|
Prof. Željko Karaula postdiplomant na Filozofskom fakultetu u Zagrebu «SLUČAJ GUDOVAC» 28. travanj 1941 U radu se govori o slijedu događaja i okolnosti koje su dovele do pogubljenja pravoslavnog, srpskog stanovništva u mjestu Gudovac kraj Bjelovara krajem travnja 1941 godine. Dosadašnja jugoslavenska i hrvatska historiografija drugog svjetskog rata uvijek je naglašavala da je zločin u Gudovcu bio početak ustaške represije, ali sam događaj dosad nije bio znanstveno obrađen i stavljen u konteks događaja na širem bjelovarskom području. Uz pomoć izjava preživjelih, dokumenata ustaških vlasti te dokumenata komunističke provenijencije nastalih poslije 1945. godine autor pokušava prikazati način uspostave i djelovanje nove ustaške vlasti u gradu Bjelovaru i okolici, te one događaje koji su neposredno doveli do «slučaja Gudovac» 28.travnja 1941. godine. Ključne riječi: Gudovac, NDH, pravoslavno stanovništvo, Hrvatska seljačka zaštita, zločin, pobuna 108 puka, «mirotvorni komitet» Uvod U hrvatskoj historiografiji koja je istraživala i donosila sudove o karakteru razdoblja NDH 1941.-1945. dugo je prevladavao tkz «marksistički» obrazac koji je bio jednodimenzionalan i redukcionistički uz nedvojbeno dodatnu političku instrumentalizaciju. Pod pritiskom takvog obrazca «ništa se nije moglo oteti jednostavnoj shemi desno-lijevo, fašizam-antifašizam te konzervativno-napredno. Takva definicija NDH funkcionirala je kao «dogma». Padom «marksističkog» obrazca 1990. godine nad hrvatskom historiografijom se nadvila opasnost njenog skretanja u reviziju povijesti NDH. Tu opasnost hrvatska historiografija je otklonila, tako da došlo do određene «reinterpretacije» povijesti NDH, tj. do pokušaja njene objektivizacije. Međutim istraživači razdoblja NDH ne mogu tek olako preskočiti trnovitu problematiku ustaških zločina, to je najmanje mjesto gdje se može tražiti «revizija» i promjena «obrazca». U ovom radu se uz pomoć dokumenata različitih provenijencija pruža pogled na «slučaj Gudovac» sa više motrišta, smještajući ga u konteks događaja i okolnosti propasti i vojnog poraza Kraljevine Jugoslavije i rađanja NDH na području bjelovarskog kraja. Gudovac je mjesto nadaleko od Bjelovara na putu prema Čazmi, koje je prema popisu iz 1931. godine imalo 330 kuća, s 1073 stanovnika. Naselje je imalo miješano stanovništvo, tako da su oko dvije trećine činili Hrvati, dok su Srbi činili preostalu trećinu. Prema popisu iz 1948. godine, dakle tri godine nakon rata broj stanovnika se je nešto povećao (1216), od toga broja bilo je 185 osoba srpske nacionalnosti. Općina Gudovac imala je prema popisu iz 1931. godine oko 8000 tisuća ljudi od toga 3000 je bio Srba. Mjesto je nastalo još u srednjem vijeku, a posljednja veća seoba u taj kraj, osim seobe Vlaha tokom 16. stoljeća, dogodila se između dva rata kada se u njega doseljava veći broj ljudi iz Hrvatskog zagorja koji naseljavaju dio Gudovca zvan Hrašće. Područje Gudovca je bilo bogati stočarski i poljoprivredni kraj, ali velika gospodarska kriza koje je pogodila i Kraljevinu Jugoslaviju 1929. godine dovela je do pada cijena poljoprivrednih proizvoda, tako da je na bjelovarskom području u dugove palo preko 39% posjeda. Posljedica toga je da su u Gudovcu mnoge obitelji osiromašile, te bile prisiljene da rade kao nadničari kod bogatijih porodica. To se posebno odnosilo na tek doseljene ljude iz Hrvatskog zagorja, koji su radili kod bogatijih seoskih obitelji, a većinom su popunjavali redove lokalne Hrvatske seljačke zaštite. Postoji teza da su pripadnicima Hrvatske seljačke zaštite u Gudovcu nove vlasti NDH obećale srpske posjede, pri čemu u «Slučaju Gudovac» postoji i ekonomski motiv, ali to se u izvorima ne spominje. U Gudovcu je prije drugog svjetskog rata bilo i središte općine s načelnikom i drugim osobljem. Jedan od najranijih prikaza gudovačkog zločina donosi Šime Balen u svojoj maloj knjižici «Pavelić» koja je zanimljiva po tome što donosi dio izjave Rudolfa Srnaka, ustaškog tabornika iz Gudovca, koja je dana poslije rata Zemaljskoj komisiji za ratne zločine (ZKRZ). Uskoro zatim izlazi knjiga Rade Kovača u kojoj je tok događaja u Gudovcu