VJERA U BOGA I POGLAVNIKA SVOGA
28.06.2005., utorak
Nezavisna Država Hrvatska
 Geopolitički odnosi Nezavisna Država Hrvatska nastala je odmah nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine, i kao tvorevina nije bila jedinstvena jer su takve države nicale na svim teritorijima okupiranim od strane nacističke Njemačke i njezinih saveznica: Slovačka, Ukrajina, Bjelorusija, Litva, Estonija, Francuska... NDH je bila okružena članicama sila osovine: Mađarskom, Italijom te marionetskim državama na području Srbije, Crne Gore i Slovenije. Iako je NDH postala članicom sile osovine, odmah nakon proglašenja nastala su prekrajanja njezinog teritorija: prvo od strane Italije, a potom Mađarske. Osim toga, Italija je aktivno pomagala četničkom pokretu na područuju NDH, te vršila teror i nasilnu asimilaciju na teritoriju koji joj je prepušten Rimskim ugovorom. Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. Od diplomatskih odnosa i misija, NDH je imala diplomatske odnose sa Vatikanom, Švicarskom, članicama sile osovine, a od izvaneuropskih država NDH je bila u diplomatskim odnosima sa sljedećim azijskim zemljama: Manđukuom, Japanom, Tajlandom i Nankingom. Zemljopisno područje NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija. Prekrajanje od strane Sila osovineRimskim ugovorom 18. svibnja 1941. NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije sa gradovima, dok je NDH pripao dio od Omiša do Cavtata, od otoka ostao je Brač i Hvar kao i poluotok Pelješac. Prekrajanje karte izvršila je i Mađarska svojevoljno pripojivši Međimurje 10. srpnja 1941. Politika i povijest NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem privatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama Poglavnika Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja. NDH je bila jednostranačka, diktatorska država; Sabor nije djelovao; sve su stranke bile zabranjene osim Ustaškog pokreta na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, koji ujedno bijaše i poglavarom države. Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice izmedu Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata. Unutarnja politika Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica, te dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ). Vanjska politika Hrvatska vanjska politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vanjske politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice. U četničkim pobuna talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike. Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj. Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu. Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo- budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1941. navečer, dao u bijeg- a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1941. Vojska 10. travnja 1941 objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade 16. travnja službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo koja se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopenena vojska), Mornarica i Zračne snage. Hrvatsko domobranstvo Vojskovođa Slavko Kvaternik postao je prvi zapovjednik i ministar Hrvatskog domobranstva. Kopnena vojska Prvi zapovjednik kopnenih snaga 16. travnja 1941 postao je general pješaštva Slavko Stanzer. Do listopada 1941 ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja. Mornarica Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu. Tek 15. kolovoza 1944 NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu. Zrakoplovstvo Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941., imenovanjem Vladimira Krena za zapovjednikom Odjela zračnih snaga. Tijekom lipnja 1941. sa Nijemcima je postignut dogovor o osnivanju stalnih zrakoplovnih luka i preuzimanju zarobljenih zrakoplova od bivše Kraljevine Jugoslavije. Kao rezultat tog dogovora Zrakoplovstvo NDH osnovalo je dvije zračne luke: Zagreb i Sarajevo. U njegovu sastavu bili su zrakoplovi Potez XXV, Breguet XIX, Fizir FP.2, Avia-Fokker F.39, Savoia-Marchetti S.79. Prva borbena djelovanja Zrakoplovstvo NDH obavilo je 27. lipnja 1941. Zbog raznolikosti zrakoplova postojali su mnogi problemi oko održavanja i nabave dijelova. Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila), te dva legionarska jata na istočnom bojištu. Ustaška vojnica Svoje korijene UV ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove. Ustaška Nadzorna Služba - obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941. Vojnica Njemačke narodne skupine - Einsatzstaffel Utjecaj Dati ocjenu NDH ulazeći pritom u nijanse-nemoguće je, ne toliko zbog, za izumiruće jugofilske dinosaure, tobožnje povijesnopolitičke provokativnosti teme (to je odavno razriješeno), nego ponajprije zbog velika opsega same teme. Stoga, navest ćemo svega nekoliko najznačajnih točaka: 1.smatramo da je veoma dobar prikaz razdoblja NDH dan na vanjskoj poveznici, autor koje je akademik Dušan Bilandžić. Iako dio teksta obuhvaća i zbivanja koja su terirorijalno izvan dosega NDH (npr. uspon i pad ustanka u Srbiji i Crnoj Gori, zakučasta natezanja međunarodne diplomacije itd.), a neke su nijanse u ocjenama obojene pristranošću zbog auktorovoga sudjelovanja u komunističkom partizanskom pokretu- velika će većina Bilandžićevih raščlana, vjerujemo, izdržati test vremena 2.osim za zagrižene pristaše i protivnike NDH, jasno je da je NDH bila praktički marionetska država tijekom cijeloga postojanja; jasno je da je golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno dočekala slom mrske Jugoslavije koja im se popela na vrh glave, no, to nema veze s nacističkim ili fašističkim ideologijama; jasno je da je, uzrokovano rasističkom i terorističkom politikom režima, uskoro uslijedilo otriježnjenje, te da su se Hrvati razdijelili na većinu koja je pasivno čekala razvoj događaja (dobar je primjer Bilandžićeve analiza izostajanja masovnoga ustanka poslije pada Italije), te na manjinu koja je podupirala NDH ili partizanski pokret; jasno je da je povijesno razdoblje NDH do sada često jednostrano ili iskrivljeno prikazivano, te da tek u novije vrijeme dolazi, unatoč protivljenju ostataka jugošovinističkih snaga- često zamaskiranih u krinku «antifašizma»- do racionalnijega vrjednovanja razdoblja NDH, o čemu je već bilo riječi u tekstu o ustašama. 3.kao jedan od rijetkih nazočnih posljedaka postojanja NDH je licitiranje brojem žrtava i njihovom nacionalnom pripadnošću. Ukratko: do sloma SFRJ 1991. zločini koje su počinile postrojbe NDH bijahu napuhivani, dok su zločini partizana (a dijelom i četnika) svjesno umanjivani. Nestankom Jugoslavije u Hrvatskoj, te među hrvatskim krugovima u svijetu, došlo je do suprotne ideologizacije: žrtve komunističkih partizana su uvećevane, dok su one vojnih postrojbi NDH umanjivane ili prikazivane u surječju koje je dovodilo u pitanje njihov status žrtve. Na srpskoj strani se, uz manje izuzetke, vodi i dalje velikosrpska ideologizacija broja srpskih i drugih-napose židovskih- žrtava NDH, u klasičnoj tradiciji «gigantizacije» brojki preko svake pameti. Glede inozemstva, uglavnom je postignut konsenzus (valjda je jedan od rijetkih izuzetaka centar Simona Wiesenthala, koji se bez pretjerivanje može okarakterizirati kao protuhrvatski i židovsko-šovinistički) o tom da su brojke do kojih su došli hrvatski stručnjak u UN Vladimir Žerjavić i srpski emigrantski demograf Bogoljub Kočović, u najvećoj mjeri točne i odgovaraju stvarnosti. Nažalost, zbog politizacije cijeloga pitanja koje je smjeralo na «međunarodnu publiku», poveznice na dva opsežnija Žerjavićeva teksta na svemreži dostupne su samo na engleskom jeziku- dane su na popisu vanjskih poveznica. No, sumarno bi se moglo reći da je broj stradalih po nacionalnoj pripadnosti, ubijenih ili umrlih od zaraznih bolesti i maltretiranja kako u zemlji, tako i u inozemstvu, od strane njemačke, mađarske i talijanske vojske, ustaša i domobrana, partizana i četnika, te raznih lokalnih milicija (ponajviše muslimanskih i srpskih) sljedeći:u Hrvatskoj (uključivo sa stanovištvom koje je stradalo drugdje) poginulo je 130.000 Srba, 105.000 Hrvata, 15.000 Roma i 10.000 Židova, a u BH oko 164.000 Srba, 75.000 Bošnjaka-muslimana, 64.000 Hrvata i 9.000 Židova (za ostale podatke pogledati na vanjsku poveznicu o Žerjavićevim procjenama 4.manipulacija politizacija brojem žrtava, a posebno srpskim stradalnicima u koncentracijskom logoru Jasenovac, imala je i ima središnju ulogu u novodobnoj velikosrpskoj ideologiji, kao emocionalni fitilj za podjarivanje lokalnoga srpskoga pučanstva u Hrvatskoj i BiH, a s ciljem prekrajanja granica i pripajanja dijelova tih država Srbiji. Budući da se stari Kosovski mit, uz guslarsku ikonografiju, dosta istrošio, mit o Jasenovcu, ustašama i NDH se pokazao kao izuzetno povoljan za mobilizaciju srpskih prječanskih masa. No- vidljiva su i ograničenja te ideologizacije. Dok je odnos snaga bio takav da je hrvatska strana bila u zorno podređenom položaju, mit o genocidnosti i demonizmu Hrvata djelovao je poticajno i uspješno. Ali, uz uspostavu kakve-takve vojne ravnoteže pokazao se kao veoma kontraproduktivan: dijabolični hrvatski «ustaše» su, kao demonske koljačke figure, promičbeno-ikonografski djelovali razorno po moral srpskih vojnih snaga, što se pokazalo u više navrata tijekom samoga rata, a situacija se nije bitno promijenila ni danas među suvremenim sličnomišljenicima. Zaključno bi se moglo reći da je srpska manipulacija «imageom» NDH, ustaša, i cijeloga hrvatskoga naroda djelovala, na srednje i dulje staze, više paralizirajuće i gubitnički nego poticajno. 5.glede ostalih dijelova baštine NDH, moglo bi se zaključiti da jugoslavenski i paleokomunistički brontosauri nerijetko inzistiraju na izjednačavanju pojedinih endehazijskih sastavnica (poznata je svađa oko imena Hrvatski sabor, Hrvatski državni sabor, te, kao nerealizirana opcija, Hrvatski nacionalni sabor)- no, tu se radi uglavnom o marginalijama koje dobijaju veći publicitet i izazivaju emocionalne iskre najviše zbog dnevnopolitičkih manipulacija i natezanja hrvatskih političkih stranaka. U cjelini, NDH je prošlost koja je neponovljiva zbog drugačijih civilizacijskih, društvenih i geopolitičkih silnica- no, prošlost koja je počesto invocirana e da bi se racionalizirala i/ili opravdala netrpeljivost koja vlada među suvremenim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima, te nespojivost njihovih vladajućih nacionalnih ideologija i civilizacijskih usmjerbi. |
- 20:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Što je zapravo bilo u Bleiburgu?
 Zapovjednik 8.britanske armije, koja je okupirala te dijelove Austrije, bio je general sir Richard McCreery. Zapovjednik britanskog 5. korpusa bio je general Charles Keightley. Dvije hrvatske armije, koje su se s civilnim pučanstvom povlačile prema britanskim trupama u Austriji, imale su 13. svibnja 1945. u svom sastavu 17 divizija (preko 200.000 ljudi). U 9 sati 14.5. 1945. hrvatski časnik za vezu židovskog podrijetla Deutsch-Maceljski ponudio je Britancima predaju tih dviju hrvatskih armija, svaka po 100.000 tisuća ljudi, zajedno sa oko 300.000 civila. Treba napomenuti, da je 2. svjetski rat već bio završen, a NDH je prestala postojati kao država u 4.30 sati 15. svibnja 1945. Većina ovoga mora ljudi, vojske i civila prispjela je na otvoreno polje koje je okruženo šumovitim brežuljcima. Kada su pregovarači sa Titove i britanske strane, brigadir Patrick Scott i komesar Milan Basta, uspjeli prevariti i prijetnjama prisiliti generala Herenčića 15. svibnja 1945. da hrvatska vojska položi svoje oružje i da podigne bijele zastave predaje, kada su Titovi partizani bili sigurni da se njihove žrtve više ne mogu braniti i da Britanci na namjeravaju intervenirati, lički Srbin, partizanski komesar Milan Basta dao je zapovijed. Što je nakon toga uslijedilo, mogu opisati samo oni koji su bili nazočni toj apokalipsi. Evo svjedočanstva jednog očevidca: »Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenome polju. Vrlo brzo je toliko ljudi bilo pobijeno, da su se partizani usudili spustiti među preživjele, pa su ih s vidljivom nasladom stali na smrt tući, udarati čizmama i probadati bajonetama (izjava očevidca Teda Pavića, u knjizi «The minister and the massacres», Nikolaj Tolstoj, London 1986., str.104.). Jedan drugi očevidac, Jure Raguz, izjavljuje, da je u blizini vidio očajna hrvatskog časnika kako ustrjeljuje svoje dvoje male djece, dječaka i djevojčicu, potom suprugu i zatim sama sebe (isto mjesto citata). Kada je 16. svibnja bio dovršen pokolj na Bleiburgu, golema masa razoružanih i prestravljenih Hrvata, bila je gonjena u Jugoslaviju prema stratištima Kočevskog Roga i Križnoga puta. Postoje dokazi, da je ovo izručenje hrvatskih vojnika i civila, praktički cijele nacije koja se je nalazila u bijegu, Titovim partizanima bila politička odluka, koju je generalu Keightleyu priopćio tadašnji britanski rezidencijalni ministar za Sredozemlje Harold Macmillan 13. 5. 1945., i koja je bila suprotna ranijoj odluci britanske vojske. Napomenimo, da je general Keightley također predao Titu 24. 5. 1945.i one Hrvate koji su bili smješteni kao izbjeglice u Viktring kampu u Austriji, dakle koji su po međunarodnom pravu također uživali pravo azila. Uvjeti predaje partizanskome komesaru Basti su bili ovi: »Pripadnici hrvatske vojske moraju se tretirati kao ratni zarobljenici uz izuzetak političkih kriminalaca, koje će suditi saveznički sudovi, dok se civilno pučanstvo mora nahraniti i vratiti u Hrvatsku najkraćim putom». (Izjava profesora Danijela Crljena koji je zajedno sa generalom Herenčićem pregovarao o predaji Hrvata u bleiburškom dvorcu). Ratni su se zločini odmah bili nastavili na Kočevlju, gdje se osobito isticala četa od 60 do 70 egzekutora, pripadnika 26. dalmatinske divizije, koja je bacala ljude u duboke provalije, neke žive i ruku vezanih žicom, a druge ubijene, na čelu koje čete je bio kapetan Nikola Maršić. Zamjenik komesara ove jedinice bio je stanoviti Albert Štambuk, dok je njima pružala zaštitu 11.dalmatinska brigada. Prema izjavi jednog očevidca, mladog partizana pripadnika 11.dalmatinske brigade, za vrijeme njegova boravka od 8 dana tamo 30-40.000 zarobljenika je bilo zaklano i bačeno u 2 obližnje planinske gudure. Nema sumnje da je partizanska vojska na Bleiburgu, Kočevskom Rogu i nakon toga na ostalim postajama Križnoga puta, odnosno marša smrti počinila ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kršenjem odredaba Ženevskih ratnih konvencija iz 1929. No, postavlja se pitanje, je su li izvršeni i zločini genocida nad Hrvatima? Prema riječima predsjednika Stipe Mesića koje je on izrekao na nedavnome skupu u Jasenovcu: «Ubijeni na Bleiburgu su žrtve, ali nisu nevini za druge zločine». Koja to krivnja tereti djecu, žene, starce, ostale civile koju su masakrirani na Bleiburgu, Kočevskom Rogu i na Križnome putu, da oni – prema Mesiću – nisu nevini za druge zločine? Oni su krivi jer su Hrvati i kao pripadnike toga naroda trebalo ih je poubijati. Prema Konvenciji o genocidu (1948.) zločin se genocida sastoji u napadu na određenu rasu, naciju, etničku skupinu ili vjeru s namjerom da se ista eliminira ili smanji u broju, ubijajući ili ozbiljno ranjavajući znatan broj njezinih članova ili pristaša, ili izlažući ih uvjetima za koje se računa da će uništiti ili smanjiti taj kolektivni entitet. Dakle, za genocid je potrebna namjera da se ljudi unište baš kao pripadnici, među ostalim, određena naroda. A to se je upravo dogodilo na Bleiburgu, Macelju, Kočevlju, i na marševima smrti koji su uslijedili. Nema dvojbe da se ovdje radi o zločinu genocida koji je počinila partizanska vojska sa znanjem i po zapovjedi svojih vojnih i političkih vođa, na vrhu kojih je stajao Josip Broz. |
- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SVETI DAN - DAN ODLUKE
 U subotu će biti točno 14 godina otkako je Sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti Republike Hrvatske, posadivši time duboko u zemlju kamen temeljac današnje hrvatske države. U Hrvatskoj danas mnogi ne znaju što se to uopće dogodilo 25. lipnja 1991. koji od mandata Račanove koalicije slavimo kao Dan državnosti. Reklo bi se da se još samo neki "croatonostalgičari" sjećaju turbulentnosti i značenja tog vremena, propalih pokušaja da se pregovorima riješi kriza koja je razdirala Jugoslaviju, Jugoslavenske armije koja se naoružavala i za prvu ruku na tenkove smještala golobrade ročnike dok za pohod nisu bile spremne četničke postrojbe... Zahvaljujući političkoj eliti koja se maćehinski odnosila prema nacionalnom identitetu Hrvatska je već dugo zemlja bez osobitog identiteta, iako je prije samo 14 godina na referendum o osamostaljenju izašlo 83,56 posto građana, od kojih je čak 94,17 posto glasovalo za neovisnost. Kolektivni ponos koji je narodu pokrenuo taj buntovnički čin i prkos koji se rodio prema sili što se upregnula protiv Hrvatske osjećali su se tada u zraku i činilo se kako će ta energija trajati zauvijek. Nažalost, za manje od 10 godina izblijedilo je čak i sjećanje na nju. Mnogo je ljudi u Hrvatskoj koji nisu voljeli Tuđmanovu teatralnost. Posmjehivali su se njegovim ekstravagantnim i skupim vojnim mimohodima, bijeloj uniformi i kićenim povijesnim govorima koji su državnim obljetnicama davali ton nekakve sudbonosne dramatičnosti. No, ruku na srce, otkako je Franjo Tuđman umro Hrvatska i ne zna kad su joj nacionalni blagdani, a u zemlji prevladava osjećaj da je zapravo nije ni briga. Trudeći se da im vlast što manje nalikuje na Tuđmanovu, Ivica Račan kao premijer i Stipe Mesić kao predsjednik države, distancirali su se odmah na početku svog mandata i od povijesnog razdoblja u kojemu je stvorena hrvatska država, i od mogućnosti da uspostave blizak odnos s hrvatskim braniteljima, i od simbolike kojom svaka država što drži do sebe daje do znanja svakome tko naiđe da joj je upravo taj dan posebno važan. Nisu to, naravno, Mesić i Račan učinili službenim odlukama, ali su svojom pasivnošću i višegodišnjom neangažiranošću pridonijeli tome da obljetnice posvećene državnosti ili ratnim pobjedama nestanu prekrivene tradicionalnom hrvatskom šutnjom. Dan državnosti, Dan neovisnosti, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, svi su oni prolazili u tišini i svojevrsnoj političkoj blokadi. O njima se nije pretjerano govorilo, protokolarim se događanjima samo čuvala prazna forma, glavni grad je bivao urešen tek skromnim brojem državnih zastava... Ukratko, slava jednog vremena bila je svedena na ništa. Kad je na Račanovo mjesto došao Ivo Sanader obljetnice su se, istina, počele uvažavati s više poštovanja prema povijesnoj važnosti koju imaju i pijeteta prema životima koji su u njih ugrađeni. Ali je, što zbog Sanaderove potpune obuzetosti Europskom unijom, što zbog haaškog pritiska kojemu je Hrvatska izložena, sve i dalje ostajalo u drugom planu. O ratnom se vremenu još uvijek više govori u kontekstu ratnih zločina koje je počinila Hrvatska vojska i tjeralice za generalom Antom Gotovinom nego u kontekstu herojske obrane kojom se iskazao hrvatski narod. Domovinski rat se i dalje najčešće spominje u kontestu rasprava o kontroverzama koje se za njim vuku, dok se o pobjedama, žrtvama i ponosu koji je prožimao Hrvatsku sa svakim oslobođenim pedljem državnog teritorija gotovo više i ne priča. Hrvatski se branitelji u medijima pojavljuju ili kao samoubojice ili kao kriminalci, kao da i jednih i drugih nema i među uvaženim profesorima, liječnicima, prodavačima, čistačima, pjesnicima, političarima... Hrvatska nema ratne heroje kao da su zemlju oslobodili duhovi prekriveni plahtama. Hrvatska nema spomenik domovini, što imaju države koje su prošle manje dramatične priče nego što je naša. U Hrvatskoj se Zid bola uklanja s ceste kao da je krupni otpad... Ne treba, naravno, biti zatočenik prošlosti. Ali, ne treba ni vlastitu prošlost bacati u prašinu. Vlast koja ima samopoštovanja to zna. Zbog svega što se događalo pitamo: hoće li se i ove subote, na 14. obljetnicu svoje državnosti, Hrvatska ponovno ponašati kao da se stidi sama sebe? |
- 12:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
NAČELA USTAŠKOG POKRETA .1. Hrvatski je narod samosvijesna etnicka jedinica, on je narod sam po sebi i u etnickom pogledu nije istovijetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme kojeg drugog naroda. .2. Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat, pod njim se pojavio u davno povijesno doba, pod njim je prije 1400 godina dosao u danasnju svoju postojbinu i pod njim zivi sve do danas. To njegovo ime ne moze i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime. .3. Hrvatski je narod svoju danasnju postojbinu vec u pradavna vremena ucinio svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njom se srastao i dao joj izvorno i prirodno ime Hrvatska. To ime ne moze se zamijeniti ni jednim drugim imenom. .4. Zemlja koju je hrvatski narod u pradavno doba zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na vise pokrajina, one su svoja posebna imena imale djelomice jos prije dolaska Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala kasnije, no sve te pokrajine sacinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema pravo da ikoju svojata za sebe. .5. Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku dosao kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, pa je tu zemlju osvojio i zauvijek je ucinio svojom. .6. Hrvatski ja narod u svoju domovinu Hrvatsku dosao potpuno organiziran ne samo obiteljski nego i vojnicki, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu drzavu sa svim obiljezjima drzavnosti. .8. Hrvatski narod ima pravo da svoju suverenu vlast ozivotvori u vlastitoj drzavi Hrvatskoj na citavom svom etnickom i povijesnom podrucju, to jest, da ponovno uspostavi svoju potpuno samostalnu i nezavisnu Hrvatsku drzavu. Tu uspostavu ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oruzja. Njega ne vezu nikakve medjunarodne ni drzavopravne obveze iz sadasnjosti ili proslosti koje nisu u potpunoj suglasnosti s tim nacelima, niti ce se na takve obazirati u svojoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj. .9. Hrvatski narod ima pravo na srecu i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima svaki pojedini Hrvat, kao clan te cjeline. Ta sreca i to blagostanje mogu se ozivotvoriti i ostvariti za narod, kao cjelinu, i za pojedince, kao clanove cjeline, jedino u posve samostalnoj Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj koja ne smije i ne moze biti sastavnim dijelom, ni u kojem obliku, ni jedne drzave ili bilo kakve ine drzavne tvorevine .10. Hrvatski narod ima svoj suverenitet po kome on jedini ima vladati u svojoj drzavi i upravljati svim svojim drzavnim i narodnim poslovima. .11. U Hrvatskim drzavnim i narodnim poslovima, u samostalnoj i Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj ne smije odlucivati nitko tko nije po koljenima i po krvi clan hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskog naroda i hrvatske drzave odlucivati ni jedan strani narod ili drzava. .12. Seljastvo nije samo temelj i izvor svakog zivota nego ono samo po sebi sacinjava hrvatski narod, te je, kao takvo, nositelj svake drzavne vlasti u Hrvatskoj drzavi. I kraj svega toga, svi stalezi u Hrvatskom narodu sacinjavaju jednu narodnu cjelinu, buduci da i ostali stalezi u hrvatskom narodu, kojih su clanovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potjece iz seljacke obitelji, taj u devedeset slucajeva od sto nije hrvatskog porijekla ni krvi, nego je doseljeni stranac. .13. Sva materijalna i duhovna dobra u hrvatskoj drzavi vlasnistvo su hrvatskog naroda, te je on jedini ovlasten raspolagati i koristiti se njime. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njene sume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja moze biti vlasnistvo samo onoga koji je obradjuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka. .14. Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest duznost. Stoga u hrvatskoj drzavi rad oznacava stupanj vrijednosti svakog pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnog narodnog blagostanja. Nitko ne moze imati ikakvih posebnih prava, nego iskljucivo duznosti prema narodu i drzavi svakome daju pravo na osiguran zivot. .15. Vrsenje svih javnih funkcija vezano je uz odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili drzave vrsi javne poslove bilo koje vrste odgovara svojim dobrom i svojim zivotom za sva djela ili propuste. No, duznost i odgovornost prema cjelini imaju biti temelj i svakoj djelatnosti u privatnom zivotu svakog pojedinog pripadnika hrvatskog naroda. 16. Teziste moralne snage hrvatskog naroda lezi u urednom vjerskom i obiteljskom zivotu, njegova snaga lezi u seljackom gospodarstvu, prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obrambena snaga u organizatornim prokusanim vojnim vrlinama. Prosvijetni i kulturni naprijedak hrvatskog naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokusanoj sposobnosti na polju znanosti, nauke i prosvijete. Industrija, obrt, kucna radinost i trgovina imaju biti ruka pomocnica cjelokupnom seljackom i opcem narodnom gospodarstvu. Te grane zivota imaju biti polje postenog rada i izvor dostojanstvenog zivota radnika, a ne sredstvo gomilanja bogatstva u rukama kapitalista. .17. Skladno uzgajanje, promicanje i usavrsavanje svih narodnih vrlina i grana narodnog zivota zadaca je svih pregnuca javnih radova i drzavne vlasti kao takve, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vijekovnog bivstvovanja i blagostanja sadasnjih i buducih pokoljenja cjelokupnoga hrvatskog naroda, te opstojnost i sigurnost Nezavisne Drzave Hrvatske. U Glavnom Ustaskom Stanu dne 1. lipnja 1933 Dr. Ante Pavelic |
- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DOLAZAK HRVATA
Nove riječi legendarne Thompsonove pjesme: U JUNAČKOJ ZEMLJI MILOJ, LIJEPOJ I DALEKOJ U GODINI GOSPODNJOJ ŠEST STOTINA I NEKOJ SPUSTILA SE NA TU ZEMLJU SILA PLAVA JE KRV NAROD PREDVODILA DRHTI ZEMLJA, KAMEN PUCA; KROZ NEBESKA VRATA DOJAHAO BIJELI VITEZ SA MAČEM OD ZLATA DAJTE MI KOMAD ZEMLJE SVETE ZEMLJA JE I MATI I DIJETE LJUBI SVOJU ZEMLJU NA NJOJ TI SAGRADI DOM I BRANI JE KRVLJU SVOJOM POVEZAN SI S NJOM LJUBI SVOJU ZEMLJU LJUBI BLAGOSLOVLJEN PLOD I PONOSNO PO NJOJ HODAJ SVOJ ZEMALJSKI HOD DAJTE MI KOMAD ZEMLJE SVETE ZEMLJA JE I MATI I DIJETE BIJELI VITEZ KRENU NAZAD KROZ NEBESKA VRATA OSTAVIO LIJEPU NAŠU BEZ GLADI I RATA PRED NEBESKOG OCA KLEKNE S RIJEČIMA OD ZLATA PREDAO SAM ZEMLJU SVETU U RUKE HRVATA A JUNAČKA ZEMLJA MOJA MILA DO DANAS JE RIJEČI ZAPAMTILA LJUBI SVOJU ZEMLJU NA NJOJ TI SAGRADI DOM I BRANI JE KRVLJU SVOJOM POVEZAN SI S NJOM LJUBI SVOJU ZEMLJU LJUBI BLAGOSLOVLJEN PLOD I PONOSNO PO NJOJ HODAJ SVOJ ZEMALJSKI HOD DAJTE MI KOMAD ZEMLJE SVETE ZEMLJA JE I MATI I DIJETE !!!! Skinite najnoviju pjesme DOLAZAK HRVATA |
- 12:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 ZA DOM SPREMNI USTAŠKA VOJNICA Iz samostalnih ustaških satnija i vodova koji su postrojeni od travnja do kraja ljeta, postupno je do kraja 1941. godine stvoreno 12 djelatnih bojni: 1. ustaška djelatna bojna, Sarajevo 2. ustaška djelatna bojna, Sarajevo 3. ustaška djelatna bojna, Brčko 4. ustaška djelatna bojna, Jasenovac 5. ustaška djelatna bojna, Glina 6. ustaška djelatna bojna, Bosanski Novi 7. ustaška djelatna bojna, Dvor na Uni 8. ustaška djelatna bojna, Banj Luka 9. ustaška djelatna bojna, Zagreb 10. ustaška djelatna bojna, Slunj 11. ustaška djelatna bojna, Vrginmost 12. ustaška djelatna bojna, Kostajnica  Početkom 1942. godine formirano je još bojni, pa je njihov ukupni broj pri formiranju zdrugova iznosio 38. Početkom 1942. godine pojedine bojne su grupirane u zdrugove. Tako je na primjer nastao Ličko-krbavski ustaški zdrug, a zatim su ljeti 1942. sve bojne uključene u četiri stajaća djelatna zdruga i to: I. ustaški stajaći zdrug, Sarajevo II. ustaški stajaći zdrug, Hrvatska Mitrovica III. ustaški stajaći zdrug, Karlovac IV. ustaški stajaći zdrug, Gospić Krajem 1942. godine iz Sarajevske ustaške pukovnije (poznate Crne Legije) nastao je V. ustaški stajaći zdrug, a zatim su stvarani novi, tako da je do kraja 1944. godine postojalo 19 stajaćih zdrugova. Njihov broj još je povećan nakon stvaranja Hrvatskih Oružanih Snaga 1. prosinca 1944. g. Formirani su i Poglavnikov Tjelesni Zdrug, Željeznička vojnica (kasniji Prometni zdrug), Pripremne bojne i Vojnica Njemačke narodne skupine. Postrojbeni pregled za Ustašku stajaću vojnicu sredinom 1944. godine: I. ustaški stajaći zdrug, Sarajevo II. ustaški stajaći zdrug, Donji Miholjac III. ustaški stajaći zdrug, Karlovac IV. ustaški stajaći zdrug, Gospić V. ustaški stajaći zdrug, Koprivnica VI. ustaški stajaći zdrug, Imotski VII. ustaški stajaći zdrug, Drniš VIII. ustaški stajaći zdrug, Kostajnica IX. ustaški stajaći zdrug, Mostar X. ustaški stajaći zdrug, Zagreb XI. ustaški stajaći zdrug, Sarajevo XII. ustaški stajaći zdrug, Tuzla XIII. ustaški stajaći zdrug, Vinkovci XIV. ustaški stajaći zdrug, Nova Gradiška XV. ustaški stajaći zdrug, Zabok XVI. ustaški stajaći zdrug, Brod XVII ustaški stajaći zdrug, Ogulin XVIII. ustaški stajaći zdrug, Otočac Zagrebački ustaški posadni zdrug, Zagreb  Prema Zakonskoj odredbi o Ustaškoj Vojnici od 17. srpnja 1942. godine Ustaška Vojnica je sastavni dio Oružanih snaga NDH. Prema toj odredbi Ustaška vojnica sastojala se od 9 dielova: 1. Stajaći djelatni zdrugovi 2. Poglavnikovi tjelesni zdrugovi 3. Prometni zdrugovi 4. Hrvatsko oružništvo 5. Redarstvena straža 6. Nadzorna služba 7. Ustaška učilišta 8. Ustaška priprema 9. Stegovni i kazneni sud Prema posebnim propisima u sklopu Ustaške vojnice nalazila se i Vojnica Njemačke narodne skupine (Einsatzstaffel). Ustaškom Vojnicom zapoviedalo je Zapovjedničtvo Ustaške Vojnice. Ove temeljne odredbe proširene su u Zakonskoj odredbi o ustrojstvu, novačenju i popuni Stajaće ustaške vojnice i o činovima, berivima i osobnim odnosima njezinih pripadnika od 3. kolovoza 1942. godine. Prema toj odredbi Ustaška Vojnica podieljena je na vrste i suvrste oružja, te na struke. Vrste uružja bile su: pješaštvo, oklopništvo, konjaništvo, topništvo i opkoparstvo. Suvrste oružja su bile su dojavništvo, samovozništvo, zdravstvo i sudstvo, a struke su bile opskrbna, upravna, tehnička, duhovnička i glazbenička. Ista odredba ozakonjuje novačenje mladih vojnih obveznika u Ustašku Vojnicu. Obvezno djelatno razdoblje trajalo je dvie godine kao i u Hrvatskom Domobranstvu. Služba u vojnici priznavala se kao i služba u domobranstvu. Krajem 1941. godine Ustaška Vojnica brojala je 15000, a krajem 1944. oko 76000 časnika, dočasnika i vojničara.  Neovisna Država Hrvatska -Kronologija događanja - Bitka za Vukovar - Operacija Raškelja - Operacija Orkan '91 - Operacija Otkos-10 - Operacija Vihor - Operacija Tigar - Operacija Čagalj - Operacija Maslenica - Operacija Medački džep - Operacija Bljesak - Operacija Ljeto-95 - Operacija Oluja - Operacija Maestral - Operacija Južni potez - Heroji rata - Ante Gotovina - Mirko Norac - Janko Bobetko - Miro Barešić Hrvatska je vlada proglasila neovisnost od Jugoslavije 1991. godine, a JNA, tada već potpuno u službi velikosrpskoga programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića ju je pokušala prisilno zaustaviti i tako izazvala rat koji će kasnije postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. listopada iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.  Civilno je stanovništvo masovno bježalo iz ratne zone: stotine tisuća Hrvata pobjegle su s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim je mjestima vojska prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).Predsjednik Franjo Tuđman u Kninu, 1995.Vukovar, grad uz srpsku granicu, bio je posve uništen tijekom tromjesečne opsade, poznate kao Vukovarska bitka. Grad je krajem studenog 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih postrojbi koji su zatim smaknuli više od tisuću ljudi. Ipak, to je bio preokret u Domovinskom ratu. Strane su države počele priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu, što je do kraja siječnja 1992. učinio veći dio svijeta. Došlo je razdoblje relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tijekom 1992. i 1993. godine Hrvatska je primila tisuće izbjeglica iz Bosne. Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su planuli 1995. godine.  Početkom kolovoza Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito zauzela najveći dio Krajine, dok je srpsko stanovništvo masovno pobjeglo. Par mjeseci kasnije, Daytonski sporazum okončao je rat. Predsjednik Tuđman je umro krajem 1999., nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja. Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije. U tijeku je postupak za pristup u Europsku Uniju. ALOJZIJE STEPINAC U hrvatskome narodu širio je duh zahvalnosti prema Bogu kroz pobožnosti nadoknade za grijehe psovke i pobačaja. Gorljivo je promicao pobožnost prema Euharistiji govoreći često: "Onome tko se drži Isusa, sve biva lako!" Iskazivao je sinovsku odanost prema Bogorodici. Znakovite su njegove riječi: "Ja vjerujem da će se Rusija obratiti i kip Bogorodice da će stajati na Kremlju!", a izraz su njegove čvrste vjere u Božju pobjedu na Marijin zagovor. Tu je vjeru krijepio moleći dnevno sva otajstva krunice.Iz njegove predanosti u volju Božju bijaše vidljivo kako životnu snagu i nauk crpi iz Biblije. Do te je mjere bio uronjen u sv. Pismo da je sva zbivanja prosuđivao na temelju Objave i u svjetlu Božje Providnosti. utirao je u Crkvi u Hrvata put k biblijskim izvorima propovijedanja i katehizacije. Živio je od Božje riječi i njome nadahnut hrabrio druge na popravak života i evanđeosko poimanje rodoljublja. To ga je približilo njegovim vjernicima do te mjere da je Crkva u Hrvata živjela njegovim uvjerenjem, prihvatila njegov stav i jačala se njegovom vjerom.U svakom je političkom sustavu branio slobodu i nadnaravno podrijetlo Katoličke crkve. Kada zbog vjernosti savjesti nije dopustio da Crkva postane ropkinjom komunističke ideologije, te da se odcjepljenjem od Rima stvori tzv. "Hrvatska nacionalna crkva", montiran mu je politički proces na kojem ga je komunistički sud 11. listopada 1946. osudio na 16 godina robije. Hrvatski Sabor je 14. veljače 1992. poništio sudsku presudu i osudio politički sudski postupak protiv Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje Papa Pio XII. uvrstio ga je 12. siječnja 1953. u Zbor kardinala.Njegov nastup pred sudom očitovao je živu i nepokolebljivu vjeru u božanstvo Isusa Krista, djevičansko materinstvo Blažene Djevice Marije i vječni život čovjekov. Proživljavao je Crkvu kao Mistično Tijelo Kristovo. Vidjelo se to u njegovoj skrbi za Crkvu na svim stranama svijeta, u strpljivom podnošenju patnji i poniženja kao i u svijesti da ga molitve sveopće Crkve vežu u neraskidivo jedinstvo s Rimskim biskupom. U borbi s progoniteljima Katoličke crkve poticao je sebe i druge na vjernost riječima: "Gdje je Petar, tamo je Crkva!" i jačao pouzdanjem: "Oluja će proći, a Bog ostaje zauvijek!"Kroz cijeli život, a osobito u zatvoru i sužanjstvu, pokazao se kao vjeran sluga Božji. Vidjelo se da mu je Bog davao snagu za takav život vjere kojom je i druge poticao na evanđeoski oblik života. Neprestana njegova molitva, osobito za progonitelje Crkve i njegove osobe, pozivi na opraštanje i vršenje kršćanskih kreposti odavali su čovjeka žive vjere, neslomiva pouzdanja i djelatne ljubavi. Tako je svojim životom uistinu ostvario program što ga zapisa 29. prosinca 1956. za krašićkog sužanjstva: "Naši bi se ideali mogli sažeti u jednu riječ- Bog! Bog naš uzor, Bog naš život, Bog i svjetlo naše na stazama ovoga zemaljskog života!"Umro je na glasu svetosti i mučeništva, u Krašiću, 10. veljače 1960. i pokopan u zagrebačkoj katedrali. Njegov je grob mjesto neprekidne molitve i vrelo uslišanja.  (Alojzije Stepinac,desno) HRVATSKA ORKANSKA OLUJA 1995 Na tisuću i devet stotina devedeset i peta godina Zapovijed iz Zagreba stiže da se vojska hrvatska podiže koju Tudjman na pobjedu zove da osvoji sve krajeve svoje i povrati gradove i sela što je srpska bagra zaposjela Četvrtoga bilo Kolovoza “Krajinu” je hvatala nervoza poslije skorog “Blijeska” Okućana i Pakraca toga istog dana “Oluja” se iz Zagreba diže i do Knina primice se bliže U Subotu Kolovoza petog za “Krajinu” tog dana prokletog Hrvati su opkolili Knina očistili od nagaznih mina istog dana osvojili grada i pazili da tko ne nastrada “Oluja” se trećeg dana digla prema Dvoru na Unu je stigla a i Glina istog dana pada i Petrinja slobodna je tada tako isto Plitvičkih devet vodopada U hrvatskim rukama su sada Tad “Oluja” do Topuskog puše Generalu Bulatu do guše On predaje korpus i topove i tenkove iz srbije nove visecijevnih puno je bacača od krajinjskih bradatih koljača I oružja sa strijeljiva dosta na stotine kamiona osta nekoliko oklopnih kola i topova protiv zrakoplova On čestita nasem generalu Na pobijedi i nasem moralu Svaki srbin pita se u duši tko im zacas “Krajinu” uguši, uguši je „Oluja“ hrvatska Policija i Garda junačka Hrvatski je guše bojovnici u Udbini ko u Lici Pade Glina ,Petrinja i Sunja i sva mjesta od Knina do Slunja i Vrlika i Udbina pade zrakoplova deset nam dopade Korenica i Dvor zadnji pade Jadni srbi SAO vam propade Bog živio nase generale i časnike i velike i male poglavito bojovnike naše paravojske srpske se ne plaše Živio nam nas Predsjednik Frane i Ministar hrvatske obrane živjela nam naša cijela vlada sa ovim bih završio sada. ZA DOM SPREMNI |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
