Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru 2

ponedjeljak, 08.09.2008.

TREĆA GODINA-Radno pravo(opći dio)

OSNOVE RADNOG PRAVA – domaćeg, usporednog i međunarodnog
USTAVNA NAČELA O RADU
SLOBODA RADA
- Razvijena tek u novijem vijeku
DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA I GRAĐANINA (1789) – određeno da je sloboda prirodno i nezastarivo čovjekovo pravo
Iz općeg pojma slobode izvedena je SLOBODA RADA.
FRANCUSKI DEKRET (1971) – sloboda rada sastoji se od slobodnog izbora uposlenja, zanimanja, vještine i obrta. Svatko može, bez odobrenja obavljati industijsku, trgovačku i obrtničku djelatnost te da svatko može raditi, proizvoditi ili pradavati bez ikakva ograničenj – riječ je o PODUZETNIČKOG SLOBODI koja nužno ne pretpostavlja osobni rad njezina nositelja.
FRANCUSKIM USTAVOM (1793) određeno je da građanima ne može biti zabranjen niti jedan oblik rada.
Sloboda rada bila je jedino ograničena istom slobodom drugih. Nije bila ograničena općim interesima.
Suvremena zakonodavstva te međ. pravo neposredno ili posredno uređuju slobodu rada.
Ustav RH svakome zajamčuje poduzetničku i tržišnu slobodu te slobodu rada i slobodno biranje poziva i zaposlenja.
Međunarodno pravo rijetko govori o SLOBODI RADA, ona zajamčuje slobodan izbor i prihvat rada ili uposlenja. Postavlja se pitanje je li sloboda rada nešto drugo od slobodnog izbora zanimanja?
Teorija o slobodi rada podrazumijeva:
- svatko bira svoje zanimanje i zaposlenje i te pravo da raskine radni odnos
- neki smatraju da se sloboda sastoji: a) da samostalno obavlja rad ili da stupi u radni odnos; b) da slobodno izabere zvanje i zanimanje; c) da se suzdrži od djelatnosti koja bi ograničavala ili ukinula jednaku slobodu rada drugih osoba.
Sloboda rada je ustavno načelo o radu i djelomično načelo radnog prava jer se odnosi na ovisan i neovisan rad. Uvrštava se u ustavna poglavlja o ljudskim i socijalnim pravima čovjeka. Ona je temeljno pravo čovjeka u području rada i osobito je zaštićena. Može biti ograničena iz pravno uređenih i određenih razloga (nije ograničena istom slobodom drugih, kako neki tvrde)
PRAVO NA RAD – jamstvo
Smatralo se neposrednom obvezom države da osigura dobrovoljno uposlenje svim neuposlenicima, što se pokazalo nerealnim.
Nakon II. svjetskog rada jamstvo prava na rad je uređeno u velikom broju zemalja i MZ. Donesen je MEĐUNARODNI PAKT O EKONOMSKIM, SOCIJALNIM I KULTURNIM PRAVIMA UN iz 1966 – pravo svake osobe na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran i prihvaćen rad. Tu je sadržaj slobode rada preduvjet pravu na rad i jamči se svakome.
PRAVO NA RAD – pojam
a) ... je slobodan izbor ovisnog i neovisnog rada, obuhvaća pravo na slobodan rad sa slobodnim izborom zaposlenja i pravo na meterijalno osiugranje radnika i obitelji za slučaj nezaposlenosti
b) ...sastoji se od primarne obveze države da svakom građaninu osigura mogućnost uposlenja prema njegovim sposobnostima, te s plaćom...
c) ...je pravo građana na dobivanje zajamčenog rada s odgovarajućom plaćom. Jamstvo prava na rad izjednačuje se s pravom na uposlenje.
PRAVO NA RAD – definicija i ostvarivanje
Ono je zajamčeno svim građanima/stanovnicima koji su sposobni i voljni raditi. Taj subjektivni element povezuje pravo na rad sa slobodnom rada.
Dužnost ostvarivanja tog prava i stvaranja uvjeta upućena je državi – zato je ono PROGRAMSKO PRAVO
To pravo negdje se ne zajamčuje ustavnim odredbama, nego klauzulama «zatvorene radionice/closed shop» - određuju se kolektivnim ugovorom i njima se zahtijeva članstvo u sindikalu kao uvjet za upsolenje. Ali time se jamči pravo na rad određenoj skupini radnika/članovima sindikata
Socijalističko pravo i praksa razvili su opću obvezu rada koja se primjenjivala na sve radno sposobne građanine i to na društvenokorisnim poslovima u cilja učvrštenja radne discipline.
OPĆA DUŽNOST RADA - uređenje i pojam
Nalazi su u uzajamnom odnosu s pravom na rad. Ona ima načelno moralno obilježje.
Ona znači dužnost svakoga za rad sposobnom građanima da bez obzira na vlastiti materijalni položaj svojim zakonitim i poštenim radom pridonosi materijalnom i duhovnom napretku društva.




DEFINICIJA PRAVA I RADNOG PRAVA
Pojam prava utvrđuje se na različite načine. Njegovi bitni elementi su: (u državnopravnom smislu)
1. normativni sustav
2. opće obvezno značenje normi
3. sustav formalno određenih normi
4. zajamčenost sustava državnom prisilnom sankcijom
Uz državno pravo postoji i autonomno – sastoji se od statuta, pravilnika i drugih autonomnih akata koje donose udruge, društva. Ono obvezuje donositelje i njihove članove, ima vlastite sankcije iza kojih u svakom slučaju ne mora nužno stajati državna sankcija.
DEFINICIJA RADNOG PRAVA UŽEM SMISLU
Moguć dva uobičajena pristupa
- RADNO PRAVO je ukupnost PP kojima se uređuje radni odnos i kolektivni odnosi u privatnom gospodarstvu
- RADNO PRAVO je ukupnost pravnih odnosa vezanih za plaćeni rad.
- posebna definicija: RADNO PRAVO sastoji se od zakonom određenih pravila o radnim odnosima.
- četvrta: RADNO PRAVO je skup PP kojima se uređuju odnosi između: uposlenika i poslodavaca (INDIVIDUALNI); organizacija uposlenika i poslodavaca (KOLEKTIVNI); države i uposlenika te države i poslodavaca (JAVNOPRAVNI – bitna je državna intervencija)
Zajednička definicija : RADNO PRAVO U UŽEM SMISLU je sustav PP kojima se uređuju radni odnosi, a radni odnosi sastoje se od pojedinačnih i kolektivnih odnosa,

DEFINICIJA PRAVA I RADNOG PRAVA U ŠIREM SMISLU
Prema tzv. INTEGRALNOJ ILI TRODIMENZIONALNOJ PRAVNOG TEORIJI – pravo je spoj normativnih, durštvenih i vrijednosnih sadržaja.
RADNO PRAVO U ŠIREM SMISLU: sustav PP s jedne strane i skup određenih nepisanih izvanpravnih pravila, s druge strane kojim se uređuju pravni i određeni društveni odnosi u području ovisnog rada.
PRAVNA NARAV RADNOG PRAVA
1. PRIVATNOPRAVNA I JAVNOPRAVNA NARAV
Javnopravni odnosi su odnosi uređeni prisilnim , a privatnopravni dispozitivnim pravilima odnosno voljom stranaka.
Prema drugima, radno se pravo dijeli na: a) pravila o radnom odnosu uređena ugovorom o radu – dio su općeg prava o ugovorima; b) pravila koja uređuju radni odnos – prisilne su naravi i ne mogu biti derogirana ugovorom; c) kolektivne norme. Radno pravo uključujući pojedinačni i kolektivni ugovor, sastoji se od radnih odnosa uređenih privatnopravnim i javnopravnim pravilima – oni su dakle MJEŠOVITE PRAVNE NARAVI s time da kod određenih njegovih sadržaja prevladavaju privatnopravna, a u drugih javnopravna pravila.
Neslaganja oko privatnopravne i javnopravne naravi svode se na UGOVOR O RADU I KOLEKTIVNI UGOVOR. Ugovor o radu je imovinske naravi, ali zbog neimovinskih prava i interesa rada ulazi u posebnu zonu općeg ugovornog prava, te potpada pod režim privatnog prava. Ugovor je mješovite pravne naravi, čiji je sadržaj pretežno uređen javnopravnim pravilima. Glede kolektivnog ugovora, norme su prisilne naravi i obvezno se primjenjuju na pojedinačni ugovor o radu odnosno radni odnos. On je privatnopravne naravi, manjim dijelom je javnopravne naravi.
Radno pravo, je pretežno javnopravne naravi !
2. IMOVINSKA I OSOBNA NARAV
Smatra se da je ugovor o radu imovinske i neimovinske naravi.
Radni je odnos djelomično odnos povjerenja i suradnje, što sve zajedno naglašava OSOBNU NARAV tog odnosa. Kod pojedinačnog radnog odnosa bitno je da stranke zadovoljavaju vlastite imovinske interese. Narav je radnog odnosa u pravom redu IMOVINSKA, s podredbno OSOBNA. Budući da je pojedinačni radni odnos temelj kolektivnog radnog odnosa i da zajedno čine sadržaj radnog prava može se zaključiti da u radnom prvu pteteže imovinska nad osobnom naravi.
Kasnije, davanjem prednosti osobnoj nad imovinskom naravi, htjelo se pokazati kako se u novom poretku otklanjaju materijalne suprotnosti između poslodavca i radnika/kapitala i rada te da se uspostavlja odnos suradnje.
3. OBILJEŽJA POSEBNOSTI I JEDINSTVENOSTI
Radno pravo je posebno ne samo prema općem ugovornom pravu nego i prema svim drugim pravnim disciplinama. POSEBNOST se sastoji u:
- institucionalalnoj i normativnog autonomiji grupe sindikalno organiziranih radnika te posebno u spremnosti grupe da zamjenjuje ili upotpunjuje državno pravo
- iznimnom obilježju pojedinih normi koje se mogu široko primijeniti na osnovi izričite norme, ali ne po logičnoj interpretaciji
- derogacija načala objektivne jednakosti činidaba u radnom odnosu i uključivanje osobnih elemenata u odnos koji je imovinske naravi
- relativnom ili jednostranom obilježju imperativnosti pojedinih normi i posebnosti sustava sankcija u slučaju njihova nepoštovanja.
JEDINSTVENOST – predmetom su svi radni odnosi u gospodarstvu.
Teorija prednost daje rješenje prema kojemu su radni odnosi u tim djelatnostima predmet jedinstvenog radnog prava (zalaže se za jedinstvo opće materije ovisnog rada). Jedinstveno obilježje ne isključuje njegovu podjelu. Njegov predmet se toliko proširio da se može govoriti o općem radnom pravu i o više posebnih radnopravnih disciplina.
PODJELA I SUSTAV RADNOG PRAVA
PODJELA RADNOG PRAVA:
1. DRŽAVNO I PROFESIONALNO PRAVO
DRŽAVNO – pravni poredak koji teži pravnoj sigurnosti pretpostavlja državu. Ona je isključivi stvaralac i provoditelj prisile. Cijelo pravo je isključivo državno jer ga državni organi mogu prisilno provoditi. Ali takvo mišljenje o prava je zastarjelo. Početkom 19. stoljeća državno je radno pravo bilo jedini oblik uređenja radnih odnosa, ali je ujedno to prestalo biti jer je bilo dopušteno osnivanje poslodavačkih i radničkih organizacija.
PROFESIONALNO – bitna autonomija koja znači ugovornu sposobnost i odnos stvoren između voja pojedinaca na kojima je utemeljna i ozakonjena. Autonomno pravo je rezultat privatne normativne autonomije. Temelj je ugovor o udruživanju pojedinaca, zato je ono ugovorno pravo. Donose ga privatne organizacije radi zaštite privatnih kolektivnih interesa. Ono je i privatno pravo. Autonomno jer je načelno nedodirljivo od zahvata javne vlasti u njegovo privatno podučje.
Osim o autonomnom pravu, govori se i o AUTONOMNOM RADNOM PRAVU koje mnogi nazivaju profesionalno radno pravo. Oslanja se na autonomiju shvaćenu kao mogućnost asocijativnog samostalnog uređenja i kao samostalna zaštita preko dobrovoljno kolektivnog pregovaranja u području interesa kolektivitea. Profesionalno radno pravo djeluje unutar postojećeg pravnog poretka i nije od njega izolirano. Stvaraju ga organizacije i u funkciji predstavljanja iz nasupanja istovrsnih organizacija niže ili jednake razine. Pravila profesionalnog radnog prava imaju heteronoman učinak prema pojedinim članovima organizacija poslodavaca i organizacija radnika.
2. POJEDINAČNO, KOLEKTIVNO I SINDIKALNO RADNO PRAVO
POJEDINAČNO – individualnim normama uređivao se pravni položaj posebnih kategorija osoba i stvari ili pravni položaj u posebnim situacijama. Njime se uređuje pojedinačni radni odnos tj. to je sustav PP kojima se uređuju pojednačni radni odnosi.
Pojedinačno pravo moglo bi se povezati s nekad prevladavajućom ugovornom teorijom o pojmu prava – pravo se stvara i izvire iz pojedinačnog ugovora (o radu) poslije pojedinačnog radnog odnosa.
Uporište pojedinačnom radnom pravu je to što uređuje pravne odnose posebne kategorije osoba tj. radnika. (primjenjuju se one norme koje su za radnika povoljnije)
Pojedinačni radni odnos ima određene stranke: misli se na ugovor o radu
POSLODAVAC – fizička ili pravna osoba za koju radnik u radnom odnosu obavlja odrđene poslove.
RADNIK – fizička osoba koja u radnom odnosu obavljao određene poslove za poslodavca. Uz taj pojam bitno je vezati plaću – radnik je fizička osoba koja se dobrovoljno i osobno obvezala da će obavljati rad pod upravom poslodavca za plaću. Kod nas pojam radnika obuhvaća radnika u užem smilu i namještenika (ili službenika) odnosno fizičkog i umnog radnika.
Od njih se razlikuje RABOTNIK – osoba koja obavlja rad koji zahtijeva snagu ili strpljenje više nego sposobnost ili vuježbanost.
Bitni elementi pojedinačnog radnog odnosa su:
1. ČINIDBA RADA – osobna jer je fizički neodvojiva od radnika. Činidbom rada radnik stavlja poslodavcu na raspolaganje vlastitu radnu snagu bilo na određeno/neodređeno vrijeme.
2. NAPLATNOST (PLAĆA) – je protudavanje za obavljeni rad. To je prvo radnika i obveza poslodavca. Osobit je po tome što iznos nije uvijek razmjeran s rezultatom činidbe rada jer se zakonom/kolektivnim ugovorom jamči najniža plaća
3. PODREĐENOST - radnik je nužno podređen poslodavcu (ima pravo izricanje stegovnih mjera u slučaju povrede) Nužna je u svakom radnom odnosu radi organiziranje i funkcioniranja.
KOLEKTIVNO RADNO PRAVO - opću teorijsku podlogu nalazi u Gurvitschevu socijalnom pravu organizirane društvene skupine.
Predmet i sadržaj kolektivnog radno prava su kolektivni odnosi, pa se tu ubrajaju (prema kontinentalnoeuropskom sustavu): pravo na slobodno udruživanje radnika i poslodavaca; odnosi između organizacije poslodavaca i organizacije radnika; intitucionalni odnosii zmeđu poslodavaca i radnika; kolektivno pregovaranje; kolektivni ugovori; sudjelovanje radnika u fin. koristima poduzeća; kolektivni sporovi
U sadržaj kol. odnosa EU ubrajaju se: pravo na sindikalnu slobodu, pravo poslodavaca da osnivaju organizacije po vlastitoj slobodnoj odluci, pravo radnika da sudjeluju u odlukama poduzeća, pravo na kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora....
Ono se sastoji od skupa pravila kojim se uređuju odnosi između kolektiva uposlenika i poslodavaca ili grupe poslodavaca. Oni su glavni subjekti ovog odnosa, ali ne i jedini.
SINDIKALNO PRAVO – najbliže je kolektivnom, ali se od njega razlikuje po tome što ga stvaraju u kolektivnoj sferi radnički sindikati i dijelom udruge poslodavaca.
Državnim normama se obično uređuju puno jamstvo sindikalnog udruživanja i slobodno obavljanje sindikalnih prava. U drugu kategoriju PP od kojih se sastoji sindikalno pravo ulaze autonomni propisi (sindikalni statuti) . Zatim prava i akcije sindikata koje se ostvaruju putem pravnoekonomske zasštite i profesionalne zaštite vlastitih članova i predstavnika. Osnovni oblici normativne autonomije jesu kolektivni ugovori različih razina.
3. PRIVATNO I JAVNO PRAVO
PRIVATNO RADNO PRAVO je sustav dispozitivnih pravila kojima se pretežno u interesu pojedinca i kolektiviteta uređuju radni odnosi.
JAVNO RADNO PRAVO je sustav prisilnih normi kojima se pretežno u javnom interesu uređuju radni odnosi te odnosi između države, poslodavca i radnika.
Među privatnim subjektima nastaju privatnopravni odnosi, a među javnim javnopravni odnosi. S obzirom na pravnu narav normi, privatno pravo se sastoji od privatnopravnih ( relativno i apsolutno dispozitivne), a javno od javnopravnih normi ( relativno i apsolutne prisilne) Potreba za jačom zaštitom ostvaruje se prisilnim normama, dok dispozitivne vrijede ako ne postoje konkretne manifestacije volje. Dispozitivnim normama radnog prava pretežno su uređeni ugovor o radu i kolektivni ugovor, dok se prisilnim normama uređuje zaštita radnika (ne može se mijenjati voljom stranaka) Relativno pirisilnim normama omogućuje se strankama da ugovore povoljnije radne uvjete od onih određenih.. Glede interesa ( pravni interes je ono što je pravno uređeno i zaštićeno,ali nije dobilo značenje subjektivnog prava u smislu da se može ostvarivati pred ovlaštenim tijelom javne vlasti). Ako PN kaže da služi općem interesu spada u javno pravo. Ako ide za time da štiti i potiče interese pojedinaca, dio je privatnog prava. Inače i javni i privatni interesi u radnom pravu su neodvojili jer bi se u protivnom ugrozilo jedinstvo prava.
Privatni interes je interes svakog pojedinca , dok je kolektivni interes interes određene skupine. Od kolekivnog interesa treba razlikovati pojedinači i osobni interes te zajednički interes. Kolektivni interes je vlastiti interes svake grupe shvaćene u njezinu sintetičkom jedinstvu. Javnim interesom smatra se interes najvišeg kolektiviteta (to je tipični vlastiti interes države) Interes ostaje javan i ako je njegovo ostvarivanje povjereno privatnom subjektu. Privatni i javni interesi tendiraju da upiju sve druge interese.
PRIVATNO PRAVO U RADNOM PRAVU - Našim je ZOR-om propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili druga pitanja u svezi s ugovorom o radu koja nisu uređena Zakonom primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora propisi obveznog prava. U mnogim sustavima radni je ugovor uređen pretežitim dijelom privatnpravnim pravilima. Kod nas je uređen radnim zakonodavstvom.
JAVNO PRAVO U RADNOM PRAVU – Stranke pojedinačnog radnog odnosa nisu jednake po svojem položaju jer radnik mora poštivati upute poslodavca te je ekonomski ovisan o njemu. Država se u privatnopravno odnos miješa samo na formalni zahtjev jedne od stranaka. Tom državnom intervencijoj štite se prava radnika. Zaštita se najprije ograničavala, da bi kasnije bila dopuštena u onim dijelovima u kojima ugovorne stranke nisu izrijekom isključivale njihovu primjenu.
SUSTAV RADNOG PRAVA

