|
Prof. Željko Karaula postdiplomant na Filozofskom fakultetu u Zagrebu «SLUČAJ GUDOVAC» 28. travanj 1941 U radu se govori o slijedu događaja i okolnosti koje su dovele do pogubljenja pravoslavnog, srpskog stanovništva u mjestu Gudovac kraj Bjelovara krajem travnja 1941 godine. Dosadašnja jugoslavenska i hrvatska historiografija drugog svjetskog rata uvijek je naglašavala da je zločin u Gudovcu bio početak ustaške represije, ali sam događaj dosad nije bio znanstveno obrađen i stavljen u konteks događaja na širem bjelovarskom području. Uz pomoć izjava preživjelih, dokumenata ustaških vlasti te dokumenata komunističke provenijencije nastalih poslije 1945. godine autor pokušava prikazati način uspostave i djelovanje nove ustaške vlasti u gradu Bjelovaru i okolici, te one događaje koji su neposredno doveli do «slučaja Gudovac» 28.travnja 1941. godine. Ključne riječi: Gudovac, NDH, pravoslavno stanovništvo, Hrvatska seljačka zaštita, zločin, pobuna 108 puka, «mirotvorni komitet» Uvod U hrvatskoj historiografiji koja je istraživala i donosila sudove o karakteru razdoblja NDH 1941.-1945. dugo je prevladavao tkz «marksistički» obrazac koji je bio jednodimenzionalan i redukcionistički uz nedvojbeno dodatnu političku instrumentalizaciju. Pod pritiskom takvog obrazca «ništa se nije moglo oteti jednostavnoj shemi desno-lijevo, fašizam-antifašizam te konzervativno-napredno. Takva definicija NDH funkcionirala je kao «dogma». Padom «marksističkog» obrazca 1990. godine nad hrvatskom historiografijom se nadvila opasnost njenog skretanja u reviziju povijesti NDH. Tu opasnost hrvatska historiografija je otklonila, tako da došlo do određene «reinterpretacije» povijesti NDH, tj. do pokušaja njene objektivizacije. Međutim istraživači razdoblja NDH ne mogu tek olako preskočiti trnovitu problematiku ustaških zločina, to je najmanje mjesto gdje se može tražiti «revizija» i promjena «obrazca». U ovom radu se uz pomoć dokumenata različitih provenijencija pruža pogled na «slučaj Gudovac» sa više motrišta, smještajući ga u konteks događaja i okolnosti propasti i vojnog poraza Kraljevine Jugoslavije i rađanja NDH na području bjelovarskog kraja. Gudovac je mjesto nadaleko od Bjelovara na putu prema Čazmi, koje je prema popisu iz 1931. godine imalo 330 kuća, s 1073 stanovnika. Naselje je imalo miješano stanovništvo, tako da su oko dvije trećine činili Hrvati, dok su Srbi činili preostalu trećinu. Prema popisu iz 1948. godine, dakle tri godine nakon rata broj stanovnika se je nešto povećao (1216), od toga broja bilo je 185 osoba srpske nacionalnosti. Općina Gudovac imala je prema popisu iz 1931. godine oko 8000 tisuća ljudi od toga 3000 je bio Srba. Mjesto je nastalo još u srednjem vijeku, a posljednja veća seoba u taj kraj, osim seobe Vlaha tokom 16. stoljeća, dogodila se između dva rata kada se u njega doseljava veći broj ljudi iz Hrvatskog zagorja koji naseljavaju dio Gudovca zvan Hrašće. Područje Gudovca je bilo bogati stočarski i poljoprivredni kraj, ali velika gospodarska kriza koje je pogodila i Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine dovela je do pada cijena poljoprivrednih proizvoda, tako da je na bjelovarskom području u dugove palo preko 39% posjeda. Posljedica toga je da su u Gudovcu mnoge obitelji osiromašile, te bile prisiljene da rade kao nadničari kod bogatijih porodica. To se posebno odnosilo na tek doseljene ljude iz Hrvatskog zagorja, koji su radili kod bogatijih seoskih obitelji, a većinom su popunjavali redove lokalne Hrvatske seljačke zaštite. Postoji teza da su pripadnicima Hrvatske seljačke zaštite u Gudovcu nove vlasti NDH obećale srpske posjede, pri čemu u «Slučaju Gudovac» postoji i ekonomski motiv, ali to se u izvorima ne spominje. U Gudovcu je prije drugog svjetskog rata bilo i središte općine s načelnikom i drugim osobljem. Jedan od najranijih prikaza gudovačkog zločina donosi Šime Balen u svojoj maloj knjižici «Pavelić» koja je zanimljiva po tome što donosi dio izjave Rudolfa Srnaka, ustaškog tabornika iz Gudovca, koja je dana poslije rata Zemaljskoj komisiji za ratne zločine (ZKRZ). Uskoro zatim izlazi knjiga Rade Kovača u kojoj je tok događaja u Gudovcu ukratko opisan. Fikreta Jelić-Butić u monografiji «Ustaše i NDH 1941-1945» samo spominje strijeljanje Srba iz Gudovca, dok u svojoj knjizi o Hrvatskoj seljačkoj stranci daje zamjetljivu pozornost događajima u Bjelovaru, posebno oko uključivanje pripadnika Seljačke zaštite u službu ustaškog režima. Milan Bulajić prenosi dijelove svjedočenja Srba koji su preživjeli strijeljanje i popis žrtava. Svoj prilog je dao i Zdravko Dizdar koji znatno detaljnije opisuje događaj pokušavajući mu dati širi aspekt. Jure Krišto u svojoj knjizi «Katolička crkva i NDH 1941-1945.» s pravom napominje da oko događaja u Gudovcu «nitko ne daje podrobnijih detalja» da bi se mogao «stvoriti neki konkretniji sud». U posljednje vrijeme je izašla knjižica Miloša Bjelovitića, u kojoj autor donosi cjelovitu autobiografiju Ilije Jarića, jednog od preživjelih iz Gudovca, a i vlastite osvrte na taj događaj. Publicista Slavko Goldstein je u svojoj novoj memoarskoj knjizi posvetio značajnu pažnju zločinu u Gudovcu stavljajući ga kao početak represije i terora novih vlasti NDH nad srpskim stanovništvom. O ustaškoj akciji u Gudovcu postoji relativno veliki broj autentičnih dokumenata. Radi se o iskazu Rudolfa Srnaka, ustaškog tabornika iz Gudovca, prijavi Martina Cikoša, zapovjednika Hrvatske seljačke zaštite u Gudovcu, svjedočanstvo četvorice od petorice preživjelih mještana Gudovca i okolnih sela koji su preživjeli strijeljanje( Milana Margetića, Ilija Jarić, Miloš Despinić i Milan Vules), svjedočanstvo Tome Predragovića iz velikog Korenova, izvadke iz dnevnika Pavla Gregorića, komuniste, člana CK KPH, koji upravo tih dana u bjelovarskom kraju organizira ustanak, izvještaje Kotarske i Gradske komisije grada Bjelovara Zemaljskoj komisiji za ratne zločine (ZKRZ), svjedočenje Slave Srnak, žene Rudolfa Srnaka iz 1952 godine, pismo Marte Popović, sestre jednog od ubijenih upućene protojereju Radoslavu Grujiću. Tijek događaja u gradu Bjelovaru i okolici od 6. travnja do 28. travnja 1941. godine Napadom Njemačke i njezinih saveznika 6. travnja 1941. godine na Kraljevinu Jugoslaviju rat se je preselio i na hrvatske prostore, tj. na Banovinu Hrvatsku. Vodstvo HSS- a na čelu sa Mačekom, kao potpredsjednikom jugoslavenske vlade, pozvalo je hrvatski narod na « puni redi disciplinu na svakom mjestu, bilo kod kuće ili u vojsci ». Težnja vodstva HSS-a je bila da održi potpunu političku kontrolu u datoj situaciji. Međutim trupe jugoslavenske vojske se nisu mogle oduprijeti napadu osovinskih sila, slabo naoružane i pokretljive, sa staromodnom vojnom strategijom postale su laka meta, posebno njemačkih postrojbi. Ali osim problema opskrbe i naoružanja jugoslavenska vojska je imala i unutarnji politički problem. Povjesničar Rudolf Horvat navodi da se hrvatski vojnici nisu odazvali pozivu malodobnog jugoslavenskog kralja Petra II, da su bez ikakva dogovora odlučili, da se u tom ratu neće boriti za opstanak Jugoslavije, koju su smatrali tamnicom hrvatskog naroda. Točnije je da su se Hrvati ipak odazvali pozivima u jugoslavensku vojsku, ali je međutim upitno je kakav je bio njihov moral, te spremnost za borbu protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Takvo raspoloženje došlo je do izražaja na području Bjelovara među vojnicima 108. pješadijskog puka na području Velikog Grđevca koji su pod vodstvom tkz. mirotvornog komiteta organizirali pobunu i otkazivanje poslušnosti komandi. Uskoro su dijelovi 108. puka zajedno sa Hrvatskom seljačkom zaštitom razoružali žandarmerijsku postaju u Garešnici i krenuli prema Bjelovaru. Pobunjenim vojnicima se pridružuju pripadnici ustaškog pokreta iz Bjelovara pod vodstvom Mije Hansa. Istovremeno u gradu načelnik Bjelovara Julije Makanec zajedno sa Ivanom Šestakom u ime ustaške organizacije i Franjom Hegedušom zastupnikom HSS-a u Bjelovaru traži predaju jugoslavenskih postrojbi u gradu. Već rano ujutro nekoliko vojnika pobunjenog 108. puka ulazi u Bjelovar te se sukobljava sa jugoslavenskim žandarima koji dvojcu vojnika ubijaju, a trojcu teško ranjavaju. Uskoro su ostale postrojbe 108. puka prisilile jugoslavenske časnike da se povuku iz Bjelovara. 108. puk ulazi u grad, razoružava preostale jugoslavenske vojnike, burno pozdravljen od građanstva, a Makanec popodne 8. travnja sa balkona gradske vijećnice proglašava uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske. Prema sadržaju Mačekovog telefonskog razgovora s Bjelovarom 9. travnja može se zaključiti da je on tada tražio slanje pobunjenog puka nazad na položaj, te je izjavio da će sam doći u Bjelovar, što nije ispunio. Vođe pobune i nove ustaške vlasti traže vezu sa njemačkom komandom da je obavijeste o situaciji u gradu i da joj predaju grad. Dva dana kasnije 10. travnja njemačke postrojbe prolaze kroz Bjelovar prema Zagrebu. U pojedinim selima na području Bjelovara vidljivo je došlo do uključivanja pripadnika Hrvatske seljačke zaštite u službu novog ustaškog režima, naročito u Gudovcu. Pobuna 108. puka i ustaško preuzimanje vlasti prije formalnog proglašenja NDH 10. travnja 1941. proglasom sa radija Slavka Kvaternika, dobila je veliki publicitet u novinstvu NDH služeći kao argument da se hrvatski narod na poziv Pavelića digao na ustanak još u vrijeme travanjskog rata. Ipak do 10. travnja, kada je proglašena NDH u Zagrebu, ta je akcija bila usamljena. Tek je poslije 10. travnja kada je zbog njemačkog napredovanja došlo do šireg rasula jugoslavenske vojske došlo do preuzimanja vlasti u drugim gradovima u Hrvatskoj od pojedinih ustaških skupina zajedno sa sa pojedinim pripadnicima Hrvatske seljačke i građanske zaštite. Iako odstranjene iz grada preostale skupine jugoslavenske vojske nalazile su se u blizini. Pripadnici Slavonskog konjičkog puka našli su se u okolici sela Donjih Mosti. U puku je bilo dosta četnički nastrojenih podčasnika i časnika koji su vjerovali da će se rat nastaviti. No kako su bili izolirani, više komande su se raspale, prepušteni su vlastitoj inicijativi. Kada su doznali da proglašenje nezavisne Hrvatske počeli su iskazivati otvorenu mržnju prema lokalnom hrvatskom seljaštvu. Uhitili su jedanaest osoba iz Donjih, Srednjih i Gornjih Mostiju kao obveznika koji se nisu javili sa zapregama na poziv za opću mobilizaciju kao i one koji su se vratili iz jedinica. Prema nekim tvrdnjama seljaci su tražili da vojnici predaju oružje. Uskoro su ta jedanaestorica seljaka smaknuti bez suđenja. U Gudovcu je vođa Hrvatske seljačke zaštite Martin Cikoš 8. travnja 1941. zatražio od komandanta Jordanovića koji je zapovjedao sa 3.500 vojnika koji su se nalazili u Gudovcu, da mu omogući da kao predsjednik Kotarskog odbora HSS-a i satnik Hrvatske seljačke zaštite održi govor pred jedinicama. Nakon dopuštenja Cikoš je pozvao vojnike da otkažu poslušnost beogradskoj vlasti i da se «podvrgnu ustaškoj vladi u Zagrebu». Uskoro su vojnici razoružani i pušteni kućama. Cikoš u svom izvještaju piše: «11. travnja organizirao sam od članova Hrvatske seljačke zaštite 85 članova u narodnu stražu radi sigurnosti javnog reda i za čuvanje 7 vojnih magazina u Gudovcu sa raznovrsnim oružjem, municijom i ostalom vojnom opremom koje sam nakon 14 dao prevesti u Bjelovar sa 140 seljačkih kola (…)». Odmah poslije preuzimanja vlasti, pripadnici ustaškog pokreta na čelu sa dr. Makancem počeli su zauzimati sve položaje vlasti u Bjelovaru. Tako je za kotarskog predstojnika postavljen Josip Verhas, Nijemac, za ustaškog tabornika u gradu Đuro Vojnović, ustaškog povjerenika Mijo Hans, a za šefa gradskog redarstva Alojz Čukman koji je odmah donio naredbu da pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti moraju nositi na lijevom rukavu crvenu traku sa natpisom «Srbin»-«Serbe».O tome imamo svjedočanstvo Pavla Gregorića, člana CK KPH koji je 15. travnja doputovao u Bjelovar radi pregleda situacije i razgovora sa lokalnim komunistima: « Prolazeći Bjelovarom od stanice prema Šenoinoj ulici, primjetio sam među stanovništvom prilično veliki broj ljudi koji su nosili ako se ne varam, na lijevom rukavu iznad nadlaktice crvenu traku na kojoj je bilo odštampano crnim slovima «Srbin», a ispod toga na njemačkom «Serbe». Bio je sajmeni dan i Bjelovar je bio pun seljaka, među kojima dosta sa crvenim trakama. U parku sam sreo dvije mlade seljanke s istim oznakama. Hrabro, Srpkinje! – rekao sam im u prolazu. Mi se gospodine i ne bojimo – glasio je odgovor. Uskoro je počela i uspostava vlasti NDH i na terenu. Julije Makanec za privremenog zapovjednika Oružničkog krila Bjelovara imenovao Ivana Garščića, javnog bilježnika, koji je ubrzo izjavio da će organizacija područnih oružničkih stanica u okrugu biti u najskorije vrijeme provedena. Za komandanta mjesta Bjelovar postavljen je Ivan Mrak, zrakoplovni kapetan, koji se istakao u pobuni 108. puka. Uz pomoć oružništva i Zaštite uspostavljale se vlast na terenu. Ivan Mrak je od pobunjenih pripadnika 108. pješadijskog puka počeo osnivati 16. pješačku pukovniju, nazvanu po 16. pješačkoj pukovniji austro-ugarske carske i kraljevske vojske. Vojskovođa Kvaternikje 17. travnja promaknuo u više činove nekoliko časnika i vojnika koji su se posebno istaknuli tijekom pobune u Bjelovaru. U svojoj naredbi od 23. travnja 1941. kapetan Mrak, kao zapovjednik grada Bjelovara, zapovjedio je da se trebaju «pravoslavci, nadalje Rusi, Židovi odmah otpustiti iz vojne službe, te da sačekaju konačno rješenje kod kuće. Mogu se zadržati samo ovdašnji Srbi pravoslavni u koje se ima neograničeno povjerenje i koji su se ranije pokazali Hrvatima skloni (...).» Pripadnici ustaškog pokreta i Hrvatske seljačke zaštite imali su zadatak da prikupljaju gomilu oružja koja je ostala nakon rasula jugoslavenske vojske, koje su mnogi vojnici odonosili sa sobom kući, da ga predaju Nijemcima kao ratni plijen, a postojala je i bojazan da ne padne u ruke protivnika njihove vlasti. Tako je vojskovođa Slavko Kvaternik objavio naredbu da je «Razoružanje pučanstva jeste najvažniji dio našeg rada u sadanje vrijeme (…) U tom pogledu imade se najbezobzirnije postupati te stvoriti plan za izvršenje istoga te ga najenergičnije sa svim raspoloživim sredstvima provoditi (...) da se mjesto za mjestom, selo za selom imade razoružati.» Brzo su počele premetačine nekih kuća. Tako su u selu Patkovcu, kraj Bjelovara kod člana tamošnje komunističke partijske organizacije pronašli oko 25. travnja 80 pušaka i nekoliko mitraljeza. Sekretar partijske ćelije u Virju skupio je i sakrio u danima kapitulacije 40 pušaka i 2 mitraljeza. Njemački general u Zagrebu Edmund Gleise von Horstenau procjenio je da je pitanje naoružanja srpskog stanovništva ključno za mladu hrvatsku državu u svom dopisu vrhovnom zapovjedništvu Wermachta. Obračun novih vlasti sa «nepodobnim elementima« u gradu počeo je vrlo rano. Julius Eker, član Okružnog komiteta KPH Bjelovar uhićen je već 12 travnja. Zatim 20. travnja je zatvoren Milan Bakić dok je do 22. travnja uhićen najveći dio članova Partije. Nova uhićenja provedena su nakon 24. travnja kada su u zatvoru završili komunisti Stevo Šabić, dr. Franko Winter , Šandor Kiralj. Uskoro je u kotaru Bjelovar uhićeno nekoliko stotina ljudi nepoćudnih vlastima, te većina njih otpremljena na druge lokacije, većinom gubilišta. Situacija se sredinom travnja nije smirivala. Ostaci jugoslavenske kraljevske vojske su još djelovali u okolici. Tako postoji izvještaj Miše Saboleka, zapovjednika Bjelovarske privremene oružničke čete kojim on izvještava Prvu oružničku pukovniju u Zagrebu sredinom travnja: «Okolica Bjelovara opsjednuta je od Srba, koji čine nasilja, ubijaju i pljačkaju kuće po selima Narti, Gudovcu i šumi Česmi» zbog čega je on poslao jednog satnika i 35 oružnika «da suzbiju nasilje, a istodobno je tražio zaštitu njemačke vojske«. Odgovoreno mu je telefonski da «u sporazumu sa Komandom mjesta u Bjelovaru preduzme sve mjere i zavede red prema situaciji na terenu». Izgleda da je zabrinut zbog takvog nesigurnog stanja u Bjelovar stigao i Andrija Artuković, povjerenik za cjelokupnu javnu sigurnost i javnu upravu u NDH te tom prilikom razgovarao sa kotarskim predstojnikom Josipom Verhasom. Među Verhasovim službenicima govorilo se o nekim budućim akcijama na terenu da se smiri stanje i pošalje poruka neprijateljima ustaške vlasti. O samom povodu stravičnom događaju u Gudovcu postoje dvije verzije. Prema prvoj verziji koja je po svemu vjerovatnija, vojnik Milan Radovanović, Srbin, koji se u Bjelovar vratio sa 108. pukom, odmah je poslije otišao kući u svoje rodno selo Prgomelje. Zbog toga nije na vrijeme predao vojnu opremu i time se razdužio. Kada je poslije nekoliko dana došao u općinu predati oružje, stavljen je u pritvor. Sutradan je Radovanović trebao biti sproveden u Bjelovar. U njegovoj pratnji bila su dvojca zaštitara. Na putu prema Bjelovaru pratnja je napadnuta te je jedan zaštitar poginuo, a drugi je ranjen. Radovanović je isto poginuo u toj pucnjavi. Istoga dana je izgleda u Gudovcu u svojoj kući ubijen još jedan zaštitar. Ta dva događaja je vlast NDH energično iskoristila. Ustaški izvještaj je govorio o organiziranom napadu gudovačkih četnika» što nije dokazano. Po drugoj verziji koju je poslije rata dao na suđenju policijski nadstražar Đuro Stanke, navodi da su postrojbe Hrvatske seljačke zaštite u Gudovcu uhitile dvojcu mladića iz tog sela, te da je prilikom sprovođenja u zatvor u Bjelovaru jedan uhićenik pokušao bjeg. U nastaloj pucnjavi je osim bjegunca stradao jedan zaštitar u svojoj kući, koji je bio na odsutstvu. Neki autori navode da je to inscenirani događaj, što ipak djeluje neuvjerljivo. Postoje izgledi da su spomenutu patrolu napali neki od pripadnika bivše jugoslavenske vojske na povratku kućama, koje su ljudi primjećivali kako se kriju u šumi. Ipak to je pokrenulo