Kreativna pozitivnost

O prijateljstvu, 30.04.2017. 12:38



Kada ti ide loše, odlaze. Kada ti krene, dolaze. Prave osobe su uvijek uz tebe, u oba slučaja, nikada u jednom.

30-te, 28.04.2017. 09:23



Brojim nešto sitno do navršavanja 30. godine života, pa u skladu s tim bacim oko tu i tamo na bisere od članaka što bi se to trebalo napraviti do kraja 3. desetljeća života da bi se što bezbolnije i sretnije mogao napraviti prijelaz u ono 4. desetljeće. Koje su to stvari koje treba do tada popraviti, koje prioritete treba usvojiti. Činjenica je da neke stvari prije ili kasnije usvojiš, neke stvari odgodiš jer ne smatraš da je trenutno pravo vrijeme za njih, a neke jednostavno ne želiš u svom životu jer ih ne smatraš svojim prioritetima. Koje stvari to treba napraviti da bi se osjećao sretno i zadovoljno i da nakon njih ne moraš kukati kako ih nemaš u svom životu jer ti je toliko godina koliko je? Udaja, stabilan posao, biti financijski dobro potkovan, biti okružen kvalitetnim prijateljima? Na kraju krajeva, koje su to stvari koje trebaš prikazati društvu da si napravio do tada pa da te mogu ocijeniti sa prolaznom ocjenom, jer budimo realni, svatko je izložen kritici društva, samo što neki puno, a neki nimalo ne vrednuju tu kritiku?

Prioriteti se kroz život mijenjaju, na neke okolnosti jednostavno ne možeš utjecati. Dogode se neke neočekivane stvari u kojima moraš drastično izmijeniti prioritete do te mjere da nisu više onakvi kakvi se od tebe očekuju. Doneseš neke krive odluke i trpiš posljedice zbog njih. Neke greške se neizbježno moraju ponavljati i ponavljati dok ne izvučeš pouku iz njih jer isprva nisi siguran oko pravih odgovora. Godine nemaju veze s iskustvom, praksa ima. Za neke stvari nije potrebna ni cijela godina da je naučiš, za neke stvari nije potrebno toliko vremena da ih usvojiš. Neki ljudi se odmah nađu u nekom području, neki traže svoje idealno područje godinama, dok se neki uopće nikada ne pronađu...

Sve manje i manje s godinama vjerujem da su godine te u kojima stičeš neku mudrost, posebno zato jer imam prilike susretati ljude koji su daleko godinama iza mene i govore mi da imaju iskustva u nečemu, a kad ga treba dokazati, onda zakažu. Takvi mi ljudi nisu nimalo uzor, da budem iskrena. Ako ne znaš primijeniti "iskustvo" u nekim situacijama, ako ne možeš nekome pomoći svojim "iskustvom" na jedan konstruktivan način, onda uzalud godine. Nekima očito ni tolike godine ne pomažu da budu bolje, ljepše, pametnije osobe...

Uspjeh vidim jedino ako uspiješ ostvariti svoje prioritete koje si ti zacrtao bez obzira na kritike i mišljenja drugih. Da ti ti prioriteti donose mnogo sreće i zadovoljstva u životu, da se ne moraš pravdati drugima i ispričavati se zbog njih, posebno ako te druge ti tvoji prioriteti nimalo ne ugrožavaju, a kamoli da ih se tiču. Pa da ih se i tiču, ne možeš ispasti baš toliko glup zbog onoga što je samo tvoje i samo u tvojoj glavi i srcu. Nema veće sreće od toga da budeš ono što jesi, radiš ono što voliš i budeš okružen ljudima koji pozitivno djeluju na tebe. Biti neopterećen godinama, nikad nije kasno, a kamoli da je rano da ostvariš snove koji su samo tvoji i ničiji više. Zar ne?

Snaga, 25.04.2017. 17:19



"Naučio sam da su slabi oni koji su okrutni, a nježnost se očekuje od onih koji su jaki." (Leo Rosten)

Ispada da je život sazdan od mnogih borba slabih i jakih , samo što malo ljudi zna što zapravo znači snaga....

Voli me - ne voli me, 21.04.2017. 13:10



Često se na internetu mogu naći tzv. hejterski komentari. Ni uživo se ne zaobilaze takvi komentari, daleko od toga. Neka osoba dođe na neku internetsku stranicu i komentira stvari koje joj se ne sviđaju, usmjerava svoju energiju na stvari koje nimalo ne voli. Uživo se omalovažava neku osobu koju se ne podnosi i time se valjda tješi da je bolja od te osobe. Dobro, ne voliš me i što sada? Možeš me jednostavno zaobići i ništa ne komentirati. Otvoriš bilo koji članak na internetu, više od polovice komentara su ti hejterski komentari gdje se obično popljuje sam čanak, netko u njemu ili autor članka te se još k tome takav komentar začini usputnom pogrdnom riječju, kakvom psovkom. Reagiraš na takav komentar bilo na Internetu, bilo uživo, odmah je "što se opterećuješ mišljenjima drugih?". Zašto uopće itko mora komentirati nešto, a kamoli da je to nešto što mu se ne sviđa? Što za jednog vrijedi, kao za drugog ne vrijedi.