- u pravilu je protuslovan jer dijeli materiju koja je inače jedinstvena na više dijelova

a) RAZDIOBA MATERIJE RADNOG PRAVA:
1. DVODIJELNI SUSTAV RADNOG PRAVA
Taj se sustav sastoji od privatnog i javnog prava. Prevladava mišljenje da se radno pravo sastoji od privatnopravnih i javnopravnih sadržaja i da neodvojbeno ulazi u okvir dvodijelnog sustava. U monističkom pravnom sustavu mišljenja su podijeljena – jedni smatraju da se pravila radnog prava koja uređuju imovinske onose ubrajaju u GP, a ona koja se odnose na organizacijske odnose u upravno pravo. Podjela na privatno i javno pravo je neprihvatljiva zbog jedinstva radnog prava.
2. TRODIJELNI SUSTAV RADNOG PRAVA
Neki smatraju da postoje opravdani razlozi za podjelu prava na privatno, kolektivno i javno. Drugi pak kolektivno pravo smatraju privatnim pravom, a onda to isključuje potrebu postojanja trodiobe prava.
b) NORMATIVNI I ZNANSTVENI SUSTAV RADNOG PRAVA
NORMATIVNI – pravna struktura pozitivnog prava koja se sastoji u podjeli jedinstvenog prava na posebne i međusobno povezane dijelove.
ZNANSTVENI – objektivno uvjetovan i sastavljen od radnih odnosa koji čine unutarnju strukturu radnog rava čija je materija razdijeljena znanstvenoj osnovi.. Može se izgraditi na znanstvenoj osnovi ako se poznaje nacionalno, komaprativno i međunarodno radno pravo.
RAZGRANIČENJE PRAVA JAVNIH SLUŽBENIKA I RADNOG PRAVA
PREDMET PRAVA JAVNIH SLUŽBENIKA I RADNOG PRAVA
Smatra se da je osnovna razlika između radnog prava i prava javnih službenika odnosno upravnog prava sastoji u tome što se pravo temelji na suradnji poslodavaca i radnika, a drugo na odnosu vlasti i podčinjavanja. Radno pravo se temelji na pojedinačnom radnom odnosu čiji su sastojci suradnja i podređenost poslodavcu, a upravno pravo se temelji na upravnom odnosu koji se u pravilu zasniva jednostranim UA te da organ uprave obavlja javnu vlast.
Radno pravo je lex generalis, a službeničko pravo lex specialis s obzirom na okolnost da je službenički odnos poseban oblik radnoga odnosa; službeničko pravo čini podgrupu upravnog prava. Drugi smatraju da javnosležbenički odnosi nisu upravni odnosi, već su po svojoj naravi čisti radni odnosi u kojima osobe imaju ista i sva ona prava iz rada koja imaju i druge osobe u radnom odnosu.Javnoslužbenički odnos je statutarne naravi, uređen je zakonom,a ne ugovorom, te je širi od državnoslužbeničkog odnosa i danas je specifičnost tog odnosa uglavnom vezana uz državnog službenika.
Radno pravo ne može se organizirati ni funkcionirati bez državne, osobito upravne organizacije.
OPSEG PRIMJENE PRAVA JAVNIH SLUŽBENIKA I RADNOG PRAVA
Obično se radno pravo u određenoj mjeri primjenjuje na materiju prava javnih službenika, ne obrnuto. Sama ta primjena nužno ne znači da je dio te materije predmet radnog prava. Predmetom radnog prava bi bio dio ili cjelina te materije. Opseg primjena prava javnih službenika i radnog prava ovisi o navedenim sastavnim dijelovima javne službe te o statusu određenih kategorija službenika, u prvom redu državnih službenika.
ZOR određuje da se primjenjuje na sve radne odnose ako drugim zakonom nije drukčije određeno. Zakon o državnim službenicima i namještenicima propisuje da se prava, obveze i odgovornosti državnih službenika i namještenika uređuju zakonom i na temelju zakona donijetih propisa. Ako tim zakonom, posebnim zakonima i drugim propisima nisu uređena neka pitanja radnog odnosa državnih službenika i namještenika primjenjuju se opći propisi o radu odnosno u skladu s njima sklopljenim kolektivni ugovori.
U javnoj odnosno državnoj službi službenici se dijela na profesionalne i ugovorne. Većina zakonodavstava predviđa ugovorne državne službenike, ali naš ZODSIN ne govori. Opseg primjena prava javnih službenika i radnog prava ovisi o tome je li riječ o profesionalnim ili ugovornim...na prve se primjenjuje pravo javnih službenika, a na druge radno pravo.
STATUS DRŽAVNIH SLUŽBENIKA U RADNIM ODNOSIMA...
....U POJEDINAČNOM RADNOM ODNOSU – postoji klasični i neklasični karijerni sustav (vidi knjigu str. 198) Status državnih službenika ovisan je o klasičnom i neklasičnom karijernom slustavu i da se zadnji sustav približio statusu radnika tj. osobe uposlene u privatnom sektoru. Razlozi prihvaćanja neklasičnog karijernog sustava jesu gospodarska i politička okolina. U nekim zemljama Eu došlo je od slabljenja klasičnog karijernog sustava, te je djelomično ili potpuno zamijenjen karijerni s nekarijernim sa svrhom da se sasvim približi statusu državnog službenika statusu radnika.
... U KOLEKTIVNOM RADNO ODNOSU – našim je Ustavom zajamčeno načelo o sindikalnoj slobodi. Pripadnicima oružanih snaga i redarstva je ograničena sindikalna sloboda u što je uključena mogućnost njezine zabrane. Svi drugi državni službenici i namještenici imaju pravo na tu slobodu. Ona obuhvaća ne samo pravo na sindikalno organiziranje nego i na poduzimanje akcija radi zaštite vlastitih gospodarskih i socijalnih interesa. Drugi ključan sadržaj kolektivnog odnos je PRAVO NA ŠTRAJK – jamči se pravo na štrajk, ali može biti ograničeno u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama.Opseg tog ograničenja širi je od opsega ograničenja sindikalne slobode, što je neprihvatljivo (ali je predviđeno zbog prirode posla koji obavljaju)
Prema našem Ustavu, kolektivni ugovor jedan je od načina uređenja socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja.
Konvencijom br. 151 o radnim odnosima MOR-a (1978) uređuje se zaštita prava organiziranja i postupci za određivanje uvjeta službe u državnoj službi. Zajamčuje se pravo na organiziranje, priznaju se određene povlastice i predviđaju se postupci za određivanje okvira i uvjeta službe. Konvencija se primjenjuje na sve osobe na službi u javnim vlastima s tima da povoljnije odredbe predviđene drugim međ.konvencijama nisu na njih primjenjive.
RAZLOZI PRIBLIŽAVANJA STATUSA DRŽAVNOG SLUŽBENIKA STATUSU RADNIKA
Sadašnji problem javnog sektora je njegova loša organiziranost, neracionalno trošenje sredstava, nedjelotvornost i tromost...Zbog povećanja značenja javnog sektora, poveća se broj osoblja, pa se povećavaju izdaci državnog proračuna. Uzrok tome su:
SUBJEKTIVNII FAKTORI – nedovoljna sturčnost, neodgovornosti, nekultura državnih i javnih službenika..... OBJEKTIVNI – loše ustrojstvo javnog sektora, kompliciranost upravnih postupaka, nepotpuna primjena propisa i nerazumljivost zakon. tekstova. U šire objektivne faktore ubrajaju se nedovoljan gospodarski razvitak, nedovoljna kulturna razina, nedovoljna opremljenost... Radi poboljšavanja propisuje se da se u provedbi upravnog nadzora vodi računa o tome da se poslovi obavljaju djelotvorno i ekonomično. U provedbi upravnog nadzora propisuje se da se poslovi obavljaju djelotvorno i ekonomično.
SOCIJALNO PRAVO
- ili pravo socijalne sigurnosti razvijena je pravna grana
POVIJESNI PRIKAZ OBLIKA SOCIJALNOG PRAVA
Socijalno pravo je posebna grana prava koja je u mnogim zemljama odvojena od radnog prava. Predmetom su kolektivni, javni, a ne pojedinačni privatni oblici pomoći, osiguranja za određene osigurane slučajeve, zaštićene potrebe i opasnosti.
Započinje s uspostavom javne pomoći. Prije toga prevladavalo je dobročinstvo kao oblik zaštite siromašnih i drugih slabi kategorija.
DOBROČINSTVO – je posebna oblika pomoći u kome dobročinitelj daje, daruje milodar siromahu u stanju potrebe zbog suosjećanja s njegovom boli, patnjom, trpljenjem. Razlikuje se SVJETOVNO ( u trenutku nastanka čovjeka) i VJERSKO (udjeljivao se iz sućuti)
JAVNA POMOĆ – prisutno u starom vijeku. SIROMAŠKO PRAVO – razvijeno u Engleskoj, znatno manje na kontinentu
UZAJAMNA POMOĆ I UZAJAMNO OSIGURANJE RADNIKA
UZAJAMNA POMOĆ – nositelj uzajamne pomoći bila su društva uzajamne pomoći (najčešće radnička društva). Nastala su spontano na dobrovoljnoj osnovi i na mjesnoj razini da bi se potom na višoj razini udružila u saveze. Nastale su iz potrebe socijalno života radnika. To su privatne dobrovoljne organizacije u čije se osnivanje, ustrojstvo i djelovanje nije miješala javna vlast. Imala su narav ugovornog privatnog društva. Osnivaju se u zadnjoj trećini 18. st. u VB.
UZAJAMNO OSIGURANJE – nositelji su bili različite blagajne uzajamnog osiguranja radnika (blagajne pomoći). Počele su se osnivati u drugoj polovici 19. st. Bile su ustrojene na osnovi tehničkih kriterija privatnog osiguranja na dobrovoljnoj sonivi. Bavile su se osiguranjem članova za određene osigurane rizike. Poslije su osnivane zakonom i provodile su obvezno osiguranje za određene kategorije osiguranika.
UGOVORNO OSIGURANJE I SUSTAV SOCIJALNOG OSIGURANJA RADNIKA
Prvo ugovorno osiguranje bilo je uspostavljeno u pomorstvu u 14 st. (trgovačko osiugranje). Ugovorno osiguranje je dobrovoljno, pa se premija izračunava pomoću matematičkih zakona.
Na zapadu /1878-1909/ došlo je do velikih gospodarskih kriza, velike neuposlenosti....javlja se pritisak radnika radi poboljšavanja uvjeta rada. Bismarck je uspostavio moderno socijalno osiguranje...Socijalnim zakonima bili su obuhvaćeni rzici bolesti, nesreća na poslu, invalidnost i starost. Nije bilo osiguran rizik neuposlenosti (tek 1927 g.) To je bio početak medernog socijalnog osiguranja radnika (iako nisu bili osigurani rizici materinstva, obiteljski tereti i neuposlenost)
Do I. svjetskog rada u nevelikom broju zemalja radnici su bili obvezno osigurani i za druge osigurane rizike. Između svjetskih ratova socijalno osiguranje prihvatile su mnoge euro. države. Osiguravali se se radnici i članovi njihovih obitelji....Nakon II. rata socijalno osiguranje uvedno je u gotovo sve zemlje. U Europi je uveden sustav zaštite radnika. Radnici su zajedno s poslodavcima obvezni uplaćivati doprinose u fondove socijalnog osiguranja, a u slučaju nedostatka sredstava, država je sudjelovala u financiranju (subvencijama). Socijalnim osiguranjem upravljale su javne ustanove, sudjelovali su svi koji su uplaćivali doprinose odnosno poslodavci, radnici i država. Temelji se na načelu uzajamnosti (davanje radnika trebaju biti usklađena s uplaćenim doprinostima) i načelu solidarnosti ( odstupanja od načela uzajamnosti tj. da davanja nisu ili nisu potpuno usklađena s uplaćenim doprinosima)
POJAM SOCIJALNOG PRAVA I SOCIJALNE SIGURNOSTI
SOCIJALNO PRAVO u širem smislu je skup PN preko kojih država ostvaruje svoju funkciju ravnoteže i ublažavanja socijalnih razlika s ciljem da osigura jednakost (Ripertova) Time je postavljen opći cilj – jednakost ljudi u dostojanstvu i pravima te je uređeno državnim javnopravnim normama.
Pravo socijalne dobrobiti obuhvaća: socijalnu sigurnost, dobrobitne usluge (usluge javnog zdravstva...)
Prema našem Ustavu socijalno pravo sastoji se od socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja te socijalne skrbi.
Ono je uređeno javnopravnim normama, obuhvaća određena davanja i usluge što su namijenjeni pojedincima koji su pogođeni osiguranim slučajem zaštićenom potrebom i drugim zaštićenim opasnostima. U sadržaj socijalnog prava ulazi dio socijalne zaštite, a ne ulazi socijalna politika.
SOCIJALNA SIGURNOST KAO SUBJEKTIVNO PRAVO
Različita mišljenja:
- socijalna sigurnost je sloboda od nezaposlenosti i sloboda od potrebe pojedinca i udruženih pojedinaca . Pravo na preraspodjelu imaju svi oni koji nemaju materijalnu sigurnosti
- Naš Ustav propisuje pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na soc. sigurnost i soc. osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom.
- MPESKP države članice priznaju pravo svakoj osobi na soc.sigurnost, uključujući i soc. osiguranje.
- Konvencijom br. 102 , pravo na socijalnu sigurnost obuhvća i pravo na soc. osiguranje i pravo na soc. skrb.
- tu je pravo na soc. sigurnost subjektivno pravo koje bi s obzirom na sadržaj trebalo biti neposredno ostvarivo pravo. Ako država ne može priznati takvo pravo, ono je onda programske naravi.
SOCIJALNA SIGURNOST KAO SOCIJALNI SUSTAV
- u pravu i teoriji soc. sigurnost se shvaća šire od soc. osiguranje
- u teoriji se smatra da se soc. sigurnost sastoji od razvijenog sustava soc. osiguranja i soc. skrbi. Ono je osobit i visoko razvijen soc. sustav.
- to je subjektivno pravo svakog pojedinca ili državljanina na osnovne životne potrebe.
- soc. sigurnost shvaćena kao sustav obuhvaća sustave utemeljene na osiguranim slučajevima, soc. potrebama i drugim soc. opasnostima. Uređena je javnim pravom
ODNOS SOCIJALNOG I RADNO PRAVA
Radnom pravu osnova je radni odnos, a socijalnom socijalnopravni odnos. Glavni je cilj i narav radnog gospodarski, a socijalnog imovinski. Radno pravo spada u privatno, a socijalno u javno pravo.
Proširenjem soc. osiguranje na druge kategorije radnih ljudi, soc.osiguranje radnika postupno je izmicalo dosegu radnog prava. Soc. osiguranje vezano je uz radno pravo preko osiguranja za nesreće na poslu i profesionalne bolesti, neupoleničkog osiguranja, preko osiguranja za obiteljske terete. Radno zakonodavstvo obično određuje da se novčana davanja i usluge koje neposredno snosi poslodavac odnose na: zdrav. zaštitu/naknadu za bolesnički dopust; materinska davanja ili obiteljske doplatke; povremena ili dugoročna novčana davanja i zdrav. skrb; otpremnine u slučaju otkaza. Riječ je o SOCIJALNIM POGODNOSTIMA koje ne uključuje neposredno osigurane rizike, nego neposrednu odgovornost poslodavca. Smatra se da te soc. pogodnosti čine poseban soc.sustav koji se naziva SUSTAV POSLODAVČEVE NEPOSREDNE ODGOVORNOSTI – terete tih pogodnosti snosi poslodavac, on je odgovoran za isplatu... pa su te pogodnosti uređene radnim pravom i ne mogu činiti poseban socijalni sustav. One povezuju radno i socijalno i obično su predmet radnog iz dva razloga:
1. poslodavac je onaj koji ima neposredno korist od upotrebe rada pa mora snositi teret podmirenja soc. pogodnosti
2. stavljajući ih poslodavcu na teret, rasterećuje se državni proračun i fondovi.
POJAM I PODJELA JAVNIH SOCIJALNIH SUSTAVA
SOCIJALNI SUSTAVI I GOSPODARSKA PRILAGODBA
OBLICI I ZNAČAJKE SOCIJALNIH SUSTAVA.
Teorija govori o Bismarckovoj konecepciji soc. osiguranja radnika i Beveridgeovoj koncepciji soc. sigurnosti građana.Na prvoj je izgrađen suvremeni sustav soc. osiguranja, a na drugoj sustav nac. osiguranja.