mehanizam odmazde prema Srbima u Gudovcu i okolnim selima. Taj slučaj je odmah dojavljen u Bjelovar gdje su Verhas, Srnak i šef policije Čukman održali konzultacije i odmah obavjestili Ravnateljstvo za javni red i sigurnost. Kotarski predstojnik Josip Verhas odmah je otišao u Gudovac potražiti zapovjednika gudovačkih «zaštitara» Martina Cikoša. Kada ga je našao u kući Srbina Milutina Adžege, spomenuo mu je «da mu ljudi padaju kao snoplje» a on leži tu pijan. Na to Cikoš je odmah ubio svog domaćina. Te noći u Gudovcu na sastanku Cikoša i Verhasa kojima su se pridružili službenik Nikola Pokopac i načelnik Mirko Pavlešić donesena je odluka o pogubljenju. Pokopac je odmah krenuo u Bjelovar po kreč od 500 kg. Izgleda da u prvi mah nije bilo jasno kako reagirati, jer nikakvo naređenje nije stiglo iz Zagreba. Tako je Verhas odmah pri dolasku u Gudovac zapovijedio zaštitarima da uhite «najopasnije» Srbe. Pod izlikom da idu na saslušanje u općinu, deset Srba su okrutno ubijeni pred svojim domovima. Kao razlog navedeno je posjedovanje oružja. Rudolf Srnak, ustaški taborniku Gudovcu, kasnije je izjavio: «Tvrdilo se da je kod uhićenih prilikom pretresa pronađena vojna sprema, strojnice i puške. Ja nisam vidio nikakve spreme. Tako se govorilo, ali nije se pokazivalo ništa». Očito da su pojedini elementi zadržavali oružje kod sebe, ali u ovom slučaju to se svakako čini izlikom za progone. Rano ujutro 28. travnja 1941. počela je šira akcija na terenu. Ustaše su otpočele masovno uhićenje Srba do podne u samom Gudovcu, a poslije podne i u selima gudovačke općine – Velikom i Malom Korenovu, Prgomelju, Bolču, Klokočevcu, Tuku, Stančićima i Brezi. U pomoć je protekle noći pozvana jedna satnija domobrana. Evo kao je početak akcije opisao Ilija Jarić, iz Velikog Korenova, jedan od preživjelih: « U ponedjeljak 28. travnja oko 3 sata popodne došlo je u selo oko 40 ljudi, zaštitara, obučenih pola vojnički, pola civili. Izdaju naređenje, svi pravoslavci moraju biti kod kuće uz riječi – Ništa se neće dogoditi . Otišli su u donji dio sela od naroda zvan «Bostan», gdje su živjeli Srbi. Uskoro su po mene došli neki zaštitari(…). Udarali su kundacima na vrata vičući «Ruke uvis». Digao sam ruke i krenuo pod stražom. Ostali su otišli u obližnje kuće i ubrzo doveli moje susjede(…). Otjerali su nas i utjerali u dvorište Knaus Janka Mađara, i tu je doletio među nas kao bjesan jedan čovjek obučen u odijelo jugoslavenskog poručnika, ali je meni izgledao da je to seljak koji je obukao oficirsku uniformu. On nas je sve pretresao i uzeo nam što je našao u džepovima. Počeo nas je i popisivati po imenu i prezimenu, ali je nakon četvrtog prestao. Iza toga je postavio četiri stražara da paze s puškama na nas, dok se ne vrati. Nama je rekao da ne smijemo međusobno razgovarati niti se gledati, a stražarima je dao nalog, ako koji pokuša bježati, da ga slobodno ubije jer za to neće odgovarat. Sjedili smo u tom dvorištu dulje vremena, a onda smo čuli neku galamu s dna sela. Kada se vika približil, vidio sam, kako tjeraju sve pravoslavce iz sela. Sve nas. oko 32, otjerali su u Gudovac. Čitavim putem tjerali su nas da pjevamo neke ustaške pjesme, koje nismo ni znali, i da vičemo «Živio Pavelić! Živio Kvaternik». Vrlo brzo u Gudovcu se našlo oko 195 ljudi, Srba, muškaraca koji su zatvoreni u općinsku zgradu. Među njima se nalazilo i tri pravoslavna svećenika. U zgradi nisu ostali dugo već, su postrojeni pod zgradom općine. «Pred strojem je stajao Martin Cikoš iz Gudovca, koji je vršio komandu (...) Pokraj je stajalo još šest žandarma. Čuo sam kao je Cikoš pitao ima li među nama koji Hrvat. Javio se jedan sa desnog krila. Pitao ga je jer je zaista Hrvat, a zatim ga pustio(…). Tada se Cikoš okrenuo k nama i rekao nekom nepoznatom: «Vodniče prebroj». Isti je izašao prebrojio nas i rekao Cikošu da ima de 187 ljudi. Međutim vidio sam da se je još ljudi nadstrojilo.» Pri prestrojavanju je prema nekim izvorima pred općinom bio nazočan i Eugen Kvaternik, tada ustaški povjerenik za grad Zagreb, koji je netom stigao iz Zagreba. Njegova nazočnost je «slučaju Gudovac« dala veću dimenziju i neposredno je dokaz involviranosti vrha NDH u zločin u Gudovcu. Prema Goldsteinu Kvaternik je sam nadzirao uhićenje oko 200 osoba srpske nacionalnosti iz Gudovca i susjednih sela te je osobno naredio njihovo grupno odvođenje na stratište. Prema saslušanju Slave Srnak iz 1952. godine ona je naglasila da joj je muž (Rudolf Srnak), govorio da je Dido ( Kvaternik) izričito zahtjevao da se za jednog Hrvata mora pobiti 100 Srba. Kvaternikovu nazočnost pokazuju iskazi Srnaka i Cikoša dati poslije «Slučaja Gudovac». Cikoš navodi da « je nastupila oružana akcija, koju ovdje ne mogu navoditi, koju akciju točno poznaje državni tajnik i Ravnatelj Javne sigurnosti i Reda, Gospodin Eugen Kvaternik, jer je bio 27. travnja u Gudovcu na licu mjesta». Očito da je cijela akcija odobrena iz Zagreba i smatrana je vrlo važnom. Uskoro je grupa od oko 200 ljudi usmjerena prema rijeci Plavnici u blizini Gudovca. U pratnji se nalazilo naoružano oko 80 zaštitara-ustaša. Kada je skupina došla na livadu koja je služila i kao sajmište u Gudovcu pala je komanda «Stoj». Prema svjedočenju Milana Margetića, jednog od preživjelih tok pokolja je išao ovako: « kad je onaj pluton na sajmištu bio opaljen, mi smo svi popadali u tom času na zemlju. Ja nisam bio tada uopće ranjen, ali sam pao s ostalim na zemlju (…) Vidio sam kako jedan čovjek bježi. Kasnije sam doznao da je to Jarić. Nakon drugog plutona nisu pucali, jer smo mi svi ležali na zemlji i onda su kako smo ležali u četiri reda išli redom i klali. Svakog su proboli, a kada su došli do mene, slučajno su me preskočili (…) Sada su tražili među žrtvama Stevu Vuksana, koji je isti dan prodao konje i vraćao se sa sajma. Tražili su da mu oduzmu novce.» Mrtva tijela gudovačkih žrtava su ustaše prelili tek kupljenim krečom, te ih prekrili tankim slojem zemlje. Postoje sporovi oko točnog broja žrtava u Gudovcu ali on se kreće uvijek oko 200 ljudi. Nije postojala nikakva namjera ustaške vlasti da prikrije taj zločin, već se je htjela poslati poruka svim neprijateljima ustaške vlasti i NDH. Poznati hrvatski umjetnik Edo Murtić je kao mladić iz Zagreba putovao u Bjelovar, «s majkom sam krenuo na selo po krumpir u selo Gudovac pokraj Bjelovara. Išli smo vlakom, sve onako polako, vlak stane pa onda dugo stoji, pa opet krene, da bi ja u svijetloplavoj svjetlosti svitanja vidio jedno bijelo polje veličine teniskog igrališta. Bolje pogledam iz vlaka i imam što vidjeti, iz te vapnene vode vire ruke, noge kosa, glave……….Poslije sam čuo da su cijelo selo pobili i posipali vapnom. To je bio moj prvi susret sa terorom.» Koliko su se vijesti brzo širile dokazuje i izvještaj Josipa Broza Tita iz Beograda Kominterni u Moskvu pisano negdje sredinom svibnja 1941. u kojemu on opisuje ustaške zločine misleći na Gudovac «po selima je streljano na stotine Srba, seljaka i radnika bez ikakvog razloga. To je tobože osveta za zločine prijašnjih srpskih režima nad Hrvatima.» Poslije dva dana došla je njemačka komisija koja je dala nalog da se leševi iskopaju i fotografiraju, te je tada izbrojano 187 leševa. Tom prilikom je spašen još jedan preživjeli koji je dva dana ležao na gubilištu. Sam preživjeli Despić iz Klokočevca ovako je opisao taj trenutak: «Sa Njemcima je bila Marta Omičkus iz Bjelovara kao tumač. Poznao sam je i pozvao upomoć. Rekla je nešto Njemcima. Ustaše koji su bili tu, sklonili su mrtve sa mene i izvukli me na travu, koja je bila crvena od krvi………. Nijemci su me prebacili u bjelovarsku bolnicu. Vodili su računa o meni, jer kad sam ozdravio, sproveli su me u Danicu. Njemačka vojska je uskoro uhitila ustaše koji su sudjelovali u pokolju, sprovela ih u Bjelovar i zatvorili u bjelovarsku gimnaziju. Njemačka je komanda djelomično preuzela civilnu i vojnu vlast u gradu i objavila proglas u kojemu se naglašava da «takozvane akcije čišćenja od strane hrvatske vojske i zaštitnih jedinica treba spriječiti snagom njemačke vojske. Ako hrvatska vlada za takve poslove ima opravdan razlog onda ona treba da dobije odobrenje od Nijemaca od Generalne komande. U slučaju da se ovakvo odobrenje dobije, ove akcije treba stalno da se izvode pod nadzorom njemačke vojske.». Toga istog dana u Bjelovar se vraćao iz Virovitice i spomenuti Pavle Gregorić koji je odmah primjetio promjenu u gradu. Na željezničkoj stanici uz dva oružnika stajao je i njemački vojnik, a po gradu su patrolirale njemačke postrojbe. Ubrzo je u gostionici saznao što se dogodilo da je pod vodstvom «Kvaternika stigla jedna grupa ustaša iz Zagreba, (...) te uz pomoć mačekovih zaštitara poubijala Srbu u Gudovcu». Gregorić je primjetio da po gradu nema više ni crvenih traka kojima su bile označene osobe srpske nacionalnosti, što je naredila njemačka komanda. Vlasti NDH su brzo intervenirale. Tako prema izvještaju njemačkog veleposlanika u NDH Siegfrieda Kaschea od 30. travnja stoji da ga je prethodnog dana državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH dr. Mladen Lorković obavjestio da je sa srpske strane u blizini Bjelovara ubijeno 11 Hrvata, te da je zato 28. travnja izvršena odmazda nad srpskim stanovništvom u selu Gudovac nad 192 osobe. Dalje Lorković traži da se uhićeni počinitelji predaju hrvatskim vlastima, koje se provesti daljnju istragu. Izgleda da je njemačka komanda tražila daljnje objašnjenje hrvatskih vlasti za događaj u Gudovcu, tako da je Predstojništvo gradskog redarstva Bjelovara dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova NDH, iskaz o poginulim Hrvatima u vremenu od 6. do 30. travnja 1941. na području Bjelovara na kojemu se nalazi 28. poginulih Hrvata. Vidi se da je spis bio namijenjen Nijemcima jer je rukom nadopisano. «Prevesti na njemački u četiri primjerka.» Uskoro su svi uhićenici pušteni, nitko od ustaša nije snosio nikakve posljedice, a Nijemci su u Bjelovaru i okolici proturili letak pisan ćirilicom u kojemu se upozoravaju Srbi da će za jednoga ubijenog njemačkog vojnika biti streljano 100 Srba. Tim postupkom njemačko zapovjedništvo dao je podršku novouspostavljenoj vlasti NDH. Ipak zbog takvog njemačkog postupka uskoro je reagiralo Zapovjedništvo Savskog divizijskog područja (stožer u Zagrebu), koje je 9. svibnja 1941 poslalo zapovjed bjelovarskom Popunidbenom zapovjedništvu u kojemu stoji da treba provesti «čišćenje okoline od četnika i sumnjivog pravoslavnog življa u sporazumu sa ustaškim povjerenikom» te da se sa «njemačkim vlastima mora postići suglasnost za čišćenje Bjelovara i okoline od četnika i nepoćudnih elemenata pravoslavaca u okolnim selima.» Većina lokalnih aktivista HSS-a i vodstva stranke iz bjelovarskog kraja na razne se načine distancirala od zločina što su ga počinili bivši pripadnici njihove stranke iz Hrvatske seljačke zaštite. Prema nekim izvorima i Julije Makanec, tadašnji gradonačelnik Bjelovara, nastojao se distancirati i navodno je protestirao «na nadležnim mjestima» u Zagrebu, očito bezuspješno. Zanimljivo da su fotografije gudovačkih žrtava što ih je napravila njemačka komisija u Gudovcu prvi put javno objavljene 1942. godine na izložbi u hotelu Balkan u okupiranom Beogradu, sve u cilju tadašnje njemačke politike koja je težila onemogućavanju onih snaga koje su nastupale sa projugoslavenskim stavovima (partizanski pokret), koje je njemačka uprava u Nedićevoj Srbiji smatrala vrlo opasnim. Zaključak Mnogi autori naglašavaju da je zločin u Gudovcu početak masovnih progona srpskog stanovništva sugerirajući neki zacrtani plan koji se ovdje počeo ostvarivati i koji je nastao još među pripadnicima ustaške emigracije u Italiji. Neki ovdje prezentirani dokumenti govore o tome da «Slučaj Gudovac» nosi pečat «zastrašivanja» i odlučnosti ustaške vlasti da svim pojavama koje remete njezino ustrojavanje i stabilizaciju pošalje strašnu poruku što čeka one koji ne prihvaćaju «novo stanje», preuzimajući na taj način njemački «model». Takav stav su zauzele novoustrojene vlasti NDH ukazujući da je to mjera odmazde prema Srbima za ubojstvo Hrvata toga kraja. S obzirom da se zločin u Gudovcu dogodio u specifičnim okolnostima bjelovarskih događaja samo 18 dana nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske a sam zločin dogodio u prilično nesređenim i konfuznim uvjetima, u kojima se plan stvarao doslovce na «terenu», to više djeluje kao mjera odmazde ili «izolirani slučaj». Međutim širi kontekst događaja u slijedećim mjesecima na prostorima NDH ukazuje na to da je postojala i očigledna namjera, da je dolaskom na vlast ustaški pokret pokrenuo plan stvaranja «narodno čistih prostora», ali čini se da nije imao precizno razrađen plan o provedbi, te se oslanjao na improvizaciju prema datim prilikama. Njegovi daljni potezi prema srpskom stanovništvu u Hrvatskoj samo su potvrđivali takve namjere. Poslije zločina u Gudovcu slijedili su drugi zločini nad srpskim stanovništvom i osobama židovske nacionalnosti u raznim dijelovima novouspostavljene države (Glina, Veljun, Donji Lapac, istočna Hercegovina). Val terora i represije počeo se širiti i na Hrvate komuniste i one koji nisu prihvaćali novu vlast. Glavni čovjek za provedbu «mjere protiv Srba i Židova» bio je Eugen Kvaternik, ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost Nezavisne Države Hrvatske. Pokazalo se da je za cilj pretvaranja države u monoetničku državu bile dozvoljene sve metode. Iako je prvobitni val represije nad Srbima i ostalima neočekivano zaustavljen sredinom svibnja 1941. između ostalog i zbog njemačkih prigovora, ali i pokazatelja da mnogi Hrvati (i unutar ustaškog pokreta) ne prihvačaju takvu politiku ustaškog vrha, kasnije je Hitlerovom dozvolom represija ipak nastavljena. Usprkos tome zločin u Gudovcu je unio veliko nespokojstvo među stanovnike grada Bjelovara i njegove okolice. Put u zločin koji su inaugurirale vlasti Nezavisne Države Hrvatske je ovakvim postupcima postao otvoren. CONTENTS/SUMMARY «Gudovac Case» 28th April, 1941 The attack of the Axis Forces on the Kingdom of Yugollavia on 6th April, 1941 enabled the creation of the Independent State of Croatia led by Ustasha leader Ante Pavelić. Before the actual declaration of the new state, Croatian soldiers of the 108th regiment of the Kingdom of Yugoslavia Army, led by pro-Ustasha «Peacemaking Committee», disobeyed the ruling power Belgrade. The rebel regiment, helped by «Peasant protection», took over Bjelovar soon and forced the Serbian officers to leave Bjelovar. In retaliation, some Yugoslav Army formations killed Croatian peasants within the town area. In that situation, the constitution of a new ruling power in Bjelovar was passing in the atmosphere of teror and fear towards the disliked elements of the new ruling power, especially communists and Serbs. Using one of the incident sin Gudovac village, where two guards had been killed, the Ustasha ruling power killed around 200 Serbs from Gudovac and surrounding villages as a message to those who were not willing to obey and who did not accept the «new condition». Such actions of the Ustasha ruling power opened doors of terror against its nonsimathizers and opponents. Key words: Gudovac, The Independent State of Croatia, Serbian Orthodox inhabitants, pheasant protection, crime |
|