ukratko opisan. Fikreta Jelić-Butić u monografiji «Ustaše i NDH 1941-1945» samo spominje strijeljanje Srba iz Gudovca, dok u svojoj knjizi o Hrvatskoj seljačkoj stranci daje zamjetljivu pozornost događajima u Bjelovaru, posebno oko uključivanje pripadnika Seljačke zaštite u službu ustaškog režima. Milan Bulajić prenosi dijelove svjedočenja Srba koji su preživjeli strijeljanje i popis žrtava. Svoj prilog je dao i Zdravko Dizdar koji znatno detaljnije opisuje događaj pokušavajući mu dati širi aspekt. Jure Krišto u svojoj knjizi «Katolička crkva i NDH 1941-1945.» s pravom napominje da oko događaja u Gudovcu «nitko ne daje podrobnijih detalja» da bi se mogao «stvoriti neki konkretniji sud». U posljednje vrijeme je izašla knjižica Miloša Bjelovitića, u kojoj autor donosi cjelovitu autobiografiju Ilije Jarića, jednog od preživjelih iz Gudovca, a i vlastite osvrte na taj događaj. Publicista Slavko Goldstein je u svojoj novoj memoarskoj knjizi posvetio značajnu pažnju zločinu u Gudovcu stavljajući ga kao početak represije i terora novih vlasti NDH nad srpskim stanovništvom. O ustaškoj akciji u Gudovcu postoji relativno veliki broj autentičnih dokumenata. Radi se o iskazu Rudolfa Srnaka, ustaškog tabornika iz Gudovca, prijavi Martina Cikoša, zapovjednika Hrvatske seljačke zaštite u Gudovcu, svjedočanstvo četvorice od petorice preživjelih mještana Gudovca i okolnih sela koji su preživjeli strijeljanje( Milana Margetića, Ilija Jarić, Miloš Despinić i Milan Vules), svjedočanstvo Tome Predragovića iz velikog Korenova, izvadke iz dnevnika Pavla Gregorića, komuniste, člana CK KPH, koji upravo tih dana u bjelovarskom kraju organizira ustanak, izvještaje Kotarske i Gradske komisije grada Bjelovara Zemaljskoj komisiji za ratne zločine (ZKRZ), svjedočenje Slave Srnak, žene Rudolfa Srnaka iz 1952 godine, pismo Marte Popović, sestre jednog od ubijenih upućene protojereju Radoslavu Grujiću. Tijek događaja u gradu Bjelovaru i okolici od 6. travnja do 28. travnja 1941. godine Napadom Njemačke i njezinih saveznika 6. travnja 1941. godine na Kraljevinu Jugoslaviju rat se je preselio i na hrvatske prostore, tj. na Banovinu Hrvatsku. Vodstvo HSS- a na čelu sa Mačekom, kao potpredsjednikom jugoslavenske vlade, pozvalo je hrvatski narod na « puni redi disciplinu na svakom mjestu, bilo kod kuće ili u vojsci ». Težnja vodstva HSS-a je bila da održi potpunu političku kontrolu u datoj situaciji. Međutim trupe jugoslavenske vojske se nisu mogle oduprijeti napadu osovinskih sila, slabo naoružane i pokretljive, sa staromodnom vojnom strategijom postale su laka meta, posebno njemačkih postrojbi. Ali osim problema opskrbe i naoružanja jugoslavenska vojska je imala i unutarnji politički problem. Povjesničar Rudolf Horvat navodi da se hrvatski vojnici nisu odazvali pozivu malodobnog jugoslavenskog kralja Petra II, da su bez ikakva dogovora odlučili, da se u tom ratu neće boriti za opstanak Jugoslavije, koju su smatrali tamnicom hrvatskog naroda. Točnije je da su se Hrvati ipak odazvali pozivima u jugoslavensku vojsku, ali je međutim upitno je kakav je bio njihov moral, te spremnost za borbu protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Takvo raspoloženje došlo je do izražaja na području Bjelovara među vojnicima 108. pješadijskog puka na području Velikog Grđevca koji su pod vodstvom tkz. mirotvornog komiteta organizirali pobunu i otkazivanje poslušnosti komandi. Uskoro su dijelovi 108. puka zajedno sa Hrvatskom seljačkom zaštitom razoružali žandarmerijsku postaju u Garešnici i krenuli prema Bjelovaru. Pobunjenim vojnicima se pridružuju pripadnici ustaškog pokreta iz Bjelovara pod vodstvom Mije Hansa. Istovremeno u gradu načelnik Bjelovara Julije Makanec zajedno sa Ivanom Šestakom u ime ustaške organizacije i Franjom Hegedušom zastupnikom HSS-a u Bjelovaru traži predaju jugoslavenskih postrojbi u gradu. Već rano ujutro nekoliko vojnika pobunjenog 108. puka ulazi u Bjelovar te se sukobljava sa jugoslavenskim žandarima koji dvojcu vojnika ubijaju, a trojcu teško ranjavaju. Uskoro su ostale postrojbe 108. puka prisilile jugoslavenske časnike da se povuku iz Bjelovara. 108. puk ulazi u grad, razoružava preostale jugoslavenske vojnike, burno pozdravljen od građanstva, a Makanec popodne 8. travnja sa balkona gradske vijećnice proglašava uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske. Prema sadržaju Mačekovog telefonskog razgovora s Bjelovarom 9. travnja može se zaključiti da je on tada tražio slanje pobunjenog puka nazad na položaj, te je izjavio da će sam doći u Bjelovar, što nije ispunio. Vođe pobune i nove ustaške vlasti traže vezu sa njemačkom komandom da je obavijeste o situaciji u gradu i da joj predaju grad. Dva dana kasnije 10. travnja njemačke postrojbe prolaze kroz Bjelovar prema Zagrebu. U pojedinim selima na području Bjelovara vidljivo je došlo do uključivanja pripadnika Hrvatske seljačke zaštite u službu novog ustaškog režima, naročito u Gudovcu. Pobuna 108. puka i ustaško preuzimanje vlasti prije formalnog proglašenja NDH 10. travnja 1941. proglasom sa radija Slavka Kvaternika, dobila je veliki publicitet u novinstvu NDH služeći kao argument da se hrvatski narod na poziv Pavelića digao na ustanak još u vrijeme travanjskog rata. Ipak do 10. travnja, kada je proglašena NDH u Zagrebu, ta je akcija bila usamljena. Tek je poslije 10. travnja kada je zbog njemačkog napredovanja došlo do šireg rasula jugoslavenske vojske došlo do preuzimanja vlasti u drugim gradovima u Hrvatskoj od pojedinih ustaških skupina zajedno sa sa pojedinim pripadnicima Hrvatske seljačke i građanske zaštite. Iako odstranjene iz grada preostale skupine jugoslavenske vojske nalazile su se u blizini. Pripadnici Slavonskog konjičkog puka našli su se u okolici sela Donjih Mosti. U puku je bilo dosta četnički nastrojenih podčasnika i časnika koji su vjerovali da će se rat nastaviti. No kako su bili izolirani, više komande su se raspale, prepušteni su vlastitoj inicijativi. Kada su doznali da proglašenje nezavisne Hrvatske počeli su iskazivati otvorenu mržnju prema lokalnom hrvatskom seljaštvu. Uhitili su jedanaest osoba iz Donjih, Srednjih i Gornjih Mostiju kao obveznika koji se nisu javili sa zapregama na poziv za opću mobilizaciju kao i one koji su se vratili iz jedinica. Prema nekim tvrdnjama seljaci su tražili da vojnici predaju oružje. Uskoro su ta jedanaestorica seljaka smaknuti bez suđenja. U Gudovcu je vođa Hrvatske seljačke zaštite Martin Cikoš 8. travnja 1941. zatražio od komandanta Jordanovića koji je zapovjedao sa 3.500 vojnika koji su se nalazili u Gudovcu, da mu omogući da kao predsjednik Kotarskog odbora HSS-a i satnik Hrvatske seljačke zaštite održi govor pred jedinicama. Nakon dopuštenja Cikoš je pozvao vojnike da otkažu poslušnost beogradskoj vlasti i da se «podvrgnu ustaškoj vladi u Zagrebu». Uskoro su vojnici razoružani i pušteni kućama. Cikoš u svom izvještaju piše: «11. travnja organizirao sam od članova Hrvatske seljačke zaštite 85 članova u narodnu stražu radi sigurnosti javnog reda i za čuvanje 7 vojnih magazina u Gudovcu sa raznovrsnim oružjem, municijom i ostalom vojnom opremom koje sam nakon 14 dao prevesti u Bjelovar sa 140 seljačkih kola (…)». Odmah poslije preuzimanja vlasti, pripadnici ustaškog pokreta na čelu sa dr. Makancem počeli su zauzimati sve položaje vlasti u Bjelovaru. Tako je za kotarskog predstojnika postavljen Josip Verhas, Nijemac, za ustaškog tabornika u gradu Đuro Vojnović, ustaškog povjerenika Mijo Hans, a za šefa gradskog redarstva Alojz Čukman koji je odmah donio naredbu da pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti moraju nositi na lijevom rukavu crvenu traku sa natpisom «Srbin»-«Serbe».O tome imamo svjedočanstvo Pavla Gregorića, člana CK KPH koji je 15. travnja doputovao u Bjelovar radi pregleda situacije i razgovora sa lokalnim komunistima: « Prolazeći Bjelovarom od stanice prema Šenoinoj ulici, primjetio sam među stanovništvom prilično veliki broj ljudi koji su nosili ako se ne varam, na lijevom rukavu iznad nadlaktice crvenu traku na kojoj je bilo odštampano crnim slovima «Srbin», a ispod toga na njemačkom «Serbe». Bio je sajmeni dan i Bjelovar je bio pun seljaka, među kojima dosta sa crvenim trakama. U parku sam sreo dvije mlade seljanke s istim oznakama. Hrabro, Srpkinje! – rekao