1. Neki govore o dohodovno podržanim soc. sustavima kojima se nadoknađuje gubitak dohotka novčanim davanjima i o mjerama kojima se uređuje financiranje ili osiguranje usluga u naravi.
2. Drugi dijele soc. sustave na: sustav soc. osiguranja; sustav odštete; sustav soc. skrbi
3. Zakonske (javni, nacionalni štedni fondovi, sustavi soc. osiguranja i sustavi poslodavčeve odgovornosti) to su zakonom ili drugim propisom uređeni obvezni soc. sustav, nazivamo ih još i javnim te nezakonski – podvrgnuti režimu privatnog prava, uređeni dispozitivnim normama na dobrovoljnoj osnovi
4. doprinosni ( financiraju se doprinosima) i nedoprinosni (financiraju se iz općih prhoda, poreza)
Socijalne sustave dijelimo na 2 osnove skupine: JAVNE (glavni ) I PRIVATNE (dopunski) U javne ubrajamo: sustav socijalno osiguranja; sustav javnih štednih fondova; opći socijalni sustav; sustav socijalne skrbi; socijalni sustav odštete.
Socijalni sustavi se dijele s obzirom na vrste osiguranog slučaja: Osigurani slučaj je zakonom unaprijed predviđena buduća, eventualna i štetna opasnost. Tipični osigurani slučajevi su: starosti, invalidnost i smrt; bolest i materinstvo; nesreća na poslu; neuposlenost; obiteljski tereti. Osigurani slučajevi su štetni događaji jer onemogućuju ili smanjuju mogućnost zarade radom jer pogađaju osobnost čovjeka.
Od osiguranog se slučaja razlikuje SOCIJALNA POTREBA – to je postojeće stanje, a ne buduća, eventualna šteta. Obično se u stanju socijalne potrebe nalaze osobe koje nemaju ili nemaju dovoljno sredstava za zadovoljenje svakodnevnih osnovnih životnih potreba. Socijalna potreba je institut socijalne skrbi a osigurani slučaje socijalnog osiguranja.
OBLICI I ZNAČAJKE ODREĐENIH SOCIJALNIH SUSTAVA
1. SUSTAV SOCIJALNOG OSIGURANJA
To je obvezni javni socijalni sustav (u nekim slučajevima dobrovoljan) Razmatra se s obzirom na osiguranike,osigurane slučajeve, davanja, financiranje i upravljanje.Pokriva ovisne i neovisne radnike uposlene na cijelom teritoriju zemlje ili dijela ili pak radnike svih ili nekih profesionalnih kategorija.To je radno vezan sustav.
Osnovni osigurani slučajevi: starost, invalidnost i smrt, bolesti i materinstvo, nesreća na poslu, neuposlenost i obiteljski tereti.

Pravo (davanje) osiguranika u pravilu je protučinidba obvezi doprinosa. Davanja stječe osiguranik kad ispuni određene uvjete od kojih su najznačajniji staž osiguranja. Davanja, ovisno o osiguranim slučajevima mogu biti kratkoročna i dugoročna. U pravilu su periodična i isplaćuju se u obrocima. Visina ovisi o visini zarade.
Socijalno osiguranje financira se doprinosima (radnici i poslodavci) U većini zemalja javna vlast sudjeluje u financiranju jer pokriva izdatke ili plaća subvencije. Izvori financiranju su stabilni jer je ono obvezno i obuhvaća veliki broj osiguranika. Obveznici doprinosa i država zajednički upravljaju socijalnim osiguranjem (u većini slučajeva tu ulogu obavljaju samo predstavnici poslodavaca i radnika)
Nastoji se uspostaviti određena ravnoteža između prijašnje zarade radnika, to se postiže načelom uzajamnosti jer su doprinosi i davanja u uzajamnom odnosu. Osiguranik ima veća davanja od onih koja bi mu inače pripala na osnovi uplaćenih doprinosa – to se postiže načelom solidarnosti.
2. SUSTAV JAVNIH ŠTEDNIH FONDOVA
Iliti sustav nacionalnih štenih fonodva, tijekom godine uplaćuju se doprinosi radnika i poslodavaca na poseban račun, s kamatama u fond štednje u korist svakog radnika. Kad nastane određeni osigurani slučaj, davanje se isplaćuje u paušalnoj svoti s kamatama.
Često se upotrebljavaju radi osiguranja mirovinskih davanja. On je nepovoljniji za radnike od mirovinskog sustava soc. osiguranja jer: kod sustav štednih fondova osiguranik ne sudjeluje u podmirivanju rizika s drugim osiguranicima tako da je davanje vrlo usko vezano uz osiguranikov prihod. I dok mirovinski sustav isplaćuju davanja koja su proporcionalna plaći za sve umirovljenike za sve vrijme radnog vijeka, osiguranici vlasnici računa u štednom fondu mogu iz njega povući samo no što je položeno. Iako je mirovniski sustav povoljniji za radnike, vlada i poslodavci su prema njemu suzdržani jer im fondovi omogućuju ulaganja u nac. razvitak.
3. OPĆI SOCIJALNI SUSTAV
On je opći jer pokriva sve stanovnike ili državljane ili pak određenu kategoriju osoba za određene osigurane slučajeve. Naziv se i demograntskim sustavom. Pokriva sve osigurane slučajeve, dok je bolest pokrivena u granicama javnog zdravstva.
Uređuje ova davanja: starosnu mirovinu za osobe iznad određene godine života; invalidstku mirovninu; obiteljsku za udovice, udovce i siročad; obiteljski doplatak.
Davanja stječu stanovnici ili državljani s prebivalištem u određenom trajanju i uz neke druge uvjeta. Financira se ih općih prihoda/državnog proračuna.. On je upravilu radno nevezani i nedoprinosni sustav.
4. SUSTAV SOCIJALNE SKRBI
Uređen u gotovo svakoj zemlji bez obzira na stupanj gospodarskog ravztika. Od tog se sustava razmatra zaštićena osoba, socijalna potreba, davanja, način financiranja i upravljanje.
Našim je Ustavom određena osnova sustavu socijalne skrbi: Slabim, nemoćnim i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad i nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. Prema Zakonu o soc. skrbi, skrb se osigurava ugroženim, nemoćnim i drugim osobama te obitelji.
Te su osobe obuhvaće jer ne rade i ne uplaćuju doprinose /to je razlika od osiguranika/
Davanja se sastoje u novcu i naravi. Davanje se moraju osigurati, bez obzira na oblik, osnovne živ. potrebe....Prema ZOSS davanje se sastoje od pomoći za uzdržavanje, za podmirenje troškova stanovanja, doplatka za pomoć i njegu, pružanja savjetovanja...ona se dodjeljuju zaštićenim osobama ako si ne mogu
sami pomoći...
Sustav se financira iz općih sredstava (poreza) Kod nas, sredstava osigurava javna vlast iz državnog proračuna. Upravlja onaj tko ga financira. Kod nas, nadzor vrši ministarstvo, a upravljaju CSS, dom soc. skrbi i centar za pomoć i njegu.
Teorija dijeli soc. sustave na;
a) OPĆI SUSTAV S JAMSTVOM ŽIVOTNOG MINIMUMA – davanje se određuju s obzirom na prosječnu potrebu, ali se vodi računa o prihodu, životnom standardu ili pojedinačnoj potrebi subjekta. To je sustav javne pomoći
b) POSEBAN SUSTAV SOCIJALNE SKRBI – zaštita situacija određenih posebnim potrebama, javna vlast ima ulogu dopunske podrške.
Davanja su neposredno ostvarivo subjektivno pravo potrebite osobe. Ono je rezultat dužnosti države jer je soc. djelatnost od općeg i javnog interesa.
Taj sustav je nevezani i nedoprinosni sustav utemeljen na načelu solidarnosti. Omogućuje javnoj vlasti da davanja usmjeri osobama s niskim prihodima i tako isključi veći stupanj siromaštva.
Neki u posebna sustav ubrajaju sustav imovinske procjene – utvrđuje se ima li molitelj pravo na davanja.
5. SOCIJALNI SUSTAV ODŠTETE
U većoj je primjeni u industrijskim razvijenim zemljame EU kontinenta. Karakteristična je odšteta države za štetu za koje je neposredno odgovorna. Utemeljen ja na nacionalnoj solidarnosti prema pojedinoj osobi koja je pretprjela štetu zbog krivnje kolektiviteta. To je atipičan socijalni sustav jer je osnovan na atipičnim osiguranim slučajevima. Nadahnut je visokom moralnom odgovornošću.


SOCIJALNI SUSTAVI I REFORMA U RH

SUSTAVI SOCIJALNOG OSIGURANJA

1. SUSTAV MIROVINSKOG OSIGURANJA – obuhvaćeni su: starost, invalidnost i smrt. Sustav je uređen ZMO-u, iznosi se obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti
POKRIĆE: osobe uposlene u industriji, trgovini ili uslugama, javni službenici i naučnici, samouposleni radnici u poljoprivredi i izvan poljoprivrede.
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: a) osigurana osoba – uposlenik 10.75% zarade, samoupoleni 21,5% b) poslodavac: 10,75% platne liste, c) vlada: pokriva trošak ili dio ako je potrebno. Ti su % promijenjeni, tako da se plaćaju doprinosi po ukupnoj stopi od 15% zarade (na temelju generacije solidarnosti) te 5% (obvezne individualne kapitalizirane štednje)
UVJETI STJECANJA: starosna – 65/60 godina te 15 staža; prijevremena 60/55 godina života i 35/30 staža
STAROSNA: najmanje 35% (muški) ili 40%(žene) prosječnih zarada za cijelo razdoblje osiguranja. Prijevremena – postupno se smanjuje se za određeni % za svaku godinu ranijeg umirovljenja. Određena je najniža i najviša mirovina te osnovna mirovina.
Uređena su invalidska davanja (invalidska mirovina). Mirovine se automatski usklađuju s promjenama u prosječnim plaćama. Ono se danas i usklađuju s životnim troškovima.
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Ministarstvo rada i socijalne skrbi (opći nadzor) te HZMO
2. SUSTAV ZDRAVSTENOG OSIGURANJA – pokriva bolesti i materinstvo, uređeni su ZZO. Uz sustav osnovnog , postoji i dopunsko (dobrovoljno) zdrav. osiguranje
POKRIĆE: uposlene osobe, javni službenici, samouposleni, umirovljenici
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: a) osigurana osoba – 9% zarada, poljoprivrednici 11%, samoupoleni 18%; b) poslodavac: 9% platne liste, c) vlada – doprinosi iz proračuna. Došlo je do promjena u stopama doprinosa – za osnovno 15%, u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti 0,5%
UVJETI STJECANJA: novčana davanja i zdravstvene usluge – ne zahtijeva se minimalno razdoblje osiguranja
ZDRAVSTVENA I MATERINSKA DAVANJA: zdravstvena naknada (nema fiksnog iznosa) materinsko davanje – određen je najniži i najviši iznos
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Ministarstvo zdravstva (opći nadzor) te HZZO
3. OSIGURANJE OZLJEDE NA RADU – uspostavljen poseban sustav za ozljedu na radu i profesionalnu bolest. Davanja su uređena sustavom invalidskog i zdravstvenog osiguranja. U svim slučajevima davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti priznaju se pod povoljnijim uvjetima i višim iznosima nego davanja za druge osigurane slučajeve.
POKRIĆE: osigurane osobo pokrivene sustavima za starost, invalidnost, smrt te bolest
FINANCIJSKA SREDSTAVA FONDOVA: doprinosi za starost, invalidnost, smrt i bolest
UVJETI STJECANJA: davanja za invalidnsot u slučaju ozljede na radu te profesionalne bolesti – nije potrebno razdoblje osiguranja
DAVANJA: a) novčano davanje za vrijeme bolovanja – 100% prethodne mjesečne plaće, isplaćuje se za određeno razdoblje. b) mirovina za trajnu invalidnost – određuje se u određenom % od prosječne plaće, neovisno o broju godina pokrivenog osiguranja.
4. SUSTAV ZAŠTITE ZA OSIGURANI SLUČAJ NEUPOSLENOSTI – uređen na poseban način. ZMO određeno je da neuposlene osobe obvezno osigurane pod uvjetima i trajanju utvrđenim propisima o zapošljavanju.
POKRIĆE: uposlene osobe
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: a) osigurana osoba – 0,85% zarada; b) poslodavac – 0,85% platne liste; c) vlada – periodične potpore. Vlada snosi potpun ili djelomičan trošak za posebne kategorije osoba. Zakonom o doprinosima za obvezna osiguranja ukupna je stopa 1, 70%
UVJETI STJECANJA: a) novčana naknada- 9 mj. neprekidnog uposlenja u posljednja 24 mj. b) mirovinsko – da je osoba ostvarila pravo na nov. naknadu i da ispunjava uvjet godina života za starosnu , najdulje 5 g prije stjecanja tog uvjet
NEUPOSLENIČKA DAVANJA: osiguranjem su obuhvaćena prava na novčanu naknadu, mirovinsko, zdravstveno i druga prava. Novčana naknada se utvrđuje u određenom mjesečnom iznosu u trajanju od 78-312 dana ovisno o trajanju uposlenja. Pravo na tu naknadu prestaje npr. otkazom zbog skrivljenog ponašanja
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Ministarstvo rada i socijalne skrbi (opći nadzor) te ZZZ
5. SUSTAV ZAŠTITE OD OBITELJSKIH TERETA – uređen Zakonom o doplatku na djecu. Koristi se roditelj ili druga osoba radi uzdržavanja odgoja, izobrazbe djeteta. To je novčano primanje, stječe se ovisno o visini ukupnog dohotka članova kućanstva i drugih uvjeta. To je imovinska procjena . Riječ je o posebnom sustavu socijalne skrbi, a ne sustavu soc.osiguranja.
POKRIĆE: državljanin RH s neprekidnim prebivalištem, najmanje 3 g prije podnošenja zahtjeva + uvjeti određeni zakonom
FINANCIJSKA SREDSTVA FONDOVA: državni proračun
UVJETI STJECANJA: prihod ne smije prelaziti mjesečno 40% izračunate osnovice ostvaren u prethodnoj godini, i korisnik živi s djetetom
OBITELJSKA DAVANJA:visina dd ovisi o prihodu članova kućanstva – određen je najviši i najniži iznos. Godišnje se usklađuje prema troškovima života
UPRAVNA ORGANIZACIJA: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži te HZMO
REFORMA MIROVINSKOG SUSTAVA
ZMO je odredio jedinstveni sustav mirovinskog osiguranja u RH kojeg čine:
1. OBVEZNO MIROVINSKO OSIGURANJE NA TEMELJU GENERACIJSKE SOLIDARNOSTI ( I. stup – stari sustav, sustav javnog mirovinsko osiguranja)
2. OBVEZNO MIROVINSKO OSIGURANJE ZA STAROST NA TEMELJU INDIVIDUALNE KAPITALIZIRANE ŠTEDNJE ( II. stup – novi sustav, sustav obveznog privatnog mirovinskog osiguranja)
3. DOBROVOLJNO MIROVINSKO OSIGURANJE NA TEMELJU INDIVIDUALNE KAPITALIZIRANE ŠTEDNJE. (III. stup )
POKRIĆE: osiguranici koji su obvezno osigurani prema ZMO- u i koji su mlađi od 40 godina. Osiguranici koji imaju 40 ili više godina, a manje od 50 mogu se po svom izboru osigurati po starom ili novom mirovinskog sustava – ako se opredijele za novi, postaju članovi obveznog fonda
FINANCIJSKI IZVORI: doprinose plaćaju osiguranici, a za uposlenike i njihovi poslodavci. Stopa doprinosa za novi mirovinski sustav je 5% zarade.
UVJETI STJECANJA: visina mirovine ovisi i visini kapitaliziranih uplata doprinosa člana fonda i trajanju njezine isplate i određuje se na temelju načela uzajamnosti i načela određenih doprinosa, ugovorom o mirovini. ovisi o godinama života, vrsti mirovine, ukupnoj svoti kapitaliziranih uplata doprinosa člana fonda
MIROVINE: ugovor o mirovini mora sadržavati uz ostalo i znos mirovine i zajamčenih isplata.
Obvezni privatni mirovinski sustav – osiguranik je vlasnik kapitala na svom osobnom računu u mirovinskom fondu, njime upravlja trgovačko društvo po režimu privatnog prava. No, kako se za osiguranika mlađeg od 40 g. jedan i to veći dio doprinosa izdvaja za stari mirovinski sustav, a 5% tog doprinosa za novi mirovinski sustav, pa za to osiguranika vrijedi mješoviti mirovinski sustav. Njegova mirovina sastoji se od izračuna mirovine po starom i novom sustavu, te je rezulatat sjedinjenja javnog i privatnog režima. Novi sustav spada pod režim privatnog prava.
Cilj reforme je bio rasterećenje državnog proračuna zbog javnih izdataka te ulaganje kapitaliziranih novčanih sredstava u razvitak. Ali reforma je povećala izdatke države za pokriće 5% doprinosa za dospjele mirovine u I. stupu i nastali su veliki upravni izdaci za vođenje II. stupa. Uz to država redovito mjesečno subvencionira dio izdataka HZMO-a i izdatke za isplatu povlaštenih mirovina. Nastao je i problem niskih mirovina.
Privatni mirovinski fondovi imaju prednosti i nedostatke. U njima se akumuliraju velika financijska sredstva, no novi mirovinski sustav je sustav kapitalizacije koji je veoma osjetljiv na inflaciju/deprecijaciju novca. On ne sadržava elemente solidarnosti između radnika. Taj sustav je uključen u opću solidarnost društva koja se sastoji u državnom jamstvu isplate visine ugovorene mirovine. Ima složenu UO.
DAVANJA, FINANCIRANJE I ORGANIZACIJA JAVNIH SOCIJALNIH SUSTAVA
OBLICI SOCIJALNIH DAVANJA I USLUGA
- mogu biti u novcu i naravi, sve usluge su u naravi
NOVČANIM DAVANJIMA smatraju se ona kojima se odvaja prihod od rada, prihod od općih sredstava ili dodatak prihodu. Korisnik njima može slobodno raspolagati (ne vrijedi na naturalna davanja)
SOCIJALNA DAVANJA – u naravi jesu dobra ili usluge, npr. zdravstvena zaštita. Karakteristika je naturalnih davanja u tome što korisnik ima ograničeni utjecaj na način njihova trošenja.
DAVANJA ZA OSIGURANI SLUČAJ NEUPOSLENOSTI – mogu biti u novcu ili naravi ( npr. usluge posredovanja rada, profesionalno usmjeravanja....)
RAZINA I SVRHA SOCIJALNIH DAVANJA I USLUGA
Ovise o doprinosima i o određenim razdobljima te potrebama. U doprinosnim sustavima, davanja se određuju, pored ostalog u odnosu prema doprinosima. Kod nedoprinosnih sustava, visina davanje ne ovisi o doprinosima, jer su oni isključeni. Uvjet je npr. određenog razdoblje stanovanja u nekoj zemlji.
Razlikuju se davanja i usluge kojima se pruža najniža razina zaštite od onih kojima je cilj zaštita životnog standarda i dopunska zaštita.
a) olbici najniže zaštite određeni su u gotovo svim zemljama, ali postoje razlike u načinima određivanja tih iznoda. Takva zaštita može biti dio ili samo institut pojedinog socijalnog sustava ili pak sustav u cjelini jamči najnižu razinu zaštite – životni minumum.Prvonavedenu zaštitu pruža sustav socijalnog osiguranja, a drugu sustav socijalne skrbi. Kad određeni rizici nisu pokriveni soc. osiguranjem nego općim soc. sustavom, ti sustavu jamče samo najnižu zaštitu. Protivno soc. osiguranju, opći soc. sustavi pokrivaju cijelo stanovništvo ili državljane dotične zemlje za određene osigurane slučajeve.
b) zaštitu stnadarda života i dodatnu zaštitu predviđaju sustavi (često soc. osiguranja) Ono može biti sredstvo i način zaštite životnog standarda. Kod nas, je uvedena dodatna zaštita kroz obvezno privatno mirovinsko osiguranje.