Prof Željko Karaula Poslijediplomski studij povijesti Filozofski fakultet Zagreb HRVATSKA (REPUBLIKANSKA) SELJAČKA STRANKA (HRSS) STJEPANA RADIĆA I CRNOGORSKI FEDERALISTI (1923.-1929.) U radu će se pokazati one razlike i dodirne točke u gledištu na nacionalno pitanje u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca između Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) i crnogorskih federalista (Crnogorska stranka) u periodu od 1923. do 1929. godine. U svojoj težnji da što više ojača protucentralistički front protiv Beograda Radić je stupio u političke odnose sa predstavnicima crnogorskih federalista, koji su se takođe zalagali za preuređenje države na federativnom principu. HSS je primila zastupnike crnogorskih federalista u svoj zastupnički klub (Seljački Narodni klub), a jedan od vođa crnogorskih federalista Sekula Drljević se kandidirao na listi HSS i Seljačko-demokratske koalicije. Ključne riječi: nacionalno pitanje, Sekula Drljević, crnogorski federalisti, Hrvatska (republikanska) seljačka stranka, Stjepan Radić Uvod Političke stranke u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca svojim djelovanjem nadilazile su onu ulogu političkih stranaka koje one imaju u današnjim modernim društvima, te su zbog toga, između ostalog, predmet i razlog sve intenzivnije historiografske obrade i proučavanja. Svojim pogledom na nacionalno pitanje, tu uporišnu točku za sve političke ideologije i pokrete, glavnom uzročniku političkih borbi i kriza za vrijeme trajanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, one su se često predstavljale i željele da budu ne samo nosioci određene ideologije ili političkog svjetonazora, već i glavni reprezentativni predstavnici naroda koji jasno „čitaju“ njegove nacionalne interese i zahtijevanja, te žele da se zapravo poistovjete s tim narodom i njegovim težnjama. U političkom sistemu stare Jugoslavije osim sve jačeg isticanja hrvatskog nacionalnog pitanja koje je dominiralo na političkoj pozornici nove države i grupiranja hrvatskih masa oko programa Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepana Radića nakon ujedinjenja, postojale su i druge proturječnosti i pitanja jugoslavenskog društva. Jedno od tih pitanja bio je i položaj Crne Gore u novoj državi, koja je uostalom ušla u jugoslavensku zajednicu kao međunarodno priznata država. Na osnovu rezultata dosadašnjih istraživanja te nekih analiza literature i novina namjera mi je pokazati na kojoj političkoj platformi su se spojili interesi crnogorskih federalista i HRSS-a Stjepana Radića, koji su bili njihovi pogledi na neriješeno nacionalno pitanje u Jugoslaviji, te na koji način se ta suradnja u praksi odvijala, te ukazati na neka programska razilaženja i drugačije poglede na nacionalno pitanje kod njenih čelnika. U radu će se pokazati da iako je postojala određena ideološka razlika između gledišta na nacionalno pitanje između crnogorskih federalista i HRSS to nije priječilo njihovu daljnu suradnju i postepeno zbližavanje na sličnim programskim načelima, te se može primjetiti da su obje stranke povlačile u određenom vremenu jednake političke poteze, te da usprkos raznim političkim evolucijama na političkoj pozornici države, nikada nisu intimno odustajale od svog primarnog plana, preuređenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u državu sa federalnim ustrojstvom ravnopravnih naroda. Politička situacija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca poslije parlamentarnih izbora 1923. godine Nakon izbora koji su održani 1923. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca još više se produbio sukob između dva osnovna državna programa: Radićeve ideje o (kon)federalnoj zajednici ravnopravnih južnoslavenskih naroda i centralističkog usmjerenja proklamiranog Vidovdanskim ustavom u režiji radikalne i demokratske stranke. Predstavnici spomenutih srpskih stranaka odbacuju bilo kakve elemente federalizma kao političkog sustava jer bi po njima u tim federalnim jedinicama ostao veliki broj srpskog etnosa koji bi bili u tim jedinicama diskriminirani. Nasuprot tome predstavnici hrvatskih i slovenskih stranaka (ponekad i muslimanskih, pri čemu se pridružuje i dio crnogorskih elita) ističu zahtjeve za federalističkim ustrojstvom države jer na taj način mogu jedino da omoguće nacionalnu ravnopravnost sa srpskim narodom, koji je imajući relativnu većinu u državi ostavario pretežit utjecaj u centralnoj upravi, zakonodavstvu i sudstvu, glavnim polugama moći u državi. No međutim nametanje centralističkog državnog uređenja od strane srpskih stranaka ostalim narodima u državi, da bi se zaštitio hegemonistički položaj srpskih političkih i gospodarskih elita, imalo je za posljedicu otvaranje dugih i teških borbi nacionalnih borbi koje su dovodile u pitanje i samo postojanje Jugoslavije. Usprkos proklamirane jugoslavenske narodnosti na državnom nivou postojanje triju „plemena“ Srba, Hrvata i Slovenaca nije nikada negirano i to je postajalo polazište za mnoge političke programe. Kako za one političke stranke koje su se zalagale za priznavanje nacionalnih posebnosti, tako i za one političke grupacije koje su stremile brisanju svih plemenskih razlika između Hrvata, Srba i Slovenaca i zalagale su se za stavaranje jedinstvene jugoslavenske nacije. To dvojstvo pristupa će biti značajno prisutno i na političkoj pozornici Jugoslavije. Iako je većinom ideologija integralnog jugoslavenstva, prema kojoj predstavnici vlasti u državi predstavljaju jedan jugoslavenski narod, zapravo služila prekrivanju prevlasti srpske političke elite u toj državi, postojale su one političke grupacije čije je tumačenje jugoslavenstva kao ideologije imalo sasvim drugačije značenje. Nakon velikog uspjeha na izborima za Narodnu skupštinu 1923. godine gdje Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) osvaja većinu hrvatskih glasova, 472.733 glasa, a time i 70 zastupničkih mjesta u Narodnoj skupštini, te postaje druga stranka po veličini u državi (jedino Narodna radikalna stranka (NRS) osvaja više, 108 zastupničkih mjesta) politika centralističkog uređenja koju provodi beogradski režim ostaje nepromijenjena. HRSS postaje glavni politički predstavnik Hrvata na jugoslavenskoj političkoj sceni osvajajući većinu glasova Hrvata u Dalmaciji (u kojoj u vrijeme Austro-Ugarske ne može djelovati) u Bosni i Hercegovini i dalje ne odustajući od svoje apstinentske politike, misleći da će tako prisiliti režim na odustajanje od centralizma i prihvatiti razgovore o stvaranju nove zajednice na ravnopravnim osnovama. Od početka stvaranja nove države Stjepan Radić i HRSS su bili više okupirani pitanjem položaja Hrvatske u novoj državi, dok su malo pažnje obraćali idejama o preuređenju cijele Jugoslavije i položajem drugih naroda u njoj. Tek od izbora 1923. godine i odlaskom u emigraciju ta situacija počinje da se mijenja, od tada njegovo djelovanje postaje značajno i u općejugoslavenskim razmjerima gdje spektar njegova djelovanja prelazi hrvatske okvire, Radić se tada počinje obraćati svim «potlačenim narodima» u Kraljevstvu SHS. Politička platforma njegovog pokreta se naglo širi stvaranjem Federalističkog bloka u kojem se nalaze Slovenska ljudska stranka (SLS), većinom predstavnik slovenskog naroda i Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) predstavnik bosanskih muslimana, za razliku od dosadašnjeg Hrvatskog bloka koji je obuhvaćao samo hrvatske stranke, koje su se zalagale za isti program, pretvaranje Jugoslavije u federalnu zajednicu.2 Anticentralistička politika dobiva veći zalet i snagu obuhvaćanjem svih onih prostora koji su nekada pripadali Austro-Ugarskoj. Ipak, ta platforma još nije potpuno «općejugoslovenska», jer ne zahvaća područja Srbije, Crne Gore i Makedonije. Stranke federalističkog bloka tretiraju ostale jugoslavenske zemlje Makedoniji, Crnu Goru kao srpske i uopće ne ulaze u problem njihovog državnog udruženja. Baš na pitanju Crne Gore iskazat će se određena kolebljivost Radića, koji zna da je pitanje Crne Gore vrlo osjetljivo za srpsku stranu. Tome djelomično doprinose i sami poslanici crnogorskih federalista koji su ušli u parlament na izborima 1923. godine svojom politikom „nesvrstavanja“ niti u jedan blok centralistički ili federalistički, iako su i sami odlučni protivnici centralističkog režima i pristalice preobrazbe države na federalističkim principima. Međutim oni su bili svijesni da bi njihovo otvoreno svrstavanju uz federalistički blok za sobom povuklo oštre represije vlasti prema stranci i njezinim vođama, te su samo simpatizirali i podupirali Federalistički blok, ali sa određene distance. Važna činjenica je bila i u broju predstavnika crnogorskih federalista u parlamentu, samo dva poslanika, što nije nosilo tada neku veću političku težinu Federalističkom bloku. Politička situacija u Crnoj Gori nakon ujedinjenja (prisajedinjenja) 1918. godine U Crnoj Gori za razliku od Hrvatske u kojoj je došlo do znatne homogenizacije naroda iza programa HRSS oko redefiniranja uređenja države na federalističkom principu, nastali su ozbiljni društveni, stranački i politički rascijepi među narodom i političkim elitama nakon 1918. godine. Stvorile su se dvije skupine društveno političkih elita i njihovih političkih sljedbenika koje su sasvim različito gledali na pitanja ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i drugačije poimale budući položaj Crne Gore u novoj državi. Prema Šerbi Rastoderu prva društveno/politička elita je smatrala da predratna Kraljevina Crna Gora nije uspjela da riješi nijedno egzistencijalno pitanje Crne Gore, od socijalnih problema do političkih, da se ta pitanja mogu riješavati samo u zajednici sa vojno, ekonomski i politički snažnijoj državi, da je uostalom državna veza koju je Crna Gora ostvarila na Podgoričkoj skupštini 1918. godine koja je proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom bila „sudbinska odluka“ i da je zadržavanje te veze sa Srbijom zapravo pitanje njezina opstanka. Druga društveno/politička elita je smatrala da „Crna Gora od ujedinjenja nije dobila ništa“, da je samo ujedinjenje provedeno nasilnim putem u kojemu je crnogorsko dostojanstvo poniženo, da u Crnoj Gori vlada glad i neimaština, gospodarska zapuštenost, da je Crna Gora zapostavljena po svakom pitanju posebno ratnih šteta i rekvizicija, da se u Crnoj Gori plaćaju veliki porezi s obzirom na njezin doprinos „jugoslavenskoj stvari“, da je Crnoj Gori jedni izlaz u što većoj autonomiji od beogradskog centra moći, traži se što veća samostalnost Crne Gore u federativnoj jugoslavenskoj zajednici. Prvoj skupini integralista pripadale su Radikalna i Demokratska stranka (ponekad su tu i predstavnici Zemljoradničke i Komunističke stranke) koje su svoje glavne centre imale izvan Crne Gore, zapravo su to filijale srbijanskih političkih stranaka. U drugoj skupini, autonomističkoj, nalazila se Crnogorska federalistička stranka, (kasnije Crnogorska stranka), sa sjedištem u Crnoj Gori. Taj politički rascijep je trajao manjim ili većim intenzitetom cijelo vrijeme od nastanka Kraljevine SHS (Jugoslavije) do njenog sloma u travanjskom ratu 1941. godine. Te stanke su zapravo tri najutjecajnije crnogorske stranke u tom razdoblju koje su djelovale u Crnoj Gori, dok je politička težina ostalih stranaka postepeno sve više slabila. Sama crnogorska federalistička stranka nastala je 1922. godine na valu širokog političkog nezadovoljstva sa položajem i tretiranjem Crne Gore u Jugoslaviji. U samoj stranci su se postepeno uobličavale dvije frakcije, jedna veća pod vodstvom Sekule Drljevića koja je tražila izdavajanje Crne Gore u posebnu autonomnu administrativno-teritorijalnu jedinicu u Jugoslaviji, dok je druga manja grupa težila ili stajala na koncepcijama restauracije crnogorske države sa dinastijom Petrovića. Stranka je jedno vrijeme izdavala svoj politički list Crnogorac (1924.-1927.), u kojemu je i objavljen tekst programa Crnogorskih federalista, te tekuća društvena i politička pitanje Crne Gore kako su ga vidjeli u toj stranci. Prema Rastoderu dok su radikalsku elitu u Crnoj Gori većinom činili dijelovi gospodarske elite povezane preko trgovačkog i financijskog kapitala sa Beogradom, a demokrati okupljali znatan srednji sloj i dobar dio crnogorske inteligencije, baza crnogorskih federalista bila je u ljudima koji su za vrijeme kralja Nikole Petrovića bili na visokim državnim i vojnim dužnostima i tadašnjem državnom činovništvu (konzervativni politički sloj). Iako je socijalna osnovica crnogorskih federalista time bila dosta sužena, njihova okrenutost crnogorskom selu i problemima sela te ukazivanje na nepravde beogradske vlasti prema Crnogorcima i zalaganje za jednu pravedniju, pošteniju državu omogućavala im je dovoljan broj glasova za konstantno političko djelovanje. Prva okupljanja pristalica stranke mogu se primjetiti već 1919. godine, no međutim raznim prijetnjama i ucjenama crnogorskim federalistima je onemogućen nastup na prvim izborima 1920. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, jer se nije smijelo dozvoliti djelovanje stranke koja je javno negirala odluke Podgoričke skupštine, te je stranka u periodu od 1919. pa do 1923. godine više bila predmet pažnje žandarmerijskih organa, nego političkih protivnika. Zborovi te stranke su rasturani, njezini prvaci su bili pod stalnim nazorom, neki su i uhićivani pod lažnim optužbama i organizirana su razna suđenja, od koje je najpoznatije bilo ono crnogorskom prvaku generalu Radomiru Vešoviću. Crnogorski federalisti su od početka dvadesetih godina simpatizirali i podržavali program HRSS Stjepana Radića, posebno njegovo zalaganje za federalističko preuređenje države, iako su u početku bili oprezni jer se u zaoštravanju srpsko-hrvatskih sukoba svako njihovo prilaženje i odobravanje HRSS tumačilo kod srbijanskih stranaka kao „izdaja srpstva“, te je progon režima prema nihovim pristalicama postajao sve oštriji. Ovdje će se pokazati politička snaga crnogorskih federalista od prvih izbora u kojima su sudjelovali izbora 1923. godine, pa do izbora 1927 godine. Pri čemu treba naglasiti da je u izbornom okrugu Crna Gora birano ukupno sedam poslanika tokom navedena tri izborne godine. Može se primjetiti da su crnogorski federalisti imali značajnu bazu u Crnoj Gori tokom tih godina, tako da je njihova lista na izborima 1925. odnijela najviše mandata (3 od ukupno 7) usprkos represiji režima. (Vidi Tablicu 1) Okrug Crnogorski federalisti na izborima 1923. godine Crnogorski federalisti na izborima 1925. godine Crnogorski federalisti na izborima 1927. godine Crna Gora 7.912 glasova 8.873 glasova 5.153 glasova 24,3 % 25,7 % 14,9 % Poslanika 2 3 1 Tablica 1. Rezultati izbora crnogorskih federalista u izbornom okrugu Crna Gora na parlamentarnim izborima za Narodnu skupštinu 1923, 1925 i 1927 godine. Viđenje Crne Gore u planovima Stjepana Radića i Hrvatske (republikanske) seljačke stranke (HRSS) poslije 1920. godine U početku svog političkog djelovanja Radić je su svim svojim prijedlozima državnog uređenja na federalističkim osnovama Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju vidio kao jednu jedinicu. Vrlo brzo 1920. godine u svom odgovoru na nacrt centralističkog ustava Radić i HRSS zahtjevaju federalističko uređenje države u kojoj vide samo tri prave narodne države – Hrvatsku, Srbiju i Sloveniju, dok ostale zemlje vide kao „poluplemenske ili poluhistorijske tvorevine“ koje bi se tek plebisitom mogle odlučiti kojoj od „pravih“ jedinica žele da pripadaju. Radić je tada često izbjegavao da govori o zemljama „preko Drine“ smatrajući da je to stvar Srbije koje je te zemlje na „sablji dobila“, a nije tada vjerovao ni u „jugoslavensku“ ideologiju crnogorskih federalista, za koje tada kaže da je kod njih federalizam „samo puki pojam.“ U svom govoru 21. V 1923. godine povodom stogodišnjice rođenja Ante Starčevića Radić je napomenuo da je njegova politika ostaje u granicama „austrougarskih zemalja“ koje su ušle u Kraljevinu SHS, jer „mi nismo spominjali Crnu Goru, prvo jer je to jedna osebujna zemlja, gdje ljudi koji su izabrani kao federalisti idu među batinaše, (…) ali i inače neka se za pitanje Crne Gore brinu „velika braća, mi u tu stvar ne ulazimo.“ Odlaskom u emigraciju ta njegova polazišta se postepeno mijenjaju. Tako iz Londona kamo je bio u bijegu Radić piše pismo u kojemu se zalaže za potpunu nezavisnost Hrvatske i konfederaciju sa Srbijom, a Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Banat i Bačka trebale bi dobiti pravo da se odluče referendumom hoće li biti sa „militarističkom“ Srbijom ili stvarati federaciju sa Hrvatskom. Slične kombinacije je izražavao i u svojim pismima vodstvu HRSS u domovini gdje navodi prijedlog o dualističkoj konfederaciji Hrvatske i Srbije, a ostale jedinice buduće jugoslavenske unije neka odluče s kime će „centralističkom Srbijom ili mirotvornom i neutralnom Hrvatskom.“. Pozivao je iz Londona da srbijanska vlada prestane sa masakrima i nasiljima u Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, jer Hrvati ne mogu sklopiti nikakav sporazum sa Srbima ako ta nasilja ne prestanu. Međutim tada je Radić izražava i velike rezerve bilo kakvoj suradnji sa Crnogorcima. Tako na izravno novinarsko pitanje zašto ne surađuje sa Crnogorcima odgovorio da Hrvati i HRSS ne mogu prihvatiti revolucionarne metode, njihov monarhizam i određenu ovisnost o Italiji. No on će ipak nastojati surađivati sa svima, pa i Crnogorcima i tako okružiti „Srbiju sa svih strana“ . Kasnije je ipak korigirao mišljenje te odavao priznanje Crnoj Gori „koja je danas samo hrpa spaljenih sela“ jer Crnogorci javno govore da su za republiku i da će sa Hrvatima osnovati federativnu seljačku republiku, u kojoj će Crna Gora biti ravnopravni član. On je i isticao da je došao u London ne samo kao predstavnik Hrvatske, već on tu predstavlja i Sloveniju, Crnu Goru i Makedoniju koje stoje iza njega i njegovog programa, da da taj program, federalizam, Velika Britanija može samo „radosno pozdraviti“. U Londonu među balkanskom emigracijom kružile su vijesti o mogućoj mirovnoj konferenciji na kojoj bi bile revidirana rješenja donesena na Versajskoj konferenciji, pa je tako Radić podržao jedan dokument u kojemu se pojavljuje nezavisna Hrvatska i Crna Gora u konfederativnoj Jugoslaviji. U britanskoj opoziciji postojali su krugovi koji su povezivali crnogorsko pitanje sa hrvatskim u vezi talijanskog imperijalizma, zbog protivljenja tadašnjim dobrim vezama britanske vlade sa Italijom, te koji su tražili od Radića odlučnije korake u cilju obuzdavanja toga imperijalizma, te krugove Radić nije mogao zanemariti. Tako postoji jedno pismo engleskog prijatelja Radiću u kojemu se direktno govori „da se sa crnogorskim pitanjem pokrene i pitanje hrvatsko, jer se ova dva pitanja uzajamno upotpunjuju i razjašnjavaju, jer Hrvatska s Dalmacijom graniči sa Crnom Gorom te s Albanijom, te to mora biti neprobojni bedem protiv Mussolinijevog imperijalizma koji bi mogao zapaliti Balkan“ I neki britanski zastupnici su se aktivno uključili u „jugoslavenski pitanje“, posebno potaknuti vijestima o brutalnostima vlasti u Crnoj Gori. Tako britanski parlamentarac Morel pita vladu da li je istina da je Pašićeva vlada ucijenila glave crnogorskih prvaka za 100.000 dukata jer se oni bore za autonomiju, te daje svu podršku Hrvatskoj „jer ako ona uspije suzbiti beogradski centralizam onda i Crna Gora dobiva svoj selfgovernement (državnu autonomiju), te bi to politiku vlada trebala podržati. I sovjetska vlada koja je tada bila izvan međunarodne zajednice se u tom vremenu zalagala za stvaranje neovisnih balkanskih država između ostalog i Hrvatske i Crne Gore u okviru neke balkansko-seljačke federacije, za što se zalagala i Kominterna, jer je to jedini način za prevladavanje krize koja postoji u toj zemlji od njezina postanka, što je i dovelo do posjeta Stjepana Radića tadašnjoj komunističkoj Rusiji, nakon što je uvidio da vladajuće strukure u zapadnim centrima moći zastupaju politiku nemiješanja u jugoslavansko pitanje ili se zalažu za politiku „status quo“, a mislio je i da će mu diplomatska podrška SSSR-a pomoći i jačanjnu njegove pozicije pri pregovorima sa predstavnicima srpskih stranaka. Međutim Radić nije mogao prihvatiti nikakve revolucionarne pristupe koji bi vodili u nasilje, te je takove prijedloge odmah odbacivao. U to vrijeme se i u hrvatskom tisku često pojavljuju napisi o raznim nasiljima koje jugoslavenska žandarmerija provodi u Crnoj Gori, tako iz pera narodnog zastupnika Rude Bačinića list HSS-a „Slobodni dom“ piše o nevjerovatnom nasillju u Crnoj Gori gdje vlasti „pribijaju čavlima dlanove“ pobunjenicima, dok se konstarira da je gospodarstvo Crne Gore potpuno u rukama Talijana (željeznice, tvornice duhana), te da je to pravi problem za „našu narodnu stvar“. I Stjepan Radić iz Londona se često u svojim pismima dotiće i problema Crne Gore. Tako javlja o jednoj brošuri koja se pojavila u Londonu pod naslovom „Engleska brošura o crnogorskom i hrvatskom pitanju“ a u kojoj se ističe da narasli hrvatski (federalistički) pokret pod vodstvom HRSS treba proučavati jer on itekako ima veze sa Crnom Gorom, jer on polako do nje dopire i postaje njena najveća nada.