Zašto imati sve pozitivne komentare, zašto oko tebe sve mora biti pozitivno? Zdravo je, bit ćeš sretan i zadovoljan, nimalo namrgođen i negativan. Normalno je posjećivati stranice ili ljude koji ti se sviđaju. Ne kažem da se mora ići od svakoga do svakoga, od nečega do nečega i lajkati. Ako ti se nešto sviđa, komentiraš ili posjetiš. Ako ti se nešto ne sviđa, jednostavno zaobiđeš. Meni, recimo, ne pada na pamet da odem na stranice ili komentiram ljude koji mi se ne sviđaju, a nešto malo češće možeš čuti "joj, kako je ova glupa", "joj, kako ovo ne valja", na kraju sve ne valja, ništa nije dobro, to sve glupo. Na internetu je to puno izraženo jer internet više pruža osjećaj anonimnosti i možeš lakše nego inače istresti "žuč" nego što je to slučaj uživo. Uživo tako nešto slušaš u manjem opsegu, ali isto je često "ona je tamo glupa, ništa ne valja, što uopće ona zna". Uživo se nekoga ne voli, u redu, ne volim ni ja, pa makar netko imao odlične stavove, razmišljanja, važno je da se ne voli. Ako niste skužili što sam zapravo htjela reći, pročitajte još jedanput, ne morate me odmah lajkati. belj

Zašto je lakše uložiti energiju u nešto što se ne voli nego u nešto što se voli?

Opet malo o blogu..., 18.04.2017. 16:01



Postoje ljudi koji te čitaju od prvog posta i nisu propustili komentirati ni jedan post, pa se pitaš da li postoji ijedna tema koja bi ih odvratila od bloga. Ima blogera koji ti uzvrate komentarom jer si ti prethodno ostavio komentar na njihovom blogu i to je to. Postojali su blogeri koji su te od početka čitali, ali nisu mogli pratiti tvoj tempo i odustali su od praćenja negdje na sredini. Neki blogeri se vraćaju na blog nakon dužeg vremena i komentiraju pa opet odu i opet tako nakon dužeg vremena. Dok neki vole kraće postove i ubace se komentarom kada god kod tebe nema onih dužih postova... Raznorazne varijacije, baš kao uživo. S nekim se klikneš od prve, s nekima malo prijateljuješ, pa se posvađaš, neke uopće ne možeš podnijeti od početka. Ili me voliš ili mrziš. Ono što ne nalaziš uživo, nađeš ovdje. Ono što ne nađeš ovdje, nađeš uživo.

Znaš samo da si zahvalan na svakom komentaru nakon što napišeš par redaka svojih nedoumica, problema, sumnji, sreće i zadovoljstva. Razmisliš o svakom komentaru i izvučeš ono najbolje od njega što ti uvelike može pomoći u rješavanju, opet, svojih nedoumica, problema i sumnji. Nemaš prilike svaki dan i na svakom mjestu susresti toliko osoba koje će ti rado udijeliti savjet ili kakvu lijepu riječ. Po mom viđenju, mislim da ću još milijun puta spomenuti kako postoji jedna bitna razlika između virtuale i reale utoliko što je u realnom životu većinom sve podređeno utjecaju okoline i ponašanju pojedinaca u skladu s okolinom, pa nije rijetkost da ti pojedinci pristupaju na jedan subjektivan način umjesto na onaj objektivan - novi čovjek, novi pristup. U virtuali je to često lišeno toga ili barem bi trebalo...

Nisam se zato bezveze i to prilično naljutila na opetovane komentare koji su imali obrise međublogerskih sukoba i neizravnog sugeriranja na koga bi ja to trebala obratiti pažnju. Ako imaš neki problem, riješi ga međusobno, piši o problemima na svom blogu ili zauvijek šuti! Rješenje sigurno nije razvlačenje frustracija okolo po drugim blogovima, a kamoli da ne kažem, po društvu. Imam i ja probleme sa nekima, baš me podsjetilo, umjesto da je dotična osoba sjela sa mnom na kavu, udostojila se to sve razvlačiti po društvu okolo, valjda zbog reputacije u društvu. Mene je to jako naživciralo jer baš i ne smatram da je to nešto što se tako treba rješavati i nisam više voljna baš nešto razgovarati s takvima, umjesto toga, počela sam pisati i izbacivati svoje frustracije i tražila objašnjenja raznih situacija... Komentari dragih ljudi ovdje su mi dosta pomogli, često su se ti komentari kasnije pokazali točnima. Objektivnost je ipak objektivnost!

Usputno ću napomenuti zato, a spomenula sam i u komentaru prošlog posta... Nerado pokazujem svoju drugu stranu, vidim li ja još jednom obrise nečijih sukoba ili razna sugeriranja, savjete koga se treba čitati, a koga ne u obliku komentara, maila ili čega već sve ne, bit ću prisiljena udaljiti blogera sa svog bloga i neće me zanimati njegove godine ili pak koliko ga volim čitati.

O ukusima se ionako ne raspravlja, a spontanost je uvijek najbolji lijek za sve situacije.... Neka komunikacija teče svojim tokom, barem ovdje...

Prvi dojam?, 14.04.2017. 13:17

Kažu da dolazi u par trenutaka upoznavanja, koliko sam samo puta čula da mi se savjetuje da se držim prvog dojma. Prvi dojam je važan kada izađeš van, prvi dojam je važan kod pronalaska posla, prvi dojam je važan na kraju krajeva, kod prezentiranja sadržaja na ovom blogu...Teško da možeš od prve pogoditi nekoga kakav je tko na temelju takvog dojma, netko ima žicu za to, ali u većini slučajeva teško da možeš. Koliko sam se puta razočarala kod nekih jer im je prvi dojam bio perfektan, da bi se na kraju ispostavilo da nisu bili niti blizu toga. Isto tako sam razočarala samu sebe kada sam god procijenila da neki imaju užasan prvi dojam, a na kraju se isto tako ispostavilo da nisu bili blizu toga... Budimo realni, danas se ljude procjenjuje tako što ih se uopće ne upoznaje, stvara se dojam prije upoznavanja tako da to može biti vrlo površno. Krivi dojam može sve prevariti. Ne znam, iskreno, zašto je važan taj prvi dojam... zato što je prvi ili...? Oni koji striktno drže do priznanja u društvu bi me mogli razapeti zbog ovog pitanja, ali ja ne znam uopće odgovor na njega. Prvi dojam je najvažniji, važno je priznanje koje dobiješ od drugih.

Da, nagrade i priznanja su važna jedino da se potrudiš biti i dalje takav, a ne da se uobraziš i postaneš prepotentan. Posebno ako je to priznanje za nešto što dolazi iznutra, iz dubine što baš i nije čest slučaj u okolini. Sve se vrti oko prvog dojma, posebno u društvu, zato postoji toliko površnosti. Uzalud prvi dojam ako osoba nije iznutra u redu. Odličan prvi dojam, a iznutra je užasno loša. Imala sam slučajno jednu knjigu koja govori o prvom dojmu, ali sam je valjda iz nekog protesta jednostavno bacila u smeće jer sam se u par slučajeva zaredom razočarala i to toliko jako da nisam više htjela ni čuti, a kamoli vjerovati tom pojmu... Nastojim biti korektna koliko god mogu i upoznati osobu kakva je, mada to nije sasvim moguće jer kad je osoba izložena pogledima, ona mijenja ponašanje, pa to ponašanje često nije realno. Neki bome forsiraju taj prvi dojam da to postaje čudo. Ne kažem da je uvijek tako, ali u većini slučajeva zapravo jest. Ne možeš dobiti osobu onakva kakva je, nego osobu koja je nešto što zapravo nije. Još kad se osoba procjenjuje na temelju nečega drugačijega od prosjeka, to se nazivaju predrasude, koje nemali broj puta budu krive. I uopće nisu relevantne za opisivanje neke osobe, koliko sam samo puta to spomenula da je to nevjerojatno...

Da čujem vas, ne što mislite o meni jer me baš i nije neka briga, nego da li vjerujete u taj famozni prvi dojam? fino




P.S. Iskoristit ću priliku i zaželjeti svima onima kojih se to tiče - Sretan Uskrs!

Ironija, 12.04.2017. 09:15


Ironija je kad ne očekuješ neočekivano, a dobiješ puno više od toga.

Ekvilibrijum, 10.04.2017. 12:12



Nije lako uspostaviti svoj ekvilibrijum u životu. Neke stvari urode uspjehom jer uradiš sve kako treba, nekad ti se dogode stvari koje bi volio da se nikada nisu dogodile, a jesu i koje te ozbiljno bace unatrag. Treba ti određeno vrijeme da opet kreneš ispočetka, a to je vrijeme uvijek najteže. Kad izgubiš sebe, pa se trebaš ponovno pronaći. Isprobavaš razne opcije, dok ne nađeš svoju idealnu putanju. Na tom putu uvijek postoje i ljudi koji te odvraćaju od tog nauma, ne žele da se uopće pronađeš, ne vole tvoje namjere. Bespotrebno dvoumiš oko njihove uloge, da li ti žele dobro namećući svoja pravila kao rješenja. Na kraju shvatiš da nitko od tebe nije više sretniji kad dođeš do svog cilja... Teška je ta potraga ponekada...koja zna i potrajati...

Kad zamirišu jorgovani..., 07.04.2017. 10:06



Utjecaj, 05.04.2017. 15:30

 width=



Prije ili kasnije ćeš shvatiti da ono na što nemaš utjecaj, jednostavno ne možeš promijeniti.

Pisana riječ, 02.04.2017. 09:41

width=

Dosta se često umanjuje vrijednost pisane riječi nasuprot one izgovorene usmeno... Netko nešto usmeno izjavi i onda se to nakon nekog vremena zaboravi, to više ne postoji, kao da ništa nije bilo. Pisana riječ je vjerodostojnija, ona je tu, negdje zapisana i ne mijenja se. Kada se iz nekog razloga ne možeš ili ne smiješ izraziti usmeno, pribjegneš pisanju. Svako izražavanje te oslobađa, pa bilo to i pisanje. Imaš osjećaj da imaš još mnogo toga za dopisati, da ono što si već napisao o određenoj temi nije konačno. Uživo baš i ne možeš puno toga reći jer si u dilemi da li govoriti onako kako se osjećaš i misliš ili govoriti u skladu s okolinom, pa najčešće biraš ovo drugo iako se osjećaš loše zbog toga. Svakako da je razgovor uvijek najbolje rješenje, za kvalitetnu komunikaciju je potrebno dvoje (sumnjičava sam kada je više njih u pitanju), no nešto te konstantno tjera na pisanu riječ, da se izraziš samo na svoj način. Pisanje je najbolja psihoterapija, oslobađaš se negativnih emocija i spoznaješ samog sebe s druge strane, a čak i ne moraš biti vješt u pisanju da bi se kvalitetno pismeno izrazio...

Sve je dobro kada imaš svoj kutak tu negdje pa napišeš ono zaista što misliš i osjećaš, ali kada imaš publiku izvana, onda si u dilemi da li pisati u skladu sa svojim razmišljanjima ili razmišljanjima koja su sada u suprotnosti sa tvojima? Uopće ti ne trebaju priznanja naokolo za razmišljanja, ali nešto najmanje što trebaš je izražavanje mišljenja drugih o stvarima o kojima pojma nemaju. Pismena komunikacija zna biti varljiva, nema povratne informacije o tome kako se osoba osjeća, uz razne rečenice vezuju se imena, situacije... Definitivno nije ugodna atmosfera u kojoj se želiš opustiti i odmarati mozak i dušu, a ta atmosfera nije izazvana tvojom krivnjom, već onim osobama koje su priželjkivale takav razvoj situacije, željele su upravo to da se dogodi ono o čemu ja konstantno pišem. Apsurd da ne može biti veći, odjednom se samo tako nađeš u situaciji da se tvoje misli moraju okarakterizirati kao neprimjerene. Imaš osjećaj da se moraš ispričati nekome, drugima...

Čemu preuzimati tuđa razmišljanja, kad imaš svoju glavu i srce? Barem se negdje možeš izraziti jer ako se ne smiješ izraziti, onda nije pošteno, barem nije bilo...



Ili?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Komentari da/ne?

Opis bloga

Sve i svašta, za sve one koji razmišljaju bez predrasuda i
ostalih kočnica. Svako mišljenje je dobrodošlo, ali postoji granica...

pozitivka103@gmail.com

"Ukrasti ideju od jedne osobe je plagijarizam, ukrasti ideje od mnogih je istraživanje."
Nepoznati autor

"Gluposti svima padaju na pamet, samo ih pametni prešućuju."
Isaac Newton

"Ono što je iza nas i ono što je ispred nas, sitnica je u odnosu na ono što je unutar nas".
R.W. Emerson

"Onaj tko zapisuje, čita dvostruko."
Kineska poslovica

"Kad svi misle slično, nitko ne misli dovoljno."
Walter Lipmann

"Pravo na kritiziranje ima onaj tko želi pomoći."
Abraham Lincoln



*Pogodili ste. Svaka mržnja, netolerancija i vrijeđanje bit
će nagrađeni brisanjem!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se