FINANCIRANJE SOCIJALNIH SUSTAVA
cilj je stvaranje novčanih i drugih sredstava potrebnih za organiziranje i funkcioniranje socijalnih sustava. Potrebno je stvoriti materijalnu osnovu, utemeljiti fond s velikom akumulacijom sredstava da bi se mogle u svakom trenutku ispunjavati obveze prema osiguranicima. Financiranje se obavlja kroz određene modele.

OSNOVNI SUSTAVI FINANCIRANJA
Oni se uspostavljaju s obzirom na troškove i terete financiranje te oblike socijalnih sustava

1. prihodovno vezani i prihodovno nevezani sustavi - ako su troškovi prihodovno nevezani, kaže se da određena davanja plativa su neovisno o prijašnjim i sadašnjim prihodima osiguranika. Prihodovno vezana davanja odnose se na prijašnji ili sadašnji prihod osiguranika.
- između dva navedena sustava postoje razlike s obzirom na oblike nametnutih tereta financiranja: doprinosa i poreza – obveza plaćanja doprinosa uključuje stjecanje neposredno ostvarivog subjektivnog prava. Visina doprinosa može biti određena s obzirom na oblik rizika. Taj oblik doprinosa ima obilježje premije i može se naći u sustavima privatnog osiguranja. Pravo značenje doprinosa je prihodovno vezani doprinos.
2. financiranje ovisi o oblicima socijalnih sustava:
- SUSTAV OSIGURANJA – privatni sustav; djelomično uključen u sustav socijanog osiguranja.
karakterizira ga ekvivalentan omjer između iznosa prije uplaćenih premija i sadržaja davanja. To je premijski sustav (premije se uplaćuje za isplatu davanja u času nastanka osiguranog rizika) Riječ je o međuvremenskoj preraspodijeli prihoda kojim se nastoji ex ante osigurati osiguranike
- SUSTAV POREZNOG USTUPA – raspoređuju se odbitci na pojedina razdoblja te davanja. Isplata
davanja redovito je uređena prema rizicima koji stvaraju potrebe, dok je financiranje osnovano na
drugom kriteriju npr. poreznog sposobnosti..Stvarna potreba i visina iznosa neovisni su jedno o
drugome. Obavlja se međusobna preraspodjela dohotka koja se provodi putem osiguranja rizika
pokrivenog u određenom vremenu.. Ciljana na ex ante i usmjerena na pokriće rizika koji stvaraju
potrebe,
- SOCIJALNO OSIGURANJE - kombinirani sustav koji se sastoji od elemenata sustava osiguranja
poreznog usupta. Osnovan na sustavu osiguranja ali istodobno nastoji pridonijeti interpersonalnoj preraspodjeli prihoda među ljudima. Soc.komponenta sastoji se u uspostavi soc. ravnoteže putem preraspodjele, što se postiže načelom solidarnosti.
FINANCIRANJE SOCIJALNOG OSIGURANJA – OPĆENITO
financijska sredstva fonda socijalnog osiguranja stvaraju se uglavnom doprinosima. Uz to i kamatama na doprinose, novčanim kaznama u slučaju neuplate doprinosa...
SUSTAV KAPITALIZACIJE I SUSTAV RAZDIOBE U SOCIJALNOM OSIGURANJU
- to su glavni financijski sustavi socijalnog osiguranja
Sustav kapitalizacije – doprinosi se pretvaraju u kapital (kapitaliziraju se i kamate). Kad osiguranik stekne pravo na mirovinu, osiguravatelj mu isplaćuje miroviu u mjesečnim obrocima iz kapitaliziranih sredstava.
PREDNOSTI: omogućuje akumulaciju kamata, što pridonosi rentabilnosti sustava. Svakom osiguraniku se osigurava određena sigurnost. On raspolaže svojom zalihom koja je izložena nesigurnosti u riziku ali je potpuno pravno zaštićena.
NEDOSTATAK :zastarjela tehnika, ranjivost na novčanu devalorizaciju. ako novac gubi vrijednost, osiguranikova se davanja stvarno ne nalaze na istom stupnju kao davanja koja su mu isplaćivana za vrijeme aktivnog života.
Sustav zahtjeva duže razdoblje osiguranja.
Sustav razdiobe –dijeli trošak socijalnog osiguranja putem doprinosa između osiguranika. ...da bi ih se zaštitilo od posljedica deprecijacije... Ta tehnika pretpostavlja postojanje socijalne skupine čiji su okviri točno određeni i za koju se sustav obvezan. Članovi u svom aktivnom razdoblju uplaćuju doprinose koji se isplaćuju u obliku mirovinskih davanja.
PREDNOSTI: zaštita od novčane deprecijacije, davanju su usklađena s mogućnostima doprinostitelja ili su određena u funkciji prijašnjih doprinosa korisnika.
NEDOSTATAK.: fin. sredstava ovise o promjeni struktrue zainteresiranih grupa, pa se odnos može razvijati nepovoljno i povoljno.
Za taj sustav pretpostavlja se stabilnost. Ona može biti dovedena u opasnost zbog raznih događaja...npr. progresivno smanjenje skupine doprinositelja.


Opći mirovinski sustav, sustav socijalne skrbi i drugi slični sustavi ne financiraju se doprinosima, pa za njih ne vrijede ove dvije tehnike financiranja. Oni se financiraju iz općih sredstava. Iz tih se sredstava dijelom financira i socijalno osiguranje.
ORGANIZACIJA SOCIJALNIH SUSTAVA
Budući da socijalno osiguranje spada u javno pravo i oblik je javne službe, osnovne organizacije pravne okvire određuje država. Ona putem mjerodavnog ministarstva obavlja opći nadzor nad ustanovom soc. osiguranja. Kako se financira doprinosima radnika i poslodavaca, oni trebaju da organiziraju i upravljaju njima podredno s javnom vlasšću kad ga financijski podupire.U pravnotehničkom smislu upravlja posebna javna ustanova.
Opći mirovinski sustav, sustav socijalne skrbi i drugi opći socijalni sustavi financiraju se iz općih sredstava, uglavnom poreznih tj. iz državnog proračuna metodom poreznog ustupa.
Organizacija socijalnih sustava utemeljena na međudjelovanju tih sustava s radnim i gospodarskim sustavom Ta je organizacija kombinacija socijalnih te radnih i gospodarskih čimbenika. Stoga su socijalna politika i socijalni sustavi u osnovi državni, a nadopunjeni privatnim socijalnim sustavima.
Socijalnim sustavima upravljaju vladina ministarstva ili su pod njihovim općim nadzorom. Njima mogu upravljati i posebne ustanova određene zakonom – tim ustanovama upravljaju odbori.
ORGANIZACIJE SOCIJALNOG OSIGURANJA U NJEMAČKOJ ...vidi knjigu str. 291.
PRIVATNI SOCIJALNI SUSTAVI I SOCIJALNA ZAŠTITA DOBROVOLJNIH ORGANIZACIJA
Georg Zacher kaže da postoje dva konkurentna sustava. Privatno osiguranje može biti dobrovoljno i obvezno. Većina rizika pokrivenih socijalnim osiguranjem može biti predmetom zaštite dobrovoljnog privatnog osiguranja, iznimka je rizik neuposlenosti. Obvezno privatno osiguranje ima zadaću zamijeniti ili dopuniti sustav socijalnog osiguranja.
Veoma značajan element sadašnje reforme socijalnih sustav jest unošenje u njihov sadržaj određenih privatnih sastavnica i osnivanje novih oblika privatnog osiguranja. Teorija postavlja: javni socijalni sustav je osnovni i glavni, s obzirom na privatni sustav (neki govore : privatni socijalni sustav ili privatni socijalni sustav socijalne sigurnosti ili privatni sustav socijalne zaštite te sustav dobrovoljnih organizacija ili sustav trećeg sektora.)
PRIVATNI SUSTAVI su neformalini i predviđaju dodatna davanja , osobito zdravstvenu skrb i mirovine. Oni dopunjuju zakonski sustav, isključuje slabo plaćene i povremene radnike
JAVNI SUSTAVI uređeni su javnim pravom i zaštićuju osobe pogođene osiguranim rizikom i socijalnom potrebom
KOLEKTIVNO I SUPSIDIJARNO NAČELO
Kolektivno – država je odgovorna za funkcioniranje tog sektora ili posebno po komu se socijalna davanja zadaća države. Naglašeno u socijalističko poretku. Naš Ustav propisuje da se pravo na soc. sigurnost i soc. osiguranje uređuje zakonom ili kolektivnim ugovorom.
Supsidijarno - država treba intervenirati u onim slučajevima u kojima samoregulacija putem tržišnih ili drugih mehanizama nije moguća ili kad je vjerojatno da nešto vodi velikim i neprihvatljivim socijalnim posljedicama. Svaki pojedinac je odgovoran za svoju zaštitu do određenog opsega. To načelo povlači za sobom reorganizaciju socijalnog sektora.
PRIVATNI OBLICI ZAŠTITE
Socijalna zaštita nije nipošto isključiva zadać socijalnog prava. Ona je uređena na privatnom sektoru odredbama o udruživanju po GP/OP. Veliki doprinos socijalnoj zaštiti učinjen je s osiguranjem od odgovornosti za treću osobu po privatnom pravu i posebno s uspostavom obvezno osiguranja koji to osiguranje dopunjuje (npr. vozila)
PRIVATNA MIROVINA
...ODABIR SUSTAVA – uređeno u zapadnoeuropskim zemljama...radi stabilnosti prava radnika i očuvanja određenih iznosa mirovina. U nas je ZMO-om uveden sustav dobrovoljnog privatnog miro. osiguranja koje uključuje privatne mirovine
...SUSTAVI FINANCIRANJA
a) sustav definiranog davanja – mirovine se određuju prema zaradi
b) sustav definiranih doprinosa – mirovine se stavljaju u odnos s doprinsima uplaćenim u fond u uposlenikovu korist
SOCIJALNA ZAŠTITA DOBROVOLJNIH ORGANIZACIJA
One su neovisne od države u pogledu načela rada. Riječ je o socijalnoj zaštiti koja se nalazi između države i privatnika odnosno tržišta. Na Zapadu imaju ulogu u zbrinjavanju određenih zdravstvenih i socijalnih usluga. One su od posebno interesa za socijalnu skrb, ali ne i za mirovinsko osiguranje. Ustavom RH određeno je da se ne može zabraniti primanje humanitarne pomoći iz inozemstva.
Te organizacije imaju brojne prednosti pred monolitnom javnom službom – daju izbor i različitost te se međusobno natječu i poduzimaju inicijative u razvitku novih oblika zaštite. Ali imaju i nedostatke – ne mogu osigurati jednaki pristup svim socijalnim grupama na davanja i usluge zbog nedostatka financijskih sredstava, a i socijalna zaštita može biti ograničena samo na sljedbenike.Javne vlasti nastoje pojačati utjecaj na tim organizacijama jer ih subvencioniraju.


IZVORI RADNOG PRAVA
U teoriji se izvori dijele na: izvore stvaranja prava ili stvarni fakti, i izvore spoznaje ili pravni akti.
Pod PRAVNIM IZVORIMA razumijevaju se svi faktori koji stvaraju pravo i svi oblici preko kojih dobivamo spoznaju prava. Elementi su pojma pravnog izvora stvarni fakt i pravni akt
Smatra se da STVARNI FAKT pripada dinamici prava koja vodi odnosu norma-fakt i otvara mogućnost stvaranju druge norme kojim pravni izvor nastaje na drugi način i u drugom obliku. Stvarni fakst podudara se sa svojim konkretnim životom, pripada tipičnom iskustvu...on djeluje i podudara se s realnim životom pojedinca i zajednice.... U nekim situacijama ima obilježje formalnog akta.
PRAVNI AKT(normativni akt) formalan je element pravnog izvora. Sastoji se od učvršćene i postojane normativne formulacije. Taj formalizirani oblik u pravnom poretku nalazi se na različitim stupnjevima. Smatra se da taj element nije ni u kakvom odnosu sa stvaralačkim procesima
Njih povezuje zajednička materijalna osnova – kod stvarnog fakta je to čista stvarnost, a pravni akt je povezan sa stvarnošću jer je prihvaća i uređuje i postaje njegova pokretačka snaga.
Neki pak stvarne fakte ne svrstavaju u pravne izvore, već kažu da su to jedino pravni akti jer čine pozitivno pravo čije norme uređuju i sastoje se od vremenske, prostorne i načinske sastavnice.
Elementi pravnog akata kao formalnog izvora su: donositelj izvora, način uređenja i oblik ( te način ostvarivanja PP --------------- donositelj----------narav pravne norme------pravna snaga
Od formalnih izvora razlikujemo materijalne – oni djeluju snagom argumenta i izvanpravne su naravi, nemaju određenog donositelja
DOMAĆI IZVORI: ustavna načela, zakoni, kolektivne konvencije i kolektivni ugovori, ugovori poduzeća, jurisdikcija i običaji. Dijele se na državne i profesionalne.
MEĐUNARODNI IZVORI: izvori s međ. dimenzijom, međ. izvori ; izvori europskog nekomunitarnog prava te izvori europskog komunitarnog prava.
DRŽAVNI PRAVNI IZVORI
- mogu biti cijeli zakon ili drugi propis ili pojedine odredbe
A) USTAVNA NAČELA
Naš Ustav sadržava nekoliko ustavnih načela o radu:
- pravo na rad i sloboda rada
- pravo na udruživanje radnika i poslodavaca
- pravo na štrajk
B) ZAKONIK O RADU
Zakonim može biti propis ili zbirka zakona i drugih propisa iz jedne ili svih pravnih grana. Ona je uspostavljen, usklađen i načelno sveobuhvatan propis ili zbirka propisa. Jedan je od oblika kodifikacije propisa. Može biti službeni i neslužbeni.
U mnogim zemljama ima oblik propisa, sastoji se od svih glavnih sadržaja materije radnog prava. RH ga nema!!!
Zakonik kao zbirka zakona i drugih propisa druga je vrsta zakonika i kao takav može biti službeni i neslužbeni.
Oni su cjeloviti izvori radnog prava – odredbe imaju prisilni učinak, jamči se zaštita
Sve se više donose zakoni o radu ili što je rjeđe pod drugim nazivom, a manje zakoni o radnim odnosima. Prvima se uređuju pitanja koje ne ulaze u neposredan sadržaj radnog odnosa. Predmet zakona o radu je širi od zakona o radnim odnosima. Oboje su opći i osnovni izvori radnog prava.
Naš Zakon o radu ima 27 poglavlja, koja nisu povezana određenim cjelinama i zato nema osnovnu strukturu i potrebnu sustavnost. U posebno radno zakonodavstvo ubrajamo Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, Zakon o zapošljavanju stranaca, Zakon o državnom inspektoratu, Zakon o blagdanima....Zakon o zaštiti na radu.
C) PODZAKONSKI PROPISI
Sastoje se od uredaba, pravilnika, naputaka, naredbi, odluka....Neke isključivo donosi Vlada, druge Vlada i ministarstva te druga upravna tijela i organizacije na državnoj, područnoj i mjesnoj razini. Dijele se na propise vlade i državnih upravnih tijela ili organizacija. Njima se provode zakoni – kod provedbe zakona djelokrug je vlade širi od ministarstva. Prema našem Ustavu, Vlada donosi uredbe za provedbu zakona.... U nas zakonodavna praksa pokazuje da se materija radnog prava uređuje zakonima što je uzrok čestog mijenjanja zakona. Veoma se rijetko koriste uredbe.
Oni su značajni izvor prava kada im je namijenjena uloga čisto provedbenih propisa
PRAVNI STANDARDI I SUDSKA PRAKSA
PRAVNI STANDARD POGODNOSTI
Općenito, PRAVNI STANDARD sadržava opće kriterije prosječnog ponašanja pojedinca i kolektiviteta. Razlikuje se od pravne norme po tome što se sadržava precizna rješenja o određenom činjeničnom stanju. U pravne standarde ubrajamo standar bonae fidei, standard pažljivosti, standard razumnog postupanja, poštenja, pravednosti... U radnom pravu je ključan STANDARD POGODNOSTI ( u korist radnika)

Smatra se da standard pogodnosti znači to da treba postupati u njegovu koristu u fazi donošenja, tumačenja i primjene zakona te da ujedno označuje odnose između izvora različitog stupnja. Drugi drže da ima funkciju kriterija za određivanje hijerarhije pravnih izvora. Svrha mu je da viši pravni izvor zamijeni nižim ako je ovaj povoljniji za radnika. Zamjena nije dopuštena ako je viši izvor apsolutno inderogabilan.
U sferi tumačenja zakona, ugovora i dr. ne upotrebljava se standard pogodnosti nego standard pogodne dvojbenosti koji se tumači u korist radnika – to znači da u slučaju dvojbe, valja odlučiti u korist radnika. Standard pogodne dvojbenosti spada u sferu tumačenja radnog prava, a ne sferu hijerarhije izvora tog prava.
ODLUKE USTAVNOG SUDA vidi knjigu str. 481.
SUDSKA PRAKSA REDOVNIH I RADNIH SUDOVA
- je djelatnost donošenja sudskih odluka o konkretnim radnim sporovima. Neki ubrajaju i pravna shvaćanja viših sudova. Ona jesu rezultat sudske prakse, s time da su na drukčiji način donesena i oblikovana, mogu se smatrati posebnim dijelom sudske prakse.
- mnogi se sporovi rješavaju izvan sudske prakse.
- pravno shvaćanje na sjednici sudskog odjela Vrhovnog suda i Upravnog suda obvezno je za sve vijeća. Ono je dakle izvor radnog prava kada ta vijeća odlučuju u radnim sporovima. Njihov je učinak širi jer niži sudovi neće postupiti protivno tim shvaćanjima ako žele da njihove presude ne ukinu viši sudovi.
- pravna shvaćanje su izvori radnog prava, ali se ne smatraju pravom sudskom praksom!!!
- ima ulogu u stvaranju prava ( u većini zemalja nije neposredni izvor radnog prava)
- ZA: tumači se zakon kako bi se prilagodio konkretnom slučaju, sudska praksa ide dalje i traži opće norme i formulacije
- PROTIV: pravna nesigurnost
- ne smatra se formalnim i izravnim obveznim pravnim izvorom – sud svojim odlukama osigurava da se tumačenje i primjena zakona poštuje. Ona je činjenični pravni izvor i sudjeluju u stvaranju radnog prava.
PRECEDENTNA SUDSKA ODLUKA
Donose sudovi u radnim i drugim sporovima u anglosaskom pravnom sustavu. Donose se u konkretnom slučaju i ona obvezuje sud koji ju je donio kao i sudove istog i nižeg stupnja da u jednakim budućim slučajevima donese istovjetnu odluku.Ima snagu i pravni učinak propisa - budući da se radnim zakonodavstvom može mijenjati odluka u slučaju sukoba prednost ima zakon. Jedna sudska odluka stvara precedens, a više njih precedentno pravo.Ona neposredno i samostalno ili na temelju tumačenja zakona pretvara sporne slučajeve u PP i tako stvara živo radno pravo. Nedostatci su što ne postoji jamstvo ispravnosti svake odluke zbog različitih kvaliteta sudaca i sudova pa uzrokuje pravnu nesigurnost, a i zahtijeva se temeljno poznavanje precedentnih sudskih odluka i zakona.
POMIRBENI SPORAZUM I ARBITRAŽNA ODLUKA
Ako postoji prijetnja kolektivnim radnim sporom ili je u tijeku takav spor, stranke mogu taj spor riješiti pomirbenim sporazumom, odlukom arbitraže ili na drugi sličan način.
Prema našem ZOR-u za slaučaj spora koji bi mogao dovesti do štrajka ili druge kolektivne akcije mora se provesti postupak mirenja ako se stranke spora nisu dogovorile da ga na drugi način mirno riješe. Ako kolektivni ugovor sadržava PP o radnim uvjetima s učinkom prema trećima, pomirbeni je sporazum pravni izvor. Takav učinak ima nesporno proširena primjena kolektivnog ugovora. ZOR: ako se radi o sporu o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, arbitražna odluka ima pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora. Sklopljeni se kolektivni ugovor može proširiti pod određenim uvjetima, na druga poduzeća, djelatnosti ili dijelove djelatnosti pomirbenim sporazumom ili arbitražnom odlukom. Pravni se učinak ostvaruje nakon što se obave formalnosti deponiranja sprazuma i odluke departmanu ovlaštenom za rad i uredu. Taj sporazum i odluka imaju normativni učinak ako takav učinak ima kolektivni ugovor. Učinak im je jednaka i izjednačeni su s učinkom kolektivnog ugovora tako da među njima kao pravnim izvorima ne postoji hijerarhijski odnos. No ako je arbitražna odluka u sukobu s kolektivnim ugovorom ili nekim njegovim odredbama tada ona mijenja kolektivni ugovor ili se smatra da je s njime u suglasju. Ona je normativni akt kolektivnog uređenja radnih uvjeta u arbitražnoj formi. Obično se arbitražne odluke donose na određeno, rjeđe na neodređeno i redovito imaju učinak kolektivnog ugovora. Po učinku su izjednačena s ugovorom. Rješavanje kolektivnih sporova osobito interesnih sve više prestaje biti podređeno zakonu.
TUMAČENJE PRAVNIH PRAVILA
U pravilu, PN se tumači prilikom primjena.
FORMALNA TUMAČENJA – ona su službena tumačenja i sastoje se od tri oblika:
a) autentičnog – tijela koja donose propise ili druge normativne akte ovlaštena su ih tumačiti. Pretpostavlja se da ih jedino ta tijela mogu vjerodostojno tumačiti. Mogu ovlastiti drugo tijelo da u njihovo ime donese autentično tumačenje. Autentično tumačenje smatra se dijelom donesenog PP ili drugog normativnog akta. Ne stvara novo pravno pravilo. Dobiva snagu propisa koji se tumači i nedvojbeno je pravni izbor jer ima obvezni učinak erga omnes. Djeluje retroaktivno jer se smatra dijelom zakona ili propisa od samog početka.
b) sudskog – obuhvaća i pravna shvaćanja sudova, dijeli sudbinu pravnih izvora koju imaju sudske odluke i praksa te precedentna sudska odluka.
c) upravnog – kroz smjernice, okružnice i unutarnje upute. Mogu se odnositi na tumačenje ili mogu imati značenje općeg UA tj. unutarnjeg pravnog izvora u tijelima i organizacijama izvršne i upravne vlasti. Kod nas čelnici tijela odnose unutarnje upute u cilju poboljšanja djelatnosti. Upućuju se službenicima sa svrhom da se poboljša rad i djelatnost...nerijetko uključuju zloupotrebu ovlasti.
NEFORMALNA TUMAČENJA - stručna i znanstvena tumačenja u svezi s primjenom i proučavanjam propsia, ugovora te pojedinih odredbi. Obavljaju ih pojedinci i kolektiviteti za vlastitu ili tuđu upotrebu. Riječ je o neslužbenim tumačenjima:
a) znanstveno – vezuje se uz reformu pravnog sustava i uz situacije u kojima je potrebno pozivati se na namjeru zakonodavca. Znanost tumači pravna pravila i predlaže bolje rješenje s ciljem da buduća pravna situacija bude još bliža i prikladnija stvarnosti.
b) jezična – obuhvaća se leksička, sintaksna i misaona struktura konkretne pravne norme. Analizom smisla svake riječi otkriva se sadržaj pravnih termina. Postaje sve složenije zbog nedostatnosti prikladnih riječi.
c) logično – izgrađeno na logici shvaćenoj kao znanost o elementarnim načelima i oblicima pravilnog mišljenja. Pomaže da sadržaj pravnog pravila bude logično protumačen. Iz opće logike razvila se pravna logika s vlastitim načelima. Logičnim se tumačenjem mogu postojeća pravila općeg ugovornog prava proširiti ako nije drukčije propisano na radne ugovore.
d) sustavno – nastoji se utvrditi sadržaj norme ovisno o mjestu koje ona zauzima u zakonu o radu. Povezano je s pravnim sustavom i utvrđuje povezanost norme koje se tumači s drugim normama
e) povijesno – spoznaja na kakvoj je povijesnog osnovi bilo donijeti i kakvi su povijesni, politički i drugi čimbenici omogućili njegovo oblikovanje. Postojeće pravne norme valja proučiti materijal mjerodavnih tijela. Tumačenje postaje vjerodostojnije i može pridonijeti jednoobraznom tumačenju i primjeni prava.
f) razvojno (evolutivno) - temelji se na spoznaji da sadržaj koji uređuje norma u neprekidnom dijalektičkom kretanju i da se to mora uzeti u obzir prilikom tumačenja. Sastoji se u tumačenju odnosa između statičnosti norme i dinamične stvarnosti, te se pokušava uskladiti sadržaj i svrha prije donijete norme s nastalim stvarnim promjenama. Upotrebljava se s ozbirom na ustavna načela.
g) svrsishodno ili svrhovito(teološko) - tumači se pravna norma s obzirom na smisao odredbe i svrhu koja se želi postići. Ponovno se procjenjuje svrha pravne norme u radnom pravu i to tako da pridonosi većoj zaštiti i sigurnosti radnika i razvitka njegove osobnosti. Produbljuje se smisao pravne norme
h) restriktivno – logičnim tumačenjem norma sužava njezin opseg odnosno pravni učinak
i) ekstenzivno – proširuje se učinak tako da obuhvaća slučajeve koji nisu izričito spomenuti u tekstu norme, ali se logično može uzeti da ih je zakonodavac imao u vidu. Ovdje sudovi posežu za razlozima, svrhama, ciljevima normi te tako popunjavaju pravne praznine.
j) analogija – posebna metoda tumačenja pravne norme, ona je sredstvo nadopune i stvaranja noreme. Može biti izričito dopušteno zakonom u slučaju nepostojanja zakonske ili ugovorne odredbe. U radnom pravu, u nekim situacijama je dopuštena, a u drugim zabranjena. Zabranjena je ako omogućuje uspotavu nove teže povrede radne discipline koja nije predviđena zakonom ili kolektivnim ugovorom.
NEFORMALNA TUMAČENJA izravno ili neizravno sudjeluju u stvaranju radnog prava. Ona su neizravni pomoćni izvori radnog prava. Sastoje se u stručnom i znanstvenom mišljenju, objašnjenju, uputi, savjeti te nemaju obvezujući pravni učinak.
PROFESIONALNI PRAVNI IZVORI
To su specifični izvori radnog prava. Stvaraju pravna pravila u okviru profesije, struke, poduzeća, djelatnosti ili određenog užeg ili šireg teritorija preko privatne normativne autonomije. U njih se ubrajaju:
1. KOLEKTIVNI UGOVOR
Oni su glavni izvori, najvećim dijelom su nacionalni, mnogo rjeđe međunarodni.
NORMATIVNI I OBVEZNI UČINAK – Prema ZOR-u kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su ga sklopile, a može sadržavati i pravna pravila kojim se uređuje radni odnosi, pitanja zaposleničkog vijeća, socijalnog osiguranja i druga pitanja u području radnih odnosa. Ona stvara obvezni učinak među samim strankama koje su ga sklopile, a može imati normativni učinak preko pravnih pravila kojima stranke mogu urediti radne odnose i druga pitanja. Riječ je o fakulatativnom normativnom učinku, jer njegov nastanak ovisi o volji stranaka kolektivnog ugovora. To nije karakteristika kolektivnog ugovora prava kontinentalne Europe.
Obično iz same definicije kolektivnog ugovora proizlazi njegov normativni učinak. One se stvara samo obveze nego je i izvor pravila. Normativni učinak osobito je nazočan u odnosu na pojedinačni radni ugovor. Stranke kolektivnog ugovora mogu se dogovoriti koje će odredbe biti prisilne ili neprisilne.
Obvezni učinak kolektivnog ugovora odnosi se na stranke potpisnice i na one na koje se eventualno proširi. Ovdje je značajan normativan učinak. On se može odnositi samo na članove organizacija poslodavaca i radnika koje su ga sklopile i druga mogućnost, na nečlanove. Našim je ZOR-om određeno da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile odnosno koje su mu pristupile te članove udruga koja ja sklopila kolektivni ugovor odnosno koja mu je pristupila. Sa stajališta normativnog učinka, obvezuje sve članove sindikata i poslodavčkih udruga.
Opseg normativnog učinka postaje veći proširenjem sklopljnog kolektivnog ugovora na profesiju, djelatnost, na radnike u određenom poduzeću. Naš ZOR propisuje institut proširenja kolektivnog ugovora. Javni interes, prijedlog jedne od stranaka kolektivnog ugovora i traženje mišljenja sindikata ili udruge poslodavaca odnosno predstavnika poslodavaca na koje se namjerava proširiti taj ugovor, uvjeti su za njegovo proširenje. Za proširenje je dovoljan prijedlog samo jedne, a ne obje stranke kolektivnog ugovora.
TEORIJE O PRAVNOJ NARAVI KOLEKTIVNOG UGOVORA
a) Teorija inkorporacije – razvijena u većini anglosaskih zemalja, osobito u VB, kolektivni ugovor ne djeluje normativno na pojedinačni radni ugovora ako ga stranke tog ugovora ne prihvate. On nema normativni učinak ako strane njegov sadržaj ne inkorporiraju u vlastiti pojedinačni radni ugovor. Inkorporacija se provodi u VB na tri načina: izričitom suglasnošću, običajem , posredno uključenje. Svrha je teorije osigurati određenu stabilnost pogodnostima koje proizlaze iz kolektivnog ugovora. Ta teorija protivi se: britanskoj klasičnoj teoriji zastupanja utemeljenoj na zastupanju prava i interesa pojedinca u kolektivu, smatra se da se sindikat kao stranka ugovornica ne smatra zastupnikom, što je nespojivo ako se kaže da se kolektivni ugovor primjenjuje na sve stranke; oni koji su bili sposobni ugovorati u vrijeme kad je zastupnik sklopio ugovor mogu kasnije odobriti radnje zastupnika.
b) Dualistička teorija – ona nastoji dokazati normativni učinak kolektivnog ugovora pomoću posebno mehanizma zastupanja. Postoje dvije varijante mišljenja: 1. smatra se da kolektivnim mandatom organizacije poslodavaca i radnika, stipulirajući kolektivne ugovore, obavljaju ugovornu autonomiju udruženih članova i ostvaruju njihove zajedničke interese. Teorija o mandatu ne isključuje od pogodnosti iz kolektivnog ugovora treće. 2. kolektivni ugovor je ugovor koji stvara obveze za stranke potpisnice, i propis koji stvara pravna pravila koja se nameću svima unutar područja primjene. Kolektivni ugovor ima pravi normativni učinak koji ne isključuje obvezni. Njegova se pravna pravila primjenjuju na pojedinačne radne ugovore koji su u dosegu kolektivnog izvora. Stranke koje imaju pravo biti subjekti kolektivnog ugovora imaju ovlast nametnuti pravila svima onima koji se nalaze u području primjene ugovora. Ta normativna ovlast priznata je posebno sindikatima radnika i njihovim zastupnicima.
2. UGOVORNI IZVORI
Ugovori koji su različiti od kolektivnog ugovora. Ovdje se ubrajaju: radni sporazum, ugovor o radu, ugovor o suradnji i solidarni ugovor te standardni radni ugovor.
a) RADNI SPORAZUM – vezan uz sudjelovanje radnika i predstavnika radnika u poduzeću.Našim ZOR-om propisano je da radničko vijeće može s poslodavcem sklopiti pisani sporazum koji može sadržavati pravna pravila kojim se uređuju pitanja iz radnog odnosa., npr. radno vrijeme, plaća za vrijeme godišnjeg... Da je radni sporazum pravni zbor proizlazi iz odredbe kojom se određuje da se primjenjuje neposredno i obvezno na sve radnike zaposlene kod poslodavca koji je sklopo taj sporazum . On ima automatski normativni učinak na sve radnika na koje se sporazum odnosi. Istim je Zakonomo određeno da se radnim sporazumom ne smiju urediti pitanja plaće, trajanja radnog vremena te druga pitanja koja se uređuju kolektivnim ugovorom osim ako stranke toga ugovora na to ne ovlaste stranke radnog sporazuma.
b) UGOVOR O RADU - sporno je u teoriji je li taj ugovor pravni izvor. Prema jednom mišljenju radnim se ugovorom posloprimac obvezuje staviti na raspolaganje poslodavcu vlastitu radnu aktivnost, a ovaj se obvezuje plaćati posloprimcu nagradu. Ovdje se ugovor sastoji od osobne radne činidbe i naplatnosti. Prema drugom mišljenju radni ugovor nastaje kad se jedna osoba obveze raditi za račun i pod nadzorom druge osobe za plaću. Ovdje se sastoji od osobne činidbe rada, naplatnosti i podređenosti. Usporedbom građanskopravnih i radnopravnih definicija proizlazi da je razlika jedino u sastojku podređenosti radnog ugovora. U pravilu, prihvatljivija je definicija radnog prava koja uključuje tri bitna elementa.
Oni koji poriču radnom ugovoru svojstvo pravno izvora smatraju da izvorom mogu biti jedino opći i apstraktna pravila stvaraju normativne učinke za treće. Radni ugovor po njima stvara pojedinačna i konkretna prava i obveze te je izvor prava i obveze a ne pravnih pravila. Oni koji smatraju da je radni ugovor pravni izvor drže da je za pojam izvora bitno da uređuje radne uvjete i druge sadržaje koji nisu regulirani drugim izvorima i da uređuje to povoljnije za radnike od drugih izvora. Radnim se ugovorom stvara pojedinačno radno pravo. U tom smislu ima funkciju deregulacije državnog radnog prava.
c) SPORAZUM O SURADNJI I SOLIDARNI SPORAZUM – riječ je o novijim oblicima sporazuma u području radnog prava koji su se u većoj mjeri pojavili 80-ih godina. Sporazum o suradnji uspostavlja, ovisno o predmetu sporazuma dvostranu suradnju obično između organizacija poslodavaca i radnika. Također se uspostavlja trojna suradnja između vlade, te organizacije poslodavaca i radnika. Našim je ZOR-om propisano da GSV predlaže Vladi, poslodavcima i sindikatima vođenje politike cijena i plaća, promiče ideju trostrane suradnje u rješavanju gospo. i soc. pitanja.
Solidarni sporazum pretpostavlja pružanje određnog oblika pomoći među strankama ugovornicima. Prema našem Zakono o posredovanju....Vlada donosi godišnji plan za poticanje zapošljavanja, a HZZ provodi i mjere radi unapređenja zapošljavanja...
Solidarni sporazumi noviji su način i sredstvo uređenja određenih pitanja, osobito onih s područja upošljavanja. Ona su od zajedničkog interesa za Vladu, poslodavce i radnike, za poduzeća, ustanove...
Sporazume o suradnji i solidarne sporazume sklapaju stranke ugovornice koje se nalaze u određenom zejadništvu. Smatra se da solidarni radni sporazumi spadaju u ugovorno radno pravo u širem smislu i da su pravni izvori. Njima se kao i sporazumima o suradnji stvaraju prava i obveze za straneke, a ne pravna pravila koja vrijede i za treće.
3. IZVANUGOVORNI IZVORI
Izvori koji spadaju u jednostrano unutarnje uređenje rada u poduzeću. Imaju drugu tradiciju, počinje s osnivanjem manufaktura, a osobito su se razvili s osnivanjem velikih poduzeća
a) UNUTARNJI PRAVILNIK – značajan je izvor radnog prava u poduzeću, ustanovi ili drugoj organizaciji. Ona je unutarnji ne samo zato što je opseg njegove primjene unutar poduzeća nego i iz razloga što se pravilnikom naziva i određeni podzakonski propis. Prema našem ZOR-u poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan je donijeti i objaviti pravilnik o radu kojim se uređuju plaće, organizacija rada, postupak i mjera za zaštitu dostojanstva radnika i druga pitanja ako nisu uređena kolektivnim ugovorom. Posebni se pravilnici o radu mogu donijeti za pojedine skupine radnika, za pojedine odjele. Pravilnikom se ne uređuje plaća, ona je predmetom kolektivnog ugovora. Unutarnji pravilnik predstavlja iznimku u privatni odnosima jer stvara pravila koja se donose jednostranom voljom. Pravna teorija njegov normatini učinak objašnjava ugovorom i institucionalnom teorijom.
Ugovorna – ima ugovorni značaj jer se smatra da je svaki radnik samom činjenicom uposlenja i obaviješću o tom pravilniku slobodno prihvatio njegove odredbe. Radnik je mora upoznati s unutarnjim pravilnikom. Insitucionalna – normativni učinak vezan je uz poduzeće. On predstavlja objektivizaciju poslodavčevih vlastitih organizacijskih i upravljačkih aktivnosti. On time ograničava svoje ovlasti. Ugovorna teoriji utemeljena je na čistoj fiktivnoj suglasnoti jer radnik nije svjestan da sklapanjem radnog ugovora prihvaća unutarnji pravilnik s kojim općenito niije upoznat. Institucionalna teorija poduzeće shvaća kao zajednicu rada, gdje poslodavac preuzima funkciju zakonodavca za dobro sviju.
b) UPUTA O RADU I OKRUŽNICA – U velikim poduzećima donosi se veliki broj pisanih pravnih akata različitih od unutarnjeg pravilnika. Najznačajnij su upute o radu te okružnica. Uputu o radu donosi uprava ili čelnik poduzeća. Uprava ili čenik poduzeća donose okružnice koja se primjenjuju na sve radnike ili dio njih. Naš ZOR određuje sa ako dnevni i tjedni raspored radnog vremena nije određen propisom , kolektivnim ugovorom, sporazumom ili ugovorom o radu, o rasporedu radnog vremena odlučuje poslodavac pisanom odlukom Budući da odluka uređuje tehnička pitanja, može se smatrati da je vrlo slična okružnici. Ona je jednostrani akt poslodavca, propisuje opća pravila za radnike u poduzeću i zato je pravni izvor.
d) ZAKONIK PONAŠANJ - to je zbirka pravila ponašanja/zbirka pravila koja sadrži ukupnost uređenja u poduzeću ili samo unutarnje postupke u vezi s radom. Donosi ga poslodavac sam ili zajedno s organizacijom radnika ili nekim trećim. Nije mu svrha da zamijeni zakon, već da na jednostavan način izloži radnicima praktična, sigurnosna, moralna i druga pravila ponašanja na poslu. On je posredni i pomoćni pravni izvor.
4. OBIČAJI
Oni su tradicionalno posebni pravni izvori. Mogu biti opći i profesonalni, mjesni, područni, nacionalni i međunarodni.
Običaj se sastoji od dva elementa: objektivnog ( stanje postojanog općeg ponavljanja nekog ponašanja kroz dulje vrijeme) i subjektivnog ( uvjerenje da se to ponašanje mora primjenjivati/da je stvorena svijest o obveznosti) Subjektivni element je nužan za normativni učinak.
Rijetko se utvrđuje navika između običaja i navike. Za običaj je bitno da ima svoga dva elementa, a za naviku je bitan prvi element – Navika je ponavljanje nekog načina ponašanja ili upotrebe kroz dulje vrijeme.
Sa stajališta pravnog izvor razlikuje se normativni od ugovornog običaja. NORMATIVNI se sastoji od prisilnih pravila koja se obvezno primjenjuju neovisno o volji destinatara. UGOVORNI se primjenjuju ovisno o volji stranaka i to su dispozitivni propisi. Normativni običaj snagu i učinke izvodi iz zakona, ugovornim se uređuje ugovor samo ako su se na njega pozvale.
OBIČAJ U RADNO PRAVU – sastoji se od objektivnog ( stalna navika i praksa) i subjektivnog elementa ( vjerovanje u ono što ta navika nameće) . Neki smatraju običaj državnim pravnim izvorom koji je autonoman po svom podrijetlu. Riječ je o normativnom običaju priznatom zakonom ili podzakonskim propisom. Drugi se s time ne slažu i smatraju da je običaj čisti autonomni izvor. Čisti običaj je priznati pravni izvor samo ako na njega izričito upućuje zakon. Mora biti primjenjen po sucu na opći način. Naš ZOR ne govori o običajima, već se primjenjuju ZOO (poslovni običaji, uzance, dobri poslovni običaji)
OBIČAJI PODUZEĆA – njime se uređuju određene pogodnosti radnicima. Obvezne su naravi i pravni su izvori koji proizlazi iz elementa plaće. Postoje običaji poduzeća koji se odnose na djelatnost, na rad predstavništava osoblja ili na njihov položaj. O tim su pitanjima dopunski izvor u odnosu na zakon.



HIJERARHIJA PRAVNIH IZVORA
Pravni su izvori hijerarhijski raspoređeni prema različitim stupnjevima pravne snage. Hijerarhija postoji između državnih i profesionalnih pravnih izvora.
HIJERARHIJA DRŽAVNIH PRAVNIH IZVORA
1. Ustav kao najviši izvor radnog prava
2. Zakon
3. podzakonski propisi
Zakoni i podzakonski propisi određuju osnovni i najniži položaj radnika ispod kojeg se ne smije ići. To je osnovno načelo i tehnika /tehnika minimuma radnog prava.
USTAV- zabranjuje se ropski, prisilni i/ili obvezni rad, jamči se pravo na rad i slobodu rada, te slobodu udruživanja radnika i poslodavaca. Zaštitu Ustava osigurava Ustavni sud ocjenom ustavnosti i zakonitosti drugih propisa.
ZAKON – pretvara programske ustavne norme u pravne norme, tj. neposredno primjenjive. Uređuje se sve što ne ulazi u materiju Ustava. Zakonom se uređuje materija radnog prava koja je od javnog interesa. Radi zaštite tog interesa redovito se uređuje prisilnim normama
PODZAKONSKI PROPISI – sekundarini izvori, opće i apstraktne su naravi. Nemaju retroaktivan učinak, osim ako to izričito dopusti zakon. Ne mogu uređivati materiju koju je ustav apsolutno rezervirao za zakon (čak ni onda ako ih zakon na to ovlašćuje). Njima se provode zakoni i drugi propisi i smatra se da imaju vlastitu hijerhiju.
U cilju rješavanju sukoba među državnim izvorima postoje opća pravila:
- viši zakon derogira niži
- kasniji zakon derogira raniji
- opće pravilo po kome poseban zakon ukida opći
- opći zakon ne derogira raniji posebni
MEĐUZAVISNOST ZAKONA I KOLEKTIVNOG UGOVORA
Ona postoji i ostvaruje se kroz hijerarhijsku ovisnost i suradnju.
1. Prema teoriji i pravu, zakon je prvi, a kolektivni ugovor drugi izvor po pravnoj snazi u području rada. Kolektivni ugovor je dužan poštivati zakon, hijerarhijski je odmah iza zakona pod uvjetom da je povoljniji od zakona i podzakonskih porpisa. Neki ga smatraju najjačim pravnim izvorom – ima tu ulogu ako je povoljniji za radnike od zakona. Zakonsko se uređenje opće i apstraktno, dok je kolektivno ugovorno uređenje posebno i konkretnije. Zakonom i podzakonskim propisom određuju se najniži standardi što u pravilu derogira one odredbe kolektivnih ugovora koje su ispod tih standarda. Kolektivni ugovori trebaju odrediti vlastite dodatne pogodnosti za radnike profesije ili djelatnosti.
2. Drugi oblik međuovisnosti zakona i kolektivnog ugovra jest suradnja, usklađivanje njihove funkcije – zakonom se određuje što mora sadržavati kolektivni ugovor i kakva mu je pravna narav.Zakon daje obvezni i normativni učinak i proširuje opseg njegove primjene. Odnos između njih ovisi o kulturnim, ekonomskim, socijalnim...čimbenicima. Među izvorima prava dominiraju zakon i kolektivni ugovor. Kolektivni ugovor je izrazito dinamičan i prilagodljiv te je uspješan način i sredstvo uređivanja radnih uvjeta na tržištu rada. Zakon je utemeljen na čvrstim točkama koje se ne smiju dirati. Oni se međusobno nadopunjuju .
ODNOS KOLEKTIVNOG UGOVORA I ZAKONA
Kolektivni ugovor ima prednost pred dispozitivnim odredbama javnog i privatnog radno zakonodavstva. Prisilne pak norme zakonodavstva imaju prednost pred odredbama kolektivnog ugovora.
Povoljnije odredbe kolektivnog ugovora za radnike – ZOR....poslodavac, radnik i radničko vijeće, te sindikati i udruge poslodavaca mogu ugovoriti povoljnije uvjete rada od onih propisanim zakonom....Umjesto odredbi zakona mogu se primjeniti, osim odredaba radnog ugovora i radnog sporazuma i odredbe kolektivnog ugovora pod uvjetom da su povoljnije za radnika. One se stavljaju izvan snage, pa su odredbe ugovora nadređene odredbama zakona i viši su pravni izvor. To omogućuje relativno prisilna odredba zakona radi zaštite radnika
Nepovoljnije odredbe kolektivnog ugovora za radnike – ZOR ...Poslodavac, udruge poslodavaca i sindikati mogu kolektivnim ugovorom ugovoriti uvjete rada nepovoljnije od uvjeta određenih zakonom samo ako ih ovaj ili drugi zakon na to ovlašćuje . Nepovoljni radni uvjeti mogu se odrediti isključivo kolektivnim ugovorom i to samo onda ako stranke na to ovlasti zakon.
ODNOS KOLEKTIVNOG UGOVORA I DRUGIH PROFESIONALNIH IZVORA
Prema ZOR-u, radnim se sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca mogu ugovoriti radni uvjeti koju su za radnika povoljniji od uvjeta određenih zakonom. Sporazumom se može odrediti: korištenje odmora, stanka tijekom dana, isplata naknade plaće za vrijeme godišnjeg. Naš ZOR, kad je riječ o osnovama i mjerilim za isplatu plaće određuje da se utvrđuje pravilnikom o radu ako nisu uređeni kolektivnim ugovorima. Pravilnik tad ima ulogu pravnog izvora odmah iza kolektivnog ugovora. Pravilnikom se mogu urediti povoljniji radni uvjeti od onih određenih zakonom o radu.
Unutarnji pravilnik u nekim zakonodavstvima u određenim pitanjima dolazi po snazi neposredno iz kolektivnog ugovora, a u drugima iza radnog sporazuma. Njegovo mjesto u hijerarhiji ovisi o pitanjim koja uređuje.
Radni uvjeti mogu biti uređeni pojedinačnim radnim ugovorom neovisno o tome smatra li se ili ne pravnim izvorom. ZOR se mogu ugovoriti radni uvjeti i radnim ugovorom koji su za radnika povoljniji od onih određenih zakonom. Zakon na više mjesta određuje da se tim ugovorom mogu urediti određena pitanja iz radnog odnosa i pri tome ga stavlja, u ovisnosti o njihovu sadržaju, iza radnog sporazuma. Pod pretpostavkom da se radni ugovor smatra pravnim izvorom, njegov položaj u hijerarhiji pravnih izvora ovisi o pitanju koje uređuje.
OBIČAJI su u pravilu. integralni dio prava i tradicionalno pripadaju profesionalnim autonomnim izvorima radnog prava. Neki smatraju da običaj može biti pravni izvor samo u korist radnika pa se može zaključiti da može derogirati klauzulu ugovora o radu koja je nepovoljnija za radnika, pod uvjetom da zakon ili ugovor to ne zabranjuju. On je na dnu hijerarhijske ljestvice, niži od radnog ugovora. Ali ima drugačijih pristupa...npr. da suci moraju prihvatiti običaje koji su protivni prisilnim odredbama
CJELOVITOST HIJERARHIJE PRAVNIH IZVORA
Pitanje odvojenosti pravnih izvora i standard pogodnosti :
Ne može se govoriti da postoji hijerahija pravnih izvora između državnih i profesionalnih pravnih akata jer pripadaju različitim pravnim sustavima.
Na vrhu hijerarhije državnih izvora je zakon, kod profesionalnih je kolektivni ugovora, ali pod uvjetom da je ugovor povoljniji za radnike nego zakon. Kolektivni ugovor je podređen zakonu čak i onda ako je potonji nepovoljnij za radnike ako su zakonske odredbe apsolutno prisilne. Državni i profesionalni izvori samo teorijski pipadaju različitim pravnim sustavima radnog prava – oni čine jednu jedinstvenu cjelini. Nadređenost državnih nad profesionalnim izvorima znatno smanjuje sukobe među brojnim i viševrsnim izvorima i tako omogućuje uspješno organiziranje i funkcioniranje radnog sustava.
Standard pogodnosti – svrha je da se viši pravni izvor ili viša odredba zamijeni nižom ako je ova povoljnija. Taj standard nije moguće primijeniti u svakoj situaciji. Ako je odredba višeg izvora apsolutno inderogabilna ona ne može biti zamijenjena nižom. Viši izvor se može zamijeniti nižim ako je viši izvor relativno inderogabilan. Pravni standard remeti klasični hijerarhijski red među državnim i profesionalni izvorima i njihovim međusobnim odnosima jer omogućuje da niža pravna norma derogria višu. On je ograničen zakonskim rješenjem po kome se kolektivnim ugovorom mogu odrediti nepovoljniji uvjeti rada od onih predviđenih zakonom.
Hijerarhijska struktura pravnih izvora.... u našem radno pravu sastoji se od:
1. apsolutno prisilnih zakonskih odredba
2. prisilnih i dispozitivnih odredba kolektivnih ugovora
3. relativno prisilnih zakonskih odredba
4. odredba radnog sporazuma
5. pravilnika o radu
6. odluke poslodavca
7. dispozitivnih zakonskih odredba
8. običaja i čistih običaja (navika)
Nije uvršten pojedinačni radni ugovor jer ga se ne smatra pravnim izvorom.
MEĐUNARODNO RADNO PRAVO
...podrazumijeva se međunarodno javno i međunarodno privatno radno pravo.
Međunarodno radno pravo gotovo se staro kao i sam rad – najniži standardi uvjeta rada koji su jamstvo protiv svakog oblika nelojalnog međunarodnog gospodarskog tržišnog natjecanja . Domaće radno pravo nastalo je mnogo prije međunarodnog. Glavni čimbenici razvitka su: međunarodna zaštita radnika i lojalno gospodarsko natjecanje...
Razvijaju se međunarodne organizacije koje se dijele na državne (vladine) u koje se udružuje više država sa svrhom da bi postigle zajednički cilj; i izvandržavne (nevladine) osnivaju se u gospodarstvu i u profesionalnom životu npr. određene vjerske organizacije. S obzirom na teritorijalni opseg, dijele se na opće (savez država na razini cijele MZ) i posebne (na razini regija). U tom smislu, međunarodno radno pravo može se podijeliti na opće i posebno.
Međunarodno privatno radno pravo bavi se pitanjima: čiji je pravni sustav primjenjiv, koje je tijelo mjerodavno u slučaju kad je radni odnos utemeljen na različitim pravnim sustavima te na koji može biti primjenjivo više nego jedan pravni sustav...
MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO
...je pravo javnih i privatnih međunarodnih organizacija. Ono je sustav pravnih pravila koja uređuju odnose u međunarodnoj zajednici priznatih subjekata. Sastoji se od materijalnih i procesnih pravnih pravila uspostavljenih na međunarodnoj razini (procesna pravila se odnose na usvajanje i primjenu međunarodnih akata; a materijalna uređuju sadržaj pojedinačnih i kolektivnih radnim odnosa na međunarodnoj razini.
ORGANIZACIJA MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA
Pravne akte od kojih se sastoji međunarodno radno pravo donosi MOR koji je vrlo složena međunarodna javna organizacija. Njezino se članstvo sastoji od predstavnika vlada, poslodavaca i radnika.
Razvitak međunarodnog radnog prava, kretao se od dvostranih prema višestranim međunarodnim ugovorima (Berlinska i Bernska konferencija) tako se internacionaliziralo domaće radno pravo u cilju zaštite radnika i protiv nedopuštenog međunarodnog gospodarskog natjecanja.
OSNIVANJE, DJELOKRUG I CILJEVI MOR-a
MOR je formalno osnovan na temelju XIII. dijela mirovnog ugovora u Versaillesu i odredaba drugih ugovora o miru vezanih za I. svjetski rat. Osnovan je u okviru Društva naroda. Koncipiran je kao tehnička organizacija i sredstvo Društva naroda radi ostvarivanja općeg mira. Sporazumom između MOR-a i Društva naroda bilo je određeno da se članovi Društva naroda ujedno i članovi MOR-a.
Ustavom MOR-a (utvrđen 1919 g) određeno je da je MOR stalna organizacija uspostavljena za unapređenje ciljeva postavljenih u Uvodu Ustava i Philadelphijskoj deklaraciji od 10. svibnja 1944, a čiji je tekst dodatak Ustavu. MOR je dužan surađivati sa svakom općom međunarodnom organizacijom ovlaštenom da koordinira aktivnost javnih međunarodnih organizacija. MOR je pravna osoba ovlaštena da sklapa ugovore, da stječe pokrentine i nekretnine i da raspolaže tim dobrima, te da pokreće sudski postupak.
CILJEVI:
1. OPĆI I TRAJAN MIR – naveden u Preambuli: može se temeljiti jedino na socijalnoj pravdi (soc. nepravda u području radnih odnosa ugrožava opći i trajan mir)
2. SOCIJALNA PRAVDA – to je cilj međunarodnog radnog prava, u cilju poboljšanja dobrobiti ljudi. Pojavi se zbog vrlo teških radnim uvjeta nametnutih radnicima s razvojem industrijalizacije.
3. MEĐUNARODNO NATJECANJE NA TRŽIŠTU DOBARA - međunarodnim uređivanjem radnih uvjeta stvara se ravnoteža međunarodnog natjecanja na tržištu dobara. (poboljšavanjem radnih uvjeta) Međunarodnim sporazumima u području rada nastojalo se spriječiti međunarodnog natjecanje preko nepovoljnih radnih uvjeta, što je oblik nečovječnog «dampinga» koje je dovelo da donošenja zakonika o lojalnom natjecanju. Postupno se međ.natjecanje sve manje rabilo u apsolutnom značenju.
DJELATNOST:
1. NORMATIVNA – ona je najznačajnija aktivnost MOR-a, ogromna je. Usvojene konvencije i preporuke uređivale su veliki broj pitanja iz radnog prava te prava socijalnog osiguranja: zabrana prisilnog rada, isključenje diskriminacije, jednakost postupanja, sloboda udruživanja, problemi uposlenja, socijalne politike, pitanja kolektivnih radnih odnosa...
2. TEHNIČKA – donošenjem konvencija i preporuke ne postiže se postavljeni ciljevi, pa je MOR uočio da treba povezati međunarodne pravne standarde s tehničkom suradnjom kako bi se ti standardi u različitim i određenim ekonomski, socijalnim, kulturnim i drugim okolnostima mogli ostvarivati. Tehnička suradnja može biti upotrebljena u velikom opsegu ako je utemeljena na dobro definiranim i autoritativnim standardima. Ona može priskrbiti posebna učinkovita sredstava za poticanje primjene standarda. Uveden je i sustav nadzora na provedbom tehničke suradnje. Tehnička suradnja sastoji se u pružanju materijalne pomoći MOR-a, u suradnji dužnosnika i stručnjaka na projektima pojedinih država te u donošenju i primjeni međunarodnih standarda i nacionalnog zakonodavstva, upućivanje radnika i stručnjaka u industrijski razvijene zemlje radi usavršavanja.
3. ZNANSTVENA – zadatak je Komiije da prikuplja, obrađuje i pohranjuje podatke o radnim uvjetima radnika. Stručnjaci to razmatraju te stučno i znanstveno istražuju pojedina pitanja koja će biti predmetom reguliranja određene konvencije ili preporuke.
Drugi oblici djelatnosti odnose se na stalne i povremene publikacije MOR-a.
ODNOS MOR-a I UN-a
Društvo naroda je prethodilo UN, djelovalo je od 1920-1939 kad je formalno ukinuto zaključkom Skupštine. UN je nasljednik Društva naroda...vidi knjigu str. 587.
ČLANSTVO MOR-a
MOR je stalna organizacija država. Raspadom Društva naroda, MOR je na osnovi Povelje UN specijalizirana organizacija UN. Zato je članstvo MOR-a povezano s članstvo UN-a. Hrvatska je postala na temelju Odluke Opće skupštine UN članicom UN od 22. svibnja 1992. a 6. kolovoza 1992. postaje članicom MOR-a izvještivši Generalnog direktora Međunaordnog ureda rada o prihvaćanju obveza iz Ustava MOR-a.
ISTUP I PONOVNI PRISTUP: Izvorni Ustav je odredio pravo isutpa : svatko je mogao istupiti ako je o svojom namjeri obavijesti Organizaciju i poštivao otkazni rok od 2 g. Za druge države nije bilo predviđeno nikakvo pravilo.Promjenom Ustava (1945) postavljen je uvjet za istup: ako je država podmirila svoje financijske obveze do tog datuma
TROJNI SASTAV MOR-a:
Načelo trojnog sastava – sastavljen je od vladinih predstavnika te predstavnika poslodavačkih i radničkih organizacija. To načelo utječe na narav i pojam akata što ga donosi Organizacija. Svaku državu članicu predstavljaju u Općoj skupštini dva vladina predstavnika, jedan poslodavaca, a drugi radnika. Time se nastoji razviti povjerenje i približiti interese predstavnika poslodavaca i radnika te postići socijalni mir. Glavni problem s predstavnicima poslodavaca vezan je uz državno gospodarstvo, a problem s radnicima vezan ju uz sindikalni pluralizam i sindikalnu slobodu.
TIJELA MOR-a:
Sastoji se od triju glavnih tijela: Međunarodne skupštine rada, Upravno vijeća i Međunarodnog ureda rada.
1. MEĐUNARODNA SKUPŠTINA RADA
Sastoji se od predstavnika svih država članica (svako predstavništvo ima 4 predstavnika: 2 predstavnika vlade, 1 predstavnika poslodavaca i 1 predstavnika radnika.) Država koja nije platila doprinos za pokriće troškova ne može sudjelovati u glasovanju. Svaki predstavnik može imati dva savjetnika za svaku točku dnevnog reda (ako se pitanja tiču žena, jedan od savjetnika mora biti žena) Savjetnici nemaju pravo glasa. Trojni sastav omogućuje suradnji i ravnotežu interesa. Skupština se održava povremeno, ali najmanje jednom svake godine /zasjeda tri tjedna u mjesecu srpnju/. Upravno vijeće utvrđuje dnevni rade nakon razmatranja prijedloga od strane država članica. Skupštinu otvara i vodi do izbora presjedništva, predsjednik Upravnog vijeća. Bira se predsjednik i 3 potpredsjednika. Generalni direktor tijekom zasjedanja obavlja funkciju Generalnog tajnika i njegov je zadatak da 4 mj. prije otvaranja skupštine dostavi dnevni red državama članicama.
Skupština je vrhovno i zakonodavno tijelo - ona priprema, izrađuje i usvaja konvencije i preporuke te je ovlaštena nadzirati njihovu primjenu; odlučuje o prijmu novih članica., osniva razne odbore....Odluke donosi većinom glasova ako nije predviđena kvalificirana većina Ustavom, konvencijom ili drugim aktom.
2. UPRAVNO VIJEĆE
Provedbeno tijelo, sastoji se od 112 mjesta (56-predstavncima vlada, 28-poslodavcima i 28-radnicima) 54 od 56 mjesta dodijeljeno je vladinim predstavnicima koja se popunjavalju prema kriterijima: dijele se na 4 geografske regije (Afrika, Amerika, Azija i Europa) svakoj regiji je dodijeljen broj mjesta po kriteriju jednakog značenja (po broju država članica unutar regije, ukupnom broju stanovništa ,ekon. aktivnosti...) niti jedna regija ne može imati manje od 12 niti više od 15 mjesta. Vijeće se bira na vrijeme od 3. g.
Opći djelokrug je da usklađuje djelatnost, saziva sjednice, odlučuje o dnevnom redu, ocjenjuje zaključke odbora, ima ulogu u financijskom i upravnom polju, raspravlja o nacrtma...ima utjecaj na oblikovanje socijalne politike. Odlučuje o aktivnostima koje se trebaju poduzeti na osnovi usvojenih rezolucija.Bira predsjednika i dva potpredsjednika iz svojih redova. Ima vlastiti poslovnika te imenuje Generalnog direktora Međunarodnog ureda rada, te imenovanje podnosi na odobrenje Međunarodnoj konferenciji rada.
3. MEĐUNARODNI URED RADA
To je stalno tajništvo. Čelnik je Generalni direktor. Odgovoran je za učinkovito vođenje, mora biti nazočan svim sjednicma Upravnog vijeća kao i njegov zamjenik (Prvi direktor je bio Albert Thomas) Generalni direktor imenuju osoblje po pravilima Upravnog vijeća. Ne smije tražiti ni primati upute od bilo koje vlade. Svaka je država dužna poštivati isključivu međunarodnu narav odgovornosti Generalnog direktora i osoblja te ne smije utjecati na obavljanje njihove dužnosti. Vladina ministarstva komuniciraju preko svojih predstavnika
Dužnosti uključuju skupljanje i podjelu obavijesti o svim pitanjima koja se odnose na međunarodnog poboljšanje uvjeta rada i života...ispituju pitanja koja su podloga za donošenje konvencije. Pripemaju akte, pružaju pomoć vladama i ispunjavaju druge dužnosti koje se od njih zahtjeva.
4. DRUGA TIJELA MOR-a
TEHNIČKI ODBOR pomaže u obavljanju djelatnosti. Najznačajnij su: Zajednička pomorska komisija, Savjetodavni odbor za poljoprivredni ravzitak...Saziva se skupština tehničkih stručnjaka ako za to postoji potreba Vodi ju Upravno vijeće, ima zadaću utvrditi program MOR-a, saziva se u redovnim razdobljima
REGIONALNE SKUPŠTINE – održavaju se redovito, sastoje od od trojnih predstavnika zemalja svake regije i djeluju po istim načelima kao i Skupšina, ali ne mogu usvajati konvencije, preproruke, ali mogu rezolucije. Proučavaju probleme o radu regije i donose planove akcija i daju sugestije.
UPRAVNI SUD – osnova tek 1927 kad je usvojen Statut od strane Društva naroda. Mjerodavan je za radne sporove službenika. Nakon II. svjetskog rata odlučeno je da se osnuje poseban Upravni sud MOR-a i poseban Upravni sud UN-a.
IZVORI MEĐUNARODNOG RADNOG PRAVA
Naš Zakon o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora razlikuje: Međunarodni ugovorkoji je ustavni akt među.organizacije, zatim koji je usvojen u krilu među.organizacije i koji je usvojen na među. konferenciji. Uz to, razlikuju se i dvostrani i mnogostrani među.ugovori. Osim konvencije i preporuke, koje su uz Ustav glavni izvori, MOR donosi i druge akte.
MEĐUNARODNA NAČELA O RADU – načela određana aktom UN-a i Ustavom MOR-a
Povelja UN- a 1945 govori o ciljevima - predviđa međunarodnu ekonomsku i socijalnu suradnju te nalaže unapređenje i podizanje životnog standarda, poštivanje prava čovjeka i temeljnih sloboda...
Opća deklaracija o pravima čovjeka UN-a 1948 – govori o zabrani ropstva, o pravu na rad i slobodi izbora uposlenja, pravu na jednaku plaću, osnivanje i udruživanje u sindikat, pravo na plaćen dopust... odredbe su deklarativne i programske naravi i nisu neposredno primjenjive. Deklaracija ima snagu upute i daje smjernice vladama država članica
Un je donio 2 među.pakta o ljudskim pravima: MPGPP i MPESKP – MPGPP (RH je stranka od 1991) zabranjuje se prisilan i obvezan rad, te se zajamčuje svakoj osobi pravo na osnivanje sindikata i da bude primljen u javnu službu bez diskriminacije. To je opći izvor glede slobode i prava u odnosu na posebne izvore koji ih podrobno određuju. MPESKP (isto glede RH) sadržava odredbe s područja radnog prava o zabrani diskriminacije, pravu na rad, povoljnim uvjetima rada...
Un je donio brojne konvencije, protokole glede ljudskih prava, a obuhvaćaju se pitanja s područja rada i uposlenja – Philadelphijska deklaracija: rad nije roba, sloboda izražavanja i udruživanja, ...ona obvezuje sve države članice.Programske je naravi i posredni pravni izvor.
MEĐUDRŽAVNI UGOVORI – ugovori u području rada, koji mogu biti dvostrani i višestrani. Danas takvi ugovori gube na značenju i prestaju vrijediti. Zamijenjeni su višestranim temeljnim ugovorima država članica i aktima tijela EU. No dvostrani su još uvijek značajni u materiji rada između pojedinih država članica EU i nečlanica. Oni su izvori radnog prava.
DVOSTRANI:
1. ugovor o suradnji – dvostrani sporazum o gospodarskoj, tehničkoj i tehnološkoj te o znanstvenoj, prosvjetnoj, kulturnoj i drugoj suradnji. Redovito se sklapaju među državama
2. ugovori o upošljavanju stranih radnika - dvije države uređuju upošljavanje radnika u jednoj i drugoj zemlji ili samo u jednoj državi ugovornici. Sklapa se na određeno vrijeme (obično od 1 - 5 godina) s tima da ako nije otkazan prije isteka roka , redovito se produljuje za ono razdbolje za koje je sklopljen prije. Ministarstva nadležna za rad obavljaju poslove posredovanja, uz dostavu ponude za rad (uglavnom kolektivne, iznimno pojedinačne) U obzir se uzima: zdrav. stenja, stučne sposobnosti, pitanje kažnjivosti...

VIŠESTRANI – najmanje triju država, predmet im je isključivo materija s područja rada ili iz sadražaja o radu.
KONVENCIJE I PREPORUKE MOR-a
To su glavni zakonodavni akti, kojima se uspostavljaju međunarodni radni standardi, a mogu i obuhvaćati neka pitanja koja ne spadaju u tradicionalno područje radnog prava. Neki ga uspoređuju s nacionalnim zakonikom o radu jer smatraju da čini koherentnu cjelinu i da predstavlja metodički i sustavni pregled međunarodnih radnih standarda.
Postupak usvajanja....vidi knjigu str. 613.
Način prilagodbe normi stvarnim uvjetima...vidi knjigu str. 618.
PRAVNA NARAV – Teorija razlikuje dvije kategorije prava: prava koja se mogu neposredno primjenjivati na pojedince ( tamo gdje sustav predviđa da ratificirani međunarodni ugovori automatski postaju dio zakona – konvencije čije neposredno ostvarivanje ne zahtjeva donošenje dodatnih zakona ili drugih propisa) i prava programske naravi ( sastoje se od općih izjava o ciljevima koje treba postići i određuju programsko djelovanje, aktivnost za ostvarivanje) .
Konvencije i preporuke se razlikuju po pravnoj naravi – konvencija stvara obvezu za državu koju ju ratificira, ona ima obvezni učinak, dok preporuka je savjet, uputa o uređenju pojedinih pitanja. Konvencija je pravni izvor, ali neslaganja se javljaju oko njezine ugovorne i zakonske naravi. U, pravilu konvencija je više zakonske nego ugovorne naravi,-----------------o neslaganjima vidjeti knjigu str. 622
DRUGI PRAVNI AKTI MOR-a
a) REZOLUCIJE, ZAKLJUČCI I TUMAČENJA
Rezolucije usvojene na Skupštini značajne su i za razvitak programa MOR-a u određenim područjima, Rezolucije i zaključke donose odbori tehničkih eksperata i njihova zasjedanja te tijela koja se bave posebnim granama djelatnosti/predmetima. Rezolucije i zaključci nemaju težinu konvencije i preporuke, ali rezolucija koju usvoji Skupština ima veću težinu nego zaključci drugih tijela. Njima se uspostavljaju određeni međunarodni standardi, ali se smatra da rezolucije i deklaracije nemaju u pravntehničkom smislu značenje međunarodnog ugovora. Ustavom MOR-a određeno je da Upravno vijeće može podnijeti Skupštini na usvajanje pravila kojima se uspostavlja sud za hitno rješavanje spora ili pitanja koja se odnose na tumačenje konvencije. Svaka presuda ili savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde obvezuje taj sud.
b) PRAVO SLUČAJA
Tijekom godina, kvazisudska tijela MOR-a uspostavljena su da nadziru primjenu međunarodnih radnih. Važnu ulogu ima Odbor stručnjaka i Odbor o slobodi udruživanja; uspostavili su pravo slučaju. Interpretativna funkcija Odbora stručnjaka je da razmatra i izrazi svoje poglede o značenju određene odredbe konvencije. Značajan za razvoj prava slučaja je Odbor o slobodi udruživanja – uspostavio je pravo na štajk, kolektivno pregovaranje, građanske slobode.
c) AKTI POSEBNIH KONFERENCIJA USVOJENI U SURADNJI S MOR-om-
Posebne vladine konferencije sazvane su izvan insitucionalnih okvira – bavile su se pitanjima za koja je zainteresiran ograničen broj zemalja i zato nisu prikladne da donose konvencije opće naravi. To su akti usvojeni na posebnim konferencijama pod pokroviteljstvom ili u suradnji s MOR-om.



PRIMJENA I NADZOR NAD PRIMJENOM KONVENCIJA I PREPORUKA MOR-a
Međunarodni standardi rada uređeni međunarodnim radnim pravom imaju određenu vrijednost ako je uređen postupak primjene, te nadzora. Svi akti UN ne sadržavaju odredbe o primjeni i nadzoru nad primjenom pravnih pravila koja propisuju. Države su obvezne podnositi izvješća o usvojenim mjerama i o napretku...podnose se Generalnom tajniku UN koji presliku dostavlja ESV na razmatranje.
OBVEZA PODNOŠENJA AKATA MJERODAVNOJ VLASTI I IZVJEŠTAJNA OBVEZA
- Svaka država članica obvezna je u roku 1 g ili iznimno 18 mjeseci od usvajanja podnijeti nacionalnoj vlasti s ciljem da je pretvore u zakon.
- Država obavješćuju Generalnog direktora Ureda rada o poduzetim mjerama
- izvještajne obveze:
- ako se ne dobije suglasnost , država nema nikakve druge obveze osim da podnosi izvješća o stanju njezina zakonodavstva u određenim razdobljima
- ako je ratificirala konvencija obvezna je podnositi Međunarodnom uredu rada godišnje izvjšće o mjerama podzetima za primjenu konvencije.
- države su obvezne dati predstavničkim organizacijama poslodavaca i radnika kopije obavijesti i izvješća podnesenih Generalnom direktoru u svezi s usvajanjem.
RATIFIKACIJE, PRIMJENA I ODJAVA KONVENCIJA
Ratifikacije je formalan čin kojim država članiva preuzima međunarodnu obvezu da će poduzeti potrebne mjere radi primjene odredaba te konvencije. Svaku ratifikaciju registrira Generalni direktor Među. Ureda rada. Za stupanje na snagu traži se prihvaćanje minimalnog broja ratifikacija (obično dvije) Država koje je ratificirala mora podzeti potrebne mjere za primjenu odredaba konvencije. Primjena pojedinih odredaba može biti privremeno odgođena do vladu u slučaju rata, izvanrednih događaja... U samim konvenvijama određuju se uvjeti njihove odjave – riječ je o formalnim uvjetima, uvjetima-rokovima, a ne materijalnim uvjetima.
PRIMJENA KONVENVIJA I PREPORUKA NA NACIONALNOJ RAZINI
PRAVNA NARAV NORMI:
Izvorna MONISTIČKA TEORIJA smatra da domaće i međunarodno pravo čine jedinstveni sustav. Zato se međunarodni ugovori koje te države ratificiraju ne moraju usvojiti posebnim nacionalnim zakonskim aktima i ne pretvaraju se u nacionalno pravo ratifikacijom Oni automatski postaju dio pravnog sustava dotične zemlje. Većina zemalja prihvaća tu teoriju.
Izvorna DUALISTIČKA TEORIJA smatra da su međunarodno i domaće pravo dva odvojena i neovisna pravna poretka. Da bi međunarodno pravo postalo obvezno i primjenjivo na području jedne zemlje, treba prethodno postati dio pravnog poretka te zemlje. Potrebno je posebno ozakonjenje ugovora.
Danas su izvorna monistička i dualistička teorija ublažile svoja stajališta zbog upućenih prigovora. Primjena tih teorija upućena je na međusobni odnos pravila domaćeg i međunarodnog radnog prava. Različita je pravna narav tih normi. Međunarodne se dijele na neposredno primjenjive ( primjena ne zahtjeva poduzimanje dodatnih zakonodavnih mjera) i programske norme ( sastoje se od programskih izjava ili pravila te od općih pojmova čije je značenje neodređeno, pa se ne mogu neposredno primjenjivati niti se pozivom na njih pred sudom može ostvariti neko subjektivno pravo ili preuzeti obveza). Većina je ekonomskih i socijalnih prava međunaronih ugovora uređena programskim normama – smatra se da je na državi obveza da preko vlade provodi ciljanu politiku prema postupnom ostvarivanju međunarodne norme.
ODNOS MEĐUNARODNIH I DOMAĆIH AKATA
U RH se uz domaće pravo na snazi brojni međunarodni akti odnosno ugovori. Prema Ustavu, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutarnjeg poretka a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove odredbe mogu se mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i način koji su u njima utvrđeni ili suglasno općima pravilima međunarodnog prava. Hrvatske se obvezala da će pod određenim uvjetima primjenjivati međunarodne ugovore države prednice na njezinom području.
PRIMJENA MEĐUNARODNIH AKATA PREKO KOLEKTIVNIH UGOVORA I PRAVO SLUČAJA
Međunarodni akti/konvencije MOR-a u pravilu ratificira zakonodavno tijelo, parlament, ili rjeđe Vlada. Ustavom MOR-a nije izričito određeno da međunarodne norme mogu biti primijenjene preko kolektivnog ugovora. Smatra se da ne postoji obveza da se ratificira konvencija ako o istoj materiji postoje povoljnije uređena zaštita radnika putem kolektivnih ugovora.
Konvencije određuju najniže radne standarde. Oni su niži nego nacionalni standardi, a nacionalni pak zakoni određuju minimalne standarde u odnosu na standarde kolektivnih ugovora. Standardi kolektivnih ugovora su povoljniji od zakonskim, prvi u tom slučaju mogu derogirati druge standarde ako su ovi uređeni relativno prisilnim normama.
Uloga nacionalnih sudova u primjeni međunarodnih normi ovisi o ustavnom sustavu zemlje. Ako sustav prihvaća stajalište da međunarodni ugovori čine dio domaćeg prava i da su neke odredbe tih ugovora samoprovedive, pozivanje na takve odredbe i rješavanje može rezultirati nacionalnim pravom slučaja

SUKOB IZMEĐU MEĐUNARODNIH I DOMAĆIH AKATA
Može doći do sukoba, ali ne u pravilu ako su programske naravi. Do sukoba dolazi među pravilima koja su neposredno primjenjiva.
1 ) Sudovi obično pokušavaju pomiriti pravila međunarodnih konvencija s pravilima zakonodavstva. NO do sukoba između tih dvovrsnih normi rijetko dolazi, jer međunarodna pravila sadržavaju minimalne standarde, a nacionalno pravo određuje jednake ili više standarde. Sukob nastaje ako međunarodni standardi predviđaju viši razinu zaštite od domaćih zakona. Rješenje ovisi o je li nacionalni zakon donesen prije ili poslije konvencije.
2) Kad je konvencija došla u sukob s prije donesenim zakonom tu ne nastaju veće teškoće, budući da se mijenja ili ukida prijašnja zakonska odredba koja je suprotna . Sukob s kasnije donesenim domaćim zakonom je složeniji – razlikuju se dva slučaja:
• u nekim zemljama ratificirane i objavljene konvencije imaju prednost prema poslije donesenom domaćem zakonu, bez obzira je li ta prednost propisana domaćim ustavom
• međunarodni sporazum odnosno konvencija inkorporirani su po Ustavu, zakonu ili podzakonskim propisom u municipalno pravoa koje je stavljeno u isti položaj kao zakon.
SPRJEČAVANJE I RJEŠAVANJE SUKOBA IZMEĐU MEĐUNARODNIH AKATA
Da bi došlo do pravnog sukoba međunarodnih akata, oni moraju imati obvezni učinak, a ne učinak savjeta. Drugi uvjet nastanku sukoba jest da je država pravno vezana s dva odvojena akta koja sadržavaju suprotne norme
1. Postoje različita uloga i svrha između bilataralnih ugovora te općih i regionalnih akata. Svrha je dvostranih ugovora odrediti uvjete ulaska i uposlenja stranih radnika u jednu od zemlja ugovornica.Svrha je općih akata odrediti u načelu za sve domaće i strane radnike radne uvjeta u skladu sa standardima koji opći akti uređuju.
2. Da bi se spriječio sukob između međ. izvora, valja se poslužititi određenim sredstvima:
• u fazi donošenja treba poduzeti mjere ili odrediti pravila kojima bi se spriječio nastanak sukoba. – potrebno je prije usvajanja poduzeti mjere u cilju suradnje i konzultacije s zainteresiranim
• sredstva za rješavanje su i odredbe o usklađenosti i nadzor nad njihovom primjenom – odredbe o usklađenosti ugrađuju se u kasniji akt u kojem se izjavljuje da njegove odredbe nisu u suprotnosti s odredbama ranijeg akta. Nadzor se provodi kroz sudjelovanje promatrača, razmjenjuju se izvješća...
3. Kad se više organizacija bave istom ili sličnom materijom, donose međunarodne akte pa se oni
razlikovati – za rješenja sukoba glavni kriterij je poboljšanje radnih uvjeta na međ. razini. Sukob
može biti riješen bitnim kriterijim iz kojeg proizlazi svrha i sadržaj standarda. Taj kriterij je
izrijekom priznat u odnosima između međ. i nac. standarda.
SUSTAV NADZORA NAD PRIMJENOM KONVENCIJA I PREPORUKA
Od ključnog je značenja za njihovu stvarnu i učinkoviti primjenu na nacionalnoj razini. Nadzor se obavlja dvama općim i stalnim nadzornim postupcima i posebnim povremenim postupcima koji nisu čisto nadzorni. U zadnje se ubrajaju posebna proučavanja i ispitivanja koja obavljaju dužnosnici MOR-a ili neovisne osobe.
Opći nadzor preko periodičnih izvješća - taj se nadzor djelomično odnosi na neratificirane konvencije i neusvojene preporuke. Generalni direktor podnosi na I.sljedećem zasjedanju Skupštine sažetak obavijesti i izvješća koja su mu dostavila države članice. Izvješća ocjenjuju nadzorna tijela MOR-a:
a) ODBOR STRUČNJAKA glavno je nadzorno tijelo koje pretresa nacionalna izvješća akata. Ocjena mora biti nepristrana i neovisna. Stvara se zaključak kojim se utvrđuje pravo značenje međ. standarda. Prosudbe odbora temelje se na produljenoj analizi i trebaju biti utemeljne na dokumentiranim dokazima. Odbor može uputiti primjedbu ili neposredan zahtjev ako naiđe na nejasnu ili nepotpunu odredbu. Na osnovi izvješća država članica Odbor sastavlja svake godine OPĆE IZVJEŠĆE u svrhu da se dobije pregled teškoća i da se podupre poduzimanje određenim mjera.
b) SKUPŠTINSKI ODBOR drugo je tijelo u sastavu nadzornog mehanizma. Osnova rada je izvješće Odbora stručnjaka iz kojeg bira najznačajnije slučajeve. U slučajevima čestih pograšaka, države članice se uvrštavaju na posebnu listu koja ubrzo postaje «crna lista»Sporna pitanja ne mogu biti riješena, pa je uvedena izravna veza s vladama (tzv. sustav izaslanstva za vezu) Kad se donese odluka da se pošalje izaslanstvo, imenuje se izaslanik (neovisna osoba ili dužnosnik MOR-a)
Opći nadzor preko žalbenog postupka – uređen je Ustavom MOR-a. Prigovor je podnosi Međunarodnom uredu rada (podnose ga profesionalne, nacionalne il među. organizacije poslodavaca ili radnika) Razmatra ga odbor trojnog sastava. Odbor može prigovor uputiti vladi, te odrediti rok da se izjasni. Ako je izjava zadovoljavajuća, sporno se pitanje smatra riješenim. Ako ne dostavi izjavi,ili je nezadovoljavajući, Upravno vijeća objavljuje prigovor i eventualno odgovor na njega.
POSTUPAK PO TUŽBI – opći i postupak vezan uz slobodu udruživanja
Opći je uređen Ustavom MOR-a i najformalniji je. Svaka država članica može podnijeti tužbu Međunardonom uredu ako nije zadovoljna. Tužbu ispituje Upravno vijeće i upoznaje dotičnu vladu. Ako ne dostavi tužbu vladi ili ne primi zadovoljavajući odgovor, može imenovati tročlano povjerenstvo da prouči. Svaka država mora povjerenstvu staviti sve na raspolaganje. Postupak s izvješćem počinje tako da Generalni direktor dostavlja izvješće istažnog povjerenstva Upravnom vijeću i vladi. Obično vlade prihvaćaju preporuke povjerenstva. Sud može potvrditi ili promijeniti zaključke ili preporuke povjerenstva.
postupak za slobodu udruživanja - uspostavljen 1950 sporazumom između MOR-.a i ESV. Tužbu podnose vlade i nacionalne i međunarodne organizacije poslodavaca i radnika protiv država članica. Odbor o slobodi udruživanja imenuje Upravno vijeće od vlastitih članova (9) postupaju na temelju dokumentiranih dokaza dobivenih od tužitelja ili dužnosnika MOR-a . Upotrebljava se i neposredna veza između zainteresiranih. Odbor podnosi izvješće Upravnom vijeću u kojim iznosi stajališta i preporuke. Upravno vijeće će osnovati povjerenstvo o nalazu i mišljenju, ako slučaj ne bude riješen ili ne dovede do očekivanog rezultata. Sastavljeno je od neovisnih osoba s najvišom profesionalnom sposobnošću imenovanih od Upravnog vijeća na osnovi prijedloga Generalnom direktora. Ne može biti osnovano bez suglasnosti zainteresiranih vlada. . Danas takva postupak ima veliko značenje.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv