijete, da partner ima prednost postati skrbnikom ako drugi postane nesposoban te da ako je zaposlen u javnoj službi i drugi ima pravo na određene povlastice.
Rođenjem djeteta izvanbračna zajednica postaje izvanbračna obitelji. Očinstvo se utvrđuje u posebnom postupku., odnosno priznanjem osobe koja tvrdi da je otac ili presudom suda.Djeca rođena u toj zajednici pripadaju sva obiteljska i druga prava neovisno o vrsti veze ili odnosa među djetetovim roditeljima. Zabrana svih oblika diskriminacije prema bilo kojoj osnovi u suvremenom svijetu zahtjev je Komisije o pravima djeteta(UN 1989), a zaštita djece za članice OUN i stranke konvencije obveza je države koja je pod međunarodnim nadzorom. Broj Izvanbračnih zajednica odnosno obitelji nije poznat no prema podacima koja Hrvatska ima ona pripada u krug zemalja s niskim udjelom izvanbračne zajednice. Također se u Hrvatskoj broj djece koja su rođena izvan braka povećava usporeno a ne ubrzano kao što je to slučaj u nekim zemljama.Podatak da je u Hrvatskoj u 2001. bilo 3845 izvanbračno rođenih nije pokazatelj broja životnih zajednica roditelja te djece. Mnogo je vjerojatnije da su ona rođena u prolaznim vezama nego u trajnim vezama gdje roditelji žive zajedno. U zemljama s visokim postotkom izvanbračno rođene djece (Npr Švedskoj, Islandu) veća je vjerojatnost da roditelji žive zajedno i naknadno sklapaju brak, te da je očinstvo utvrđeno u postupku priznavanja očinstva. Pravo na osnivanje obitelji, koje je u europskoj konvenciji o ljudskim pravima spojeno s pravom na sklapanje braka tumači se ka zaštita para od upletanja države u to njihovo pravo.Pravo na zasnivanje obitelji uključuje, u načelu mogućnost prokreacije i zajedničkog življenje. Ako države primjenjuju politiku planiranja obitelji, ona mora biti u skladu s odredbama Konvencije, i osobito ne smije biti diskriminatorna ili prisilna. Nedopustivo je da država prisilom utječe na nečije pravo na rađanje prvog ili kasnijeg djeteta. Država ima pravo odrediti i provoditi vlastitu populacijsku politiku, ali uz uvažavanje načela da veličina obitelji mora biti slobodan izbor svake pojedine obitelji. Izvanbračnim zajednicama odnosno obiteljima priznato je pravo na poštivanje privatnog obiteljskog života, doma i dopisivanja.Institut posvojenja i postupci oplodnje uz medicinsku pomoć pravno su uređeni u većini europskih država, a pretpostavke na strani osoba koje žele posvojiti dijete ili tražiti medicinsku pomoć uglavnom su uređene tako da ih ispunjavaju osobe u braku, no ne i izvanbračni parovi. Dijete bi moglo postati članom izvanbračne obitelji ako bi npr. njegova posvojiteljica nakon posvojenja stupila u izvanbračnu zajednicu. Međutim partner posvojiteljice ne bi mogao naknadno i sam posvojiti njezino dijete kao što bi to mogla osoba koja bi postala bračnim drugom posvojitelja.Mogućnost zajedničkog posvojenja u slučaju izvanbračne zajednice zakonodavac bi mogao izrijekom propisati a to nije učinjeno jer se smatra da izvanbračna zajednica nije stabilna kao brak. Iznimka je Španjolska(1998). 2004. u korisnike prava na medicinsku pomoć uvršteni su bračni i izvanbračni drugovi.




3. HOMOSEKSUALNE IZVANBRAČNE ZAJEDNICE



Nakon Danske, koja je prva u europi(1989) zakonom propisala prava osoba i istospolnoj zajednici, više je europskih država u posljednjih desetak godina slične nove sadržaje uvrstilo u svoje pravne sustave. Sadržaji propisa o pravima istospolnih parova nisu uniformirani, no ocjenjuje se kako im je zajedničko obilježje da u većini zemalja brak ostaje rezerviran za heteroseksualne parove. U propisivanju zakonske osnove za istospolno partnerstvo nastali su različiti sustavi. Neke su zemlje stvorile odvojenu zakonsku osnovu za homoseksualnu vrstu odnosa, nazivajući je uglavnom registrirano partnerstvo, a druge su ponudile poseban oblik partnerstva, otvoren hetero- i homoseksualnim parovima. Istospolna zajednica pojmovno je određena kao životna zajednica dviju osoba istog spola koje nisu u braku, izvanbračnoj zajednici ili drugoj spolnoj zajednici. U tom dijelu odredbi za osobe istog spola uveden je zakonski termin partner/ica, a u nastavku je propisano da zajednica traje najmanje tri godine, da se temelji na načelima ravnopravnosti partnera. Homoseksualna orijentacija partnera nije istaknuta u općim odredbama o okolnostima koje su relevantne za pojam i učinke istospolne zajednice osim ako to ne aludira zahtjev o emotivnoj vezanosti partnera. No atributom „životna„ zajednica iskazano je obilježje zajednice kao veze kojom se zadovoljstvo raznovrsne potrebe odraslih ljudi, što uključuje i mogućnost njihova intimnog zbližavanja. Od tri propisana pravna učinka postojanja istospolne zajednice na prvom mjestu je pravo na uzdržavanje , potom na zakonski i ugovorni režim uređivanja imovinskih odnosa te pravo na uzajamno pomaganje. Imovinskopravni odnosi u istospolnoj zajednici uređeni su odredbama o zakonskom režimu u kojem postoji zajednička stečevina i vlastita imovina što je u svim pojedinostima izjednačeno s pojmovima bračne stečevine i vlastite imovine bračnih drugova.
Mogućnost upisa istospolne životne zajednice u bilo koju vrstu registra hrvatski ZoIZ ne predviđa, dok je u provedbenom pravu registracija partnerstva normirana u nekoliko pravnih sustava, što je istaknuto i u nazivu zakona. Pravno priznanje istospolnih partnerstava ostvareno je u Francuskoj usvajanjem propisa kojim je pravni sustav uveden novi pravni institut pod nazivom pacte civil de solidarite. PASC se definira kao ugovor sklopljen između dviju osoba različitog ili istog spola radi uređenja zajedničkog života. To je formalni akt u kojem sudjeluju javne lasti a od partnera se traži da osobnu izjavu dadu u registru suada u mjestu svog zajedničkog stanovanja. Pravni učinci sklopljenog ugovora su dvovrsni. Do učinka važan je za odnose među partnerima tijekom životne zajednice i nakon njezinog prestanka koji su imovinskopravnog karaktera. Zagovornici sve brojnijih i većih prava istospolnih parova nisu skloni tumačenju da je priznavanje prava povezano sa željom i nastojanjem a ta vrsta zajednica bude stabilna i dugotrajnija kao mjera prevencije od širenja bolesti(naročito HIV/AIDS) već se radije pozivaju na načelo nediskriminacije. Postavlja se pitanje zašto ne bi istospolnim parovima bilo dostupna ista prava kao heteroseksualnim?!Njemački zakonodavac nije smatrao da u homoseksualnom odnosu postoje iste socijalne potrebe kao u životnim uvjetima bračnog para, pa su zato propisane određene razlike u učincima tih dvaju odnosa.Partnerima je priznato pravo da izaberu prezime(o rođenju) jednoga od njih kao zajedničko prezime; izjava o tom daje se pred ovlaštenim tijelom vlasti u vrijeme zasnivanja zajedništva.
Roditeljsku odgovornost partnera propis uređuje za slučaj kad jednom partneru pripada isključiva odgovornost za dijete, a on svom partneru priznaje pravo suodgovornosti u stvarima djetetova svakodnevnog života. Ako se pojavi jasna i neposredna životna opasnost za dijete, partner ima pravo donositi sve potrebne odluke za djetetovu dobrobit, uz obvezu neodgodive obavijesti partneru koji je ovlaštenik prava na roditeljsku skrb u cijelosti. Partnerovo pravo za suodlučivanje može obiteljski sud ograničiti ili isključiti kad je potrebno radi djetetove dobrobiti.
U Nizozemskoj je izmjenama Građanskog zakonika najprije regulirano registrirano partnerstvo, a zatim je promijenjena odredba o braku kojom je omogućeno sklapanje braka između osoba istog spola.Registrirano partnerstvo mogu uspostaviti dvije osobe različitog spola i one istog spola, no ne i osobe koje su istodobno u braku. Ispravu o registraciji izdaje civilni matičar. Pravo na brak u Nizozemskoj nije značio automatski i pravo istospolnog para na zajedničko posvojenje djeteta nego je to omogućeno niveliranjem pravila o posvojenju U slučaju da jedan partner u istospolnoj zajednici (dviju žena) rodi dijete nakon medicinski potpomognute oplodnje, dopušteno je istospolnoj partnerici majke djeteta posvojenje tog djeteta radi ostvarenja socijalnog roditeljstva. Pozivanje na to vjerojatno ima namjenu poboljšanje zaštite djetetovih interesa.



















4. ZAKLJUČAK


Brak kao tradicionalna i do pojedinosti pravno uređena životna zajednica žene i muškarca već dulje vrijeme nije izložen znatnijim zakonskim intervencijama iako se unutar bračnog odnosa, a posebno bračne obitelji odvijaju značajne promjene. Pod utjecajem razvoja sustava zaštite ljudskih prava bilo je manjih izmjena u pravilima za sklapanje braka dok je puno više izmjena bilo o prestanku braka. Početkom 21. stoljeća odstupanje od tradicionalnog shvaćanja braka nastupilo je s prvim primjerima zakonskih pojma braka koje su taj institut namijenile i osobama istog spola.
Izvanbračne heteroseksualne životne zajednice na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće pravno se sve češće registriraju propisima o registriranom partnerstvu. Ostvaruje se sve institucionalizacija životne zajednice žene i muškarca koja je sadržajno vrlo slična braku odnosno bračnoj obitelji, a njezini su pravni učinci manje ili više približeni učincima braka.
Istospolne zajednice također u nekim državama se mogu registrirati kao životne zajednice. No one su i dalje u brojnim zemljama nisu pravno regulirane pa tako ni u Bosni i Hercegovini. U posljednje vrijeme nekoliko je zemalja priznala istospolnim zajednicama pravo na sklapanje braka a to su Nizozemska, Španjolska, Kanada, Velika Britanija i druge. Nadam se da bez obzira što svatko od nas misli o njima, taj broj se povećati i omogućiti im da žive sa jednakim ljudskim pravima kao i heteroseksualne parovi i da će diskriminacija po toj osnovi biti stvar prošlosti.

08.09.2008. u 14:12 • 0 KomentaraPrint#

TREĆA GODINA_MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO(OBJEKTI MEĐ. PRAVA)

1. DRŽAVNO PODRUČJE

Državno teritorij, tj. državo područje je bitan kriterij za procjenu nastanka neke države i bitan element njezinog postojanja. Ne može biti države bez teritorija i bez stanovništva podvrgnutih organiziranoj političkoj vlasti koja tu državu čini suverenom.
Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim granicama, uključivši rijeke i jezera te otoke. Područje obalne države obuhvaća još i njezine unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv. „oceanskih arhipelaških država“ te njezino teritorijalno more.
Geografijski položaj država veoma je raznolik. Sve se države mogu najprije grubo podijeliti na one obalne i neobalne( bez morske obale). Ali i neobalne države imaju pravo pristupa moru preko luka susjednih država. Njihovi su brodovi na otvorenom moru, ali i u stranim lukama, izjednačeni sa svim drugim brodovima.
Osim prostora otvorenog mora i Međunarodne zone morskog dna i podzemlja, gotovo svi ostali prostori na našemu planetu podijeljeni su na području suverenih država.
Državno područje je prostor na kojemu država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica kojega ta vlast dopire. Ovo je objekt međunarodnog prava jer svaka država prema tom pravu uživa tzv. „teritorijalnu suverenost“. Pod teritorijalnom suverenošću države može se smatrati skup nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svome državnome području.
Uz znatne rezerve i uz brojne izuzetke može se, dakle, zaključiti da svaka država uživa na svome području punoću i isključivost svoje vlasti. Ali su punoća i isključivost te vlasti ograničene nekim pravilima općega međunarodnoga prava.
ó Punoća vlasti. Na svome području država vrši sve funkcije državne
vlasti. Na njemu se primjenjuje njezin ustavni poredak. Za to područje država donosi zakone i druge propise, organizira svoju upravu, sudbenu i lokalnu vlast.
Država smije slobodno donositi svoje zakone, ali time ne smije škoditi međunarodnoj zajednici, a naročito ne pravima susjednih država.
Država ima pod svojom sudbenošću (jurisdikcijom) sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze i koje djeluju na njezinu teritoriju. To se odnosi na njezine državljane, na osobe bez državljanstva, i uz neke izuzetke i na strance.
Opće međunarodno pravo ograničuje državu u vršenju njezine isključive vlasti na njezinu području, glede osoba koje po tome pravu uživaju privilegije i imunitete, poput stranih državnih glavara i diplomatskih agenata.
Uz teritorijalnu, država vrši i tzv. Personalnu suverenost, ali samo nad svojim državljanima kada se nalaze u drugoj državi.
ó Načelo isključivosti. Na svojemu području država vrši vlast uz isključenje vlasti svake druge države.
Načelo isključive teritorijalne suverenosti daje pravo svakoj državi da se suprotstavi djelatnostima drugih država na njezinu području.
Temeljem ugovora o vojnom savezu neka država može iz svoje sudbenosti isključiti pripadnike stranih oružanih snaga koje su stacionirane na njezinu području uz njezino odobrenje.
Od načela isključivosti teritorijalne suverenosti države može se odstupiti i nekom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN, ako je usvojena.


2. DRŽAVNE GRANICE

Granica neke države čini „crtu“ koja ju na kopnu dijeli od područja njoj susjednih država. (U tome je iznimka Australija. S obzirom da zaprema cijeli kontinent, ona nema kopnenih granica s drugim državama. Jednako je i s otočnim državama, osim ako je neki otok podijeljen na područja dviju ili više država.) Na moru je to vanjska granica teritorijalnoga mora odnosno države.
Državne granice često se dijele na „prirodne“ i na „umjetne“(vještačke). Prirodna se granica upire na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva.
Najprije o tzv. „graničnim rijekama“ . ako neka neplovna rijeka dijeli područja dviju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine između obala te rijeke. Ako takva rijeka ima više rukavaca (kanala), najčešće se usvaja crta sredine glavnoga rukavca.
Granična jezera koja razdvajaju dvije (ili tri) susjedne države spada i Kaspijsko jezero koji neke nazivaju morem.
Osobito je važno precizno utvrditi granicu crtu u ugovoru, kada su dvije susjedne odijeljene planinskim masivom ili lancem planina ili slijediti njihove grebene. Granica se tada povlači na način da odjeljuje slivove svih rijeka, rječica i potoka koje se ulijevaju u dvije veće rijeke ili dva mora.
Umjetna granica je imaginarna geometrijska ravna crta koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je to dugačka ravna crta povučena na drugi način.
Moguće je da granice između dviju država nije utvrđena nikakvim pisanim ugovornim ili međunarodnim sudskim ili arbitražnom presudom. Neke su granice nastale običajnim putem, temeljem dugotrajne prakse, i njih ne osporava niti jedna od susjednih država. Ali je glede većine i takvih običajnih granica potrebno potvrditi ih i precizira u neko kasnije vrijeme ugovorom.
Načelo uti possidetis. Na slučajeve teritorijalnih promjena koje stvaraju stanja sukcesije država primjenjuje se načelo uti possidetis. To znači da ukoliko između novih država sljednica nema drugačijeg sporazuma, između tih teritorijalnih cjelina koje su stekle neovisnost crta razgraničenja unutar države prethodnice , koja je bila na snazi na datum sukcesije država, postaje njihova državna granica prema međunarodnom planu. Isto se načelo primjenjuje i na vanjsku državnu granicu nove države sljednice s područjima susjednih, već postojećih država, na snazi istoga datuma.
Načelo uti possidetis mogu određivati granice kakve god žele pod uvjetom da o tome postignu obostran i slobodan sporazum. Ali se to načelo uvijek nameće kao obvezatno ukoliko se ne postigne suprotan sporazum.
Postupak utvrđivanja granica se sastoji od više faza:
1. prva faza sastoji se u nastojanju postizanja preciznog ugovora o granicama. Radi se o političko-pravnoj operaciji. Ako države u pitanju nisu u stanju same postići sporazum, one mogu povjeriti nekom međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu zadaću da svojom obvezujućom presudom zacrta, bilo čitavu granicu ili samo njezine sporne dijelove.
2. druga se faza sastoji od demarkacije(zacrtavanja)granice na terenu. Nakon što se granica povremeno obilježi na terenu pristupa se završnoj fazi podizanja trajnih graničnih stupova.
Pravni domašaj ugovora o granicama. Bečkom konvencijom o sukcesiji država potvrđeno je pravilo pozitivnog međunarodnog prava da sukcesija država kao takva ne utječe na granicu ustanovljenu ugovorom, na obveze i prava ustanovljena ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime. Načelo nepovredivost postojećih granica država kao jedna od osnova međunarodnog mira i sigurnosti u svijetu, potvrđeno je Bečkom konvencijom o pravu ugovora.

3. ZRAČNI PROSTOR

1. Suverenost država u zračnom prostoru. Pozornost znanosti međunarodnog prava glede pitanja suverenosti država u zračnom prostoru javila se tek pronalaskom aviona, tj. letjelica težih od zraka. Neki su pisci zagovarali punu slobodu toga prostora po ugledu na slobodu otvorenoga mora. Drugi su zagovarali suverenost svake države u njezinu zračnom prostoru. Izbijanje prvog svjetskog rta razriješilo je tu dvojbu s obzirom da su se tada iskazale opasnosti od napada iz zraka. Ne samo sve zaraćene strane, nego i neutralne države priklonile su se gledištu o suverenosti svake od njih u svome zračnom prostoru i to do neograničenih visina. Predviđa se da svaka njezina stranka priznaje drugim strankama pravo spuštanja ili pravo prelijetanja bez spuštanja preko svoga područja bez prethodnog odobrenja uz uvjet da teritorijalna država ima pravo zatražiti prisilno spuštanje. Zračni prostor iznad otvorenoga mora i kopnenog područja koje ne potpada pod suverenost niti jedne države slobodan je za prelijetanje svih vrsta zrakoplova iz svih država svijeta. Ali i u zračnom prostoru iznad svoga kopnenoga područja, unutrašnjih morskih voda i teritorijalnoga mora svaka država uživa potpunu i isključivu suverenost. Države dakle imaju pravo zatvoriti svoj zračni prostor za pristup i prelijetanje iznad njihova područja stranim zrakoplovima svih vrsta.
2. Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova. Prema definiciji zrakoplov je svaki stroj koji se može održavati u zraku zahvaljujući zračnom potisku različitom od zračnog potiska na zemljinoj površini. U zrakoplove stoga spadaju avioni, helikopteri i jedrilice. Čikaška konvencija je izvršila temeljni podjelu zrakoplova na civilne i na ''državne''. Među ovim drugim ona navodi one koji se koriste u vojnoj, carinskoj i redarstvenoj službi. Propisuje se da niti jedan državni zrakoplov neke njezine stranke ne može prelijetati područje druge države, ili na njega sletjeti ''bez prethodnog odobrenja utemeljenoga na posebnom sporazumu ili na drugi način, i prema uvjetima koji su tamo određeni''. Svaki zrakoplov mora biti registriran nekoj državi po njezinim propisima i po njezinim uvjetima i on nosi njezinu pripadnost.
3. Temeljna načela međunarodnoga civilnog zračnoga prometa.
Međunarodni zračni promet se ne obavlja temelje običajnih pravila
međunarodnog prava, svi su ti propisi ugovorne naravi. Na čikaškoj
konferenciji raspravljalo se o sljedećih ''pet sloboda'', tj.prava:
1.pravo prelijetanja preko područja druge države bez slijetanja;
2.pravo slijetanja na području druge države,a li samo iz tehničkih
razloga;
3.pravo da se iskrcaju putnici, pošta i teret iz države kojoj zrakoplov
pripada;
4. pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret u državu kojoj zrakoplov
pripada; i
5.pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika, pošte i tereta između
zračnih luka bilo koje države stranke Konvencije.
Čikaškom konvencijom ustanovljena je Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo sa sjedištem u Montrealu, koja je počela djelovati u 1947., kada je postala i specijaliziranom ustanovom Ujedinjenih nacija. Čikaška konvencija predviđa još i složeni mehanizam rješavanja zrakoplovnih sporova između njezinih država stranaka.
4. Otmica zrakoplova s ciljem da se skrenu u neku državu radi dobivanja političkog azila, ili samo da iznudi oslobađanje uhićenika u nekoj državi ili samo radi sabotaže na otetom zrakoplovu, osobito su bile učestale nakon 1970. godine. Otada je nad više stotina civilnih zrakoplova na redovitim linijama bila pokušana otmica ili je ona uspjela. Danas se već s razlogom može smatrati da su otmice zrakoplova zabranjene temeljem općega međunarodnog prava.
5. Onečišćenje atmosfere.Vrste i uzroke onečišćenja možemo grubo podijeliti na one iz nuklearnih izvora, te na one ostalog porijekla.
1) zagađivanje atmosfere iz nuklearnih izvora . Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u zraku , u izvanzračnom prostoru i pod vodom, potpisan je u Moskvi u 1963.god. Danas se može smatrati da opće međ. pravo apsolutno zabranjuje pokuse nuklearnim oružjem u atmosferi.
2) Zagađenje zraka ostalog porijekla . Ne postoji sveobuhvatan pravni režim u svrhu prevencije, smanjenja ili čak eliminacije štetnih posljedica za okoliš u biosferi. Postupak sklapanja ugovora je dugotrajan, između 2 i 12 a u prosjeku 5 god. Prolazi od sklapanja i potpisivanja novog ugovora.


4.MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU

1. Razvoj prava mora do modernog doba. U razvoju prava mora neprestano su se sukobljavale dvije oprečne tendencije: jedna za osiguranje slobode mora za sve , i druga za proširenje vlasti država na morskim područjima.Nakon podjele Rimskog Carstva im propasti njegova zapadnog dijela, prestaje vlast jedne države nad poznatim morima. U doba feudalizma od početak 9 st, počinje prevladavati gledište da su dijelovi mora pod vrhovništvom feudalnih vladara. Neke države isticale su zahtjeve za vlašću nad čitavim morima. Venecija( Mleci) od 13.st. svojatala je Jadransko more, iako nije nikada posjedovala sve njegove obale. Ona nije dopuštala plovidbu Jadranom bez njezina odobrenja i naplaćene pristojbe. Nizozemski pravnik hugo Grotius u poznatom spisu Mare liberum objavljenom 1609, usprotivio se tim neumjerenim zahtjevima država. U 18.st. kada je Britanija izrasla u najveću pomorsku silu svijeta, postupno počinje prevladavati Grotiusovo učenje o slobodi mora. Usporedno s time radikalno se umanjuju zahtjevi obalnih država glede širine mora pod njihovom vlašću. Tome je pridonijela i granica toga mora mjerena dometom topa s obale. U 19. st. Dolazi do različitog određenja širine teritorijalnoga mora.
2. pravo mora do konca Drugog svjetskog rata. Na moru su postojala samo tri priznata pravna režima. Unutrašnje morske vode obuhvaćale su more do najniže crte oseke, potom luke, te ušća rijeka i zaljeve. Bila je sporna najveća dopuštena širina ulaza u zaljev. U načelu ona nije smjela biti veća od dvostruke širine teritorijalnog mora. Teritorijalno more činilo je morski prostor uzduž obale svake države, čija se polazna crta mjerila od najniže crte oseke ili od vanjskih granica drugih dijelova unutrašnjih voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina teritorijalnog mora. Zahtjevi država kretali su se između 3,4 i 6 morskih milja. Otvoreno more obuhvaćalo je sva ostala morska prostranstava, izvan granica teritorijalnog mora obalnih država. Prevladavalo je gledište da je otvoreno more res communis omnium, čije dijelove niti jedna zemlja ne smije prisvajati. Između dva svjetska rata dolazi pod okriljem Lige naroda do prvog pokušaja kodifikacije prava mora.
3. Prva i druga konferencija UN o pravu mora. Komisija za međunaro9dno pravo Opće skupštine UN bila je izradila nacrt propisa koji je razmatran i usvojen na Prvoj konferenciji UN opravu mora održanoj u Ženevi 1958. materija o pravu mora bila je na toj konferenciji razdijeljena na 4 posebne konvencije, da bi se olakšalo usvajanje.
Ř Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu na nesumnjiv je način potvrdila suverenost obalne države u njezinu teritorijalnom moru. U propisima o zaljevima, određena je, između ostaloga najveća dopuštena širina ulaza u zaljeva od 24 morske milje. Neuspjeh Prve konferencije bio je što se države sudionice po drugi put nisu uspjele usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnoga mora.
Ř Konvencija o epikontinentalnom pojasu predstavljala je tada najveći domet u progresivnom razvoju međunarodnoga prava jer se njome uredio taj tada potpuno novi institut međunarodnog prava mora. U Konvenciji je propisano da obalna država vrši nad svojim epikontinentalnim pojasom suverena prava, radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava. Prema toj konvenciji , more iznad toga pojasa činilo je dio otvorenoga mora.
Ř Konvencija o otvorenome moru kodificirala je postojeće pravo koje se stoljećima razvijalo putem običaja. U Konvenciji je uvedeno da se otvorenim morem razumijevaju svi dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama. Otvoreno je more slobodno za sve narode, što podrazumijeva osobito za obalne i za neobalne države slobodu plovidbe, ribolova, polaganje podmorskih kabela i cjevovoda i slobodu prelijetanja. Brodovi smiju ploviti otvorenim morem pod zastavom samo jedne države.
Ř Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora imala je dvostruku svrhu.. s jedne strane ona je trebala očuvati pravo državljana svih zemalja na ribolov u otvorenom moru. U isto vrijeme trebala je zaštiti legitimne interese obalnih država U dijelovima otvorenoga mora blizini njihove obale čak i kad se njihovi građani ne bave ribolovom. Iz postojećih propisa proizlazi da je pravo svake obalne države da jednostrano određuje širinu svog teritorijalnog mora. Prema Konvenciji iz 1958. ta širina, zajedno s vanjskim pojasom nije smjela preći udaljenost od 12 milja od polazne crte.
4. Treća konferencija UN o pravu mora. Treća konferencija UN o pravu mora otpočela je u New Yorku 3. prosinca 1973 a dovršena je 10. prosinca 1982. potpisivanjem na Jamajci nove Konvencije UN o pravu mora. Bila je to dotada najdulja diplomatska konferencija o nekom važnom pitanju i sa najvećim brojem sudionika. Najveće pomorske sile pristale su da se Konvencijom dopusti širina teritorijalnoga mora do 12 milja, ali su ishodili novi instituti tranzitnoga prolaska kroz sve tjesnace koje služe međunarodnoj plovidbi a u svom najužem djelu nisu širi od 24 milje. Konvencija iz 1982. stupila je na snagu 1994., i to godinu dana nakon polaganja 60-te isprave o njezinoj ratifikaciji ili pristupanju.
5. Konvencija iz 1982. i opće običajno pravo mora. Ta je konvencija utjecala na konsolidaciju i na progresivni razvoj općega običajnoga prava mora davno prije nego što je za svoje stranke kao ugovor stupila na snagu u 1994. god.
Ř Dijelovi te Konvencije koji potvrđuju istovjetna pravila sa onima iz ženevskih konvencija iz 1958. propisi su koji predstavljaju čistu kodifikaciju općega običajnoga prava na snazi.
Ř Mnogi propisi iz te konvencije predstavljali su u 1982. progresivni razvoj općega običajnoga prava s obzirom da su kristalizirali već postojeću praksu država.
Ř Odredbe o legislaciji prava mora, koje u 1982. nisu potvrđivale tada postojeću praksu država u Konvenciji iz 1982. su relativno malobrojne.
Ř Napokon među kontraktualnim propisima najvažniji su oni koji se odnose na Međunarodnu zonu iz te konvencije, a koji su veoma izmijenjeni spomenutim sporazumom.
6. Značajke i pregled pravnih režima na moru prema današnjem pravu. Konvencija iz 1982.podrazumijeva 8 različitih pravnih režima u različitim djelovnima mora morskoga dna i njegova podzemlja te zračnoga prostora iznad mora. Danas na cjelokupnom morskom prostoru postoji 10 različitih režima. Plovidba i ribolov su upotrebe mora poznate od pamtivijeka. Tim upotrebama se pridružilo polaganje morskih kabela i cjevovoda. Razvitkom zrakoplovstva od početka 20 stoljeća njima se pridružuje i prelijetanje. Novije upotrebe mora su znanstvena istraživanja mora i podizanja umjetnih otoka i naprava. Najnovija upotreba jest istraživanje i iskorištavanje mineralnih i drugih bogatstava morskog dna i podzemlja.
Ř Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja koji čine državno područje. U njih spadaju: (1)unutrašnje morske vode; (2) arhipelaške vode arhipelaških država; (3) teritorijalno more.
Ř Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja u kojima obalna država uživa suverena ili neka druga prava. U te dijelove spadaju: (4) vanjski morski pojas; (5)gospodarski pojas; (6) epikontinenentalni pojas.
U vanjskom morskom pojasu ni po propisi9ma iz 1958. a ne po konvenciji iz 1982. obalnoj državi nisu priznata nikakva suverena
prava.
Ř Dijelovi mora, morskog dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije država. U njih spadaju: (7)otvoreno more, te (8)međunarodna zona dna mora i oceana. U tim dijelovima mora niti jedna obalna država ne može vršiti nikakvu isključivu vlast, osim nad brodovima koji plovi pod njezinom zastavom.




4 .DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE
UNUTRAŠNJE MORSKE VODE


1. Vanjske granice unutrašnjih voda. Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. U unutrašnje morske vode koje se određuju normalnim polaznim crtama, spada more do crte niske vode, zatim luke, ušća rijeka, zaljevi, te more unutar ravnih prolaznih crta. Vanjske granice unutrašnjih morskih voda.
• Dijelovi mora između crte visoke vode i crte niske vode
• Vanjsku granicu unutrašnjih morskih voda u lukama čine crte koje spajaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkog sustava i čine dio obale.
• Kod ušća rijeka
• Da bi neki zaljev spadao u unutrašnje morske vode potrebno je da ispuni nekoliko uvjeta.Najprije sve obale uključujući ulaz u zaljev, trebaju pripadati samo jednoj državi. Ako su obale zaljeva podijeljene između više država, tada svaka od njih ima u njemu unutrašnje morske vode, teritorijalno more i zavisno od njegova prostranstva, druge dijelove mora pod svojom jurisdikcijom.
• Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno .
• Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje.
• More unutar ravnih polaznih crta tekovina je novog a razdoblja. Prilikom povlačenja pojedinih ravnih polaznih crta obalna država može povesti računa o posebnim gospodarskim interesima nekog kraja, čije su postojanje i važnost zasvjedočeni dugotrajnom upotrebom. Obalna država ne smije primijeniti sustav ravnih polaznih crta tako da time odvoji teritorijalno more druge države od otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. Najznačajnija praznina u propisima o ravnim polaznim crtama jest što, za razliku od ravnih arhipelaških crta nije ograničena njihova najveća duljina. Svi dijelovi unutrašnjih morskih voda odavno više nisu podvrgnuti jedinstvenom pravnom režimu. U njihovim različitim dijelovima postoje 3 režima.
2. Režim mora do crte morske vode, luka isključenih iz međunarodnog prometa, ušća rijeka i zaljeva . Ti dijelovi unutrašnjih voda potpadaju pod potpunu suverenost obalne države. U tim dijelovima unutrašnjih voda vlast obalne države potpuno je izjednačena s onom koju uživa u svome kopnenom prostoru. Prema općem običajnom pravu obalna država dužna je dopustiti pristup u bilo koju svoju luku ili sidrište brodu koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda i neke druge više sile.
3. Režim luka otvorenih za međunarodni promet. U interesu međunarodne plovidbe i prometa, svaka obalna država određuje svojim propisima više svojih luka otvorenima za međunarodni promet. Glede pristupa i položaja stranih trgovačkih brodova i danas je na snazi Opća konvencija o morskim lukama. Pod uvjetom reciprociteta ona osigurava pristup i jednak položaj trgovačkih brodova drugih ugovornica u lukama otvorenima za međunarodni promet svake njezine stranke. Pravo pristupa stranim lukama otvorenima za međunarodni promet ograničeno je, međutim, samo na trgovačke brodove, bilo da su privatno ili državno vlasništvo, i to samo na one koje nisu na nuklearni pogon.
4. Položaj stranih brodova u lukama. Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na imunitet, dok se nalazi u luci u načelu je podložan vlasti obalne države, ali se ona u nekim slučajevima uzdržava od vršenja svoje sudbenosti. Obalna se država uzdržava od vršenja kaznene sudbenosti u stvarima unutarnje discipline ili djela počinjenih između članova posade na brodu, sve dok mir i red u luci nisu narušeni, ili dok zapovjednik broda ili konzul države zastave pozove lokalne vlasti upomoć. Obalna država može vršiti svoju kaznenu i građansku sudbenost nad stranim brodom i za djelom i za djelo prije ulaska u njezinu luku, i to u njezinu teritorijalnom moru, gospodarskom i epikontinentalnom pojasu, a kad se radi o onečišćenju velikih razmjera i u djelu otvorenog mora u blizini njezine obale. Ako obalna država dopusti pristup u neku svoju luku stranom ratnom brodu ili državnom netrgovačkom brodu, podrazumijeva se da je time pristala da će poštivati njegov imunitet.
5. Režim mora naknadno zahvaćenoga radnim polaznim crtama.Ženevska konferencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu izričito je propisala da, kada se određivanje ravne polazne crte u skladu s njezinim odgovarajućim propisima kao unutrašnje morske vode obuhvate prostor i koji su se prije toga smatrali za dio teritorijalnoga ili otvorenoga mora, u tim će vodama postojati pravo neškodljivoga prolaska, kako predviđeno njezinim odgovarajućim propisima.



ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA

1. Pravo na arhipelaške vode. Pravo na arhipelaške vode priznaje se samo tzv. oceanskim arhipelaškim državama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednoga ili više arhipelaga, te moguće i drugih otoka. Arhipelaške se vode pod navedenim uvjetima moraju izričito proglasiti. U određivanju svojih arhipelaških voda arhipelaška država ima pravo povlačenja tzv.ravnih arhipelaških crta spajajući krajnje točke najudaljenijih vanjskih otoka i nadmorskih grebena u arhipelagu, s time da su tim crtama obuhvaćeni glavni otoci. S vanjske strane ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odrediti širinu svoga teritorijalnog mora, zatim proglasiti gospodarski pojas, te moguće i epikontinentalni pojas preko granice od 200 milja. More unutar ravnih arhipelaških crta potpada pod režim arhipelaških voda.
2. Prava i dužnosti arhipelaških država. Arhipelaška država uživa suverenost u njezinim arhipelaškim vodama , i to bez obzira na njihovu dubinu ili udaljenost od obale. To znači da su arhipelaške vode, zajedno s unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem i kopnenim područjem svih otoka, dijelovi ukupnoga područja arhipelaške države.
3.Prolazak i prelijetanje arhipelaških voda. Općenito uzevši, brodovi svih stranih država uživaju pravo neškodljivoga prolaska kroz arhipelaške vode, po istim propisima iz Konvencije iz 1982.kojima se uređuje neškodljiv prolazak teritorijalnim morem. Strani brodovi i zrakoplovi koji prolaze odnosno prelijeću arhipelaške plovne putove , podvrgnuti su pravilima prolaska arhipelaškim plovnim putovima, najvećim dijelom identičnima s pravilima tranzitnoga prolaska za prolazak i prelet morskim tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi. Najznačajnija je dužnost arhipelaške države da, iako može uz suglasnost Međunarodne pomorske organizacije mijenjati plovne putove i sustave odijeljenoga prometa, ona nikada ne smije obustaviti prolazak i prelijetanje tim putovima.
TERITORIJALNO MORE

1. Prostor i režim teritorijalnoga mora. Teritorijalno more je pojas mora uzduž čitave obale, u kojem obalna država uživa suverenost. Ta suverenost proteže se i na zračni prostor iznad teritorijalnoga mora, kao i na njegovo dno i podzemlje. Obalna je država dužna trpjeti neškodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more , ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega. Konvencija iz 1982. propisala je da svaka država ima pravo odrediti širinu svoga teritorijalnoga mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. Širina teritorijalnoga mora mjeri se od normalnih polaznih crta koje mogu biti crte niske vode, ili od ravnih polaznih crta, ili ravnih arhipelaških crta.
2. Neškodljivi prolazak stranih brodova. Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja, ili radi ulaska u unutrašnje morske vode, pristajanja uz sidrišta ili uz lučke uređaje, te izlaska iz njih. Prolazak valja obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i sidrenje u prolasku opravdani su samo ako su to uzgredni događaji u redovitom tijeku plovidbe, ili ih nameće viša sila odnosno , nevolja ili su neophodni radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti odnosno u nevolji. Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države. Konvencija iz 1982. nadopunjuje ovu sintetičku definiciju nabrajanjem, koje se ne iscrpljuje. I ta Konvencija priznaje u načelu ratnim brodovima svih država pravo na neškodljiv prolazak teritorijalnim morem. Obalna država dužna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise koji se odnose na neškodljiv prolazak. Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu samo zbog njihova prolaska teritorijalnim morem.
3. Zaštita od onečišćenja i znanstvena istraživanja. Nitko nema pravo vršiti znanstvena istraživanja u teritorijalnom moru neke države bez njezina izričita pristanka i izvan uvjeta koje ona propiše.
4. Sudbenost obalne države u teritorijalnom moru. Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih morskih voda obalne države, ona može nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njezinih zakona počinjenoga u luci i drugim dijelovima unutrašnjih morskih voda.Ako trgovački brod samo presijeca teritorijalni more bez zadržavanja, u interesu međunarodne plovidbe nadležnost obalne države tad je znatno manja. Strani ratni brod uživa jednak imunitet u teritorijalnom moru obalne države kao i u njezinoj luci. Građanska kao ni kaznena sudbenost nad tim brodovima a i osobama na njima ne može se vršiti. Ali po konvenciji iz 1982. država zastave snosi međunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili štetu nanijetu obalnoj državi u njezinu teritorijalnom moru.



MORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA SUVERENA ILI NEKA DRUGA PRAVA


VANJSKI MORSKI POJAS

Vanjski morski pojas stekao je općenito priznanje tek Konvencijom o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958. Po toj Konvenciji širina toga pojasa, zajedno sa širinom teritorijalnoga mora, nije smjela prelaziti 12 morskih milja od polaznih crta.Prema Konvenciji iz 1982. obalna država može svoj vanjski pojas protegnuti najviše do crte od 24 morske milje, računajući od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači ako neka država odredi punu mjeru širine teritorijalnog mora od 12 milja, ostaje joj najviše 12 milja za vanjski morski pojas. Prema Konvenciji iz 1982. vanjski morski pojas ostat će dijelom otvorenog mora samo ako i dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas, a čija najveća širina može biti do 200 milja od polazne crte. Konvenciji iz 1982. dodaje se i novo pravo suzbijanja prometa arheološkom i povijesnim predmetima nađenima u moru. Obalna država može u vanjskom pojasu kažnjavati i vađenje spomenutih predmeta s dna njezinih unutrašnjih voda, teritorijalnoga mora i toga vanjskog pojasa bez njezina odobrenja. Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski morski pojas, nego ga, poput arhipelaških voda i gospodarskog pojasa mora izričito proglasiti.


GOSPODARSKI POJAS
(ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)

1.Prostor i režim gospodarskoga pojasa. Zahtjevi sve većega broja država, u početku pretežno zemalja u razvoju, za proširenjem njihova teritorijalnog mora, ili zone isključivih ribolovnih prava, ili zone zaštite od onečišćenja, i to sve do 200 morskih milja, urodili su kompromisnim rješenjem. Nastao je novi institut u pravu mora-gospodarski pojas, tj. isključiva ekonomska zona. Vanjska granica toga pojasa mjeri se od polaznih crta ili ravnih arhipelaških crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnoga mora, do ukupne širine od 200 morskih milja. Institut gospodarskoga pojasa transformirao se u opće običajno pravo mora nešto prije potpisivanja Konvencije UN o pravu mora iz 1982. Obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla, ona ga mora izričito proglasiti. Kada neka obalna država proglasi gospodarski pojas, njezin epikontinentalni pojas do širine od 200 milja postaje njegovo dno i podzemlje. Gospodarski pojas je pod posebnim pravnim režimom, tj. pod režimom sui generis. On nije dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenoga mora. Obalna država u njemu ima znatno ograničeniju vlast negoli u svome teritorijalnom moru, ali ona u tome pojasu ipak ima veoma važna ''suverena prava'' i ''jurisdikciju'', i to u prvom redu glede tzv.''resursnih prava''.
2. Prava trećih država u gospodarskomu pojasu.
Sve države, obalne i neobalne i dalje uživaju, uz neke druge pravno dopuštene upotrebe mora, sljedeće osnovne slobode:plovidbe, prelijetanja, te
polaganja podmorskih kabela i cjevovoda.
3.''Suverena'' resursna i druga prava, te dužnosti obalne države. Konvencija navodi da obalna država u tome pojasu ima ''suverena prava'' radi istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom i morskog dna i podzemlja mora. Međutim, ta prava nisu potpuno jednaka glede živih i neživih, tj. mineralnih bogatstava. Obalna država nije dužna bilo s kime dijeliti neživa, tj. mineralan bogatstva u svome gospodarskom pojasu, koja se danas pretežno iskorištavaju s njegova dna i podzemlja. Obalna država ipak ima najveća prava glede iskorištavanja živih bogatstava svoga gospodarskoga pojasa u odnosu na sve druge države.ona određuje njihovu dopustivu lovinu i svoje vlastite mogućnosti njihova lovljenja. U svome gospodarskom pojasu obalna država ima još i suverena prava glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja toga pojasa , poput proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova.
4. Jurisdikcija obalne države glede umjetnih otoka i neprava.
Prva oblast odnosi se na podizanje i upotrebu u gospodarskomu pojasu umjetnih otoka, te uređaja i naprava za iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava. Umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka. Oni nemaju vlastitoga teritorijalnog mora i njihovo postojanje ne utječe na određivanje granice teritorijalnog mora , gospodarskog ili epikontinentalnoga pojasa.
5. Jurisdikcija glede znanstvenih istraživanja mora.
Druga glavna oblast jurisdikcije obalne države u njezinu gospodarskom pojasu odnosi se na znanstvena istraživanja mora. Za razliku od njezinih unutrašnjih morskih voda i teritorijalnoga mora , ona u tome pojasu nema pravo da se jedina bavi tim istraživanjima.
6.Jurisdikcija u sprječavanju onečišćenja. Obalna je država dužna štititi i čuvati morski okoliš. Ona je dužna surađivati na općoj i regionalnoj razini u formuliranju i provedbi međunarodnih propisa i standarda.
7. Zaključak. Iz izloženih propisa proizlazi da obalna država ima isključivu nadležnost u svom gospodarskom pojasu samo u točno određenim oblastima. U nekim drugim oblastima njezina je vlast ograničena pravima trećih država , dužnošću da propise koje donosi uskladi s međunarodnim pravilima ili da za njih dobije suglasnost nadležne međunarodne organizacije. Zato gospodarski pojas i ne treba smatrati dijelom državnog područja obalne države.


EPIKONTINENTALNI POJAS

1.Konfiguracija dna mora i oceana. Epikontinentalni je pojas uz Zonu jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i njegovo podzemlje. Geografi su odavno uočili posebnu konfiguraciju dna mora i oceana. Ono se najčešće blago spušta od ruba morske obale na dubinu do otprilike 200 metara dubine. Taj dio morskog dna nazivamo kontinentalnom ravninom. Nakon te dubine morsko se dno spušta prosječno pod mnogo jačim nagibom do većih dubina od 1500- 3000 metara, i taj dio dna nazivamo kontinentalnom strminom. Nakon toga se tlo opet nešto polaganije spušta do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine, a taj njegov dio nazivamo kontinentalnom kosinom. Sve te dijelove morskog dna zajedno, od obalnog ruba do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine , obuhvaćamo zajedničkim nazivom – kontinentalne orubine. Kontinentalna orubina je geografski pojam koji, počinje od obalnoga ruba.
2.Pravo obalne države na epikontinentalni pojas.
Konvencija o epikontinentalnom pojasu iz 1958. je ugovorni propis i danas na snazi, koji obavezuje ne više od 53 države među kojima i Hrvatsku. Konvencija iz 1958. propisala je, a taj je propis Konvencija iz 1982. preuzela,da svaka obalna država ima pravo na svoj epikontinentalni pojas neovisno od bilo kakvoga proglasa, te od stvarne ili fiktivne okupacije. Stoga, svaka obalna država koja je u takvom geografskom položaju i dalje ima pravo na svoj epikontinentalni pojas, čak ako i ne proglasi gospodarski pojas.
3.Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa. Nova je Konvencija iz 1982. veoma daleko pomaknula granicu epikontinentalnoga pojasa. Ta se granica proteže do vanjskoga ruba kontinentalne orubine, ili do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta tamo gdje vanjski rub kontinentalne orubine ne seže do te udaljenosti. Vanjski rub kontinentalne orubine ne doseže do izobate od 200 metara, nego prosječno do dubine oko 4000 metara. Države čije se obale nalaze na rubu nekih kontinenata na taj će način imati pravo na epikontinentalni pojas čak i izvan širine od 200 milja od polaznih crta. Ipak, Konvencija iz 1982. u ovomu slučaju određuje krajnju granicu toga pojasa. Ona ne može prelaziti 350 morskih milja od polaznih crta, ili 100 morskih milja računajući od izobate 2500 metara. Ovo golemo proširenje krajnje granice epikontinentalnoga pojasa, čak i izvan granice od 200 milja od polaznih crta veoma ozbiljno ugrožava režim i isplativost eksploatacije ''Zone'', tj. dna i podzemlja ispod otvorenoga mora izvan granica nacionalne jurisdikcije. Na te se prostore primjenjuje načelo zajedničke baštine čovječanstva.
4.Posebne dužnosti obalne države u epikontinentalnom pojasu izvan 200 milja. Konvencija propisuje da je obalna država dužna dati obavijest o granicama svoga epikontinentalnoga pojasa, kada prelazi 200 milja, posebnoj Komisiji za granice epikontinentalnoga pojasa. Iz Konvencije 1982. proizlaze i neke druge posebne dužnosti obalnih država glede njihova epikontinentalnoga pojasa izvan 200 morskih milja. Za iskorištavanje neživih bogatstava samo u tome dijelu pojasa, one će biti dužne da Međunarodnoj vlasti, uplaćuju godišnje doprinose ili daju doprinose u naravi. Obalna država neće na temelju svoje slobodne ocjene moći uskratiti svoj pristanak na projekte znanstvenoga istraživanja u njezinom epikontinentalnom pojasu izvan 200 milja, a koja imaju značenje za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava.
5. Režim epikontinentalnoga pojasa. Suverena prava obalne države u njezinu epikontinentalnom pojasu odnose se na istraživanje i iskorištavanje njegovih neživih prirodnih izvora, a glede živih bića , samo onih koja pripadaju vrstama od dna.
6.Razgraničenje epikontinentalnoga i gospodarskog pojasa. Ženevska konvencija o epikontinentalnom pojasu , iz 1958.propisala je za obje te situacije da se granica epikontinentalnoga pojasa između država u pitanju određuje sporazumom. Ako sporazuma nema i ako posebne okolnosti ne opravdavaju drugu granicu , granica je crta sredine kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnoga mora svake pojedine države. Konvencija iz 1982. propisuje, između ostaloga da kada između zainteresiranih država postoji sporazum koji je na snazi, razgraničenje gospodarskoga, odnosno epikontinentalnoga pojasa, uređuje se u skladu s odredbama toga sporazuma.

MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE DRŽAVA

OTVORENO MORE

1.Prostor otvorenoga mora. Konvencija iz 1982. režimom otvorenoga mora obuhvaća sve dijelove mora – koji nisu uključeni u gospodarski pojas , teritorijalno more ili unutrašnje morske vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države. Prema današnjem pravu mora otvoreno more obuhvaća samo vodeni stup iznad morskog dna, površinu mora i zračni prostor iznad njega. Dno i podzemlje ispod otvorenog mora, naprotiv, najvećim svojim dijelom čini Zonu.
2. Miroljubive upotrebe otvorenoga mora. Konvencija iz 1982.izričito proklamira da se otvoreno more smije koristiti isključivo u miroljubive svrhe.
3.Pregled sloboda otvorenog mora. Otvoreno more slobodno je za sve države , i obalne i neobalne. Konvencija iz 1982. nabraja 5 sloboda od kojih neke sadrže ograničenja:

(1) slobodu plovidbe
(2) slobodu prelijetanja
(3) slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda
(4) slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja
(5) slobodu ribolova
(6) slobodu znanstvenog istraživanja

4. Prava neobalnih država. Otvoreno je more jednako slobodno za neobalne, kao i za obalne države. Konvencija iz 1982. u svome posebnom dijelu uređuje pravo pristupa neobalnih država moru i od mora , uključivši slobodu tranzita. Neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tranzitne države svim prijevoznim sredstvima: željezničkim, cestovnim, unutrašnjim plovnim putovima. Pravo tranzita za svaku neobalnu državu postaje apsolutno, i više nije podložno uvjetu reciprociteta.

5.Položaj brodova na moru. Svaka država, obalna ili neobalna , određuje uvjete pod kojima podjeljuje brodovima svoju državnu pripadnost, uključujući uvjete upisa u svoj upisnik(registar) brodova i pravo na vijanje njezine zastave. Konvencija iz 1958. kao i ona iz 1982. propisuje da mora postojati istinska ili stvarna veza između države i broda. Brodovi također mogu ploviti pod zastavom Ujedinjenih nacija, neke specijalizirane ustanove UN ili Međunarodne agencije za atomsku energiju , ako se nalaze u službenoj upotrebi neke od tih organizacija. Dužnost je svake države da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima vlastite zastave. Svaka država vodi upisnik brodova s imenima i podatcima o brodovima koji viju njezinu zastavu.

6. Pravo progona. Od starine postoji pravo progona na otvorenom moru, kao jedna od iznimaka od pravila o isključivoj sudbenosti države zastave nad njezinim brodovima. To je pravo priznato u Konvenciji o otvorenom moru iz 1958, a nova Konvencija iz 1982. propisuje ga i za djela počinjena u novim prostorima pod jurisdikcijom obalne države. Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio one propise obalne države u nekim dijelovima mora pod njezinom jurisdikcijom koje ona u njemu ima pravo provoditi i njihove povrede kažnjavati. Pravo progona otpočinje nakon što je osumnjičenomu brodu dan vidni ili čujni znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran. Može se naizmjenično vršiti s pomoću više zrakoplova ili brodova, ali se na otvorenomu moru ne smije prekinuti. Pravo progona prestaje čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more bilo svoje ili neke treće države. Pravo pregleda ili pravo progona stranoga broda na otvorenom moru , ali i u dijelovima mora pod jurisdikcijom obalne države, može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov, ili propisano označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi.





SLOBODE OTOVERNOGA MORA

Konvencija iz 1982. nabraja, „između ostalog“ pet sloboda od kojih neke sadrže ograničenja: (1)slobodu plovidbe, (2)slobodu prelijetanja, (3)slobodu polaganja morskih kabela, (4)slobodu izgradnje umjetnih otoka,(5) slobodu znanstvenoga istraživanja i ribolova.
1. Sloboda plovidbe. Na otvorenom moru ni jedna država ne može vršiti
isključivu vlast. Na otvorenom moru svaka obalna i neobalna država vrši u pravilu jurisdikciju samo nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom. Konvencija iz 1982. predviđa pet mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke države može pregledati drugi ratni brod. To su slučajevi ako ima razloga ozbiljnoj sumnji:
ó Da se brod bavi piratstvom;
ó Da se brod bavi trgovinom roblja;
ó Da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem;
ó Da je brod bez državne pripadnosti; ili
ó Da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti zastavu , ustvari brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod.
Države si mogu dvostranim ili višestranim ugovorima uzajamno priznavati pravo da ratni brod svake od njih pregleda i kažnjava neka djela na otvorenome moru počinjena od brodova pod zastavom neke druge ugovorne stranke. Konvencija iz 1982. po prvi put propisuje općenitu obvezu svih država da surađuju radi suzbijanja nedopuštenoga prometa narkoticima i psihotropnim tvarima na otvorenome moru. Prema današnjem općemu običajnome pravu, potvrđenom konvencijama iz 1958. i 1982., zbog sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenome moru, a koji povlači kaznenu ili disciplinsku odgovornost zapovjednika ili bilo koje druge osobe u službi broda, kazneni ili disciplinski postupak može se provesti samo pred organom države zastave broda ili države koje je ta osoba državljanin.
2. Sloboda prelijetanja. Slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora izričito
proklamiraju Konvencija o otvorenome moru iz 1985., te Konvencija iz 1982. prelijetanje otvorenoga mora civilnih i drugih zrakoplova, uključujući tu i zračni promet gospodarskoga pojasa, uređuje Vijeće međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim „međunarodnim standardima“ i „preporučenom praksom“.
3. Sloboda polaganja morskih kablova i cjevovoda. Sve države imaju
pravo polagati svoje podmorske kablove i cjevovode na dno otvorenoga mora iznad epikontinentalnoga pojasa neke obalne države. Države su dužne donositi propise o kažnjavanju ako brod pod njihovom zastavom ili osoba podvrgnuta njihovoj vlasti, namjerno ili iz nehaja, prekine ili ošteti kabel ili cjevovod podmorski vod pod visokim naponom na otvorenome moru.
4. Sloboda podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja. Ta sloboda
postoji za sve obalne i neobalne države, ali jedino na dijelovima otvorenoga mora koji se ne nalaze iznad epikontinentalnoga pojasa neke obalne države.
5. Sloboda znanstvenog istraživanja. Istraživanja se moraju obavljati
isključivo u miroljubive svrhe, te podesnim znanstvenim metodama i sredstvima u skladu s Konvencijom. Takva istraživanja ne smiju neometano ometati druge pravno dopuštene upotrebe mora.
6. Sloboda ribolova. Kao i sve druge slobode na otvorenome moru, nju u
načelu uživaju ribarski brodovi svih država, obalnih i neobalnih. Međutim, ta sloboda podložna je većim ograničenjima negoli bilo koja druga sloboda otvorenoga mora. Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenom moru podvrgnute su ograničenjima svih vrsta.one su dužne dolično poštivati interese drugih država prilikom njihova ostvarivanja te i drugih sloboda otvorenoga mora, kao prava s obzirom na djelatnosti u Zoni. Osim dužnosti propisanih novom konvencijom iz 1982., koje su sve općenite naravi, države će i dalje biti obavezne dvostranim i višestranim ugovorima o ribolovu na otvorenomu moru kojih su stranke. Dvostrani ugovori između država iz te oblasti počeli su se sklapati još polovicom 19. stoljeća. Njihov je cilj da se spriječe sukobi ribara dviju zemalja u istom ribolovnom području, ili ustanovljenje mješovitih komisija za tehničku suradnju, te za usvajanje preporuka. Stranke tih ugovora redovito su zemlje sa najvećim ribolovnim interesima na otvorenome moru i s najjačom flotom za dalekomorsko ribarenje.u cilju očuvanja nekih bioloških vrsta od potpunog istrebljenja, a posebice morskih sisavaca čiji se broj u 20. stoljeću drastično umanjuje, zainteresirane države sklopile su posebne ugovore.
7. Zloupotrebe sloboda otvorenoga mora. Nakon 2. svjetskog rata, uslijed
utrke u naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država svijeta, dolazilo je do nekih zloupotreba sloboda otvorenoga mora. Mogu se svrstati u tri najvažnije skupine:
ó Nuklearni pokusi u moru i u atmosferi
ó Pokusi s raketama dugoga dometa
ó Pomorski manevri širokih razmjera


MEĐUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANA

1. Oblast Međunarodne zone. Prema propisima Konvencije iz 1982, Zona
obuhvaća dno i podzemlje otvorenoga mora, ali umanjeno za epikontinetski pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine.
2. Načela pravnog uređenja Međunarodne zone. Zona je pristupačna
radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obalnima i neobalnima.I znanstvena istraživanja u Zoni, prema Konvenciji iz 1982, obavljaju se isključivo u miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Neka dobra koja se nalaze na morskome dnu u Zoni, a ne spadaju u prirodna bogatstva, podvrgnuta su posebnim propisima , i to ne onima koji se odnosi na otvoreno more. Tako svi arheološki i historijski predmeti koji se nađu u Zoni, čuvaju se i njima se raspolaže u korist čitavog čovječanstva, imajući posebno u vidu prednosti u pravima zemlje porijekla ili države kulturnog porijekla, ili države kulturnog porijekla, ili države historijskoga i arheološkoga porijekla.
3. Vlast i njezini organi. Sve države stranke Konvencije ipso facto su
članice Vlasti. Njezino je sjedište i sjedište i sjedište svih njenih organa, uključivši i Poduzeće, na Jamajci. Glavni organi Vlasti su Skupština, Vijeće i Tajništvo. Skupštinu čine sve države članice Vlasti, tj sve države stranke Konvencije sa po jednim glasom. Vijeće je izvršni organ Vlasti s mnogo većom nadležnošću od Skupštine. Sastavljeno je od 36 članova koje po posebnim kriterijima bira Skupštinu na rok od 4 godine. Organi su Vijeća: Ekonomsko-planska, te Pravna i tehnička komisija. Sporazum iz 1994. predviđa i financijsku komisiju s velikom moći.
4. Današnje stanje u Međunarodnoj zoni. Pripremna komisija za
ustanovljenje Međunarodne vlasti za morsko dno i Međunarodnoga suda za pravo mora sa svoje je strane registrirala sedam tzv. „pionirskih investitora“, tj. države ili njihova poduzeća i to 1987. Indiju, Francusku, Japan.
5. Sporazum iz 1994. Sporazum o primjeni djela 11. Konvencije UN o
pravu mora s Prilogom (Aneksom) usvojen je na Općoj Skupštini UN putem rezolucije 48/263 od 23. lipnja 1994. Odredbe sporazuma iz 1994. i djela 11 Konvencije iz 1982. tumače se i primjenjuju kao jedinstven instrument. U slučaju njihove nesuglasnosti, odredbe sporazuma imaju prednost. I mada preambula toga Sporazuma formalno potvrđuje da su morsko dno i podzemlje izvan nacionalne jurisdikcije(tj. Međunarodna zona) zajednička baština čovječanstva, od toga načela više nije ostalo gotovo ništa. Industrijski razvijene države, a među njima u prvom redu Sjedinjene Države tim su Sporazumom dobile punu zadovoljštinu za sve svoje zahtjeve.

TJESNACI I MORSKI KANALI

POJAM I VRSTE TJESNACA

U geografskom smislu, tjesnaci(moreuzi) su suženi dijelovi mora između dvaju dijelova kopna, podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je moguć prolaz brodova. Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno je važno pitanje međunarodnih odnosa. Sukobi država zbog važnih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jedno od najvažnijih pitanja 19. stoljeća bilo je pitanje Bospora i Dardanela. Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnomu režimu. Njihov režim ovisi o njihovoj širini i geografskom položaju. Postoji samo jedno opće pravilo međunarodnoga prava koje se odnosi na sve tjesnace, bez obzira na njihovu širinu i geografski položaj. Za razliku od prolaska kroz međunarodne kanale za prolazak kroz bio koji tjesnac obalna država ne smije naplaćivati nikakve pristojbe, osim onih za posebno pružene usluge. S obzirom na pravni režim prolaska, sve tjesnace u geografskom smislu možemo podijelit u pet skupina:
1. Tjesnaci na ulazu u unutrašnje morske vode. Ti tjesnaci ne služe
međunarodnoj plovidbi. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutrašnja mora, koji su prema propisima međunarodnoga prava u cjelini unutrašnje morske vode samo jedne države. To su prije raspada Sovjetskog saveza bila Kerška vrata na ulazu iz Crnog u Azovsko more. Svi ostali tjesnaci koje ćemo dalje navoditi služe međunarodnoj plovidbi.
2. Tjesnaci širi od 24 morske milje. To su, između ostalih, i Otrantska
vrata na ulazu u Jadransko more koja su na svome najužem djelu široka samo 40 morskih milja.
3. Tjesnaci pod režimom neškodljivoga prolaska. U ovu našu treću
skupinu spadaju prema opisu iz Konvencije iz 1982. dvije vrste tjesnaca. Jedni su oni između otoka obalne države i njezina kontinentalnoga područja, ako pored njih postoji alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom. Taj se opis odnosi na Krfski tjesnac. Drugi su tjesnaci između djela otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa i teritorijalnoga mora strane države. Taj opis odgovara Tiranskom prolazu na ulazu u zaljev Aquaba.
4. Tjesnaci pod režimom tranzitnoga prolaska. Radi se o najvažnijim
tjesnacima za međunarodnu plovidbu. Najvažniji tjesnaci s tim obilježjima su Gibraltar, Bonifiacio, Bab el Mandeb, Singapur, Sunda. Pravo tranzitnoga prolaska jest ostvarivanje slobodne plovidbe i prelijetanja jedino radi neprekinutoga i brzoga tranzita tjesnacem. Brodovi i zrakoplovi pritom su dužni ploviti odnosno prelijetati bez zadržavanja.
5. Bospor i Dardaneli. Ta dva tjesnaca, između kojih se nalazi
Mramorno more povezuju, Crno more sa sredozemljem. Cjelokupno more u tim tjesnacima i u mramornom moru čini unutrašnje morske vode Turske. Konvencija o tjesnacima sklopljena u Montreuxu 1936. donosi propise o prolasku trgovačkih brodova, ratnih brodova te zrakoplova. U doba mira ili u doba rata, ako turska nije zaraćena strana, trgovački brodovi svih zastava uživaju potpunu slobodu prolaska i plovidbe, i to danju i noću. U doba rata u kojem je turska zaraćena strana, prolazak trgovačkih broda država koje su s njome ostaje zabranjen. U doba mira prolazak pomoćnih broda za opskrbu gorivom ratnih mornarica svih zastava slobodan je bez ograničenja i bez najave. Brodovi mogu prolaziti uz istu prethodnu najavu, ali time da ne smiju prelaziti ukupno 15000 tona, i to najviše devet brodova. U doba rata, ako turska nije zaraćena strana ratni brodovi ostalih neutralnih država prolaze kroz tjesnace pod uvjetima kao u doba mira. Ratni brodovi zaraćenih strana tada ne smiju prolaziti kroz tjesnace. Prelijetanje iznad tjesnaca ograničeno je samo na civilne zrakoplove i to zračnim cestama koje propiše Turska.


POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH MORSKIH KANALA

1. Pojam i vrste. Za razliku od tjesnaca, koji su tvorevine prirode,
morski kanali su umjetni(vještački) prokopi, što znači da su nastali djelom ljudi. Za prolazak morskim kanalima redovito se naplaćuje pristojba. Tri morska kanala, iznimno značajna za međunarodni pomorski promet, internacionalizirana su posebnim ugovornim propisima.
2. Sueski kanal spaja Sredozemlje s Crvenim morem, preko njega s
Indijskim oceanom. On skraćuje brodovima obilazak Afričkoga kontinenta preko Rta Dobre nade. Otvoren je 1869. Carigradska konvencija, iz 1888. o slobodnoj upotrebi Sueskoga kanala, ustanovila je „stalni režim namijenjen za sva vremena“. Njome je taj kanal bio internaciolinalizan. Konvencija propisuje da je kanal uvijek slobodan i otvoren, u doba mira i u doba rata, i to svim trgovačkim i ratnim brodovima bez razlike zastave, čak ako bi Osmansko carstvo, ili bilo koja druga ugovornica bila zaraćena strana.
3. Panamski kanal. Taj kanal povezuje Atlantski s tihim Oceanom, i
time skraćuje put brodovima koji bi se inače morao vršiti oko Južne Amerike. Panama i Sjedinjene Države sklopile su 1977. dva ugovora koji su danas na snazi. Prvi je Ugovor o Panamskom kanalu a drugi Ugovor o trajnoj neutralnosti i održavanju Panamskog kanala.
4. Kielski kanal. Taj kanal povezuje Sjeverno s Baltičkim morem.
Njemačka ga je prokopala kroz svoje područje između 1887. i 1895. i to najprije iz strateških razloga. On skraćuje put između dvaju mora, a njime se izbjegava put kroz Sund. Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919., pobijeđenoj Njemačkoj bila je nametnuta internacionalizacija Kielskog kanala. Članak 380. navodi da će kanal biti pod uvjetom jednakosti otvoren trgovačkim i ratnim brodovima svih nacija koje su u mitru s Njemačkom.

08.09.2008. u 14:07 • 0 KomentaraPrint#

TREĆA GODINA_MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO

1) DRŽAVA KAO SUBJEKT PRAVA

Čovječanstvo je ušlo u treće tisućljeće naše ere uz prisutnost međunarodne zajednice koja će se možda još više integrirati, ali će i dalje biti razdijeljena na suvremene i teritorijalne države. Nestanak država kao posljedica nastanka neke super-države ili federacije nije u izgledu.
Starija znanost razlikovala je dva načina NASTANKA nove države:originaran i derivativan. Kada neka država nastane na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj državnoj vlasti, tj. na ničijem području radi se o originarnom nastanku države. S obzirom da nema države prethodnice, u takvom slučaju nema sukcesije država. Posljednji primjeri originarnoga nastanka država su Liberija, Transvaal i Orange.
Svi su ostali načini nastanka države derivativni. U svim tim slučajevima postoje jedna ili više država prethodnica,te jedna ili više država sljednica a nastanak nove države povlači pitanje sukcesije država.
Takvi su primjeri: „novonastale neovisne države“ koje su neposredno prije datuma sukcesije država bila ovisna područja europskih metropola; države nastale ujedinjenjem više država prethodnica;države nastale odvajanjem(secesijom) od države prethodnice koja i dalje postoji; ili države nastale na području država prethodnica koje su se raspale i više ne postoje (bivši SSSR, Jugoslavija i Češko-Slovačka)
Nova država može nastati temeljem nekog pravnog akta, bilo unutarnje ili međunarodne naravi.
a) To može biti unutarnji akt države prethodnice poput Indian Indenpendence Act, usvojen 1947. u britanskom parlamentu temeljem kojega su Indija i Pakistan stekli neovisnost.
b) Nova država može nastati ugovorom između bivše kolonijalne sile i narodnooslobodilačkoga pokreta u pitanju, u vršenju prava na samoodređenje naroda. Tako je Kraljevina Nizozemska prenijela potpunu suverenost na republiku Sjedinjenih država Indonezije.
c) Nova država može nastati međunarodnim ugovorom. Odlukom Londonske konferencije nakon 1. balkanskog rata iz 1912. ustanovljena je Kraljevina Albanija.
d) Neke su države osnovane odlukama političkih organa Ujedinjenih nacija.

Međunarodno pravo postavlja izvjese kriterije koji se moraju zadovoljiti da bi se neka
zajednica zaista transformirala u novu državu . Stalno stanovništvo,određeno područje, vlada i sposobnost ulaziti u odnose s novim državama su uvjeti koje mora ispuniti država kao međunarodnopravna osoba. Ugovori ustavi međunarodnih organizacija mogu propisivati posebne uvijete za primanje država u njihovo članstvo. Ti uvjeti mogu biti zahtjevniji od onih koje opće međunarodno pravo propisuju za samo postojanje države.
• Državi teritorij(područje). Svaka država mora imati područje na kojemu njezini organi vrše svoje nadležnosti. Područjem države određene su granice njezine vlasti. Zbog toga nomadska plemena ne mogu ustanoviti državu, makar dok se stalno ne nasele na neko određeno područje.
Bilo je država čije granice u trenutku stjecanja neovisnosti nisu bile konačno
određene niti međunarodno priznate ali se to nije pokazalo preprekom postojanja
države.
Gubitak čitavoga državnog područja u nekom ratu ima za posljedicu nestanak države.
• Stanovništvo. Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njezinu području. Ne može biti države bez stalno naseljenih stanovnika i stoga Antarktik ne bi mogao postati državom. Ta se zajednica najprije sastoji od građana te države, te od stranaca. Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik, niti moraju biti istog etničkog porijekla. Iznimno su rijetke države bez nacionalnih, jezičnih ili vjerskih manjina.
• Organizirana politička vlast(suverenost). Suverenost se u međunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na njezinu području koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U suvremenoj međunarodnoj zajednici državna suverenost je pravni pojam i podvrgnuta je međunarodnom pravu. Režim neke države zasnovan na diskriminaciji njezinih vlastitih građana, ili naročito onaj koji bi trpio ropstvo, genocid i druge međunarodne zločine, nije više prihvatljiv za međunarodnu zajednicu uzetu u cjelini.

Može se postaviti pitanje efikasnosti u ispunjenju svih triju gornjih uvjeta, a u svezi trenutkom stvarnog nastanka neke nove države. Taj trenutak može biti u sumnji , važan je u postupku sukcesije država jer, ako se stranke ne sporazume drugačije, on je u isto vrijeme i datum sukcesije država.(6. ožujka 1992. smatra se datumom kada je Bosna i Hercegovina naslijedila SFRJ).
Poput nastanka i postojanja i NESTANAK neke države pitanje je činjenica, koje se ne može uklopiti u obična pravila međunarodnoga prava. Navodi se da država prestaje nestankom nekoga od triju elemenata koji je čini državom.
Najčešće se smatra da se nestanak teritorija i stanovništva meke države zbivaju kao posljedica njihova prijelaza pod suverenost druge države sljednice ili više njih. Po toj hipotezi nestanak teritorija i stanovništva nije različit od nestanka suverenosti. To je bio pristup Arbitražne komisije kada je bila došla do zaključka da SFRJ više ne postoji.
Za nestanak neke države dovoljan je gubitak njene suverenosti.
Aneksija jedne države od druge putem sile kao što je to Britanija učinila 1902. s Transvaalom i Orangeom na jugu Afrike ili aneksija Etiopije od fašističke Italije 1936. bili su tijekom novije povijesti primjeri nestanka država kao rezultat neravnoteže snaga. Mada su takvi primjeri još uvijek mogući, oni bi se danas vjerojatno sukobili s kolektivnom akcijom UN i sa sveopćim nepriznavanjem takvoga stanja. Jednako je i s podjelom cjelokupnog teritorija neke države od njezinih susjeda.
Deklaracija Opće skupštine iz 1970. istaknula je da osim stvaranja suverene i neovisne države“ slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavljaju za taj narod načine vršenja njegova prava na samoodređenje.
Posljedica nestanka neke države jest da cjelokupno njezino područje sa stanovništvom inkorporira u jednu ili više država sljednica .Politička vlast države prethodnice time prestaje postojati.
U Mišljenju od 4. srpnja 1992. Komisija je naglasila da raspad neke države okončava njezinu pravnu sposobnost i duboko se odražava na djelovanje međunarodnoga prava. Stoga se on mora razmotriti s najvećim oprezom. Komisija smatra da je postojanje federalne države, sastavljene od više različitih federalnih cjelina dovedeno pitanje kada se većina tih cjelina koje obuhvaćaju većinu područja i stanovništva federacije, konstituiraju kao suverene države na način da se savezna vlast tamo više ne može očitovati.to znači da u izvršenju svoje volje za nezavisnošću većina federalnih jedinica može raspustiti čitavu federaciju.
Komisija je u tome Mišljenju zaključila da je proces raspada SFRJ okončan, te da „valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji“.
U obrazloženju toga zaključka Arbitražna komisija je kao ključne događaje uzela akte četiriju država sljednica o proglašenju neovisnosti temeljem održanih referenduma. Potom je istaknula njihovo uzajamno priznanje kao novih država, njihovo priznanje od strane trećih država i njihovo primanje u članstvo Ujedinjenih nacija.


2) TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Prva zadaća Lige naroda osnovane nakon Prvog svjetskog rata bilo je sprječavanje svih budućih ratova to u svrhu organiziranja kolektivnih sankcija protiv svake njezine države članice koja prekrši svoje obveze iz njezina Pakta. Čl. 10 predviđao je: Članovi Lige se obvezuju da će poštivati i održavati protiv svakog vanjskog napada me teritorijalnu cjelovitost i političku neovisnost svih članova Lige.
Opća Skupština je 1970. usvojila Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija. Ta deklaracija se sastoji od sedam načela koja obvezuju sve države svijeta.
1. Načelo zabrane sile.članovi se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili uporabom sile koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti. Prirodno pravo je pravo svake države na individualnu ili kolektivnu samoobranu kao izuzetak od ovog načela. Svaka upotreba ili prijetnja silom je zabranjena.
2. Načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova. Članovi rješavaju svoje međunarodne sporove mirnim sredstvima na takav način da ne ugroze međunarodni mir i sigurnost te pravdu.
3. Načelo neintervencije. Nedopuštena intervencija može se definirati kao nasilno miješanje neke države ili skupine država u poslove koje spadaju u unutarnju ili vanjsku nadležnost neke države bez njezina pristanka. Se smatraju se nedopuštenima mjere kolektivne intervencije u slučajevima prijetnje miru ili čina agresije. Te mjere mogu biti i oružane naravi.
4. Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda. Uživaoci ovog načela su svi stanovnici nekog područja, bilo da ono već čini državu ili je dio neke države. Deklaracija je do sada najvjerodostojniji instrument koji uređuje ovo načelo. Svi narodi imaju pravo da slobodno odrede svoj politički status te da slijede svoj kulturni, privredi i socijalni razvoj, i svaka država je dužna poštivati to pravo. Bilo kakav državni oblik koji se silom nameće narodu i koji ga time stavlja u podčinjen položaj predstavlja kršenje ovog načela.
5. Dužnost država da međusobno surađuju. Države su dužne da međusobno surađuju na različitim područjima međunarodnih odnosa bez obzira na razlike radi održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, i radi unaprjeđenja ekonomske stabilnosti, općeg blagostanja naroda.
6. Načelo suverene jednakosti država. Sve su suverene države pravno jednake kao što su i pojedinci jednaki u svakom unutrašnjem pravnom poretku. Posljedica načela jednakosti svih država jeste kada kod neko pitanje se ima urediti sporazumno, svaka država ima pravo glasa.
7. Načelo ispunjavanja međunarodnih obveza u dobroj vjeri. Da bi se svim članovima osigurala prava i blagodati koja proistječu iz članstva, članovi moraju u dobroj vjeri ispunjavati obveze koji su preuzeti u skladu sa Poveljom.



3) SUKCESIJA DRŽAVA

Sukcesija država je stanje nastalo teritorijalnim promjenama na koja se primjenjuju sva postojeća pravila međunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni moguće je ustanoviti državu prethodnicu- koju su prilikom sukcesije zamijenile jedna ili više država sljednica, te jednu ili više država sljednica koju su zamijenile državu prethodnicu. Glavni tipovi teritorijalnih promjena možemo svesti na šest:
1. Ustup (cesija). Otprije postojeća država prethodnica ustupa dio svoga područja nekoj već postojećoj državi sljednici i to najčešće mirovnim ugovorom kao rezultat poraza u ratu.
2. Pripajanje, asimilacija. Država prethodnica u cijelosti postaje dijelom druge, već postojeće države sljednice.
3. Ujedinjenje. Dvije ili više država prethodnica ujedinjuju se u novu državu sljednicu i time gube svoju državnost.
4. Odvajanje(secesija). Na dijelu ili na dijelovima područja države prethodnice koja i dalje postoji, nastaju jedna ili više država sljednica.
5. Raspad (disolucija). Država prethodnica se raspada i prestaje postojati, a na njezinu području nastaju dvije ili više novih država sljednica.
6. Podjela. Više susjednih država sljednica u cijelosti podijeli čitavo područje države prethodnice koja time prestaje postojati.

Bilo koji opisani tip teritorijalnih promjena dovodi do stanja sukcesije država. U
takvim novim situacijama na području koje je prešlo s jednog suvereniteta na drugi valja rješavati pitanja poput državljanstva stanovništva toga područja, njihovih stečenih prava, privatnih ugovora
• Državljanstvo- svaki pojedinac na području koje je promijenilo suverenitet ima pravo na državljanstvo. Nove države sljednice slobodne su uređivati prava njihova državljanstva vlastitim zakonima, ali ne smiju stvarati osobe bez državljanstva (apatride)
• Mirovine- svaka osoba koja je stekla pravo na mirovinu u državi prethodnici zadržava to svoje pravo.
• Vlasnička prava-gornje vrijedi i za uživanje privatne imovine fizičkih i pravnih osoba. Ta imovina nije predmet sukcesije i ne podliježe podijeli između država sljednica.
• Državni arhivi- državne arhive države prethodnice čine dokumenti što su ih organi države prethodnice izdali ili primili u obavljanju svojih funkcija, a koji su na datum sukcesije pripadali državi prethodnici. Stoga nisu predmet sukcesije i podjele. Pravilo je međunarodnog prava da svi državni arhivi države prethodnice ma gdje se nalazili i ma na koga budu prenijeti moraju ostati otvorenima na pristup, korištenje i kopiranje svim državama sljednicama.
• Državna imovina-državna imovina države prethodnice označava imovinu, prava i interese koji su na datum sukcesije država pripadali državi prethodnici. Nije predmet sukcesije imovina bivših država članica federacije, potom imovina općina, gradova i drugih cjelina. Državna imovina koja je predmet sukcesija dijeli se na nepokretnu i pokretnu imovinu. Nepokretna ostaje državama sljednicama na području kojih se nalazi. Sva ostala nepokretna i pokretna imovina države prethodnice uključivši i onu koja se nalazi u inostranstvu i pokretna imovina države prethodnice- uključivši i onu koja se nalazi u inostranstvu dijeli se između sljednica u pravičnim razmjerima.
• Državni dugovi prethodnice dijele se na tv. Alocirani i na nealocirani (opći) dug. Dug koji je digla neka bivša federalna jedinica ili ga je podigla neka država prethodnica, ali je u cijelosti utrošen na području koje je postalo područje države sljednice, prelazi na tu državu sljednicu.
• Sukcesija u članstvu međunarodne zajednice-ne postoji nikakvo pravilo općega međunarodnog prava glede sukcesije država u članstvu međunarodnim organizacijama. Političkom odlukom tih država neka država sljednica može zadržati mjesto države prethodnice u organizaciji bez postupka primanja, ali takav njezin zahtjev može biti i odbijen.

4) SLOŽENE DRŽAVE

Sve državne cjeline mogu se grubo podijeliti na dvije velike skupine na one centralističke ili unitarne te na one složene države.
U unitarnim državama postoji jedinstvena državna vlast i jedinstveni organi međunarodnih odnosa.
U složenim državnim zajednicama postoje u pravilu neka zajednička tijela ali uz to i svaka od njihovih jedinica ima svoje vlastite organe s isključivom nadležnošću, u koju se vlasti zajednice ne smiju miješati. Od povijesnog značaja su personalna i realna unija, jer su to zajednice monarhija. Danas je federacija jedini oblik složene države zastupljen u svijetu.
1. Personalna unija je bila prolazna pa i slučajna zajednica dviju država u osobi jednog vladara, stoga sama personalna unija nije bila nikakav subjekt međunarodnog prava.
2. Realna unija je bila zajednica vladara dviju država zasnovana s namjerom da bude trajna. Osim zajedničkog vladara ona je imala i druge zajedničke organe(šefa vlade, ministarstvo odbrane) unija je nastupila kao jedinstven subjekt međunarodnog prava. Realna unija je bila moguća samo između monarhija i to onih ustavnih u osobi zajedničkog vladara.
3. Konfederacija-gotovo sve konfederacije su nastajale kao slobodni savezi, neovisni i u načelu ravnopravnih država. To znači da sama konfederacija nije bila nova država i nije bila nadređena nad svojim državama članicama. Iako nisu bile države sve su bile priznate od stranih država posebnim pravnim subjektima, samim tim su bile države sa stanovništvom, područjem i suverenom vlašću. One su vršile neke od najvažnijih međunarodnih nadležnosti; vodile su u vlastito ime ratove, slale su i primale diplomatske zastupnike. Glavni, i u većini konfederacija jedini zajednički organ bio je sabor čiji su članovi bili imenovani od svojih država i koji su zastupali njihove interese.
4. Federacija je država koja ima svoje stanovništvo, područje i suverenu vlast. Temeljni akt federacije nije međunarodni ugovor nego savezni ustav. Kao odliku istinske federacije treba uzeti podjelu nadležnosti između nadležnosti između saveznih organa i organa federalnih jedinica. Osim toga, odlika federacije jest postojanje paralelne nadležnosti organa federacije i federalnih jedinica. Ali u svakoj istinskoj federaciji postoji i oblast isključivosti federalnih jedinica u koje se savezna vlas ne smije miješati.

5) TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE

Trajna neutralnost je pravno i političko stanje neke države kojoj njezin međunarodni položaj zabranjuje da sudjeluje u bilo kojem oružanom sukobu ili da njezino državno područje postane područjem ratnih operacija trećih država. Danas su trajno neutralni Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.
1. Švicarska je od konca 15. stoljeća vodila politiku neuplitanja u strane sukobe iako su njezini građani i dalje služili kao plaćenici u tuđim vojskama. Na Bečkom kongresu europske su velevlasti dale 1815. formalno i stvarno priznanje trajne neutralnosti Švicarske. Švicarska je taj položaj očuvala do danas. To je jedan od razloga što nije postala članicom UN, premda je na njezinom području u Ženevi europsko sjedište te organizacije.
2. Država Vatikanskog Grada ustanovljena je Lateranskim ugovorom Svete Stolice s Italijom iz 1929. U tom ugovoru navedeno je da će grad Vatikan uvijek u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem.
3. Austrija- u Moskvi su 1955. sovjetski i austrijski predstavnici potpisali Memorandum kojim se austrijska vlada obvezala da će proglasiti trajnu neutralnost svoje zemlje. Nedugo zatim taj su memorandum prihvatile francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Austrija je bila proglasila svoju trajnu neutralnost Ustavnim zakonom 1955. u kojem je navedeno da Austrija slobodno proglašuje svoju trajnu neutralnost.

6) PRIZNANJE DRŽAVA I VLADA


Priznanje nove države-Naveli smo već da nova država nastaje kada se steknu tri uvjeta:državni teritorij, stanovništvo i organizirana politička vlast, tj suverenost. U znanosti postoje dva suprotstavljena gledišta. Po gledištu koje je u manjini međunarodno priznanje ima konstitutivne učinke i ono je ustvari četvrti uvjet samoga postojanja nove države. Zastupnici toga gledišta smatraju da nova država tek po njezinu priznanju postaje subjektom međunarodnog prava i ulazi u međunarodnu zajednicu kao njezin ravnopravni član. Zastupnici suprotnog gledišta smatraju da priznanje nove države ima čisto deklarativni učinak. Postojanje nove države neće biti dovedeno u pitanje ako je jedna ili više država odbiju priznati. Uskrata priznanja može biti odraz općenitog odbacivanja neke nove političke i teritorijalne cjeline. Većina država u svijetu može odricati njezino postojanje, a protiv nje Vijeće sigurnosti UN može naložiti kolektivne sankcije. U tome položaju je bila Rodezija između 1965. i 1980. premda je ispunjavala sva tri uvjeta državnosti.U uvjetima općenitog političkog bojkota, te cjeline veoma teško mogu očuvati sovu osobnost , te uspostaviti i najnužnije odnose s ostatkom svijeta. Ako se neka takva nepriznata nova država sa svim atribucijama državnosti uspije održati u duljem razdoblju, efektivnost može nadvladati nad političkim i ideološkim razlozima. Postojanje nepriznate države ne može se sasvim ignorirati. Teritorij nepriznate države se ne može smatrati ničijim područjem slobodnim za stjecanje putem okupacije niti se njeno područje smije prelijetati bez njezina odobrenja. Brodovi koji plove pod zastavom nepriznate države ne mogu se smatrati brodovima bez nacionalne pripadnosti, i još manje piratskim brodovima. Priznanje nove države može se dati u različitim oblicima. Ono se može dati izričito, u više ili manje svečanom pravnom aktu, iz kojega mora proizaći jasna namjera priznanja. Priznanje nove države se može dobiti i na prešutan način ili implicitan način kada se namjera priznanja izvodi iz nekog drugog akta ili činjenice koji su rezervirani za međudržavne odnose. Akt priznanja neka država može dati pojedinačno i sama za sebe, što se u praksi najčešće i događa. Priznanje može biti i kolektivno od skupine država. Tim se putem novoj državi mogu nametati neki uvjeti. Priznanje neke nove države može se smatrati preuranjenim ili zakašnjelim. Ono se općenito smatra preuranjenim ako uslijedi dok je proces stvaranja nove države u toku ili dok nije sasvim dovršen raspad države prethodnice. Zakašnjelo priznanje može komplicirati odnose s novom državom nakon što je ona počela djelovati. Najčešće je država prethodnica , od koje se nova država odvojila, posljednja koja joj daje priznanje. Ukoliko nije privremeno, priznanje je uvijek konačno, neopozivo i djeluje retroaktivno od stvarnog nastanka priznate države. Priznanje ili odbijanje priznanja je akt slobodne volje koji spada u diskrecijsko pravo svake države. Uskraćivanje priznanja može se smatrati neprijaznim činom, ali ne i povredom prava.
Priznanje nove vlade-Ukoliko u nekoj državi dođe do smjene vlade na način propisan ustavom, ili ako dođe do dubljih promjena državnog sustava, ali poštujući postupak izmjena predviđen ustavom zemlje, ostale se države nemaju pravo miješati u te promijene. Ali ako u nekoj državi dođe do smjene vlade na neustavan način, bilo državnim udarom ili revolucijom tada dolazi u pitanje priznanje nove vlade od drugih zemalja. Strane države nisu dužne produljiti odnose s novom vladom. Redovito se daje priznanje novoj vladi kada se ustalila i kada efektivno obnaša svoju vlast na čitavom državnom području. Susjednim državama je teže ignorirati novo stanje nego veoma udaljenim zemljama koje nemaju mnogo interesa u državi u pitanju. Priznanje vlade može se izvršiti na formalan način putem pismene ili usmene izjave o priznanju ili se može izraziti i prešutno ili konkludentnim činima. Nova vlada može biti priznata de jure ili de facto. Priznanje de jure je potpuno,konačno i djeluje retroaktivno, dakle od stvarnog preuzimanja vlasti po toj vladi, a ne od trenutka davanja priznanja. Priznanje de facto može se uzeti kao privremeno kada se nova vlast u drugoj državi (iako djeluje neovisno) još nije sasvim ustalila i nije uspostavila potpunu kontrolu nad čitavim državnim područjem ili se još sumnja da je u stanju ispunjavati sve uvijete koji se vezuju za njezino priznanje.

7) SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA


U međunarodnoj praksi oduvijek je bilo nesporno da je papa, tj. Sveta Stolica subjekt međunarodnog prava.
Pored toga što je državni glavar svih katoličkih vjernika i Katoličke crkve kao transnacionalne vjerske organizacije papa je još od 8. i 9. stoljeća bio i svjetovni državni vladar.
Kroz to dugačko razdoblje pape su bili smatrani svjetovnim vladarima poput svih ostalih. Njihov utjecaj i privilegiji koje su im druge države priznavale nisu prolazili samo iz tog svojstva, nego iz činjenice što su bili glavari Katoličke crkve. Privilegiji su se prvenstveno odnosili samo na pravo diplomatskog prvenstva bez drugog sadržaja.
Talijanski garancijski zakon iz 1871. Talijanska država je jednostrano i protiv njegove volje uredila položaj pape garancijskim zakonom iz 1871., temeljem kojega je jednostrano preuzela široke međunarodne obveze.
Priznata je nepovredivost papine osobe i u tom pogledu on je bio izjednačen s talijanskim kraljem. Određena mu je godišnja renta. Zajamčeno mu je nesmetano općenje sa svim drugim državama u svijetu.
To pape nisu mogle priznati i sami su sebe smatrali zatočenicima talijanske države s kojom su odbijali službene kontakte. Odbijali su i godišnju rentu od talijanske države. Ali su i nadalje izmjenjivali diplomatske predstavnike, održavali su nesmetane odnose s trećim državama i sklapali su konkordate. Sveta stolica je ostala subjektom međunarodnog prava, iako njen položaj nije pravno uređen.
Lateranski ugovori iz 1929. taj je spor uspješni i trajno bio riješen trima ugovorima koje je Sveta Stolica bila sklopila sa Italijom koja je tada imala fašističku vlast. U 1929. sklopljen je politički sporazum pod imenom „Lateranskoga ugovora“, potom konkordat kojim je uredio položaj Katoličke crkve, te financijska konvencija kojom je iznos rente iz garancijsko zakona bio prepolovljen.
Lateranskim ugovorom ustanovljena je država Vatikanskog Grada s papom kao njezinim glavarom.
Međunarodni odnosi. Sveta Stolica održava diplomatske odnose s više od 170 država u svijetu, od kojih sve nemaju većinsko katoličko vjerničko pučanstvo.
Sveta Stolica ima stalnu promatračku misiju pri UN od 1964.
Uz ugovore koje sklapa poput svake druge države, Sveta Stolica sklapa posebne dvostrane ugovore s drugim državama pod nazivom „konkordata“ Konkordatima se uređuje položaj katoličke crkve u odnosnoj državi.
Odnos Svete Stolice i Države Vatikanskog Grada. Mnogi smatraju da se tu radi o dvije pravne osobe.
Sveta Stolica je središnji upravni organ Katoličke crkve. Sastoji se od pape, Zbora kardinala, državnoga tajnika i središnjeg tijela koja upravljaju čitavom Crkvom. Nakon 1870. kada je izgubila teritorijalnu suverenost, Sveta Stolica djelovala je kao subjekt međunarodnog prava sui generis.
Država Vatikanskoga Grada, ustanovljena 1929. stekla je općenito međunarodno priznanje. Stranka je dvostranih i višestranačkih međunarodnih ugovora koji se odnose na njegov teritorij. Mada nije član UN, Sveta Stolica ili vatikan je član nekih specijalnih ustanova UN otvorenih samo državama.
Osim nuncija, domaća crkvena hijerarhija ne uživa diplomatske povlastice prema općemu međunarodnom pravu.





8) ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Države mogu djelovati samo putem ovlaštenih organa. Najviši organ u tome pogledu je glavar (šef ) države, a u zemljama u kojima taj položaj postoji i predsjednik vlade. Svaka moderna država ima i specijalizirano ministarstvo za vanjske poslove.
Glavar države. U međunarodnom pravu on se smatra najvišim organom vanjskoga zastupanja države.
Kada se nalazi u drugoj zemlji, glavaru države ukazuju se najviše počasti, ali se smatra da one nisu namijenjene njegovoj osobi nego državi koju predstavlja. Kada se nalazi u inozemstvu, glavaru države ukazuje se i posebna zaštita. Ta zaštita zasniva se u isto vrijeme na međunarodnoj učtivosti i na potrebi da se osigura neovisnost države koju on službeno predstavlja.
Glavar države uživa u stranoj zemlji potpuni sudski imunitet u kaznenim stvarima. On ne smije biti saslušavan, uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti suđen. On uživa i imunitet i u građanskim stvarima, ali ga se može odreći.
Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora glavar države ne treba posebnu punomoć. Izjave glavara države i ugovori koje on sklopi obvezuju njegovu državu ukoliko to čini u okviru svojih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.
Vlada i njezin predsjednik. U nekim zemljama, primjerice u Sjedinjenim Državama, funkcija predsjednika vlade ne postoji jer je glavar države sam na čelu svojega kabineta ministara.
Suprotno tomu, u parlamentarnim monarhijama i ostalim demokratskim državama zasnovanima na međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija, Italija, Švedska, Njemačka) uloga glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama težište vlasti nalazi u parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od podrške parlamenta. U okviru te izvršne vlasti sve najvažnije vanjsko političke odluke donose vlada i njezin predsjednik.
Ali makolika bila stvarana vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od državnoga glavara, on ne simbolizira svoju državu i njezinu suverenost kada se nalazi u inozemstvu i osobno ne uživa počasti koje se ukazuju državnom suverenu.
Za službenih boravaka u inozemstvu predsjednik vlade je po svojemu položaju šef specijalne misije. Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. za njega uglavnom predviđa jednake povlastice i imunitete koje uživaju članovi stalne diplomatske misije prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961.
Odgovarajući ugovorni propisi potvrđuju pravilo da predsjednik vlade ne treba punomoć za pregovore, za usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora ili glede izražavanja pristanka svoje države da bude njime vezana.
Predsjednik vlade može svojim izjavama datima u okviru svojih nadležnosti obvezivati svoju državu, kada iz njih proizlazi nesumnjiva namjera preuzimanja pravih obveza.
Ministar vanjskih poslova. Ministarstvo vanjskih poslova ni danas nije tijelo koje potpuno samostalno donosi vanjskopolitičke odluke svoje države. Ono je podčinjeno i za svoj rad odgovara vladi ili izravno parlamentu, ili glavaru države.
Ministarstvo vanjskih poslova je služba koja koordinira političke i druge odnose svoje države s inozemstvom i s međunarodnim organizacijama.
Ministar vanjskih poslova je redovito član vlade i među drugim ministrima u njoj ima istaknut položaj. On je neposredno nadređen cjelokupnom diplomatskom osoblju u inozemstvu, koje djeluje po njegovim uputama. On sudjeluje u najvažnijim dvostranim pregovorima i na međunarodnim konferencijama obrazlaže i brani vanjsku politiku svoje vlade pred parlamentom.
Ni ministru vanjskih poslova, poput glavara države i predsjednika vlade, ne treba punomoć za pregovore i za usvajanje teksta ugovora. Stoga su i promijene osobe na toj dužnosti redovito notificiraju drugim državama putem diplomatskih kanala.
Parlament. Parlament je rijetko kada upoznat s tokom i pojedinostima važnih međunarodnih pregovora svoje zemlje.
Predstavnička bi tijela trebala utvrđivati i odobravati dugoročne vanjskopolitičke ciljeve svoje zemlje i davati suglasnost na sve važnije akte na području te djelatnosti , uključivši ratifikaciju ugovora o političkoj, vojnoj i drugoj suradnji.

9) DIPLOMATSKI ZASTUPNICI

Povremeno slanje poslanstva(misija) u druge zemlje radi pregovora i ugovaranja od 15. stoljeća postupno smjenjuje praksa stalnih diplomatskih predstavnika.
Na Bečkom kongresu 1815. o tome se pitanju bavila posebna komisija i tada je ta oblast uspješno kodificirana. Bio je usvojen Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika.
Do sada su usvojene sljedeće konvencije iz diplomatskih i konzularnih odnosa:
° Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. koja je stupila na snagu u 1964.
° Bečka konvencija o konzularnim odnosima, iz 1963. koja je stupila na snagu u 1969.
° Konvencija o specijalnim misijama, usvojena 1969. stupila na snagu u 1985.
° Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1975. koja još nije stupila na snagu.
° Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osobe pod međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena 1973.
° Konvencija o sigurnosti osoblja UN i pridruženoga osoblja, iz 1994. na snazi od 1999. godine.

Pravo poslanstva. Svaka suverena državna ima aktivno i pasivno
pravo poslanstva. Aktivno pravo poslanstva znači pravo države šiljateljice da upućuje svoje diplomatske predstavnike u druge zemlje. Pasivno pravo poslanstva znači da država primateljica ima pravo da prima strane diplomatske predstavnike.
Ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u diplomatske odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961. to potvrđuje:
„Uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje stalnih diplomatskih misija vrši se na temelju uzajamnog pristanka.“
Država šiljateljica može akreditirati istoga šefa misije u više dugih država, ako se niti jedna tome ne opire.
Funkcije diplomatskih misija sastoje se prema Bečkoj konvenciji iz 1961. u sljedećemu:
a) U predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici
b) U zaštiti interesa države šiljateljice i njezinih građana „u granicama dozvoljenima međunarodnim pravom.
c) U pregovaranju s vladom države primateljice;
d) U sakupljanju obavještenja „svim dozvoljenim sredstvima“ o stanju i razvoju događaja u državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice.
e) U unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.

Diplomatski predstavnik(šef misije). Bečka konvencija iz 1961. dijeli
šefove diplomatskih misija u tri razreda (klase) i to:
a) Veleposlanici(ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnog glavara, i drugi šefovi misija jednakoga ranga.
b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara
c) Otpravnici poslova, akreditirani kod ministra vanjskih poslova. U tome razredu radi se o stalnim otpravnicima poslova, za razliku od otpravnika poslova ad interim koji povremeno upravlja misijom u odsutnosti ili spriječenosti stalnoga šefa misije.

Nuncije i internuncije akreditira Sveta stolica.
Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju od države primateljice zatražiti pristanak ( agrement). Država primateljica može odbiti taj pristanak a da nije dužna navesti razloge za to.
Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje vjerodajnice glavaru države primateljice u svečanoj audijenciji.
Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljateljice(protekom predviđenoga vremena za tu dužnost, umirovljenjem njegovom ostavkom ili bolešću), ili njegovom smrću. Ta dužnost također prestaje ako je država primateljica osobu šefa misije proglasila persona non grata( neprihvatljivom osobom).
Ostalo osoblje diplomatske misije. Razvoj međunarodnih odnosa i suradnje doveo je do potrebe da diplomatska misija uz njezina šefa, ima veći ili manji broj ustalih suradnika. Neki od njih- diplomatski agenti- a to je uz šefa misije ostalo diplomatsko osoblje, mogu po njegovoj ovlasti ili samostalno obavljati diplomatske funkcije.
S obzirom na obujam njihovih ovlasti, na funkcije, te povlastice i imunitete, iz Bečke konvencije iz 1961. proizlazi podjela cjelokupnog osoblja diplomatske misije u četiri sljedeće skupine:
a) Šef misije, tj. osoba koju je država šiljateljica ovlastila da djeluje u tome svojstvu;
b) Diplomatsko osoblje, tj. članovi diplomatske misije koji imaju diplomatski položaj (status);
c) Administrativno i tehničko osoblje( kancelari tj. pisari, arhivari, tumači, šifranti i sl. )
d) Poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl.) te u nekim slučajevima i privatna posluga članova misije.

Članovi diplomatskog osoblja po (a) i (b) moraju u načelu biti državljani
države šiljateljice,
Članovi diplomatskog osoblja razvrstani su po zvanjima prema propisima
države šiljateljice. Običajna su sljedeća zvanja: opunomoćeni ministar savjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi sekretar, treći sekretar te attache(ataše).
Broj osoblja diplomatske misije trebao bi odgovarati obujmu uzajamnih interesa, stupnju političke, vojne gospodarske ili druge suradnje, od broja građana države šiljateljice koji su stalno nastanjeni u državi primateljici ili tamo povremeno borave kao turisti ili u druge svrhe.
Specijalne misije. Pod „specijalnim misijama“ se podrazumijeva tzv. diplomacija ad hoc, koja se raširila naročito nakon Drugog svjetskog rata.
Radi se o posjetima glavara država s pratnjom, ili izaslanstva na čijem čelu može biti predsjednik vlade, ministar vanjskih poslova ili drugi odgovorni ministar. Pojam specijalnih misija obuhvaća i državne delegacije koje sudjeluju na višestranim ili mnogostranim diplomatskim konferencijama.
Misije države pri međunarodnim organizacijama. Do 1950. je većina država članica otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN u New Yorku . i države nečlanice kojima svjetska organizacija priznaje položaj promatrača, te potom priznati narodnooslobodilački pokreti, otvorili su svoje stalne promatračke misije pri UN.
Bečka konvencija iz 1975. sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri međunarodnim organizacijama.
Ţ Stalne misije pri međunarodnim organizacijama. Funkcije stalne misije u biti su prilagođene funkcije diplomatskih misija iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. šef misije uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji u njoj se može odrediti opseg njegovih ovlasti, npr. Da će djelovati kao predstavnik u jednome ili više organa te organizacije.
Ţ Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije. Sastav izaslanstva(delegacije), vrijeme njegova dolaska i odlaska, lokacija njegovih sjedišta i drugo notificiraju se organizaciji. Ni organizacija, ni država domaćin nemaju pravo stavljati u tome pogledu primjedbe, niti mogu nekoga člana izaslanstva proglasiti za persona non grata.

10) DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI

Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno je pravo kroz običajni proces izgradio niz minimalnih pravila imperativne naravi koja se odnose na povlastice i izuzeća, tj. privilegije i imunitete članova misije, kao i posebnu zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. kodificirala je ta pravila i ona sva imaju domašaj pravila općeg međunarodnog prava.
Prostorije misije su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju u njih ući osim uz pristanak šefa misije.
U slučaju opasnosti od napada, država primateljica dužna je da s dovoljno redarstvenih i drugih snaga zaštiti njihovu nepovredivost, kako bi svaki takav pokušaj spriječila. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni upad u misiju, dužna je o tome provesti naknadnu istragu , dati objašnjenje i službenu ispriku državi šiljateljici.
U slučaju prekida diplomatskih osoba pa čak i u slučaju oružanog sukoba između države primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i štititi prostorije misije,njezinu imovinu i arhive.
Posebno je pitanje (azila) utočišta u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje. Potom država šiljateljica i država primateljica ugovaraju način da bjegunac sigurno napusti zemlju.
Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama misije,te na rezidenciji šefa misije kao i na njegovim prijevoznim sredstvima.
Arhiva i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.
Sloboda općenja. Država primateljica dužna je dopustiti i štititi općenje misije za sve službene svrhe. Misija može koristiti sva dopuštena sredstva.
Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezinu funkciju nepovredivo je.
Diplomatski kurir uživa osobnu nepovredivost i ne smije se podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja ali ta nepovredivost prestaje čim primaocu preda diplomatsku valizu koja mu je povjerena.
Diplomatska valiza ne smije biti ni otvarana, niti zadržana. Vreće koje čine diplomatsku valizu moraju nositi vidljive vanjske oznake toga svojstva i smiju samo diplomatske dokumente ili predmete namijenjene službenoj upotrebi.
Položaj diplomatskog agenta. Osoba diplomatskog agenta(šefa misije i članova diplomatskog osoblja), nepovrediva je. On se ne smije podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja.
Diplomatski agent uživa potpuni imunitet(izuzeće) od kaznene sudbenosti države primateljice, za sva dijela bez obzira je li ih izvršio u službenoj dužnosti ili ne.
Diplomatski agent također uživa i imunitet građanske i upravne sudbenosti države primateljice osim ako se radi:
1. o stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na području države primateljice
2. u tužbi koja se odnosi na nasljeđivanje u kojoj se on pojavljuje bilo kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavine kao privatna osoba
3. o tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost što ju u državu primateljici obavlja izvan svojih službenih funkcija.

Diplomatski agent nije dužan svjedočiti.
Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi
primateljici. Izuzet je od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u cijenu robe ili usluga.
Članovi obitelji diplomatskog agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju sasvim iste povlastice i imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države primateljice.
Administrativno i tehničko osoblje i članovi obitelji toga osoblja uživaju uglavnom iste povlastice. Imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na djela u obavljanju njihovih funkcija.
Poslužno osoblje misije, ukoliko se radi o državljanima države primateljice ili ako u njoj nema stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u toku obavljanja svojih funkcija. Ono također ne plaća poreze i takse na plaće koje prima za vršenje svoje funkcije.
Dužnosti. Bez štete po njihove povlastice i imunitete, sve osobe koje ih uživaju dužne su poštivati zakone i propise države primateljice.

11) KONZULARNO PRAVO

Ustanova konzula nastala je u ranom srednjem vijeku u trgovačkim gradovima Italije, Španjolske i Francuske.
Ustanova konzula nastala je od starine u interesu trgovine i plovidbe, te radi zaštite vlastitih građana u inozemstvu. Stoga je ona u biti različita od diplomatskih odnosa između država, koji imaju pretežito, mada ne isključivo, politički značaj. Konzuli su u nekim krajevima obavljali diplomatske funkcije, a diplomatske misije danas gotovo redovito imaju u svom sastavu konzularne odjele.
Materija iz te oblasti uspješno je kodificirana bečkom konvencijom o konzularnim odnosima, iz 1963. koja je za njezine ugovornice stupila na snagu u 1967.
Pravo na konzularne odnose. Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, sve suverene države imaju pravo na uzajamno održavanje konzularnih odnosa.
Države nemaju dužnost uspostavljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim zemljama. Uspostavljanje tih odnosa vrši se temeljem uzajamnoga pristanka. Ako drugačije nije određeno, pristanak na uspostavljanje diplomatskih odnosa uključuje i pristanak na uspostavljanje konzularnih odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne povlači i prekid konzularnih odnosa.
Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz njezin pristanak.
Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi primateljici u ime neke treće države, ako se tome ne protivi država primateljica.
Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija. U državi u kojoj država šiljateljica nema diplomatske misije i kojoj ne zastupa diplomatska misija neke treće države, konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države primateljice, biti ovlašten da obavlja diplomatske radnje. Ali obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete.
Konzularne funkcije. Konzul ne predstavlja državu šiljateljicu u ukupnosti njezinih međunarodnih odnosa s državom primateljicom. On nije akreditiran kod državnog glavara ili kod ministra vanjskih poslova države primateljice.
Konzularne funkcije sastoje se najprije u zaštiti interesa države šiljateljice u državi primateljici a naročito interesa njezinih državljana(fizičkih i pravnih osoba), u granicama koje dopušta međunarodno pravo.
Konzularne funkcije sastoje se u promicanju razvoja trgovačkih, ekonomskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice, i u unapređivanju na svaki drugi način uzajamnih prijateljskih odnosa, u okviru odredaba Bečke konvencije iz 1963.
Konzularne funkcije obuhvaćaju i izdavanje viza i odgovarajućih isprava osobama koje žele putovati u državu šiljateljicu. Tu nisu jedino obuhvaćeni građani države primateljice, nego i osobe iz trećih država te osobe bez državljanstva.
Najšire su konzularne funkcije u zaštiti raznovrsnih interesa vlastitih državljana u državi primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno boravište, ili su na proputovanju.
Konzularne funkcije obuhvaćaju pravo nadzora i inspekcije nad morskim i riječnim brodovima koji imaju pripadnost države, nad zrakoplovima u njoj registriranima, te na njihovim posadama.
Konzularno područje. Konzularno područje je područje u državi primateljici određeno konzularnom uredu za obavljanja konzularnih funkcija.
Šef konzularnog ureda i drugi konzularni dužnosnici (funkcioneri). Šefovi konzularnog ureda dijele se na četiri razreda(klase), i to:
a) generalni konzuli;
b) konzuli;
c) vicekonzuli;
d) konzularni agenti.
Država šiljateljica izdaje šefu konzularnog ureda patentno pismo, u
kojemu potvrđuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda, te navodi njegovo prezime i ime, njegovu kategoriju i razred, njegovo konzularno područje i njegovo sjedište konzularnog ureda. To patentno pismo država šiljateljica dostavlja diplomatskim ili drugim pogodnim putem vladi države primateljice, na području kojeg šef konzularnog ureda treba obavljati svoje funkcije.
Država primateljica izdaje egekvaturu, tj odobrenje imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Ona nekoj osobi može odbiti izdati egekvaturu , ada nije dužna za to navesti razloge državi šiljateljici.
Svi šefovi konzularnoga ureda u jednom gradu čine konzularni zbor kojega predvodi doyen(duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija.
Funkcije šefa konzularnog ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova ureda prestaju:
a) notifikacijom države šiljateljice državi primateljici da su funkcije osobe u pitanju prestale;
b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice
c) notifikacijom države primateljice državi šiljateljici da je dotičnu osobu prestala smatrati članom konzularnoga osoblja.
Konzuli po zvanju i počasni konzuli. Običajno pravo stvorilo je dvije
različite kategorije konzularnih dužnosnika, koje su predviđene i Bečkom konvencijom iz 1963.
Konzuli po zvanju, bilo da se radi o šefu konzularnoga ureda ili drugim konzularnim dužnostima, jesu osobe kojima je to isključivo zanimanje. U načelu oni trebaju biti državljani države šiljateljice. Oni mogu biti državljani države primateljice ili trećih država jedino uz suglasnost države primateljice koju ona može u sako vrijeme povući.
Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj se pridaje fakultativni značaj. Svaka država slobodna je sama odlučiti hoće li imenovati ili primati počasne konzule.
Obavljanje konzularnih funkcija nije njima glavno zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Za tu službu oni ne moraju dobivati naknadu od države koja ih je imenovala.te se osobe prihvaćaju te dužnosti radi društvenog ugleda ili u njoj nalaze svoj profesionalni interes.
Konzularne prostorije, arhivi, dokumenti. Konzularne prostorije nepovredive su u mjeri u kojoj to određuje Bečka konvencija iz 1963. organi države primateljice ne smiju u onaj dio konzularnih prostorija kojima se konzularni ured isključivo koristi za potrebe svog rada, osim uz pristanak šefa konzularnog ureda.
Država primateljica dužna je pružiti konzularnom uredu sve olakšice radi obavljanja njegovih funkcija. Ona je osobito dužna poduzimati sve potrebne mjere kako bi spriječila da konzularne prostorije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, ili da bude narušen mir ili povrijeđeno dostojanstvo konzularnog ureda.
Konzularni arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.
Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj se nalazi konzularni ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, te na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo kada se njime koristi u diplomatske svrhe.
Sloboda općenja. Država primateljica osigurava svim članovima konzularnog ureda slobodu putovanja i kretanja na svojemu području.
Ukoliko nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog razloga vjerovati da konzularna valiza ima sadrži druge predmete osim dopisivanja, dokumenata i predmeta namijenjenih službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati da valizu u njihovoj prisutnosti otvori ovlašteni predstavnik države šiljateljice. Ako on to odbije, valiza se ima vratiti u mjesto odakle je poslana.
Povlastice i imuniteti konzularnih dužnosnika. Država primateljica ima prema Bečkoj konvenciji iz 1963. općenitu obvezu postupanja s konzularnim dužnosnicima s dužnim poštovanjem, te obvezu poduzimanja svih odgovarajućih mjera radi sprječavanja svakoga napada na njihovu osobu, slobodu i dostojanstvo.
Imuniteti konzularnog dužnosnika od kaznene sudbenosti u državi primateljici mnogo su ograničniji od onih diplomatskog agenta.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici ne podliježu kaznenoj nadležnosti sudskih i upravnih organa države primateljice „za djela izvršena obavljanju konzularnih funkcija“. To se odnosi i na počasne konzule.
Ali za sva ostala djela, konzularni je dužnosnik uz izvjesna ograničenja kazneno odgovoran u državi primateljici. On se može uhititi ili pritvoriti samo u slučaju počinjenja teškog kaznenog djela. U tom slučaju postupak protiv njega mora se pokrenuti u najkraćem roku.
U praksi je dolazilo do uhićenja konzularnih dužnosnika koji su bili optuživani za djela špijunaže, ubojstva trgovine drogom, utaje poreza te izdavanja čeka bez pokrića.

12) POJAM, PRAVO I PODJELA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Pojam međunarodne organizacije. Međunarodne organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih država članica u izvršavanju nekih zajednički postavljenih ciljeva.
Svaka organizacija ima jedan ili više stalnih organa.
Svaka međunarodna vladina organizacija osnovana je međunarodnim ugovorom između država. Za razliku od ostalih međuvladinih ugovora, ti su ugovori u isto vrijeme i ustavnih akti za odnosnu međunarodnu organizaciju.
Pravo međuvladinih organizacija. Pravo neke međuvladine orgnizacije ne svodi se jedino na njezin ugovor ustav, iako je on najvažniji pravni akt. Ono obuhvaća i ugovore koje sama organizacija sklapa s državama-članicama, ponekad s nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima ona stalno surađuje.
To pravo obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornoga značaja. To su poslovnici stalnih i povremenih organa koji najčešće oni sami usvajaju u to pravo spadaju također odluke nadležnih organa o primanju novih država u članstvo organizacije, razrezivanju doprinosa država članica, o utrošku tih sredstava i dr.
Pored tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se putem običajnih pravnih pravila nastali u praksi njezinih organa i država članica, ukoliko među članicama prevladava svijest da je određena praksa postala pravno obvezatna.
Povijesni razvoj međunarodnih organizacija. Međunarodnim organizacijama prethodili su pojedini kongresi i diplomatske konferencija više država. Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u 19. stoljeću. Najprije su to bile tzv. riječne komisije.
U drugoj polovici 19. stoljeća osnivaju se i tzv. administrativne unije. Glavni organi administrativnih unija bile su periodične konferencije država članica na diplomatskoj razini. Prva od tih organizacija bila je ustanovljena 1965, sklapanjem međunarodne telegrafske konferencije. Današnji joj je naziv Međunarodna unija za telekomunikacije i specijalizirana je ustanova UN.
Pri koncu Drugog svjetskog rata dolazi do osnivanja Organizacije Ujedinjenih nacija. Nešto prije toga, u ožujku 1945, ustanovljena je još jedna regionalna organizacija:Arapska liga.
Podjele međunarodnih organizacija. Te podijele moguće je izvršiti temeljem četiri usporedna kriterija.
1. Sa stanovništva međunarodnog prava najvažnija je podjela na vladine i
na nevladine međunarodne organizacije. Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su im jedini pravi članovi.
Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne države, ali njih ne osnivaju, niti su u njih učlanjene države. Članovi su im ili ljudi pojedinci iz više država, ili srodna tzv. nacionalna društva ili udruge pojedinaca iz više država.
Iz oblasti međunarodnoga prava najugledniji je Institut za međunarodno pravo, te po članstvu masovnije Svjetsko društvo za međunarodno pravo.
Samo vladine (međudržavne organizacije) mogu biti subjekti međunarodnog prava, tj. mogu imati sposobnost da budu nositelji međunarodnih prava i dužnosti.
2. Po opsegu nadležnosti sve međunarodne organizacije možemo podijeliti
uvjetno rečeno “opće“ i na one specijalizirane.. ipak pod općim organizacijama podrazumijevamo one koje se bave političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnoga rješavanja sporova, i po potrebi drugim pitanjima.
„Opće“ su organizacije sve one čija nadležnost nije usko specijalizirana. Prije drugoga svjetskog rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer takve opće organizacije Organizacija Ujedinjenih nacija.
Specijalizirane organizacije su sve one koji su svojim ugovorom- ustavom ovlaštene da djeluju u nekoj užoj –specijaliziranoj- oblasti. To su danas sve specijalizirane ustanove Ujedinjenih nacija poput Međunarodne ustanove Ujedinjenih nacija poput međunarodne organizacije rada, Međunarodne unije za telekomunikacije, Međunarodnog monetarnog fonda i dr.
3. po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu postoje univerzalne i
regionalne organizacije.
Univerzalnim organizacijama nazivamo u stvari sve one koje imaju za cilj da okupe sve države svijeta i koje su, dakle otvorene državama iz svih dijelova našeg planeta. U njih spadaju sve specijalizirane ustanove Ujedinjenih nacija.
Regionalne organizacije obuhvaćaju uži krug država . one su pod određenim uvjetima otvorene na pristup zemljama iz određenog regiona ili subregiona. Najtipičnije regionalne organizacije jesu Organizacija američkih država i Organizacija afričkog jedinstva.
S pravnog stanovišta među najvažnijima je podjela organizacija po stupnju ovlasti i domašaja oluka koje donose njihovi organi. Danas su daleko najbrojnije tzv. „deliberativne organizacije“, koje koordiniraju uzajamnu suradnju njihovih država članica.
Supranacionalne(nadnacionalne) organizacije danas su iznimno rijetke. To je danas praktično jedino Europska unija nastala ujedinjavanjem triju zajednica: Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju. (Euroatom).

13) MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOG PRAVA

Dugo vremena u znanosti nisu bila usuglašena gledišta, naročito u pojedinostima, o tome jesu li uopće, u kojoj su mjeri i koje su međunarodne organizacije subjekti međunarodnog prava.
Povelja Ujedinjenih nacija propisuje da ta Organizacija „uživa na području svakoga svog člana pravnu sposobnost potrebnu za vršenje svojih funkcija i za postizanje svojih ciljeva“.
Međunarodni je sud došao do zaključka da je Organizacija Ujedinjenih nacija međunarodna osoba. „To nije jednako tvrdnji- nastavio je sud, da je ona država , što nikako nije, ili da su njezina pravna osobnost, te prava i dužnosti jednake onima koje ima država. To znači da Organizacija subjekt međunarodnog prava, da ona ima sposobnost da bude nositelj međunarodnih prava i dužnosti i da ima sposobnost da se koristi tim pravima ističući međunarodne zahtjeve“
Usvajanje bečke konvencije o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1977, još više afirmira objektivnu međunarodnu osobnost, i to u pravilu svih međudržavnih organizacija. Njima se izričito priznaje pravo poslanstva.
Mada su subjekti međunarodnog prava, međuvladine organizacije za razliku od država ne raspolažu s općenitom nadležnošću. Niti sama Organizacija Ujedinjenih Nacija nije isto što i njena najmanja država članica.
Danas je općenito prihvaćeno da međunarodne organizacije sklapaju punopravne međunarodne ugovore s državama i između sebe, a takvi su ugovori ni u čemu ne razlikuju od ugovora kojih su stranke samo države.



15) PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA

Preteče. Najstariji i do danas najvažniji cilj međunarodnog organiziranja
bio je i ostao osiguranje trajnog mira među državama sudionicama. Prvi nacrti takvih organizacija nastali su u Europi u srednjem vijeku, ali je bio dalek put do njihovog oživotvorenja.
Sveta alijansa. Na bečkom kongresu 1815. bio je ustanovljen savez najvećih europskih sila koji je djelovao pod nazivom Svete alijanse. Taj prvobitni četvorni savez obuhvaćao je Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, da bi u 1818. u svoje redove primio i poraženu Francusku.
To je bio elitistički savez europskih vladara koji je imao za cilj očuvanje njihovih interesa , tj. socijalni status quo.
Liga naroda. Liga je naroda bila prva moderna organizacija. Glavna joj je svrha bila očuvanje mira u svijetu. Imala je tri stalna organa. Skupština se sastojala od predstavnika svih njenih država članica. Vijeće Lige sastojalo se od predstavnika Glavnih savezničkih i udruženih sila iz Prvog svjetskog rata, te od predstavnika četiriju drugih država članica Lige koje je birala Skupština na rok koji je ona određivala.
Liga je imala i Tajništvo sastavljeno od glavnog tajnika, drugih tajnika, i ostalog potrebnog osoblja. Sjedište Lige je bilo u Ženevi i to nakon što je povelja UN već bila stupila na snagu. Sva imovina Lige prenijeta je u vlasništvo nove Organizacije ujedinjenih nacija.
Osnivanje Ujedinjenih nacija. Da bi se izbjeglo loše iskustvo nesudjelovanja Sjedinjenih Država u Ligi naroda, Povelja UN je predvidjela je njezino stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih pet stalnih članica budućeg Vijeća sigurnosti(Kine, Francuske Sovjetskog saveza, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država), te većine njezinih ostalih država potpisnica. Taj se uvjet bio ispunio 24. listopada 1945. i taj se datum slavi kao Dan Ujedinjenih nacija. Potom su povelju ratificirale i sve preostale njezine države potpisnice.


16) ČLANOVI UJEDINJENIH NACIJA I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA

Iskonske i naknadno primljene države članice. Iskonske članice UN su sve one države koje su sudjelovale na osnivačkoj konferenciji u San >Franciscu a potom su ratificirale Povelju.
U Povelji se navodi: „Članovima UN mogu postati sve ostale miroljubive države koje prihvate obveze sadržane u ovoj Povelji i koje su po ocijeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obveze“.
Sve države članice imaju prema Povelji jednaka prava i obveze, s time da
pet stalnih članica Vijeća sigurnosti imaju i neka posebna prava u odlučivanju.
Svaka država prima u članstvo Ujedinjenih nacija odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća sigurnosti.
U stvarnosti je Vijeće sigurnosti organ koji odlučuje o primanju u članstvo, a Opća skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovito potvrdna.
Raspadom SFRJ nastali su neki problemi. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija bile su u članstvo zajedno primljene 22. svibnja 1992.
Prava i dužnosti članica UN. Sve države članice imaju pravo sudjelovati i glasovati na redovitim i izvanrednim zasjedanjima Opće skupštine o svim pitanjima koji su na dnevnom redu. U Općoj skupštini oni također biraju članove međunarodnog suda u Haagu, glavnog tajnika UN, te članove pomoćnih organa.
Države članice UN pozivaju se na diplomatske konferencije u krilu UN, na kojima njihovi predstavnici mogu raspravljati i odlučivati o predloženim nacrtima konvencija.
Država članica nije dužna voditi računa o preporukama i odlukama UN u oblastima u kojima oni nisu nadležni.
Posebni položaj u UN stalnih članica Vijeća sigurnosti. Stalni članovi Vijeća sigurnosti su Kina, Francuska, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države. Bez pristanka bilo kojeg stalnog člana ne može se usvojiti niti jedna odluka u tome organu koji je prvenstveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Posebna prava članova Vijeća sigurnosti ne mogu se mijenjati ili dokidati bez njihova pristanka.
Stalna članica ne može praktično ni biti ni isključena iz UN.
Suspenzija, isključenje iz članstva i povlačenje iz UN.član UN koji je zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organizaciji za protekle pune dvije godine, gubi pravo glasa u Općoj skupštini. Ipak mu opća skupština može dopustiti da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise o njegovoj volji. Radi se o tzv. „maloj suspenziji“, koja osim prava glasa ne lišava odnosnu državu da sudjeluje u raspravama u Općoj skupštini.
Opća skupština može na preporuku vijeća sigurnosti suspendirati vršenje članskih prava i povlastica članu UN protiv kojeg je Vijeće sigurnosti poduzelo preventivu ili prisilnu akciju. Riječ je o tzv. „velikoj suspenziji“ koja se odnosi na sva članska prava u svim organima UN.vršenje tih prava može ponovo uspostaviti samo Vijeće sigurnosti.
Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti isključiti iz Organizacije člana UN „koji uporno krši načela sadržana u ovoj Povelji“.
Položaj država nečlanica prema Povelji UN. Povelja predviđa pravo države koja nije članica Un da upozori Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu na svaki spor kojega je strana ako za taj spor prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji.
Poput država članica, takva se država poziva da sudjeluje bez prava glasa u raspravljanju tog spora pred Vijećem sigurnosti.
Državama nečlanicama može priznati položaj promatrača u Općoj skupštini. Taj položaj danas ima samo Sveta stolica i Švicarska.

17) ORGANI UJEDINJENIH NACIJA

Povelja predviđa šest glavnih organa UN, i to:
1) Opću skupštinu;
2) Vijeće sigurnosti;
3) Ekonomsko i socijalno vijeće;
4) Starateljsko vijeće;
5) Međunarodni sud u Haagu
6) Tajništvo.
Opća skupština je jedini plenarni i demokratski organ u kojemu su sve
države članice zastupljene s najviše po pet predstavnika. Svaka članica ima jedan glas.
Opća skupština ima opću nadležnost. Ona može raspravljati o svim pitanjima ili predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na ovlasti ili funkcije bilo kojega drugog organa predviđenoga Poveljom.
Odluke Opće skupštine „o važnim pitanjima“ donose se dvotrećinskom većinom članova koji su prisutni i glasuju. Odluke o ostalim pitanjima, uključivši određivanje novih vrsta pitanja koja treba rješavati dvotrećinskom većinom, donose se običnom većinom članova koji su prisutni i koji glasuju.
Opća se skupština sastaje u redovita, izvanredna i u hitna izvanredna zasjedanja. Redovita zasjedanja sazivaju se svake godine u rujnu. Izvanredna zasjedanja saziva glavni tajnik na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članova UN.
U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opća skupština ne zasjeda , može se sazvati u hitno izvanredno zasjedanje u roku od 24 sata.
Vijeće sigurnosti. Dok opća skupština ima opću nadležnost, nadležnost Vijeća sigurnosti je specijalizirana i ograničena.
Uz pet stalnih članova Opća skupština bira na rok od dvije godine još deset njegovih nestalnih članova. Vijeće sigurnosti ima petnaest članova.
Vijeće sigurnosti uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi se sastajati u svako doba. U tu svrhu svaki njegov član mora imati svog predstavnika u sjedištu UN.
Glavna je nadležnost-i odgovornost- vijeća sigurnosti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Kada ono utvrdi da je u nekom dijelu svijeta došlo do prijetnje miru , narušenja mira ili čina agresije ono može, osim preporuka, donositi i obvezujuće odluke za sve države članice.
Vijeće sigurnosti preporučuje Općoj skupštini primanje , suspenziju i isključenje država iz članstva UN, te imenovanje glavnog tajnika. S Općom skupštinom ono sudjeluje u paralelnom postupku izbora sudaca Međunarodnog suda u Haagu.
Ekonomsko i socijalno vijeće. Kao što mu ime i naznačuje, ono obavlja znatan dio poslova UN u širokom krugu gospodarskih i socijalnih pitanja na svjetskoj razini.
Ekonomsko i socijalno vijeće može davati preporuke Općoj skupštini, državama članicama, te zainteresiranim specijaliziranim ustanovama UN.
Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN.
Ekonomsko i socijalno vijeće sastoji se od 54 države članice koje bira Opća skupština razdoblje od tri godine. Odluke se, međutim donose prostom običnom većinom glasova članova koji su prisutni i koji glasuju. Njegova zasjedanja održavaju se dva puta godišnje , u proljeće i na jesen u Ženevi.
Starateljsko vijeće. Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo neovisnost 1. listopada 1994, Starateljsko vijeće je mjesec dana kasnije suspendiralo svoje djelatnosti.
Međunarodni sud u Haagu. Glavni sudski organ u UN djeluje i ima stalno sjedište u Palači mira u Haagu. Taj sud je nasljednik stalnoga suda međunarodne oprave kojega je osnovala Liga naroda, i to u 1920, nakon što je ona sam počela djelovati.
Tajništvo se sastoji od glavnoga tajnika i potrebnoga osoblja. Glavnoga tajnika imenuje Opća skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. On je najveći administrativni dužnosnik UN, ali obavlja i neke političke funkcije.

18) ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

Da bi se shvatila bit međunarodnog prava i položaj čovjeka u njemu
valja poći od očite činjenice da se cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi na uređenje odnosa između ljudi. Ne postoje pravni odnosi izvan ljudskih odnosa.
Opće međunarodno pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, čak i nasuprot državi.
Ali opće međunarodno pravo i izravno pojedincima nameće mnoge pravne obveze. To je bilo najprije glede piratstva na otvorenome moru. Pirati su uvijek pojedinci koji djeluju u vlastitom svojstvu.
Ta izravna odgovornost pojedinaca za međunarodne zločine i za neka druga međunarodna protupravna djela, još se uvijek ne čini dovoljno jakim argumentom da bi se on mogao priznati „izvedenim“ subjektom međunarodnog prava. Taj argument dokazuju činjenicu da je on prije objekt, tj. da on može biti izravno podvrgnut međunarodnom pravnom poretku, negoli da je on i subjekt toga poretka.
Osim materijalnih pravila u užem smislu, koja su predviđena u njihovu korist, temeljem neki ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv država, pa i protiv onih koji su državljani. To je bio argument da pojedinci u nekim slučajevima mogu samostalno isticati svoje zahtjeve prema nekim drugim subjektima međunarodnoga prava.
Nije dokaz da je pojedinac subjekt međunarodnog prava ni zbog toga što su fizičke i pravne osobe mogu s drugim državama(i međunarodnim organizacijama) sklapati sporove koji pravno obvezuju sve njihove stranke.


19) DRŽAVLJANI I STRANCI


Pojam državljanstva. Državljanstvo je pravna veza koju neka osoba
vezuje za neku državu. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. proklamira da: „Svatko ima pravo na državljanstvo“.
Svaka država ima u načelu pravo svojim ustavom i zakonima odrediti tko ima pravo na njezino državljanstvo.
Državljanstvo stečeno rođenjem. Većina ljudi stječe neko državljanstvo rođenjem i ne mijenja ga do smrti. Državljanstvo se rođenjem bilo: a) činjenicom rođenja na teritoriju neke države(jus soli), ili b) temeljem porijekla nekog od roditelja(jus sanguinis).
Državljanstvo udate žene. Nekoć je u mnogim državama bilo široko prihvaćena tradicionalna politika očuvanja cjeline obitelji. Stoga su mnoge države u svojim zakonima o državljanstvu predviđale da strana državljanka trenutkom udaje ipso facto tj. automatski, stječe državljanstvo svoga supruga i da gubi svoje državljanstvo.
U novije vrijeme mnoge su države napustile propise o automatskom stjecanju državljanstva žena činom udaje. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979. predviđa da će države stranke te Konvencije priznati ženama jednaka prava kao i muškarcima glede stjecanja, promijene ili očuvanja državljanstva supruga.
„Prirođenje“(naturalizacija) i otpust iz državljanstva („ekspatrijacija“). Naturalizacija je postupak u kojemu neka država po svojoj diskreciji podjeljuje svoje državljanstvo nekoj osobi a njezinu molbu. Po općemu međunarodnom pravu stranac nema pravo na državljanstvo putem naturalizacije.
Neka država nije dužna priznati učinak stjecanja od svog građanina državljanstva druge države. Otpust iz vlastitog državljanstva može se podvrgnuti nekim uvjetima, poput prethodnog odsluženja vojne obveze ili izmirenja dužničkih obveza i slično.
Osobe bez državljanstva i osobe s više državljanstva(apatridi i polipatridi). Pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju pravo, a država u kojoj borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo.
Konvencija o sukobu zakona glede državljanstva predviđa neka pravila glede položaja osoba s više državljanstva. Svaka od država koje je ta osoba državljanin može je smatrati samo svojim državljaninom. Država ne može toj osobi pružiti diplomatsku zaštitu u državu u kojoj je ona također državljanin. U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i to u pravilu državljanstvo države u kojoj uobičajeno ili uglavnom boravi.
Pravni položaj stranaca. Pristup stranaca u neku državu. Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše.
Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora biti snabdjeven putovnicom od nadležnog organa svoje države, i to ako je potrebno ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju putuje.
Izgon stranaca. Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država ima pravo na svom području i uskratiti dalji boravak stranca kojeg smatra nepoželjnim.
Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom brutalnošću.
Prava stranaca. Kada je stranac primljen na području neke države s pravom bilo neograničenoga ili privremenog , boravka, on u toj državi uživa neka minimalna prava potrebna za privatni život. Međunarodno pravo ne dopušta niti jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja građanskih ugovora, stjecanja osobnog vlasništva, sklapanja braka i uživanja obiteljskih prava.
Neke države uskraćuju strancima i pravo na stjecanje nekretnina, ili to pravo uvjetuju reciprocitetom.
Eksproprijacija imovine stranaca. Poštivanje privatnog vlasništva i stečenih prava stranaca jedno je od načela međunarodnog prava.
Privatna se imovina stranih fizičkih i pravnih osoba može eksproprirati samo uz ispunjene nekih uvjeta propisanih međunarodnim pravom:
- eksproprijacija je dopuštena samo u javnom interesu, a nikako u cilju stjecanja vlasništva nad tom imovinom od nekog domaćeg građanina ili drugog stranca.
- Ne smije biti diskriminacije glede imovine koja je predmet eksproprijacije.
- Za ekspropriranu imovinu mora se isplatiti nadoknade.
Dužnosti stranaca. Strancu kojemu je priznato pravo neograničenog ili
privremenog boravka u nekoj državi podvrgnut je, poput domaćih građana pravu te države.
Od stranaca se može zahtijevati da vrši građanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive, poput sudjelovanja u mjerama protiv epidemija, požara, prirodnih katastrofa i drugih opasnosti koje ne proizlaze iz rata. Stranci se e smiju uplitati u politiku države u kojoj borave.
Stranci ne mogu tražiti izuzeće od plaćanja poreza i carina.
Općenito je prihvaćeno da se stranci ne smiju prisiliti da služe u oružanim snagama domaće države.
Utočište (azil). Svaka država ima u načelu pravo primiti na svoje područje kojega god želi stranca. Niti jedna država nije prema međunarodnom pravu dužna odbiti primiti nekoga stranca na svoje područje, izručiti ga drugoj državi, ili izgnati ga sa svojega teritorija, osim u slučaju nekih ograničenja.
Država koja je neka osoba građanin nema pravo fizičke kontrole nad nji dok se on nalazi na području druge države. Ta država može izvršiti izrečenu presudu tek kada se krivac vrati u domovinu ili joj bude izručen.
Običnim se zločincima u načelu ne pruža utočište.
Sâmo međunarodno pravo ne garantira pojedincima nikakvo „pravo na azil“ odluku neke države da ga pruži ili odbije spada u njenu diskrecijsku vlast.
Položaj izbjeglica i položaj bez državljanstva. Izbjeglica je svaka osoba koja se od utemeljenog straha od progona zbog svoje rase, vjeroispovijedi, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo i koja ne želi ili, ili zbog toga straha, neće tražiti zaštitu te države.
U državi koja im je pružila privremeno ili stalno utočište, izbjeglice i apatridi imaju odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i propise.
Izbjeglicama i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim građanima glede industrijskoga i intelektualnog vlasništva.
U svrhu useljenja u drugu državu, i izbjeglice i apatridi imaju pravo iznijeti iz zemlje boravka iz zemlje boravka svu imovinu koju su unijeli kada su u nju bili prihvaćeni.
Izbjeglice i apatridi koji se zakonito nalaze na području država stranaka tih konvencija mogu se izgnati samo zbog razloga sigurnosti države i javne sigurnosti.
Pojam ekstradicije. Pod pojmom ekstradicije se podrazumijeva formalno izručenje neke osobe od jedne države drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja i kažnjavanja.država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju, ne smije, osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim za one za koje je izručena.
Osobe podložne ekstradiciji i zločini koji podliježu izručenju. Države stranke imaju slobodne ruke u odluci da ne izruče nekog svog državljanina, svaka je država u obvezi ako ga ne izruči, da u sama sudi za zločin za koji je optužen, ukoliko se ne ispune neki predviđeni uvjeti.
Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviđaju da djelo za koje je bjegunac optužen mora biti kazneno djelo prema zakonima obiju država, tj one koja traži izručenje i one u kojoj se bjegunac nalazi.

20) MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA

Zaštita ljudskih prava prema općemu običajnom međunarodnom
pravu. Povelja UN iz 1945. ne predviđa određene obveze za njezine države članice o zaštiti ljudskih prava.
Tek koncem 1994. ustanovljen je Ured Visokog komesara(povjerenika) za ljudska prava koji djeluje na području Centra UN za ljudska prava u Ženevi.
Opća skupština Un usvojila je Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su, uz građanska i politička, definirana i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava.
Radi se o katalogu neotuđivih prava svakoga pojedinca, i to:
1. pravo na život, slobodu i sigurnost
2. priznanje svakoga kao osobe pred zakonom
3. jednakost svih pred zakonom
4. posebna jamstva u kaznenom postupku poput poštenoga i javnog suđenja, pretpostavke nevinosti, zabrane kažnjavanja primjenom ex post facto zakona
5. sloboda kretanja u državi, njezino napuštanje i vraćanje u nju
6. utočište(azil)
7. državljanstvo
8. pravo na vlasništvo
9. slobode misli, savjesti, vjeroispovijedi i izražavanja, mirnog okupljanja i udruživanja
10. socijalno osiguranje
11. rad uz pravične i povoljne uvjete
12. prikladni životni standard i obrazovanje
13. pravo „slobodnog sudjelovanja u kulturnom životu zajednice, uživanja u umjetnosti i sudjelovanja u znanstvenom napretku i njegovim koristima.“
Nakon Opće deklaracije, u 1996. su bila usvojena dva ugovorna
instrumenta: Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.
Danas se smatra da je obveza poštivanja ljudskih prava obveza erga omnes.
Poput svih gornjih prava i sloboda pojedinaca trebaju se uvrstiti još neka.
1. U prvu skupinu spadaju neka temeljna prava svakoga čovjeka na život,
tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava međunarodna zajednica država priznala međunarodnim zločinima.
2. Na drugom je mjestu u toj hijerarhiji sloboda od diskriminacije ljudi bilo
kojoj osnovi koju zabranjuju odgovarajući međunarodni instrumenti. Dužnost je svake države, ne samo da se sama uzdrži od mjera diskriminacije i da ne donosi zakone s tim posljedicama, nego i da spriječi svoje organe, te neovlaštene pojedince ili skupine ljudi da j vrše.
3. U treću skupinu, među pravilima ius cognes, spadaju ona građanska i
politička prava svakoga pojedinca koja se prema konvencijama na snazi ni pod kojim okolnostima ne smiju derogirati.
U doba „izvanredne javne opasnosti koja ugrožava opstanak naroda čije je postojanje službeno proglašeno“, mogu privremeno derogirati neke obveze iz toga Pakta „uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njihovim ostalim obvezama prema međunarodnom pravu i ne povlače diskriminaciju jedino na temelju rase, boje kože, spola jezika, vjere ili socijalnog porijekla“.
4. Poput svih gornjih prava i sloboda pojedinaca valja uvrstiti još neka. Ona
se smiju derogirati u slučajevima izvanredne javne opasnosti poput rata, za kratko vrijeme dok ta opasnost traje i u mjeri koja ona nalaže.
Tu prema međunarodnom Paktu o građanskim i političkim pravima valja uvrstiti: pravo svakoga na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnog uhićenja ili držanja u pritvoru; pravo osoba lišenih slobode i na izdržavanju kazne na čovječno postupanje, te jednakost svih pred sudovima, pravo na pošteno i javno suđenje i pretpostavka nedužnosti.
5. u sljedećoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima
pojedinaca koja ne odgovaraju sasvim određenju ius cognes. Te slobode i ta prava podložna su izvjesnim ograničenjima koja može propisati državna vlast i to: zbog poštivanja prava i ugleda drugih, za zaštitu državne sigurnosti, ili javnog poretka, ili javnog zdravlja ili morala.
Spomenuti ćemo sljedeće slobode i prava: slobodu kretanja na području vlastite države, slobodu njezina napuštanja i vraćanja u nju; slobodu izražavanja vlastitih mišljenja uz zakonska ograničenja koja državna vlast može propisati; slobodu sindikalnog udruživanja i djelovanja.
6. u sljedeću skupinu spada većina ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava,
većinom formulirana kao neki daleki ciljevi kojima treba težiti.
Obveze država iz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Prema učenju prirodnog prava sva ljudska bića imaju činom rođenja jednake i „neotuđive“ slobode i prava.
Kada se radi o ugovornim obvezama glede poštivanja i zaštite prava i sloboda čovjeka, važno je za svaku državo pojedinačno utvrditi sve konvencije koja je ona stranka preuzela i mnogobrojne ugovorne obveze. Među tim obvezama može biti podnošenje periodičnih izvješća međunarodnim tijelima o izvršenju tih konvencija.
Neke od univerzalnih konvencija sklopljenih u krilu UN predviđaju obveznu nadležnost međunarodnog suda u Haagu u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni.
Država stranka koja bi tužila drugu državu stranku za kršenje nekih od tih konvencija ne mora dokazati da je ona sama, ili da su njezini građani pretrpjeli štetu od toga kršenja.
Osim građana, svaki stranac i osoba bez državljanstva ima pravo na takvu tužbu ako smatra da je službeni organ države stranke povrijedio neko njegovo pravo koje takva konvencija jamči.


21) MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA

Zanimanje za manjinsku zaštitu u Europi silno je poraslo tek u vremenu
raspada socijalističkog sustava, kada su narasle težnje za emancipacijom bivših federalnih jedinaca u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu i Češko-Slovačkoj. I taj je razvoj od Srba i Crnogoraca, te od Rusa i Ukrajinaca, u novim državama stvorio manjine.
Države sudionice na području kojih postoje nacionalne manjine poštovati će pravo osoba koje pripada tim manjinama nad jednakost pred zakonom, dati će im svaku mogućnost za stvarno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda i štititi će, na taj način, njihove zakonite interese u toj oblasti.
Pravila općega i regionalnoga međunarodnog prava o međunarodnoj zaštiti. Prema Capotoriju manjina je: „skupina brojčano manja od ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje- koji su građani te države- imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite od značajki ostatka pučanstva, i makar implicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren k očuvanju svoje kulture, tradicije, vjera ili jezika.
Cilj svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva, dakle njihova nediskriminacija, te potom posebna prava, institucije i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihove posebnosti.
U krilu Vijeća Europe usvojena su dva veoma važna ugovora o manjinskoj zaštiti:europska povelja o regionalnom ili manjinskim jezicima te Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina.




22) KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINACA

Što se tiče odgovornosti država, u znanosti i praksi prihvaćena je dioba na
njihovu odgovornost za obične međunarodne delikte i za međunarodne zločine. Međunarodna kaznena odgovornost pojedinaca može nadilaziti ono što je međunarodna zajednica država u nekom vremenu već priznala međunarodnim zločinima u užem smislu. Države mogu i putem ugovora predviđati odgovornost pojedinaca za neke druge međunarodne delikte koji će se možda u budućnosti transformirati u međunarodne zločine. Manji broj međunarodnih zločina pojedinac čini gotovo redovito u vlastitom interesu ili iz vlastitih pobuda, npr. zločin piratstva. Po posljedicama najteže međunarodne zločine, pojedinac ili skupina pojedinaca mogu počiniti bilo u vlastitom svojstvu ili kao agenti države. To su npr. zločin genocida, aparthejda, zločin protiv čovječnosti. Ima međunarodnih zločina koje pojedinac može izvršiti jedino kao agent svoje države kao što su zločin agresije ili teška kršenja Ženevskih konvencija. Države će redovno izvršavati preuzete međunarodne obveze i njihovi će sudovi izricati presude protiv počinitelja međunarodnog zločina. Većina će država izbjegavati vršenje svoje sudbenosti ako iz zločina pojedinaca može proizići njihova makar neizravna odgovornost zbog toga što ta dijela nisu spriječena a bile su to dužne učiniti. Čini se da je jedini moguć način kažnjavanja najtežih zločina osnivanje i djelovanje međunarodnih kaznenih sudbenih tijela.
Odgovarajuće međunarodne konvencije redovno propisuju sudbenost i dužnost nacionalnih sudova država stranaka da kažnjavaju zločine i druge međunarodne zločine i druge međunarodne delikte koje oni zabranjuju. Statuti međunarodnih kaznenih tribunala za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu predviđaju primarnu nadležnost tih tribunala u odnosu na domaće sudove. Smatra se da međunarodni tribunal ima prednost pred nacionalnim sudovima. Kao posljedica kapitulacije Njemačke na koncu drugog Svjetskog rata međunarodni vojni tribunal u Nirnbergu imao je isključivu nadležnost za kažnjavanje glavnih optuženika. Ostalim zločinima se sudilo u državi u kojoj su počinili zločine. Po okončanju drugog svjetskog rata nametnulo se pitanje zastarijevanja međunarodnih zločina znatnog broja počinitelja koji su izbjegavali pravdi. Iako je bilo gledišta po kojima su ti zločini nezastarivi temeljem Londonskog statuta o međunarodnom vojno tribunalu, ta je dilema bila okončana usvajanjem Konvencije o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Sudbenost domaćih sudova glede kažnjavanja međunarodnih zločina. Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim da sudi osobama okrivljenim za međunarodne zločine, nije dovoljno da je odnosna država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje. Neovisni sud se može proglasiti nenadležnim ako djelo u pitanju nije izričito predviđeno i u krivičnom zakonu te države. Država može u svom krivičnom zakonu predviđati djela zabranjena konvencijama kojih ona nije stranka.
Međunarodna kaznena sudbena tijela:
- Međunarodni krivični tribunal u Nirnbergu
- Međunarodni vojni tribunal za Daleki Istok u Tokiju
- Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju
- Međunarodni krivični tribunal za Ruandu.
Stalni međunarodni krivični sud. Komisija za međunarodno pravo
razmatrala je uz prekide to pitanje gotovo od početka svoga djelovanja. Na temelju njezinih nacrta potpisan je Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda sa sjedištem u Haagu. Za taj statut glasala je 121 država. Sud će biti nadležan za kažnjavanje pojedinaca zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, genocida i agresije. Postupak pred sudom moći će pokretati države,samostalni tužitelj i Vijeće sigurnosti. Sud će imati ovlasti izdavanja naloga za uhićenje i privođenje okrivljenih osoba. Najveća kazna koju će sud moći izreći biti će doživotni zatvor. Sud će a početku sastojati od 15 sudaca izabranih na rok od devet godina među stručnjacima kaznenog i međunarodnog prava.

08.09.2008. u 14:06 • 0 KomentaraPrint#

ENGLESKI JEZIK-ZADACI


Homework



1. There are four ways on which the term common low is used, and there are:

It is law which is common to the whole country – national law in contrast to local law.
It is law which is based on judicial decision ( case law ) in contrast to the law which is made by Parliament ( statute law ).
It distinguishes the common law legal system based on precedent form civil law jurisdiction based on civil codes.
It comprises the rules developed by the common law courts in contrast to the rules developed by the court of equity.

2. Countries with a legal system based on civil code are countries of Wesern Europe and Latin Ameica.

3. Civil law regulates relationship between individuals or bodies.
Criminal law regulates relationship between the state and individual people and bodies.
e.g for civil law: legal action to recover loss
e.g. for criminal law: murder, rape, robbery



4. Before the Norman conquest in 1066, the legal system was decentralised which mean that each court (local court, the borough, shire and hundred courts) applied its own local customary law. The Norman kings have adopted this system by allowing the barons to whom a region had been given to run the court in the region. But there was a fear for kings because barons become provincial princes rivalling the power of the King and this was main reasons for Henry II to judicial centralisation. He create a permanent royal court of King’s Bench sitting in London also he ordered judges of a central court, to travel round of the regions hearing cases. Central control over the law was ensured by the procedure under which the legal issue in a case could first be decided by the royal court in London, and then the legal ruling would be taken by the travelling judge. This strategy established common law which is still used to describe judge-made system of law in UK.

5. Equity worked „behind the scenes“ of the common law action; the common law principles were theoretically left intact, but by means of this intricate mechanism they were superseded by equitable rules in all cases of conflict or variance. The result justified the sarcasm of the critic who said that in England one court was set up to do injustice and another to stop it.

6. The principal court for the administration of equity is the Court of Chancery whit Chancellor on its head.

7. One of the most important fatures is equity which distinguishes it from common law is the maxim that equitable remedies are discretionary.

8. In a case of conflict between a rule of equity and a rule of common law, equity will prevail.

9. Three equitable maxims are:
- Equity will not suffer a wrong to be without a remedy.
- Equity follows the law.
- He who comes to equity must come with clean hands.

10. The significance of the Judicature Act is that the old courts of common law and the Court of Chancery were abolished, and in their place was established a single Supreme Court of Judicature. Also, it were abolisheda common injunctions.


11. There are many ways which the law can be classified. There are difference between criminal and civil law and substantive and procedural law.

12. Organs of government are :monarch(in some countries), the executive, the legislative, and the judiciary.

13. There are two aspects to the doctrine of parliamentary sovereignty:
a) Parliament may enact any law it wishes, and
b) No authority, including the court, has the power to question the validity of the legislation.

14. The theory of the separation of powers was developed by Montesquieu.He said: “When the legislative and executive powers are united in same body or same body of magistrates, there can be no liberty.

15. The court can control the actions of the executive, but it is important to know that the courts have no power to review the merits of executive action, which mean that they are not concerned whit the question “is this action right or wrong?” The question they can ask is “is this action lawful or unlawful”.

16. Bill of Rights would change the role of the judiciary. Bill of Rights contain the fundamental rights such as freedom of speech and assembly. It would be entrenched, i.e. it could not be repealed or altered without a special parlimentary majority. Bill of Right woulg give a bigger protections to the citizens of Great Britain.

17.

18.


19. Lord Reid said :„We often say we are looking for the intention of Parliament, but this is not quite accurate .We are seeking the meaning of the words which Parliament used. We are seeking not what Parliament meant but the true meaning of what they said. „

20. Example of a case in which the literal rule was applied is London & North Eastern Railway Co. v. Berrman 1946 AC 2784L

21. The literal rule gives us a clear illustrationes of the difficulty in determing the meaning of what might appear to be very simple words.


22. The basic recommendations of the Law Commission`s report is that Law Commission`s approved the use of the Mischief Rule, preferring a construction which would promote the general legislative purpose over one which would not.

23. a

24. Distinguishing – is occurs when the facts of a leter case are sufficient different to justify the court reaching a different decision from an earlier involving the same legal principle.
Per incuriam means my inquiry


25. Only Bert comitted an offence under the Theft Act. He came on John's garden without John's permit and tried to steal his apples. Doing that he broke John's ladder. Reg was only wanted the shelter in cold weather while Peter was invited by his friend Charles.


26. a) Defendat' s case have very similar basis with Hay(or Bourhill) v. Young case so that is the main reason for relying on that case.
b) Ormerod LJ find it difficult to draw an arbitrary lineof distinction between different cases because those cases are quite resambling.
c)I think that Mary would ot recover damages for her injuriy because her son has no injuries.



Part of Homework from te book page 106

• In the case McLoughlin v. O'Brian plantiff was not with her family at the time of accident which is diffrence of the case Boardman v. Sanderson when the plantif was near by his son
• House of Lords change the law by passing judgement in favour of Mrs. McLoughlin in the way that before the plantif has no chance to succeed in the lawsuit for nervous shock.



HOMEWORK

There are there type of criminal offence: summary, indictable and triable. Summary are less serious offences which are tied in magistrates court without a jury. Indictable offences are the most serious offences such as murder, manslaughter, rape and arson. Magistrates have the different role in this type of offences. Triable offences are the offences which can be committed in a serious or minor way.
In summary offences the magistrates will hear the evidence and reach the verdict. In indictable offences the magistrates role is to conduct a preliminary enquiry into the prosecution’s evidence end to the decide whether it forms a sent a sent away case against the accussed. In triable offences the magistrates will determine the mode of trial taking into account such factors as the seriousness of the offence and the possible appropriate sentence.
If a prima facie case is established, a full trial will take place in the Crown court before a judge and a jury of twelve ordinary people. It is the role of the judge to rule on points of law and if the defendant is found guilty to pass sentence. The jury assesses the fact and reaches a verdict.
CPS is achieving one of its main objectives-the sifting out of weak or unnecessary prosecutions and the resulting easing of pressure on the overburdened criminal justice system.
A person who has been acquitted of charge cannot be tried for the same offence again. It is the different situation when the case is disscarged. When the prosecution finds enough evidence they can accuse the same person again.
A) One the main factors which will be taken into account when deciding whether to prosecute Mr. Smith are the evidence. Evidences are witnesses, alibi, DNA test results, ballistics, fingerprints…
B) First, magistrates conduct a preliminary enquiry into the prosecution’s evidence and they decide whether it forms a prima facie case against Mr. Smith. If not case will be discharged. If a prima facie case is established a full trial will take place in the Crown court before a judge and jury of twelve ordinary people.
C) If he is found guilty, Mr. Smith may appeal against conviction or sentence to the Criminal Division of the Court of Appeal. The prosecutions may also appeal for the sentence to be increased.
A) Mrs. Brown may be tried summarily in the magistrates court or in the Crown court depend of seriousness of the theft.
B) If Mrs. Brown is found guilty she may appeal. If she has been tried on the summary, she may appeal to the Crown Court for retrial or to Divisional Court of the Queen’s Bench Division of the High Court. If she has been tried in the crown court she may appeal to the Criminal Division of the Court of Appeal.

Will the courts and legal services Act provide a better legal services to the
public?!


The legal services stage in the 1989 didn't allowed solicitors to have rights of audinece in higher courts. That right had only barristers. Of course that situation create monopoly. Soliciters couldn't choose theirs clinets. Monopoly made costs of legal higher and untouchable for the masses.
Will the courts and legal services Act provide a better legal services to the public?!
I am assuere it will. Rights of audience to solicitoers will mulitiply number of advocates and raise the consumer choise. The monopoly which British had before will fade away or it will be reduced.When there was no monpoly the prices are lower. Leagl services now can use the those in need. Also action „No win , no fee“ make the legal services more available. Compentition force people to be better in their job. The courts and legal services Act improve the quality of legal services with lower prices.
Senior judges who have publicly opposed the extension of right of audience have a signifiacant role in determining the rules which will govern its implementation. The courts and legal services Act in on part seems unfair to the barristers who finished more difficult education than soliciters.
At the end I must say that it will take some time to find out a real improvment of legal services.

Separatio of powers

In very state trehe are three instance of separation of powers. There are the legislative, the executive and judiciary.
As one of the main reasons for this theory is possibillity of stoping improper use of powers.In society without propely diveded separation of powers there is no constitution. People can not be free in that kind of situaton.
In United Statae of America separation is clearer than British constitution. I must say that is no state with pure separation of powers. In United kindom the same people are membersexecutive and legislative. Courts caay out some of the administrative functions. In United states Of America presidnet appoint the judges to the supreme court. His nomination must be approved by the senate.Both, Americans and the British have the same kind of law.
In continental law there is a little bit diffrent situation, for example, the Croatia. The legislative have assembly, house of Representatives, House of Counties and councils of each House. The executive have President of Republic of Croatia and the Goverment of Republic of Croatia. The judiciary are The Constitucional court of Croatia, Supreme court of Croatia, State Auttorney's Office, ombudsman.The ministry are the adminstrative.

The constitution of Bosnia and Herzegovina


The constitution of Bosnia and Herzegovina is written. First constitution Bosnia and Herzegovina got 1910. while it was part of Austria-hungarian state. In Yugoslavia Bosnia and Herzegovina didn't have constitution, i.e. there was constitution for all Yugoslavia. After peace agreement in Deyton, United States of America Bosnia and Herzegovina has made constitution 1995.
The main feauteres of Bosnia and Herzegovina's constitution are provisions about Bosnia and Herzegovina, human rights and basic freedom, president, supreme court, etc. Bosnia and Herzegovina have 12 articles. In 2 nd article is numbered human rights and basic freedoms. That's rights are garanted of Europian convention of human rights. They are: right on life, education freedom, religius freedom, freedom from unlawful detention,freedom of speach, rights of private propety, freedom of expression. Provisions number 6 obligate courts and other body of Bosnia and Herzegovina on respect and implementation of human rights,


The constitutional convention


In Great Britain the constitutional conventions are specificity of constitutional law. There are group of codes made by longterm practice. Constitutional conventions are obeyed but they have not the protection by the court. They are obeyed for the pratical reasons.
Not all convention are of equal impotance. First example is a goverment which is defeted on a major issue in the hause of commons should resign. Second example is that monarch have right to refuse to give a royal assent on some subject, but by the convention there haven't be a practice more than a hunders years.
The consequences of a breach of a convention will depend how individual convention is important .The most consequences are political.
The constitutional convention have the advantage of being flexible. It is not necessary procedure which is used in modification of constitutional provisions. Sometimes a bad constitutional provisions remain as a result of complex procedure.That points out the advantage of constitutional conventions.


The criminal law should play no part in in the enforcement of morality



Our criminal law declares that one of the his roles is general prevention, i.e. if we penalize the perpetrator of the criminal act, we point out that society will not tolerate that kind of behaviour and every behaviour against the law will be punished. Let's imagine the society which regulation stand on the morality of the individuals. Could you? I can. It would be a chaos. Morality is very extensible term. Something which is normal for some group is immoral for the other one. Some action such as murder, robery, rape etc. for the most people is immoral. Let's ask ourselfs is it for the fact that that kind of behaviour is punishble from mileniums ago or they think that kind of behaviur is really wrong and immoral. Will it, knowing that murder in no criminal act, murder be the last option, or the first or some option in the midle like every one else? How many people do not make a criminal act because of the fear that they will be cought and punished and how many people do not make a criminal act beause it is againts their moral code? We all know that U.S solderies can not be judged, for the crimes they made, in Haag. Also we all heard about what is happening there. This is only the tip of the iceberg. H.L.A. in his book Law, Freedom and Morality declaire that the law should protect vulnerable people like the children. Law does protect them but also law protect the others. Other role of the criminal law is the protect the society. Who make a criminal act againts child will be penalized more drastically.

On the other hand it is unreasonably think that criminal law should cover all immoral behaviour like a criminal act. Some behaviour cause a less damages than the others. That kind of behavior law call offences. If the criminal law criminalize every immoral behaviour like cheet, citizens would not have freedom. Somebody must be immoral in the society. J Every place have their own monks and lifters. Cheet is iimoral but is not iilegal. What is cheet anyway? Cheet is very discusitable term. For someone it is the kiss, for other, it is a look, and for the third group it is a whole package. If we crimanlize a cheet for example, our law will act like a noisy litle women who must know everything and be involved everywhere. Instead of schools, shoping centars, church, we will build prisons. Some behaviours must be left to stand on the morality of individals like the behaviours between people. Our law system is very related to each other. Something is maybe not a criminal offence but is civil offence.

I agree that moral is very damaged in last couple of years, and the state must protect their citizens, but also I know that to many protection also can produce a damage maybe evan a bigger one. If we start to decrimalize some behavours like the abortion, gay communities, prostitution, some drugs what will happend? Where is the end? We must say some things to STOP.






08.09.2008. u 13:51 • 0 KomentaraPrint#

TREĆA GODINA-Financijsko pravo i financijska znanost

NOVAC I NOVČANI SISTEMI

Gledajući povijesni razvoj imamo:
Jednostavni(pojedinačni ili slučajni) oblik razmjene gdje se robe zamjenjuju jedna za drugu, a to je trampa
Potpuniji ili razvijeniji oblik razmjene gdje se vrijednost robe izražava sa nizom drugih roba.

RAZVOJ I VRSTE NOVCA

Oblike novca možemo podijeliti na:
1. Stvarni ili robni novac, u okviru kojeg imamo
ó Primitivni robni novac(kože stoka)
ó Moderni robni ili stvarni novac (metalni kovani novac)
2. suvremeni ili kreditni novac, koji se dijeli na:
ó komercijalni novac
ó bankarski novac koji je u obliku gotovog i depozitnog novca
ó elektronski novac

Primitivni robni novac je početak evolucije oblika novca. U početku su se koristile razne robe, koža, krzno, stoka itd.
Uvođenjem metala, a naročito plemenitih metala, počinje razdoblje kovanog novca.
Dalja faza u razvoju novca jest nastanak papirnog novca. Tako su još 3000 godina prije nove ere od strane hramova izdavane potvrde kao dokaz da su na čuvanje od klijenata primljene razne robe.
Kao surogat punovrijednog novca pojavljuje se u 14.i 15 stoljeću i ček. Čekovi nastaju kao i banknote na osnovu prethodnog novčanog pologa kod banke ili na osnovu kredita kojeg banka odobrava svom klijentu.
Mjenica je nastala tako da su banke trgovcu izdavale pismo na ime položenog novca.
Suvremeni današnji novac je kreditni novac. Sa aspekta izdavaoca je javlja u dva osnovna oblika-komercijalni novac i bankarski novac.
Suvremeni bankarski novac javlja se u obliku gotovog novca i depozitnog novca.
Kreditni novac(žiralni, depozitni, knjižni i sl) svoje porijeklo vuče iz funkcije robnog novca kao platežnog sredstva. Naime, mjenice, obveznice i drugi vrijednosni papiri vučeni na prodatu robu kao obećanje plaćanja, umjesto stvarnog novca kao definitivnog sredstva plaćanja počinju cirkulirati do roka naplate kao platežno sredstvo i tako predstavljaju komercijalni oblik kreditnog novca. U momentu kada više nije moguće izvršiti prebijanje novčanih naslova ili je pak to dosta otežano, dolazi do upotrebe robnog novca.
Ovakav novac se javlja u dva oblika:kao novčani i kao knjižni, odnosno depozitni ili žiralni novac. Ovakav novac je zapisan u bankovnim knjigama na žiro i tekućim računima bankovnih klijenata. Ovako shvaćen kreditni novac je nematerijalnog oblika-nije roba. To se naročito zapaža kod žiralnog novca koji ne posjeduje nikakav opipljiv, materijalni oblik nego se javlja u liku računskih-brojčanih znakova. Osim toga kreditno novac nije ni zamjenjiv za zlatni-robni novac.
Elektronski novac, poznat pod nazivom digitalni novac, plastični novac je novijeg datuma. Vezan je za procese informatičke revolucije te još uvijek nije dovoljno definiran.potrebno je da otvorimo žiro, tekući ili neki drugi sličan račun u nekoj modernoj banci. Potom nam banka kao klijentu daje softverski paket s potrebnim programom i plastičnom smart karticom.
Identificirani elektronski novac sadrži podatke koji otkrivaju identitet osobe koja je istinski uplatila ili podigla novac sa računa. Nasuprot ovom, anonimni elektronski novac se ponaša kao pravi slobodni novac, te kada se jednom povuče sa računa može se potrošiti ili dati nekom drugom bez da ostavi trag da je došlo do transakcije.
Oba oblika novca se mogu javiti u online i offline varijanti,
Online znači da klijent mora biti pri ulaganju ili povlačenju novca aktivno povezan sa bankom.
Elektronički novac nije nikakva nova vrsta novca već je to samo jedan novi oblik novca


PRAVNI POJAM NOVCA

Novac je roba posebne vrste koja obavlja funkciju općeg ekvivalenta.
Novac je i pravna kategorija, ali pravni teoretičari nisu složni u definiranju novca.
Stoga su postojale različite koncepcije novca od kojih su bile najznačajnije:
ó metalističkopravna,
ó državnopravna i
ó društvenopolitička koncepcija.

Prema metalističkoj koncepciji novac je roba(potrošna, zamjenjiva, djeljiva i pokretna
stvar)i to prije svega plemenita roba(zlato, srebro) kojoj se propisuje svojstvo novca zbog njezinih prirodnih i ekonomskih osobina.
Novac je prema teoretičarima koji zastupaju državnopravnu koncepciju svaka pokretna stvar(res mobiles) koju država odredi da bude novac.
Državno-pravno poimanje novca smatra da je definiranje novca odlučujuće mišljenje ljudi koji se služe novcem i upotrebljavaju ga u svakodnevnom životu, te da se prema tome novcem smatraju samo one pokretne stvari i prava u koje društvo ima povjerenje a ne stvari i prava kojima država putem monetarnog suvereniteta daje to svojstvo.

FUNKCIJE NOVCA

Postoje sljedeće funkcije novca:
ó novac u funkciji mjere vrijednosti,
ó novac u funkciji sredstva prometa,
ó novac kao kreditno i platežno sredstvo,
ó novac kao sredstvo zgrtanja blaga
ó novac u funkciji međunarodnog prometa-svjetski novac.

Funkcija novca je da izražava vrijednost svake robe. Tu vrijednost novac izražava
određenim količinama svoje vlastite upotrebne vrijednosti, čime se najraznovrsnije robe u razmjeni svode na jednoimene veličine, kvalitetno jednake, a kvantitativno usporedljive.
Novac u funkciji sredstva prometa služi kao posrednik u razmjeni proizvoda R1-N-R2 (upotrebna vrijednost jedne robe R1 se prvo zamjenjuje za novac N pa se tek potom novcem kupuje upotrebna vrijednost).
Uslijed razvoja proizvodnih snaga dolazi i do vremenskog razdvajanja otuđivanja robe i njezine naplate, tako da otuđivanje robe od prodavača ne znači i istovremeno kretanje novca od kupca prema prodavaču. Ovo kretanje od kupca prema prodavaču se vrši nakon određenog roka, te se tako između prodavača i kupca razvijaju kreditni odnosi u okviru kojih prodavač ostaje vjerovnik, a kupac dužnik, dok se novac nalazi u „funkciji kreditnog sredstva“.kao kreditno sredstvo novac je djelovao i po sili ekonomskih zakona, neovisno od postojanja države i prava. U ulozi sredstva plaćanja novac se pojavljuje tek onda kada država stavlja novac pod svoje okrilje tako da država tada određuje što se u datoj državi ima smatrati novcem. Uloga novca kao prometnog sredstva je kratkotrajna, što znači da on trenutno izražava vrijednost jedne robe, kako bi omogućio njenu razmjenu , budući da istovremeno prima ekvivalent u drugom vrijednosnom obliku(novčanom ili robnom). Međutim kada novac funkcionira kao kreditno sredstvo, kretanje robe se vri bez istovremenog učešća.
Funkciju svjetskog novca vrše odgovarajuće količine zlata i srebra. Danas se plaćanje u vanjskoj trgovini vrši pretežno devizama, valutom ili kompenzacijom na bazi međunarodnih i međuvladinih sporazuma.povlačenje zlatnog novca iz opticaja u jednoj zemlji i eventualni potpuni prijelaz sa zlatnog na papirni novac daju takvoj zemlji mogućnost za lakše osiguranje rezervi zlata koje su joj potrebne za međunarodna plaćanja.

08.09.2008. u 13:49 • 0 KomentaraPrint#

TREĆA GODINA-Financijsko pravo i financijska znanost(prvi dio)

Monetarne financije proučavaju problematiku novca
Fiskalne financije proučavaju sustav financiranja države i državnih organa
Vrste novca:
1. robni novac(realni stvarni)
- svila, biseri, koža
- kovanice(zlatnici)
- komercijalni novac(mjenice)
- novčanice(bankonte)
- čekovi
- depoziti(žiralni novac
- elektronski novac
2. Kreditni novac
- Komercijalni novac
- Novčanice
- Čekovi
- Depoziti
- Elektronski novac


Gospodarstvo može biti organizirano na tri načina:
Komadna ekonomija(odlučivao je poglavar). Najviši je stupanj dosegla za vrijeme komunizma
Tržišno gospodarstvo(99% zemalja) zasniva se na potpunoj konkurenciji i tek ovdje nastaje novac
Mješovito

Definicija novca: svaka stvar (res)potrošna, pokretna, zamjenjiv koja je stekla monopol u funkciji općeg ekvivalenta je novac.

Karakteristike robnog novca:
- Upotrebna vrijednost
- Vrijednost(ovisi o troškovima proizvodnje, teorija granične korisnosti)
- Količinska vrijednost(cijena)(prometna)
- Društveno-upotrebna vrijednost(da novac mijenja odnos između svih roba)

Najviše zlata proizvodi:
1. J. afrička republika(1000t)
2. Bliski istok(400-500t)
3. australija
4. rusija(tu zlato ima najveću vrijednost)

tržište, gdje se cijena zlata utvrđuje je u Londonu.

Kreiranje novca

3 modela kreiranja novca:
-državotvorni
-bankonotski
- samoupravodemokratski
Najčešći je bio prvi jer su najčešće države bile diktature (prvobitna zajednica-robovlasničko društvo kasni feudalizma, novčana ekonomija- od merkantilizma). Prisutan je sve do 19. stoljeća. Država emituje novac. Sve socijalističke zemlje su imale ovaj model.
Tržišni-banke su glavne, da bi ona mogla emitovati novac potreban joj je početni kapital i novac od štediša.
Treći model zahtjeva se da o emisiji novca banke imaju određeni značaj ali da država ima veći značaj.

Valute i devize

Valute su: €, $...
Devize…potraživanje prema inozemstvu, intervalutni tečaj je niži zbog krivotvorenja zbog toga se razvija devizni tečaj.
Devizni(intervalutni) tečaj je cijena novca .Ona može biti određena direktno i indirektno.
Sve države primjenjuju indirektni, a V.B direktni i to kotiranje.
2 faktor:ponuda i tražnja deviza
Platna bilanca-ukazuje na ponudu i potražnju
Obuhvaća sve transakcije a transakcije mogu biti tekuće i kapitalne.
Kako odrediti devizni tečaj?
Teorije koje objašnjavaju devizni tečaj:
1. Teorija platne bilance(merkantalisti)-oni su inzistirali na prometu, trgovini, bogatstvo osoba se izražava u novcu
2. teorija kupovne moći novca(koliko se može za novac kupiti), ona se mjeri indeksima
3. monetaristička(devizni tečaj zavisi od ponude novca
4. portofolijo teorija –pola potrošiti, pola uložiti
devizni tečaj ovisi od mnoštva faktora:
deficit platne bilance, ponuda potražnja novca, raspodjela dohotka. Danas je devizni tečaj plutajući(fluktuirajući)

međunarodne organizacije:
MMF-za stabilnost valuta
Svjetska banka za obnovu i razvitak

Bankarski poslovi-poslovi trgovanja
Banka je trgovačko(gospodarsko) društvo koji se bavi trgovanjem novca n-R-N'


aktiva Pasiva
1. Tekući račun
-gotovina na kasi
-žiroračun
-sitni invenstar
2. fiksna imovina
-zgrade
-strojevi
-komp.-računalna tehnologija
3. plasmani
-kratkoročni krediti
Srednjoročni krediti
-dugoročni krediti -depoziti(novac na žiroračunu)
-oročeni depoziti
-krediti
-obveznice
-kapital
Monetrana ravnoteža(teorije)
1. klasična(da se monetarna ravnoteža postiže posebno u odnosu na sve druge ravnoteže i uvjet da se to postigne je jednakosts investicijama. Tžište može biti organiziran i neorgamiziran)
2. suvremena(ne može se uspostaviti ranvoteža na parc. Ržištu. Da bi parc. Uspjela ona mora postojati globalna)

inflacija i deflacija
ako se mijenja kupovna moć novca treba biti ekvivalentnost. Inflacija je bila u razvoju od papirnog važenja.
Više je shvaćanja o inflaciji:
1. teorija inflacije tražnje
2. teorija inflacije ponude
3. sintetičke teorije inflacije


1. teorija inflacije tražnje
stagflacija-sve što je negativno, pad zaposlenosti
devalvacija- utvrđivanje manjeg pariteta
uzroci: realni, monetarni, politički
izvanekonomski razlozi za inflaciju-rat.

Tipovi::
Umjerena –jednocifrena(cijene su stabilne)
Galupirajuća-dvocifrena(novac gubi vrijednost)
Hiperinflacija –postaje bezvrijedan.

Može biti uvozna(fiskalna potrošnja) i domaća(seundarna emisija novca)

Posljedice: na proizvidnju, potrošnju, zaposlenost, platnu bilancu

Teorijski aspekti zaštite kupovne moći novca
Nominalistička kao pravna norma
3 načina revalizacije:
Robna klauzula(zlato)
Indeksna klauzula
Valutna klauzuala.
U Bih je stpa inflacije 7,3% u u EU 3.5%

08.09.2008. u 13:48 • 0 KomentaraPrint#

TREĆA GODINA-Europsko radno i socijalno pravo(europska socijalna povelja)-pita

ZAKON O POTVRĐIVANJU EUROPSKE SOCIJALNE POVELJE, DODATNOG PROTOKOLA EUROPSKOJ SOCIJALNOJ POVELJI, PROTOKOLA O IZMJENAMA EUROPSKE SOCIJALNE POVELJE I DODATNOG PROTOKOLA EUROPSKOJ SOCIJALNOJ POVELJI KOJIM SE USPOSTAVLJA SUSTAV KOLEKTIVNIH ŽALBI



Članak 1.

Potvrđuje se Europska socijalna povelja, sastavljena u Torinu 18. listopada 1961., Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji, sastavljen u Strasbourgu 5. svibnja 1988., Protokol o izmjenama Europske socijalne povelje, sastavljen u Torinu 21. listopada 1991., i Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi sastavljen u Strasbourgu 9. studenoga 1995., koje je Republika Hrvatska potpisala 8. ožujka 1999., u izvorniku na engleskom i francuskom jeziku.

Članak 2.

Tekstovi Europske socijalne povelje, Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji, Protokola o izmjenama Europske socijalne povelje i Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glase:


EUROPEAN SOCIAL CHARTER

EUROPSKA SOCIJALNA POVELJA


PREAMBULA

Vlade potpisnice, članice Vijeća Europe,

smatrajući da je cilj Vijeća Europe ostvarenje većeg jedinstva između njegovih članica radi čuvanja i promicanja ideala i načela koji su njihova zajednička baština te pospješivanja njihovoga gospodarskog i socijalnog napretka, osobito održanjem i daljnjim razvitkom ljudskih prava i temeljnih sloboda;

smatrajući da su se Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisanom u Rimu 4. studenoga 1950., i njenim Dodatnim protokolom, potpisanim u Parizu 20. ožujka 1952., države članice Vijeća Europe suglasile svojem stanovništvu osigurati građanska i politička prava i slobode navedene u tim dokumentima;

smatrajući da se uživanje socijalnih prava mora osigurati bez ikakve diskriminacije s obzirom na rasu, boju kože, spol, vjeroispovijed, političko mišljenje, nacionalnu pripadnost ili socijalno podrijetlo;

odlučne zajednički učiniti sve napore kako bi pomoću odgovarajućih institucija i djelovanja podigle životni standard i unaprijedile dobrobit i gradskog i seoskog stanovništva pomoću odgovarajućih institucija i aktivnosti;

sporazumjele su se o sljedećem:

DIO I.

Ugovorne stranke kao cilj politike koju će, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, slijediti svim primjerenim sredstvima prihvaćajući ostvarenje uvjeta u kojima će osigurati učinkovito ostvarivanje sljedećih prava i načela:

1. Svatko treba imati mogućnost zarađivati za svoj život slobodno izabranim radom.

2. Svi radnici imaju pravo na pravične radne uvjete.

3. Svi radnici imaju pravo na sigurnost i zaštitu zdravlja na radu.

4. Svi radnici imaju pravo na pravičnu plaću koja će njima, kao i njihovim obiteljima, osigurati dostojan životni standard.

5. Svi radnici i poslodavci, radi zaštite svojih ekonomskih i socijalnih interesa, imaju pravo slobodno se udružiti u nacionalne ili međunarodne organizacije.

6. Svi radnici i poslodavci imaju pravo na kolektivno pregovaranje.

7. Djeca i mladež imaju pravo na posebnu zaštitu od fizičkih i moralnih opasnosti kojima su izloženi.

8. Radnice u slučaju majčinstva, kao i ostale radnice kada je to potrebno, imaju pravo na posebnu zaštitu na radu.

9. Svatko ima pravo koristiti odgovarajuće pogodnosti profesionalnog usmjeravanja kako bi mu se pomoglo izabrati zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i interesima.

10. Svatko ima pravo koristiti odgovarajuće pogodnosti stručne izobrazbe.

11. Svatko ima pravo koristiti sve mjere koje mu omogućavaju ostvarenje najboljeg dostupnog zdravstvenog standarda.

12. Svi radnici i od njih uzdržavane osobe imaju pravo na socijalnu sigurnost.

13. Svatko bez dovoljno sredstava za život ima pravo na socijalnu i medicinsku pomoć.

14. Svatko ima pravo koristiti se uslugama socijalnih službi.

15. Svaka invalidna osoba ima pravo na profesionalnu izobrazbu i na socijalnu i profesionalnu rehabilitaciju, neovisno o podrijetlu i naravi njene invalidnosti.

16. Obitelj kao osnovna jedinica društva, radi osiguranja svog punog razvoja, ima pravo na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu.

17. Majka i dijete, neovisno o bračnom stanju i obiteljskim odnosima, imaju pravo na primjerenu socijalnu i ekonomsku zaštitu.

18. Državljani svake ugovorne stranke imaju pravo obavljati plaćenu djelatnost na teritoriju svake druge ugovorne stranke pod jednakim uvjetima kao i njeni državljani, osim u slučajevima ograničenja uvjetovanih ozbiljnim razlozima gospodarskog i socijalnog karaktera.

19. Radnici migranti, državljani jedne od ugovornih stranaka, kao i njihove obitelji, imaju pravo na zaštitu i pomoć na teritoriju svake druge ugovorne stranke.

DIO II.

Ugovorne stranke prihvaćaju da će poštivati, kao što je to predviđeno u dijelu III., obveze koje proizlaze iz članaka i stavaka koji slijede.

Članak 1. – PRAVO NA RAD

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na rad, ugovorne stranke se obvezuju:

1. priznati jednim od svojih glavnih ciljeva i odgovornosti postizanje i održavanje što je moguće više i stabilnije razine zaposlenosti, pri tome nastojeći ostvariti punu zaposlenost;

2. djelotvorno štititi pravo radnika da zarađuju za svoj život slobodno izabranim radom;

3. uspostaviti ili održavati besplatne službe zapošljavanja za sve radnike;

4. osigurati ili promicati odgovarajuće profesionalno usmjeravanje, izobrazbu i rehabilitaciju.

Članak 2. – PRAVO NA PRAVIČNE RADNE UVJETE

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na pravične radne uvjete, ugovorne stranke se obvezuju:

1. utvrditi razumno trajanje dnevnog i tjednog rada, postupno smanjujući radni tjedan koliko to dopušta povećanje produktivnosti i drugi mjerodavni čimbenici;

2. osigurati plaćene državne blagdane;

3. osigurati plaćeni godišnji odmor od najmanje dva tjedna;

4. osigurati skraćeni rad ili dodatni plaćeni odmor radnicima koji rade na opasnim ili po zdravlje štetnim poslovima;

5. osigurati tjedni odmor koji se, koliko je to moguće, podudara s danom u tjednu koji je kao dan odmora prihvaćen prema tradiciji ili običajima zemlje ili regije.

Članak 3. – PRAVO NA SIGURNOST I ZAŠTITU ZDRAVLJA NA RADU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na sigurnost i zaštitu zdravlja na radu, ugovorne stranke se obvezuju:

1. donijeti propise o sigurnosti i zdravstvenim uvjetima rada;

2. odrediti mjere nadzora primjene tih propisa;

3. savjetovati se, ako je to potrebno, s organizacijama poslodavaca i radnika o mjerama radi poboljšanja sigurnosti i zdravstvenih uvjeta rada.

Članak 4. – PRAVO NA PRAVIČNU PLAĆU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na pravičnu plaću, ugovorne stranke se obvezuju:

1. priznati radnicima pravo na plaću koja će njima i njihovim obiteljima osigurati dostojan životni standard;

2. priznati radnicima pravo na uvećan iznos plaće za prekovremeni rad, osim u nekim iznimnim slučajevima;

3. priznati radnicima, muškarcima i ženama, pravo na jednaku plaću za jednako vrijedan rad;

4. priznati svim radnicima pravo na primjeren otkazni rok u slučaju prestanka radnog odnosa;

5. dopustiti odbitke od plaće samo pod uvjetima i u opsegu propisanim nacionalnim zakonima ili drugim propisima, ili utvrđenim kolektivnim ugovorima ili arbitražnim odlukama.

Ostvarivanje tih prava treba osigurati ili slobodno zaključenim kolektivnim ugovorima, ili zakonskim postupkom utvrđivanja plaća, ili na koji drugi način primjeren nacionalnim uvjetima.

Članak 5. – PRAVO ORGANIZIRANJA

Radi jamčenja i promicanja slobode radnika i poslodavaca da osnivaju lokalne, nacionalne ili međunarodne organizacije za zaštitu svojih ekonomskih i socijalnih interesa i radi udruživanja u te organizacije, ugovorne stranke obvezuju se da nacionalno zakonodavstvo neće ugrožavati tu slobodu niti će ga primjenjivati na način da je ugrožava. U kojoj će se mjeri jamstva predviđena ovim člankom primjenjivati na policiju, utvrdit će se nacionalnim zakonima ili drugim propisima. Načelo i opseg primjene tih jamstava na pripadnike vojnih snaga također se utvrđuju nacionalnim zakonima ili drugim propisima.

Članak 6. – PRAVO NA KOLEKTIVNO PREGOVARANJE

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na kolektivno pregovaranje, ugovorne stranke se obvezuju:

1. promicati jednakopravna savjetovanja između radnika i poslodavaca;

2. promicati, kada je to potrebno i prikladno, uspostavu mehanizama dobrovoljnog pregovaranja između poslodavaca ili poslodavačkih organizacija, s jedne strane, i organizacija radnika, s druge strane, radi uređenja uvjeta zaposlenja kolektivnim ugovorima;

3. promicati uspostavu i korištenje odgovarajućih mehanizama mirenja i dobrovoljne arbitraže radi rješavanja radnih sporova;

i priznaju:

4. pravo radnika i poslodavaca na kolektivnu akciju u slučaju interesnih sukoba, uključujući i pravo na štrajk, ograničeno obvezama koje mogu proizaći iz prethodno prihvaćenih kolektivnih ugovora.

Članak 7. – PRAVO DJECE I MLADEŽI NA ZAŠTITU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava djece i mladeži na zaštitu, ugovorne stranke se obvezuju:

1. propisati da je 15 godina najniža dob za zapošljavanje, s tim da se i mlađa djeca iznimno mogu zaposliti na propisanim lakšim poslovima koji nisu štetni za njihovo zdravlje, moral ili obrazovanje;

2. utvrditi višu minimalnu dopuštenu dob zapošljavanja na određenim poslovima koji se smatraju opasnim ili štetnim za zdravlje;

3. zabraniti da se djeca koja su na obveznom školovanju zapošljavaju na poslovima koji će ih onemogućiti u stjecanju svih koristi od tog školovanja;

4. ograničiti radno vrijeme radnika mlađih od 16 godina kako bi ono bilo usklađeno s potrebama njihova razvoja, a posebice s potrebama njihove profesionalne izobrazbe;

5. priznati mladim radnicima i naučnicima pravo na pravičnu plaću ili drugu odgovarajuću naknadu;

6. osigurati da se vrijeme koje mladi, uz pristanak poslodavca, provedu na profesionalnoj izobrazbi tijekom redovitog radnog vremena smatra dijelom radnog dana;

7. osigurati radnicima mlađim od 18 godina najmanje tri tjedna godišnjeg plaćenog odmora;

8. zabraniti osobama mlađim od 18 godina noćni rad, osim kada se radi o poslovima koji su predviđeni nacionalnim zakonima ili drugim propisima;

9. predvidjeti da se radnici mlađi od 18 godina zaposleni na poslovima utvrđenim nacionalnim zakonima ili drugim propisima moraju podvrgnuti redovitom medicinskom nadzoru;

10. osigurati posebnu zaštitu od fizičkih i moralnih opasnosti kojima su djeca i mladež izloženi, a posebno od onih koje izravno ili neizravno proizlaze iz njihova rada.

Članak 8. – PRAVO RADNICA NA ZAŠTITU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava radnica na zaštitu, ugovorne stranke se obvezuju:

1. osigurati ženama odsutnost s rada prije i poslije poroda u trajanju od najmanje 12 tjedana i to kao plaćeni dopust ili odgovarajućim naknadama na temelju socijalnog osiguranja ili naknadama iz javnih fondova;

2. smatrati nezakonitim otkaz koji bi poslodavac dao ženi tijekom njenog porodnog dopusta ili u slučaju kad bi otkazni rok istekao tijekom tog dopusta;

3. osigurati majkama koje doje djecu za tu namjenu primjerene stanke;

4. a) urediti noćni rad žena u industriji;

b) zabraniti svaki rad žena u podzemnim rudnicima i, prema potrebi, na svim za njih neprikladnim poslovima koji su opasni, teški ili štetni za zdravlje.

Članak 9. – PRAVO NA PROFESIONALNO USMJERAVANJE

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na profesionalno usmjeravanje, ugovorne stranke obvezuju se, prema potrebi, osigurati ili promicati službu koja će pomagati svim osobama, uključujući i hendikepirane, u rješavanju problema izbora ili napredovanja u zanimanju, vodeći računa o njihovim osobnim sposobnostima i mogućnostima zapošljavanja; ta pomoć mora biti besplatna, kako za mladež, uključujući djecu školske dobi, tako i za odrasle.

Članak 10. – PRAVO NA PROFESIONALNU IZOBRAZBU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na profesionalnu izobrazbu, ugovorne stranke se obvezuju:

1. osigurati ili promicati, kada je to potrebno, stručnu i profesionalnu izobrazbu svih osoba, uključujući i hendikepirane, uz savjetovanje s organizacijama poslodavaca i radnika, te omogućiti pogodnosti za pristup višem stručnom i sveučilišnom obrazovanju, poštujući jedino kriterij individualne sposobnosti;

2. osigurati ili promicati sustav naukovanja i druge sustave izobrazbe dječaka i djevojčica za različita zanimanja;

3. prema potrebi osigurati ili promicati:

a) odgovarajuće i lako dostupne pogodnosti izobrazbe odraslih radnika;

b) posebne mjre radi dodatne profesionalne izobrazbe odraslih radnika, koje iziskuje tehnički napredak ili novi trendovi u zapošljavanju;

4. ohrabrivati puno korištenje predviđenih pogodnosti pomoću odgovarajućih mjera, kao što su:

a) smanjenje ili ukidanje svih pristojbi ili troškova;

b) dodjela financijske pomoći u odgovarajućim slučajevima;

c) uključivanje u redovite radne sate vremena što ga radnik, na zahtjev poslodavca, provede na tečajevima dodatne izobrazbe;

d) jamstvo, putem odgovarajućeg nadzora i uz savjetovanje s organizacijama poslodavaca i radnika, učinkovitosti sustava naukovanja i svakog drugog sustava izobrazbe mladih radnika i, općenito, odgovarajuće zaštite mladih radnika.

Članak 11. – PRAVO NA ZDRAVSTVENU ZAŠTITU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu, ugovorne stranke se obvezuju poduzeti, bilo izravno bilo u suradnji s javnim ili privatnim organizacijama, odgovarajuće mjere prvenstveno usmjerene na to da:

1. uklone, koliko je to moguće, uzroke slaboga zdravlja;

2. osiguraju službe savjetovanja i obrazovanja radi poboljšanja zdravlja i razvoja osobne odgovornosti za zdravlje;

3. spriječe, koliko je to moguće, epidemijske, endemijske i druge bolesti.

Članak 12. – PRAVO NA SOCIJALNU SIGURNOST

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na socijalnu sigurnost, ugovorne stranke se obvezuju:

1. uspostaviti ili održavati sustav socijalne sigurnosti;

2. održavati sustav socijalne sigurnosti na zadovoljavajućoj razini, barem onakvoj kakva je potrebna za ratifikaciju konvencije Međunarodne organizacije rada (br. 102) o minimalnim standardima socijalne sigurnosti;

3. nastojati sustav socijalne sigurnosti postupno podići na višu razinu;

4. poduzeti mjere, sklapanjem odgovarajućih dvostranih ili mnogostranih ugovora ili drugim sredstvima, i u skladu s uvjetima utvrđenim u tim ugovorima, kako bi osigurale:

a) jednakost svojih državljana i državljana drugih ugovornih stranaka u pogledu prava na socijalnu sigurnost, uključujući i očuvanje prava proizašlih iz zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti, bez obzira na preseljavanja osiguranih osoba na teritorijima ugovornih stranaka:

b) priznavanje, održavanje i uspostavljanje prava na socijalnu sigurnost sredstvima kao što su zbrajanje razdoblja osiguranja ili zaposlenja ostvarenih sukladno zakonodavstvu svake od ugovornih stranaka.

Članak 13. – PRAVO NA SOCIJALNU I MEDICINSKU POMOĆ

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na socijalnu i medicinsku pomoć ugovorne stranke se obvezuju:

1. osigurati da svatko tko nema dovoljno prihoda i tko ih nije u mogućnosti ostvariti vlastitim naporima ili ih dobiti iz nekog drugog izvora, posebice u obliku davanja temeljem sustava socijalne sigurnosti, može dobiti odgovarajuću pomoć i, u slučaju bolesti, njegu koju iziskuje njegovo stanje;

2. jamčiti da osobama koje se koriste takvom pomoći zbog toga neće biti smanjena politička ili socijalna prava;

3. osigurati da svatko može od nadležnih javnih ili privatnih službi dobiti svaki savjet i svaku osobnu pomoć nužnu kako bi se spriječila, uklonila ili ublažila osobna ili obiteljska ugroženost;

4. primjenjivati odredbe stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka kako na svoje državljane tako i na državljane drugih ugovornih stranaka koji zakonito borave na njihovom teritoriju, sukladno obvezama koje imaju temeljem Europske konvencije o socijalnoj i medicinskoj pomoći, potpisane u Parizu 11. prosinca 1953.

Članak 14. – PRAVO KORIŠTENJA USLUGA SOCIJALNIH SLUŽBI

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava korištenja usluga socijalnih službi, ugovorne stranke se obvezuju:

1. promicati ili organizirati službe koje će primjenom metoda socijalnog rada pridonijeti dobrobiti i razvoju pojedinaca i skupina u zajednici, kao i njihovoj prilagodbi socijalnoj sredini;

2. ohrabrivati sudjelovanje pojedinaca te dobrovoljnih ili drugih organizacija u stvaranju i održavanju takvih službi.

Članak 15. – PRAVO TJELESNO ILI DUŠEVNO OŠTEĆENIH OSOBA NA PROFESIONALNU IZOBRAZBU I NA PROFESIONALNU I SOCIJALNU REHABILITACIJU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava tjelesno ili duševno oštećenih osoba na profesionalnu izobrazbu i na profesionalnu i socijalnu rehabilitaciju, ugovorne stranke se obvezuju:

1. poduzeti odgovarajuće mjere da se zainteresiranima pruži mogućnost profesionalne izobrazbe, uključujući, kad je to potrebno, putem specijaliziranih javnih ili privatnih ustanova;

2. poduzeti odgovarajuće mjere radi zapošljavanja invalidnih osoba, naročito uz pomoć specijaliziranih ustanova, zaštićenim zapošljavanjem te mjerama koje će poticati poslodavce na zapošljavanje invalidnih osoba.

Članak 16. – PRAVO OBITELJI NA SOCIJALNU, PRAVNU I EKONOMSKU ZAŠTITU

Radi osiguranja uvjeta potrebnih za puni razvoj obitelji kao osnovne jedinice društva, ugovorne stranke obvezuju se promicati ekonomsku, pravnu i socijalnu zaštitu obiteljskoga života, posebice pomoću socijalnih i obiteljskih potpora, fiskalnih olakšica, poticanja gradnje stanova prilagođenih potrebama obitelji, pomoći mladim obiteljima i drugim odgovarajućim mjerama.

Članak 17. – PRAVO MAJKE I DJETETA NA SOCIJALNU I EKONOMSKU ZAŠTITU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava majke i djeteta na ekonomsku i socijalnu zaštitu, ugovorne stranke obvezuju se poduzeti sve potrebne i odgovarajuće mjere radi ostvarivanja toga cilja, uključujući i osnivanje ili održavanje odgovarajućih institucija ili službi.

Članak 18. – PRAVO OBAVLJANJA PLAĆENE DJELATNOSTI NA TERITORIJU DRUGIH UGOVORNIH STRANAKA

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava obavljanja plaćene djelatnosti na teritoriju svake druge ugovorne stranke, stranke se obvezuju:

1. primjenjivati postojeće propise u liberalnom duhu;

2. pojednostavniti postojeće formalnosti te smanjiti ili ukinuti sudske takse i druge pristojbe koje plaćaju strani radnici ili njihovi poslodavci;

3. liberalizirati propise koji, pojedinačno ili kolektivno, uređuju zapošljavanje stranih radnika;

i priznati:

4. svojim državljanima pravo odlaska iz zemlje radi obavljanja plaćene djelatnosti na teritoriju drugih ugovornih stranaka.

Članak 19. – PRAVO RADNIKA MIGRANATA I NJIHOVIH OBITELJI NA ZAŠTITU I POMOĆ

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava radnika migranata i njihovih obitelji na zaštitu i pomoć na teritoriju drugih ugovornih stranaka, ugovorne stranke se obvezuju:

1. održavati ili osigurati djelovanje odgovarajućih besplatnih službi za pomoć tim radnicima i, posebice, službi za davanje točnih informacija, te poduzimati sve potrebne mjere, u okviru nacionalnih zakona ili drugih propisa, protiv svake obmanjujuće promidžbe koja se odnosi na iseljavanje i useljavanje;

2. poduzeti, u granicama svoje nadležnosti, odgovarajuće mjere koje će olakšati odlazak, putovanje i prihvaćanje tih radnika i njihovih obitelji, te im, u granicama svojih nadležnosti, za vrijeme putovanja osigurati potrebne sanitarne i medicinske usluge, kao i dobre higijenske uvjete;

3. promicati, prema potrebi, suradnju između socijalnih, javnih ili privatnih službi zemalja iseljenja i zemalja useljenja;

4. jamčiti radnicima koji zakonito borave na njihovu teritoriju, u mjeri u kojoj je to uređeno zakonima ili drugim propisima ili je u nadležnosti upravnih organa, jednake radne i životne uvjete kao i svojim državljanima, u pogledu:

a) primanja te drugih uvjeta zaposlenja i rada;

b) članstva u sindikalnim organizacijama i korištenja prava iz kolektivnih ugovora;

c) stanovanja;

5. osigurati radnicima koji zakonito borave na njihovu teritoriju jednakost sa svojim državljanima u pogledu poreza, pristojbi i doprinosa koje plaćaju kao radnici;

6. olakšati, koliko je god to moguće, spajanje obitelji radnika migranta kojemu je odobreno da se nastani na njihovu teritoriju;

7. osigurati radnicima koji zakonito borave na njihovu teritoriju jednakost sa svojim državljanima u pravosudnim postupcima u pitanjima spomenutim u ovom članku;

8. jamčiti radnicima koji zakonito borave na njihovu teritoriju da neće biti protjerani osim ako ugrožavaju državnu sigurnost ili ako krše javni red ili moralne norme;

9. dopustiti, u zakonom predviđenim granicama, prijenos onog dijela zarada i ušteđevina radnika migranata koji oni žele;

10. proširiti zaštitu i pomoć predviđenu ovim člankom i na radnike migrante koji obavljaju samostalnu djelatnost, ako se te mjere na njih mogu primijeniti.

DIO III.

Članak 20. – OBVEZE

1. Svaka ugovorna stranka se obvezuje:

a. smatrati dio I. ove Povelje izjavom koja određuje ciljeve čijem će ostvarivanju težiti svim prikladnim sredstvima, sukladno odredbama uvodnog stavka tog dijela Povelje;

b. smatrati se obvezanom s najmanje pet od sedam sljedećih članaka dijela II. Povelje: članci 1., 5., 6., 12., 13., 16. i 19.;

c. smatrati se obvezanom dodatnim brojem članaka ili stavaka navedenih u dijelu II. Povelje, koje će ona odabrati, tako da ukupan broj naznačenih članaka i stavaka koji je obvezuju ne bude manji od 10 članaka ili 45 stavaka.

2. Odabrane članke ili stavke, sukladno točkama b) i c) stavka 1. ovoga članka, ugovorne će stranke notificirati glavnom tajniku Vijeća Europe u trenutku polaganja isprave o ratifikaciji ili odobrenju.

3. Svaka ugovorna stranka može kasnije u svako doba, notifikacijom glavnom tajniku, izjaviti da se smatra obvezanom svakim drugim naznačenim člankom ili stavkom dijela II. Povelje koji ona još nije prihvatila sukladno odredbama stavka 1. ovoga članka. Te naknadne obveze smatrat će se sastavnim dijelom ratifikacije ili odobrenja te će imati iste učinke počevši od tridesetog dana nakon datuma notifikacije.

4. Glavni tajnik obavijestit će sve vlade potpisnice i glavnog ravnatelja Međunarodnoga ureda rada o svakoj primljenoj notifikaciji sukladno ovom dijelu Povelje.

5. Svaka ugovorna stranka imat će odgovarajući sustav inspekcije rada sukladno nacionalnim uvjetima.

DIO IV.

Članak 21. – IZVJEŠĆA O PRIHVAĆENIM ODREDBAMA

Ugovorne stranke dostavljat će glavnom tajniku Vijeća Europe, u obliku što će ga odrediti Odbor ministara, dvogodišnja izvješća o primjeni odredaba dijela II. Povelje koje su prihvatile.

Članak 22. – IZVJEŠĆA O NEPRIHVAĆENIM ODREDBAMA

Ugovorne stranke dostavljat će glavnom tajniku Vijeća Europe, u prikladnim vremenskim razmacima, a na zahtjev Odbora ministara, izvješća koja se odnose na odredbe dijela II. Povelje koje nisu prihvatile u trenutku ratifikacije ili odobrenja, niti kasnijom notifikacijom. Odbor ministara odredit će, u određenim vremenskim razmacima, u svezi s kojim odredbama i u kojem će se obliku tražiti takva izvješća.

Članak 23. – DOSTAVLJANJE PRIJEPISA

1. Svaka ugovorna stranka uputit će prijepise izvješća predviđenih člancima 21. i 22. onim nacionalnim organizacijama koje su učlanjene u međunarodne organizacije poslodavaca i radnika i koje će biti pozvane, sukladno članku 27. stavak 2., prisustvovati sastancima pododbora Socijalnog odbora vlada.

2. Ugovorne stranke proslijedit će glavnom tajniku, ako on to od njih zatraži, sve primjedbe na izvješća primljena od nacionalnih organizacija.

Članak 24. – RAZMATRANJE IZVJEŠĆA

Izvješća dostavljena glavnom tajniku sukladno člancima 21. i 22. razmotrit će Odbor stručnjaka, kojemu će također biti na raspolaganju sve primjedbe upućene glavnom tajniku sukladno stavku 2. članka 23.

Članak 25. – ODBOR STRUČNJAKA

1. Odbor stručnjaka sastojat će se od najviše sedam članova koje će imenovati Odbor ministara s liste neovisnih stručnjaka najvećeg integriteta i priznate stručnosti u međunarodnim socijalnim pitanjima, a te će članove predložiti ugovorne stranke.

2. Članovi Odbora imenovat će se za razdoblje od šest godina; njihov se mandat može obnoviti. Ipak, mandati dvojice članova prvog imenovanja prestat će nakon četiri godine.

3. Članove čiji će mandat prestati nakon početne četiri godine odredit će ždrijebom Odbor ministara odmah nakon prvog imenovanja.

4. Član Odbora stručnjaka koji je imenovan kao zamjena jednog od članova čiji mandat nije istekao obavlja dužnost do kraja mandata svoga prethodnika.

Članak 26. – SUDJELOVANJE MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA

Pozvat će se međunarodna organizacija rada da imenuje jednog predstavnika koji će kao savjetnik sudjelovati u vijećanju Odbora stručnjaka.

Članak 27. – PODODBOR SOCIJALNOG ODBORA VLÂDA

1. Izvješća ugovornih stranaka i zaključke Odbora stručnjaka razmotrit će pododbor Socijalnog odbora vlada Vijeća Europe.

2. Taj će se pododbor sastojati od po jednog predstavnika svake ugovorne stranke. Pododbor će pozvati najviše po dvije međunarodne organizacije poslodavaca i radnika da pošalju svoje predstavnike da, u savjetodavnom svojstvu, prisustvuju njegovim sastancima. Osim toga, na savjetovanje će moći pozvati najviše dva predstavnika međunarodnih nevladinih organizacija koje u Vijeću Europe imaju savjetodavni status o pitanjima za koja su posebno kvalificirane, kao npr. za socijalnu dobrobit i ekonomsku i socijalnu zaštitu obitelji.

3. Pododbor će Odboru ministara podnijeti izvješće sa zaključcima, kojemu će priložiti izvješće Odbora stručnjaka.

Članak 28. – SAVJETODAVNA SKUPŠTINA

Glavni tajnik Vijeća Europe proslijedit će Savjetodavnoj skupštini zaključke Odbora stručnjaka. Savjetodavna skupština dostavit će Odboru ministara svoje mišljenje o tim zaključcima.

Članak 29. – ODBOR MINISTARA

Dvotrećinskom većinom članova koji imaju pravo odlučivati, Odbor ministara će svakoj ugovornoj stranki, na temelju izvješća pododbora i nakon savjetovanja sa Savjetodavnom skupštinom, uputiti sve potrebne preporuke.

DIO V.

Članak 30. – DOKIDANJE U SLUČAJU RATA ILI JAVNE OPASNOSTI

1. U slučaju rata ili neke druge javne opasnosti koja prijeti životu nacije, svaka ugovorna stranka može poduzeti mjere radi dokidanja obveza predviđenih ovom Poveljom, u mjeri strogo određenoj potrebom situacije i pod uvjetom da te mjere ne proturječe drugim obvezama prema međunarodnom pravu.

2. Svaka ugovorna stranka koja je primijenila ovo pravo dokidanja dužna je, u razumnom roku, u potpunosti obavijestiti glavnog tajnika Vijeća Europe o poduzetim mjerama i o motivima koji su te mjere potaknuli. Ona će također obavijestiti glavnoga tajnika o datumu prestanka važenja tih mjera i o datumu kada će se odredbe Povelje koje je usvojila ponovno u potpunosti primjenjivati.

3. Glavni će tajnik obavijestiti druge ugovorne stranke i glavnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada o svim primljenim obavijestima sukladno stavku 2. ovoga članka.

Članak 31. – SUŽAVANJE

1. Prava i načela iznesena u dijelu I., jednom provedena u djelo, te učinkovito ostvarivanje tih prava i načela, kao što je predviđeno u dijelu II., ne mogu biti predmetom sužavanja ili ograničenja koja nisu točno navedena u dijelu I. i II., izuzimajući ona koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi poštovanja prava i sloboda drugoga ili radi zaštite javnoga reda, nacionalne sigurnosti, javnog zdravlja ili morala zemlje.

2. Sužavanja navedena u ovoj Povelji koja se odnose na prava i obveze što ih ona priznaje mogu se primjenjivati isključivo radi postizanja cilja radi kojeg su ta sužavanja bila predviđena.

Članak 32. – ODNOSI IZMEĐU POVELJE I UNUTARNJEG PRAVA ILI MEĐUNARODNIH SPORAZUMA

Odredbe ove Povelje ne mogu se primjenjivati na uštrb odredaba unutarnjeg prava ili dvostranih ili mnogostranih međunarodnih ugovora, konvencija ili sporazuma koji su stupili ili će stupiti na snagu i koji su povoljniji za osobe na koje se odnose.

Članak 33. – PRIMJENA POMOĆU KOLEKTIVNIH UGOVORA

1. U državama članicama u kojima su obveze iz stavaka 1., 2., 3., 4. i 5. članka 2., stavaka 4., 6. i 7. članka 7. i stavaka 1., 2., 3. i 4. članka 10. dijela II. ove Povelje uobičajeno uređuju ugovorima između poslodavaca ili organizacija poslodavaca i organizacija radnika, ili se primjenjuju na drugi način koji nije zakonski određen, ugovorne stranke mogu preuzeti tome sukladno obveze i te će se obveze smatrati ispunjenima ako se ugovorima ili na drugi način primijene na veliku većinu radnika.

2. U državama članicama u kojima se te obveze uobičajeno zakonom uređene ugovorne stranke također mogu preuzeti tome sukladne obveze, a te će se obveze smatrati ispunjenima kada temeljem zakona budu primijenjene na veliku većinu radnika.

Članak 34. – TERITORIJALNA PRIMJENA

1. Ova se Povelja primjenjuje na matični teritorij svake ugovorne stranke. Svaka vlada potpisnica može, pri potpisivanju ili polaganju isprave o ratifikaciji ili odobrenju, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe naznačiti teritorij koji ona u tom smislu smatra matičnim.

2. Svaka ugovorna stranka može pri ratifikaciji ili odobrenju ove Povelje, ili kasnije u svako doba, notifikacijom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe izjaviti da će se Povelja, u cijelosti ili djelomično, primjenjivati na jedan ili na više nematičnih teritorija koji su naznačeni u toj izjavi, a za čije međunarodne odnose ona odgovara ili preuzima odgovornost. U toj će izjavi posebno navesti članke ili stavke dijela II. Povelje koje prihvaća kao obvezujuće za svaki teritorij naznačen u izjavi.

3. Povelja se primjenjuje na teritorij ili na teritorije naznačene u izjavi iz prethodnog stavka počevši od tridesetoga dana nakon datuma kada je glavni tajnik primio notifikaciju o toj izjavi.

4. Svaka ugovorna stranka može, kasnije u svako doba, notifikacijom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe izjaviti da prihvaća kao obvezujući svaki naznačeni članak ili stavak koji još nije prihvatila za jedan ili više teritorija na kojima se Povelja već primjenjuje sukladno stavku 2. ovoga članka. Te će se naknadne obveze smatrati sastavnim dijelom izvorne izjave koja se odnosi na dotični teritorij i proizvest će isti učinak od tridesetoga dana nakon datuma notifikacije.

5. Glavni će tajnik ostalim vladama potpisnicama i glavnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada dostaviti svaku notifikaciju koja mu bude proslijeđena sukladno ovom članku.

Članak 35. – POTPISIVANJE, RATIFIKACIJA, STUPANJE NA SNAGU

1. Ova je Povelja otvorena za potpisivanje članicama Vijeća Europe. Ona će se ratificirati ili odobriti. Izjave o ratifikaciji ili odobrenju položit će se kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

2. Ova Povelja stupa na snagu tridesetoga dana nakon datuma polaganja pete isprave o ratifikaciji ili odobrenju.

3. Za svaku potpisnicu koja naknadno ratificira Povelja će stupiti na snagu tridesetog dana nakon datuma polaganja isprave o ratifikaciji ili odobrenju.

4. Glavni će tajnik obavijestiti sve članice Vijeća Europe i glavnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada o stupanju na snagu Povelje, o imenima ugovornih stranaka koje su je ratificirale ili odobrile i o svakom naknadnom polaganju isprave o ratifikaciji ili odobrenju.

Članak 36. – IZMJENE

Svaka članica Vijeća Europe može predložiti izmjene ove Povelje putem obavijesti upućene glavnom tajniku Vijeća Europe. Glavni tajnik proslijedit će ostalim članicama Vijeća Europe tako predložene izmjene koje će tada razmotriti Odbor ministara i koje će se proslijediti na mišljenje Savjetodavnoj skupštini. Svaka izmjena koju odobri Odbor ministara stupa na snagu tridesetoga dana nakon što sve ugovorne stranke obavijeste glavnog tajnika da je prihvaćaju. Glavni će tajnik obavijestiti sve države članice Vijeća Europe i glavnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada o stupanju na snagu tih izmjena.

Članak 37. – OTKAZIVANJE

1. Nijedna ugovorna stranka ne može otkazati ovu Povelju prije isteka petogodišnjeg razdoblja nakon datuma kada je Povelja za nju stupila na snagu, ili prije isteka svakog narednog dvogodišnjeg razdoblja, a u svakom slučaju naknon što to najavi glavnom tajniku Vijeća Europe šest mjeseci unaprijed, o čemu će on obavijestiti ostale ugovorne stranke i glavnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada. Takav otkaz ne utječe na valjanost Povelje što se tiče ostalih ugovornih stranaka, pod pretpostavkom da ih nikada ne bude manje od pet.

2. Svaka ugovorna stranka može, sukladno odredbama prethodnog stavka, otkazati svaki članak ili stavak dijela II. Povelje koji je prihvatila, pod uvjetom da ukupan broj članaka ili stavaka koji obvezuju tu ugovornu stranku nikada ne bude manji od 10 članaka i od 45 stavaka te da broj članaka ili stavaka i dalje sadrži članke što ih je ta ugovorna stranka odabrala između onih na koje se posebno poziva članak 20., stavak 1., točka b).

3. Svaka ugovorna stranka može otkazati ovu Povelju ili svaki članak ili stavak dijela II. Povelje pod uvjetima predviđenim u stavku 1. ovoga članka, što se tiče svakog teritorija na koji se Povelja primjenjuje u skladu s izjavom danim sukladno stavku 2. članka 34.

Članak 38. – PRILOG

Prilog ovoj Povelji njezin je sastavni dio.

U potvrdu toga su potpisnici, za to propisno ovlašteni, potpisali ovu Povelju.

Sastavljeno u Torinu 18. listopada 1961. na engleskom i francuskom jeziku, s tim da su oba teksta jednako vjerodostojna, u jednom primjerku koji se pohranjuje u arhiv Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dostavit će ovjerovljene prijepise svim potpisnicama.



PRILOG SOCIJALNOJ POVELJI

Domašaj Socijalne povelje

u odnosu na zaštićene osobe:

1. Ne dirajući odredbe članka 12., stavak 4., i članka 13., stavak 4., svi članci od 1. do 17. odnose se samo na strance koji su državljani drugih ugovornih stranaka koji zakonito borave ili sukladno propisima rade na teritoriju dotične ugovorne stranke, pri čemu se podrazumijeva da se spomenuti članci tumače u smislu odredaba članaka 18. i 19.

Ovo tumačenje ne isključuje proširenje sličnih prava na druge osobe od strane bilo koje ugovorne stranke.

2. Svaka ugovorna stranka odobrit će izbjeglicama prema definiciji Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. koje zakonito borave na njenom teritoriju što je moguće povoljniji položaj, a u svakom slučaju ne nepovoljniji od onog na koji se obvezala Konvencijom iz 1951., kao i ostalim međunarodnim sporazumima koji se primjenjuju na spomenute izbjeglice.

DIO I.

stavak 18., i DIO II., članak 18., stavak 1.

Podrazumijeva se da se te odredbe ne tiču ulaska na teritorije ugovornih stranaka i da ne diraju u odredbe Europske konvencije o naseljavanju, potpisane u Parizu 13. prosinca 1955.

DIO II.

Članak 1., stavak 2.

Ta se odredba ne može tumačiti niti kao zabrana niti kao odobrenje odredbi ili prakse sindikalne sigurnosti.

Članak 4., stavak 4.

Ta se odredba tumači tako da ne zabranjuje trenutačni otkaz u slučaju teškog prekršaja.

Članak 4., stavak 5.

Podrazumijeva se da jedna od ugovornih stranaka može preuzeti obvezu koju predviđa taj stavak ako odbici od plaća nisu dopušteni za veliku većinu radnika, bilo temeljem zakona, kolektivnih ugovora ili arbitražnim odlukama, a izuzete su jedino osobe na koje se to ne odnosi.

Članak 6., stavak 4.

Podrazumijeva se da svaka ugovorna stranka može, što se nje tiče, zakonom urediti ostvarenje prava na štrajk, pod uvjetom da svako drugo eventualno ograničenje toga prava može opravdati na temelju članka 31.

Članak 7., stavak 8.

Podrazumijeva se da će ugovorna stranka ispuniti svoju obvezu predviđenu u tom stavku ako, u skladu s duhom te obveze, zakonski predvidi da većina osoba ispod 18 godina ne smije raditi na noćnim poslovima.

Članak 12., stavak 4.

Izraz »i u skladu s uvjetima utvrđenim u tim ugovorima«, navedene u uvodu toga stavka, znači da za davanja neovisna o sustavu doprinosa, ugovorna stranka može zahtijevati propisano razdoblje boravka prije nego što takva davanja odobri državljanima drugih ugovornih stranaka.

Članak 13., stavak 4.

Vlade koje nisu stranke Europske konvencije o socijalnoj i medicinskoj pomoći mogu ratificirati Socijalnu povelju što se tiče toga stavka ako osiguraju građanima drugih ugovornih stranaka položaj sukladan odredbama te konvencije.

Članak 19., stavak 6.

U svrhu primjene te odredbe, izraz »obitelji radnika migranta« odnosi se najmanje na njegovu suprugu i uzdržavanu djecu mlađu od 21 godine.

DIO III.

Podrazumijeva se da Povelja sadrži pravne obveze međunarodnog karaktera čija je primjena podložna jedino nadzoru predviđenom u dijelu IV.

Članak 20., stavak 1.

Podrazumijeva se da »nabrojeni stavci« mogu sadržavati članke koji imaju samo jedan stavak.

DIO V.

Članak 30.

Izraz »u slučaju rata ili neke druge javne opasnosti« tumači se tako da se njime podrazumijeva i prijetnja ratom.

DODATNI PROTOKOL EUROPSKOJ SOCIJALNOJ POVELJI

PREAMBULA

Države članice Vijeća Europe, potpisnice ovoga Protokola,

odlučne poduzeti nove mjere radi proširenja zaštite ekonomskih i socijalnih prava zajamčenih Europskom socijalnom poveljom, otvorenom za potpisivanje u Torinu 18. listopada 1961. (u daljnjem tekstu: Povelja),

sporazumjele su se o sljedećem:

DIO I.

Stranke priznaju da je cilj politike koju će provoditi svim prikladnim sredstvima, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, postizanje uvjeta u kojima će osigurati učinkovito ostvarivanje sljedećih prava i načela:

1. Svi radnici imaju pravo na jednake mogućnosti i uvjete u pogledu zaposlenja i profesije, bez diskriminacije prema spolu.

2. Radnici imaju pravo na obavješćivanje i savjetovanje u poduzeću.

3. Radnici imaju pravo sudjelovati u određivanju i poboljšanju radnih uvjeta i radne sredine u poduzeću.

4. Svaka starija osoba ima pravo na socijalnu zaštitu.

DIO II.

Stranke prihvaćaju, kako je to predviđeno u dijelu III., obveze koje proizlaze iz sljedećih članaka:

Članak 1. – PRAVO NA JEDNAKE MOGUĆNOSTI I UVJETE U POGLEDU ZAPOSLENJA I PROFESIJE, BEZ DISKRIMINACIJE PREMA SPOLU

1. Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na jednake mogućnosti i uvjete u pogledu zaposlenja i profesije bez diskriminacije prema spolu, stranke se obvezuju priznati to pravo te poduzeti prikladne mjere da se ono osigura ili promiče u sljedećim područjima:

– pristupa zaposlenju, zaštiti od otkaza i profesionalnoj reintegraciji;

– profesionalnom usmjeravanju, izobrazbi, prekvalifikaciji i rehabilitaciji;

– uvjetima zaposlenja i rada, uključujući plaće za rad;

– profesionalnom razvoju, uključujući unapređenja.

2. U smislu stavka 1. ovoga članka diskriminacijom se neće smatrati mjere poduzete radi zaštite žene, posebice s obzirom na trudnoću, porod i razdoblje nakon poroda.

3. Stavak 1. ovoga članka ne priječi poduzimanje posebnih mjera radi uklanjanja stvarnih nejednakosti.

4. Primjena ovoga članka ili nekih njegovih odredbi može se isključiti kada su u pitanju neke profesionalne aktivnosti koje se zbog svoje naravi ili uvjeta u kojima se obavljaju mogu povjeriti samo osobama određenog spola.

Članak 2. – PRAVO NA OBAVJEŠĆIVANJE I SAVJETOVANJE

1. Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava radnika na obavješćivanje i savjetovanje u poduzeću, stranke se obvezuju da će poduzimati ili promicati mjere koje radnicima ili predstavnicima radnika, sukladno nacionalnom zakonodavstvu i praksi, omogućuju:

a) da se redovito ili u prikladno vrijeme i na razumljiv način obavještavaju o gospodarskoj i financijskoj situaciji poduzeća u kojem rade, s time da se može zabraniti širenje nekih obavijesti koje bi mogle štetiti poduzeću ili se može zahtijevati da one ostanu povjerljive; i

b) da se pravodobno savjetuju o predloženim odlukama koje bi mogle bitno utjecati na interese radnika, te posebice o onima koje bi mogle imati značajne posljedice na stanje zaposlenosti u poduzeću.

2. Stranke iz primjene stavka 1. ovoga članka mogu isključiti poduzeća koja zapošljavaju manje od broja radnika određenog nacionalnim zakonodavstvom ili praksom.

Članak 3. – PRAVO NA SUDJELOVANJE U ODREĐIVANJU I POBOLJŠANJU RADNIH UVJETA I RADNE SREDINE

1. Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava radnika na sudjelovanje u određivanju i poboljšanju radnih uvjeta i radne sredine u poduzeću, stranke se obvezuju usvojiti ili promicati mjere koje će radnicima ili njihovim predstavnicima, sukladno nacionalnom zakonodavstvu i praksi, omogućiti da pridonesu:

a) utvrđivanju i poboljšanju radnih uvjeta, organizacije rada i radne sredine;

b) zaštiti zdravlja i sigurnosti u poduzeću;

c) organizaciji socijalnih i socijalno-kulturnih službi i pogodnosti u poduzeću;

d) nadzoru nad poštovanjem propisa u tim područjima.

2. Stranke mogu iz područja primjene stavka 1. ovoga članka isključiti poduzeća koja zapošljavaju manje radnika od broja određenog nacionalnim zakonodavstvom ili praksom.

Članak 4. – PRAVO STARIJIH OSOBA NA SOCIJALNU ZAŠTITU

Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava starijih osoba na socijalnu zaštitu, stranke se obvezuju da će usvojiti ili promicati, bilo izravno bilo u suradnji s javnim ili privatnim organizacijama, odgovarajuće mjere kojima je osobito svrha:

1. omogućiti starijim osobama da što je moguće duže ostanu punopravni članovi društva, tako da im se osigura:

a) dovoljno sredstava koja će im omogućiti dostojan život i aktivno sudjelovanje u javnom, društvenom i kulturnom životu;

b) obavijesti o postojećim uslugama i pogodnostima za starije osobe i o mogućnostima da se njima koriste;

2. omogućiti starijim osobama da slobodno izaberu svoj način života i da vode neovisan život u svojoj uobičajenoj sredini toliko dugo koliko to žele i koliko je to moguće, tako da im se osiguraju:

a) stanovi prilagođeni njihovim potrebama i njihovom zdravstvenom stanju ili odgovarajuća pomoć za uređenje stana;

b) zdravstvena njega i usluge koje zahtijeva njihovo zdravstveno stanje;

3. jamčiti starijim osobama koje žive u ustanovama odgovarajuću pomoć, poštujući pritom njihov privatni život, i sudjelovanje u odlučivanju o uvjetima života u tim ustanovama.

DIO III.

Članak 5. – OBVEZE

1. Svaka stranka se obvezuje:

a) dio I. ovoga Protokola smatrati izjavom kojom se određuju ciljevi čijem će ostvarenju težiti svim prikladnim sredstvima, sukladno odredbama uvodnoga stavka tog dijela;

b) smatrati se obvezanom jednim ili više članaka dijela II. ovoga Protokola.

2. Svaka stranka službeno će, sukladno odredbama točke b) stavka 1. ovoga članka, glavnom tajniku Vijeća Europe notificirati jedan ili više odabranih članaka u trenutku polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

3. Svaka stranka može kasnije u svako doba notifikacijom upućenom glavnom tajniku izjaviti da se smatra obvezanom bilo kojim drugim člankom ili stavkom iz dijela II. ovoga Protokola koji ona još nije bila prihvatila sukladno odredbama stavka 1. ovoga članka. Te naknadne obveze smatrat će se sastavnim dijelom ratifikacije, prihvata ili odobrenja i imat će iste učinke od tridesetoga dana nakon datuma notifikacije.

DIO IV.

Članak 6. – NADZOR NAD POŠTIVANJEM PREUZETIH OBVEZA

Stranke će podnositi izvješća o primjeni odredaba dijela II. ovoga Protokola koje će one prihvatiti u okviru utvrđenih izvješća na temelju članka 21. Povelje.

DIO V.

Članak 7. – PROVEDBA PREUZETIH OBVEZA

1. Odredbe iz članaka 1. do 4. dijela II. ovoga Protokola mogu se primijeniti:

a) zakonima ili drugim propisima;

b) ugovorima između poslodavaca ili organizacija poslodavaca i organizacija radnika;

c) kombinacijom tih dvaju načina; ili

d) drugim prikladnim sredstvima.

2. Obveze koje proistječu iz članaka 2. i 3. dijela II. ovoga Protokola smatrat će se ispunjenima ako se to odredbe, sukladno stavku 1. ovoga članka, budu primjenjivale na veliku većinu radnika kojih se tiču.

Članak 8. – ODNOSI IZMEĐU POVELJE I OVOG PROTOKOLA

1. Odredbe ovog Protokola ne narušavaju odredbe Povelje.

2. Članci od 22. do 32. i 36. Povelje primjenjuju se, mutatis mutandis, na ovaj Protokol.

Članak 9. – TERITORIJALNA PRIMJENA

1. Ovaj se Protokol primjenjuje na matični teritorij svake stranke. Svaka država može, u trenutku potpisivanja ili polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, naznačiti teritorij koji ona u tom smislu smatra matičnim.

2. Svaka država potpisnica može pri ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju ovoga Protokola ili kasnije u svako doba, notifikacijom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe izjaviti da će se Protokol, u cijelosti ili djelomično, primjenjivati na jedan ili više nematičnih teritorija koji su naznačeni u toj izjavi, a za čije međunarodne odnose ona odgovara ili preuzima odgovornost. U toj će izjavi posebno navesti članak ili članke dijela II. ovog Protokola koje ona prihvaća kao obvezujuće za svaki teritorij naznačen u izjavi.

3. Ovaj Protokol stupit će na snagu na jednom ili više teritorija naznačenih u izjavi spomenutoj u prethodnom stavku počevši od tridesetoga dana nakon datuma kada je glavni tajnik primio notifikaciju o toj izjavi.

4. Svaka stranka može kasnije u svako doba notifikacijom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe izjaviti da prihvaća kao obvezujući svaki članak koji još nije prihvatila za jedan ili više teritorija na kojima se ovaj Protokol već primjenjuje sukladno stavku 2. ovoga članka. Te će se naknadne obveze smatrati sastavnim dijelom izvorne izjave koja se odnosi na dotični teritorij i proizvest će isti učinak od tridesetoga dana nakon datuma kada je glavni tajnik primio notifikaciju te izjave.

Članak 10. – POTPISIVANJE, RATIFIKACIJA, PRIHVAT, ODOBRENJE I STUPANJE NA SNAGU

1. Ovaj Protokol otvoren je za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe potpisnicama Povelje. On će se ratificirati, prihvatiti ili odobriti. Nijedna država članica Vijeća Europe neće moći ratificirati, prihvatiti ili odobriti ovaj Protokol a da istodobno ili prethodno nije ratificirala Povelju. Isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju bit će položene kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

2. Ovaj Protokol stupit će na snagu tridesetog dana nakon datum polaganja treće isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

3. Za svaku državu potpisnicu koja ga naknadno ratificira, ovaj Protokol stupit će na snagu tridesetog dana nakon datum polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

Članak 11. – OTKAZIVANJE

1. Nijedna stranka ne može otkazati ovaj Protokol prije isteka petogodišnjeg razdoblja nakon datuma kada je Protokol za nju stupio na snagu ili prije isteka svakog narednog dvogodišnjeg razdoblja, a u svakom slučaju nakon što to najavi glavnom tajniku Vijeća Europe šest mjeseci unaprijed. Takav otkaz ne utječe na pravovaljanost Protokola što se tiče ostalih stranaka pod pretpostavkom da ih nikada ne bude manje od tri.

2. Svaka stranka može, sukladno odredbama prethodnog stavka, otkazati svaki članak dijela II. ovog Protokola koji je prihvatila, uz uvjet da broj članaka koji obvezuju tu stranku nikada ne bude manji od jedan.

3. Svaka stranka može otkazati ovaj Protokol ili svaki članak dijela II. Protokola pod uvjetima predviđenim u stavku 1. ovog članka što se tiče svakog teritorija na koji se Protokol primjenjuje u skladu s izjavom danom sukladno stavku 2. i 4. članka 9.

4. Svaka stranka obvezana Poveljom i ovim Protokolom koja će otkazati Povelju sukladno odredbama stavka 1. članka 37. Povelje smatrat će se da je također otkazala i Protokol.

Članak 12. – NOTIFIKACIJE

Glavni tajnik Vijeća Europe obavijestit će države članice Vijeća Europe i glavnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada o:

a) svakom potpisu;

b) polaganju svake isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju;

c) svakom datumu stupanja na snagu ovog Protokola sukladno člancima 9. i 10.;

d) svakom drugom činu, notifikaciji ili komunikaciji koji se odnose na ovaj Protokol.

Članak 13. – PRILOG

Prilog ovom Protokolu njegov je sastavni dio.

U potvrdu toga su potpisnici, za to propisno ovlašteni, potpisali ovaj Protokol.

Sastavljeno u Strasbourgu 5. svibnja 1988., na engleskom i francuskom jeziku, s tim da su oba teksta jednako vjerodostojna, u jednom primjerku koji se pohranjuje u arhiv Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dostavit će ovjerovljene prijepise svim državama članicama Vijeća Europe.

PRILOG PROTOKOLU

DOMAŠAJ PROTOKOLA U POGLEDU ZAŠTIĆENIH OSOBA

1. U osobe na koje se odnose članci 1. i 4. ubrajaju se samo stranci koji su državljani drugih stranaka, a koji zakonito borave ili sukladno propisima rade na teritoriju dotične stranke, s tim da će se spomenuti članci tumačiti u svjetlu odredbi članaka 18. i 19. Povelje.

Ovo tumačenje ne isključuje proširenje sličnih prava na druge osobe bilo koje stranke.

2. Svaka stranka odobrit će izbjeglicama prema definiciji Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. svibnja 1951. i Protokolu od 31. siječnja 1967. koji zakonito borave na njenom teritoriju što je moguće povoljniji položaj, a u svakom slučaju ne nepovoljniji od onog na kojeg se stranka obvezala na osnovi tih dokumenata, kao i ostalih postojećih međunarodnih sporazuma koji se primjenjuju na spomenute izbjeglice.

3. Svaka stranka odobrit će osobama bez državljanstva prema definiciji Konvencije o statusu osoba bez državljanstva iz New Yorka od 28. rujna 1954. koji zakonito borave na njenom teritoriju što je moguće povoljniji položaj, a u svakom slučaju ne nepovoljniji od onog na kojeg se stranka obvezala tim dokumentom kao i ostalim međunarodnim sporazumima koji se primjenjuju na spomenute osobe bez državljanstva.

Članak 1.

Podrazumijeva se da se materija koja se odnosi na socijalnu sigurnost, kao i odredbe koje se odnose na naknade u slučaju nezaposlenosti, naknade starima i naknade preživjelim članovima obitelji, može isključiti iz primjene ovog članka.

Članak 1. stavak 4.

Ova odredba ne može se tumačiti kao obveza da stranke zakonom ili drugim propisima utvrde liste zanimanja koje, zbog njihove naravi ili uvjeta njihova obavljanja, mogu biti rezervirane za radnike određenog spola.

Članak 2. i 3.

1. Radi primjene ovih članaka, izraz »prestavnici radnika« označava osobe priznate kao takve nacionalnim zakonodavstvom ili praksom.

2. Izraz »nacionalno zakonodavstvo i praksa« odnosi se, ovisno o slučaju, osim na zakone i druge propise, i na kolektivne ugovore, druge ugovore između poslodavaca i predstavnika radnika, na običaje kao i na mjerodavne sudske odluke.

3. Radi primjene tih članaka, izraz »poduzeće« podrazumijeva skup materijalnih i nematerijalnih elemenata namijenjenih proizvodnji dobara ili usluga, sa ili bez pravne osobnosti, kojoj je cilj ostvarivanje dobiti i koja može samostalno odlučivati o svojoj politici na tržištu.

4. Podrazumijeva se da se vjerske zajednice i njihove institucije mogu isključiti iz primjene tih članaka čak i onda kada su te institucije »poduzeća« u smislu stavka 3. Ustanove koje obavljaju aktivnosti u skladu s određenim idealma ili su pri tome vođene određenim moralnim konceptima, idealima i konceptima zaštićenim nacionalnim zakonodavstvom, mogu se isključiti iz primjene tih članaka u mjeri nužnoj da bi se zaštitila usmjerenost takvog poduzeća.

5. Podrazumijeva se da u državi u kojoj su prava iz članka 2. i 3. ostvarena u različitim ispostavama poduzeća, dotična stranka zadovoljava obveze koje proizlaze iz tih odredbi.

Članak 3.

Ova odredba ne zadire u ovlasti i obveze država u smislu usvajanja propisa o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radnim mjestima kao ni u nadležnosti i odgovornosti tijela zaduženih za nadzor nad njihovim ostvarenjem.

Izrazi »socijalne i socijalno-kulturne službe i pogodnosti« odnose se na socijalne i/ili kulturne službe i pogodnosti koje određena poduzeća nude radnicima kao što je socijalna potpora, sportski tereni, dvorane za dojenje, knjižnice, dječja odmarališta, itd.

Članak 4. stavak 1.

Radi primjene ovog stavka, izraz »što je moguće duže« odnosi se na fizičke, psihološke i intelektualne sposobnosti stare osobe.

Članak 7.

Podrazumijeva se da radnici isključeni sukladno stavku 2. članka 2. i stavku 2. članka 3. nisu uzeti u obzir pri utvrđivanju broja radnika na koje se to odnosi.

PROTOKOL O IZMJENAMA EUROPSKE SOCIJALNE POVELJE

Države članice Vijeća Europe, potpisnice ovog Protokola Europske socijalne povelje, otvorene za potpisivanje u Torinu 18. listopada 1961. godine (dalje u tekstu: Povelja)

odlučne poduzeti određene mjere za poboljšanje djelotvornosti Povelje, a posebice djelovanja njenog nadzornog mehanizma;

smatrajući stoga da je poželjno izmijeniti neke odredbe Povelje,

sporazumjele su se o sljedećem:

Članak 1.

Članak 23. Povelje mijenja se i glasi:

»Članak 23. – Dostavljanje primjeraka izvješća i primjedbi

1. Kada glavnom tajniku dostavlja izvješće sukladno člancima 21. i 22., svaka ugovorna stranka dostavit će primjerak tog izvješća onim svojim nacionalnim organizacijama koje su članice međunarodnih organizacija poslodavaca i radnika koje su sukladno članku 27. stavak 2. pozvane da budu zastupljene na sastancima Odbora vlada. Te će organizacije proslijediti glavnom tajniku sve primjedbe na izvješća ugovornih stranaka. Glavni tajnik dostavit će primjerak tih primjedbi ugovornim strankama o kojima je riječ, koje mogu na to odgovoriti.

2. Glavni tajnik dostavit će primjerak izvješća ugovornih stranaka međunarodnim nevladinim organizacijama koje imaju savjetodavni status pri Vijeću Europe i koje u materiji koju uređuje Povelja imaju posebno određenu nadležnost.

3. Izvješća i primjedbe navedene u člancima 21. i 22. te u ovom članku bit će javno dostupni kada to netko zatraži.«

Članak 2.

Članak 24. Povelje mijenja se i glasi:

»Članak 24. – Razmatranje izvješća

1. Izvješća dostavljena glavnom tajniku sukladno člancima 21. i 22. razmotrit će Odbor neovisnih stručnjaka osnovan sukladno članku 25. Odbor će imati na raspolaganju sve primjedbe proslijeđene glavnom tajniku sukladno stavku 1. članka 23. Nakon obavljenog razmatranja, Odbor neovisnih stručnjaka priredit će izvješće koje će sadržavati zaključke.

2. S obzirom na izvješća spomenuta u članku 21. Odbor neovisnih stručnjaka ocijenit će s pravnog gledišta sukladnost nacionalnih zakona, propisa i prakse s obvezama koje za ugovorne stranke o kojima je riječ proizlaze iz Povelje.

3. Odbor neovisnih stručnjaka može ugovornim strankama izravno uputiti zahtjev za dodatnim obavijestima i objašnjenjima. S tim u svezi, ako je to nužno, Odbor neovisnih stručnjaka može također održati sastanak s predstavnicima neke ugovorne stranke, bilo na vlastitu inicijativu bilo na zahtjev ugovorne stranke o kojoj je riječ. Organizacije navedene u stavku 1. članka 23. bit će o tome obaviještene.

4. Zaključke Odbora neovisnih stručnjaka glavni će tajnik objaviti i proslijediti Odboru vlada, Parlamentarnoj skupštini te organizacijama navedenim u stavku 1. članka 23. i stavku 2. članka 27.«

Članak 3.

Članak 25. Povelje mijenja se i glasi:

»Članak 25. – Odbor neovisnih stručnjaka

1. Odbor neovisnih stručnjaka sastoji se od najmanje devet članova koje bira Parlamentarna skupština većinom glasova s popisa stručnjaka najvišeg integriteta i priznate stručnosti u nacionalnim i međunarodnim socijalnim pitanjima, predloženih od ugovornih stranaka. Točan broj članova odredit će Vijeće ministara.

2. Članovi Odbora biraju se na šest godina; oni mogu biti još jednom birani.

3. Član Odbora neovisnih stručnjaka izabran kako bi zamijenio člana čiji mandat nije istekao obavljat će dužnost do kraja mandata svoga prethodnika.

4. Članovi Odbora nastupaju u osobnom svojstvu. Tijekom njihova mandata oni ne smiju obavljati nikakvu dužnost koja je nepodudarna sa zahtjevima neovisnosti, nepristranosti i dostupnosti, a koje podrazumijeva njihova dužnost.«

Članak 4.

Članak 27. Povelje mijenja se i glasi:

»Članak 27. – Odbor vlada

1. Izvješća ugovornih stranaka, primjedbe i obavijesti priopćene sukladno stavku 1. članku 23. i stavku 3. članka 24., te izvješća Odbora neovisnih stručnjaka bit će podneseni Odboru vlada.

2. Odbor se sastoji od jednog predstavnika svake ugovorne stranke. On će pozvati najviše dvije međunarodne organizacije poslodavaca i najviše dvije međunarodne organizacije radnika da pošalju promatrače koji će sjednicama Odbora prisustvovati u savjetodavnom svojstvu. Štoviše, Odbor može zatražiti savjet predstavnika međunarodnih nevladinih organizacija koje imaju savjetodavni status pri Vijeću Europe i posebnu nadležnost u pitanjima koja uređuje sadašnja Povelja.

3. Odbor vlada priprema odluke Odbora ministara. U svjetlu izvješća Odbora neovisnih stručnjaka i ugovornih stranaka, on posebice izabire, dajući obrazloženja za svoj izbor na temelju socijalne, gospodarske i druge politike, prilike koje bi prema njegovu mišljenju trebale biti predmetom preporuka svakoj ugovornoj stranci o kojoj je riječ, sukladno članku 28. Povelje. Odbor podnosi izvješće odboru ministara, koje će se objaviti.

4. Na temelju utvrđenog stanja glede provedbe Socijalne povelje općenito, Odbor vlada može podnositi prijedloge Odboru ministara o provedbi istraživanja o socijalnim pitanjima te o člancima Povelje koje je moguće osuvremeniti«.

Članak 5.

Članak 28. Povelje mijenja se i glasi:

»Članak 28. – Odbor ministara

1. Na temelju izvješća Odbora vlada Odbor ministara, dvotrećinskom većinom onih koji glasuju, a pravo glasa imaju samo ugovorne stranke, prihvaća rezoluciju koja se odnosi na čitav postupak nadzora i koja sadrži pojedinačne preporuke za ugovorne stranke na koje se te preporuke odnose.

2. Uzimajući u obzir prijedloge koje daje Odbor vlada sukladno stavku 4. članka 27. Vijeće ministara donosi odluke koje smatra prikladnima.«

Članak 6.

Članak 29. Povelje mijenja se i glasi:

»Članak 29. – Parlamentarna skupština

Glavni tajnik Vijeća Europe proslijedit će Parlamentarnoj skupštini u svrhu održavanja periodičnih plenarnih rasprava, izvješća Odbora neovisnih stručnjaka te Odbora vlada, kao i rezolucije Odbora ministara.«

Članak 7.

1. Ovaj Protokol otvoren je za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe potpisnicama Povelje, koje mogu izraziti svoju suglasnost da ih veže:

a) potpis bez rezerve ratifikacije, prihvata ili odobrenja; ili

b) potpis uz uvjet ratifikacije, prihvata ili odobrenja, koji slijedi ratifikacija, prihvat ili odobrenje.

2. Isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju bit će položene kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

Članak 8.

Ovaj Protokol stupit će na snagu tridesetog dana nakon datuma kada ugovorne stranke Povelje izraze svoju suglasnost da ih veže Protokol sukladno odredbama članka 7.

Članak 9.

Glavni tajnik Vijeća Europe obavijestit će države članice Vijeća o:

a) svakom potpisu;

b) polaganju svake isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju;

c) datumu stupanja na snagu ovog Protokola sukladno članku 8;

d) svakom drugom činu, notifikaciji ili priopćenju koji se odnose na ovaj Protokol.

U potvrdu toga su potpisnici, za to propisno ovlašteni, potpisali ovaj Protokol. Sastavljeno u Torinu 21. listopada 1991. godine, na engleskom i francuskom jeziku, s tim da su oba teksta jednako vjerodostojna, u jednom primjerku koji se pohranjuje u arhiv Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dostavit će ovjerovljene prijepise svim državama članicama Vijeća Europe.




DODATNI PROTOKOL EUROPSKOJ SOCIJALNOJ POVELJI KOJIM SE USPOSTAVLJA SUSTAV KOLEKTIVNIH ŽALBI

PREAMBULA

Države članice Vijeća Europe, potpisnice ovog Protokola Europskoj socijalnoj povelji, otvorenoj za potpisivanje u Torinu, 18. listopada 1961. (dalje u tekstu: Povelja);

– odlučne puduzeti nove mjere za poboljšanje učinkovitog ostvarivanja socijalnih prava zajamčenih Poveljom;

– smatrajući da je taj cilj moguće postići naročito uspostavom postupka kolektivnih žalbi, koji bi, inter alia, ojačao sudjelovanje socijalnih partnera i nevladinih organizacija;

– sporazumjele su se o sljedećem:

Članak 1.

Ugovorne stranke ovog Protokola priznaju da sljedeće organizacije imaju pravo podnositi prigovore o nezadovoljavajućoj primjeni Povelje:

a) međunarodne organizacije poslodavaca i radnika navedene u stavku 2. članka 27. Povelje;

b) ostale međunarodne nevladine organizacije koje imaju savjetodavni status pri Vijeću Europe i koje su na popisu koji je u tu svrhu sastavio Odbor vlada;

c) reprezentativne nacionalne organizacije poslodavaca i radnika pod jurisdikcijom ugovorne stranke protiv koje su podnijele prigovor.

Članak 2.

1. Svaka država ugovornica može, također, kada izrazi suglasnost da je vezana ovim Protokolom sukladno odredbama članka 13., ili u bilo koje vrijeme nakon toga, izjaviti da priznaje pravo neke druge reprezentativne nacionalne nevladine organizacije koja je pod njenom jurisdikcijom, a koja ima posebnu nadležnost u pitanjima uređenim Poveljom, da podnese prigovor protiv nje.

2. Takve izjave mogu se dati za određeno razdoblje.

3. Izjave će se položiti kod glavnog tajnika Vijeća Europe koji će proslijediti njihove primjerke ugovornim strankama te ih objaviti.

Članak 3.

Međunarodne nevladine organizacije i nacionalne nevladine organizacije, navedene u članku 1.b) i članku 2., mogu podnositi prigovore sukladno postupku propisanom gore navedenim odredbama samo u onim stvarima za koje im je priznata posebna nadležnost.

Članak 4.

Prigovor se podnosi u pisanom obliku, a mora se odnositi na odredbu Povelje koju je ugovorna stranka o kojoj je riječ prihvatila te se u njemu mora naznačiti u čemu ugovorna stranka nije osigurala zadovoljavajuću primjenu te odredbe.

Članak 5.

Svaki prigovor upućuje se glavnom tajniku koji će potvrditi njegov prijam, obavijestiti o tome ugovornu stranku na koju se prigovor odnosi te ga odmah proslijediti Odboru neovisnih stručnjaka.

Članak 6.

Odbor neovisnih stručnjaka može zatražiti od ugovorne stranke na koju se prigovor odnosi i organizacije koja je podnijela prigovor da u određenom roku podnesu pisane obavijesti i zapažanja o dopustivosti prigovora.

Članak 7.

1. Ako odluči da je prigovor dopustiv, Odbor neovisnih stručnjaka obavijestit će o tome ugovorne stranke Povelje posredstvom glavnog tajnika. Odbor će zatražiti od ugovorne stranke na koju se prigovor odnosi i organizacije koja je podnijela prigovor da u određenom roku podnesu u pisanom obliku sva potrebna objašnjenja ili obavijesti, a ostale ugovorne stranke ovog Protokola da podnesu primjedbe koje u istom roku žele podnijeti.

2. Ako je prigovor podnijela nacionalna organizacija poslodavaca ili nacionalna organizacija radnika ili koja druga nacionalna ili međunarodna nevladina organizacija, Odbor neovisnih stručnjaka obavijestit će, posredstvom glavnog tajnika, međunarodne organizacije poslodavaca ili radnika navedene u stavku 2. članka 27. Povelje te ih pozvati da podnesu svoje primjedbe u određenom roku.

3. Na temelju objašnjenja, obavijesti i primjedbi prema stavcima 1. i 2. ovog članka, ugovorna stranka na koju se prigovor odnosi i organizacija koja je podnijela prigovor mogu podnijeti dodatne pisane obavijesti ili primjedbe u roku koji odredi Odbor neovisnih stručnjaka.

4. Tijekom ispitivanja prigovora Odbor neovisnih stručnjaka može organizirati saslušanje predstavnika stranaka.

Članak 8.

1. Odbor neovisnih stručnjaka izradit će izvješće u kojem će opisati korake koje je poduzeo kako bi ispitao prigovor te će objelodaniti svoje zaključke o tome je li ugovorna stranka o kojoj je riječ osigurala zadovoljavajuću primjenu odredbe Povelje za koju se prigovor poziva.

2. Izvješće će biti proslijeđeno Odboru ministara. Ono će također biti proslijeđeno organizaciji koja je podnijela prigovor te ugovornim strankama Povelje, koje ga ne mogu objaviti.

Izvješće će se proslijediti Parlamentarnoj skupštini i objaviti u isto vrijeme kada i rezolucija navedena u članku 9., ali ne kasnije od četiri mjeseca nakon što je bila dostavljena Odboru ministara.

Članak 9.

1. Na temelju izvješća Odbora neovisnih stručnjaka Odbor ministara prihvaća rezoluciju većinom onih koji glasuju. Ako Odbor neovisnih stručnjaka utvrdi da Povelja nije bila primijenjena na zadovoljavajući način, Odbor ministara prihvatit će, dvotrećinskom većinom onih koji glasuju, preporuku upućenu ugovornoj stranci na koju se to odnosi. U oba slučaja pravo glasa ograničeno je na ugovorne stranke Povelje.

2. Na zahtjev ugovorne stranke o kojoj se radi, Odbor ministara može, kada izvješće Odbora neovisnih stručnjaka upozori na nova pitanja, dvotrećinskom većinom ugovornih stranaka Povelje odlučiti da se zatraži savjet od Odbora vlada.

Članak 10.

Ugovorna stranka o kojoj se radi u prvom izvješću koje podnosi glavnom tajniku sukladno članku 21. Povelje dostavit će informacije o mjerama koje je poduzela radi provedbe preporuke Odboru ministara.

Članak 11.

Članci 1. do 10. ovog Protokola primjenjuju se također na članke dijela II. prvog Dodatnog protokola Povelje u odnosu na države stranke tog protokola, i to u mjeri u kojoj su ti članci prihvaćeni.

Članak 12.

Države stranke ovog Protokola smatraju da prvi stavak priloga Povelji koji se odnosi na dio III. glasi:

»Smatra se da Povelja sadrži pravne obveze međunarodnog karaktera čija je primjena podvrgnuta isključivo nadzoru predviđenom u dijelu IV. te u odredbama ovog Protokola.«

Članak 13.

1. Ovaj Protokol otvoren je za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe, potpisnicama Povelje, koje mogu izraziti svoju suglasnost da ih veže:

a) potpis bez uvjeta ratifikacije, prihvata ili odobrenja, ili

b) potpis uz uvjet ratifikacije, prihvata ili odobrenja nakon kojeg slijedi ratifikacija, prihvat ili odobrenje.

2. Država članica Vijeća Europe ne može izraziti svoju suglasnost da je vezana ovim Protokolom bez prethodne ili istovremene ratifikacije Povelje.

3. isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju bit će položene kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

Članak 14.

1. Ovaj Protokol stupit će na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka razdoblja od mjesec dana nakon datuma kada je pet država članica Vijeća Europe izrazilo svoju suglasnost da ih veže Protokol sukladno odredbama članka 13.

2. U odnosu na svaku državu članicu koja naknadno izrazi svoju suglasnost da je njime vezana, Protokol će stupiti na snagu prvog dana mjeseca nakon isteka razdoblja od mjesec dana nakon datuma polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

Članak 15.

1. Svaka stranka može u bilo koje vrijeme otkazati ovaj Protokol notifikacijom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe.

2. To otkazivanje stupa na snagu prvog dana mjeseca nakon isteka razdoblja od dvanaest mjeseci nakon datuma kad je glavni tajnik primio tu notifikaciju.

Članak 16.

Glavni tajnik Vijeća Europe izvijestit će države članice Vijeća o:

a) svakom potpisu;

b) polaganju svakog isprave ratifikacije, prihvata ili odobrenja;

c) datumu stupanja na snagu ovog protokola sukladno članku 14;

d) svakom drugom činu, notifikaciji ili izjavi koja se odnosi na ovaj Protokol.

U potvrdu toga su potpisnici, za to propisno ovlašteni, potpisali ovaj Protokol.

Sastavljeno u Strasbourgu 9. studenog 1995. godine, na engleskom i francuskom jeziku, s tim da su oba teksta jednako vjerodostojna, u jednom primjerku koji se pohranjuje u arhiv Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dostavit će ovjerovljene prijepise svim državama članicama Vijeća Europe.



Članak 3.

Na temelju članka 20. stavka 2. Europske socijalne povelje i članka 5. stavka 1. podstavka b. Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji, Republika Hrvatska priopćit će glavnom tajniku Vijeća Europe, prilikom polaganja isprave o ratifikaciji, sljedeće izjave:

»IZJAVA

Republika Hrvatska, sukladno članku 20. stavku 2. Europske socijalne povelje izjavljuje da se smatra obvezanom sljedećim člancima Dijela II Europske socijalne povelje:

– Članak 1.

– Članak 2.

– Članak 5.

– Članak 6.

– Članak 7.

– Članak 8.

– Članak 9.

– Članak 11.

– Članak 13.

– Članak 14.

– Članak 16.

– Članak 17.

IZJAVA

Republika Hrvatska sukladno članku 5. stavku 1. podstavku b. Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji izjavljuje da se smatra obvezanom člancima 1., 2. i 3. Dijela II. Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji.«

Članak 4.

Izvršavanje Zakona o potvrđivanju Europske socijalne povelje, Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji, Protokola o izmjenama Europske socijalne povelje i Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi u djelokrugu je ministarstava i drugih tijela državne uprave Republike Hrvatske u čijem je djelokrugu ostvarivanje pojedinih prava predviđenih Poveljom i Protokolima.

Članak 5.

Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona Europska socijalna povelja, Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji, Protokol o izmjenama Europske socijalne povelje i Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi nisu na snazi za Republiku Hrvatsku, te će se podaci o njihovom stupanju na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku objaviti naknadno.

Članak 6.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 550-01/02-01/04
Zagreb, 20. studenoga 2002.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.


==================



Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, donosim
ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVRĐIVANJU EUROPSKE SOCIJALNE POVELJE, DODATNOG PROTOKOLA EUROPSKOJ SOCIJALNOJ POVELJI, PROTOKOLA O IZMJENAMA EUROPSKE SOCIJALNE POVELJE I DODATNOG PROTOKOLA EUROPSKOJ SOCIJALNOJ POVELJI KOJIM SE USPOSTAVLJA SUSTAV KOLEKTIVNIH ŽALBI

Proglašavam Zakon o potvrđivanju Europske socijalne povelje, Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji, Protokola o izmjenama Europske socijalne povelje i Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi, koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 20. studenoga 2002.

Broj: 01-081-02-3665/2
Zagreb, 25. studenoga 2002.

Predsjednik
Republike Hrvatske
Stjepan Mesić, v. r




=======================================



MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA
Na temelju članka 26. i 30. stavak 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (»Narodne novine« br. 28/96), Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske
OBJAVLJUJE

da će Europska socijalna povelja, sastavljena u Torinu 18. listopada 1961. i Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji, sastavljen u Strasbourgu 5. svibnja 1988, objavljeni u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori« br. 15/2002, stupiti na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 28. ožujka 2003., a da će Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi, sastavljen u Strasbourgu 9. studenoga 1995., objavljen u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori« br. 15/2002, stupiti na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. travnja 2003.

Klasa: 018-05/02-01/88
Urbroj: 521-03-05-02/04-03-09
Zagreb, 21. ožujka 2003.

Ministar vanjskih poslova
Tonino Picula, v. r.

08.09.2008. u 13:13 • 0 KomentaraPrint#

TREĆA GODINA-Radno pravo(opći dio)

OSNOVE RADNOG PRAVA – domaćeg, usporednog i međunarodnog
USTAVNA NAČELA O RADU
SLOBODA RADA
- Razvijena tek u novijem vijeku
DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA I GRAĐANINA (1789) – određeno da je sloboda prirodno i nezastarivo čovjekovo pravo
Iz općeg pojma slobode izvedena je SLOBODA RADA.
FRANCUSKI DEKRET (1971) – sloboda rada sastoji se od slobodnog izbora uposlenja, zanimanja, vještine i obrta. Svatko može, bez odobrenja obavljati industijsku, trgovačku i obrtničku djelatnost te da svatko može raditi, proizvoditi ili pradavati bez ikakva ograničenj – riječ je o PODUZETNIČKOG SLOBODI koja nužno ne pretpostavlja osobni rad njezina nositelja.
FRANCUSKIM USTAVOM (1793) određeno je da građanima ne može biti zabranjen niti jedan oblik rada.
Sloboda rada bila je jedino ograničena istom slobodom drugih. Nije bila ograničena općim interesima.
Suvremena zakonodavstva te međ. pravo neposredno ili posredno uređuju slobodu rada.
Ustav RH svakome zajamčuje poduzetničku i tržišnu slobodu te slobodu rada i slobodno biranje poziva i zaposlenja.
Međunarodno pravo rijetko govori o SLOBODI RADA, ona zajamčuje slobodan izbor i prihvat rada ili uposlenja. Postavlja se pitanje je li sloboda rada nešto drugo od slobodnog izbora zanimanja?
Teorija o slobodi rada podrazumijeva:
- svatko bira svoje zanimanje i zaposlenje i te pravo da raskine radni odnos
- neki smatraju da se sloboda sastoji: a) da samostalno obavlja rad ili da stupi u radni odnos; b) da slobodno izabere zvanje i zanimanje; c) da se suzdrži od djelatnosti koja bi ograničavala ili ukinula jednaku slobodu rada drugih osoba.
Sloboda rada je ustavno načelo o radu i djelomično načelo radnog prava jer se odnosi na ovisan i neovisan rad. Uvrštava se u ustavna poglavlja o ljudskim i socijalnim pravima čovjeka. Ona je temeljno pravo čovjeka u području rada i osobito je zaštićena. Može biti ograničena iz pravno uređenih i određenih razloga (nije ograničena istom slobodom drugih, kako neki tvrde)
PRAVO NA RAD – jamstvo
Smatralo se neposrednom obvezom države da osigura dobrovoljno uposlenje svim neuposlenicima, što se pokazalo nerealnim.
Nakon II. svjetskog rada jamstvo prava na rad je uređeno u velikom broju zemalja i MZ. Donesen je MEĐUNARODNI PAKT O EKONOMSKIM, SOCIJALNIM I KULTURNIM PRAVIMA UN iz 1966 – pravo svake osobe na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran i prihvaćen rad. Tu je sadržaj slobode rada preduvjet pravu na rad i jamči se svakome.
PRAVO NA RAD – pojam
a) ... je slobodan izbor ovisnog i neovisnog rada, obuhvaća pravo na slobodan rad sa slobodnim izborom zaposlenja i pravo na meterijalno osiugranje radnika i obitelji za slučaj nezaposlenosti
b) ...sastoji se od primarne obveze države da svakom građaninu osigura mogućnost uposlenja prema njegovim sposobnostima, te s plaćom...
c) ...je pravo građana na dobivanje zajamčenog rada s odgovarajućom plaćom. Jamstvo prava na rad izjednačuje se s pravom na uposlenje.
PRAVO NA RAD – definicija i ostvarivanje
Ono je zajamčeno svim građanima/stanovnicima koji su sposobni i voljni raditi. Taj subjektivni element povezuje pravo na rad sa slobodnom rada.
Dužnost ostvarivanja tog prava i stvaranja uvjeta upućena je državi – zato je ono PROGRAMSKO PRAVO
To pravo negdje se ne zajamčuje ustavnim odredbama, nego klauzulama «zatvorene radionice/closed shop» - određuju se kolektivnim ugovorom i njima se zahtijeva članstvo u sindikalu kao uvjet za upsolenje. Ali time se jamči pravo na rad određenoj skupini radnika/članovima sindikata
Socijalističko pravo i praksa razvili su opću obvezu rada koja se primjenjivala na sve radno sposobne građanine i to na društvenokorisnim poslovima u cilja učvrštenja radne discipline.
OPĆA DUŽNOST RADA - uređenje i pojam
Nalazi su u uzajamnom odnosu s pravom na rad. Ona ima načelno moralno obilježje.
Ona znači dužnost svakoga za rad sposobnom građanima da bez obzira na vlastiti materijalni položaj svojim zakonitim i poštenim radom pridonosi materijalnom i duhovnom napretku društva.




DEFINICIJA PRAVA I RADNOG PRAVA
Pojam prava utvrđuje se na različite načine. Njegovi bitni elementi su: (u državnopravnom smislu)
1. normativni sustav
2. opće obvezno značenje normi
3. sustav formalno određenih normi
4. zajamčenost sustava državnom prisilnom sankcijom
Uz državno pravo postoji i autonomno – sastoji se od statuta, pravilnika i drugih autonomnih akata koje donose udruge, društva. Ono obvezuje donositelje i njihove članove, ima vlastite sankcije iza kojih u svakom slučaju ne mora nužno stajati državna sankcija.
DEFINICIJA RADNOG PRAVA UŽEM SMISLU
Moguć dva uobičajena pristupa
- RADNO PRAVO je ukupnost PP kojima se uređuje radni odnos i kolektivni odnosi u privatnom gospodarstvu
- RADNO PRAVO je ukupnost pravnih odnosa vezanih za plaćeni rad.
- posebna definicija: RADNO PRAVO sastoji se od zakonom određenih pravila o radnim odnosima.
- četvrta: RADNO PRAVO je skup PP kojima se uređuju odnosi između: uposlenika i poslodavaca (INDIVIDUALNI); organizacija uposlenika i poslodavaca (KOLEKTIVNI); države i uposlenika te države i poslodavaca (JAVNOPRAVNI – bitna je državna intervencija)
Zajednička definicija : RADNO PRAVO U UŽEM SMISLU je sustav PP kojima se uređuju radni odnosi, a radni odnosi sastoje se od pojedinačnih i kolektivnih odnosa,

DEFINICIJA PRAVA I RADNOG PRAVA U ŠIREM SMISLU
Prema tzv. INTEGRALNOJ ILI TRODIMENZIONALNOJ PRAVNOG TEORIJI – pravo je spoj normativnih, durštvenih i vrijednosnih sadržaja.
RADNO PRAVO U ŠIREM SMISLU: sustav PP s jedne strane i skup određenih nepisanih izvanpravnih pravila, s druge strane kojim se uređuju pravni i određeni društveni odnosi u području ovisnog rada.
PRAVNA NARAV RADNOG PRAVA
1. PRIVATNOPRAVNA I JAVNOPRAVNA NARAV
Javnopravni odnosi su odnosi uređeni prisilnim , a privatnopravni dispozitivnim pravilima odnosno voljom stranaka.
Prema drugima, radno se pravo dijeli na: a) pravila o radnom odnosu uređena ugovorom o radu – dio su općeg prava o ugovorima; b) pravila koja uređuju radni odnos – prisilne su naravi i ne mogu biti derogirana ugovorom; c) kolektivne norme. Radno pravo uključujući pojedinačni i kolektivni ugovor, sastoji se od radnih odnosa uređenih privatnopravnim i javnopravnim pravilima – oni su dakle MJEŠOVITE PRAVNE NARAVI s time da kod određenih njegovih sadržaja prevladavaju privatnopravna, a u drugih javnopravna pravila.
Neslaganja oko privatnopravne i javnopravne naravi svode se na UGOVOR O RADU I KOLEKTIVNI UGOVOR. Ugovor o radu je imovinske naravi, ali zbog neimovinskih prava i interesa rada ulazi u posebnu zonu općeg ugovornog prava, te potpada pod režim privatnog prava. Ugovor je mješovite pravne naravi, čiji je sadržaj pretežno uređen javnopravnim pravilima. Glede kolektivnog ugovora, norme su prisilne naravi i obvezno se primjenjuju na pojedinačni ugovor o radu odnosno radni odnos. On je privatnopravne naravi, manjim dijelom je javnopravne naravi.
Radno pravo, je pretežno javnopravne naravi !
2. IMOVINSKA I OSOBNA NARAV
Smatra se da je ugovor o radu imovinske i neimovinske naravi.
Radni je odnos djelomično odnos povjerenja i suradnje, što sve zajedno naglašava OSOBNU NARAV tog odnosa. Kod pojedinačnog radnog odnosa bitno je da stranke zadovoljavaju vlastite imovinske interese. Narav je radnog odnosa u pravom redu IMOVINSKA, s podredbno OSOBNA. Budući da je pojedinačni radni odnos temelj kolektivnog radnog odnosa i da zajedno čine sadržaj radnog prava može se zaključiti da u radnom prvu pteteže imovinska nad osobnom naravi.
Kasnije, davanjem prednosti osobnoj nad imovinskom naravi, htjelo se pokazati kako se u novom poretku otklanjaju materijalne suprotnosti između poslodavca i radnika/kapitala i rada te da se uspostavlja odnos suradnje.
3. OBILJEŽJA POSEBNOSTI I JEDINSTVENOSTI
Radno pravo je posebno ne samo prema općem ugovornom pravu nego i prema svim drugim pravnim disciplinama. POSEBNOST se sastoji u:
- institucionalalnoj i normativnog autonomiji grupe sindikalno organiziranih radnika te posebno u spremnosti grupe da zamjenjuje ili upotpunjuje državno pravo
- iznimnom obilježju pojedinih normi koje se mogu široko primijeniti na osnovi izričite norme, ali ne po logičnoj interpretaciji
- derogacija načala objektivne jednakosti činidaba u radnom odnosu i uključivanje osobnih elemenata u odnos koji je imovinske naravi
- relativnom ili jednostranom obilježju imperativnosti pojedinih normi i posebnosti sustava sankcija u slučaju njihova nepoštovanja.
JEDINSTVENOST – predmetom su svi radni odnosi u gospodarstvu.
Teorija prednost daje rješenje prema kojemu su radni odnosi u tim djelatnostima predmet jedinstvenog radnog prava (zalaže se za jedinstvo opće materije ovisnog rada). Jedinstveno obilježje ne isključuje njegovu podjelu. Njegov predmet se toliko proširio da se može govoriti o općem radnom pravu i o više posebnih radnopravnih disciplina.
PODJELA I SUSTAV RADNOG PRAVA
PODJELA RADNOG PRAVA:
1. DRŽAVNO I PROFESIONALNO PRAVO
DRŽAVNO – pravni poredak koji teži pravnoj sigurnosti pretpostavlja državu. Ona je isključivi stvaralac i provoditelj prisile. Cijelo pravo je isključivo državno jer ga državni organi mogu prisilno provoditi. Ali takvo mišljenje o prava je zastarjelo. Početkom 19. stoljeća državno je radno pravo bilo jedini oblik uređenja radnih odnosa, ali je ujedno to prestalo biti jer je bilo dopušteno osnivanje poslodavačkih i radničkih organizacija.
PROFESIONALNO – bitna autonomija koja znači ugovornu sposobnost i odnos stvoren između voja pojedinaca na kojima je utemeljna i ozakonjena. Autonomno pravo je rezultat privatne normativne autonomije. Temelj je ugovor o udruživanju pojedinaca, zato je ono ugovorno pravo. Donose ga privatne organizacije radi zaštite privatnih kolektivnih interesa. Ono je i privatno pravo. Autonomno jer je načelno nedodirljivo od zahvata javne vlasti u njegovo privatno podučje.
Osim o autonomnom pravu, govori se i o AUTONOMNOM RADNOM PRAVU koje mnogi nazivaju profesionalno radno pravo. Oslanja se na autonomiju shvaćenu kao mogućnost asocijativnog samostalnog uređenja i kao samostalna zaštita preko dobrovoljno kolektivnog pregovaranja u području interesa kolektivitea. Profesionalno radno pravo djeluje unutar postojećeg pravnog poretka i nije od njega izolirano. Stvaraju ga organizacije i u funkciji predstavljanja iz nasupanja istovrsnih organizacija niže ili jednake razine. Pravila profesionalnog radnog prava imaju heteronoman učinak prema pojedinim članovima organizacija poslodavaca i organizacija radnika.
2. POJEDINAČNO, KOLEKTIVNO I SINDIKALNO RADNO PRAVO
POJEDINAČNO – individualnim normama uređivao se pravni položaj posebnih kategorija osoba i stvari ili pravni položaj u posebnim situacijama. Njime se uređuje pojedinačni radni odnos tj. to je sustav PP kojima se uređuju pojednačni radni odnosi.
Pojedinačno pravo moglo bi se povezati s nekad prevladavajućom ugovornom teorijom o pojmu prava – pravo se stvara i izvire iz pojedinačnog ugovora (o radu) poslije pojedinačnog radnog odnosa.
Uporište pojedinačnom radnom pravu je to što uređuje pravne odnose posebne kategorije osoba tj. radnika. (primjenjuju se one norme koje su za radnika povoljnije)
Pojedinačni radni odnos ima određene stranke: misli se na ugovor o radu
POSLODAVAC – fizička ili pravna osoba za koju radnik u radnom odnosu obavlja odrđene poslove.
RADNIK – fizička osoba koja u radnom odnosu obavljao određene poslove za poslodavca. Uz taj pojam bitno je vezati plaću – radnik je fizička osoba koja se dobrovoljno i osobno obvezala da će obavljati rad pod upravom poslodavca za plaću. Kod nas pojam radnika obuhvaća radnika u užem smilu i namještenika (ili službenika) odnosno fizičkog i umnog radnika.
Od njih se razlikuje RABOTNIK – osoba koja obavlja rad koji zahtijeva snagu ili strpljenje više nego sposobnost ili vuježbanost.
Bitni elementi pojedinačnog radnog odnosa su:
1. ČINIDBA RADA – osobna jer je fizički neodvojiva od radnika. Činidbom rada radnik stavlja poslodavcu na raspolaganje vlastitu radnu snagu bilo na određeno/neodređeno vrijeme.
2. NAPLATNOST (PLAĆA) – je protudavanje za obavljeni rad. To je prvo radnika i obveza poslodavca. Osobit je po tome što iznos nije uvijek razmjeran s rezultatom činidbe rada jer se zakonom/kolektivnim ugovorom jamči najniža plaća
3. PODREĐENOST - radnik je nužno podređen poslodavcu (ima pravo izricanje stegovnih mjera u slučaju povrede) Nužna je u svakom radnom odnosu radi organiziranje i funkcioniranja.
KOLEKTIVNO RADNO PRAVO - opću teorijsku podlogu nalazi u Gurvitschevu socijalnom pravu organizirane društvene skupine.
Predmet i sadržaj kolektivnog radno prava su kolektivni odnosi, pa se tu ubrajaju (prema kontinentalnoeuropskom sustavu): pravo na slobodno udruživanje radnika i poslodavaca; odnosi između organizacije poslodavaca i organizacije radnika; intitucionalni odnosii zmeđu poslodavaca i radnika; kolektivno pregovaranje; kolektivni ugovori; sudjelovanje radnika u fin. koristima poduzeća; kolektivni sporovi
U sadržaj kol. odnosa EU ubrajaju se: pravo na sindikalnu slobodu, pravo poslodavaca da osnivaju organizacije po vlastitoj slobodnoj odluci, pravo radnika da sudjeluju u odlukama poduzeća, pravo na kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora....
Ono se sastoji od skupa pravila kojim se uređuju odnosi između kolektiva uposlenika i poslodavaca ili grupe poslodavaca. Oni su glavni subjekti ovog odnosa, ali ne i jedini.
SINDIKALNO PRAVO – najbliže je kolektivnom, ali se od njega razlikuje po tome što ga stvaraju u kolektivnoj sferi radnički sindikati i dijelom udruge poslodavaca.
Državnim normama se obično uređuju puno jamstvo sindikalnog udruživanja i slobodno obavljanje sindikalnih prava. U drugu kategoriju PP od kojih se sastoji sindikalno pravo ulaze autonomni propisi (sindikalni statuti) . Zatim prava i akcije sindikata koje se ostvaruju putem pravnoekonomske zasštite i profesionalne zaštite vlastitih članova i predstavnika. Osnovni oblici normativne autonomije jesu kolektivni ugovori različih razina.
3. PRIVATNO I JAVNO PRAVO
PRIVATNO RADNO PRAVO je sustav dispozitivnih pravila kojima se pretežno u interesu pojedinca i kolektiviteta uređuju radni odnosi.
JAVNO RADNO PRAVO je sustav prisilnih normi kojima se pretežno u javnom interesu uređuju radni odnosi te odnosi između države, poslodavca i radnika.
Među privatnim subjektima nastaju privatnopravni odnosi, a među javnim javnopravni odnosi. S obzirom na pravnu narav normi, privatno pravo se sastoji od privatnopravnih ( relativno i apsolutno dispozitivne), a javno od javnopravnih normi ( relativno i apsolutne prisilne) Potreba za jačom zaštitom ostvaruje se prisilnim normama, dok dispozitivne vrijede ako ne postoje konkretne manifestacije volje. Dispozitivnim normama radnog prava pretežno su uređeni ugovor o radu i kolektivni ugovor, dok se prisilnim normama uređuje zaštita radnika (ne može se mijenjati voljom stranaka) Relativno pirisilnim normama omogućuje se strankama da ugovore povoljnije radne uvjete od onih određenih.. Glede interesa ( pravni interes je ono što je pravno uređeno i zaštićeno,ali nije dobilo značenje subjektivnog prava u smislu da se može ostvarivati pred ovlaštenim tijelom javne vlasti). Ako PN kaže da služi općem interesu spada u javno pravo. Ako ide za time da štiti i potiče interese pojedinaca, dio je privatnog prava. Inače i javni i privatni interesi u radnom pravu su neodvojili jer bi se u protivnom ugrozilo jedinstvo prava.
Privatni interes je interes svakog pojedinca , dok je kolektivni interes interes određene skupine. Od kolekivnog interesa treba razlikovati pojedinači i osobni interes te zajednički interes. Kolektivni interes je vlastiti interes svake grupe shvaćene u njezinu sintetičkom jedinstvu. Javnim interesom smatra se interes najvišeg kolektiviteta (to je tipični vlastiti interes države) Interes ostaje javan i ako je njegovo ostvarivanje povjereno privatnom subjektu. Privatni i javni interesi tendiraju da upiju sve druge interese.
PRIVATNO PRAVO U RADNOM PRAVU - Našim je ZOR-om propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili druga pitanja u svezi s ugovorom o radu koja nisu uređena Zakonom primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora propisi obveznog prava. U mnogim sustavima radni je ugovor uređen pretežitim dijelom privatnpravnim pravilima. Kod nas je uređen radnim zakonodavstvom.
JAVNO PRAVO U RADNOM PRAVU – Stranke pojedinačnog radnog odnosa nisu jednake po svojem položaju jer radnik mora poštivati upute poslodavca te je ekonomski ovisan o njemu. Država se u privatnopravno odnos miješa samo na formalni zahtjev jedne od stranaka. Tom državnom intervencijoj štite se prava radnika. Zaštita se najprije ograničavala, da bi kasnije bila dopuštena u onim dijelovima u kojima ugovorne stranke nisu izrijekom isključivale njihovu primjenu.
SUSTAV RADNOG PRAVA

- u pravilu je protuslovan jer dijeli materiju koja je inače jedinstvena na više dijelova

a) RAZDIOBA MATERIJE RADNOG PRAVA:
1. DVODIJELNI SUSTAV RADNOG PRAVA
Taj se sustav sastoji od privatnog i javnog prava. Prevladava mišljenje da se radno pravo sastoji od privatnopravnih i javnopravnih sadržaja i da neodvojbeno ulazi u okvir dvodijelnog sustava. U monističkom pravnom sustavu mišljenja su podijeljena – jedni smatraju da se pravila radnog prava koja uređuju imovinske onose ubrajaju u GP, a ona koja se odnose na organizacijske odnose u upravno pravo. Podjela na privatno i javno pravo je neprihvatljiva zbog jedinstva radnog prava.
2. TRODIJELNI SUSTAV RADNOG PRAVA
Neki smatraju da postoje opravdani razlozi za podjelu prava na privatno, kolektivno i javno. Drugi pak kolektivno pravo smatraju privatnim pravom, a onda to isključuje potrebu postojanja trodiobe prava.
b) NORMATIVNI I ZNANSTVENI SUSTAV RADNOG PRAVA
NORMATIVNI – pravna struktura pozitivnog prava koja se sastoji u podjeli jedinstvenog prava na posebne i međusobno povezane dijelove.
ZNANSTVENI – objektivno uvjetovan i sastavljen od radnih odnosa koji čine unutarnju strukturu radnog rava čija je materija razdijeljena znanstvenoj osnovi.. Može se izgraditi na znanstvenoj osnovi ako se poznaje nacionalno, komaprativno i međunarodno radno pravo.
RAZGRANIČENJE PRAVA JAVNIH SLUŽBENIKA I RADNOG PRAVA
PREDMET PRAVA JAVNIH SLUŽBENIKA I RADNOG PRAVA
Smatra se da je osnovna razlika između radnog prava i prava javnih službenika odnosno upravnog prava sastoji u tome što se pravo temelji na suradnji poslodavaca i radnika, a drugo na odnosu vlasti i podčinjavanja. Radno pravo se temelji na pojedinačnom radnom odnosu čiji su sastojci suradnja i podređenost poslodavcu, a upravno pravo se temelji na upravnom odnosu koji se u pravilu zasniva jednostranim UA te da organ uprave obavlja javnu vlast.
Radno pravo je lex generalis, a službeničko pravo lex specialis s obzirom na okolnost da je službenički odnos poseban oblik radnoga odnosa; službeničko pravo čini podgrupu upravnog prava. Drugi smatraju da javnosležbenički odnosi nisu upravni odnosi, već su po svojoj naravi čisti radni odnosi u kojima osobe imaju ista i sva ona prava iz rada koja imaju i druge osobe u radnom odnosu.Javnoslužbenički odnos je statutarne naravi, uređen je zakonom,a ne ugovorom, te je širi od državnoslužbeničkog odnosa i danas je specifičnost tog odnosa uglavnom vezana uz državnog službenika.
Radno pravo ne može se organizirati ni funkcionirati bez državne, osobito upravne organizacije.
OPSEG PRIMJENE PRAVA JAVNIH SLUŽBENIKA I RADNOG PRAVA
Obično se radno pravo u određenoj mjeri primjenjuje na materiju prava javnih službenika, ne obrnuto. Sama ta primjena nužno ne znači da je dio te materije predmet radnog prava. Predmetom radnog prava bi bio dio ili cjelina te materije. Opseg primjena prava javnih službenika i radnog prava ovisi o navedenim sastavnim dijelovima javne službe te o statusu određenih kategorija službenika, u prvom redu državnih službenika.
ZOR određuje da se primjenjuje na sve radne odnose ako drugim zakonom nije drukčije određeno. Zakon o državnim službenicima i namještenicima propisuje da se prava, obveze i odgovornosti državnih službenika i namještenika uređuju zakonom i na temelju zakona donijetih propisa. Ako tim zakonom, posebnim zakonima i drugim propisima nisu uređena neka pitanja radnog odnosa državnih službenika i namještenika primjenjuju se opći propisi o radu odnosno u skladu s njima sklopljenim kolektivni ugovori.
U javnoj odnosno državnoj službi službenici se dijela na profesionalne i ugovorne. Većina zakonodavstava predviđa ugovorne državne službenike, ali naš ZODSIN ne govori. Opseg primjena prava javnih službenika i radnog prava ovisi o tome je li riječ o profesionalnim ili ugovornim...na prve se primjenjuje pravo javnih službenika, a na druge radno pravo.
STATUS DRŽAVNIH SLUŽBENIKA U RADNIM ODNOSIMA...
....U POJEDINAČNOM RADNOM ODNOSU – postoji klasični i neklasični karijerni sustav (vidi knjigu str. 198) Status državnih službenika ovisan je o klasičnom i neklasičnom karijernom slustavu i da se zadnji sustav približio statusu radnika tj. osobe uposlene u privatnom sektoru. Razlozi prihvaćanja neklasičnog karijernog sustava jesu gospodarska i politička okolina. U nekim zemljama Eu došlo je od slabljenja klasičnog karijernog sustava, te je djelomično ili potpuno zamijenjen karijerni s nekarijernim sa svrhom da se sasvim približi statusu državnog službenika statusu radnika.
... U KOLEKTIVNOM RADNO ODNOSU – našim je Ustavom zajamčeno načelo o sindikalnoj slobodi. Pripadnicima oružanih snaga i redarstva je ograničena sindikalna sloboda u što je uključena mogućnost njezine zabrane. Svi drugi državni službenici i namještenici imaju pravo na tu slobodu. Ona obuhvaća ne samo pravo na sindikalno organiziranje nego i na poduzimanje akcija radi zaštite vlastitih gospodarskih i socijalnih interesa. Drugi ključan sadržaj kolektivnog odnos je PRAVO NA ŠTRAJK – jamči se pravo na štrajk, ali može biti ograničeno u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama.Opseg tog ograničenja širi je od opsega ograničenja sindikalne slobode, što je neprihvatljivo (ali je predviđeno zbog prirode posla koji obavljaju)
Prema našem Ustavu, kolektivni ugovor jedan je od načina uređenja socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja.
Konvencijom br. 151 o radnim odnosima MOR-a (1978) uređuje se zaštita prava organiziranja i postupci za određivanje uvjeta službe u državnoj službi. Zajamčuje se pravo na organiziranje, priznaju se određene povlastice i predviđaju se postupci za određivanje okvira i uvjeta službe. Konvencija se primjenjuje na sve osobe na službi u javnim vlastima s tima da povoljnije odredbe predviđene drugim međ.konvencijama nisu na njih primjenjive.
RAZLOZI PRIBLIŽAVANJA STATUSA DRŽAVNOG SLUŽBENIKA STATUSU RADNIKA
Sadašnji problem javnog sektora je njegova loša organiziranost, neracionalno trošenje sredstava, nedjelotvornost i tromost...Zbog povećanja značenja javnog sektora, poveća se broj osoblja, pa se povećavaju izdaci državnog proračuna. Uzrok tome su:
SUBJEKTIVNII FAKTORI – nedovoljna sturčnost, neodgovornosti, nekultura državnih i javnih službenika..... OBJEKTIVNI – loše ustrojstvo javnog sektora, kompliciranost upravnih postupaka, nepotpuna primjena propisa i nerazumljivost zakon. tekstova. U šire objektivne faktore ubrajaju se nedovoljan gospodarski razvitak, nedovoljna kulturna razina, nedovoljna opremljenost... Radi poboljšavanja propisuje se da se u provedbi upravnog nadzora vodi računa o tome da se poslovi obavljaju djelotvorno i ekonomično. U provedbi upravnog nadzora propisuje se da se poslovi obavljaju djelotvorno i ekonomično.
SOCIJALNO PRAVO
- ili pravo socijalne sigurnosti razvijena je pravna grana
POVIJESNI PRIKAZ OBLIKA SOCIJALNOG PRAVA
Socijalno pravo je posebna grana prava koja je u mnogim zemljama odvojena od radnog prava. Predmetom su kolektivni, javni, a ne pojedinačni privatni oblici pomoći, osiguranja za određene osigurane slučajeve, zaštićene potrebe i opasnosti.
Započinje s uspostavom javne pomoći. Prije toga prevladavalo je dobročinstvo kao oblik zaštite siromašnih i drugih slabi kategorija.
DOBROČINSTVO – je posebna oblika pomoći u kome dobročinitelj daje, daruje milodar siromahu u stanju potrebe zbog suosjećanja s njegovom boli, patnjom, trpljenjem. Razlikuje se SVJETOVNO ( u trenutku nastanka čovjeka) i VJERSKO (udjeljivao se iz sućuti)
JAVNA POMOĆ – prisutno u starom vijeku. SIROMAŠKO PRAVO – razvijeno u Engleskoj, znatno manje na kontinentu
UZAJAMNA POMOĆ I UZAJAMNO OSIGURANJE RADNIKA
UZAJAMNA POMOĆ – nositelj uzajamne pomoći bila su društva uzajamne pomoći (najčešće radnička društva). Nastala su spontano na dobrovoljnoj osnovi i na mjesnoj razini da bi se potom na višoj razini udružila u saveze. Nastale su iz potrebe socijalno života radnika. To su privatne dobrovoljne organizacije u čije se osnivanje, ustrojstvo i djelovanje nije miješala javna vlast. Imala su narav ugovornog privatnog društva. Osnivaju se u zadnjoj trećini 18. st. u VB.
UZAJAMNO OSIGURANJE – nositelji su bili različite blagajne uzajamnog osiguranja radnika (blagajne pomoći). Počele su se osnivati u drugoj polovici 19. st. Bile su ustrojene na osnovi tehničkih kriterija privatnog osiguranja na dobrovoljnoj sonivi. Bavile su se osiguranjem članova za određene osigurane rizike. Poslije su osnivane zakonom i provodile su obvezno osiguranje za određene kategorije osiguranika.
UGOVORNO OSIGURANJE I SUSTAV SOCIJALNOG OSIGURANJA RADNIKA
Prvo ugovorno osiguranje bilo je uspostavljeno u pomorstvu u 14 st. (trgovačko osiugranje). Ugovorno osiguranje je dobrovoljno, pa se premija izračunava pomoću matematičkih zakona.
Na zapadu /1878-1909/ došlo je do velikih gospodarskih kriza, velike neuposlenosti....javlja se pritisak radnika radi poboljšavanja uvjeta rada. Bismarck je uspostavio moderno socijalno osiguranje...Socijalnim zakonima bili su obuhvaćeni rzici bolesti, nesreća na poslu, invalidnost i starost. Nije bilo osiguran rizik neuposlenosti (tek 1927 g.) To je bio početak medernog socijalnog osiguranja radnika (iako nisu bili osigurani rizici materinstva, obiteljski tereti i neuposlenost)
Do I. svjetskog rada u nevelikom broju zemalja radnici su bili obvezno osigurani i za druge osigurane rizike. Između svjetskih ratova socijalno osiguranje prihvatile su mnoge euro. države. Osiguravali se se radnici i članovi njihovih obitelji....Nakon II. rata socijalno osiguranje uvedno je u gotovo sve zemlje. U Europi je uveden sustav zaštite radnika. Radnici su zajedno s poslodavcima obvezni uplaćivati doprinose u fondove socijalnog osiguranja, a u slučaju nedostatka sredstava, država je sudjelovala u financiranju (subvencijama). Socijalnim osiguranjem upravljale su javne ustanove, sudjelovali su svi koji su uplaćivali doprinose odnosno poslodavci, radnici i država. Temelji se na načelu uzajamnosti (davanje radnika trebaju biti usklađena s uplaćenim doprinostima) i načelu solidarnosti ( odstupanja od načela uzajamnosti tj. da davanja nisu ili nisu potpuno usklađena s uplaćenim doprinosima)
POJAM SOCIJALNOG PRAVA I SOCIJALNE SIGURNOSTI
SOCIJALNO PRAVO u širem smislu je skup PN preko kojih država ostvaruje svoju funkciju ravnoteže i ublažavanja socijalnih razlika s ciljem da osigura jednakost (Ripertova) Time je postavljen opći cilj – jednakost ljudi u dostojanstvu i pravima te je uređeno državnim javnopravnim normama.
Pravo socijalne dobrobiti obuhvaća: socijalnu sigurnost, dobrobitne usluge (usluge javnog zdravstva...)
Prema našem Ustavu socijalno pravo sastoji se od socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja te socijalne skrbi.
Ono je uređeno javnopravnim normama, obuhvaća određena davanja i usluge što su namijenjeni pojedincima koji su pogođeni osiguranim slučajem zaštićenom potrebom i drugim zaštićenim opasnostima. U sadržaj socijalnog prava ulazi dio socijalne zaštite, a ne ulazi socijalna politika.
SOCIJALNA SIGURNOST KAO SUBJEKTIVNO PRAVO
Različita mišljenja:
- socijalna sigurnost je sloboda od nezaposlenosti i sloboda od potrebe pojedinca i udruženih pojedinaca . Pravo na preraspodjelu imaju svi oni koji nemaju materijalnu sigurnosti
- Naš Ustav propisuje pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na soc. sigurnost i soc. osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom.
- MPESKP države članice priznaju pravo svakoj osobi na soc.sigurnost, uključujući i soc. osiguranje.
- Konvencijom br. 102 , pravo na socijalnu sigurnost obuhvća i pravo na soc. osiguranje i pravo na soc. skrb.
- tu je pravo na soc. sigurnost subjektivno pravo koje bi s obzirom na sadržaj trebalo biti neposredno ostvarivo pravo. Ako država ne može priznati takvo pravo, ono je onda programske naravi.
SOCIJALNA SIGURNOST KAO SOCIJALNI SUSTAV
- u pravu i teoriji soc. sigurnost se shvaća šire od soc. osiguranje
- u teoriji se smatra da se soc. sigurnost sastoji od razvijenog sustava soc. osiguranja i soc. skrbi. Ono je osobit i visoko razvijen soc. sustav.
- to je subjektivno pravo svakog pojedinca ili državljanina na osnovne životne potrebe.
- soc. sigurnost shvaćena kao sustav obuhvaća sustave utemeljene na osiguranim slučajevima, soc. potrebama i drugim soc. opasnostima. Uređena je javnim pravom
ODNOS SOCIJALNOG I RADNO PRAVA
Radnom pravu osnova je radni odnos, a socijalnom socijalnopravni odnos. Glavni je cilj i narav radnog gospodarski, a socijalnog imovinski. Radno pravo spada u privatno, a socijalno u javno pravo.
Proširenjem soc. osiguranje na druge kategorije radnih ljudi, soc.osiguranje radnika postupno je izmicalo dosegu radnog prava. Soc. osiguranje vezano je uz radno pravo preko osiguranja za nesreće na poslu i profesionalne bolesti, neupoleničkog osiguranja, preko osiguranja za obiteljske terete. Radno zakonodavstvo obično određuje da se novčana davanja i usluge koje neposredno snosi poslodavac odnose na: zdrav. zaštitu/naknadu za bolesnički dopust; materinska davanja ili obiteljske doplatke; povremena ili dugoročna novčana davanja i zdrav. skrb; otpremnine u slučaju otkaza. Riječ je o SOCIJALNIM POGODNOSTIMA koje ne uključuje neposredno osigurane rizike, nego neposrednu odgovornost poslodavca. Smatra se da te soc. pogodnosti čine poseban soc.sustav koji se naziva SUSTAV POSLODAVČEVE NEPOSREDNE ODGOVORNOSTI – terete tih pogodnosti snosi poslodavac, on je odgovoran za isplatu... pa su te pogodnosti uređene radnim pravom i ne mogu činiti poseban socijalni sustav. One povezuju radno i socijalno i obično su predmet radnog iz dva razloga:
1. poslodavac je onaj koji ima neposredno korist od upotrebe rada pa mora snositi teret podmirenja soc. pogodnosti
2. stavljajući ih poslodavcu na teret, rasterećuje se državni proračun i fondovi.
POJAM I PODJELA JAVNIH SOCIJALNIH SUSTAVA
SOCIJALNI SUSTAVI I GOSPODARSKA PRILAGODBA
OBLICI I ZNAČAJKE SOCIJALNIH SUSTAVA.
Teorija govori o Bismarckovoj konecepciji soc. osiguranja radnika i Beveridgeovoj koncepciji soc. sigurnosti građana.Na prvoj je izgrađen suvremeni sustav soc. osiguranja, a na drugoj sustav nac. osiguranja.

1. Neki govore o dohodovno podržanim soc. sustavima kojima se nadoknađuje gubitak dohotka novčanim davanjima i o mjerama kojima se uređuje financiranje ili osiguranje usluga u naravi.
2. Drugi dijele soc. sustave na: sustav soc. osiguranja; sustav odštete; sustav soc. skrbi
3. Zakonske (javni, nacionalni štedni fondovi, sustavi soc. osiguranja i sustavi poslodavčeve odgovornosti) to su zakonom ili drugim propisom uređeni obvezni soc. sustav, nazivamo ih još i javnim te nezakonski – podvrgnuti režimu privatnog prava, uređeni dispozitivnim normama na dobrovoljnoj osnovi
4. doprinosni ( financiraju se doprinosima) i nedoprinosni (financiraju se iz općih prhoda, poreza)
Socijalne sustave dijelimo na 2 osnove skupine: JAVNE (glavni ) I PRIVATNE (dopunski) U javne ubrajamo: sustav socijalno osiguranja; sustav javnih štednih fondova; opći socijalni sustav; sustav socijalne skrbi; socijalni sustav odštete.
Socijalni sustavi se dijele s obzirom na vrste osiguranog slučaja: Osigurani slučaj je zakonom unaprijed predviđena buduća, eventualna i štetna opasnost. Tipični osigurani slučajevi su: starosti, invalidnost i smrt; bolest i materinstvo; nesreća na poslu; neuposlenost; obiteljski tereti. Osigurani slučajevi su štetni događaji jer onemogućuju ili smanjuju mogućnost zarade radom jer pogađaju osobnost čovjeka.
Od osiguranog se slučaja razlikuje SOCIJALNA POTREBA – to je postojeće stanje, a ne buduća, eventualna šteta. Obično se u stanju socijalne potrebe nalaze osobe koje nemaju ili nemaju dovoljno sredstava za zadovoljenje svakodnevnih osnovnih životnih potreba. Socijalna potreba je institut socijalne skrbi a osigurani slučaje socijalnog osiguranja.
OBLICI I ZNAČAJKE ODREĐENIH SOCIJALNIH SUSTAVA
1. SUSTAV SOCIJALNOG OSIGURANJA
To je obvezni javni socijalni sustav (u nekim slučajevima dobrovoljan) Razmatra se s obzirom na osiguranike,osigurane slučajeve, davanja, financiranje i upravljanje.Pokriva ovisne i neovisne radnike uposlene na cijelom teritoriju zemlje ili dijela ili pak radnike svih ili nekih profesionalnih kategorija.To je radno vezan sustav.
Osnovni osigurani slučajevi: starost, invalidnost i smrt, bolesti i materinstvo, nesreća na poslu, neuposlenost i obiteljski tereti.

Pravo (davanje) osiguranika u pravilu je protučinidba obvezi doprinosa. Davanja stječe osiguranik kad ispuni određene uvjete od kojih su najznačajniji staž osiguranja. Davanja, ovisno o osiguranim slučajevima mogu biti kratkoročna i dugoročna. U pravilu su periodična i isplaćuju se u obrocima. Visina ovisi o visini zarade.
Socijalno osiguranje financira se doprinosima (radnici i poslodavci) U većini zemalja javna vlast sudjeluje u financiranju jer pokriva izdatke ili plaća subvencije. Izvori financiranju su stabilni jer je ono obvezno i obuhvaća veliki broj osiguranika. Obveznici doprinosa i država zajednički upravljaju socijalnim osiguranjem (u većini slučajeva tu ulogu obavljaju samo predstavnici poslodavaca i radnika)
Nastoji se uspostaviti određena ravnoteža između prijašnje zarade radnika, to se postiže načelom uzajamnosti jer su doprinosi i davanja u uzajamnom odnosu. Osiguranik ima veća davanja od onih koja bi mu inače pripala na osnovi uplaćenih doprinosa – to se postiže načelom solidarnosti.
2. SUSTAV JAVNIH ŠTEDNIH FONDOVA
Iliti sustav nacionalnih štenih fonodva, tijekom godine uplaćuju se doprinosi radnika i poslodavaca na poseban račun, s kamatama u fond štednje u korist svakog radnika. Kad nastane određeni osigurani slučaj, davanje se isplaćuje u paušalnoj svoti s kamatama.
Često se upotrebljavaju radi osiguranja mirovinskih davanja. On je nepovoljniji za radnike od mirovinskog sustava soc. osiguranja jer: kod sustav štednih fondova osiguranik ne sudjeluje u podmirivanju rizika s drugim osiguranicima tako da je davanje vrlo usko vezano uz osiguranikov prihod. I dok mirovinski sustav isplaćuju davanja koja su proporcionalna plaći za sve umirovljenike za sve vrijme radnog vijeka, osiguranici vlasnici računa u štednom fondu mogu iz njega povući samo no što je položeno. Iako je mirovniski sustav povoljniji za radnike, vlada i poslodavci su prema njemu suzdržani jer im fondovi omogućuju ulaganja u nac. razvitak.
3. OPĆI SOCIJALNI SUSTAV
On je opći jer pokriva sve stanovnike ili državljane ili pak određenu kategoriju osoba za određene osigurane slučajeve. Naziv se i demograntskim sustavom. Pokriva sve osigurane slučajeve, dok je bolest pokrivena u granicama javnog zdravstva.
Uređuje ova davanja: starosnu mirovinu za osobe iznad određene godine života; invalidstku mirovninu; obiteljsku za udovice, udovce i siročad; obiteljski doplatak.
Davanja stječu stanovnici ili državljani s prebivalištem u određenom trajanju i uz neke druge uvjeta. Financira se ih općih prihoda/državnog proračuna.. On je upravilu radno nevezani i nedoprinosni sustav.
4. SUSTAV SOCIJALNE SKRBI
Uređen u gotovo svakoj zemlji bez obzira na stupanj gospodarskog ravztika. Od tog se sustava razmatra zaštićena osoba, socijalna potreba, davanja, način financiranja i upravljanje.
Našim je Ustavom određena osnova sustavu socijalne skrbi: Slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad i nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. Prema Zakonu o soc. skrbi, skrb se osigurava ugroženim, nemoćnim i drugim osobama te obitelji.
Te su osobe obuhvaće jer ne rade i ne uplaćuju doprinose /to je razlika od osiguranika/
Davanja se sastoje u novcu i naravi. Davanje se moraju osigurati, bez obzira na oblik, osnovne živ. potrebe....Prema ZOSS davanje se sastoje od pomoći za uzdržavanje, za podmirenje troškova stanovanja, doplatka za pomoć i njegu, pružanja savjetovanja...ona se dodjeljuju zaštićenim osobama ako si ne mogu
sami pomoći...
Sustav se financira iz općih sredstava (poreza) Kod nas, sredstava osigurava javna vlast iz državnog proračuna. Upravlja onaj tko ga financira. Kod nas, nadzor vrši ministarstvo, a upravljaju CSS, dom soc. skrbi i centar za pomoć i njegu.
Teorija dijeli soc. sustave na;
a) OPĆI SUSTAV S JAMSTVOM ŽIVOTNOG MINIMUMA – davanje se određuju s obzirom na prosječnu potrebu, ali se vodi računa o prihodu, životnom standardu ili pojedinačnoj potrebi subjekta. To je sustav javne pomoći
b) POSEBAN SUSTAV SOCIJALNE SKRBI – zaštita situacija određenih posebnim potrebama, javna vlast ima ulogu dopunske podrške.
Davanja su neposredno ostvarivo subjektivno pravo potrebite osobe. Ono je rezultat dužnosti države jer je soc. djelatnost od općeg i javnog interesa.
Taj sustav je nevezani i nedoprinosni sustav utemeljen na načelu solidarnosti. Omogućuje javnoj vlasti da davanja usmjeri osobama s niskim prihodima i tako isključi veći stupanj siromaštva.
Neki u posebna sustav ubrajaju sustav imovinske procjene – utvrđuje se ima li molitelj pravo na davanja.
5. SOCIJALNI SUSTAV ODŠTETE
U većoj je primjeni u industrijskim razvijenim zemljame EU kontinenta. Karakteristična je odšteta države za štetu za koje je neposredno odgovorna. Utemeljen ja na nacionalnoj solidarnosti prema pojedinoj osobi koja je pretprjela štetu zbog krivnje kolektiviteta. To je atipičan socijalni sustav jer je osnovan na atipičnim osiguranim slučajevima. Nadahnut je visokom moralnom odgovornošću.


SOCIJALNI SUSTAVI I REFORMA U RH

SUSTAVI SOCIJALNOG OSIGURANJA

1. SUSTAV MIROVINSKOG OSIGURANJA – obuhvaćeni su: starost, invalidnost i smrt. Sustav je uređen ZMO-u, iznosi se obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti
POKRIĆE: osobe uposlene u industriji, trgovini ili uslugama, javni službenici i naučnici, samouposleni radnici u poljoprivredi i izvan poljoprivrede.
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: a) osigurana osoba – uposlenik 10.75% zarade, samoupoleni 21,5% b) poslodavac: 10,75% platne liste, c) vlada: pokriva trošak ili dio ako je potrebno. Ti su % promijenjeni, tako da se plaćaju doprinosi po ukupnoj stopi od 15% zarade (na temelju generacije solidarnosti) te 5% (obvezne individualne kapitalizirane štednje)
UVJETI STJECANJA: starosna – 65/60 godina te 15 staža; prijevremena 60/55 godina života i 35/30 staža
STAROSNA: najmanje 35% (muški) ili 40%(žene) prosječnih zarada za cijelo razdoblje osiguranja. Prijevremena – postupno se smanjuje se za određeni % za svaku godinu ranijeg umirovljenja. Određena je najniža i najviša mirovina te osnovna mirovina.
Uređena su invalidska davanja (invalidska mirovina). Mirovine se automatski usklađuju s promjenama u prosječnim plaćama. Ono se danas i usklađuju s životnim troškovima.
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Ministarstvo rada i socijalne skrbi (opći nadzor) te HZMO
2. SUSTAV ZDRAVSTENOG OSIGURANJA – pokriva bolesti i materinstvo, uređeni su ZZO. Uz sustav osnovnog , postoji i dopunsko (dobrovoljno) zdrav. osiguranje
POKRIĆE: uposlene osobe, javni službenici, samouposleni, umirovljenici
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: a) osigurana osoba – 9% zarada, poljoprivrednici 11%, samoupoleni 18%; b) poslodavac: 9% platne liste, c) vlada – doprinosi iz proračuna. Došlo je do promjena u stopama doprinosa – za osnovno 15%, u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti 0,5%
UVJETI STJECANJA: novčana davanja i zdravstvene usluge – ne zahtijeva se minimalno razdoblje osiguranja
ZDRAVSTVENA I MATERINSKA DAVANJA: zdravstvena naknada (nema fiksnog iznosa) materinsko davanje – određen je najniži i najviši iznos
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Ministarstvo zdravstva (opći nadzor) te HZZO
3. OSIGURANJE OZLJEDE NA RADU – uspostavljen poseban sustav za ozljedu na radu i profesionalnu bolest. Davanja su uređena sustavom invalidskog i zdravstvenog osiguranja. U svim slučajevima davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti priznaju se pod povoljnijim uvjetima i višim iznosima nego davanja za druge osigurane slučajeve.
POKRIĆE: osigurane osobo pokrivene sustavima za starost, invalidnost, smrt te bolest
FINANCIJSKA SREDSTAVA FONDOVA: doprinosi za starost, invalidnost, smrt i bolest
UVJETI STJECANJA: davanja za invalidnsot u slučaju ozljede na radu te profesionalne bolesti – nije potrebno razdoblje osiguranja
DAVANJA: a) novčano davanje za vrijeme bolovanja – 100% prethodne mjesečne plaće, isplaćuje se za određeno razdoblje. b) mirovina za trajnu invalidnost – određuje se u određenom % od prosječne plaće, neovisno o broju godina pokrivenog osiguranja.
4. SUSTAV ZAŠTITE ZA OSIGURANI SLUČAJ NEUPOSLENOSTI – uređen na poseban način. ZMO određeno je da neuposlene osobe obvezno osigurane pod uvjetima i trajanju utvrđenim propisima o zapošljavanju.
POKRIĆE: uposlene osobe
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: a) osigurana osoba – 0,85% zarada; b) poslodavac – 0,85% platne liste; c) vlada – periodične potpore. Vlada snosi potpun ili djelomičan trošak za posebne kategorije osoba. Zakonom o doprinosima za obvezna osiguranja ukupna je stopa 1, 70%
UVJETI STJECANJA: a) novčana naknada- 9 mj. neprekidnog uposlenja u posljednja 24 mj. b) mirovinsko – da je osoba ostvarila pravo na nov. naknadu i da ispunjava uvjet godina života za starosnu , najdulje 5 g prije stjecanja tog uvjet
NEUPOSLENIČKA DAVANJA: osiguranjem su obuhvaćena prava na novčanu naknadu, mirovinsko, zdravstveno i druga prava. Novčana naknada se utvrđuje u određenom mjesečnom iznosu u trajanju od 78-312 dana ovisno o trajanju uposlenja. Pravo na tu naknadu prestaje npr. otkazom zbog skrivljenog ponašanja
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Ministarstvo rada i socijalne skrbi (opći nadzor) te ZZZ
5. SUSTAV ZAŠTITE OD OBITELJSKIH TERETA – uređen Zakonom o doplatku na djecu. Koristi se roditelj ili druga osoba radi uzdržavanja odgoja, izobrazbe djeteta. To je novčano primanje, stječe se ovisno o visini ukupnog dohotka članova kućanstva i drugih uvjeta. To je imovinska procjena . Riječ je o posebnom sustavu socijalne skrbi, a ne sustavu soc.osiguranja.
POKRIĆE: državljanin RH s neprekidnim prebivalištem, najmanje 3 g prije podnošenja zahtjeva + uvjeti određeni zakonom
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: državni proračun
UVJETI STJECANJA: prihod ne smije prelaziti mjesečno 40% izračunate osnovice ostvaren u prethodnoj godini, i korisnik živi s djetetom
OBITELJSKA DAVANJA:visina dd ovisi o prihodu članova kućanstva – određen je najviši i najniži iznos. Godišnje se usklađuje prema troškovima života
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži te HZMO
REFORMA MIROVINSKOG SUSTAVA
ZMO je odredio jedinstveni sustav mirovinskog osiguranja u RH kojeg čine:
1. OBVEZNO MIROVINSKO OSIGURANJE NA TEMELJU GENERACIJSKE SOLIDARNOSTI ( I. stup – stari sustav, sustav javnog mirovinsko osiguranja)
2. OBVEZNO MIROVINSKO OSIGURANJE ZA STAROST NA TEMELJU INDIVIDUALNE KAPITALIZIRANE ŠTEDNJE ( II. stup – novi sustav, sustav obveznog privatnog mirovinskog osiguranja)
3. DOBROVOLJNO MIROVINSKO OSIGURANJE NA TEMELJU INDIVIDUALNE KAPITALIZIRANE ŠTEDNJE. (III. stup )
POKRIĆE: osiguranici koji su obvezno osigurani prema ZMO- u i koji su mlađi od 40 godina. Osiguranici koji imaju 40 ili više godina, a manje od 50 mogu se po svom izboru osigurati po starom ili novom mirovinskog sustava – ako se opredijele za novi, postaju članovi obveznog fonda
FINANCIJSKI IZVORI: doprinose plaćaju osiguranici, a za uposlenike i njihovi poslodavci. Stopa doprinosa za novi mirovinski sustav je 5% zarade.
UVJETI STJECANJA: visina mirovine ovisi i visini kapitaliziranih uplata doprinosa člana fonda i trajanju njezine isplate i određuje se na temelju načela uzajamnosti i načela određenih doprinosa, ugovorom o mirovini. ovisi o godinama života, vrsti mirovine, ukupnoj svoti kapitaliziranih uplata doprinosa člana fonda
MIROVINE: ugovor o mirovini mora sadržavati uz ostalo i znos mirovine i zajamčenih isplata.
Obvezni privatni mirovinski sustav – osiguranik je vlasnik kapitala na svom osobnom računu u mirovinskom fondu, njime upravlja trgovačko društvo po režimu privatnog prava. No, kako se za osiguranika mlađeg od 40 g. jedan i to veći dio doprinosa izdvaja za stari mirovinski sustav, a 5% tog doprinosa za novi mirovinski sustav, pa za to osiguranika vrijedi mješoviti mirovinski sustav. Njegova mirovina sastoji se od izračuna mirovine po starom i novom sustavu, te je rezulatat sjedinjenja javnog i privatnog režima. Novi sustav spada pod režim privatnog prava.
Cilj reforme je bio rasterećenje državnog proračuna zbog javnih izdataka te ulaganje kapitaliziranih novčanih sredstava u razvitak. Ali reforma je povećala izdatke države za pokriće 5% doprinosa za dospjele mirovine u I. stupu i nastali su veliki upravni izdaci za vođenje II. stupa. Uz to država redovito mjesečno subvencionira dio izdataka HZMO-a i izdatke za isplatu povlaštenih mirovina. Nastao je i problem niskih mirovina.
Privatni mirovinski fondovi imaju prednosti i nedostatke. U njima se akumuliraju velika financijska sredstva, no novi mirovinski sustav je sustav kapitalizacije koji je veoma osjetljiv na inflaciju/deprecijaciju novca. On ne sadržava elemente solidarnosti između radnika. Taj sustav je uključen u opću solidarnost društva koja se sastoji u državnom jamstvu isplate visine ugovorene mirovine. Ima složenu UO.
DAVANJA, FINANCIRANJE I ORGANIZACIJA JAVNIH SOCIJALNIH SUSTAVA
OBLICI SOCIJALNIH DAVANJA I USLUGA
- mogu biti u novcu i naravi, sve usluge su u naravi
NOVČANIM DAVANJIMA smatraju se ona kojima se odvaja prihod od rada, prihod od općih sredstava ili dodatak prihodu. Korisnik njima može slobodno raspolagati (ne vrijedi na naturalna davanja)
SOCIJALNA DAVANJA – u naravi jesu dobra ili usluge, npr. zdravstvena zaštita. Karakteristika je naturalnih davanja u tome što korisnik ima ograničeni utjecaj na način njihova trošenja.
DAVANJA ZA OSIGURANI SLUČAJ NEUPOSLENOSTI – mogu biti u novcu ili naravi ( npr. usluge posredovanja rada, profesionalno usmjeravanja....)
RAZINA I SVRHA SOCIJALNIH DAVANJA I USLUGA
Ovise o doprinosima i o određenim razdobljima te potrebama. U doprinosnim sustavima, davanja se određuju, pored ostalog u odnosu prema doprinosima. Kod nedoprinosnih sustava, visina davanje ne ovisi o doprinosima, jer su oni isključeni. Uvjet je npr. određenog razdoblje stanovanja u nekoj zemlji.
Razlikuju se davanja i usluge kojima se pruža najniža razina zaštite od onih kojima je cilj zaštita životnog standarda i dopunska zaštita.
a) olbici najniže zaštite određeni su u gotovo svim zemljama, ali postoje razlike u načinima određivanja tih iznoda. Takva zaštita može biti dio ili samo institut pojedinog socijalnog sustava ili pak sustav u cjelini jamči najnižu razinu zaštite – životni minumum.Prvonavedenu zaštitu pruža sustav socijalnog osiguranja, a drugu sustav socijalne skrbi. Kad određeni rizici nisu pokriveni soc. osiguranjem nego općim soc. sustavom, ti sustavu jamče samo najnižu zaštitu. Protivno soc. osiguranju, opći soc. sustavi pokrivaju cijelo stanovništvo ili državljane dotične zemlje za određene osigurane slučajeve.
b) zaštitu stnadarda života i dodatnu zaštitu predviđaju sustavi (često soc. osiguranja) Ono može biti sredstvo i način zaštite životnog standarda. Kod nas, je uvedena dodatna zaštita kroz obvezno privatno mirovinsko osiguranje.

FINANCIRANJE SOCIJALNIH SUSTAVA
cilj je stvaranje novčanih i drugih sredstava potrebnih za organiziranje i funkcioniranje socijalnih sustava. Potrebno je stvoriti materijalnu osnovu, utemeljiti fond s velikom akumulacijom sredstava da bi se mogle u svakom trenutku ispunjavati obveze prema osiguranicima. Financiranje se obavlja kroz određene modele.

OSNOVNI SUSTAVI FINANCIRANJA
Oni se uspostavljaju s obzirom na troškove i terete financiranje te oblike socijalnih sustava

1. prihodovno vezani i prihodovno nevezani sustavi - ako su troškovi prihodovno nevezani, kaže se da određena davanja plativa su neovisno o prijašnjim i sadašnjim prihodima osiguranika. Prihodovno vezana davanja odnose se na prijašnji ili sadašnji prihod osiguranika.
- između dva navedena sustava postoje razlike s obzirom na oblike nametnutih tereta financiranja: doprinosa i poreza – obveza plaćanja doprinosa uključuje stjecanje neposredno ostvarivog subjektivnog prava. Visina doprinosa može biti određena s obzirom na oblik rizika. Taj oblik doprinosa ima obilježje premije i može se naći u sustavima privatnog osiguranja. Pravo značenje doprinosa je prihodovno vezani doprinos.
2. financiranje ovisi o oblicima socijalnih sustava:
- SUSTAV OSIGURANJA – privatni sustav; djelomično uključen u sustav socijanog osiguranja.
karakterizira ga ekvivalentan omjer između iznosa prije uplaćenih premija i sadržaja davanja. To je premijski sustav (premije se uplaćuje za isplatu davanja u času nastanka osiguranog rizika) Riječ je o međuvremenskoj preraspodijeli prihoda kojim se nastoji ex ante osigurati osiguranike
- SUSTAV POREZNOG USTUPA – raspoređuju se odbitci na pojedina razdoblja te davanja. Isplata
davanja redovito je uređena prema rizicima koji stvaraju potrebe, dok je financiranje osnovano na
drugom kriteriju npr. poreznog sposobnosti..Stvarna potreba i visina iznosa neovisni su jedno o
drugome. Obavlja se međusobna preraspodjela dohotka koja se provodi putem osiguranja rizika
pokrivenog u određenom vremenu.. Ciljana na ex ante i usmjerena na pokriće rizika koji stvaraju
potrebe,
- SOCIJALNO OSIGURANJE - kombinirani sustav koji se sastoji od elemenata sustava osiguranja
poreznog usupta. Osnovan na sustavu osiguranja ali istodobno nastoji pridonijeti interpersonalnoj preraspodjeli prihoda među ljudima. Soc.komponenta sastoji se u uspostavi soc. ravnoteže putem preraspodjele, što se postiže načelom solidarnosti.
FINANCIRANJE SOCIJALNOG OSIGURANJA – OPĆENITO
financijska sredstva fonda socijalnog osiguranja stvaraju se uglavnom doprinosima. Uz to i kamatama na doprinose, novčanim kaznama u slučaju neuplate doprinosa...
SUSTAV KAPITALIZACIJE I SUSTAV RAZDIOBE U SOCIJALNOM OSIGURANJU
- to su glavni financijski sustavi socijalnog osiguranja
Sustav kapitalizacije – doprinosi se pretvaraju u kapital (kapitaliziraju se i kamate). Kad osiguranik stekne pravo na mirovinu, osiguravatelj mu isplaćuje miroviu u mjesečnim obrocima iz kapitaliziranih sredstava.
PREDNOSTI: omogućuje akumulaciju kamata, što pridonosi rentabilnosti sustava. Svakom osiguraniku se osigurava određena sigurnost. On raspolaže svojom zalihom koja je izložena nesigurnosti u riziku ali je potpuno pravno zaštićena.
NEDOSTATAK :zastarjela tehnika, ranjivost na novčanu devalorizaciju. ako novac gubi vrijednost, osiguranikova se davanja stvarno ne nalaze na istom stupnju kao davanja koja su mu isplaćivana za vrijeme aktivnog života.
Sustav zahtjeva duže razdoblje osiguranja.
Sustav razdiobe –dijeli trošak socijalnog osiguranja putem doprinosa između osiguranika. ...da bi ih se zaštitilo od posljedica deprecijacije... Ta tehnika pretpostavlja postojanje socijalne skupine čiji su okviri točno određeni i za koju se sustav obvezan. Članovi u svom aktivnom razdoblju uplaćuju doprinose koji se isplaćuju u obliku mirovinskih davanja.
PREDNOSTI: zaštita od novčane deprecijacije, davanju su usklađena s mogućnostima doprinostitelja ili su određena u funkciji prijašnjih doprinosa korisnika.
NEDOSTATAK.: fin. sredstava ovise o promjeni struktrue zainteresiranih grupa, pa se odnos može razvijati nepovoljno i povoljno.
Za taj sustav pretpostavlja se stabilnost. Ona može biti dovedena u opasnost zbog raznih događaja...npr. progresivno smanjenje skupine doprinositelja.


Opći mirovinski sustav, sustav socijalne skrbi i drugi slični sustavi ne financiraju se doprinosima, pa za njih ne vrijede ove dvije tehnike financiranja. Oni se financiraju iz općih sredstava. Iz tih se sredstava dijelom financira i socijalno osiguranje.
ORGANIZACIJA SOCIJALNIH SUSTAVA
Budući da socijalno osiguranje spada u javno pravo i oblik je javne službe, osnovne organizacije pravne okvire određuje država. Ona putem mjerodavnog ministarstva obavlja opći nadzor nad ustanovom soc. osiguranja. Kako se financira doprinosima radnika i poslodavaca, oni trebaju da organiziraju i upravljaju njima podredno s javnom vlasšću kad ga financijski podupire.U pravnotehničkom smislu upravlja posebna javna ustanova.
Opći mirovinski sustav, sustav socijalne skrbi i drugi opći socijalni sustavi financiraju se iz općih sredstava, uglavnom poreznih tj. iz državnog proračuna metodom poreznog ustupa.
Organizacija socijalnih sustava utemeljena na međudjelovanju tih sustava s radnim i gospodarskim sustavom Ta je organizacija kombinacija socijalnih te radnih i gospodarskih čimbenika. Stoga su socijalna politika i socijalni sustavi u osnovi državni, a nadopunjeni privatnim socijalnim sustavima.
Socijalnim sustavima upravljaju vladina ministarstva ili su pod njihovim općim nadzorom. Njima mogu upravljati i posebne ustanova određene zakonom – tim ustanovama upravljaju odbori.
ORGANIZACIJE SOCIJALNOG OSIGURANJA U NJEMAČKOJ ...vidi knjigu str. 291.
PRIVATNI SOCIJALNI SUSTAVI I SOCIJALNA ZAŠTITA DOBROVOLJNIH ORGANIZACIJA
Georg Zacher kaže da postoje dva konkurentna sustava. Privatno osiguranje može biti dobrovoljno i obvezno. Većina rizika pokrivenih socijalnim osiguranjem može biti predmetom zaštite dobrovoljnog privatnog osiguranja, iznimka je rizik neuposlenosti. Obvezno privatno osiguranje ima zadaću zamijeniti ili dopuniti sustav socijalnog osiguranja.
Veoma značajan element sadašnje reforme socijalnih sustav jest unošenje u njihov sadržaj određenih privatnih sastavnica i osnivanje novih oblika privatnog osiguranja. Teorija postavlja: javni socijalni sustav je osnovni i glavni, s obzirom na privatni sustav (neki govore : privatni socijalni sustav ili privatni socijalni sustav socijalne sigurnosti ili privatni sustav socijalne zaštite te sustav dobrovoljnih organizacija ili sustav trećeg sektora.)
PRIVATNI SUSTAVI su neformalini i predviđaju dodatna davanja , osobito zdravstvenu skrb i mirovine. Oni dopunjuju zakonski sustav, isključuje slabo plaćene i povremene radnike
JAVNI SUSTAVI uređeni su javnim pravom i zaštićuju osobe pogođene osiguranim rizikom i socijalnom potrebom
KOLEKTIVNO I SUPSIDIJARNO NAČELO
Kolektivno – država je odgovorna za funkcioniranje tog sektora ili posebno po komu se socijalna davanja zadaća države. Naglašeno u socijalističko poretku. Naš Ustav propisuje da se pravo na soc. sigurnost i soc. osiguranje uređuje zakonom ili kolektivnim ugovorom.
Supsidijarno - država treba intervenirati u onim slučajevima u kojima samoregulacija putem tržišnih ili drugih mehanizama nije moguća ili kad je vjerojatno da nešto vodi velikim i neprihvatljivim socijalnim posljedicama. Svaki pojedinac je odgovoran za svoju zaštitu do određenog opsega. To načelo povlači za sobom reorganizaciju socijalnog sektora.
PRIVATNI OBLICI ZAŠTITE
Socijalna zaštita nije nipošto isključiva zadać socijalnog prava. Ona je uređena na privatnom sektoru odredbama o udruživanju po GP/OP. Veliki doprinos socijalnoj zaštiti učinjen je s osiguranjem od odgovornosti za treću osobu po privatnom pravu i posebno s uspostavom obvezno osiguranja koji to osiguranje dopunjuje (npr. vozila)
PRIVATNA MIROVINA
...ODABIR SUSTAVA – uređeno u zapadnoeuropskim zemljama...radi stabilnosti prava radnika i očuvanja određenih iznosa mirovina. U nas je ZMO-om uveden sustav dobrovoljnog privatnog miro. osiguranja koje uključuje privatne mirovine
...SUSTAVI FINANCIRANJA
a) sustav definiranog davanja – mirovine se određuju prema zaradi
b) sustav definiranih doprinosa – mirovine se stavljaju u odnos s doprinsima uplaćenim u fond u uposlenikovu korist
SOCIJALNA ZAŠTITA DOBROVOLJNIH ORGANIZACIJA
One su neovisne od države u pogledu načela rada. Riječ je o socijalnoj zaštiti koja se nalazi između države i privatnika odnosno tržišta. Na Zapadu imaju ulogu u zbrinjavanju određenih zdravstvenih i socijalnih usluga. One su od posebno interesa za socijalnu skrb, ali ne i za mirovinsko osiguranje. Ustavom RH određeno je da se ne može zabraniti primanje humanitarne pomoći iz inozemstva.
Te organizacije imaju brojne prednosti pred monolitnom javnom službom – daju izbor i različitost te se međusobno natječu i poduzimaju inicijative u razvitku novih oblika zaštite. Ali imaju i nedostatke – ne mogu osigurati jednaki pristup svim socijalnim grupama na davanja i usluge zbog nedostatka financijskih sredstava, a i socijalna zaštita može biti ograničena samo na sljedbenike.Javne vlasti nastoje pojačati utjecaj na tim organizacijama jer ih subvencioniraju.


IZVORI RADNOG PRAVA
U teoriji se izvori dijele na: izvore stvaranja prava ili stvarni fakti, i izvore spoznaje ili pravni akti.
Pod PRAVNIM IZVORIMA razumijevaju se svi faktori koji stvaraju pravo i svi oblici preko kojih dobivamo spoznaju prava. Elementi su pojma pravnog izvora stvarni fakt i pravni akt
Smatra se da STVARNI FAKT pripada dinamici prava koja vodi odnosu norma-fakt i otvara mogućnost stvaranju druge norme kojim pravni izvor nastaje na drugi način i u drugom obliku. Stvarni fakst podudara se sa svojim konkretnim životom, pripada tipičnom iskustvu...on djeluje i podudara se s realnim životom pojedinca i zajednice.... U nekim situacijama ima obilježje formalnog akta.
PRAVNI AKT(normativni akt) formalan je element pravnog izvora. Sastoji se od učvršćene i postojane normativne formulacije. Taj formalizirani oblik u pravnom poretku nalazi se na različitim stupnjevima. Smatra se da taj element nije ni u kakvom odnosu sa stvaralačkim procesima
Njih povezuje zajednička materijalna osnova – kod stvarnog fakta je to čista stvarnost, a pravni akt je povezan sa stvarnošću jer je prihvaća i uređuje i postaje njegova pokretačka snaga.
Neki pak stvarne fakte ne svrstavaju u pravne izvore, već kažu da su to jedino pravni akti jer čine pozitivno pravo čije norme uređuju i sastoje se od vremenske, prostorne i načinske sastavnice.
Elementi pravnog akata kao formalnog izvora su: donositelj izvora, način uređenja i oblik ( te način ostvarivanja PP --------------- donositelj----------narav pravne norme------pravna snaga
Od formalnih izvora razlikujemo materijalne – oni djeluju snagom argumenta i izvanpravne su naravi, nemaju određenog donositelja
DOMAĆI IZVORI: ustavna načela, zakoni, kolektivne konvencije i kolektivni ugovori, ugovori poduzeća, jurisdikcija i običaji. Dijele se na državne i profesionalne.
MEĐUNARODNI IZVORI: izvori s međ. dimenzijom, međ. izvori ; izvori europskog nekomunitarnog prava te izvori europskog komunitarnog prava.
DRŽAVNI PRAVNI IZVORI
- mogu biti cijeli zakon ili drugi propis ili pojedine odredbe
A) USTAVNA NAČELA
Naš Ustav sadržava nekoliko ustavnih načela o radu:
- pravo na rad i sloboda rada
- pravo na udruživanje radnika i poslodavaca
- pravo na štrajk
B) ZAKONIK O RADU
Zakonim može biti propis ili zbirka zakona i drugih propisa iz jedne ili svih pravnih grana. Ona je uspostavljen, usklađen i načelno sveobuhvatan propis ili zbirka propisa. Jedan je od oblika kodifikacije propisa. Može biti službeni i neslužbeni.
U mnogim zemljama ima oblik propisa, sastoji se od svih glavnih sadržaja materije radnog prava. RH ga nema!!!
Zakonik kao zbirka zakona i drugih propisa druga je vrsta zakonika i kao takav može biti službeni i neslužbeni.
Oni su cjeloviti izvori radnog prava – odredbe imaju prisilni učinak, jamči se zaštita
Sve se više donose zakoni o radu ili što je rjeđe pod drugim nazivom, a manje zakoni o radnim odnosima. Prvima se uređuju pitanja koje ne ulaze u neposredan sadržaj radnog odnosa. Predmet zakona o radu je širi od zakona o radnim odnosima. Oboje su opći i osnovni izvori radnog prava.
Naš Zakon o radu ima 27 poglavlja, koja nisu povezana određenim cjelinama i zato nema osnovnu strukturu i potrebnu sustavnost. U posebno radno zakonodavstvo ubrajamo Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, Zakon o zapošljavanju stranaca, Zakon o državnom inspektoratu, Zakon o blagdanima....Zakon o zaštiti na radu.
C) PODZAKONSKI PROPISI
Sastoje se od uredaba, pravilnika, naputaka, naredbi, odluka....Neke isključivo donosi Vlada, druge Vlada i ministarstva te druga upravna tijela i organizacije na državnoj, područnoj i mjesnoj razini. Dijele se na propise vlade i državnih upravnih tijela ili organizacija. Njima se provode zakoni – kod provedbe zakona djelokrug je vlade širi od ministarstva. Prema našem Ustavu, Vlada donosi uredbe za provedbu zakona.... U nas zakonodavna praksa pokazuje da se materija radnog prava uređuje zakonima što je uzrok čestog mijenjanja zakona. Veoma se rijetko koriste uredbe.
Oni su značajni izvor prava kada im je namijenjena uloga čisto provedbenih propisa
PRAVNI STANDARDI I SUDSKA PRAKSA
PRAVNI STANDARD POGODNOSTI
Općenito, PRAVNI STANDARD sadržava opće kriterije prosječnog ponašanja pojedinca i kolektiviteta. Razlikuje se od pravne norme po tome što se sadržava precizna rješenja o određenom činjeničnom stanju. U pravne standarde ubrajamo standar bonae fidei, standard pažljivosti, standard razumnog postupanja, poštenja, pravednosti... U radnom pravu je ključan STANDARD POGODNOSTI ( u korist radnika)

Smatra se da standard pogodnosti znači to da treba postupati u njegovu koristu u fazi donošenja, tumačenja i primjene zakona te da ujedno označuje odnose između izvora različitog stupnja. Drugi drže da ima funkciju kriterija za određivanje hijerarhije pravnih izvora. Svrha mu je da viši pravni izvor zamijeni nižim ako je ovaj povoljniji za radnika. Zamjena nije dopuštena ako je viši izvor apsolutno inderogabilan.
U sferi tumačenja zakona, ugovora i dr. ne upotrebljava se standard pogodnosti nego standard pogodne dvojbenosti koji se tumači u korist radnika – to znači da u slučaju dvojbe, valja odlučiti u korist radnika. Standard pogodne dvojbenosti spada u sferu tumačenja radnog prava, a ne sferu hijerarhije izvora tog prava.
ODLUKE USTAVNOG SUDA vidi knjigu str. 481.
SUDSKA PRAKSA REDOVNIH I RADNIH SUDOVA
- je djelatnost donošenja sudskih odluka o konkretnim radnim sporovima. Neki ubrajaju i pravna shvaćanja viših sudova. Ona jesu rezultat sudske prakse, s time da su na drukčiji način donesena i oblikovana, mogu se smatrati posebnim dijelom sudske prakse.
- mnogi se sporovi rješavaju izvan sudske prakse.
- pravno shvaćanje na sjednici sudskog odjela Vrhovnog suda i Upravnog suda obvezno je za sve vijeća. Ono je dakle izvor radnog prava kada ta vijeća odlučuju u radnim sporovima. Njihov je učinak širi jer niži sudovi neće postupiti protivno tim shvaćanjima ako žele da njihove presude ne ukinu viši sudovi.
- pravna shvaćanje su izvori radnog prava, ali se ne smatraju pravom sudskom praksom!!!
- ima ulogu u stvaranju prava ( u većini zemalja nije neposredni izvor radnog prava)
- ZA: tumači se zakon kako bi se prilagodio konkretnom slučaju, sudska praksa ide dalje i traži opće norme i formulacije
- PROTIV: pravna nesigurnost
- ne smatra se formalnim i izravnim obveznim pravnim izvorom – sud svojim odlukama osigurava da se tumačenje i primjena zakona poštuje. Ona je činjenični pravni izvor i sudjeluju u stvaranju radnog prava.
PRECEDENTNA SUDSKA ODLUKA
Donose sudovi u radnim i drugim sporovima u anglosaskom pravnom sustavu. Donose se u konkretnom slučaju i ona obvezuje sud koji ju je donio kao i sudove istog i nižeg stupnja da u jednakim budućim slučajevima donese istovjetnu odluku.Ima snagu i pravni učinak propisa - budući da se radnim zakonodavstvom može mijenjati odluka u slučaju sukoba prednost ima zakon. Jedna sudska odluka stvara precedens, a više njih precedentno pravo.Ona neposredno i samostalno ili na temelju tumačenja zakona pretvara sporne slučajeve u PP i tako stvara živo radno pravo. Nedostatci su što ne postoji jamstvo ispravnosti svake odluke zbog različitih kvaliteta sudaca i sudova pa uzrokuje pravnu nesigurnost, a i zahtijeva se temeljno poznavanje precedentnih sudskih odluka i zakona.
POMIRBENI SPORAZUM I ARBITRAŽNA ODLUKA
Ako postoji prijetnja kolektivnim radnim sporom ili je u tijeku takav spor, stranke mogu taj spor riješiti pomirbenim sporazumom, odlukom arbitraže ili na drugi sličan način.
Prema našem ZOR-u za slaučaj spora koji bi mogao dovesti do štrajka ili druge kolektivne akcije mora se provesti postupak mirenja ako se stranke spora nisu dogovorile da ga na drugi način mirno riješe. Ako kolektivni ugovor sadržava PP o radnim uvjetima s učinkom prema trećima, pomirbeni je sporazum pravni izvor. Takav učinak ima nesporno proširena primjena kolektivnog ugovora. ZOR: ako se radi o sporu o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, arbitražna odluka ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. Sklopljeni se kolektivni ugovor može proširiti pod određenim uvjetima, na druga poduzeća, djelatnosti ili dijelove djelatnosti pomirbenim sporazumom ili arbitražnom odlukom. Pravni se učinak ostvaruje nakon što se obave formalnosti deponiranja sprazuma i odluke departmanu ovlaštenom za rad i uredu. Taj sporazum i odluka imaju normativni učinak ako takav učinak ima kolektivni ugovor. Učinak im je jednaka i izjednačeni su s učinkom kolektivnog ugovora tako da među njima kao pravnim izvorima ne postoji hijerarhijski odnos. No ako je arbitražna odluka u sukobu s kolektivnim ugovorom ili nekim njegovim odredbama tada ona mijenja kolektivni ugovor ili se smatra da je s njime u suglasju. Ona je normativni akt kolektivnog uređenja radnih uvjeta u arbitražnoj formi. Obično se arbitražne odluke donose na određeno, rjeđe na neodređeno i redovito imaju učinak kolektivnog ugovora. Po učinku su izjednačena s ugovorom. Rješavanje kolektivnih sporova osobito interesnih sve više prestaje biti podređeno zakonu.
TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA
U pravilu, PN se tumači prilikom primjena.
FORMALNA TUMAČENJA – ona su službena tumačenja i sastoje se od tri oblika:
a) autentičnog – tijela koja donose propise ili druge normativne akte ovlaštena su ih tumačiti. Pretpostavlja se da ih jedino ta tijela mogu vjerodostojno tumačiti. Mogu ovlastiti drugo tijelo da u njihovo ime donese autentično tumačenje. Autentično tumačenje smatra se dijelom donesenog PP ili drugog normativnog akta. Ne stvara novo pravno pravilo. Dobiva snagu propisa koji se tumači i nedvojbeno je pravni izbor jer ima obvezni učinak erga omnes. Djeluje retroaktivno jer se smatra dijelom zakona ili propisa od samog početka.
b) sudskog – obuhvaća i pravna shvaćanja sudova, dijeli sudbinu pravnih izvora koju imaju sudske odluke i praksa te precedentna sudska odluka.
c) upravnog – kroz smjernice, okružnice i unutarnje upute. Mogu se odnositi na tumačenje ili mogu imati značenje općeg UA tj. unutarnjeg pravnog izvora u tijelima i organizacijama izvršne i upravne vlasti. Kod nas čelnici tijela odnose unutarnje upute u cilju poboljšanja djelatnosti. Upućuju se službenicima sa svrhom da se poboljša rad i djelatnost...nerijetko uključuju zloupotrebu ovlasti.
NEFORMALNA TUMAČENJA - stručna i znanstvena tumačenja u svezi s primjenom i proučavanjam propsia, ugovora te pojedinih odredbi. Obavljaju ih pojedinci i kolektiviteti za vlastitu ili tuđu upotrebu. Riječ je o neslužbenim tumačenjima:
a) znanstveno – vezuje se uz reformu pravnog sustava i uz situacije u kojima je potrebno pozivati se na namjeru zakonodavca. Znanost tumači pravna pravila i predlaže bolje rješenje s ciljem da buduća pravna situacija bude još bliža i prikladnija stvarnosti.
b) jezična – obuhvaća se leksička, sintaksna i misaona struktura konkretne pravne norme. Analizom smisla svake riječi otkriva se sadržaj pravnih termina. Postaje sve složenije zbog nedostatnosti prikladnih riječi.
c) logično – izgrađeno na logici shvaćenoj kao znanost o elementarnim načelima i oblicima pravilnog mišljenja. Pomaže da sadržaj pravnog pravila bude logično protumačen. Iz opće logike razvila se pravna logika s vlastitim načelima. Logičnim se tumačenjem mogu postojeća pravila općeg ugovornog prava proširiti ako nije drukčije propisano na radne ugovore.
d) sustavno – nastoji se utvrditi sadržaj norme ovisno o mjestu koje ona zauzima u zakonu o radu. Povezano je s pravnim sustavom i utvrđuje povezanost norme koje se tumači s drugim normama
e) povijesno – spoznaja na kakvoj je povijesnog osnovi bilo donijeti i kakvi su povijesni, politički i drugi čimbenici omogućili njegovo oblikovanje. Postojeće pravne norme valja proučiti materijal mjerodavnih tijela. Tumačenje postaje vjerodostojnije i može pridonijeti jednoobraznom tumačenju i primjeni prava.
f) razvojno (evolutivno) - temelji se na spoznaji da sadržaj koji uređuje norma u neprekidnom dijalektičkom kretanju i da se to mora uzeti u obzir prilikom tumačenja. Sastoji se u tumačenju odnosa između statičnosti norme i dinamične stvarnosti, te se pokušava uskladiti sadržaj i svrha prije donijete norme s nastalim stvarnim promjenama. Upotrebljava se s ozbirom na ustavna načela.
g) svrsishodno ili svrhovito(teološko) - tumači se pravna norma s obzirom na smisao odredbe i svrhu koja se želi postići. Ponovno se procjenjuje svrha pravne norme u radnom pravu i to tako da pridonosi većoj zaštiti i sigurnosti radnika i razvitka njegove osobnosti. Produbljuje se smisao pravne norme
h) restriktivno – logičnim tumačenjem norma sužava njezin opseg odnosno pravni učinak
i) ekstenzivno – proširuje se učinak tako da obuhvaća slučajeve koji nisu izričito spomenuti u tekstu norme, ali se logično može uzeti da ih je zakonodavac imao u vidu. Ovdje sudovi posežu za razlozima, svrhama, ciljevima normi te tako popunjavaju pravne praznine.
j) analogija – posebna metoda tumačenja pravne norme, ona je sredstvo nadopune i stvaranja noreme. Može biti izričito dopušteno zakonom u slučaju nepostojanja zakonske ili ugovorne odredbe. U radnom pravu, u nekim situacijama je dopuštena, a u drugim zabranjena. Zabranjena je ako omogućuje uspotavu nove teže povrede radne discipline koja nije predviđena zakonom ili kolektivnim ugovorom.
NEFORMALNA TUMAČENJA izravno ili neizravno sudjeluju u stvaranju radnog prava. Ona su neizravni pomoćni izvori radnog prava. Sastoje se u stručnom i znanstvenom mišljenju, objašnjenju, uputi, savjeti te nemaju obvezujući pravni učinak.
PROFESIONALNI PRAVNI IZVORI
To su specifični izvori radnog prava. Stvaraju pravna pravila u okviru profesije, struke, poduzeća, djelatnosti ili određenog užeg ili šireg teritorija preko privatne normativne autonomije. U njih se ubrajaju:
1. KOLEKTIVNI UGOVOR
Oni su glavni izvori, najvećim dijelom su nacionalni, mnogo rjeđe međunarodni.
NORMATIVNI I OBVEZNI UČINAK – Prema ZOR-u kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su ga sklopile, a može sadržavati i pravna pravila kojim se uređuje radni odnosi, pitanja zaposleničkog vijeća, socijalnog osiguranja i druga pitanja u području radnih odnosa. Ona stvara obvezni učinak među samim strankama koje su ga sklopile, a može imati normativni učinak preko pravnih pravila kojima stranke mogu urediti radne odnose i druga pitanja. Riječ je o fakulatativnom normativnom učinku, jer njegov nastanak ovisi o volji stranaka kolektivnog ugovora. To nije karakteristika kolektivnog ugovora prava kontinentalne Europe.
Obično iz same definicije kolektivnog ugovora proizlazi njegov normativni učinak. One se stvara samo obveze nego je i izvor pravila. Normativni učinak osobito je nazočan u odnosu na pojedinačni radni ugovor. Stranke kolektivnog ugovora mogu se dogovoriti koje će odredbe biti prisilne ili neprisilne.
Obvezni učinak kolektivnog ugovora odnosi se na stranke potpisnice i na one na koje se eventualno proširi. Ovdje je značajan normativan učinak. On se može odnositi samo na članove organizacija poslodavaca i radnika koje su ga sklopile i druga mogućnost, na nečlanove. Našim je ZOR-om određeno da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile odnosno koje su mu pristupile te članove udruga koja ja sklopila kolektivni ugovor odnosno koja mu je pristupila. Sa stajališta normativnog učinka, obvezuje sve članove sindikata i poslodavčkih udruga.
Opseg normativnog učinka postaje veći proširenjem sklopljnog kolektivnog ugovora na profesiju, djelatnost, na radnike u određenom poduzeću. Naš ZOR propisuje institut proširenja kolektivnog ugovora. Javni interes, prijedlog jedne od stranaka kolektivnog ugovora i traženje mišljenja sindikata ili udruge poslodavaca odnosno predstavnika poslodavaca na koje se namjerava proširiti taj ugovor, uvjeti su za njegovo proširenje. Za proširenje je dovoljan prijedlog samo jedne, a ne obje stranke kolektivnog ugovora.
TEORIJE O PRAVNOJ NARAVI KOLEKTIVNOG UGOVORA
a) Teorija inkorporacije – razvijena u većini anglosaskih zemalja, osobito u VB, kolektivni ugovor ne djeluje normativno na pojedinačni radni ugovora ako ga stranke tog ugovora ne prihvate. On nema normativni učinak ako strane njegov sadržaj ne inkorporiraju u vlastiti pojedinačni radni ugovor. Inkorporacija se provodi u VB na tri načina: izričitom suglasnošću, običajem , posredno uključenje. Svrha je teorije osigurati određenu stabilnost pogodnostima koje proizlaze iz kolektivnog ugovora. Ta teorija protivi se: britanskoj klasičnoj teoriji zastupanja utemeljenoj na zastupanju prava i interesa pojedinca u kolektivu, smatra se da se sindikat kao stranka ugovornica ne smatra zastupnikom, što je nespojivo ako se kaže da se kolektivni ugovor primjenjuje na sve stranke; oni koji su bili sposobni ugovorati u vrijeme kad je zastupnik sklopio ugovor mogu kasnije odobriti radnje zastupnika.
b) Dualistička teorija – ona nastoji dokazati normativni učinak kolektivnog ugovora pomoću posebno mehanizma zastupanja. Postoje dvije varijante mišljenja: 1. smatra se da kolektivnim mandatom organizacije poslodavaca i radnika, stipulirajući kolektivne ugovore, obavljaju ugovornu autonomiju udruženih članova i ostvaruju njihove zajedničke interese. Teorija o mandatu ne isključuje od pogodnosti iz kolektivnog ugovora treće. 2. kolektivni ugovor je ugovor koji stvara obveze za stranke potpisnice, i propis koji stvara pravna pravila koja se nameću svima unutar područja primjene. Kolektivni ugovor ima pravi normativni učinak koji ne isključuje obvezni. Njegova se pravna pravila primjenjuju na pojedinačne radne ugovore koji su u dosegu kolektivnog izvora. Stranke koje imaju pravo biti subjekti kolektivnog ugovora imaju ovlast nametnuti pravila svima onima koji se nalaze u području primjene ugovora. Ta normativna ovlast priznata je posebno sindikatima radnika i njihovim zastupnicima.
2. UGOVORNI IZVORI
Ugovori koji su različiti od kolektivnog ugovora. Ovdje se ubrajaju: radni sporazum, ugovor o radu, ugovor o suradnji i solidarni ugovor te standardni radni ugovor.
a) RADNI SPORAZUM – vezan uz sudjelovanje radnika i predstavnika radnika u poduzeću.Našim ZOR-om propisano je da radničko vijeće može s poslodavcem sklopiti pisani sporazum koji može sadržavati pravna pravila kojim se uređuju pitanja iz radnog odnosa., npr. radno vrijeme, plaća za vrijeme godišnjeg... Da je radni sporazum pravni zbor proizlazi iz odredbe kojom se određuje da se primjenjuje neposredno i obvezno na sve radnike zaposlene kod poslodavca koji je sklopo taj sporazum . On ima automatski normativni učinak na sve radnika na koje se sporazum odnosi. Istim je Zakonomo određeno da se radnim sporazumom ne smiju urediti pitanja plaće, trajanja radnog vremena te druga pitanja koja se uređuju kolektivnim ugovorom osim ako stranke toga ugovora na to ne ovlaste stranke radnog sporazuma.
b) UGOVOR O RADU - sporno je u teoriji je li taj ugovor pravni izvor. Prema jednom mišljenju radnim se ugovorom posloprimac obvezuje staviti na raspolaganje poslodavcu vlastitu radnu aktivnost, a ovaj se obvezuje plaćati posloprimcu nagradu. Ovdje se ugovor sastoji od osobne radne činidbe i naplatnosti. Prema drugom mišljenju radni ugovor nastaje kad se jedna osoba obveze raditi za račun i pod nadzorom druge osobe za plaću. Ovdje se sastoji od osobne činidbe rada, naplatnosti i podređenosti. Usporedbom građanskopravnih i radnopravnih definicija proizlazi da je razlika jedino u sastojku podređenosti radnog ugovora. U pravilu, prihvatljivija je definicija radnog prava koja uključuje tri bitna elementa.
Oni koji poriču radnom ugovoru svojstvo pravno izvora smatraju da izvorom mogu biti jedino opći i apstraktna pravila stvaraju normativne učinke za treće. Radni ugovor po njima stvara pojedinačna i konkretna prava i obveze te je izvor prava i obveze a ne pravnih pravila. Oni koji smatraju da je radni ugovor pravni izvor drže da je za pojam izvora bitno da uređuje radne uvjete i druge sadržaje koji nisu regulirani drugim izvorima i da uređuje to povoljnije za radnike od drugih izvora. Radnim se ugovorom stvara pojedinačno radno pravo. U tom smislu ima funkciju deregulacije državnog radnog prava.
c) SPORAZUM O SURADNJI I SOLIDARNI SPORAZUM – riječ je o novijim oblicima sporazuma u području radnog prava koji su se u većoj mjeri pojavili 80-ih godina. Sporazum o suradnji uspostavlja, ovisno o predmetu sporazuma dvostranu suradnju obično između organizacija poslodavaca i radnika. Također se uspostavlja trojna suradnja između vlade, te organizacije poslodavaca i radnika. Našim je ZOR-om propisano da GSV predlaže Vladi, poslodavcima i sindikatima vođenje politike cijena i plaća, promiče ideju trostrane suradnje u rješavanju gospo. i soc. pitanja.
Solidarni sporazum pretpostavlja pružanje određnog oblika pomoći među strankama ugovornicima. Prema našem Zakono o posredovanju....Vlada donosi godišnji plan za poticanje zapošljavanja, a HZZ provodi i mjere radi unapređenja zapošljavanja...
Solidarni sporazumi noviji su način i sredstvo uređenja određenih pitanja, osobito onih s područja upošljavanja. Ona su od zajedničkog interesa za Vladu, poslodavce i radnike, za poduzeća, ustanove...
Sporazume o suradnji i solidarne sporazume sklapaju stranke ugovornice koje se nalaze u određenom zejadništvu. Smatra se da solidarni radni sporazumi spadaju u ugovorno radno pravo u širem smislu i da su pravni izvori. Njima se kao i sporazumima o suradnji stvaraju prava i obveze za straneke, a ne pravna pravila koja vrijede i za treće.
3. IZVANUGOVORNI IZVORI
Izvori koji spadaju u jednostrano unutarnje uređenje rada u poduzeću. Imaju drugu tradiciju, počinje s osnivanjem manufaktura, a osobito su se razvili s osnivanjem velikih poduzeća
a) UNUTARNJI PRAVILNIK – značajan je izvor radnog prava u poduzeću, ustanovi ili drugoj organizaciji. Ona je unutarnji ne samo zato što je opseg njegove primjene unutar poduzeća nego i iz razloga što se pravilnikom naziva i određeni podzakonski propis. Prema našem ZOR-u poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan je donijeti i objaviti pravilnik o radu kojim se uređuju plaće, organizacija rada, postupak i mjera za zaštitu dostojanstva radnika i druga pitanja ako nisu uređena kolektivnim ugovorom. Posebni se pravilnici o radu mogu donijeti za pojedine skupine radnika, za pojedine odjele. Pravilnikom se ne uređuje plaća, ona je predmetom kolektivnog ugovora. Unutarnji pravilnik predstavlja iznimku u privatni odnosima jer stvara pravila koja se donose jednostranom voljom. Pravna teorija njegov normatini učinak objašnjava ugovorom i institucionalnom teorijom.
Ugovorna – ima ugovorni značaj jer se smatra da je svaki radnik samom činjenicom uposlenja i obaviješću o tom pravilniku slobodno prihvatio njegove odredbe. Radnik je mora upoznati s unutarnjim pravilnikom. Insitucionalna – normativni učinak vezan je uz poduzeće. On predstavlja objektivizaciju poslodavčevih vlastitih organizacijskih i upravljačkih aktivnosti. On time ograničava svoje ovlasti. Ugovorna teoriji utemeljena je na čistoj fiktivnoj suglasnoti jer radnik nije svjestan da sklapanjem radnog ugovora prihvaća unutarnji pravilnik s kojim općenito niije upoznat. Institucionalna teorija poduzeće shvaća kao zajednicu rada, gdje poslodavac preuzima funkciju zakonodavca za dobro sviju.
b) UPUTA O RADU I OKRUŽNICA – U velikim poduzećima donosi se veliki broj pisanih pravnih akata različitih od unutarnjeg pravilnika. Najznačajnij su upute o radu te okružnica. Uputu o radu donosi uprava ili čelnik poduzeća. Uprava ili čenik poduzeća donose okružnice koja se primjenjuju na sve radnike ili dio njih. Naš ZOR određuje sa ako dnevni i tjedni raspored radnog vremena nije određen propisom , kolektivnim ugovorom, sporazumom ili ugovorom o radu, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom Budući da odluka uređuje tehnička pitanja, može se smatrati da je vrlo slična okružnici. Ona je jednostrani akt poslodavca, propisuje opća pravila za radnike u poduzeću i zato je pravni izvor.
d) ZAKONIK PONAŠANJ - to je zbirka pravila ponašanja/zbirka pravila koja sadrži ukupnost uređenja u poduzeću ili samo unutarnje postupke u vezi s radom. Donosi ga poslodavac sam ili zajedno s organizacijom radnika ili nekim trećim. Nije mu svrha da zamijeni zakon, već da na jednostavan način izloži radnicima praktična, sigurnosna, moralna i druga pravila ponašanja na poslu. On je posredni i pomoćni pravni izvor.
4. OBIČAJI
Oni su tradicionalno posebni pravni izvori. Mogu biti opći i profesonalni, mjesni, područni, nacionalni i međunarodni.
Običaj se sastoji od dva elementa: objektivnog ( stanje postojanog općeg ponavljanja nekog ponašanja kroz dulje vrijeme) i subjektivnog ( uvjerenje da se to ponašanje mora primjenjivati/da je stvorena svijest o obveznosti) Subjektivni element je nužan za normativni učinak.
Rijetko se utvrđuje navika između običaja i navike. Za običaj je bitno da ima svoga dva elementa, a za naviku je bitan prvi element – Navika je ponavljanje nekog načina ponašanja ili upotrebe kroz dulje vrijeme.
Sa stajališta pravnog izvor razlikuje se normativni od ugovornog običaja. NORMATIVNI se sastoji od prisilnih pravila koja se obvezno primjenjuju neovisno o volji destinatara. UGOVORNI se primjenjuju ovisno o volji stranaka i to su dispozitivni propisi. Normativni običaj snagu i učinke izvodi iz zakona, ugovornim se uređuje ugovor samo ako su se na njega pozvale.
OBIČAJ U RADNO PRAVU – sastoji se od objektivnog ( stalna navika i praksa) i subjektivnog elementa ( vjerovanje u ono što ta navika nameće) . Neki smatraju običaj državnim pravnim izvorom koji je autonoman po svom podrijetlu. Riječ je o normativnom običaju priznatom zakonom ili podzakonskim propisom. Drugi se s time ne slažu i smatraju da je običaj čisti autonomni izvor. Čisti običaj je priznati pravni izvor samo ako na njega izričito upućuje zakon. Mora biti primjenjen po sucu na opći način. Naš ZOR ne govori o običajima, već se primjenjuju ZOO (poslovni običaji, uzance, dobri poslovni običaji)
OBIČAJI PODUZEĆA – njime se uređuju određene pogodnosti radnicima. Obvezne su naravi i pravni su izvori koji proizlazi iz elementa plaće. Postoje običaji poduzeća koji se odnose na djelatnost, na rad predstavništava osoblja ili na njihov položaj. O tim su pitanjima dopunski izvor u odnosu na zakon.



HIJERARHIJA PRAVNIH IZVORA
Pravni su izvori hijerarhijski raspoređeni prema različitim stupnjevima pravne snage. Hijerarhija postoji između državnih i profesionalnih pravnih izvora.
HIJERARHIJA DRŽAVNIH PRAVNIH IZVORA
1. Ustav kao najviši izvor radnog prava
2. Zakon
3. podzakonski propisi
Zakoni i podzakonski propisi određuju osnovni i najniži položaj radnika ispod kojeg se ne smije ići. To je osnovno načelo i tehnika /tehnika minimuma radnog prava.
USTAV- zabranjuje se ropski, prisilni i/ili obvezni rad, jamči se pravo na rad i slobodu rada, te slobodu udruživanja radnika i poslodavaca. Zaštitu Ustava osigurava Ustavni sud ocjenom ustavnosti i zakonitosti drugih propisa.
ZAKON – pretvara programske ustavne norme u pravne norme, tj. neposredno primjenjive. Uređuje se sve što ne ulazi u materiju Ustava. Zakonom se uređuje materija radnog prava koja je od javnog interesa. Radi zaštite tog interesa redovito se uređuje prisilnim normama
PODZAKONSKI PROPISI – sekundarini izvori, opće i apstraktne su naravi. Nemaju retroaktivan učinak, osim ako to izričito dopusti zakon. Ne mogu uređivati materiju koju je ustav apsolutno rezervirao za zakon (čak ni onda ako ih zakon na to ovlašćuje). Njima se provode zakoni i drugi propisi i smatra se da imaju vlastitu hijerhiju.
U cilju rješavanju sukoba među državnim izvorima postoje opća pravila:
- viši zakon derogira niži
- kasniji zakon derogira raniji
- opće pravilo po kome poseban zakon ukida opći
- opći zakon ne derogira raniji posebni
MEĐUZAVISNOST ZAKONA I KOLEKTIVNOG UGOVORA
Ona postoji i ostvaruje se kroz hijerarhijsku ovisnost i suradnju.
1. Prema teoriji i pravu, zakon je prvi, a kolektivni ugovor drugi izvor po pravnoj snazi u području rada. Kolektivni ugovor je dužan poštivati zakon, hijerarhijski je odmah iza zakona pod uvjetom da je povoljniji od zakona i podzakonskih porpisa. Neki ga smatraju najjačim pravnim izvorom – ima tu ulogu ako je povoljniji za radnike od zakona. Zakonsko se uređenje opće i apstraktno, dok je kolektivno ugovorno uređenje posebno i konkretnije. Zakonom i podzakonskim propisom određuju se najniži standardi što u pravilu derogira one odredbe kolektivnih ugovora koje su ispod tih standarda. Kolektivni ugovori trebaju odrediti vlastite dodatne pogodnosti za radnike profesije ili djelatnosti.
2. Drugi oblik međuovisnosti zakona i kolektivnog ugovra jest suradnja, usklađivanje njihove funkcije – zakonom se određuje što mora sadržavati kolektivni ugovor i kakva mu je pravna narav.Zakon daje obvezni i normativni učinak i proširuje opseg njegove primjene. Odnos između njih ovisi o kulturnim, ekonomskim, socijalnim...čimbenicima. Među izvorima prava dominiraju zakon i kolektivni ugovor. Kolektivni ugovor je izrazito dinamičan i prilagodljiv te je uspješan način i sredstvo uređivanja radnih uvjeta na tržištu rada. Zakon je utemeljen na čvrstim točkama koje se ne smiju dirati. Oni se međusobno nadopunjuju .
ODNOS KOLEKTIVNOG UGOVORA I ZAKONA
Kolektivni ugovor ima prednost pred dispozitivnim odredbama javnog i privatnog radno zakonodavstva. Prisilne pak norme zakonodavstva imaju prednost pred odredbama kolektivnog ugovora.
Povoljnije odredbe kolektivnog ugovora za radnike – ZOR....poslodavac, radnik i radničko vijeće, te sindikati i udruge poslodavaca mogu ugovoriti povoljnije uvjete rada od onih propisanim zakonom....Umjesto odredbi zakona mogu se primjeniti, osim odredaba radnog ugovora i radnog sporazuma i odredbe kolektivnog ugovora pod uvjetom da su povoljnije za radnika. One se stavljaju izvan snage, pa su odredbe ugovora nadređene odredbama zakona i viši su pravni izvor. To omogućuje relativno prisilna odredba zakona radi zaštite radnika
Nepovoljnije odredbe kolektivnog ugovora za radnike – ZOR ...Poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih zakonom samo ako ih ovaj ili drugi zakon na to ovlašćuje . Nepovoljni radni uvjeti mogu se odrediti isključivo kolektivnim ugovorom i to samo onda ako stranke na to ovlasti zakon.
ODNOS KOLEKTIVNOG UGOVORA I DRUGIH PROFESIONALNIH IZVORA
Prema ZOR-u, radnim se sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca mogu ugovoriti radni uvjeti koju su za radnika povoljniji od uvjeta određenih zakonom. Sporazumom se može odrediti: korištenje odmora, stanka tijekom dana, isplata naknade plaće za vrijeme godišnjeg. Naš ZOR, kad je riječ o osnovama i mjerilim za isplatu plaće određuje da se utvrđuje pravilnikom o radu ako nisu uređeni kolektivnim ugovorima. Pravilnik tad ima ulogu pravnog izvora odmah iza kolektivnog ugovora. Pravilnikom se mogu urediti povoljniji radni uvjeti od onih određenih zakonom o radu.
Unutarnji pravilnik u nekim zakonodavstvima u određenim pitanjima dolazi po snazi neposredno iz kolektivnog ugovora, a u drugima iza radnog sporazuma. Njegovo mjesto u hijerarhiji ovisi o pitanjim koja uređuje.
Radni uvjeti mogu biti uređeni pojedinačnim radnim ugovorom neovisno o tome smatra li se ili ne pravnim izvorom. ZOR se mogu ugovoriti radni uvjeti i radnim ugovorom koji su za radnika povoljniji od onih određenih zakonom. Zakon na više mjesta određuje da se tim ugovorom mogu urediti određena pitanja iz radnog odnosa i pri tome ga stavlja, u ovisnosti o njihovu sadržaju, iza radnog sporazuma. Pod pretpostavkom da se radni ugovor smatra pravnim izvorom, njegov položaj u hijerarhiji pravnih izvora ovisi o pitanju koje uređuje.
OBIČAJI su u pravilu. integralni dio prava i tradicionalno pripadaju profesionalnim autonomnim izvorima radnog prava. Neki smatraju da običaj može biti pravni izvor samo u korist radnika pa se može zaključiti da može derogirati klauzulu ugovora o radu koja je nepovoljnija za radnika, pod uvjetom da zakon ili ugovor to ne zabranjuju. On je na dnu hijerarhijske ljestvice, niži od radnog ugovora. Ali ima drugačijih pristupa...npr. da suci moraju prihvatiti običaje koji su protivni prisilnim odredbama
CJELOVITOST HIJERARHIJE PRAVNIH IZVORA
Pitanje odvojenosti pravnih izvora i standard pogodnosti :
Ne može se govoriti da postoji hijerahija pravnih izvora između državnih i profesionalnih pravnih akata jer pripadaju različitim pravnim sustavima.
Na vrhu hijerarhije državnih izvora je zakon, kod profesionalnih je kolektivni ugovora, ali pod uvjetom da je ugovor povoljniji za radnike nego zakon. Kolektivni ugovor je podređen zakonu čak i onda ako je potonji nepovoljnij za radnike ako su zakonske odredbe apsolutno prisilne. Državni i profesionalni izvori samo teorijski pipadaju različitim pravnim sustavima radnog prava – oni čine jednu jedinstvenu cjelini. Nadređenost državnih nad profesionalnim izvorima znatno smanjuje sukobe među brojnim i viševrsnim izvorima i tako omogućuje uspješno organiziranje i funkcioniranje radnog sustava.
Standard pogodnosti – svrha je da se viši pravni izvor ili viša odredba zamijeni nižom ako je ova povoljnija. Taj standard nije moguće primijeniti u svakoj situaciji. Ako je odredba višeg izvora apsolutno inderogabilna ona ne može biti zamijenjena nižom. Viši izvor se može zamijeniti nižim ako je viši izvor relativno inderogabilan. Pravni standard remeti klasični hijerarhijski red među državnim i profesionalni izvorima i njihovim međusobnim odnosima jer omogućuje da niža pravna norma derogria višu. On je ograničen zakonskim rješenjem po kome se kolektivnim ugovorom mogu odrediti nepovoljniji uvjeti rada od onih predviđenih zakonom.
Hijerarhijska struktura pravnih izvora.... u našem radno pravu sastoji se od:
1. apsolutno prisilnih zakonskih odredba
2. prisilnih i dispozitivnih odredba kolektivnih ugovora
3. relativno prisilnih zakonskih odredba
4. odredba radnog sporazuma
5. pravilnika o radu
6. odluke poslodavca
7. dispozitivnih zakonskih odredba
8. običaja i čistih običaja (navika)
Nije uvršten pojedinačni radni ugovor jer ga se ne smatra pravnim izvorom.
MEĐUNARODNO RADNO PRAVO
...podrazumijeva se međunarodno javno i međunarodno privatno radno pravo.
Međunarodno radno pravo gotovo se staro kao i sam rad – najniži standardi uvjeta rada koji su jamstvo protiv svakog oblika nelojalnog međunarodnog gospodarskog tržišnog natjecanja . Domaće radno pravo nastalo je mnogo prije međunarodnog. Glavni čimbenici razvitka su: međunarodna zaštita radnika i lojalno gospodarsko natjecanje...
Razvijaju se međunarodne organizacije koje se dijele na državne (vladine) u koje se udružuje više država sa svrhom da bi postigle zajednički cilj; i izvandržavne (nevladine) osnivaju se u gospodarstvu i u profesionalnom životu npr. određene vjerske organizacije. S obzirom na teritorijalni opseg, dijele se na opće (savez država na razini cijele MZ) i posebne (na razini regija). U tom smislu, međunarodno radno pravo može se podijeliti na opće i posebno.
Međunarodno privatno radno pravo bavi se pitanjima: čiji je pravni sustav primjenjiv, koje je tijelo mjerodavno u slučaju kad je radni odnos utemeljen na različitim pravnim sustavima te na koji može biti primjenjivo više nego jedan pravni sustav...
MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO
...je pravo javnih i privatnih međunarodnih organizacija. Ono je sustav pravnih pravila koja uređuju odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata. Sastoji se od materijalnih i procesnih pravnih pravila uspostavljenih na međunarodnoj razini (procesna pravila se odnose na usvajanje i primjenu međunarodnih akata; a materijalna uređuju sadržaj pojedinačnih i kolektivnih radnim odnosa na međunarodnoj razini.
ORGANIZACIJA MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA
Pravne akte od kojih se sastoji međunarodno radno pravo donosi MOR koji je vrlo složena međunarodna javna organizacija. Njezino se članstvo sastoji od predstavnika vlada, poslodavaca i radnika.
Razvitak međunarodnog radnog prava, kretao se od dvostranih prema višestranim međunarodnim ugovorima (Berlinska i Bernska konferencija) tako se internacionaliziralo domaće radno pravo u cilju zaštite radnika i protiv nedopuštenog međunarodnog gospodarskog natjecanja.
OSNIVANJE, DJELOKRUG I CILJEVI MOR-a
MOR je formalno osnovan na temelju XIII. dijela mirovnog ugovora u Versaillesu i odredaba drugih ugovora o miru vezanih za I. svjetski rat. Osnovan je u okviru Društva naroda. Koncipiran je kao tehnička organizacija i sredstvo Društva naroda radi ostvarivanja općeg mira. Sporazumom između MOR-a i Društva naroda bilo je određeno da se članovi Društva naroda ujedno i članovi MOR-a.
Ustavom MOR-a (utvrđen 1919 g) određeno je da je MOR stalna organizacija uspostavljena za unapređenje ciljeva postavljenih u Uvodu Ustava i Philadelphijskoj deklaraciji od 10. svibnja 1944, a čiji je tekst dodatak Ustavu. MOR je dužan surađivati sa svakom općom međunarodnom organizacijom ovlaštenom da koordinira aktivnost javnih međunarodnih organizacija. MOR je pravna osoba ovlaštena da sklapa ugovore, da stječe pokrentine i nekretnine i da raspolaže tim dobrima, te da pokreće sudski postupak.
CILJEVI:
1. OPĆI I TRAJAN MIR – naveden u Preambuli: može se temeljiti jedino na socijalnoj pravdi (soc. nepravda u području radnih odnosa ugrožava opći i trajan mir)
2. SOCIJALNA PRAVDA – to je cilj međunarodnog radnog prava, u cilju poboljšanja dobrobiti ljudi. Pojavi se zbog vrlo teških radnim uvjeta nametnutih radnicima s razvojem industrijalizacije.
3. MEĐUNARODNO NATJECANJE NA TRŽIŠTU DOBARA - međunarodnim uređivanjem radnih uvjeta stvara se ravnoteža međunarodnog natjecanja na tržištu dobara. (poboljšavanjem radnih uvjeta) Međunarodnim sporazumima u području rada nastojalo se spriječiti međunarodnog natjecanje preko nepovoljnih radnih uvjeta, što je oblik nečovječnog «dampinga» koje je dovelo da donošenja zakonika o lojalnom natjecanju. Postupno se međ.natjecanje sve manje rabilo u apsolutnom značenju.
DJELATNOST:
1. NORMATIVNA – ona je najznačajnija aktivnost MOR-a, ogromna je. Usvojene konvencije i preporuke uređivale su veliki broj pitanja iz radnog prava te prava socijalnog osiguranja: zabrana prisilnog rada, isključenje diskriminacije, jednakost postupanja, sloboda udruživanja, problemi uposlenja, socijalne politike, pitanja kolektivnih radnih odnosa...
2. TEHNIČKA – donošenjem konvencija i preporuke ne postiže se postavljeni ciljevi, pa je MOR uočio da treba povezati međunarodne pravne standarde s tehničkom suradnjom kako bi se ti standardi u različitim i određenim ekonomski, socijalnim, kulturnim i drugim okolnostima mogli ostvarivati. Tehnička suradnja može biti upotrebljena u velikom opsegu ako je utemeljena na dobro definiranim i autoritativnim standardima. Ona može priskrbiti posebna učinkovita sredstava za poticanje primjene standarda. Uveden je i sustav nadzora na provedbom tehničke suradnje. Tehnička suradnja sastoji se u pružanju materijalne pomoći MOR-a, u suradnji dužnosnika i stručnjaka na projektima pojedinih država te u donošenju i primjeni međunarodnih standarda i nacionalnog zakonodavstva, upućivanje radnika i stručnjaka u industrijski razvijene zemlje radi usavršavanja.
3. ZNANSTVENA – zadatak je Komiije da prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o radnim uvjetima radnika. Stručnjaci to razmatraju te stučno i znanstveno istražuju pojedina pitanja koja će biti predmetom reguliranja određene konvencije ili preporuke.
Drugi oblici djelatnosti odnose se na stalne i povremene publikacije MOR-a.
ODNOS MOR-a I UN-a
Društvo naroda je prethodilo UN, djelovalo je od 1920-1939 kad je formalno ukinuto zaključkom Skupštine. UN je nasljednik Društva naroda...vidi knjigu str. 587.
ČLANSTVO MOR-a
MOR je stalna organizacija država. Raspadom Društva naroda, MOR je na osnovi Povelje UN specijalizirana organizacija UN. Zato je članstvo MOR-a povezano s članstvo UN-a. Hrvatska je postala na temelju Odluke Opće skupštine UN članicom UN od 22. svibnja 1992. a 6. kolovoza 1992. postaje članicom MOR-a izvještivši Generalnog direktora Međunaordnog ureda rada o prihvaćanju obveza iz Ustava MOR-a.
ISTUP I PONOVNI PRISTUP: Izvorni Ustav je odredio pravo isutpa : svatko je mogao istupiti ako je o svojom namjeri obavijesti Organizaciju i poštivao otkazni rok od 2 g. Za druge države nije bilo predviđeno nikakvo pravilo.Promjenom Ustava (1945) postavljen je uvjet za istup: ako je država podmirila svoje financijske obveze do tog datuma
TROJNI SASTAV MOR-a:
Načelo trojnog sastava – sastavljen je od vladinih predstavnika te predstavnika poslodavačkih i radničkih organizacija. To načelo utječe na narav i pojam akata što ga donosi Organizacija. Svaku državu članicu predstavljaju u Općoj skupštini dva vladina predstavnika, jedan poslodavaca, a drugi radnika. Time se nastoji razviti povjerenje i približiti interese predstavnika poslodavaca i radnika te postići socijalni mir. Glavni problem s predstavnicima poslodavaca vezan je uz državno gospodarstvo, a problem s radnicima vezan ju uz sindikalni pluralizam i sindikalnu slobodu.
TIJELA MOR-a:
Sastoji se od triju glavnih tijela: Međunarodne skupštine rada, Upravno vijeća i Međunarodnog ureda rada.
1. MEĐUNARODNA SKUPŠTINA RADA
Sastoji se od predstavnika svih država članica (svako predstavništvo ima 4 predstavnika: 2 predstavnika vlade, 1 predstavnika poslodavaca i 1 predstavnika radnika.) Država koja nije platila doprinos za pokriće troškova ne može sudjelovati u glasovanju. Svaki predstavnik može imati dva savjetnika za svaku točku dnevnog reda (ako se pitanja tiču žena, jedan od savjetnika mora biti žena) Savjetnici nemaju pravo glasa. Trojni sastav omogućuje suradnji i ravnotežu interesa. Skupština se održava povremeno, ali najmanje jednom svake godine /zasjeda tri tjedna u mjesecu srpnju/. Upravno vijeće utvrđuje dnevni rade nakon razmatranja prijedloga od strane država članica. Skupštinu otvara i vodi do izbora presjedništva, predsjednik Upravnog vijeća. Bira se predsjednik i 3 potpredsjednika. Generalni direktor tijekom zasjedanja obavlja funkciju Generalnog tajnika i njegov je zadatak da 4 mj. prije otvaranja skupštine dostavi dnevni red državama članicama.
Skupština je vrhovno i zakonodavno tijelo - ona priprema, izrađuje i usvaja konvencije i preporuke te je ovlaštena nadzirati njihovu primjenu; odlučuje o prijmu novih članica., osniva razne odbore....Odluke donosi većinom glasova ako nije predviđena kvalificirana većina Ustavom, konvencijom ili drugim aktom.
2. UPRAVNO VIJEĆE
Provedbeno tijelo, sastoji se od 112 mjesta (56-predstavncima vlada, 28-poslodavcima i 28-radnicima) 54 od 56 mjesta dodijeljeno je vladinim predstavnicima koja se popunjavalju prema kriterijima: dijele se na 4 geografske regije (Afrika, Amerika, Azija i Europa) svakoj regiji je dodijeljen broj mjesta po kriteriju jednakog značenja (po broju država članica unutar regije, ukupnom broju stanovništa ,ekon. aktivnosti...) niti jedna regija ne može imati manje od 12 niti više od 15 mjesta. Vijeće se bira na vrijeme od 3. g.
Opći djelokrug je da usklađuje djelatnost, saziva sjednice, odlučuje o dnevnom redu, ocjenjuje zaključke odbora, ima ulogu u financijskom i upravnom polju, raspravlja o nacrtma...ima utjecaj na oblikovanje socijalne politike. Odlučuje o aktivnostima koje se trebaju poduzeti na osnovi usvojenih rezolucija.Bira predsjednika i dva potpredsjednika iz svojih redova. Ima vlastiti poslovnika te imenuje Generalnog direktora Međunarodnog ureda rada, te imenovanje podnosi na odobrenje Međunarodnoj konferenciji rada.
3. MEĐUNARODNI URED RADA
To je stalno tajništvo. Čelnik je Generalni direktor. Odgovoran je za učinkovito vođenje, mora biti nazočan svim sjednicma Upravnog vijeća kao i njegov zamjenik (Prvi direktor je bio Albert Thomas) Generalni direktor imenuju osoblje po pravilima Upravnog vijeća. Ne smije tražiti ni primati upute od bilo koje vlade. Svaka je država dužna poštivati isključivu međunarodnu narav odgovornosti Generalnog direktora i osoblja te ne smije utjecati na obavljanje njihove dužnosti. Vladina ministarstva komuniciraju preko svojih predstavnika
Dužnosti uključuju skupljanje i podjelu obavijesti o svim pitanjima koja se odnose na međunarodnog poboljšanje uvjeta rada i života...ispituju pitanja koja su podloga za donošenje konvencije. Pripemaju akte, pružaju pomoć vladama i ispunjavaju druge dužnosti koje se od njih zahtjeva.
4. DRUGA TIJELA MOR-a
TEHNIČKI ODBOR pomaže u obavljanju djelatnosti. Najznačajnij su: Zajednička pomorska komisija, Savjetodavni odbor za poljoprivredni ravzitak...Saziva se skupština tehničkih stručnjaka ako za to postoji potreba Vodi ju Upravno vijeće, ima zadaću utvrditi program MOR-a, saziva se u redovnim razdobljima
REGIONALNE SKUPŠTINE – održavaju se redovito, sastoje od od trojnih predstavnika zemalja svake regije i djeluju po istim načelima kao i Skupšina, ali ne mogu usvajati konvencije, preproruke, ali mogu rezolucije. Proučavaju probleme o radu regije i donose planove akcija i daju sugestije.
UPRAVNI SUD – osnova tek 1927 kad je usvojen Statut od strane Društva naroda. Mjerodavan je za radne sporove službenika. Nakon II. svjetskog rata odlučeno je da se osnuje poseban Upravni sud MOR-a i poseban Upravni sud UN-a.
IZVORI MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA
Naš Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora razlikuje: Međunarodni ugovorkoji je ustavni akt među.organizacije, zatim koji je usvojen u krilu među.organizacije i koji je usvojen na među. konferenciji. Uz to, razlikuju se i dvostrani i mnogostrani među.ugovori. Osim konvencije i preporuke, koje su uz Ustav glavni izvori, MOR donosi i druge akte.
MEĐUNARODNA NAČELA O RADU – načela određana aktom UN-a i Ustavom MOR-a
Povelja UN- a 1945 govori o ciljevima - predviđa međunarodnu ekonomsku i socijalnu suradnju te nalaže unapređenje i podizanje životnog standarda, poštivanje prava čovjeka i temeljnih sloboda...
Opća deklaracija o pravima čovjeka UN-a 1948 – govori o zabrani ropstva, o pravu na rad i slobodi izbora uposlenja, pravu na jednaku plaću, osnivanje i udruživanje u sindikat, pravo na plaćen dopust... odredbe su deklarativne i programske naravi i nisu neposredno primjenjive. Deklaracija ima snagu upute i daje smjernice vladama država članica
Un je donio 2 među.pakta o ljudskim pravima: MPGPP i MPESKP – MPGPP (RH je stranka od 1991) zabranjuje se prisilan i obvezan rad, te se zajamčuje svakoj osobi pravo na osnivanje sindikata i da bude primljen u javnu službu bez diskriminacije. To je opći izvor glede slobode i prava u odnosu na posebne izvore koji ih podrobno određuju. MPESKP (isto glede RH) sadržava odredbe s područja radnog prava o zabrani diskriminacije, pravu na rad, povoljnim uvjetima rada...
Un je donio brojne konvencije, protokole glede ljudskih prava, a obuhvaćaju se pitanja s područja rada i uposlenja – Philadelphijska deklaracija: rad nije roba, sloboda izražavanja i udruživanja, ...ona obvezuje sve države članice.Programske je naravi i posredni pravni izvor.
MEĐUDRŽAVNI UGOVORI – ugovori u području rada, koji mogu biti dvostrani i višestrani. Danas takvi ugovori gube na značenju i prestaju vrijediti. Zamijenjeni su višestranim temeljnim ugovorima država članica i aktima tijela EU. No dvostrani su još uvijek značajni u materiji rada između pojedinih država članica EU i nečlanica. Oni su izvori radnog prava.
DVOSTRANI:
1. ugovor o suradnji – dvostrani sporazum o gospodarskoj, tehničkoj i tehnološkoj te o znanstvenoj, prosvjetnoj, kulturnoj i drugoj suradnji. Redovito se sklapaju među državama
2. ugovori o upošljavanju stranih radnika - dvije države uređuju upošljavanje radnika u jednoj i drugoj zemlji ili samo u jednoj državi ugovornici. Sklapa se na određeno vrijeme (obično od 1 - 5 godina) s tima da ako nije otkazan prije isteka roka , redovito se produljuje za ono razdbolje za koje je sklopljen prije. Ministarstva nadležna za rad obavljaju poslove posredovanja, uz dostavu ponude za rad (uglavnom kolektivne, iznimno pojedinačne) U obzir se uzima: zdrav. stenja, stučne sposobnosti, pitanje kažnjivosti...

VIŠESTRANI – najmanje triju država, predmet im je isključivo materija s područja rada ili iz sadražaja o radu.
KONVENCIJE I PREPORUKE MOR-a
To su glavni zakonodavni akti, kojima se uspostavljaju međunarodni radni standardi, a mogu i obuhvaćati neka pitanja koja ne spadaju u tradicionalno područje radnog prava. Neki ga uspoređuju s nacionalnim zakonikom o radu jer smatraju da čini koherentnu cjelinu i da predstavlja metodički i sustavni pregled međunarodnih radnih standarda.
Postupak usvajanja....vidi knjigu str. 613.
Način prilagodbe normi stvarnim uvjetima...vidi knjigu str. 618.
PRAVNA NARAV – Teorija razlikuje dvije kategorije prava: prava koja se mogu neposredno primjenjivati na pojedince ( tamo gdje sustav predviđa da ratificirani međunarodni ugovori automatski postaju dio zakona – konvencije čije neposredno ostvarivanje ne zahtjeva donošenje dodatnih zakona ili drugih propisa) i prava programske naravi ( sastoje se od općih izjava o ciljevima koje treba postići i određuju programsko djelovanje, aktivnost za ostvarivanje) .
Konvencije i preporuke se razlikuju po pravnoj naravi – konvencija stvara obvezu za državu koju ju ratificira, ona ima obvezni učinak, dok preporuka je savjet, uputa o uređenju pojedinih pitanja. Konvencija je pravni izvor, ali neslaganja se javljaju oko njezine ugovorne i zakonske naravi. U, pravilu konvencija je više zakonske nego ugovorne naravi,-----------------o neslaganjima vidjeti knjigu str. 622
DRUGI PRAVNI AKTI MOR-a
a) REZOLUCIJE, ZAKLJUČCI I TUMAČENJA
Rezolucije usvojene na Skupštini značajne su i za razvitak programa MOR-a u određenim područjima, Rezolucije i zaključke donose odbori tehničkih eksperata i njihova zasjedanja te tijela koja se bave posebnim granama djelatnosti/predmetima. Rezolucije i zaključci nemaju težinu konvencije i preporuke, ali rezolucija koju usvoji Skupština ima veću težinu nego zaključci drugih tijela. Njima se uspostavljaju određeni međunarodni standardi, ali se smatra da rezolucije i deklaracije nemaju u pravntehničkom smislu značenje međunarodnog ugovora. Ustavom MOR-a određeno je da Upravno vijeće može podnijeti Skupštini na usvajanje pravila kojima se uspostavlja sud za hitno rješavanje spora ili pitanja koja se odnose na tumačenje konvencije. Svaka presuda ili savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde obvezuje taj sud.
b) PRAVO SLUČAJA
Tijekom godina, kvazisudska tijela MOR-a uspostavljena su da nadziru primjenu međunarodnih radnih. Važnu ulogu ima Odbor stručnjaka i Odbor o slobodi udruživanja; uspostavili su pravo slučaju. Interpretativna funkcija Odbora stručnjaka je da razmatra i izrazi svoje poglede o značenju određene odredbe konvencije. Značajan za razvoj prava slučaja je Odbor o slobodi udruživanja – uspostavio je pravo na štajk, kolektivno pregovaranje, građanske slobode.
c) AKTI POSEBNIH KONFERENCIJA USVOJENI U SURADNJI S MOR-om-
Posebne vladine konferencije sazvane su izvan insitucionalnih okvira – bavile su se pitanjima za koja je zainteresiran ograničen broj zemalja i zato nisu prikladne da donose konvencije opće naravi. To su akti usvojeni na posebnim konferencijama pod pokroviteljstvom ili u suradnji s MOR-om.



PRIMJENA I NADZOR NAD PRIMJENOM KONVENCIJA I PREPORUKA MOR-a
Međunarodni standardi rada uređeni međunarodnim radnim pravom imaju određenu vrijednost ako je uređen postupak primjene, te nadzora. Svi akti UN ne sadržavaju odredbe o primjeni i nadzoru nad primjenom pravnih pravila koja propisuju. Države su obvezne podnositi izvješća o usvojenim mjerama i o napretku...podnose se Generalnom tajniku UN koji presliku dostavlja ESV na razmatranje.
OBVEZA PODNOŠENJA AKATA MJERODAVNOJ VLASTI I IZVJEŠTAJNA OBVEZA
- Svaka država članica obvezna je u roku 1 g ili iznimno 18 mjeseci od usvajanja podnijeti nacionalnoj vlasti s ciljem da je pretvore u zakon.
- Država obavješćuju Generalnog direktora Ureda rada o poduzetim mjerama
- izvještajne obveze:
- ako se ne dobije suglasnost , država nema nikakve druge obveze osim da podnosi izvješća o stanju njezina zakonodavstva u određenim razdobljima
- ako je ratificirala konvencija obvezna je podnositi Međunarodnom uredu rada godišnje izvjšće o mjerama podzetima za primjenu konvencije.
- države su obvezne dati predstavničkim organizacijama poslodavaca i radnika kopije obavijesti i izvješća podnesenih Generalnom direktoru u svezi s usvajanjem.
RATIFIKACIJE, PRIMJENA I ODJAVA KONVENCIJA
Ratifikacije je formalan čin kojim država članiva preuzima međunarodnu obvezu da će poduzeti potrebne mjere radi primjene odredaba te konvencije. Svaku ratifikaciju registrira Generalni direktor Među. Ureda rada. Za stupanje na snagu traži se prihvaćanje minimalnog broja ratifikacija (obično dvije) Država koje je ratificirala mora podzeti potrebne mjere za primjenu odredaba konvencije. Primjena pojedinih odredaba može biti privremeno odgođena do vladu u slučaju rata, izvanrednih događaja... U samim konvenvijama određuju se uvjeti njihove odjave – riječ je o formalnim uvjetima, uvjetima-rokovima, a ne materijalnim uvjetima.
PRIMJENA KONVENVIJA I PREPORUKA NA NACIONALNOJ RAZINI
PRAVNA NARAV NORMI:
Izvorna MONISTIČKA TEORIJA smatra da domaće i međunarodno pravo čine jedinstveni sustav. Zato se međunarodni ugovori koje te države ratificiraju ne moraju usvojiti posebnim nacionalnim zakonskim aktima i ne pretvaraju se u nacionalno pravo ratifikacijom Oni automatski postaju dio pravnog sustava dotične zemlje. Većina zemalja prihvaća tu teoriju.
Izvorna DUALISTIČKA TEORIJA smatra da su međunarodno i domaće pravo dva odvojena i neovisna pravna poretka. Da bi međunarodno pravo postalo obvezno i primjenjivo na području jedne zemlje, treba prethodno postati dio pravnog poretka te zemlje. Potrebno je posebno ozakonjenje ugovora.
Danas su izvorna monistička i dualistička teorija ublažile svoja stajališta zbog upućenih prigovora. Primjena tih teorija upućena je na međusobni odnos pravila domaćeg i međunarodnog radnog prava. Različita je pravna narav tih normi. Međunarodne se dijele na neposredno primjenjive ( primjena ne zahtjeva poduzimanje dodatnih zakonodavnih mjera) i programske norme ( sastoje se od programskih izjava ili pravila te od općih pojmova čije je značenje neodređeno, pa se ne mogu neposredno primjenjivati niti se pozivom na njih pred sudom može ostvariti neko subjektivno pravo ili preuzeti obveza). Većina je ekonomskih i socijalnih prava međunaronih ugovora uređena programskim normama – smatra se da je na državi obveza da preko vlade provodi ciljanu politiku prema postupnom ostvarivanju međunarodne norme.
ODNOS MEĐUNARODNIH I DOMAĆIH AKATA
U RH se uz domaće pravo na snazi brojni međunarodni akti odnosno ugovori. Prema Ustavu, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutarnjeg poretka a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove odredbe mogu se mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i način koji su u njima utvrđeni ili suglasno općima pravilima međunarodnog prava. Hrvatske se obvezala da će pod određenim uvjetima primjenjivati međunarodne ugovore države prednice na njezinom području.
PRIMJENA MEĐUNARODNIH AKATA PREKO KOLEKTIVNIH UGOVORA I PRAVO SLUČAJA
Međunarodni akti/konvencije MOR-a u pravilu ratificira zakonodavno tijelo, parlament, ili rjeđe Vlada. Ustavom MOR-a nije izričito određeno da međunarodne norme mogu biti primijenjene preko kolektivnog ugovora. Smatra se da ne postoji obveza da se ratificira konvencija ako o istoj materiji postoje povoljnije uređena zaštita radnika putem kolektivnih ugovora.
Konvencije određuju najniže radne standarde. Oni su niži nego nacionalni standardi, a nacionalni pak zakoni određuju minimalne standarde u odnosu na standarde kolektivnih ugovora. Standardi kolektivnih ugovora su povoljniji od zakonskim, prvi u tom slučaju mogu derogirati druge standarde ako su ovi uređeni relativno prisilnim normama.
Uloga nacionalnih sudova u primjeni međunarodnih normi ovisi o ustavnom sustavu zemlje. Ako sustav prihvaća stajalište da međunarodni ugovori čine dio domaćeg prava i da su neke odredbe tih ugovora samoprovedive, pozivanje na takve odredbe i rješavanje može rezultirati nacionalnim pravom slučaja

SUKOB IZMEĐU MEĐUNARODNIH I DOMAĆIH AKATA
Može doći do sukoba, ali ne u pravilu ako su programske naravi. Do sukoba dolazi među pravilima koja su neposredno primjenjiva.
1 ) Sudovi obično pokušavaju pomiriti pravila međunarodnih konvencija s pravilima zakonodavstva. NO do sukoba između tih dvovrsnih normi rijetko dolazi, jer međunarodna pravila sadržavaju minimalne standarde, a nacionalno pravo određuje jednake ili više standarde. Sukob nastaje ako međunarodni standardi predviđaju viši razinu zaštite od domaćih zakona. Rješenje ovisi o je li nacionalni zakon donesen prije ili poslije konvencije.
2) Kad je konvencija došla u sukob s prije donesenim zakonom tu ne nastaju veće teškoće, budući da se mijenja ili ukida prijašnja zakonska odredba koja je suprotna . Sukob s kasnije donesenim domaćim zakonom je složeniji – razlikuju se dva slučaja:
• u nekim zemljama ratificirane i objavljene konvencije imaju prednost prema poslije donesenom domaćem zakonu, bez obzira je li ta prednost propisana domaćim ustavom
• međunarodni sporazum odnosno konvencija inkorporirani su po Ustavu, zakonu ili podzakonskim propisom u municipalno pravoa koje je stavljeno u isti položaj kao zakon.
SPRJEČAVANJE I RJEŠAVANJE SUKOBA IZMEĐU MEĐUNARODNIH AKATA
Da bi došlo do pravnog sukoba međunarodnih akata, oni moraju imati obvezni učinak, a ne učinak savjeta. Drugi uvjet nastanku sukoba jest da je država pravno vezana s dva odvojena akta koja sadržavaju suprotne norme
1. Postoje različita uloga i svrha između bilataralnih ugovora te općih i regionalnih akata. Svrha je dvostranih ugovora odrediti uvjete ulaska i uposlenja stranih radnika u jednu od zemlja ugovornica.Svrha je općih akata odrediti u načelu za sve domaće i strane radnike radne uvjeta u skladu sa standardima koji opći akti uređuju.
2. Da bi se spriječio sukob između međ. izvora, valja se poslužititi određenim sredstvima:
• u fazi donošenja treba poduzeti mjere ili odrediti pravila kojima bi se spriječio nastanak sukoba. – potrebno je prije usvajanja poduzeti mjere u cilju suradnje i konzultacije s zainteresiranim
• sredstva za rješavanje su i odredbe o usklađenosti i nadzor nad njihovom primjenom – odredbe o usklađenosti ugrađuju se u kasniji akt u kojem se izjavljuje da njegove odredbe nisu u suprotnosti s odredbama ranijeg akta. Nadzor se provodi kroz sudjelovanje promatrača, razmjenjuju se izvješća...
3. Kad se više organizacija bave istom ili sličnom materijom, donose međunarodne akte pa se oni
razlikovati – za rješenja sukoba glavni kriterij je poboljšanje radnih uvjeta na međ. razini. Sukob
može biti riješen bitnim kriterijim iz kojeg proizlazi svrha i sadržaj standarda. Taj kriterij je
izrijekom priznat u odnosima između međ. i nac. standarda.
SUSTAV NADZORA NAD PRIMJENOM KONVENCIJA I PREPORUKA
Od ključnog je značenja za njihovu stvarnu i učinkoviti primjenu na nacionalnoj razini. Nadzor se obavlja dvama općim i stalnim nadzornim postupcima i posebnim povremenim postupcima koji nisu čisto nadzorni. U zadnje se ubrajaju posebna proučavanja i ispitivanja koja obavljaju dužnosnici MOR-a ili neovisne osobe.
Opći nadzor preko periodičnih izvješća - taj se nadzor djelomično odnosi na neratificirane konvencije i neusvojene preporuke. Generalni direktor podnosi na I.sljedećem zasjedanju Skupštine sažetak obavijesti i izvješća koja su mu dostavila države članice. Izvješća ocjenjuju nadzorna tijela MOR-a:
a) ODBOR STRUČNJAKA glavno je nadzorno tijelo koje pretresa nacionalna izvješća akata. Ocjena mora biti nepristrana i neovisna. Stvara se zaključak kojim se utvrđuje pravo značenje međ. standarda. Prosudbe odbora temelje se na produljenoj analizi i trebaju biti utemeljne na dokumentiranim dokazima. Odbor može uputiti primjedbu ili neposredan zahtjev ako naiđe na nejasnu ili nepotpunu odredbu. Na osnovi izvješća država članica Odbor sastavlja svake godine OPĆE IZVJEŠĆE u svrhu da se dobije pregled teškoća i da se podupre poduzimanje određenim mjera.
b) SKUPŠTINSKI ODBOR drugo je tijelo u sastavu nadzornog mehanizma. Osnova rada je izvješće Odbora stručnjaka iz kojeg bira najznačajnije slučajeve. U slučajevima čestih pograšaka, države članice se uvrštavaju na posebnu listu koja ubrzo postaje «crna lista»Sporna pitanja ne mogu biti riješena, pa je uvedena izravna veza s vladama (tzv. sustav izaslanstva za vezu) Kad se donese odluka da se pošalje izaslanstvo, imenuje se izaslanik (neovisna osoba ili dužnosnik MOR-a)
Opći nadzor preko žalbenog postupka – uređen je Ustavom MOR-a. Prigovor je podnosi Međunarodnom uredu rada (podnose ga profesionalne, nacionalne il među. organizacije poslodavaca ili radnika) Razmatra ga odbor trojnog sastava. Odbor može prigovor uputiti vladi, te odrediti rok da se izjasni. Ako je izjava zadovoljavajuća, sporno se pitanje smatra riješenim. Ako ne dostavi izjavi,ili je nezadovoljavajući, Upravno vijeća objavljuje prigovor i eventualno odgovor na njega.
POSTUPAK PO TUŽBI – opći i postupak vezan uz slobodu udruživanja
Opći je uređen Ustavom MOR-a i najformalniji je. Svaka država članica može podnijeti tužbu Međunardonom uredu ako nije zadovoljna. Tužbu ispituje Upravno vijeće i upoznaje dotičnu vladu. Ako ne dostavi tužbu vladi ili ne primi zadovoljavajući odgovor, može imenovati tročlano povjerenstvo da prouči. Svaka država mora povjerenstvu staviti sve na raspolaganje. Postupak s izvješćem počinje tako da Generalni direktor dostavlja izvješće istažnog povjerenstva Upravnom vijeću i vladi. Obično vlade prihvaćaju preporuke povjerenstva. Sud može potvrditi ili promijeniti zaključke ili preporuke povjerenstva.
postupak za slobodu udruživanja - uspostavljen 1950 sporazumom između MOR-.a i ESV. Tužbu podnose vlade i nacionalne i međunarodne organizacije poslodavaca i radnika protiv država članica. Odbor o slobodi udruživanja imenuje Upravno vijeće od vlastitih članova (9) postupaju na temelju dokumentiranih dokaza dobivenih od tužitelja ili dužnosnika MOR-a . Upotrebljava se i neposredna veza između zainteresiranih. Odbor podnosi izvješće Upravnom vijeću u kojim iznosi stajališta i preporuke. Upravno vijeće će osnovati povjerenstvo o nalazu i mišljenju, ako slučaj ne bude riješen ili ne dovede do očekivanog rezultata. Sastavljeno je od neovisnih osoba s najvišom profesionalnom sposobnošću imenovanih od Upravnog vijeća na osnovi prijedloga Generalnom direktora. Ne može biti osnovano bez suglasnosti zainteresiranih vlada. . Danas takva postupak ima veliko značenje.

08.09.2008. u 12:59 • 0 KomentaraPrint#

izvolite !

:)

08.09.2008. u 12:51 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  rujan, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Rujan 2008 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Skriptarnica 2

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se