sam im u prolazu. Mi se gospodine i ne bojimo – glasio je odgovor. Uskoro je počela i uspostava vlasti NDH i na terenu. Julije Makanec za privremenog zapovjednika Oružničkog krila Bjelovara imenovao Ivana Garščića, javnog bilježnika, koji je ubrzo izjavio da će organizacija područnih oružničkih stanica u okrugu biti u najskorije vrijeme provedena. Za komandanta mjesta Bjelovar postavljen je Ivan Mrak, zrakoplovni kapetan, koji se istakao u pobuni 108. puka. Uz pomoć oružništva i Zaštite uspostavljale se vlast na terenu. Ivan Mrak je od pobunjenih pripadnika 108. pješadijskog puka počeo osnivati 16. pješačku pukovniju, nazvanu po 16. pješačkoj pukovniji austro-ugarske carske i kraljevske vojske. Vojskovođa Kvaternikje 17. travnja promaknuo u više činove nekoliko časnika i vojnika koji su se posebno istaknuli tijekom pobune u Bjelovaru. U svojoj naredbi od 23. travnja 1941. kapetan Mrak, kao zapovjednik grada Bjelovara, zapovjedio je da se trebaju «pravoslavci, nadalje Rusi, Židovi odmah otpustiti iz vojne službe, te da sačekaju konačno rješenje kod kuće. Mogu se zadržati samo ovdašnji Srbi pravoslavni u koje se ima neograničeno povjerenje i koji su se ranije pokazali Hrvatima skloni (...).» Pripadnici ustaškog pokreta i Hrvatske seljačke zaštite imali su zadatak da prikupljaju gomilu oružja koja je ostala nakon rasula jugoslavenske vojske, koje su mnogi vojnici odonosili sa sobom kući, da ga predaju Nijemcima kao ratni plijen, a postojala je i bojazan da ne padne u ruke protivnika njihove vlasti. Tako je vojskovođa Slavko Kvaternik objavio naredbu da je «Razoružanje pučanstva jeste najvažniji dio našeg rada u sadanje vrijeme (…) U tom pogledu imade se najbezobzirnije postupati te stvoriti plan za izvršenje istoga te ga najenergičnije sa svim raspoloživim sredstvima provoditi (...) da se mjesto za mjestom, selo za selom imade razoružati.» Brzo su počele premetačine nekih kuća. Tako su u selu Patkovcu, kraj Bjelovara kod člana tamošnje komunističke partijske organizacije pronašli oko 25. travnja 80 pušaka i nekoliko mitraljeza. Sekretar partijske ćelije u Virju skupio je i sakrio u danima kapitulacije 40 pušaka i 2 mitraljeza. Njemački general u Zagrebu Edmund Gleise von Horstenau procjenio je da je pitanje naoružanja srpskog stanovništva ključno za mladu hrvatsku državu u svom dopisu vrhovnom zapovjedništvu Wermachta. Obračun novih vlasti sa «nepodobnim elementima« u gradu počeo je vrlo rano. Julius Eker, član Okružnog komiteta KPH Bjelovar uhićen je već 12 travnja. Zatim 20. travnja je zatvoren Milan Bakić dok je do 22. travnja uhićen najveći dio članova Partije. Nova uhićenja provedena su nakon 24. travnja kada su u zatvoru završili komunisti Stevo Šabić, dr. Franko Winter , Šandor Kiralj. Uskoro je u kotaru Bjelovar uhićeno nekoliko stotina ljudi nepoćudnih vlastima, te većina njih otpremljena na druge lokacije, većinom gubilišta. Situacija se sredinom travnja nije smirivala. Ostaci jugoslavenske kraljevske vojske su još djelovali u okolici. Tako postoji izvještaj Miše Saboleka, zapovjednika Bjelovarske privremene oružničke čete kojim on izvještava Prvu oružničku pukovniju u Zagrebu sredinom travnja: «Okolica Bjelovara opsjednuta je od Srba, koji čine nasilja, ubijaju i pljačkaju kuće po selima Narti, Gudovcu i šumi Česmi» zbog čega je on poslao jednog satnika i 35 oružnika «da suzbiju nasilje, a istodobno je tražio zaštitu njemačke vojske«. Odgovoreno mu je telefonski da «u sporazumu sa Komandom mjesta u Bjelovaru preduzme sve mjere i zavede red prema situaciji na terenu». Izgleda da je zabrinut zbog takvog nesigurnog stanja u Bjelovar stigao i Andrija Artuković, povjerenik za cjelokupnu javnu sigurnost i javnu upravu u NDH te tom prilikom razgovarao sa kotarskim predstojnikom Josipom Verhasom. Među Verhasovim službenicima govorilo se o nekim budućim akcijama na terenu da se smiri stanje i pošalje poruka neprijateljima ustaške vlasti. O samom povodu stravičnom događaju u Gudovcu postoje dvije verzije. Prema prvoj verziji koja je po svemu vjerovatnija, vojnik Milan Radovanović, Srbin, koji se u Bjelovar vratio sa 108. pukom, odmah je poslije otišao