“ Da bih pokušao preduhitriti Radićeve ponude predsjednik jugoslavenske vlade Nikola Pašić upravo tada pozvao crnogorskog federalistu Sekulu Drljevića u svoj kabinet i poveo se razgovor (ovdje se prenosi samo dio razgovora): Pašić: Da, ovaj, Radić je rekao u jednom govoru, da će početi raditi zajedno sa vama Crnogorcima, Drljević: On ne će početi nego nastaviti Strossmayerovu suradnju s Crnom Gorom. Pašić: Sada nema Radića. Ovi Vaši dvojca u skupštini mogli bi glasati za moju vladu. Drljević: Crnogorski narod ne dozvoljava na ma federalistima , da glasujemo za bilo koju vladu , dok je na snazi Vidovdanski ustav. Pašič: Onaj Svetozar, iz preka, izdat će one svoje i ući u moju vladu. Zašto i vi ne bi ušli. Dat ću vam ministarstvo pravde. Drljević: Pribičeviču je svijedno, bilio s vama ili Davidovićem. Njemu je glavno da služi Beogradu, komu je vazda služio. A moji drugovi i ja imamo domovinu, a Vi gospodine predsjedniče, znate, kakve su obveze prema domovini (…). Kasnije su i do Radića ću počele dolaziti i konkretne vijesti o zločinima u Crnoj Gori, što su mu prenosili neki Crnogorci u emigraciji, te se on u svom članku „Crna Gora pod sotonskom vladom“ najradikalnije obručava na tadašnju srbijansku vlast želeći je obrukati i razotkriti pred međunarodnom javnosti pred kojom i traži pomoć za svoje planove o reorganizaciji države, tumačeći da to što se događa nije „nasilje, to nije „krvavi režim“ već „paudenonium“ – pakao, to nisu zločini, već bezboštva radikalsko-batinaškog sistema (…) moramo osloboditi Crnu Goru, ali i nas same od takve strahote“. I proglasi HRSS u domovini počinju da ističu Crnogorce i da ih pozivaju na slogu sa Hrvatima jer „je hrvatska književnost cijelu Crnu Goru nazvala veličanstvenim žrtvenikom slobode (…) proglasila vas je ne samo uzorom junaštva, več i primjerom jednostavnosti i poštenja“. Hrvatski tisak je dao i znatnu pozornost i govoru Mihajla Ivanovića, zastupnika crnogorskih federalista u beogradskoj skupštini, gdje on otvoreno iznosi ključna stajališta svoje stranke o pitanju centralizma i vodovdanskog ustava jer mi koji smo „sahranjeni u grobu Vidovdanskog ustava moramo upregnuti sve sile da dignemo sa sebe tu ploču, koje se zove centralizam“, a posebno optužuje srbijansku vladu da potire posebnosti Crne Gore na svakom koraku događaju se „divlji napadi na prošlost i tradicije Crne Gore, rušenje spomenika, pljačkanje historijskih dokumenata itd, sve će to ostati kao dokaz „moralne veličine“ režima. Dnevnik „Hrvat“ direktno javlja o zločinima javne vlasti i žandarmerije u Crnoj Gori, spominjući brutalna ubojstva i maltretiranja u zatvoru bivših crnogorskih oficira za dinastije Petrovića, o ubojstvu kapetana Šćepana Mijuškovića i njegovog kolege Stevana Mijuškovića koji je isto ubijen u zatvoru. Vrlo kratko je izlazio i list crnogorskih federalista „Crnogorac“ koji je takođe ukazivao na različite nepravde i potcjenjivanje Crne Gore i njene povijesti. Tako list javlja da je po prijedlogu srbijanske vlade donijeta odluka da Crnogorci ne sudjeluju u proslavi pobjede savezničke vojske u Parizu u prvom svjetskom ratu, čime je nanesena „velika uvreda palim Crnogorcima“. List je doslovno prenosio ideologiju crnogorskih federalista gdje je uznosio naprednu jugoslavensku ideju koju mnogi iskrivljavaju, jer „Crnogorac ne odbija da bude Jugoslaven, ali on je prije svega Crnogorac.“ List je često ukazivao na diskriminaciju pravih Crnogoraca na svakom koraku pa tako javlja o diskriminaciji koju radi vlada prema crnogorskim studentima u Parizu, koji za razliku od svojih drugova iz Srbije koji imaju donacije, a oni su prisiljeni da rade teške fizičke poslove po francuskim tvornicama da se „održe na životu“. Ukazivano je i na administrativno prekrajanje granica Crne Gore jer su gradovi Pljevlje i Bijelo Polje koji su oduvijek u Crnoj Gori, po ustavu od nje oduzeti. Po prilici rađene su i političke demonstracije; kada je rujnu 1925. godine jugoslavenski kraljevski par proveo je nekoliko dana u Crnoj Gori prilikom prijenosa kostiju vladike Petra II u kapelu na Lovćenu gdje su se čuvale do austrougarske okupacije. Crnogorski federalisti su se uzdržali od sudjelovanja na svečanosti, a dio onih koji su učestvovali, naknadno su vratili odlikovanja koja su dobili tom prilikom. Posebno je u otkrivanju posebnog “identiteta” Crnogoraca bio aktivan prvak federalista Sekula Drljević. Dr Sekula Drljević se osim politikom uspješno bavio crnogorskom državnom i nacionalnom povijesti i političkom publicistikom. Drljević je pokušao kasnije kao ideolog, u drugim uvjetima, djelovati i na vjerskoj razini kada je uvidio da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori tradicionalno na strani jugoslavenskog (srpskog) režima i njegove politike te je u svojoj knjizi kritizirao njene postupke nalazeći razloge za autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, te je tumačio da je religija Crnogoraca “Gorski vijenac”te je zbog toga “crnogorsko pravoslavlje je crnogoroslavlje (...) crnogorska i srpska crkva nikada ne mogu postati jedna crkva (…) Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije”. Sekula Drljević je u svom govoru u Narodnoj skupštini 1926. godine izložio kritici i štampanje udžbenika za crnogorsku djecu na ekavskoj varijanti, te da je takva politika pretvorila prosvjetne institucije ove države u „policijsko-detektivske postaje“, te da takvom stanju mora doći kraj, a napadao je i neke srpske povjesničare (poput Stanoja Stanojevića) koji pišu neistine i falsificiraju prošlosti Crne Gore. U broju lista „Crnogorac“ od 3. I 1925 objavljen je članak „Klevetanje Crne Gore i Crnogoraca“, u kome se polemiše sa stavovima povjesničara Vladimira Ćorovića u njegovoj knjizi „Velika Srbija“ gdje Drljević tvrdi da „ (…)nijesu Crna Gora i Crnogorci ni prilikom sloma Srbije 1915. godine ni uopšte u Svjetskom Ratu bili ono što veli za njih g. Ćorović. Ne treba zanamariti ni jadransku komponentu razloga saveza između Radića i crnogorskih federalista jer je i jednima i drugima prijetila talijanska fašistička imperijalistička politika na čelu sa Mussolinijem. Ona nije bila dominantna, ali je postojala. Radić je upozoravao na talijanske pretenzije na Hrvatsku i Crnu Goru, te je predlagao „neutralizaciju dalmatinskog (jugoslavenskog) primorja“, a to je ponovio i na predavanju u Balkanskom komitetu u Londonu. Hrvatska politika s obzirom zbog sukoba sa srbijanskim vlastima ne smije doći u zavisnost od politike Rima, niti se Crna Gora može pouzdavati u rimske namjere. Kada su Pašić i Mussolini potpisali tajni ugovor u Rimu da Rijeka pripada Italiji, on naziva Mussolinija najopasnijim čovjekom za sve one koji žive na Jadranu. Taj čin je izgleda između ostalog i prisilio Radića da pošalje zastupnike HRSS u jugoslavenski parlament nakon duge apstinencije, jer je u vrhu HRSS postojala bojazan o tajnim klauzulama toga sporazuma, gdje je Pašić obećao Mussoliniju pravo na Dalmaciju, da bih dobio izlaz za Srbiju preko Soluna. Sekula Drljević je imao nešto drugačiji pogled na Rimske sporazume, iako je bio svijestan opasnosti talijanskog imperijalizma za crnogorske interese, ali ipak je smatrao da je jedino Italiji bio u interesu da crnogorsko pitanje stavlja na stol međunarodne politike, gdje je postojala šansa da se izvrši pritisak na Beograd da prestane da vrši nasilja i terora u Crnoj Gori, dok je sada Crna Gora potpuno prepuštene Beogradu. U jednom članku napisao je “da Rimskim paktom koji je zaključen izmedju Italije i naše države, željelo se isključiti crnogorsko pitanje iz programa međjunarodne politike. Istina je da ni Amerika, ni Engleska, ni Francuska nijesu potpuno priznale ujedinjenje Crne Gore sa Jugoslavijom, čak imamo njihovo obećanje da ce se naknadno pozabaviti crnogorskim pitanjem, ali u političkoj praksi ove teorijske rezerve nemaju vrijednosti od trenutka kada je Italija sklopila sporazum sa Beogradom. U igri Italije Crna Gora je bila veoma jaka karta i stoga, sve do Rimskog Pakta Italija je u medjunarodnoj politici pokretala crnogorsko pitanje. I čim je Italija odbila, iako privremeno da prakticno podstice crnogorsko pitanje ono je nestalo sa horizonta međjunarodne politike.” Kasnije je Drljević kao član Seljačko-demokratske koalicije 1927. godine promjenio retoriku te oštro napao vladu jer je željela na ratificira Nettunske konvencije što je zapravo značilo kapitualciju pred Italijom, jer vlada želi da dovede Jugoslaviju u položaj “roba talijanskog imperijalizma”. Politička ideologija Sekule Drljevića i crnogorskih federalista tokom 1923.-1929. godine Za mene ne postoji hrvatsko pitanje, ni srpsko ni slovenačko – za mene postoji samo pitanje državno pravnog položaja Hrvatske i Slavonije, Srbije, Slovenije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine itd.(…) jedina osnova pouzdane i trajne konsolidacije države može biti ne hipoteza o narodnom jedinstvu, niti sporazum Srba, Hrvata i Slovenaca, već sporazum svih udruženih zemalja na bazi jugoslavenske državne misli. Sličnu tezu je Drljević ponavljao i u svojim govorima u Narodnoj skupštinu u Beogradu, gdje kaže da onaj „ko hoće našu državnu zajednicu, za toga ne smije postojati ni pitanje hrvatsko ni pitanje slovanačko ni pitanje srpsko, taj mora primiti jugoslavensku državu, organiziranu na principu ravnopravnih historijskih individualiteta i njihovih ekonomsko-kulturnih interesa (…) ko traži organizaciju ove države na podlozi kolaboracije državnih ideja: srpske, hrvatske i slovenačke (…) taj je protiv ove države, taj je antidržavan.“ Prema njemu Vidovdanski ustav je nasilje i prema jugoslavenstvu, čija je pojavna sadržina ravnopravnost svih udruženih zemalja. Jugoslavenska misao nije kolaboracija triju državnih ideja: srpske, hrvatske i slovenačke, nego posebna i samostalna državna ideja, pred kojom ove tri kapituliraju. Za nas se država može zvati samo Jugoslavija ili Udružene zemlje južnih Slavena. Svoju ideju federalizma Drljević je izrazio i parolom: „Jedinstvo prema drugim državama, jedinstvo državnih amblema, jedinstvo državnog imena i ravnopravnost udruženih zemalja u međusobnim odnosima. To je federalizam.“ Svojim pozivanjem na akt sporazuma između jugoslavenskih zemalja kao historijskih individualiteta, kao jedinu realnost za opstanak države Drljević je iskazivao i u svom kasnijem političko-kulturnom djelovanju, ali već tada je mnogo oštriji i sumnjičavi prema Jugoslaviji jer 1936. godine je u predgovoru knjizi Saviću Markoviću-Štedimliji koja je izdana u Zagrebu pod naslovom „Crna Gora u Jugoslaviji“ napisao je da su i sada neprijatelji Jugoslavije malobrojni kao „kaplja vode na vrelu“, da su najveći problem oni koji i danas misle da će od jugoslavenskih zemalja uspjeti podčiniti ostale svojoj vladavini, čak do tog „stupnja njihovog pretvaranja u svoje teritorijalno proširenje“, jer oni ne shvaćaju da je Jugoslavija ili harmonija ravnopravnih interesa svih pod nebom udruženih zemalja ili prestaje da postoji. Crnogorski federalisti su pružali mnogo pažnje pitanju uređenja i stvaranje jugoslavenske države. Iako su u svom programu priznavali postojanje samo tri naroda Hrvata, Srba i Slovenaca i njihove nacionalne pokrete, oni su smatrali da to nije dovoljno, jer jugoslavenstvo je državna ideja, a ta država mora da bude rezultat dogovaranja, ne samo Srba, Hrvata i Slovenaca već i svih historijskih individualnosti koje su nastajale kroz prošlost, pa samim tim i Crne Gore. Iako su Crnogorce smatrali kao dio srpskog etnosa, oni su smatrali da Crna Gora, kao historijska individualnost, mora biti ravnopravni faktor u zajedničkoj državi, a da se to omogući, jugoslavenstvo mora biti formirano kroz federativno uređenje države. Svoj srpski identitet oni nisu nikada negirali, već se tako i u proglasu vodstva crnogorskih federalista, uoči parlamentarnih izbora 1923. godine kaže se da je „Naš Lovćen bio je kroz vjekove, zajedno s Komom i Durmitorom, otadžbina srpskih vila (…)“. Međutim tokom vremena i političkog djelovanja crnogorskih federalista počela se uobličavati jedna pozicija koja je stajala na stanovištu da su se Crnogorci iako Srbi razvili jednu posebnu individualnost tokom svog posebnog povijesnog razvoja „koja nije ni nacionalna ni narodna, ali je ipak dovoljno jaka da ih određuje od ostalih Srba“, a ta individualnost je bila najviše izrađena u podlovćenskoj Crnoj Gori, gdje su i crnogorski federalisti imali najviše pristaša i pobornika. Važna stavka njihova programa u zaštiti interesa Crne Gore bio je zahtjev da u zajedničkom parlamentu u Beogradu sjede jednaki broj zastupnika, koje bi birale skupštine saveznih zemalja, odnosno federalnih jedinica. U svojim govorima su naročiti isticali državnopravne tradicije Crne Gore kroz povijest, te u tome nalazili izvorna prava Crne Gore koja ni danas ne mogu ni na koji način biti poništena. Takođe, treba istaći i činjenicu da je dr Sekula Drljević, jedno vrijeme, tokom dvadesetih godina XX vijeka, održavao prilično bliske političke odnose i sa hrvatskim federalistima tj. Hrvatskom federalističkom seljačkom strankom (HFSS) i njenim vođama dr Ivanom Lorkovićem i dr Antom Trumbićem. Do toga je došlo kada su Radić i HRSS poslije poznate »kapitulacije« priznali centralizam, monarhiju i Vidovdanski ustav te učinili svojevrsni zaokret u svojoj politici, te znatno oslabili federalističke snage. Među mnogim akoji su bili zbunjeni ovim novim kursom HRSS bili su i crnogorski federalisti. Potpuno pokolebani u prvi mah se nisu snašli, dok su zatim uz znatna kolebanja počinjale prve kritike novog kursa HRSS, u čemu je prednjačio list »Crnogorac«, koji je otvoreno Radićevu politiku nazvao »političkom kapitulacijom«. U početku dok su još ustrajali u obrani federalističkih temelja crnogorski federalisti su bili prisiljeni da potraže novog partnera, kao što je bila Hrvatska federalistička seljačka stranka koja je osnovana početkom 1926. godine, a kojoj je S. Drljević poslao telegram, da ona sada mora da postaje čvrst oslonac svih boraca za federativnu Jugoslaviju«. Međutim ta suradnja je trajala vrlo kratko. Može se primjetiti da i u njihovim redovima nastala određena konfuzija jer je postojalo uvjerenje da Radić nije definitivno kapitulirao, već je to samo jedan novi način iste borbe. Crnogorski federalisti nisu bili dosljednji svojem stavu i kritici prema HSS, jer samo poslije nekoliko mjeseci počinju taj sporazuma da hvale, te u daljnim istupima pokazuju izvjesno suzdržavanje kritike poteza HSS, svijesni kratkotrajnosti toga saveza u kojemu su ministri radičevci »mogli da budu samo subaše, a radikali paše«. Treba napomenuti da su u njihovim redovima postojala bojazan da će radikali, nakon što su prisilili svog velikog protivnika na »kapitulaciju« krenuti na njih da ih političkim i administrativnim nasiljem unište, što se ubrzo djelomično i obistinilo. Uporedo sa političkom evolucijom Hrvatske seljačke stranke nakon Radićeve „kapitulacije“ 1925. godine, dakle nakon jednog razdoblja obrane federalizma, oni počinju da tvrde da nacionalne posebnosti ne mogu egzistirati u jugoslavenskoj državi, a riječ federalizam potpuno nestaje iz njihovog političkog riječnika. Stupajući u klub Narodne seljačke stranke, prilagođavajući se i postepeno prihvaćajući postojeći ustavni i pravni poredak oni se sve više u svojim nastupima približavaju unitarističkim koncepcijama i shvaćanjima, čime su se odrekli svog izvornog programa - federalizma. Zajedničko djelovanje HSS i crnogorskih federalista u okviru politike Narodne seljačke stranke (NSS) Suradnja HRSS i radikala u vladi bila je u stalnoj krizi zbog konstantne kritike HRSS pojedinih poteza vlade i ministra, a naročito oko pitanja korupcije i terora vlasti te je postalo samo pitanje vremena kada će doći do raskida. Politička platforma HSS i Stjepana Radića nakon što su se odrekli svoga dosadašnjeg političkog programa (federalizma) i ušli u Pašičevu vladu bazirala se na tome da se sada na parlamentarni način bore za očuvanje i razvijanje građanskog parlamentarizma i demokracije, da se na taj način pokušaju otkloniti utjecaji neparlamentarnih čimbenika, prvenstveno dvorskih i vojnih krugova, kako bi se uspostavio takav parlamentarni sustav u kojemu bi zapravo utjecaj seljačkih masa bio što veći i značajniji. Uvidjevši da će borba za promjenu Vidovdanskog ustava dugo trajati, Radić je zaključio da će se prava hrvatskog naroda, a time i seljaštva, moći ostvariti samo onda ako i „cijela Krajevina SHS postane pravna i demokratska država“, a za takvu politiku on je trebao saveznike i istomišljenike. Iz takve politike proizlazila je i „jugoslavenska“ orijentacija HSS-a, njena zainteresovanost za život i probleme drugih sredina i drugih naroda u Jugoslaviji. Tada se u retorici stranke počinju otklanjati izvjesna antisrpska raspoloženja i govori, već se počinje tumačiti politika da su interesi hrvatskog i srpskog seljka istovjetni te postoji nužnost njihova zbližavanja i zajedničkog rada. U tom pokušaju prenašanja izborne agitacije HSS na prostore „preko Drine“, u nastojanju da se stvore baze pristalica u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji i podnesu kandidacijske liste stranke na nivou cijele države, u takvim slučajevima je slabila hrvatska nacionalna orijentacija te stranke, dok su u prvi plan dolazili planovi o gospodarskom podizanju sela, te opći socijalni problemi seljaštva. Kao što je dosada želiuo pretvoriti hrvatskog seljaka u temeljnog subjekta hrvatske politike, on je nastupio sa novom parolom o pretvaranju jugoslavenskog seljaka u glavnog subjekta jugoslavenske politike. U svojoj politici izolacije Srbije (Radikalne stranke) i njenog zaokruživanja taktika Stjepana Radića je tada uključivala mnogo šire kombinacije. Iako je tada formalno u vlasti sa radikalima Radić i HSS su držani podalje od stvarne vlasti u državi. Takav pristup je prisilio Radića još dok je sudjelovao u vlasti da pokuša pokrenuti jednu novu političku formaciju koja bi imala općejugoslavenski karakter i koja bi sa tih temelja detronizirala radikalnu stranku sa njenog trona. Ta nova politička orijentacija težište svog djelovanja prenijela bih na socijalnu komponentu, time što bih njezin glavni cilj bilo privlačenje seljačkih glasova iz svih jugoslavenskih krajeva. I Svetozar Pribićević u svojoj knjizi „Diktatura kraja Aleksandra“ naglašava važnost koju je Radić davao u to vrijeme „seljačkoj politici“ jer je ona izvirala iz samh korijena njegove ideologije „seljačkog pokreta“ nastalog još prije 1. svjetskog rata. U toj velikoj „narodnoj politici (…) Radić je sanjao o ujedinjenom seljaštvu od Baltičkog do Crnog i Egejskog mora (…) jer ono ima manje-više iste životne uvjete.“ Radić je uskoro ponudio svim strankama seljačkog usmjerenja stvaranje zajedničkog seljačkog kluba, sve u cilju stvaranja jedne široke seljačke stranke koja bi nastupila jedinstvena na budućim izborima. Približavanje crnogorskih federalista Hrvatskoj seljačkoj stranci teklo je postepeno i to upravo u ono vrijeme kada su se obije stranke formalno odrekle svojih planova o federalističkom ustrojstvu države priznavajući centralizam i Vidovdanski ustav. Tako je pristupanje proizašlo na sasvim jednoj drugačijoj platformi od one za koju su se prije te stranke zalagale, iako je fedralistička misao nije potpuno zamrla već se je samo pojavljivala u drugačijim oblicima.. Sekula Drljević je u svojoj izjavi listu „Obzor“ pokušao objasniti te vidove približavanja prema HSS-u, te su prema njemu „sve stranke koje danas imamo, sve su one plemenske. Državne stranke nemamo. Nama crnogorskim federalistima predbacuje se da smo teritorijalna (partikularistička), ali po svojoj ideologiji mi smo najdržavotvornija stranka u cijelom parlamentu (…) tu ideju jugoslavenske države kakvu ju mi smatramo prihvatio je od svih u parlamentu Strjepan Radić (…) to nas približuje g. Radiću i njega k nama.“ Brojem narodnih zastupnika koje je Crna Gora birala (sedam) u Narodnu skupštinu u Beogradu, nije se mogla ostvariti neka politička težina, dok su crnogorski federalisti imali ukupno samo 3 zastupnika. Želeći pojačati svoje političko djelovanje, na čemu je posebno inzistirao Sekula Drljević, crnogorski federalisti su prihvatili ponudu Stjepana Radića da osnuju zajednički parlamentarni klub. Prema Drljeviću sam Radić je ponudio u veljači 1927. godine zastupnicima crnogorskih federalista (Sekula Drljević, Sava Vuletić i Mihajlo Ivanović) da zajedno sa zastupnicima HSS osnuju zajednički parlamentarni klub, koji će se zvati „Narodni seljački klub“. Stranke bi zadržale svija dosadašnja imena, ali jedinstvo političkog cilja je vodilo sve većem zbližavanju političkih programa. Drljević je bio izrazito zagrijan za osnivanje NSS jer je po njemu „osnivanje Narodnog seljačkog bloka, kao početak stvaranja jedne stranke za cijelu državu, mislim u interesu države i njenog daljnjeg sređivanja (…) nova stranka će istaknuti načelo klasne borbe u ovoj državi, a ostavlja iza sebe“pokrajinski patriotizam“, jer seljacima se ne mogu činiti konsecije. Seljak mora doći na vlast.“ To se ubrzo i dogodilo, prema riječima S. Drljevića, jedinstvo političkog cilja HSSS i federalista dovelo je do „pretvaranja ove dvije stranke u jedan politički pokret“. Drljević je često isticao da to nije privremena suradnja za jednu skupštinsku periodu, već zastupnici crnogorskih federalista imaju da pripadaju Narodnom seljačkom klubu u parlamentu za stalno, jer su naši politički ciljevi i praksa ista. Radić je tada poveo inicijativu za osnivanjem jedne Narodne seljačke stranke kako bi se HSS preimenovala u zemljama izvan Hrvatske da privuče slovenske i srpske glasove, uvjeren u opravdanost te inicijative na zboru u Bjelovaru je izjavio da „naša nova seljačka stranka – hrvatska u Hrvatskoj, a narodna izvan Hrvatske – sama za sebe će odnijeti većinu na slijedećim parlamentarnim izborima.“ U toku te kampanje Radić je naglasak dao na probleme seljaka i sela svih naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca te korupcionaškim aferama vlasti, naglašavao je da je Narodna seljačka stranka njihov glavni predstavnik da će se „gospodske stranke raspasti“, dok je hrvatsko pitanje djelomično zapostavljeno i zanemareno tijekom te kampanje. Čini se da je osnivanje Narodne seljačke stranke i Narodnog seljačkog kluba u parlamentu bio dio šire Radićeve strategije na prikupljanu pojedinaca i stranaka na platformi seljačke politike, pri čemu je kalkuliralo i o pristupu jedne veće grupe radikalskih poslanika u klub pod vodstvom Velje Vukičevića. Takvu politiku je prihvaćao i prvak crnogorskih federalista Sekula Drljević, koji je postao kandidat HSS za kotar Županja, a i inače se znatno angažirao na propagiranju političkih načela te stranke, naročito u svojim člancima u listu „Narodni val“. Prema Drljeviću kao prvo ova stranka je shvatila da jugoslavenstvo kao državnu misao, a ne narodnost, seljaštvo kao druga komponenta mora i treba konačno da postane vlast u državi i ono je naša jedina ideologija, te kao treće ova stranka poštuje različite tvorevine prošlosti i tradicija u ovoj državi, na njih ne gleda kao na na nešto što treba rušiti, već organsko ujedinjenje različitosti. U samoj Crnogorskoj stranci postojala je dileme da li izaći na predstojeće izbore samostalno ili kao dio Narodne seljačke stranke za što se zalagao Drljević. Pobjedom one grupacije koja se zalagala za vezu sa politikom HSS-om, ali i samostalnim nastupom na izborima, jedan od njezinih prvaka Sekula Drljević se odlučio povući sa liste te stranke i prihvatiti kandidaturu na listi HSS-a ili Narodne seljačke stranke. Približavanjem HSS-u Drljević se sve više počeo baviti politikom na jugoslavenskom nivou, smatrajući da se samo tu nalaze poluge koje će omogućiti promjene. On sam se lično znatno angažirao na promicanju ideja te stranke u Crnoj Gori, na Kosovu i Makedoniji, gdje drži zborove i skuplja pristaše, a značajna je njegova aktivnost oko podnošenja kandidacijskih lista u tim krajevima, što je izazvalo ogorčenu reakciju vlasti, jer su Radikalna i Demokratska stranka ljubomorno čuvale svoj glasački rezervat u tim zemljama. Tada se Radić u predizborno vrijeme u svojim proglasima osim Hrvatima, Srbima i Slovencima počeo obraćati posebno i Crnogorcima, pozivajući ih da mu se pridruže u političkim redovima „seljačkim svojim junačtvom“ jer „braćo Crnogorci, vi ste do jučer imali seljačku državu, slobodnu, ponosnu, u cijelom svijetu poznatu i od cijelog svijeta poštivanu. A za vas je morala biti propast , što su iz Beograda cincarski, pa i pravi srpski političari postupali s vama još gore nago s nama Hrvatima. Vas je do kraja obuzela mržnja i osveta i da ste svojim palikućama do vijeka odgovarati bodežom i bombom, vama bi bilo omrklo (…) vi ste danas s nama u političkim redovima, (…) vašu prirodnu dobrotu i plemenitost je ovjekovječio naš bezsmrtni Mažuranić, koji je vas i nas duhovno sdružio za sva vremena, da budemo suci tiraniji i korupciji koja i danas oko nas ostavlja tako strašne i užasne tragove.“ Inače crnogorski prvak Sekula Drljević se znatno angažirao u listu HSS-a „Narodni val“ pred izbore 1927. godine gdje iz dana u dan piše članke u kojima objašnjava političku poziciju Narodne seljačke stranke i njezine ciljeve u Crnoj Gori, Makedoniji te Srbiji, te odgovara na podmetanja vlasti i razna režimska nasilja. Konstantno iz broja u broj tumači politiku Narodne seljačke stranke koje nudi putove za budućnost. Tako u članku pod naslovom „Zašto seljački pokret pobjeđuje“ njemu je posve razumljivo da kada je HSS priznala Vidovdanski ustav i vladavinu dinastije Karađorđevića da će to zančiti proširenje NSS na cijelu državu, a ne kao prije kada je ta akcija bila prilično defanzivna, ograničena samo na hrvatski narod. Kroz kritiku radikala kojima zamjera potpuno neshvaćanje prirode nove države, dok srbijanskim demokratima Davidovića imputima hegemonističke sklonosti, dok se Pribičevičevi demokrati več „dave u fikciji jugoslavenstva“, politika Narodne seljačke stranke je je u jugoslavenskom petriotizmu, baš zato jer je potpuno tolerantna, spremna na različitosti, ono nudi ravnopravnost, a u vanjskoj politici pacifizam. Druga važan čimbenik je cjelokupno seljaštvo koje odbija da bude samo statistički pojam u računicama „gospodskih stranaka“ već svojom naraslom svijesti traži vlast u svojoj državi. I treći važan dio odnosi se na duboko poštovanje prema „tvorevinama svih vjekovnih napora našeg naroda“ jer mi u njima ne vidimo posljedice naše nesretne prošlosti koje treba rušiti, već pravi zalog naše budućnosti, ukoliko te činjenice budu poštovane. To su snage koje povezuju ovu stranku i ovaj narod, a ne optužbe radikla o vezama NSS sa nekakvim Kosovskim komitetom ili sa Italijom, te ona potpuno apsurdana optužba o financiranju Crnogorske stranke od engleskog konzulata u Cetinju, to su potezi „očajnih klevetnika“, koji ne mogu zadržati ovaj „seljački val.“ U slijedećem članku raskrinkava batinaške metode vlasti i njihov „turski“ mentalitet jer se služe „raznim lakrdijama“ da izigraju zakon i pravo. Predsjednik vlade Velja Vukićevič je na svom skupu u Skoplju pozvao policiju da „stane na put nesavjesnoj agitaciji svim zakonskim sredstvima“, ali mi znamo što znači ta „nesavjesna agitacija“, to je agitacije koja se osjeća po rebrima, svaka ona koja govori protiv vlade i njenog rada. Lakrdija se pretvara u opasnu igru. Vlasti nisu mogle dopustiti da predstavnici NSS agitiraju i podnose kandidatske liste izvan „prečanskih krajeva“ na prostorima Makedonije, Srbije i Crne Gore. Listovi i tiskovine HSS-NSS to su bili zabranjene. Svaki takav pokušaj završio se represijom, deportiranjem ili zatvaranjem od državnih organa. Tako su Pavle Radić i nekoliko narodnih zastupnika HSS koji su došli u Makedonije predati kandidacijske liste za izbore napadnuti kamenjem, maltretirani i odmah deportirani nazad, pod izmišljenom optužbom da namjeravaju uspostaviti veze sa ilegalnim Makedomskim komitetom. Loše su prolazili i kandidati NSS u tim krajevima, tako je Marko Boškovski, kandidat NSS za ohridski okrug sa nekolicinom kandidata zatvoreni u zatvoru u Beogradu na mjesec dana pod optužbom „zbog nepristojnog ponašanja“ ili „kao skitnice“. Dr. Drljević kao njihov zastupnik pred sudom uopće nije mogao, uložiti priziv jer nitko nije želio da ga primi na sudu, tako da ga je nakon nekoliko dana neuspješnih pokušaja „poslao poštom“ preporučeno na sud. Dr. Drljević kao glavni predstavnik NSS u južnim krajevima države često je polemizirao sa predstavnicima vlasti. Tako je na konstataciju predsjednika vladae Vukičevića kako se on pita što HSS radi u južnoj Srbiji (Makedonija), jer on nikada ne ide u njene „čiste krajeve“. „Ne znam po čemu bi Južna Srbija pripadala više radikalima nego nama“ poručuje Drljević, a ako tako misli onda je on najobičniji separatista, koji ne misli na cjelinu države, a njegova politička mudrost ne prelazi mudrost najsitnijih palanačkih agitatora (…) a što se tiče makedonskog komiteta i veze NSS s njom to je najobičnije izborna kleveta, neka se podnesu dokazi, ako ih ima“ ali glavno pitanje u svemu tome je zašto je „južna Srbija pretvorena u žrtvi najcrnjeg terora i liferanta ministarskih mandata“. Stjepan Radić je cijenio političku aktivnost Sekule Drljevića i njegove političke stavove i razmišljanja, a posebno na njegovom političkom aktivizmu na politici NSS na prostorima južne Srbije (Makedonije), Crne Gore i sam Srbije. Ponudio mu je da prihvati kandidaturu na listi HSS u srijemskom okrugu, kotaru Županja, što je Drljević i prihvatio, sve u cilju da Drljević uđe u parlament. Prema Drljeviću on je sa predstavnicima HSS odžavao skupštine u svakom selu u Srijemu na kojima je često bilo cijelo selo i prema njegovoj izjavi „skupštine u županjskom kotaru spadaju među najljepše uspomene njegova života. Novine „Narodni val“ često su pratile aktivnosti crnogorskog prvaka Sekule Drljevića i u njegovim izbornim pohodima po Srbiji često emfatičnim tonovima. Tako „Narodni val“ piše o sjajnom dočeku Sekule Drljevića u topličkom kraju (Srbija) gdje se „svuda klicalo kao i po hrvatskim krajevima velikoj seljačkoj slozi – tako je i šumadija uz seljačku Hrvatsku, seljačku Srbiju i seljačku Crnu Goru, da se konačno stvore seljački temelji ove države, a ovaj skup riječito dokazuje „ da je i srpsko seljaštvo zrelo za seljački pokret“. Rezultati izbora 1927. godine su pokazali pravo stanje da politika Narodne seljačke stranke nije bila uspješna niti „preko Drine“ niti u Hrvatskoj. Može se reći da su ambicije Stjepana Radića sa Narodnom seljačkom strankom bile mnogo šire i sveobuhvatnije, ali su završile potpuno neuspješno, kako zbog terora režima, tako zbog neprihvaćanja njezine politike u Srbiji, gdje su glasači u njoj ipak vidjeli samo maskiranu Hrvatsku seljačku stranku. Zbog takve politike HSS je dobio samo 44% glasova u Hrvatskoj nego prije, dok je i u Bosni i Hercegovini izgubio dosta glasova, dok je došlo do porasta glasova samo na prostorima Bačke. Pad glasova doživjela je i Crnogorska stranka, što takođe zbog terora režima, ali i određene dezorijentiranosti njezinog članstva i podvojenost u stranci oko pitanja politike NSS, dok joj neke prijašnje pristalice nisu oprostili vezivanje za Hrvatsku seljačku stranku, pa makar pod novim nazivom. Može se zaključiti da je jedini pouzdani partner kojeg je HSS stekla u tom periodu bila Crnogorska (federalistička) stranka, posebno jednog od njegovih prvaka Sekulu Drljevića koji je i inače imao šire ambicije u jugoslavenskoj politici, a posebno je zaslužan njegov rad na stvaranju Seljačko-demokratske koalicije pri čemu se iskazao kao svojevrsni posrednik između Radića i Pribičeviča, za što ga je ovlastio pri priznaju Drljevića, sam Stjepan Radić. Čini se da je Sekula Drljević imao i neke informacije o događajima koji predstoje 20 lipnja 1928. godine, i na tome je Drljević posebno upozoravao, a Radić mu je tada poručio: I ja osjećam da se nešto sprema, ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod. Centralno vodstvo crnogorskih federalista žestoko je osudilo atentat u skupštini na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike te je objavilo i posebnu rezoluciju gdje se osuđuje počinjeni atentat kao djelo srbijanskih centralističkih političara. Sekula Drljević i poslanici crnogorskih federalista su takođe napustili parlament te su podržali izjavu Seljačko demokratske koalcije „da je u Narodnoj skupštini prolivene krv naših drugova i prijatelja, mučenika u našoj pravednoj i zakonitoj borbi za jednakost, ravnopravnost“, te u znak protesta izjavili da se više ne vraćaju u skupštinu u kojoj je izvršen zločin nad njihovim poslanicima. Kasnije je Drljević kao predstavnik crnogorskih federalista govorio na sprovodu Pavla Radića i Đure Basaričeka, a kasnije i na sprovodu Stjepana Radića i iskazao svoju solidarnost s njegovim idejama i težnjama. Atentat je takođe donio kod Seljačko-demokratske koalicije i nagli ponovni prijelaz na zahtjeve za reviziju ustava i traženje federalizma, čime je počeo i javan povratak na stara federalistička polazišta. U rezoluciji Seljačko-demokratske koalicije od 1. kolovoza 1928. ponovo se zahtjeva da „su Hrvatska i Crna Gora stupanjem u državnu zajednicu nisu odrekle „svojih historijskih državnih odnosno narodnih individualnosti“ te da je „akt od 1. prosinca 1918. i ustav od 1921. godine iskorišteni za uvođenje hegemonije Srbije“. Drljević je u svom naknadnom govoru naglasio da „pravo narodnog samopredjeljenja zahtjeva (…) slobodnu Hrvatsku, slobodnu Crnu Goru (…), ali i slobodnu Srbiju.“ Njegova retorika se pojačava i on govori na skupovima de je “danas je Jugoslavija veliki zatvor u kome nekoliko miliona Srba drži pod okrutnom stegom mnogo miliona ljudi drugih nacionalnosti. Ali sigurno ce doci cas polaganja računa i mala Crna Gora, nakon što prevlada velike teškoce, uskrsnut će u novi život.” Tako i u polemici sa crnogorskim radikalom Markom Dakovićem 1928. godine, napisao i ovo: »Daković je dao sebi mnogo truda, da što opsežnije obrazloži režim vatre i krvi, kojim se vladalo Crnom Gorom nakon ujedinjenja. Dobro je što priznaje taj režim za svoj. To priznanje treba svi Crnogorci da čuju i da upamte. Dakovic kaze da je tako upravljao, da bi učvrstio ujedinjenje, a danas i djeca vide, da je na zgarištima crnogorskih domova izgorelo moralno jedinstvo Srbijanaca i Crnogoraca, koje je prije državnog jedinstva postojalo kroz vjekove... Naposljetku, zar ne zna Daković da nema ideje ni nacionalne ni religiozne ni socijalne radi čijeg bi se ostvarenja smjele spaljivati žene i djeca i paliti seljacima kuće«. Čvrsto stavši pod okrilje Seljačko-demokratske koalicije, crnogorski federalisti su odbili da sudjeluju na velikom skupu crnogorske opozicije u Podgorici na stvaranju „velikog fronta protiv režima“ pod okriljem komunista i zemljoradnika, jer su, a kako su i napisali u članku u Narodnom valu, nitko više nema pravo da govori u ime nezadovoljne Crne Gore, jer su i sazivači skupa neposredni krivci za sve njene nesreće“, a i smatrali su da mi moglo doći do nasilja što su predstavnici SDK željeli izbjeći. Takva situacija ostala je sve do proglašenja šestosijećanjske dikature kralja Aleksandra 1929. godine kada su sve političke stranke i grupacije raspuštene i zabranjen im rad. Slika 1. Naslovnica knjige Sekule Drljevića “Balkanski sukobi 1905-1941” iz 1944. godine u reprint izdanju iz 1990. Zaključak Nakon osnivanja nove države Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, pitanje njezinog državnog uređenje predstavljalo je srž društveno-političkih odnosa, te su sve stranke ponudile vlastitu platformu unutrašnjeg ustrojstva države. Međutim vrlo rano zahvaljujući premoći centralističko-unitarističkih grupacija, srpske politike i vojnog vrha, došlo je do ubrzanog procesa centralizacije države, dakle prije izbora za Konstituantu, koja je jedino mogla brojno kvalificiranom većinom svih zastupnika odrediti buduće ustrojstvo Kraljevstva SHS, prema Krfskoj deklaraciji što su je potpisali Jugoslavenski odbor i srbijanska vlada u progonstvu 1917. godine. Srpska elita nije mogla dopustiti da u zemlji postoje dva centra: Beograd i Zagreb, svaki specijaliziran za određene poslove: jedan za politiku, drugi za gospodarstvo. Vidovdanskim ustavom donesenim 28. lipnja 1921. godine tijesnom većinom, ozakonjeno je trenutno državno uređenje koje je počivalo na izrazito centralističkim osnovama. Nakon toga dana politička pozornica Kraljevine SHS se radikalno polarizirala na dva tabora, na one koji su Vidovdanski ustav branili (ustavobranitelji) i zahtjevali njegovo očuvanje i one koji su tražili njegovu reviziju (ustavorušitelji) ili ga nisu priznavali, i taj problem je bio akutan sve dok nasilno nije prekinut osobnom diktaturom kralja Aleksandra 1929. godine. Glavni nositelj otpora protiv centralizacije države postala je Hrvatska republikanska stranka (HRSS) Stjepana Radića koja je svojim daljnim okupljanima ostalih stranačkih grupacija koje su se protivile Vidovdanskom ustrojstvu države postala zapravo središnji stožer i nosilac borbe protucentralističke politike Beograda. Iako je pretežno nastojala da okupi oko sebe one stranke i grupacije koje su stajala na njenoj političkoj platformi, u prvo vrijeme njeno djelovanje je ostajalo u „prečanskim“ okvirima, dakle u zemljama bivše Austro-Ugarske. Kasnije je nastojeći da još ojača svoje pozicije pred pregovore sa vladajućim srpskim strankama Stjepan Radić se počeo obraćati i onim „narodima“ koji su spadali u srbijansku „sferu interesa“, konkretno Crnogorcima i Makedoncima, koji su u njegovim političkim planovima o novoim ustrojstvu države počeli dobivati određene „autonomističke“ elemente. Najjača i najkonkretniju političku vezu HRSS je uspostavila sa crnogorskim federalistima, posebno sa jednim od njezinih prvaka Sekulom Drljevićem. Crnogorska federalistička stranka je u svom programu smatrala da „Crna Gora od ujedinjenja sa Srbijom nije dobila ništa“, da je samo ujedinjenje provedeno nasilnim putem u kojemu je crnogorsko dostojanstvo poniženo, da u Crnoj Gori vlada glad i neimaština, gospodarska zapuštenost, da je Crna Gora zapostavljena po svakom pitanju posebno ratnih šteta i rekvizicija, da se u Crnoj Gori plaćaju veliki porezi s obzirom na njezin doprinos „jugoslavenskoj stvari“, da je Crnoj Gori jedni izlaz u što većoj autonomiji od beogradskog centra moći, traži se što veća samostalnost Crne Gore u federativnoj jugoslavenskoj zajednici. Predstavnici crnogorskih federalista nisu negirali svojj srpski identitet, te su se smatrali Srbima, ali su smatrali da Crna Gora sa svojim historijskom prošlosti ima pravo da autonomno odlučuje o svom položaju u Kraljevini SHS. Sama stranka je imala i uspjeha na parlamentarnim izborima u kotaru Crna Gora 1925. kada je od ukupno sedam biranih zastupnika izabrano tri sa njezine liste. Iako ta tri zastupnika nisu mogli donijeti neku političku prevagu u političkim predstrojavanjim au parlamentu, oni su postajali više kao simbol da se i Srbi protive takvom položaju u državi. Postepeno su ta polazišta dovela do spajanja politika HRSS i crnogorskih federalista, iako se ta suradnja sve do poznate Radićeve „kapitulacije„ 1925. godine nije ispoljila ne neki konkretni način, već više prešćutnom podrškom u parlamentu i političkim simpatijama, jer je postojala opasnost da svako bliže zbližavanje dovede do represije vlasti i da budu stigmatizirani kao „izdajnici srpstva“. Tek je priznanjem postoječeg poretka u zemlji HSS, (kada je uvidio da o mađunarodnih centara moći ne može dobiti nikakvu podršku), uvidjevši da će borba za promjenu Vidovdanskog ustava dugo trajati i da postoje druge metode djelovanja, Radić je zaključio da će se prava hrvatskog naroda, a time i seljaštva, moći ostvariti samo onda ako i „cijela Krajevina SHS postane pravna i demokratska država“, a za takvu politiku on je trebao saveznike i istomišljenike. Iz takve politike proizlazila je i „jugoslavenska“ orijentacija HSS-a, njena zainteresovanost za život i probleme drugih sredina i drugih naroda u Jugoslaviji, do je težište političkog djelovanja postavljeno na konkretne probleme svih seljaka, korupciju vlasti i financijske probleme u državi, dok se postupno napušta protusrpska retorika. Tada je došlo i do promjene imena stranke tako da se ona nazvala Narodna seljačka stranka (NSS) u krajevima izvan Hrvatske time se odrićuči svog izvornog hrvatskog identiteta, dok je u parlamentu osnovan zajednički parlamentarni klub sa crnogorskim federalistima pod nazivom „Narodni seljački klub“. Glavni predstavnik takve političke orijentacije (evolucije) u krajevima gdje do sada HRSS nije djelovala postao je crnogorski prvak Sekula Drljević, koji se potpuno posvetio „jugoslavenskom„ kursu HRSS, i sam gajeći šire političke ambicije, posebno svojom izbornom agitacijom na području Srbije, Crne Gore i Makedonije. On se toliko približio vodstvu HRSS, posebno Stjepanu Radiću, te kada nije uspio da u svojoj stranki prevagne sa politikom stapanja crnogorskih federalista sa NSS, on se od nje privremeno odvaja i prihvaća kandidaturu na listi HRSS-NSS za izborni sektor Županja. Posebno je često pisao u listu HSS „Narodni val“ promičići ideje NSS u Srbiji i Crnoj Gori, te napadajući predstavnike vlasti. Iako je taj izborni eksperiment sa NSS doživio izborni fijasko (nap.u Srbiji je NSS dobila samo 169 glasova) crnogorski fedralisti su postali stabilan elemenat nove Seljačko-demokratske kolacijie izmežu Radića i Pribićevića, u kojoj je važan posrednik bio i S. Drljević. Žestoko osudivči atentat na hrvatske zastupnike u beogradskom parlamentu kapo djelo beogradskom šovinizma i politike centralizma, i oni kao i HSS padaju pod udar šestosijećanje diktature, zabrane djelovanja svih političkih partija i stranka, te se njihovo djelovanje privreneno gasi. SUMMARY/SADRŽAJ Politička pozornica u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca od početka je bila opterečena pitanjem ustrojstva nove države, pri čemu su se postepeno formirala dva tabora, jedan koji je zastupano centralističko uređenje države i jugoslavenski integralizam, dok je drugi inzistirao na federalističkoj preobrazbi zemlje kao pravednijem rješenju. Međutim u nemogućnosti postizanja bilo kakvog kompromisa srpska vladajuća elita je progurala kroz parlament Vidovdanski ustav 1921. godine koji je proklamirao centralističko ustrojstvo zemlje. Od tada počinju sukobljavanja između dva politička tabora od kojih jedan želi promjenu sustava, a drugi uprežće sve snage da takav sustav zadrži jer odgovara njegovim interesima. Zastupnici HRSS, glavne hrvatske političke stranke proglasili su nepriznavanje ustava i proglasili nedolazak u takav parlament svojih zastupnika. U svojoj borbi da pokoleba srpske vladajuće srukture i prisili ih na reviziju Vidovdanskog ustava Stjepan Radić se pošeo okretati svim unutrašnim saveznicima (i međunarodnim faktorima) kojin su stajali na sličnoj političkoj platformi, koji bi mi u tome mogli pomoći. Među nijima bila je crnogorska fedralistička stranka, posebno jedan od njezinih prvaka Sekula Drljević, koji su se takođe zalagali za federalističko preuređenje države, u kojoj bi i Crna Gora, kao historijska jedinica, imala svoje mjesto. Od početnih političkih simpatija ta suradnja je postala vrlo intenzivna nakon 1925. kada je HSS priznala Vidovdanski ustav i ustrojstvo države, pri čemu je u svojoj političkoj evoluciji sada nastojala da djeluje na širim „jugoslavenskim okvirima“ i na područjima izvan „prečanskih zemalja“ sve u cilju pretvaranja Kraljevine SHS u jednu demokratsku i pravnu državu u kojoj bi i srpski i hrvatski seljaci našli zajedničkog interesa. Ta politika preimenovanja HSS stranke u NSS izvan Hrvatske i izborna agitacija u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori ne čemu se izuzetno zalagao Sekula Drljevć, jedan od crnogorskih prvaka, nije uspjela, već je samo dovela do pada glasova za HSS i u Hrvatskoj. Ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu vodstvo crnogorskih fedralista je žestoko osudilo i potpuno se postavilo pod okrilje Seljačko-demokratske koalicije slijedeći njenu politiku sve do šestosijećanje diktature kralja Aleksandra kada su zabranjene bilo kakve političke aktivnosti, a rad političkih stranka ugašen. |
|
OSVAJANJE VOJARNE JNA «BOŽIDAR ADŽIJA» U BJELOVARU 1991. GODINE ŽELJKO KARAULA, profesor Poslijediplomski studij povijesti u Zagrebu Bjelovar, Republika Hrvatska U ovom radu autor prikazuje na osnovu dokumentacije «Kriznog štaba Bjelovar», relevantne literature i bjelovarskog tiska okolnosti i razvoj događaja koji su doveli do osvajanja vojarne JNA «Božidar Adžija» te, ostalih vojnih objekata u Bjelovaru tijekom druge polovice 1991. godine. Ti događaji su značili zamah Domovinskog rata na prostorima bivše općine Bjelovar. Posebno će se prikazati razvoj političko-sigurnosne situacije na bjelovarskom području tokom 1991. godine, te kako su lokalne civilne (Izvršno vijeće općine Bjelovar, kasnije Krizni štab Bjelovar) i vojne vlasti reagirale na sve veću krizu u odnosima novoizabranog političkog vrha Hrvatske i prosrpskog vodstva Jugoslavenske narodne armije (JNA). Ključne riječi: Bjelovar, Domovinski rat, Jugoslavenska narodna armija (JNA), Republika Hrvatska Uvod Kraj 80-tih i početak 90-tih godina XX. stoljeća obilježio je slom komunizma širom istočne Europe i raspad Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ti događaji su se vrlo brzo reflektirali u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). Zahtjevi za uvođenjem novog demokratskog društva, tržišnog gospodarstva i poštovanja ljudskih prava većinom dolaze iz Slovenije a od kraja 1989. i Hrvatske. Tim novim tendencijama odupiru se između ostalog i okoštale komunističke strukture u JNA, dok u istočnim dijelovima Jugoslavije, posebno u Socijalističkoj Republici Srbiji (SRS), vladajuće pozicije uspijevaju zadržati srbijanski komunisti koji otvoreno prelaze na velikosrpsku opciju tražeći «nove odnose u jugoslavenskoj federaciji». U takvim se prilikama u općini Bjelovar, a i u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) održavaju prvi višestranački izbori u dva izborna kruga 22. i 23. travnja te, 6. i 7. svibnja 1990. godine, nakon gotovo 50-godišnjeg razdoblja. Početak 1990. godine u općini Bjelovar obilježilo je formiranje ogranaka raznih političkih stranaka, koje su se time pripremale za predstojeće izbore. Tako je u Bjelovaru prvo osnovan ogranak Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a zatim Hrvatske demokratske stranke (HDS), Hrvatske seljačke stranke (HSS) i drugih stranaka koje su zajedno sa vladajućim Savezom komunista Hrvatske – Strankom demokratskih promjena (SKH-SDP) istakle svoje kandidate za mjesta u lokalnim organima vlasti te za Sabor SRH. Najviše problema sa službenim vlastima imao je HDZ, na kojega se svojim priopćenjem okomio SUBNOR Bjelovar (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata), optužujući ga da je njegovo djelovanje samo «kulisa» iza koje se krije nacionalistička organizacija, koja poziva na rušenje političko-društvenog sustava, čak i silom. Vrlo brzo novoosnovani ogranci razvili su značajnu političku aktivnost, prvenstveno na ruralnom području, što se očituje osnivanjem stranačkih ogranaka u pojedinim selima općine Bjelovar. Tako već HDZ početkom godine ima osnovanih 10 ogranaka sa oko 3000 članova, HDS oko 800 članova, dok su ostale političke stranke polako stjecale svoje pristaše. Karakteristika prvih višestranačkih izbora u SRH bila je u tome da su građani odmah birali svoje predstavnike u Sabor SRH, te svoje predstavnike na lokalnoj razini. Tako su se birali kandidati u tri predstavnička tijela Skupštine općine Bjelovar, Vijeće mjesnih zajednica, Društveno-političko vijeće te Vijeće udruženog rada, što je ukupno činilo 90 odborničkih mjesta. Sigurnu pobjedu na prvim višestranačkim izborima na općinskom i republičkom nivou izborila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Tako je od 4 kandidata za sabor SRH (jedan u zajednici sa drugim općinama) HDZ osvojio 3 mjesta, dok je SKH-SDP imao jedno mjesto. U novoj Skupštini općine Bjelovar HDZ je osvojio 50 odborničkih mjesta što mu je osiguralo stabilnu većinu. Već za 4. lipnja 1990. godine sazvana je novoizabrana konstitutirajuća sjednica Skupštine općine Bjelovar na kojoj su izabrani novi čelnici općine u skladu sa izbornim rezultatima. Samo nekoliko dana prije nego što je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj Jugoslavenska narodna armija (JNA) je ocjenjujući da su u Hrvatskoj pobjedile «antisocijalističke, antijugoslavenske i nacionalističke snage» u dogovoru sa predsjednikom Predsjedništva SFRJ ispred SR Srbije Borisavom Jovićem 23. svibnja 1990. oduzela cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske, što je istog dana organizirano i u Bjelovaru gdje je JNA stavila pod svoju kontrolu oružje TO općina Bjelovar, Čazma i Đurđevac. Sredinom kolovoza 1990. došlo je do pobune srpskog stanovništva sjeverne Dalmacije i Like, u općinama u kojim su predstavljali većinu, što je bio jasan dokaz da Srbi sa toga područja ne prihvaćaju novu hrvatsku vlast. Na ovakav rasplet događaja reagiralo je i novo Izvršno vijeće Skupštine općine Bjelovar na izvanrednoj sjednici 17. kolovoza 1990. Na sjednicu su pozvani i predstavnici ostalih političkih stranaka dajući otvorenu podršku stavovima Predsjedništva Republike Hrvatske oko zbivanja u Kninu, te se traži da se «oslobode blokirane prometnice i omogući normalan protok vozila u jeku turističke sezone». U srpnju je u pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice u Bjelovaru osnovan inicijativni odbor Srpske demokratske stranke (SDS) za općinu. Stranka je bila nositelj srpske pobune u Hrvatskoj i sebe je predstavljala kao političkog predstavnika srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Izabran je odbor u koji su ušli predstavnici 17 sela u općini Bjelovar u kojima ima srpskog stanovništva. Ubrzo je u selu Čađavac organiziran skup SDS-a na kojemu se okupilo oko 250 ljudi. Zbog malog broja srpskog stanovništva u općini Bjelovar, SDS nije imala veći politički značaj. Pripadnici srpske manjine imali su u općini Bjelovar većinu u samo četiri naselja, selima Bačkovica, Bedenička, Čađavac i Polum, dok je ostali dio srpskog stanovništva živio u gradu Bjelovaru (Tablica 1). Posebno veliko negodovanje građana Bjelovara izazvao je najavljeno izjašnjavanje o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj u razdoblju od 19. kolovoza do 2. rujna 1990. koje je provedeno i u Bjelovaru, što se manifestiralo zabranom postavljanja i trganjem plakata koji su postavljeni preko noći, a koji su pozivali na građane srpske nacionalnosti da pristupe glasovanju. Glasačko mjesto za «srpski referendum» bilo je u pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice u Bjelovaru. Tablica 1. Općina Bjelovar Narodnosni sastav stanovništva (1991.) Stanovništvo Općine Grad Bjelovar Seoska naselja SVEGA Stanovništvo Postotak Stanovništvo Postotak Stanovništvo Postotak Hrvati 20.826 77,34 % 32.287 82,50 % 53.113 80, 42 % Srbi 2.590 9,61 % 3.308 8,45 % 5. 898 8. 91 % Jugoslaveni 1.485 5,53 % 1.146 2,92 % 2. 631 3, 98 % Ostali 2.025 7,52 % 2.399 6,13 % 4. 424 6, 69 % SVEGA 26.926 100, 00 % 39.113 100, 00 % 66. 039 100, 00 % Svojim dolaskom na vlast u Bjelovaru HDZ je proveo različite kadrovske promjene, oblikovane novom političkom «podobnosti», koje nisu bile usmjerene samo protiv osoba srpske nacionalnosti, nego i protiv onih koji su bili nositelji poslova i dužnosti koje su obnašali za vrijeme prethodnog komunističkog sustava. Koristeći takvu situaciju uskoro je organiziran javni prosvjed radnika Drvne industrije Česma koji su tražili da zbog lošeg financijskog stanja poduzeća ostavku treba podnijeti cjelokupna uprava poduzeća, u kojoj je od ukupno devet direktora, sedam bilo srpske nacionalnosti, koji su te dužnosti obavljali i u komunističkom sustavu. Poseban problem predstavljale su kadrovske promjene u represivnim institucijama u Bjelovaru, koje su mahom pogađale osobe srpske nacionalnosti, shodno tome zato što su one u tim institucijama bile iznadproporcionalno zastupljene, a u koje nova vlast nije imala povjerenje. Čak je i nacionalna struktura aktivnog i rezervnog sastava policije u Bjelovaru bila neravnomjerna (Tablica 2.). U takvoj situaciji vlast je pribjegla popunjavanju policije hrvatskim mladićima koji su pokazali spremnost da se «suprostave velikosrpskim nasrtajima». Slična akcija napravljena je i kod pričuvnog sastava policije. Na policijsku izobrazbu u Zagreb je već početkom kolovoza 1990. godine upućeno iz Bjelovara 57 policijskih kandidata, od kojih je dio sudjelovao na prvoj smotri hrvatske policije u Zagrebu. Poslije završene obuke većina njih se vratila u Bjelovar, dok je manji dio ostao na službi u Zagrebu Tablica 2. Nacionalna struktura aktivnog i rezervnog sastava policije početkom 1990. godine u Bjelovaru (u %) Policijska uprava Hrvati Srbi Ostali Aktivni Rezervni Aktivni Rezervni Aktivni Rezervni Bjelovar 68 70 19 15 13 14 Uz opće pogoršavanje političke situacije, Republika Hrvatska i općina Bjelovar nalazile su se pod ekonomskom krizom i depresijom koja je pogodila cijelu SFRJ krajem 70-tih godina XX. stoljeća. Došlo je do općeg pogoršanja socijalnih prava, a standard građana postajao je sve lošiji. Tako je Privredna komora regije Bjelovar iznijela podatke o osjetnom padu standarda stanovništva regije Bjelovar, nedostatku novčanih sredstava u gospodarstvu i gubicima u industriji, te o otpuštanjima radnika. Podatak da su za 19,8 posto osobni dohotci manji od prosjeka Republike je posebno poražavajući. Mnogi gospodarski subjekti poput «Tome Vinkovića», «5. maja», Drvne Industrije «Česme» nalazili su se doslovno pred stečajem. Organizacija JNA u Bjelovaru Ukazom austrijske carice Marije Terezije 1756. godine počela je gradnja novoga stožera Varaždinskog generalata u podnožju Bilogore. Utvrđeni grad je trebao imati ime Novi Varaždin, ali vremenom se ipak ustalilo ime Bjelovar. Po unaprijed zacrtanoj arhitektonskoj shemi u gradu su podignute mnoge zgrade vojnokrajiške uprave, vojnog sudstva, časničkih škola i vojnih posada. Kada je 1874. godine Bjelovar proglašen slobodnim kraljevskim gradom i sjedištem Bjelovarsko-križevačke županije, Bjelovar time nije gubio svoju vojnu sastavnicu. U novoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca Bjelovar postaje stožerno mjesto vojnog okruga jugoslavenske kraljevske vojske na teritoriju Savske Banovine. Sličnu ulogu imao je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. godine, kada je u njemu osnovano nekoliko ustaških vojni za Veliku župu Bilogora, kojoj je Bjelovar bio sjedištem. Nakon drugog svjetskog rata Jugoslavenska narodna armija izgrađuje u njemu svoj armijski garnizon za smještaj ljudi, naoružanja i vojne tehnike. Nakon više vojno-taktičkih ustroja krajem 1988. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj je osnovan 32. korpus kopnene vojske čije je zapovjedništvo bilo u Varaždinu. Korpus je bio u sastavu Pete vojne oblasti čije je sjedište bilo u Zagrebu. U sastav korpusa ušle su snage JNA iz Varaždina, Čakovca, Bjelovara, Dugog Sela, Zagreba, Virovitice, Koprivnice i Križevaca. U gradu Bjelovaru bila je stacionirana 265. mehanizirana brigada JNA «A» klasifikacije s velikom količinom oklopne, topničke, transportne i druge borbene i neborbene tehnike razmještene u nekoliko vojnih objekata u gradu. Kao ilustracija snage brigade možemo navesti podatak da je 21. ožujka 1991. prilikom nadzora Inspekcije Oružanih snaga SFRJ brigada nakon dobivanja borbene uzbune pokrenula 151 borbeno i 92 neborbena vozila, pokazavši time svoju visoku bojnu spremnost. U Bjelovaru je još bilo Zapovjedništvo 28. partizanske divizije i jedne njene partizanske brigade. - garnizonska vojarna «Božidar Adžija» na Vojnoviću u zapadnom dijelu Bjelovara. U vojarni se nalazilo zapovjedništvo garnizona i većina ratne tehnike 265. mehanizirane brigade JNA sa posadom od 500 oficira, mlađih oficira i vojnika. - garnizonski Dom JNA u središtu Bjelovara s malim stražarskim osiguranjem. - vojno skladište Logor u predjelu Bjelovara zvanog Sajmište. Tu su se nalazili uskladišteni tenkovi i druga ratna tehnika 265. mehanizirane brigade, te naoružanje Teritorijalne obrane općine Bjelovar pod osiguranjem od oko 50 oficira, mlađih oficira i vojnika JNA. - radarska postaja i centar veza protuzračne obrane JNA u Zvijercima na sjevernom rubu grada Bjelovara kod prigradskog naselja Trojstveni Markovac. - vojno skladište Barutana smješteno u šumi Bedenik kod Bjelovara. U njemu je bilo uskladištena velika količina topničkog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava. Slika 1. Lokacije vojnih objekata Jugoslavenske narodne armije u gradu Bjelovaru 1991. Približavanje rata – općina Bjelovar u 1991. godini Izbijanje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj vrlo brzo je ostavilo posljedica i na općinu Bjelovar, posebno njegovu Policijsku upravu. Policijska uprava Bjelovar teritorijalno je obuhvaćala područje Zajednica općina Bjelovar, te je u svom sastavu imala osam policijskih postaja u Čazmi, Daruvaru, Đurđevcu, Grubišnom Polju, Koprivnici, Križevcima, Virovitici i Pakracu. Napad pobunjenih hrvatskih Srba 1. ožujka 1991. na Policijsku postaju u Pakracu, što je zapravo početak projekta razbijanja Hrvatske, donio je ratna djelovanja bliže gradu Bjelovaru. Iako je pobuna brzo slomljena pomoću specijalnih postrojba MUP-a Hrvatske, vojni garnizon JNA iz Bjelovara poslao je na pakračko područje između ostalog i oklopni bataljun 265. mehanizirane brigade iz Bjelovara radi uspostave «tampon zone». U isto vrijeme u susjednoj općini Grubišnom Polju održavala se sjednica Regionalnog odbora SDS-a na kojoj je dana podrška JNA i njezinim naporima za stabilizacijom zemlje, te da SDS «ni po koju cijenu ne odustaje od Jugoslavije (...) i da Srbi u Hrvatskoj su spremni platiti svaku cijenu za pripadanje Jugoslaviji.» Polako je izlazilo na vidjelo da je većina srpskog stanovništva potpala pod utjecaj propagande SDS-a o njihovoj «ugroženosti» u Hrvatskoj. Nakon tih događaja odnosi između JNA i Izvršnog vijeća bjelovarske općine postajali su sve napetiji. Već je početkom godine HDZ, prilikom afere o razoružanju «paravojnih formacija» vladajuća stranka u općini Bjelovar poslala apel u kojem se pozivaju građani Bjelovara «da ne nasjedaju na provokacije militantnih dijelova JNA i njihovih istomišljenika, kojima je cilj rušenje vlasti demokratske Republike Hrvatske». Tako je na inicijativu Izvršnog vijeća SO Bjelovar sazvan sastanak s predstavnicima šest političkih stranaka koje su djelovale u općini Bjelovar, u cilju osnivanja Međustranačkog vijeća narodne zaštite za općinu Bjelovar, radi što učinkovitije organizacije obrane grada, i radi «formiranja nenaouružanih dobrovoljačkih odreda». Na svojoj prvoj sjednici 9. travnja 1991. godine Međustranačko vijeće je razmatralo vanjskopolitički situaciju u zemlji i općini Bjelovar. Upućeno je i pismo podrške predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u kojemu se ističe da «se JNA u posljednjim događajima stavila na terorističku stranu (pobunjenih Srba op.a.). Dajemo do znanja toj tkz. JNA da ju ne priznajemo svojom armijom i da takvu armiju više ne želimo i nećemo slati svoje sinove i nećemo je financirati.» Utjecaj ovog Vijeća je ubrzo proširen osnivanjem njegovih ogranaka po mjesnim zajednicama, u kojima je odziv za upis u dragovoljačke odrede narodne zaštite bio izrazito velik. U takvim je uvjetima općina Bjelovar dočekala i referendum na kojemu su se stanovnici općine Bjelovara mogli izjasniti o budućem političkom položaju Republike Hrvatske. Od 50.853 glasača u općini Bjelovar na referendum je izašlo 45.185 građana ili 88.29 %. Za plavi listić na kojemu se spominje Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država glasalo je 41.701 glasač, ili 93.30 %, dok je protiv bilo 2.398 glasača ili 5.45 %. Tako su se građani općine Bjelovara kao i ostatak zemlje nesumnjivo velikom većinom opredijelili za suverenost. Na osnovi takvih rezultata referenduma Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. proglasio samostalnost zemlje, ali ipak je pod pritiskom Europske zajednice proglašen tromjesečni moratorij. Sigurnosna situacija u općini Bjelovar se u drugoj polovici 1991. godine počela još više pogoršavati, što je donekle zaustavilo gospodarsku djelatnost. Tako je otkazan poznati Bjelovarski poljoprivredni sajam, jer su «inozemni izlagači otkazali svoje sudjelovanje obrazlažući to sigurnosno-političkim stanjem u zemlji». Svjesni da je sukob sa pobunjenim Srbima i prosrpskom Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) neizbježan, politički vrh Hrvatske je krajem 1990. godine donio tajnu odluku o postupnom naoružavanju. Tako je Općinski odbor HDZ-a Bjelovar na sastanku sa ministrom obrane Republike Hrvatske Martinom Špegeljom obaviješten o skoroj dopremi oružja na bjelovarsko područje. Tako je u «kasne večernje sate stigla prva pošiljka sa oružjem (oko 360 kalašnjikova)», koju je trebalo podijeliti tajno u suradnji sa ograncima HDZ-a. Prvu provjeru takve postrojbe imale su u noći sa 25/26. siječnja 1991. godine kada je postojala mogućnost da JNA napravi vojni udar u Hrvatskoj. Tako su jedni izašli «naoružani puškama i molotovljevim koktelima, a drugi nenaoružani da bi spriječili izlazak JNA iz vojarni.» Ubrzo zatim 23. veljače ustrojena je Specijalna jedinica Policijske uprave Bjelovar «Omege» u koju su ušli policajci iz policijskih postaja uprave. Te postrojbe su bile jedinice za posebne namjene koje su mogle brzo intervenirati na terenu Jedna satnija specijalaca iz Policijske uprave Bjelovar sudjelovala je i u akciji u Pakracu kada je tamošnja Skupština općine Pakrac donijela odluku o ulasku tamošnje policijske stanice u sastav SUP-a Krajine, a srpski policajci su razoružali svoje kolege hrvatske nacionalnosti. Nakon brze intervencije hrvatske specijalne policije, koja je razoružala srpske pobunjenike, predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović, bez dogovora sa ostalim članovima toga tijela odobrio je ulazak snaga JNA na to područje, a tim snagama se pridružila jedna vojna formacija iz garnizona u Bjelovaru. Tim povodom je istoga dana Skupština općine Bjelovar uputila prosvjed koji glasi «Osuđujemo prijedlog saveznog sekretara za narodnu obranu i reagiranje Predsjedništva SFRJ dr. Borisava Jovića, koji je suglasan sa pokretom odgovarajućih jedinica JNA prema Pakracu. Osuđujemo miješanje vojnih vlasti u poslove legitimno izabranih tijela Republike Hrvatske i u njezine demokratske procese.» Intenziviranje ratnih djelovanja u Zapadnoj Slavoniji dovelo je do početka organiziranja većih vojnih postrojbi u općini Bjelovar, poput samostalne satnije, kasnije «A» satnije 105. brigade Zbora narodne garde (ZNG), Diverzantskog voda i protudiverzantske čete, većinom naoružane lakim naoružanjem. Veliki dio tih postrojbi formiran je na dobrovoljnoj osnovi, a Stjepan Ivanić zapovjednik 105. brigade govori da je sam išao tamo «gdje sam doznao da postoje naoružane skupine domoljuba, kao u Velikoj Pisanici» te je uvjeravao članove Kriznog štaba velike Pisanice «da ih uvrsti u formaciju brigade». Slično je bili i u selu Rovišću kraj Bjelovara gdje je nakon informacije o postojanju brojnije skupine naoružanih ljudi, koji nisu bili formirani kao vojna postrojba, otišao tamo i osnovao satniju od tih ljudi. Početkom lipnja 1991. godine unutar Diverzantskog voda napravljen je plan fortifikacijskih prepreka i plan miniranja, za sve prometne pravce i puteve koje je u slučaju potrebe trebalo zapriječiti. U izgradnju fortifikacijskih prepreka uključili su se radnici radionice Remont vlakova Bjelovar i radnici Tehnogradnje. Bilo je predviđeno da se zapriječe i miniraju pravci: Bjelovar – Severin - Veliki Grđevac, Bjelovar - Veliko Trojstvo - Šandrovac, Bjelovar – Kupinovac - Đurđevac, Bjelovar - Gornje Plavnice - Lipovo Brdo, Bjelovar – Korenovo - Čazma, Bjelovar – Predavac - Vrbovec te pravac Bjelovar – Brezovac - Međurača. Imenovani su i ljudi u mjesnim Kriznim štabovima koji su bila zaduženi za spomenute pravce. Pored tih vojnih priprema različite civilne grupacije su u suradnji sa Izvršnim vijećem SO Bjelovar vršile konstantni pritisak na JNA svojim demonstrativnim okupljanjima, mirnim demonstracijama i peticijama. Tako je u središtu Bjelovara organiziran skup «Zbor građana srpske nacionalnosti» na kojemu je pred oko 200 ljudi izražena «podrška hrvatskim zahtjevima». Organizirano je skupljanje potpisa građana za peticiju da se vojnici na odsluženju vojnog roka što prije vrate živi i zdravi svojim obiteljima što ga je provelo Društvo austrijsko-hrvatskog prijateljstva od 11. srpnja 1991. godine, i tom prilikom skupljeno je 2351 potpis građana u samo jednom danu. Istoga dana je organiziran mirni prosvjed žena i majki vojnika u JNA na kojemu se traži zaustavljanje «bezumnog i bezrazložnog pogibanja vojnika za ideologiju nekolicine ratničkih oficira». Na skupu su dominirati transparenti sa naslovima «Hoćemo djecu, a ne mrtvačke sanduke», «Generali, podnesite ostavke», «Srpska armijo, odstupi». Rijetki su bili nastupi poput onoga Regionalnog odbora Bjelovar Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ), koji su otvoreno pozivali na pokretanje krivične odgovornosti «hrvatskog vrha», pozivali na uhićenja odgovornih «za stanje u Jugoslaviji» i nadasve pozivi biračima u Hrvatskoj da se ne odazovu na referendum za samostalnost koji je raspisan za 19. svibanj 1991. godine. Upravo je tih dana iz Komande Varaždinskog korpusa 30. lipnja 1991. godine došla u Komandu 265. mehanizirane brigade u Bjelovaru naredba da se dade dataljna procjena odaziva vojnih obaveznika u slučaju mobilizacije s područja Bjelovara (pokriva pet općina). U odgovoru iz Komande garnizona u Bjelovaru došao je odgovor da se „teritorija sa koje se popunjavamo naseljana stanovništvom koje je u većini opredjeljeno za HDZ i koji su u suštini protiv JNA“, te da se „svakodnevno agituje da se vojni obaveznici ne odazivaju na eventualni zahtjev za mobilizaciju, što većina prihvaća“. Komanda u Bjelovaru procjenjuje da bi odaziv u najboljem slučaju bio oko 20%, jer su po nacionalnom sastavu 75% pričuvnika Hrvati politički opredjeljeni za „desne stranke“, s velikim utjecajem crkve „preko koje takođe djeluje HDZ“. Uz procjenjeni odaziv bilo bi potrebno za 60% popunu postrojbe oko 150-200 dragovoljaca koje bi se moglo pridodati borbenom i logističkom dijelu brigade“. Izbijanje sukoba Sve veće zaoštravanje jugoslavenske krize i otvoreni početak ratnih djelovanja u Hrvatskoj prisilio je politički vrh Republike Hrvatske u svrhu stvaranja jedinstvenog sustava obrane na osnivanje Kriznih štabova, od razine regije, općina do mjesnih zajednica, a početkom kolovoza donijeta odluka o osnivanju štabova i odreda Narodne zaštite. Krizni štab za Bilogorsko-podravsku regiju osnovan je 29. srpnja 1991. godine. Sastavni dijelovi toga tijela bili su općinski Krizni štabovi. Glavni zadatak regionalnog Kriznog štaba bio je «koordiniranje što kvalitetnijih obrambenih priprema kako u regiji tako i u općinama». Uz članove Izvršnog vijeća SO Bjelovar u Krizni štab za obranu općine Bjelovar su imenovani i predstavnici nekih političkih stranaka i drugi ugledniji građani grada, sa svrhom da bi obrana grada bila što šira i sveobuhvatnija. Ubrzo su formirani i Krizni štabovi u 60 mjesnih zajednica općine Bjelovar po istom principu. Članovi općinskog Kriznog štaba Bjelovar su pojedinačno obilazili Krizne štabove mjesnih zajednica. Posjetom Kriznom štabu mjesne zajednice Rovišće utvrđeno je da je ustrojeno odjeljenje za prvu medicinsku pomoć, odjeljenje za spašavanje iz ruševina, plan za evakuaciju, te da su osigurane glavne prometne točke, a sustav veza je poboljšan. Naglašeno je da u slučaju rata Krizni štab preuzima svu civilnu i vojnu vlast, kao i organizaciju obrane. Donijeta je odluka da se Narodna zaštita odvaja od civilne zaštite i postaje organizacija sa vojnim ustrojem. S obzirom na veliki odaziv dragovoljaca u redove Narodne zaštite (NZ) postavilo se pitanje nabavke oružja. Zapovjednik štaba Teritorijalne općine (TO) Bjelovar Stjepan Budimski nekoliko puta je pokušavao doći do oduzetog oružja TO koje se nalazilo u skladištima JNA, a usprkos, kao stoji u izjavi, «propusnica, koje posjedujemo kao radnici TO» to nam je stalno onemogućavano. U daljnjem izlaganju Budimski je istaknuo da je «mobiliziran širi dio stanovništva, u svim vidovima, kroz civilnu zaštitu, policijske snage, snage TO i Zbora narodne garde, a postoje i nenaoružani odredi». Uskoro je u Bjelovaru organizirana vlastita proizvodnja oružja. Proizvodnja pušaka se počinje izvoditi u Drvnoj industriji «Česma», minobacači u Tvornici traktora «Tomo Vinković» i zanatskoj radnji «Vidak». Poduzeće «Tehnika» počinje graditi improvizirana oklopna vozila, dok se «Ljevaonica» orijentirala na proizvodnju pušaka. Događaji koji su prethodili osvajanju vojnih objekata JNA u Bjelovaru, stvaranje Kriznog štaba SO Bjelovar, ustrojavanje odreda Narodne zaštite, stvaranje specijalnih snaga MUP-a grubo su govorili o ratnoj realnosti koja je pogodila bjelovarski kraj. Organi lokalne vlasti djelovali su preventivno i pooštrili mjere sigurnosti. Još početkom kolovoza je Sekretarijat za narodnu obranu općine Bjelovar donio odluku o «zaštiti ljudi, spašavanju materijalnih sredstava i uključivanju građana u sustav obrane RH» dok je jedna točka govorila o «izradi i postavljanju zapreka za vojna borbena sredstva (u suradnji sa sindikatima i poduzećima). Otvoreni sukob između JNA i hrvatskih snaga dogodio 16. kolovoza u Zapadnoj Slavoniji u mjestu Okučani. Iz vojarne u Bjelovaru poslana je u Okučane borbena skupina 265. mehanizirane brigade koja se sukobila s hrvatskim snagama. Prvi ozbiljniji incident na bjelovarskom području izbio je u ujutro 1. rujna 1991. u mjestu Kupinovcu kraj Bjelovara gdje je na nadzornoj točki Narodne zaštite razoružano 14 vojnika i oficira JNA koji su bili na putu iz Koprivnice u Bjelovar. U razgovoru sa predsjednikom Kriznog štaba Bjelovar zapovjednik bjelovarskog garnizona JNA pukovnik Rajko Kovačević tražio je da se oduzeto naoružanje odmah vrati do 14. sati, a spor je riješen tako da je pukovniku Kovačeviću rečeno da je oružje poslato u MUP Zagreb. Drugi incident dogodio se kada su dva mladića iz sela Hrgovljani nagovarali jednog vojnika JNA da pobjegne, a ovaj ih je uhitio i odveo u vojarnu. Na pritisak Kriznog štaba Bjelovar mladići su ubrzo pušteni. Događaj koji je znatno radikalizirao situaciju u gradu bio je nestanak 18 hrvatskih dragovoljaca iz Bjelovara 9. rujna 1991. u blizini sela Kusonje kod Pakraca. Rodbina nestalih je zahtijevala od Kriznog štaba konkretne poteze prema pripadnicima JNA u gradu, tako i istragu o sudbini nestalih. Na pritisak Kriznog štaba JNA je poslala svog predstavnika da razgovara sa rodbinom nestalih, no sve je završilo izjavama da JNA nema nikakva saznanja ni vijesti o nestalim ljudima. Na drugim dijelovima Hrvatske djelovanje JNA protiv Republike Hrvatske bilo je još transparentnije. Njeno postupanje prisililo je predsjednika Republike Hrvatske da 12. rujna 1991. godine donese odluku o blokiranju svih vojarni JNA u Hrvatskoj i obustavu snadbijevanja tih vojarni strujom, hranom i vodom. Tim povodom donesena je odluka Sekretarijata za društvene djelatnosti općine Bjelovar da se nastava u svim gradskim školama prekida do daljnega. S obzirom da su vojnici u opkoljenim vojarnama bili pod medijskom blokadom Ministarstvo informiranja je naložio da se u krugu vojarne postave razglasi, kako bi predaje vojarni i ljudstva u ostalim vojarnama u Hrvatskoj, olakšalo odluku o predaji i garnizona u Bjelovaru. Tih dana oglasilo se svojim dopisom Općinsko društvo hrvatskih ratnih veterana u kojem se traži da se oficiri JNA «časno i bez otpora predaju vojarnu hrvatskim oružanim snagama u Bjelovaru.» Krizni štab Bjelovar stalno je nastojao da izvrši podvajanja i pomutnju u redovima JNA u Bjelovaru nudeći njihovim pripadnicima iste takve činove i u Hrvatskoj vojsci. Predsjednik Skupštine općine grada Bjelovara Stanislav Pavlić govorio je o dvije grupe u JNA, «prvi su oni koji podržavaju velikosrpsku ideju (…) a znatno veći dio spada u drugu grupu, koji je ostao u okupatorskoj vojsci, jer im ona nudi osobnu sigurnost i egzistenciju za njihove obitelji (…) sada im je pružena mogućnost na nastave svoj vojnički poziv u HV.» Najveća opasnost za sigurnost grada prijetila je iz vojarne JNA Božidar Adžija smještene u Bjelovaru. Uz vojarnu, potencijalni izvor prijetnje bio je Dom JNA u središtu grada, vojno skladište Barutana u šumi Bedenik nedaleko Bjelovara, vojni objekti u Zvijercima i objekti na prostoru tkz. «Logora», takođe blizu središta grada. Vojni objekti u gradu bili su jedina realna prijetnja, no postojala je mogućnost da dobiju pomoć Banjalučkog korpusa JNA iz zapadne Slavonije, što je ubrzalo hrvatske pripreme za napad. Ne treba izgubiti iz vida da je i oružje pohranjeno u vojnim objektima, posebno oklopna vozila, bila prijeko potrebna jedinicama ZNG i na drugim područjima Hrvatske. U periodu od 21. do 29. rujna Zapovjedništvo obrane Bjelovara počelo je pripreme za obračun. Objekti JNA bili su pod potpunom blokadom, zapreke su postavljene na svim izlazima iz objekata, formirane su topničke jedinice i uspostavljen je sustav protuzračne obrane, te su napravljeni svi operativni planovi razoružanja jedinica JNA u Bjelovaru. Dana 27. rujna došla je zapovjed iz Glavnog stožera Hrvatske vojske u kojoj je stajao da se situacija u Bjelovaru i garnizonu JNA treba razriješiti u vremenu od 28. do 30. rujna. Prema planu «Bilogora» Krizni štab Bjelovar trebao je koordinirati sve akcije hrvatskih snaga iz Bjelovara, nekih pridodatih jedinica iz Varaždina, a za zapovjednika operacije izabran je pukovnik Želimir Škarec pripadnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Prema naredbi načelnika Glavnog stožera generala Antuna Tusa naložena je tajna likvidacija ekstremnih osoba prije nego svojim nepromišljenim postupcima «nanesu masovne gubitke pučanstva i ogromne materijalne štete». Odmah početkom blokade u gradovima u okolici Bjelovara neki objekti JNA ubrzo su pali u hrvatske ruke. Tako je u Križevcima 17. rujna zauzeto skladište JNA Široko Brezje te vojarna Kalnik. Već 15. rujna padaju pogranične karaule JNA Terezino Polje i Novi Gradac kraj Virovitice, a uskoro Virovitičani osvajaju i vojarnu «Nikola Miljanović Karaula» u Virovitici. Najveći pljen u hrvatske ruke je pao 22. rujna kada je u Varaždinu došlo do predaje vojarne Kalnički partizani i Zapovjedništva varaždinskog korpusa. Duga serija pregovora članova Kriznog štaba Bjelovar sa pukovnikom Rajkom Kovačevićem u kojima se predstavnicima JNA nudila mirna predaja i mogućnost biranja odlaska sa osobnim naoružanjem, nije uspjela. Većina zahtjeva koje je komanda garnizona JNA Bjelovar upućivala Kriznom štabu Bjelovar odnosila se na deblokadu vojarne i povratak normalnog opskrbljavanja vojarne strujom, vodom i prehrambenim namirnicama, te pozivi da se onemoguće «provokatori» koji noću rade provokacije. Na neprestane upite Kriznog štaba Bjelovar što dio jedinica JNA iz bjelovarskog garnizona radi u Okučanima, u jednom dopisu iz garnizona stoji da je od «pretpostavljene komande» stiglo naređenje da se dio jedinica uputi u rejon Okučana (...) čime je ona izašla iz nadležnosti garnizona Bjelovar.» Krizni štab Bjelovar odbijao je da prekine blokadu vojarni navodeći da se u vojarni nalazi neutvrđeni broj civila (rezervista) i članova obitelji časnika, te prebjega civila iz drugih krajeva, te da je naredbom predsjednika Republike Hrvatske o prekidu vatre od 22. rujna 1991. precizirano da se opskrbljuju samo aktivni oficiri i vojnici na odsluženju redovitog vojnog roka. Treba reći da je dio Srba koji se sklonio u vojarnu napustio svoje kuće zbog straha i osjećaja nesigurnosti, ali isto tako i zbog stajališta da ne želi prihvatiti novu hrvatsku vlast, čekajući trenutak da JNA ovlada Hrvatskom. Pojedini oficiri JNA unutar bjelovarskog Zapovjedništva zahtjevali su kompletan premještaj 265. mehanizirane brigade sa cjelokupnom opremom u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu ili na teritorij Zapadne Slavonije što su ga kontrolirali pobunjeni Srbi. U suprotnom su prijetili da će u slučaju neispunjenja njihovih zahtjeva i pokušaja zauzimanja vojarne i ostalih vojnih objakata u Bjelovaru upotrijebiti sva raspoloživa oružja da se odupru hrvatskim jedinicama. To se slagalo sa planom Zapovjedništva Pete vojne oblasti JNA gdje su se dijelovi Varaždinskog korpusa iz Bjelovara i Koprivnice trebali probiti smjerom Bjelovar – Grubišno Polje – Daruvar i tu spojiti sa snagama Banjalučkog korpusa koji je nadirao iz Bosne i Hercegovine i ući u njegov sastav. Treba napomenuti da je blizina srpskih uporišta u istočnoj zoni Bilogore, oko Grubišnog Polja i Daruvara dodatno pogoršavala inače zapaljivu situaciju oko vojarne, iz koje su održavani kontakti sa srpskim pobunjenicima u zapadnoj Slavoniji. Da bi se spriječio pokušaj proboja snaga JNA iz vojarne prema teritoriju pobunenih Srba, angažirane su postrojbe 105. bjelovarske brigade, koje su zauzele sve pravce prema tom području. Tako se 1. bojna (bjelovarska) nalazila u selima Bedenik i Velika Pisanica, 2. bojna (čazmanska) je držala položaj u selu Narti nedaleko Bjelovara, 3. bojna (đurđevačka) je zaposjela pravce koji su od Bjelovara vodili u Podravinu. Neki djelovi 105. brigade imali su druge različite zadatke. Tako je inžinjerija 105. brigade imala zadatak koji je uključivao rušenje pojednih objekata u gradu i izvan njega radi stvaranje zapreka na cestama, vod PZO 105. brigade angažiran je na protuzračnoj obrani grada na položajima u susjednim naseljima poput Trojstvenog Markovca, Ždralova i Starih Plavnica, sa skromnim naoružanjem (2 PAM-a 12,7 mm i 2 topa 20/1 mm), dok su se pripadnici 9 skupina lovaca tenkova nalazili na predviđenim mjestima na pravcima mogućih izlazaka snaga JNA iz opkoljene vojarne. Nedostatak adekvatnih protuoklopnih sredstava pokazuje poziv zapovjedništva Zbora narodne garde iz Zagreba Kriznom štabu Bjelovar od 23. rujna 1991. godine, od kojeg se traži da pošalje svog predstavnika radi preuzimanja «200 flaša "Molotovljevih koktela"». Na pravcu prema Đurđevcu su se nalazila tri borbena oklopna vozila (BOV) naoružana «maljutkama», što su netom preuzeta iz Virovitice. Radi opisa cjelokupne atmosfere u gradu navedimo da je tjednik «Bjelovarski list» često donosio reportaže iz susjednih naselja, u kojima su se ratna djelovanja znatno razmahala. Tako je razgovoru sa Tugomirom Bublićem, jednim od zapovjednika obrane Grubišnog Polja postalo neosporno da «pobunjeni Srbi imaju svu moguću pomoć armije, što je nedvojbeno dokazano», a da je većina srpskog stanovništva u općini Grubišno Polje otišla «drugim riječima, u četnike». Ujutro 29. rujna 1991. poslije 17 dana blokade, nakon što je zapovjednik JNA ponovo odbio mogućnost mirne predaje, postrojbe ZNG i policije su je napale. Tokom dana je na grad iz vojarne ispaljeno više desetaka raznih projektila. Prema porukama koje su dešifrirane pukovnik Kovačević je tražio od Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu bombardiranje grada i položaje hrvatskih branitelja zrakoplovstvom. U jednom intervalu borbe za vojarnu došlo je do pometnje kada je Komanda 5. vojne oblasti iz Zagreba uspjela izvršiti pritisak na hrvatske vlasti u Zagrebu i promatračku misiju Evropske zajednice da nalože prestanak borbi u Bjelovaru. Ipak izravno naređenje za prestanak borbi iz Glavnog stožera nije izvršeno, dok je promatračka misija Evropske zajednice koja je poslata iz Zagreba «radi posredovanja u sukobu», zaustavljena ne prilazu Bjelovaru. Međutim prema izjavi predsjednika Kriznog štaba Bjelovar Jure Šimića, istog dana tokom trajanja borbi ga je nazvao general Petar Stipetić iz Glavnog stožera Hrvatske vojske i dao je podršku Kriznom štabu Bjelovar da ustraju u svojim naporima. Radio Bjelovar je svaki sat prenosio poruku Kriznog štaba Bjelovar u kojemu se pozivaju oficiri i vojnici tkz. JNA da je «ovo posljedni poziv vama, koji napadate nas i naš grad, da mirno i dostojanstveno bez oružja napustite kasarnu i da se predate braniteljima grada». Nakon gotovo cijelog dana borbi, oko 19.00 sati pripadnici JNA su se predali. Zarobljeno je 365 vojnika i 60 oficira JNA, dok je neutvrđeni broj poginuo zajedno sa zapovjednikom vojarne. U redovima hrvatskih branitelja došlo je do teških gubitaka, kada je dignuto u zrak vojno skladište na «Barutani» u šumi Bedenik, gdje je poginulo 11 branitelja koji su vojno skladište držali u blokadi. Eksplozija je gotovo zbrisala šumu u krugu od 200 metara, a detonacija se čula na udaljenosti od 20 km. Udarni val odnio je krovove kuća u Hrgovljanima i u nekoliko drugih okolnih sela. Postrojbe ZNG imale su ukupno 17 ljudi ranjenih, dok je u bjelovarsku bolnicu ukupno primljeno 100 ranjenika, od kojih su 30 bili vojnici JNA. Poginulo je i pet civila od granatiranja okolice i grada. Sam grad doživio je znatna razaranja i oštećenja objekata. Tako je u Bjelovaru i susjednom selu Hrgovljani bio uništeno ili oštećeno: 437 stambenih zgrada, 513 stanova, te 169 gospodarskih zgrada. Od javnih institucija, poduzeća i sl., bilo je oštećeno oko 25 zgrada. Najviše je stradala Policijska uprava Bjelovar, Hrvatske pošte i telekomunikacija te silos «Prerade». Osvajanjem svih vojnih objekata JNA u gradu uvelike je stabilizirana sigurnosna situacija. U slamanju vojnog otpora iz vojarne najbolje je poslužila baterija topova T-12 s položaja u selu Hrgovljani, jer je u neposrednoj borbi izravnim pogocima onesposobljen veći broj oklopnih borbenih vozila. Vojni plijen bio je impozantan: u vojarni «Božidar Adžija» preuzeto je 75 tenkova T-55, tri laka tenka PT 76, devet haubica 122 mm, četiri VBR-a «Plamen», 77 borbenih vozila pješaštva M-80, a iz vojnog skladišta na Logoru kompletno naoružanje TO općina Regije Bjelovar koje je bilo oduzeto, naoružanje i oprema 1. partizanske brigade 28. partizanske divizije (između ostalog oko 1300 automatskih pušaka, puškomitraljeza i mitraljeza), te oko 100 kamiona raznih namjena i dr. Većina zarobljenih oficira, mlađih oficira i vojnika JNA u vojarni je ubrzo razmjenjena za zarobljene pripadnike Hrvatske vojske. Razmjena je izvršena 14. studenog 1991. na mostu između Slavonskog i Bosanskog Šamca (granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine), po principu «Svi za sve», pod posredovanjem Međunarodne organizacije Crveni križ. Zaključak Pogoršanje političke situacije u Hrvatskoj nakon višestranačkih izbora raspirivanjem srpske pobune i sprečavanjem snaga JNA da postrojbe MUP-a Hrvatske uvedu ustavni poredak Republike Hrvatske na pobunjenim područjima odrazili su se i na područje bjelovarske općine. Situacija u gradu je zbog mnogih vojnih objekata i povremenog provociranja snaga JNA postajala sve napetija. Postajalo je sve jasnije da JNA podržava srpske pobunjenike svojom strategijom «tampon zona», a kasnije i otvoreno s njima napada postrojbe hrvatske vojske. Zbog toga su općinske vlasti već početkom kolovoza počele ustrojavati svoje obrambene snage. Tako je počelo ustrojavanje zametka buduće 105. brigade, Diverzantskog voda, protudiverzantske čete i odreda Narodne zaštite. Početkom kolovoza ustrojen je Krizni štab općine Bjelovar koje je preuzeo koordinaciju svih obrambenih napora na području općine. Nakon niza pregovora i odbijanja mirne predaje postrojbe ZNG i policije sukobile su se snagama JNA u Bjelovaru u žestokom okršaju. Osvajanjem glavne vojarne JNA Božidar Adžija i dizanjem u zrak vojnog skladišta «Barutana», pri kojemu pogiba najviše hrvatskih vojnika, postrojbe JNA su potpuno poražene. Usprkos tome što se je u jednom trenutku pojavila politička potreba za zaustavljanjem napada na vojarnu, osvajanje vojarni u Bjelovaru je odlukom Kriznog štaba Bjelovar ipak nastavljeno. Napad bio u tijeku i pred uspjehom, jer su svi objekti JNA, osim vojnog garnizona, u gradu pali u hrvatske ruke, a postojala je prešćutna podrška i u Glavnom stožeru Hrvatske vojske da se napad nastavi. Pored poboljšanja sigurnosne situacije na području grada, hrvatske postrojbe su zaplijenile znatno naoružanje, posebno oklopništvo, što je poslužilo i drugim hrvatskim postrojbama u raznim dijelovima zemlje. Eliminacijom snaga JNA u gradu Bjelovaru postrojbe ZNG uključile su se u obranu Zapadne Slavonije. Dodatak Popis poginulih hrvatskih vojnika i civila u gradu Bjelovaru 29.IX 1991. godine. Redni broj Prezime i ime poginulog Datum i mjesto pogibije 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. CVRTILA Ivan KUKAL Eduard LEGČEVIĆ Stevo MAKAR Vladimir PAUNOVIĆ Siniša PERVAN Dražen PETRIĆ Nikola ŠIMIĆ Mario TROGRLIĆ Ivan TUKERIĆ Marko VUKOVIĆ Milan ŽAJA Tihomir DANJEK Amalija, civil PAVLEKA Ruža, civil KLIŠANIĆ Katica, civil KOZIĆ Petar, civil ŠARIĆ Tomislav, civil 29.IX 1991. kod Barutane 29.IX 1991. kod Barutane 29.IX 1991 kod Barutane 29.IX 1991 kod Barutane 29.IX 1991 kod Barutane 29.IX 1991 kod Barutane 29.IX 1991 kod Barutane 29.IX 1991. kod Barutane 29.IX 1991. kod Barutane 29.IX 1991. kod Barutane 29.IX 1991. kod Barutane 29.IX 1991. kod Vojarne 29.IX 1991. 29.IX 1991. 29.IX 1991. 29.IX 1991. 29.IX 1991. SUMMARY/SADRŽAJ Gubitkom političkog monopola Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) nad jugoslavenskim društvom, koje se nalazilo u dubokoj gospodarskoj krizi, u novim uvjetima političkog pluralizma nastupile su snage koje su počele različito tumačiti budućnost Jugoslavije i naroda na ovim prostorima. Rješavanje nacionalnih problema i pitanje državnosti postali su glavni ciljevi, najviše u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji. Hrvatska i Slovenija su nastojali izboriti što veće autonomije svojih republika ili neovisnost tih država, dok je Srbija bila uporna u zalaganju za održanje države u kojoj će biti srpski narod ostati zajedno po svaku cijenu. Politička kriza u Jugoslaviji i posvemašnje pogoršanje sigurnosne situacije u zemlji tokom početka 90-tih godina, a i postupno raspirivanje pobune Srba u Hrvatskoj koji su težili odvajanju od Hrvatske i podrška JNA srpskom rukovodstvu i njegovim težnjama doveli su do toga da je miran rasplet jugoslavenske drame postao posve nemoguć. Takvo stanje u državi se vrlo brzo odrazilo i na području bjelovarske općine i grada Bjelovara, koji je bio jako garnizonsko uporište JNA u tom kraju. Situacija u gradu je zbog mnogih vojnih objekata i povremenog provociranja snaga JNA i nepovjerenja u njene konačne namjere postajala sve napetija. Postajalo je sve jasnije da JNA podržava srpske pobunjenike svojom strategijom «tampon zona», a kasnije i otvoreno s njima napada postrojbe hrvatske vojske u nastajanju. Zbog toga su općinske vlasti Bjelovara već početkom kolovoza počele ustrojavati svoje obrambene snage. Vrlo brzo je ustrojen Krizni štab općine Bjelovar koji je počeo raditi na koordinaciji svih obrambenih mjera. Prve vojne postrojbe u Bjelovaru poput protudiverzantskog čete, Protudiverzantskog voda, snaga MUP-a i postrojba Narodne zaštite ulijevale su sigurnost kod građana. Osnovano je i Međustranačko vijeće kojim se željelo pokazati da sve stranke su ujedinjene u obrani grada. Počeli su se stvarati i planovi kako da se vojna uporišta JNA u gradu što brže neutraliziraju, da ne bi došlo do velikih razaranja i pogibije građana. Naredbom predsjednika Republike od 12. rujna 1991. godine došlo je do blokade svih vojnih objekata JNA u gradu. Nakon niza apela, peticija i prosvjeda građana koji su tražili da se časnici JNA mirno povuku iz grada bez teškog naoružanja, komanda garnizona „Božidar Adžija“ je to stalno kategorički odbijala. Nakon niza pregovora koje su vodili članovi Kriznog štaba Bjelovar sa predstavnicima JNA i odbijanja mirne predaje postrojbe ZNG i policije sukobile su se snagama JNA u Bjelovaru u žestokom okršaju. Osvajanjem glavne vojarne JNA Božidar Adžija u večernjim satima i dizanjem u zrak vojnog skladišta «Barutana», pri kojemu pogiba najviše hrvatskih vojnika, postrojbe JNA u Bjelovaru su bile potpuno poražene. Iako je u jednom trenutku politička situacija zbog pritiska međunarodne zajednice nalagala da se napad na vojna uporišta JNA u Bjelovaru obustavi, naredba je prešćutno odbijena uz podršku Glavnog stožera Hrvatske vojske, jer je oružje koje je bilo pohranjeno u vojnim skladištima bilo neophodno za daljnju obranu Hrvatske. Tokom akcije poginulo je 12 hrvatskih vojnika i petoro civila. Ključne riječi: Bjelovar, Domovinski rat, Jugoslavenska narodna armija (JNA), Republika Hrvatska |
| siječanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv