Kreativna pozitivnost

četvrtak, 23.11.2017.

Osjećaj mržnje



"Svijet je opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede i dopuštaju da se ono dogodi."
(Albert Einstein)

Imam toliko toga za zapisati što mi je na pameti i srcu, ali ponekada sam u dilemi da li da to objavim jer imam publiku koja to gleda... I među tom publikom one mrzitelje koji su svojom mržnjom davnih dana pretjerali. Da li su uopće zaslužili da izbacujem iz sebe svo ono gađenje koje imam prema mržnji? A kada kažeš da zbog njih imaš negativne osjećaje, oni pomisle da su dobro postupili. Žrtve mržnje i nasilja su uvijek krive, a ne onaj koji upućuje svoju mržnju prema nekome i čini nasilje nad nekime. Uvijek se traži i najmanji razlog, koji može biti tako apsurdan i bezopasan. Istina je kada kažu da možeš zaboraviti osobe i razne događaje, ali ne možeš zaboraviti osjećaje koje si u tom trenutku imao. Osjetiš posljedice mržnje i nasilja, ti si kukavica i slabić. Govoriš jezikom mržnje i nasilja, ti si heroj i snažan. Ljudi kao ljudi su povodljivi, pa kad jedan misli tako, vrlo rado i ostali misle tako jer je mržnja prihvatljivija od ljubavi, budimo realni. Ovo iz iskustva znam jer iako te ljudi ne poznaju, naći će razlog da te mrze zbog nečega, koga briga tko je on, pa eto i ja ću...

Recimo, uzmimo za primjer ovo sveprisutno u zadnje vrijeme priznavanje poznatih glumica i političarki. Svi se čude kako su mogle tako nešto progovoriti nakon toliko vremena, na stranu da li je istina ili ne... Ali to je to, kada šutiš o tako nečemu, dobro je, neće te osuditi i smatrati slabom, a kada progovoriš, hoće. Za seksualno zlostavljanje žene se smatra krivom jer one provociraju, nose minice i što sve ne, za vršnjačko nasilje je kriv taj netko koga se verbalno i fizički zlostavlja jer je po nečemu drugačiji od ostalih itd. itd. Kao budi savršen i kao većina, nećeš to doživjeti, a čim budeš nešto drugačiji, zašto se čudiš? Jedina opcija da to ne doživljavaš je da postaneš savršen bez ijedne "mane" da ti je ne mogu naći i po mogućnosti dio većine.

Prava je umjetnost da te ne zaokupi mržnja jer si i ti doživio mržnju, lako je to moguće, no ljubav je svakako odgovor za sve pa tako i za mržnju. I naravno da tu ne mislim da moraš otrčati u zagrljaj takvima jer je upravo to ono što ne zaslužuju. Ipak osjećaš određenu količinu gorčine vezano uz njih i uz sam taj osjećaj mržnje. Jedna blogerica je dobro rekla da pisanje o takvim temama, o doživljenoj mržnji, donosi olakšanje, a nikako da je to znak da je tebe zaokupio osjećaj mržnje. Zašto ne? Pisanje zato i služi, da izbaciš sve svoje misli i osjećaje iz sebe, da izraziš svoje gađenje prema nekim stvarima. Zato sam i došla ovdje, okidač za to mi je bila upravo mržnja. Da ne govorim kako je sa drugim oblicima komunikacije. S vremena na vrijeme, dobro se i podsjetiti zašto je važno ne osjetiti posljedice takvih gluposti. Posebno zato jer imaš osjećaj da je mnogima vrhunac druženja biti fizički pored neke osobe, a sadržaj nije ni bitan. Tko tebe išta pita, drugi uvijek misle samo o sebi.

Ne poznajem jezik mržnje niti ću ga ikada poznavati. Imam osjećaj kao da sam u manjini zbog toga.

Cijelo vrijeme svog pisanja još uvijek nisam dobila odgovor...

Zašto ljudi tako lako vole mrziti?

Oznake: ljubav, mržnja, nasilje

23.11.2017. u 11:25 • 30 KomentaraPrint#

utorak, 21.11.2017.

Godišnjice, obljetnice i slično



Znate što prije uočavam kod obilježavanja obljetnica? Ne toliko događaj koji se obilježava i razmišljanje o njemu, nego tu halabuku i strku povodom obilježavanja sjećanja na iste. Da, neke stvari se ne smiju zaboraviti niti ikada više događati, ali kada god bude bilo koja obljetnica, govori se o nekim stvarima na taj dan, a onda 364 dana nitko više toliko ne spominje. I ovdje sad ne mislim prvenstveno na tužnu obljetnicu koja je iza nas nego o bilo čemu da je riječ, općenito. Eto, postoji onaj spisak međunarodnih praznika koji kao podsjeća na neku temu koja je od opće važnosti ili briga (kako nam govori wikipedia). Jedan dan govorimo o tome, a onda ostale zaboravimo. Vukovar, nasilje nad ženama ili pak neka osnovna ljudska prava to ne zaslužuju. Da ne kažem kako je za blagdane, mnogi osjete oko nekih većih blagdana emocije zajedništva, tolerancije i mira, a onda odjednom se to sve zaboravi. Praznici nam uvijek služe samo za spajanje. Sada se sve u zadnje vrijeme svodi na komercijalizaciju, toliko da više živciraju one razne kuglice i djeda mrazovi u trgovačkim centrima i to mjesec i pol dana ranije. Onda dolazimo i do važnih obljetnica u osobnom životu poput rođendana, veze, braka i čega sve ne. Puno buke, a malo iskrenih emocija. Više pažnje na taj dan, puka formalnost i ništa više.

Da li neke vrijedne stvari zaista zaslužuju jedan dan u našim životima?

Oznake: obljetnice, praznici, važni datumi

21.11.2017. u 12:10 • 26 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.11.2017.

Upoznavanje preko interneta?



Da li je moguće?

Valja biti oprezan s korištenjem interneta. Nekima dolazak na internet omogućuje da budu ono što jesu i da se mogu izraziti na svoj način kad već drugdje uživo baš i nemaju prilike, dok nekima služi da mogu biti ono što nisu i skupljati lajkove za to jer isto tako to drugdje ne mogu napraviti ili im pak nije dosta ono uživo pa i ovdje to rade. U današnje vrijeme kada kronično nedostaje slobodnog vremena za bilo što, a kamoli za druženje, internet postaje sve izglednija opcija za to. Toliko da je postala normalna stvar biti na jednoj od toliko društvenih mreža. Da se ne zavaravamo, internet je zaista ogledalo reale uz jednu iznimku da možeš biti anoniman i na svakome je osobno na koji će način to upotrijebiti. No pismena komunikacija zna prevariti, ne vidiš reakciju druge strane i ne možeš procijeniti kakvu je reakciju tvoja poruka izazvala, nema one povratne informacije koju možeš vidjeti kod drugih uživo. Lako je moguće da ovdje stvoriš neki dojam o drugome, oblikuješ svoje mišljenje o toj osobi, kad uživo sasvim druga osoba nego što su bila tvoja očekivanja pa se zbog toga i lako razočaraš. Zbog toga je nekako bolje kada prvo upoznaš osobu uživo da možeš shvatiti kakva je osoba u virtuali, a ne obrnuto... Nema očekivanja, nema razočarenja. A kao da to i nije poznato u realnom životu? Možda čak puno previše...

Jedna najveća prednost bivanja na društvenim mrežama ovdje je to što ste na jednom mjestu, u toplini svog doma i kod vas "dolazi" mnogo ljudi, za razliku od realnog života gdje morate posjetiti mnoga mjesta da bi upoznali toliki broj ljudi. Kome se sviđa vaš profil, doći će, kome ne, zaobići će vas. Uz one dobro poznate iznimke koje svagdje dolaze bez obzira. I onda od toliko ljudi biraš one koji ti se svide pa se s njima dopisuješ, nitko te ne tjera da se družiš sa svakime, u svakom trenutku možeš jednostavno prekinuti komunikaciju.... Stisneš onaj iksić u gornjem desnom kutu ili blokiraš, svejedno. Ne moraš se brinuti kako ćeš se riješiti onih dosadnih nametljivih osoba kao u stvarnosti gdje neke moraš doslovno odljepljivati sa sebe. Možeš se opustiti na neki način jer nema mjerkanja tvog statusa u društvu i reakcije na tvoje drugačije stavove, samim time ti je dana sloboda da izneseš ono što zaista misliš i da budeš ono što zaista jesi.

Iskustva variraju, poznam neke koji su se razveselili, neke koji su se rastužili. Ne možeš o nečemu imati mišljenje ako to prvo ne upoznaš, a to je već teža disciplina za mnoge... Osobno zaista ne volim imati mišljenje o nekome dok ga ne upoznam, pa i tu spada ono virtualno mišljenje o nekome. Predrasude ili pak ona sugeriranja kome ću poklanjati pažnju, a kome ne, kod mene ne prolaze. Što je u realnom životu to vrlo izraženo, a bome vidim i ovdje. Dopisuješ se s nekim zbog sadržaja jer te je nešto zainteresiralo u njemu pa komentiraš i obrnuto. One trivijalne i nebitne stvari zanemariš. Poput onoga da li je nekome bolja polovica poznati glumac ili da li je netko objavio xy knjiga ili nečijeg prgavog temperamenta, kod mene to uopće ne igra ulogu. Isprika što sam to dotaknula, ali eto morala sam reći jer je to nekima očito opetovano važno. Jer zašto se zanemarati sitnicama kada se može naći toliko kvalitetnog sadržaja. Što se jednom svidi, drugome se ne mora svidjeti, imamo izbora i puno mogućnosti, zar ne? Imam dovoljno blogerskog staža da shvatim koliko "virtualna prijateljstva" mogu biti prolazna isto kao i ona prava. S nekima se klikneš od prve i još uvijek dopisuješ, s nekima se raziđeš na pola puta jer nakon početne euforije oboje shvatite da to više nije to, a s nekima se ne možeš uopće složiti oko bilo čega. Ne sumnjam da je tako i kod ostalih društvenih mreža. Vrijeme je pokazalo svoje, pokazuje i pokazat će. A za dalje, tko zna....


Oznake: upoznavanja, internet, virtualna prijateljstva

19.11.2017. u 13:28 • 36 KomentaraPrint#

petak, 17.11.2017.

Dijalozi



Zanimljivi su ti dijalozi... Nedavno sam našla na internetu jednu misao nepoznatog autora, više kao pitanje..."znate li što više boli - reći nešto i potom žaliti zbog toga ili šutjeti i kasnije žaliti za neizrečenim?'". Da iskreno kažem, ne znam.

U današnjoj kulturi moraš biti brbljav i neprestano otvoren za razgovor. Introvertni tipovi poput mene nisu baš dobro došli u društvu. Društvom pretežno vladaju oni dosadni nametljivi bezlični tipovi koji ti ne daju doći do riječi pa se moraš nadglasavati s njima da bi uopće došao do jedne poštene riječi. Ljudi u društvo često dolaze zbog sebe, a ne zbog drugih. Sve to izgleda kao jedno veliko natjecanje tko je najljepši, najpametniji i najbolji. One face u društvu su face najčešće zbog toga što okolo govore ono što drugi žele čuti pa zbog toga lako sakupljaju simpatije. Ili možda nađu nekoga tko ima neke karakteristike koje nisu popularne u društvu, pa uporno upiru prstom u njega i komentiraju ne bi li ga ocrnili. Kada nepopularne osobe u društvu kažu nešto, to ne prolazi dobro, to je ionako nepopularno. Kada netko nešto kaže drugačije od onoga što većina u društvu misli, nastane mržnja prema njemu. Ako se kaže nešto što druga strana ne misli i ne prihvaća kao relevantno mišljenje jer ona smatra da postoji samo njeno mišljenje, slijedi odbijanje. Ima i onaj ekstreman primjer kad netko rabi svoju jezičinu da bi uništio neki odnos, mislim da je onda jasno o kakvoj se osobi radi. Ako se želiš utopiti u masu, moraš misliti kao većina i kopirati druge ljude, a drugi ljudi to vole jer se vole ponašati po ustaljenim obrascima ponašanja i teško prihvaćaju drugačija razmišljanja.... Misliš kao i većina, društvo te smatra kao da si "jedan od njih", ti si valjan, popularan.

Ono što ne možeš izreći iliti šutnja je neka sasvim druga stvar. Šutiš jer si ili sramežljiv ili promatraš jer čekaš povoljan trenutak za ulazak u razgovor (slušaš) ili pak nemaš i ne možeš dobiti priliku da uopće nešto kažeš. Meni kao introvertu je posebno drag nepopularan drugi ili u prethodnoj rečenici. Potisnuti misli i osjećaje je gadna stvar, odličan razlog za razboljeti se. Toliko toga ti je na pameti što bi htio podijeliti sa nekim, a ne možeš iz određenih razloga. Nisi dobro, razočaran si, patiš. I moraš to držati u sebi i na kraju eksplodiraš jer ne možeš to više izdržati. Ili platiš zdravljem ili tuđim prijezirom. Nekada ti znaju reći "a ti si to mogao reći, pa zašto nisi?", uzalud takva pitanja jer da si nešto i rekao, nisi mogao jer taj kome si trebao nešto reći ne bi znao to primiti i jer ti kvalitetna prilika zapravo uopće nije niti dana, a onome kome si i rekao, pokazao je određenu količinu prijezira prema tebi...

U stalnoj si potrazi za okolinom u kojoj možeš biti ono što jesi, treba puno vremena proći da je nađeš i da možeš ostvariti kvalitetan dijalog sa nekima. Uvijek postoje neka ograničenja bilo u obliku drugih ljudi, situacija ili tebe osobno. Ako šutimo i pričamo kada treba, onda je dijalog ostvaren, ali najgora su ta ograničenja....

Ako šutiš, ne valja, a kada napokon progovoriš i kažeš ono što ti je na pameti i srcu, naravno da opet ne valja. Ništa ne valja. S jedne strane šutnja se promatra kao nepoželjno ponašanje, a s druge strane to je i govor... fascinantno....

Možda da ljudi prestanu razgovarati? Ili još nisu ni počeli?

Oznake: dijalozi, društvo, odnosi

17.11.2017. u 16:15 • 27 KomentaraPrint#

srijeda, 15.11.2017.

Sloboda govora



I meni je iskreno žao što je Suki otišla, znamo se dosta dugo, nedostajat će mi.... Mislim da nije morala, ali eto, njena odluka, bez daljnjih rasprava! Bez rasprava i tko je na kojoj strani, došlo mi je da se malo zapitam... Potežu se rasprave ima li se pravo netko uvrijediti i otići nakon što su ga pojedinci ismijali jer je izrekao svoje mišljenje. Kada te netko rasteže po društvu okolo kao da si nekakvo "smeće", kao da nemaš prava ni na malo svojeg dostojanstva, onda to znači da ne odobrava ono što si rekao. A kad ne odobrava tvoje mišljenje u obliku blaćenja, vrijeđanja itd., znači da guši tvoju slobodu. Ako živiš u takvoj "slobodi", zasigurno je nepodnošljivo. Sloboda bi zaista trebala značiti da svatko može reći što ga je volja, no da li je tome tako? Svaki puta kada želiš nešto reći, moraš biti pripravan da oduzimanje ljudskog dostojanstva, ismijavanje, vrijeđanje, netoleranciju... to se sve podrazumijeva.

A zašto ne jednostavno otići ako ti se nešto ne sviđa? Ima okolo mnogo toga okolo što je vrijedno tvoje pažnje. Čak i tu kod nas na blogu nije bitno tko je na listi, tko kome mora ostavljati komentar, izgleda dizajna i sl. koliko su bitne prozivke tko je što napisao, odmah drugi to objavi na blogu s imenom i komentira u svom postu ili jednostavno ostavi komentar. Kako se ljudima to da? Ok, nešto ti se ne sviđa, pa nemoj tamo onda ići i gotovo. A onda postoje one priče "zašto bi ja morao govoriti nekome da je dobar, super...", tih pitanja vidiš (čuješ) napretek? U tome jest problem, kad se druži s nekim tko ti se ne sviđa iliti neko se druženje doživljava kao obveza, slijedi ulizivanje koje se kad-tad izjalovi i onda slijedi ono već spominjano vrijeđanje, negodovanje, pametovanje što se zapravo treba misliti... Zato sam i ja čula negodovanje od nekih da zašto ja njima ne dolazim na blog, da li je to možda zato jer imaju drugačije stavove od mene? Ne, zato jer mi se ne da glumatati, kao prvo, a kao drugo i da bi došla na njihov blog i izrazila svoje mišljenje, rekli bi mi da je moje mišljenje glupo i nametali bi mi svoje mišljenje kao jedino i ispravno, a onda znam da bi se dalje posvađali jer sam se s nekima posvađala ne na prvoj rečenici nego na prvoj riječi, a na takve stvari i svađice tko je u pravu i "pokazivanje mišića" mi se ne da trošiti energije, imam druge pametnije osobe na koje valja trošiti energiju. Uvijek će postojati dvije strane, svidjelo se to nekima ili ne.

Da se mogu pomiriti razlike, mogu, ali najčešće se ne mogu jer nema volje pretežno kod jedne strane. Inače me boli briga za tuđe stavove (ovo ne znači prijezir prema ljudima!), neka si svatko misli što želi, ali ne možeš ostati imun na gušenje svojih sloboda bilo da je to mišljenje, govora, pisanja, e onda moraš zastati i zapitati se u čemu je problem. Jer problem nije u tebi što si izrekao svoje razmišljanje ni kriv ni dužan, nego u onome tko pokazuje prijezir u bilo kojem obliku prema tvojoj slobodi! Gdje je tu uopće granica, ono da ti drugi ne govore da si "mimozica" i "mekušac", a s druge strane da ne ispadneš "totalni jadnik"? lud

Oznake: sloboda govora, međuljudski odnosi

15.11.2017. u 12:11 • 30 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.11.2017.

Manjina i većina



"Manjina je nekada u pravu, ali je većina uvijek u krivu" (G. B. Shaw)

Odražava li zaista ova misao istinu? Kada god pogledaš okolo sebe razne rasprave, uživo ili na blogu, ispada da je vrlo važno u kojoj si grupi, da li si u manjini ili većini.... Ako imaš neko svoje razmišljanje da dolazi iz tvoje glave, gledaju te čudno! Ili si nekim drugim karakteristikama drugačiji od većine. Ako nisi u skladu s većinskim razmišljanjem, ti si u manjini pa je samim time tvoje mišljenje manje bitno. Bitna je većina, brojčano stanje, kako uopće manjina može imati pravo glasa? Kada netko iz manjine izrazi svoje razmišljanje, odmah je to "teror nad većinom". Kao za vraga, ako je to razmišljanje izražavano malo češće, manjina je agresivna. Uvijek kada izneseš svoje stavove, zašto bi se drugi uopće morali prilagođavati tebi, čemu bi tvoje razmišljanje uopće bilo relevantno? Kada si u manjini, ti zapravo provociraš većinu i namjerno si buntovan, a to nije dobro, dosta se ljudi tada osjeća ugroženo. Stvar je baš u tome, manjina mora uložiti dodatan napor da bi se čula nad tom većinom, gomilom, ona mora uložiti malo više napora da bi se i njen glas čuo... Ako slučajno netko nešto pročita ili vidi uokolo o manjinama, ne valja i zato postoji razmišljanje da se to uopće ne bi trebalo pojavljivati jer većina je većina.... No, što kada većina gura svoje stavove i razmišljanja? Nije li to isto "teror", nad tobom koji ne razmišljaš kao većina? Općeprihvaćeno mišljenje je da manjina mora prihvaćati većinu i kao takva ne bi trebala postojati. Nešto što me najviše živcira kad mi netko u raspravama mora naglašavati da je dio većine, odmah mi postane iskreno sumnjiv... Rado poslušam drugačije stavove, ali se gotovo uvijek kačim sa onima koji imaju stalan poriv proglašavati naokolo svoju pripadnost većini. Imam dosta problema s "facama" u društvu, nikada ih nisam voljela, pa niti oni mene. Ako si siguran u svoje razmišljanje i stav, nema potrebe za tim. Ne volim se svrstavati u nikakve grupe, ali je očita ta ljudska potreba da moraš pa da drugi mogu usklađivati svoje ponašanje prema tebi. Koliko samo možeš dobiti povlastica za pripadnost većini, imaš veća prava na određene stvari od onih koji su u manjini i koliko samo problema možeš imati ako pokušaš ili već jesi dio manjine.

Ovaj tjedan na red došlo da privedem kraju 1. godinu na svom blogu, dabogda ih imala još puno, za inat onoj većini koja ima problem što uopće pišem na blogu upravo iz onih gore navedenih razloga, mislim da sam se i malo naljutila zbog tih opetovanih trenutaka i osoba kojima je to očito vrlo bitno... Manjina jest itekako bitna, bitnije je ono što ti sam misliš i osjećaš od mišljenja drugih koji se samo vole svrstavati u grupe i gledati tebe u kojoj si grupi. Individualizam je nešto što se jako zanemaruje u društvu, prava šteta... Ja bih čak i ovdje prošla nezapaženo da nisam dio "manjine" i ne trudim se imati svoj oblikovan stav o mnogočemu i imati netipičan stil pisanja i razmišljanja. Dosta ljudi zazire od ove virtualnosti, možda bi čak i mogao prožvakati takve kritike da u realnosti nema kojekakvih puno gorih pojava i stvari od obične virtualnosti. Zahvaljivati se posebno ne trebam, ali je dovoljno naglasiti da je lijepo iskustvo pisati i izražavati stav u okolini koja ti dopušta da u bilo kojem trenutku budeš svoj! kiss

Oznake: manjine, prava, blogorođendan

13.11.2017. u 13:46 • 26 KomentaraPrint#

subota, 11.11.2017.

Glupost



Postoji li uopće pametna definicija?

11.11.2017. u 11:55 • 21 KomentaraPrint#

srijeda, 08.11.2017.

Pravila


Kada ti milijun ljudi postave milijun pitanja: zašto nisi takva, zašto nisi onakva, ti se ne ponašaš onako kako je "normalno" pa niti nemaš pravo na neke stvari, morala bi se tako i tako ponašati da bi se to priznalo... zašto, zašto, zašto...ne valja ovo, ne valja ono, na kraju nikada ništa ne valja... Pravila je da pravila nema!



08.11.2017. u 16:45 • 25 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.11.2017.

Te divne predrasude...



O ovim temama nikada nije prerano, ali niti prekasno govoriti... Sudeći po iznesenim razmišljanjima, ništa više ne bole kao ona iznesena bez razmišljanja i dokaza. Strah od drugačijeg i nepoznatog je uvijek prisutan i svugdje. Ljudi najviše očekuju od tebe da ćeš se ponašati u skladu s očekivanjima okoline. Na tebe projiciraju svoja očekivanja, a najgori su oni koji vide samo svoj stav o nečemu. Ljudi rado svrstavaju druge u razne grupice i ladice, generalizirajući stvari i pripisivajući karakteristike za svaku pojedinu grupu. Vjerovali ili ne, najviše sam predrasuda doživjela od onih od kojih se to najmanje očekivalo, od strane susjeda i osoba koje su se voljele isticati kao društvene osobe. Kada ti je važan ugled u društvu, lako se pokupe ona raširena i ona najnebuloznija ponašanja koja štete drugima. Kada se primijeti da onaj okorjeli mrzitelj uživa veliki utjecaj u društvu, lako se i pomisli kako je mržnja prema drugima itekako poželjno ponašanje. Uz časne iznimke, postoji par susjeda koji prednjače u svojim iracionalnim istupima, njihovo ponašanje je njima sasvim u redu zbog njihovih "stavova", no da im pokažeš snimku njihova ponašanja, pitanje je da li bi izmijenili svoje ponašanje? Predrasude su same po sebi jedna glupa stvar, pa svatko tko se ponaša u skladu s predrasudama, može samo ispasti glupan. Čak i da nastojiš pokazati trud i dobru volju za razgovorom i pokazivanjem pravog stanja stvari, ne da ti se dalje truditi jer kako možeš razgovarati s osobom koja već mnogo toga ima na pameti? Slijedom toga ti se moraš duplo dokazivati, da razbiješ razmišljanja koja već nekim čudom stoje u nečijoj glavi, pa onda i pokazivanjem svog pravog lica. Da bi formirao neki stav, moraš upoznati to nešto o čemu imaš formirano mišljenje. Ako imamo stav o nečemu, bilo pozitivan ili negativan, a da prethodno nismo odvagnuli argumente, onda to nije stav, nego predrasuda! Nevjerojatno cijenim one koji iznose svoj drugačiji stav, a da se ne osjećaju primoranima to dokazivati ili suviše naglašavati, od onih ostalih vas samo može boljeti glava i ništa drugo, a k tome još moraju naglašavati svoju hrabrost (?)... A kad imate nasuprot sebe osobe koje vole gledati druge kako ih boli glava od njih, onda to nisu ljudi....

Što to uopće ima tako privlačno u iznošenju stavova bez razmišljanja?

06.11.2017. u 10:22 • 21 KomentaraPrint#

subota, 04.11.2017.

Čitanje knjiga



"Knjiga je u cijelosti put od zla k dobrome, od krivice k pravdi, od pogrešnoga k istinitome, od noći ka danu."
(Victor Hugo)

Ako slučajno čitaš knjigu, "normalni" pojedinci će ti reći da si "čisti štreber" jer ljudi kao ljudi vole priljepljivati raznorazne glupe etikete svakome... To je tako pogrešno razmišljanje jer se znanje ne mjeri količinom pročitanih knjiga nego količinom upijenih informacija iz njih. No, naravno da samo znanje nije dovoljno, ono se može proglasiti uspješnim kad ga možeš primjeniti u praksi. Današnja kultura čitanja je slaba, uglavnom se čita kad se mora, a zapravo su najslađe one knjige koje ne moraš pročitati, a želiš jer te nešto jako zanima. Tiskana izdanja sve više zamijenjuju ona u elektroničkom obliku, šteta, jer papir je ipak papir tj. nema boljeg osjećaja od opipljivosti knjiga. I na ovom blogu se nađu dosta kvalitetni uratci koje itekako vrijedi pročitati i koji te potiču na mijenjanje ponašanja kroz objektivno razmišljanje. Čitanje te zaista može potaknuti na razmišljanje o nekim stvarima o kojima prije nisi razmišljao... Zašto se čitanje toliko podcijenjuje kada to može biti edukativna, odlična i zabavna aktivnost?

Ususret 40. zagrebačkom sajmu knjiga "Interliber" (7.-12. 11.), vjerujem da će biti jako zabavno i u toku mjeseca hrvatske knjige koji još uvijek traje do 15. studenoga...

04.11.2017. u 11:47 • 21 KomentaraPrint#

srijeda, 01.11.2017.

Fobije



Možeš se smijati tuđim fobijama, ali i tvoja ima ime.

Abcelofobija - strah od napuštanja zahodske kabine
Agmenofobija - strah od ulaska u krivi red
Alijakalofobija - strah da nismo pametni poput ljudi s kojima se družimo
Antefamafobija - strah da su ljudi prestali pričati o vama čim ste ušli u sobu
Arkafobija - strah od korištenja bankomata krajem mjeseca
Atelofobija - strah od nesavršenosti
Bulifobija - strah od neposjedovanja daljinskog upravljača
Civilifobija - strah od političara
Depokonhofobija -strah od poklapanja telefona
Diverufobija - strah od priznavanja istine
Duksofobija - strah od vlastitog šefa
Eksterviafobija - strah od napuštanja srednje prometne trake
Euaksofobija - strah od modernih ljudi
Facipsofobija - strah od "uradi sam"
Falsufobija - strah od bivanja u krivu
Fronemofobija - strah od razmišljanja
Gamofobija - strah od braka
Hipopotomonstroskvipedaliofobija - strah od dugih riječi
Ilerogofobija - strah od pitanja na koja nema odgovora
Inanofobija - strah od stavljanja na čekanje
Insistofobija - strah od parkiranja
Kakofobija - strah od ružnoće
Kontumafobija - strah od slaganja s desničarskim kolumnistima
Kvazumegofobija - strah od pitanja za smjer
Lanksofobija - strah od stajanja na vagu
Magnufraterfobija - strah od reality televizije
Musaurofobija - strah od ljudi s velikim slušalicama
Nomenofobija - strah od brandova
Novamundafobija - strah od Amerikanaca
Obsoletofobija - strah da drugi imaju bolji mobilni uređaj od vas
Ovifobija - strah od pridruživanja većini gdje je uspjeh siguran
Penterafobija - strah od punice
Pokulofobija - strah od šalica kave za van
Rimpavofobija - strah od stajanja na pukotinama na pločniku
Skalafobija - strah od pokretnih stepenica
Uksorfobija - strah od vlastite supruuge
Venerofobija - strah od lijepih žena
Versurfobija - strah od računa
Virgofobija - strah od propuštanja zadnje linije u javnom prijevozu

...

Ako nemate straha od ničega, onda ste nihilofobični. Ako se pak bojite svega, onda ste panofobični... Pa ti reci da si nešto od to dvoje. pjeva

01.11.2017. u 15:35 • 25 KomentaraPrint#


< studeni, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Opis bloga

Sve i svašta, za sve one koji razmišljaju bez predrasuda i ostalih kočnica. Svako mišljenje je dobrodošlo, ali postoji granica...

pozitivka103@gmail.com

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Napomena: Komentari puni vrijeđanja, netolerancije i mržnje bit će izbrisani!

Put kojim nisam pošao

U žutoj šumi račvala se dva puta,
Tužan što ne mogu na obje strane
Jer putujem sam, stajao sam dugo
I gledao do kuda mi pogled seže
Kako jedan nesta u gustome grmlju;

I onda krenuh drugim, onim pravim,
Možda mi je upravo tuda valjalo poći,
Obraslim travom što čeka nove korake
Premda nisam znao, ako pođem tuda,
Koračat ću ipak uvijek istim putem,

A toga su jutra oba puta bila prava
Prekrivena lišćem nedirnutim, mirnim.
Da, išao sam prvim još cijeloga dana!
Ali svi mi znamo da staze nas nose,
I ta sjena sumnje zvala me je natrag.

Ovo ću vam s uzdahom jednom reći,
Negdje nakon mnogo dugih godina;
U šumi račvala se dva puta, a ja -
Krenuh onim kojim se rjeđe išlo,
I nakon toga ništa nije bilo kao prije.

-Robert Frost-


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se