kući u svoje rodno selo Prgomelje. Zbog toga nije na vrijeme predao vojnu opremu i time se razdužio. Kada je poslije nekoliko dana došao u općinu predati oružje, stavljen je u pritvor. Sutradan je Radovanović trebao biti sproveden u Bjelovar. U njegovoj pratnji bila su dvojca zaštitara. Na putu prema Bjelovaru pratnja je napadnuta te je jedan zaštitar poginuo, a drugi je ranjen. Radovanović je isto poginuo u toj pucnjavi. Istoga dana je izgleda u Gudovcu u svojoj kući ubijen još jedan zaštitar. Ta dva događaja je vlast NDH energično iskoristila. Ustaški izvještaj je govorio o organiziranom napadu gudovačkih četnika» što nije dokazano. Po drugoj verziji koju je poslije rata dao na suđenju policijski nadstražar Đuro Stanke, navodi da su postrojbe Hrvatske seljačke zaštite u Gudovcu uhitile dvojcu mladića iz tog sela, te da je prilikom sprovođenja u zatvor u Bjelovaru jedan uhićenik pokušao bjeg. U nastaloj pucnjavi je osim bjegunca stradao jedan zaštitar u svojoj kući, koji je bio na odsutstvu. Neki autori navode da je to inscenirani događaj, što ipak djeluje neuvjerljivo. Postoje izgledi da su spomenutu patrolu napali neki od pripadnika bivše jugoslavenske vojske na povratku kućama, koje su ljudi primjećivali kako se kriju u šumi. Ipak to je pokrenulo mehanizam odmazde prema Srbima u Gudovcu i okolnim selima. Taj slučaj je odmah dojavljen u Bjelovar gdje su Verhas, Srnak i šef policije Čukman održali konzultacije i odmah obavjestili Ravnateljstvo za javni red i sigurnost. Kotarski predstojnik Josip Verhas odmah je otišao u Gudovac potražiti zapovjednika gudovačkih «zaštitara» Martina Cikoša. Kada ga je našao u kući Srbina Milutina Adžege, spomenuo mu je «da mu ljudi padaju kao snoplje» a on leži tu pijan. Na to Cikoš je odmah ubio svog domaćina. Te noći u Gudovcu na sastanku Cikoša i Verhasa kojima su se pridružili službenik Nikola Pokopac i načelnik Mirko Pavlešić donesena je odluka o pogubljenju. Pokopac je odmah krenuo u Bjelovar po kreč od 500 kg. Izgleda da u prvi mah nije bilo jasno kako reagirati, jer nikakvo naređenje nije stiglo iz Zagreba. Tako je Verhas odmah pri dolasku u Gudovac zapovijedio zaštitarima da uhite «najopasnije» Srbe. Pod izlikom da idu na saslušanje u općinu, deset Srba su okrutno ubijeni pred svojim domovima. Kao razlog navedeno je posjedovanje oružja. Rudolf Srnak, ustaški taborniku Gudovcu, kasnije je izjavio: «Tvrdilo se da je kod uhićenih prilikom pretresa pronađena vojna sprema, strojnice i puške. Ja nisam vidio nikakve spreme. Tako se govorilo, ali nije se pokazivalo ništa». Očito da su pojedini elementi zadržavali oružje kod sebe, ali u ovom slučaju to se svakako čini izlikom za progone. Rano ujutro 28. travnja 1941. počela je šira akcija na terenu. Ustaše su otpočele masovno uhićenje Srba do podne u samom Gudovcu, a poslije podne i u selima gudovačke općine – Velikom i Malom Korenovu, Prgomelju, Bolču, Klokočevcu, Tuku, Stančićima i Brezi. U pomoć je protekle noći pozvana jedna satnija domobrana. Evo kao je početak akcije opisao Ilija Jarić, iz Velikog Korenova, jedan od preživjelih: « U ponedjeljak 28. travnja oko 3 sata popodne došlo je u selo oko 40 ljudi, zaštitara, obučenih pola vojnički, pola civili. Izdaju naređenje, svi pravoslavci moraju biti kod kuće uz riječi – Ništa se neće dogoditi . Otišli su u donji dio sela od naroda zvan «Bostan», gdje su živjeli Srbi. Uskoro su po mene došli neki zaštitari(…). Udarali su kundacima na vrata vičući «Ruke uvis». Digao sam ruke i krenuo pod stražom. Ostali su otišli u obližnje kuće i ubrzo doveli moje susjede(…). Otjerali su nas i utjerali u dvorište Knaus Janka Mađara, i tu je doletio među nas kao bjesan jedan čovjek obučen u odijelo jugoslavenskog poručnika, ali je meni izgledao da je to seljak koji je obukao oficirsku uniformu. On nas je sve pretresao i uzeo nam što je našao u džepovima. Počeo nas je i popisivati po imenu i prezimenu, ali je nakon četvrtog prestao. Iza toga je postavio četiri stražara da paze s puškama na nas, dok se ne vrati. Nama je rekao da ne smijemo međusobno razgovarati niti se gledati, a stražarima je dao nalog, ako koji pokuša bježati, da ga slobodno ubije jer za to neće odgovarat. Sjedili smo u tom dvorištu dulje vremena, a onda smo čuli neku galamu s dna sela. Kada se vika približil, vidio sam, kako tjeraju sve pravoslavce iz sela. Sve nas. oko 32, otjerali su u Gudovac. Čitavim putem tjerali su nas da pjevamo neke ustaške pjesme, koje nismo ni znali, i da vičemo «Živio Pavelić! Živio Kvaternik». Vrlo brzo u Gudovcu se našlo oko 195 ljudi, Srba, muškaraca koji su zatvoreni u općinsku zgradu. Među njima se nalazilo i tri pravoslavna svećenika. U zgradi nisu ostali dugo već, su postrojeni pod zgradom općine. «Pred strojem je stajao Martin Cikoš iz Gudovca, koji je vršio komandu (...) Pokraj je stajalo još šest žandarma. Čuo sam kao je Cikoš pitao ima li među nama koji Hrvat. Javio se jedan sa desnog krila. Pitao ga je jer je zaista Hrvat, a zatim ga pustio(…). Tada se Cikoš okrenuo k nama i rekao nekom nepoznatom: «Vodniče prebroj». Isti je izašao prebrojio nas i rekao Cikošu da ima de 187 ljudi. Međutim vidio sam da se je još ljudi nadstrojilo.» Pri prestrojavanju je prema nekim izvorima pred općinom bio nazočan i Eugen Kvaternik, tada ustaški povjerenik za grad Zagreb, koji je netom stigao iz Zagreba. Njegova nazočnost je «slučaju Gudovac« dala veću dimenziju i neposredno je dokaz involviranosti vrha NDH u zločin u Gudovcu. Prema Goldsteinu Kvaternik je sam nadzirao uhićenje oko 200 osoba srpske nacionalnosti iz Gudovca i susjednih sela te je osobno naredio njihovo grupno odvođenje na stratište. Prema saslušanju Slave Srnak iz 1952. godine ona je naglasila da joj je muž (Rudolf Srnak), govorio da je Dido ( Kvaternik) izričito zahtjevao da se za jednog Hrvata mora pobiti 100 Srba. Kvaternikovu nazočnost pokazuju iskazi Srnaka i Cikoša dati poslije «Slučaja Gudovac». Cikoš navodi da « je nastupila oružana akcija, koju ovdje ne mogu navoditi, koju akciju točno poznaje državni tajnik i Ravnatelj Javne sigurnosti i Reda, Gospodin Eugen Kvaternik, jer je bio 27. travnja u Gudovcu na licu mjesta». Očito da je cijela akcija odobrena iz Zagreba i smatrana je vrlo važnom. Uskoro je grupa od oko 200 ljudi usmjerena prema rijeci Plavnici u blizini Gudovca. U pratnji se nalazilo naoružano oko 80 zaštitara-ustaša. Kada je skupina došla na livadu koja je služila i kao sajmište u Gudovcu pala je komanda «Stoj». Prema svjedočenju Milana Margetića, jednog od preživjelih tok pokolja je išao ovako: « kad je onaj pluton na sajmištu bio opaljen, mi smo svi popadali u tom času na zemlju. Ja nisam bio tada uopće ranjen, ali sam pao s ostalim na zemlju (…) Vidio sam kako jedan čovjek bježi. Kasnije sam doznao da je to Jarić. Nakon drugog plutona nisu pucali, jer smo mi svi ležali na zemlji i onda su kako smo ležali u četiri reda išli redom i klali. Svakog su proboli, a kada su došli do mene, slučajno su me preskočili (…) Sada su tražili među žrtvama Stevu Vuksana, koji je isti dan prodao konje i vraćao se sa sajma. Tražili su da mu oduzmu novce.» Mrtva tijela gudovačkih žrtava su ustaše prelili tek kupljenim krečom, te ih prekrili tankim slojem zemlje. Postoje sporovi oko točnog broja žrtava u Gudovcu ali on se kreće uvijek oko 200 ljudi. Nije postojala nikakva namjera ustaške vlasti da prikrije taj zločin, već se je htjela poslati poruka svim neprijateljima ustaške vlasti i NDH. Poznati hrvatski umjetnik Edo Murtić je kao mladić iz Zagreba putovao u Bjelovar, «s majkom sam krenuo na selo po krumpir u selo Gudovac pokraj Bjelovara. Išli smo vlakom, sve onako polako, vlak stane pa onda dugo stoji, pa opet krene, da bi ja u svijetloplavoj svjetlosti svitanja vidio jedno bijelo polje veličine teniskog igrališta. Bolje pogledam iz vlaka i imam što vidjeti, iz te vapnene vode vire ruke, noge kosa, glave……….Poslije sam čuo da su cijelo selo pobili i posipali vapnom. To je bio moj prvi susret sa terorom.» Koliko su se vijesti brzo širile dokazuje i izvještaj Josipa Broza Tita iz Beograda Kominterni u Moskvu pisano negdje sredinom svibnja 1941. u kojemu on opisuje ustaške zločine misleći na Gudovac «po selima je streljano na stotine Srba, seljaka i radnika bez ikakvog razloga. To je tobože osveta za zločine prijašnjih srpskih režima nad Hrvatima.» Poslije dva dana došla je njemačka komisija koja je dala nalog da se leševi iskopaju i fotografiraju, te je tada izbrojano 187 leševa. Tom prilikom je spašen još jedan preživjeli koji je dva dana ležao na gubilištu. Sam preživjeli Despić iz Klokočevca ovako je opisao taj trenutak: «Sa Njemcima je bila Marta Omičkus iz Bjelovara kao tumač. Poznao sam je i pozvao upomoć. Rekla je nešto Njemcima. Ustaše koji su bili tu, sklonili su mrtve sa mene i izvukli me na travu, koja je bila crvena od krvi………. Nijemci su me prebacili u bjelovarsku bolnicu. Vodili su računa o meni, jer kad sam ozdravio, sproveli su me u Danicu. Njemačka vojska je uskoro uhitila ustaše koji su sudjelovali u pokolju, sprovela ih u Bjelovar i zatvorili u bjelovarsku gimnaziju. Njemačka je komanda djelomično preuzela civilnu i vojnu vlast u gradu i objavila proglas u kojemu se naglašava da «takozvane akcije čišćenja od strane hrvatske vojske i zaštitnih jedinica treba spriječiti snagom njemačke vojske. Ako hrvatska vlada za takve poslove ima opravdan razlog onda ona treba da dobije odobrenje od Nijemaca od Generalne komande. U slučaju da se ovakvo odobrenje dobije, ove akcije treba stalno da se izvode pod nadzorom njemačke vojske.». Toga istog dana u Bjelovar se vraćao iz Virovitice i spomenuti Pavle Gregorić koji je odmah primjetio promjenu u gradu. Na željezničkoj stanici uz dva oružnika stajao je i njemački vojnik, a po gradu su patrolirale njemačke postrojbe. Ubrzo je u gostionici saznao što se dogodilo da je pod vodstvom «Kvaternika stigla jedna grupa ustaša iz Zagreba, (...) te uz pomoć mačekovih zaštitara poubijala Srbu u Gudovcu». Gregorić je primjetio da po gradu nema više ni crvenih traka kojima su bile označene osobe srpske nacionalnosti, što je naredila njemačka komanda. Vlasti NDH su brzo intervenirale. Tako prema izvještaju njemačkog veleposlanika u NDH Siegfrieda Kaschea od 30. travnja stoji da ga je prethodnog dana državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH dr. Mladen Lorković obavjestio da je sa srpske strane u blizini Bjelovara ubijeno 11 Hrvata, te da je zato 28. travnja izvršena odmazda nad srpskim stanovništvom u selu Gudovac nad 192 osobe. Dalje Lorković traži da se uhićeni počinitelji predaju hrvatskim vlastima, koje se provesti daljnju istragu. Izgleda da je njemačka komanda tražila daljnje objašnjenje hrvatskih vlasti za događaj u Gudovcu, tako da je Predstojništvo gradskog redarstva Bjelovara dostavilo Ministarstvu vanjskih poslova NDH, iskaz o poginulim Hrvatima u vremenu od 6. do 30. travnja 1941. na području Bjelovara na kojemu se nalazi 28. poginulih Hrvata. Vidi se da je spis bio namijenjen Nijemcima jer je rukom nadopisano. «Prevesti na njemački u četiri primjerka.» Uskoro su svi uhićenici pušteni, nitko od ustaša nije snosio nikakve posljedice, a Nijemci su u Bjelovaru i okolici proturili letak pisan ćirilicom u kojemu se upozoravaju Srbi da će za jednoga ubijenog njemačkog vojnika biti streljano 100 Srba. Tim postupkom njemačko zapovjedništvo dao je podršku novouspostavljenoj vlasti NDH. Ipak zbog takvog njemačkog postupka uskoro je reagiralo Zapovjedništvo Savskog divizijskog područja (stožer u Zagrebu), koje je 9. svibnja 1941 poslalo zapovjed bjelovarskom Popunidbenom zapovjedništvu u kojemu stoji da treba provesti «čišćenje okoline od četnika i sumnjivog pravoslavnog življa u sporazumu sa ustaškim povjerenikom» te da se sa «njemačkim vlastima mora postići suglasnost za čišćenje Bjelovara i okoline od četnika i nepoćudnih elemenata pravoslavaca u okolnim selima.» Većina lokalnih aktivista HSS-a i vodstva stranke iz bjelovarskog kraja na razne se načine distancirala od zločina što su ga počinili bivši pripadnici njihove stranke iz Hrvatske seljačke zaštite. Prema nekim izvorima i Julije Makanec, tadašnji gradonačelnik Bjelovara, nastojao se distancirati i navodno je protestirao «na nadležnim mjestima» u Zagrebu, očito bezuspješno. Zanimljivo da su fotografije gudovačkih žrtava što ih je napravila njemačka komisija u Gudovcu prvi put javno objavljene 1942. godine na izložbi u hotelu Balkan u okupiranom Beogradu, sve u cilju tadašnje njemačke politike koja je težila onemogućavanju onih snaga koje su nastupale sa projugoslavenskim stavovima (partizanski pokret), koje je njemačka uprava u Nedićevoj Srbiji smatrala vrlo opasnim. Zaključak Mnogi autori naglašavaju da je zločin u Gudovcu početak masovnih progona srpskog stanovništva sugerirajući neki zacrtani plan koji se ovdje počeo ostvarivati i koji je nastao još među pripadnicima ustaške emigracije u Italiji. Neki ovdje prezentirani dokumenti govore o tome da «Slučaj Gudovac» nosi pečat «zastrašivanja» i odlučnosti ustaške vlasti da svim pojavama koje remete njezino ustrojavanje i stabilizaciju pošalje strašnu poruku što čeka one koji ne prihvaćaju «novo stanje», preuzimajući na taj način njemački «model». Takav stav su zauzele novoustrojene vlasti NDH ukazujući da je to mjera odmazde prema Srbima za ubojstvo Hrvata toga kraja. S obzirom da se zločin u Gudovcu dogodio u specifičnim okolnostima bjelovarskih događaja samo 18 dana nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske a sam zločin dogodio u prilično nesređenim i konfuznim uvjetima, u kojima se plan stvarao doslovce na «terenu», to više djeluje kao mjera odmazde ili «izolirani slučaj». Međutim širi kontekst događaja u slijedećim mjesecima na prostorima NDH ukazuje na to da je postojala i očigledna namjera, da je dolaskom na vlast ustaški pokret pokrenuo plan stvaranja «narodno čistih prostora», ali čini se da nije imao precizno razrađen plan o provedbi, te se oslanjao na improvizaciju prema datim prilikama. Njegovi daljni potezi prema srpskom stanovništvu u Hrvatskoj samo su potvrđivali takve namjere. Poslije zločina u Gudovcu slijedili su drugi zločini nad srpskim stanovništvom i osobama židovske nacionalnosti u raznim dijelovima novouspostavljene države (Glina, Veljun, Donji Lapac, istočna Hercegovina). Val terora i represije počeo se širiti i na Hrvate komuniste i one koji nisu prihvaćali novu vlast. Glavni čovjek za provedbu «mjere protiv Srba i Židova» bio je Eugen Kvaternik, ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost Nezavisne Države Hrvatske. Pokazalo se da je za cilj pretvaranja države u monoetničku državu bile dozvoljene sve metode. Iako je prvobitni val represije nad Srbima i ostalima neočekivano zaustavljen sredinom svibnja 1941. između ostalog i zbog njemačkih prigovora, ali i pokazatelja da mnogi Hrvati (i unutar ustaškog pokreta) ne prihvačaju takvu politiku ustaškog vrha, kasnije je Hitlerovom dozvolom represija ipak nastavljena. Usprkos tome zločin u Gudovcu je unio veliko nespokojstvo među stanovnike grada Bjelovara i njegove okolice. Put u zločin koji su inaugurirale vlasti Nezavisne Države Hrvatske je ovakvim postupcima postao otvoren. CONTENTS/SUMMARY «Gudovac Case» 28th April, 1941 The attack of the Axis Forces on the Kingdom of Yugollavia on 6th April, 1941 enabled the creation of the Independent State of Croatia led by Ustasha leader Ante Pavelić. Before the actual declaration of the new state, Croatian soldiers of the 108th regiment of the Kingdom of Yugoslavia Army, led by pro-Ustasha «Peacemaking Committee», disobeyed the ruling power Belgrade. The rebel regiment, helped by «Peasant protection», took over Bjelovar soon and forced the Serbian officers to leave Bjelovar. In retaliation, some Yugoslav Army formations killed Croatian peasants within the town area. In that situation, the constitution of a new ruling power in Bjelovar was passing in the atmosphere of teror and fear towards the disliked elements of the new ruling power, especially communists and Serbs. Using one of the incident sin Gudovac village, where two guards had been killed, the Ustasha ruling power killed around 200 Serbs from Gudovac and surrounding villages as a message to those who were not willing to obey and who did not accept the «new condition». Such actions of the Ustasha ruling power opened doors of terror against its nonsimathizers and opponents. Key words: Gudovac, The Independent State of Croatia, Serbian Orthodox inhabitants, pheasant protection, crime |
| siječanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv