Pokajanje - povratak Allahu, swt

Ko je pokajnik?
Pokajnik je povratnik, onaj koji se svom svojom snagom i svim potencijalom vraca Allahu, swt. Pokajati se znaci reci: «Ja se vracam Tebi, o Gospodaru, nakon dugog odsustva. Vracam ti se nakon dugog lutanja u tami grijeha i divljine.»

Mozda ce u pocetku neki ljudi reci: «A sta to mi radimo? Zivimo ispravnim i stabilnim zivotom.» Medjutim, ja kazem: -Mi upadamo u mnoge grijehe, a da i nismo svjesni opasnosti toga. Cak mogu reci da ima onih, oko nas i medju nama, kji cine velike grijehe. Znam da je ovo opasna optuzba. Ali to je stvarnost i istina. Veliki broj omladine cini neposlusnost svojim roditeljima, a zar neposlusnost roditeljima nije veliki grijeh!? Ne smijemo nikako zaboravljati da je neposlusnost roditeljima cetvrti veliki grijeh po tezini u islamu! Zar suza povrijedjene majke nije povod koji izaziva Allahovu, swt, srdzbu? Ili suza oca koji nije uspio odgojiti svoju celjad, posebno sina koji nije uspjesan na studijama, jer se uhvatio droge? Ili suza majke koja stalno place i brine zbog svoje kceri, koja je negdje sa momkom, bez znanja roditelja, izasla? Zar nije potrdebna tevba (pokajanje) za sve ove grijehe? Zar ovo nisu veliki grijesi? Znas li da srdzba tvojih roditelja moze na Sudnjem danu biti teza od svih ostalih grijeha, od hiljade grijeha koje cinis tokom godine, ili vise?

Dakle, utvrdili smo da smo grjesni i ptrebna nam je tevba, iskreno pokajanje. Mozda nisi od onih koji piju alkohol ili bludnice, ali neoslusnost roditeljima, takodjer, spada u velike grijehe.
Dakle, tebi je potrebna tevba - pokajanje

Koliko ima ljudi koje vidimo da klanjaju tokom mjeseca ramazana, a nakon toga namaz ostavljaju? Koliko je njih koji cak i u ramazanu ne obavljaju svih pet propisanih namaza. Koliko je onih koji sabah - namaz nisu klanjali dvadeset godina. Zar sabah nije od obaveznih, propisanih namaza? Znas li da je ostavljanje namaza jedan od najvecih grijeha koji izazivaju srdzbu Allaha Uzvisenog? Znas li da je: "Namaz stub vjere i ko ga rusi, srusit ce svoju vjeru?" (Taberani) U Dzehennemu imaju vrata koja se nazivaju Sekar. O njima Uzviseni Allah kaze:

"Sta vas je u Sekar dovelo? " Nismo" - reci ce- "bili od onih koji su molitvu obavljali, ni od onih koji su siromahe hranili i u besposlice smo se sa besoslenjacima upustali i Sudnji dan smo poricali, sve dok nam smrt nije dosla" (El-Mudessir, 42-47)

Kaze Uzviseni o ovim vratima (Sekar) da ona ne ostavljaju onoga koga dohvate. KO udje na ova vrata, postaje prasina, raspada se potpuno. A onda biva iznova stvoren, pa se ponovo u potpunosti raspadne i tako vjecno.

"Pored cega god je prosao nista nije postedio, sve je u prah pretvorio" (Ez-Zarijat, 42)

Grozna stvar! A meleki, koji ce stajati na vratima, pitat ce: "Sta vas je uvelo u ovaj Dzehennem?" Kao da ce se zbog zestoke kazne sazaljevati na one unutra. Pa ce im stanovnici toga Dzehennema odgovoriti: "Nismo klanjali namaz".

Ako te je Allah, swt, pocastio i sacuvao velikih grijeha, onda uzmi u obzir svoje male grijehe. Na hiljade malih grijeha cinio svakim danom. Razmisli samo u koliko si harama pogledao u prosloj sedmici. Zene ili djevojke - koliko je samo jedna od njih izrekla rijeci ogovaranja razgovarajuci telefonom? Naravno, ne govorim vam ovo kako bih vam ulio pesimizam, ili da kazem kako smo propali i potpuno izgubljeni. Medjutim da bismo osjetili ljepotu pokajanja, moramo osjetiti ruznoci i odvratnost grijeha. Pa tako prije pokajanja treba da svedemo racune sami sa sobom.

Sta mislis da svake veceri doneses dva papira i da na jednom pises lijepe rijeci, a na drugom ruzne rijeci izgovorene tokom dana? Sta mislis koliko bi bilo na papiru lijepih, a koliko ruznih rijeci? Kakav ce biti ishod tvog dana? Hoces li biti od pokornih ili nepokornih prema Allahu Uzvisenom?

Bez sumnje semo naici na hiljade grijeha. Zbog toga smo u velikoj potrebi za pokajanjem.

Jedan od tabi'ina (iz druge generacije muslimana) Sufjan Es-Sevri, izgovorio je divne rijeci: " Sjeo sam jednog dana da brojim svoje grijehe..." - Pogledajmo koliko se ovaj covjek brinuo za svoju buducnost, a buducnost nisu djeca, zene i imetak, vec Dzennet ili Dzehennem. Kazao je Sufjan: "Sjeo sam jednog dana da brojim svoje grijehe, pa sam izbrojao oko 21.000 grijeha" - a on je od cjenjenih tabi'ina, druge casne generacije - pa je rekao sebi: "Zar ces, o Sufjane, susresti svog Gospodara sa 21.000 grijeha, a o svakom ce te pitati?" Ovo je primjer tabi'ina, koji je zivio sa ashabima Allahovog Poslanika, s.a.v.s. A sta je tek sa nama u ovome vremenu!?

Nasi su grijesi mnogobrojni. Ponekad se medju malim grijesima nadje i veliki grijeh, a da ga mi uopste nismo ni svjesni. Cak ga lahko i ucinimo. Podizes glas na svoju majku. Kazes: "Necu"-svome ocu. Cinis nevolje i nedace.

Dakle, nama je potrebno pokajanje zbog mnogih nasih (ne)djela. Treba da se pokajemo i zbog toga sto zaboravljamo na mnogobrojne blagodati - one su obilate, a mi nasem Gospodaru za njih ne zahvaljujemo. Cak ima onih koji ih i ne vide, niti primjecuju. A zar nije nezahvalnost - zbog beskrajnih blagodati koje nam je Allah dao - od velikih grijeha, za koje je potrebno ciniti tevbu?

Treba da se okajemo za nas gaflet, nemar! Koliko je ljudi koji po dvadeset ili trideset godina zaorave na Allaha, swt? A onaj koji cini grijeh moze da ga ostavi, cak i onaj koji cini neki veliki grijeh moze od njega odustati. Ali onaj koji je nemaran i zaboravlja na Allaha, swt, i Njegove rijeci:
"Dzinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju," (Ez-Zarijat,56)
Treba da zna da - nemar, zaborav na Allaha, swt, veci je od samog grijeha, i potrebno je da se brzo pokaje. Ja ne opravdavam sebe, svi mi imamo grijeha.

Dodjite da vam ispricam sta Allah, swt, kaze o nama. Kako nas doziva.
Kaze Uzviseni:
"O robovi moji koji ste se prema sebi ogrijesili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prasta i On je milostiv. I porvratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego sto vam kazna dodje - poslije vam niko nece u pomoc priskociti." (Ez-Zumer, 53)

Nakon ove nesrece koju smo kod sebe uvidjeli, ovih mnogobrojnih grijeha kojih smose prisjetili, Allah, swt, nam daje izlaz.

Vjerovali ili ne, grijesi koje smo cinili tokom dvadeset ili trideset godina mogu biti oprosteni u jednom trenutku, u jednoj sekundi.

"I povratite se Gospodaru svome!" (Ez-Zumer, 54)

Predajmo se Allahu, swt, i zatrazimo spas od Njega. Ostanimo malo sami s sobom i razmislimo. Povratimo se Allahu, swt. Zapitajmo sami sebe: "Sta hoce, Allah, swt od nas?"

"Allah zeli da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode zele da daleko s Pravog puta skrenete." (En-Nisa', 27)

Jer ako se ne pokajes, tvoj obradun na Sudnjem danu ce biti veoma tezak. A Allah zeli da nam olaksa, jer smo slabasni. Razmislimo o slijedecim ajetima:
"I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji ne ubijaju one koje je Allah zabranio, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludnice. - A ko to radi iskusit ce kaznu, patnja ce mu na onome svijetu udvostrucena biti i vjecno ce u njoj ponizen ostati; ali onima koji se pokaju i dobra djela cine, Allah ce njihova hrdjava djela u dobra promijeniti. A Allah prasta i samilostan je!" (El-Furkan, 68-70)

Vidis kako je kur'anski govor postao zestok kada govori o bludu, prostituciji - da nas Allah, swt, od toga sacuva - a potpuno se mijenja kada govori o tevbi, pokajanju. Znaci, Allah, swt, ne samo da nam oprosti i izbrise grijehe, vec - a to cesto zaboravljamo ili ne vidimo - pretvara nasa losa djela u dobra djela. Ako neko od vas nije klanjao namaz pet ili vise godina, pa se pokaje, samo sto obavi prvi namaz i odluci da vise namaz nece propustati, njemu bivaju, ako Bog da, oprostieni svi ti grijesi koji se odnose na propustene namaze u proteklih pet godina. I ne samo to, vec se ti grijesi iz prethodnih pet godina pretvaraju u dobra djela , stim sto ostaje dug prema Allahu, swt, da naklanja namaze koje je propustio. Ali grijeh, koji je imao zbog ostavljanja namaza, se brise.

Koliko je nas Gospodar prema nama plemenit! Neka si slavljen, Gospodaru nas!

Nas Vjerovjesnik, s.a.v.s, kazuje o pokajanju:
Prica nas Poslanik Muhammed, s.a.v.s., o covjeku koji ce doci na Sudnji dan, pa ce Allah Uzviseni narediti svojim melekima, da mu maknu neke velike grijehe. Bit ce receno tom covjeku: "Citaj knjigu svojih djela, o Moj robe!" Citat ce knjigu i naci mnogo grijaha koji se ne mogu prebrojati. Covjek ce pomisliti da je propao i pocrnit ce mu lice. Tada ce mu Allah, swt, reci: " Citaj svoje grijehe ponovo, o Moj robe! Zar se nisi pokajao?" - Pa ce se sjetiti da se okajao, i reci ce: "Naravno, Gospodaru, pokajao sam se. Pokajao sam se o Gospodaru." Ponovo ce procitati svoje grijehe i vidjet ce da su se grijesi pretvorili u dobra djela. Rob ce se obratiti svome Gospodaru: "Gospodaru, zaista ja imam jos grijeha koje su meleki zaboravili zapisati, a ja ih se dobro sjecam!" - Dok je Poslanik, s.a.v.s., ovo pricao, smijao se toliko da su mu se ocnjaci plemeniti vidjeli.

Razmislimo o rijecima Allahovog Poslanika, s.a.v.s:
"Ljudi, pokajte se Allahu, jer zaista ja Mu se kajem po stotinu puta dnevno!" (Muslim)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., se u danu kajao po stotinu puta, a ti u deset godina nisi ucinio jedno pokajanje?! Allahov Poslanik, s.a.v.s, je sacuvan od grijeha, a ti si grjesni rob.

Od Abdullaha ibn Omera, r.a., se prenosi da je rekao: "Brojali smo - Allahov Poslanik, s.a.v.s., je na jednom sijelu stotinu puta izgovorio: "Gospodaru oprosti mi i primi mi pokajanje, zaista Ti primas pokajanja i milostiv Si!. (Tirmizi i Ebu Davud)

Vjerovjesnik, s.a.v.s, bi razgovarao sa svojim drugovima, ashabima, pa bi zasutio malo, a ashabi i ga culi kako izgovara: "Estagfirullah we etubu ilejhi" - Od Allaha oprost trazim i Njemu se kajem. Zatim bi ponovo sa njima razgovarao, pa bi zasutio kako bi trazio oprost i kajao se ponovo.

Poslusaj rijeci koje se prenose od Ebu Musaa El-Es'arija, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao:
"Allah, dz.s., pruza Svoju ruku nocu da oprosti onome ko je zgrijesio danju. I On pruza Svoju ruku danju da oprosti onome ko je zgrijesio nocu, sve dok Sunce ne izadje sa zapada!" (Muslim)

Pogledajmo pocast kojom Gospodar pocascava Svog roba, trazeci od njega da se pokaje.

I poslusaj riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:
"Nas Gospodar se svake noci, u zadnjoj njenoj trecini, spusta na dunjalucko nebo i pita: "Ko ce Mi se za nestodovom obratiti pa da mu je uslisam? Ko ce od Mene nesto traziti, pa da mu dadnem? Ko ce od Mene zatraziti oprosta, pa da mu oprostim?" (Muslim)

Allah, swt, ti svako jutro - tri sahata prije sabaha - nudi ovakvu priliku.

Razmisli o ovome! Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas obavjestava da se Allah, swt, raduje pokajanju Svoga roba. Zamisli: rob koji toliko godina cini grijehe, pa dodje dan u kome kaze: "Gospodaru moj, ja se Tebi kajem."- Allah se raduje i primi mu pokajanje.

Preuzeto iz knjige "Govor srca", autora Amr Halida.

- 07:31 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.07.2007.

Ovo je Milost od Allaha s.v.t

Zovem se Ahmed. Inzenjer sam elektrotehnike. Poceo sam raditi odmah po zavrsetku studija i brzo sam se peo stepenicama napretka u svojoj karijeri. Radim vec osam godina, a od prije dvije godine sam postao direktor za eksport jedne od velikih firmi koja radi u podrucju moje struke. Moja prica pocinje od prije dvije godine kada sam poceo napredovati u poslu, kada am odlucio da imam svoju licnu kancelariju. Na moj zivot pocinje utjecati finansijsko, jer smo se moja porodica i ja bili navikli na lagodniji nacin zivota. Nakon toga sam imao udes koji preokrece tok moje price.

Ozenjen sam i imam tri kcerke. Kada mi je zena ponovo postala noseca pozelio sam da bude musko. I dobili smo musko dijete, ali nakon rodjenja ustanovljeno je da dijete nije uredu. To je bio jak udarac za nas i one oko nas, i za sve koji su culi ovu vijest, moja zena I ja, kada su nas doktori o tome obavijestili, bili smo ubijedjeni da nas Allah, subhanahu wa´teala, zeli iskusati.

Dok je porodica, i moja i zenina, ovo primila kao da im je neko umro. Ovom djetetu smo dali ime Abdurrahman (rob Milostivog), jer moze biti da je on Allahova, subhanahu wa´teala, milost koju nam je On polsao. Puno smo se vezali za njega. Pet ili sest mjeseci nakon Abdurrahmanovog rodjenja moja zena je ponovo bila noseca. Neocekivano, a prema predvidjenjima medicine, bolest koja je zadesila Abdurrahmana moze jos teze utjecati na dijete poslije njega. Doktorica ginekolog je trazila odmah, nakon sto su se pokazali znaci trudnoce, da se uzme uzorak tecnosti oko embriona, kako bismo saznali da li je pogodjen bolescu ili ne? Ali, mi smo rekli: "NE. Ono sto nam Allah, subhanahu wa´teala, da, bit cemo time zadovoljni."

Pocetkom sestog mjeseca trudnoce embrion jos nije bio upotpunjen, mojoj se zenio desilo tesko krvarenje. Doktori su otkrili da je membrane pukla I da embrion nije potpuno formiran. Uzeo sam pobaceni embrion. Bila je djevojcica pogodjena istom bolescu. Otisao sam i ukopao je, a bio je utorak u srijedu se Abdurrahman puno razbolio. Otisli smo u bolnicu usred noci, i dok smo isli ka bolnici, slusali smo u taksiju, kojim smo putovali, predavanje o strpljenju. Usli smo u bolnicu. Doktori su bili potreseni njegovim izgledom, i samo sto su stigli do sobe sa kiseonikom Abdurrahman je preselio na bolji svijet.

Jedino sto mi je tada bilo u glavi je hadis-kudsijj : « Nakon sto Allah, subhanahu wa´teala, naredi melekima da uzmu dusu nekom djetetu pita meleke : ‘Sta je rekao Moj rob ?’ Kazu : ‘Zahvalio Ti je i povratio se Tebi.’ Odnosno, rekao je : ‘Neka je hvala Allahu, svi smo Alahovi i svi se njemu vracamo.’

Izasao sam i rekao svojoj zeni rijeci iz Kur’ana :" Svi smo Allahovi i svi se Njemu vracamo2 (El-Bekare : 156) I ona je ponovila. Osjetili smo da smo na manjem iskusenju od mnogih ljudi.

Tada sam shvatio da on osto nam se desilo bila je milost od Allaha, subhanahu wa´teala. Kada nam je podario Abdurrahmana podario ga je u vrijeme kada smo bili daleko od Allaha, subhanahu wa´teala, a porodicni zivot nam je bio sav u problemima. Abdurrahmanova prisutnost nam je podarila neku vrstu milosti i ljubavi. Porodica je ponovo okupljena i priblizili smo se Allahu, subhanahu wa´teala.

Znaci, ovo dijete je dostavilo odredjenu poslanicu koju nam je Allah, subhanahu wa´teala, poslao. I kada je ispunilo svoj zadatak, Allah, subhanahu wa´teala, ga je, u vrmenu kada je nas iman bio jak, uzeo.

Tada smo molili Allaha, subhanahu wa´teala, ovom dovom : ‘Allahu nas, nagradi nas za nasu nevolju, i podari nam boljeg od njega ». Zahvaljujuci Allahu, subhanahu wa´teala, koji nam je dao snage da molimo ovom dovom, bili smo svi zajedno, okupljeni na jednom mjestu, i bili smo ubijedjeni da ce nam Allah, subhanahu wa´teala, uslisiti dovu. Nakon dva i po mjeseca od ovog dogadjaja moja zena je ponovo bila noseca.

Tada smo bili u teskom finansijskom stanju. Bio sam nezaposlen i nismo imali nikakvih novcanih prihoda. Nakon cetiri mjeseca, kada se trudnoca sredila, otkrili smo da su blizanci. Allah, subhanahu wa´teala, nas je obradovao Hasanom i Husejnom, i neka Mu je na tome hvala. To je bilo ono cemu se nismo nadali. Nakon sto nam je Allah, subhanahu wa´teala, uzeo bolesno dijete, umjesto njega, daje nam dvoje zdrave djece.

A na dva mjeseca prije njihovog rodjenja dosao mi je ugovor o zaposljenju od firme iz Arapsih zaliva. Ljudi su mi, prije nego sto sam dobio ovaj posao, govorili : ‘Vi se brojcano uvecavate a nemate finansijskih prihoda’. Ali dosao je ovaj posao kako bi se ljudi smirili i kako bi im porucio : ‘Allah, Uzviseni i Slavljeni, ne trazi od nas napor, vec od nas ocekuje da mu zahvalimo, spominjemo Ga i hvalimo.’


"Govor Srca" Amr Halid

- 10:26 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 17.07.2007.

Dan povratka

Njegove rijeci bijahu pravo iznenadjenje: "Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno ocekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru necete povratiti? A zaista tvoje vrijeme istice sutra sa podnevskim ezanom."

Dan se polahko povlacio i bližio se iftar. Aiša je žurno pripremala sofru i u prolazu gledala na sat. Cinilo joj se da vrijeme tako sporo odmice... A onda se iz daljine zacuo glas mujezina, koji se na momente gubio i miješao sa žamorom ljudi, koji su se šetali ulicom. Bila je to šesta noc šewala i ona je prvi put u toj godini sama iftarila. Muž joj je prošlog ljeta preselio na Ahiret, a kceri se poudale. Dok je iftarila slušala je ucenje Kur'ana sa audio-kasete, i razmišljala o ajetima koje je upravo cula. Iako je mnogo puta procitala prijevod Kur'ana, cinilo joj se da ove ajete prvi put cuje. Lagahno se podigla i ugasila kasetu, a u ušima joj je odzvanjalo: "O vjernici, neka vas ne zabave vaši imeci i vaša djeca da ne spominjete Allaha! Oni koji tako rade na velikom su gubitku. Dijelite od onoga što smo vam dali prije nego nekom od vas dodje smrt, pa da onda kaze: "Moj Gospodaru, da mi hoceš (samo) malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da budem od dobrih! - Ali Allah nece nikom odgoditi kad mu dodje posljednji cas, a Allah zna sve što vi radite." (Prijevod znacenja - Munafikun, 9-11.)

Duboko je uzdahnula klimajuci glavom kao da nekom nevidljivom ili sama sebi potvrduje tu cinjenicu. Abdestila se, klanjala akšam, te se naslonila u svoju fotelju da izuci zikr poslije obavljenog namaza. Pogled joj odluta na veliki starinski sat, koji je bucno otkucavao, remeteci mir i tišinu njene sobe. Još je trebalo cekati do jacije, a ona je bila tako umorna. Ostala je da se odmara naslonjena na jastuke, a onda je prenu kucanje na vratima. "La havle ve la kuvete illa billahi - ko bi to mogao biti?" - upita se poluglasno Aiša. Nikome se nije nadala, a i za posjete je bilo kasno. Nevoljko pride vratima i otvori. Mlad covjek oko 30-tak godina, crne kose i poduže crne brade sa osmjehom na usnama stajao je ispred nje. Osjetila je njegov sladunjavi parfem u nosnicama, koji ju je podsjecao na miris behara. On joj nazva selam, a ona bolje napravi mahramu i uzvrati, pitajuci se ko je on i ocekujuci da joj to sam kaže. A njegove rijeci bijahu pravo iznenadjenje: "Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno ocekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru necete povratiti? A zaista tvoje vrijeme istice sutra sa podnevskim ezanom." I dok se ona sva tresla od neobjašnjive hladnoce, shvati da je nepoznati covjek vec otišao i ostavio je samu sa njenim uzburkanim mislima. Lagano zatvori vrata, udje u svoju sobu i umornim pogledom prede po njoj. "O moj Bože, zar je sutra kraj?" - pomisli ona. "Sutra ce doci po mene Melek smrti. O Bože! A toliko planova i toliko nezavršenih stvari! Nisam ni Esmi vratila posudjeni novac, a i Subhija mi još nije halalila što sam je spominjala onim ženama sa pijace. Teško meni, ona cak i nije tu da mi da halal. Znam da sam pogriješila, ali tudji hak je težak, a sad mi valja ici s njim i za njeg odgovarat!" Svašta joj je dolazilo na um i prisjecala se raznih grešaka. Osjecala se kao da ima groznicu. Nije znala šta bi prije, a vrijeme je prolazilo. Krenula je prvo da pospremi kucu da ne ostavi ništa loše iza sebe, a onda je stala i sjetila se da je prece da klanja i uci Kur'an, jer od toga ima više koristi. Krenula je da uzme Kur'an, a onda se sjeti da ce odgovarati i za svoju djecu. Pomisli kako bi im trebala telefonirati i zamoliti ih da dodju da ih opomene na smrt i na odgovornost prema Allahu dž.š. A željela je i da ih još samo jednom vidi i da se oprosti sa njima. Zehra je jedina klanjala i za nju se nije brinula. Ona je sa svojim mužem i hadždž obavila i na pravom je putu. Ali bojala se odgovornosti za druge dvije kcerke. Senija je bila frizerka i nije htjela da primi ništa od vjere, a Nermina... Aiša uzdahnu, a oci joj se orosiše suzama. Nermina je bila manekenka i top-model. Nju je zanimala samo moda i novac, a o vjeri nije ništa htjela ni da cuje. Znala je Aiša da ce biti pitana za svoju djecu i bojala se toga. A vrijeme tece i sve je bliži trenutak kad ce sve morati ostaviti kad, ništa nece moci ispraviti, a onda...? Onda polaganje racuna za sve što je uradila i govorila. "O moj Bože." - uzdisala je Aiša, a suze su joj tekle. Željela je još puno toga da uradi i da se pripremi - a sada - nema više vremena. Kasno je za sve. Suze su joj lile niz njeno, vec naborano lice, a onda je zastala ispred ogledala i obratila se svom odrazu u njemu: "Eto, došlo ti je vrijeme da platiš za sve. Ne možeš se ni sama sebi opravdati da nisi znala, a kako ceš sutra kad staneš pred Stvoritelja svih svjetova? I još kad dodje onaj stari imam i potvrdi kako nam je stalno davao savjete, a mi žene ništa ne slušamo! Lijepo je on nama govorio: "Bojte se svog Gospodara, jer Njemu cete se vratiti i pred njim racun polagati." - a mi mislimo da još nije red na nas! O Bože, o Uzvišeni Gospodaru, ako nam Ti ne oprostiš, mi smo izgubljeni, jer sami smo se prema sebi ogriješili!". A onda se odmaknu, uze novcanik i pode prema vratima, bar sadaku da udijeli, da još koje dobro djelo zaradi. Zastade pored vrata i sjeti se da ni zekat za ovu godinu nije dala, pa se opet vrati, a onda pomisli da je prece tevbu da ucini, pa sve ostalo.

Odjednom se sve zamraci, zacu se huka kao huka vodopada i zacu se glas: "Došlo je tvoje vrijeme!" I dok se glas gubio u toj huci, ona vrisnu: "Nee, nee, ne mogu još!", a pred ocima joj se poceše mijenjati slike. Vidjela je svoje kcerke, novac od zekata, komšinicu kako je optužuje, dug koji nije vratila i sve, sve je bilo tu. Ništa nije izostavljeno! Došlo je vrijeme da položi racun za sva svoja djela. I onda kao da bi uvucena u mracni tunel koji ju je poput vakuma odvodio sve dalje i dalje na put bez povratka...

Aiša otvori oci i shvati da je sve to bio samo san, ali san pun opomene. Njena soba i stari sat kao da su zaista bili svjedoci tog sna, djelovali su mracno i vidjelo se da je i njihovo vrijeme prošlo. A onda se zacu glas ezana za jaciju-namaz. Ona obrisa svoje znojno celo i požuri da se abdesti. U sebi je ucila sure Muavizatejn. Na sedždi je dugo molila svog Gospodara za oprost i za još samo malo vremena kako bi ispravila neke svoje greške. Iako je bila umorna i taj dan provela posteci, još dugo, dugo u noci kroz suze se cuo njen šapat: "Subhaneke inni kuntu mine-zzalimin Allahumagfirli - Ente Er-rahmer-Rahimin." - "Slava je Tvoja, zaista smo se mi prema sebi ogriješili, Allahu moj, oprosti mi, Ti Si od Milostivih Najmilostiviji.".


Izvor: iltizam

- 12:21 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 14.07.2007.

Mudri muslimanski dječak

Prije mnogo godina, za vrijeme Tabi`ina (generacije poslije Ashaba), Bagdad je bio poznat po Islamu. Ustvari, to je bio glavni grad Islamske Imperije, a zbog velikog broja ucenjaka koji su tamo zivjeli, bio je i centar Islamskog znanja. Jednog dana, Vladar Rima je u to vrijeme poslao svog izaslanika u Bagdad sa tri izazova za Muslimane. Kada je glasnik stigao na domak grada, on je obavjestio Halifu da ima tri pitanja i da izaziva Muslimane da odgovore na njih.

Halifa je okupio sve ucenjake u gradu i Rimski izaslanik se zatim se popeo na visoku platformu i rekao: "Dosao sam sa tri pitanja. Ako odgovorite na njih, onda cu vam ostaviti veliku kolicinu imetka kojeg sam donio od kralja Rima". A sto se tice pitanja, ona su: "Sta je bilo tamo prije Allaha? U kojem smjeru je okrenut Allah? Sta Allah radi u ovom momentu?

Veliki izbor ljudi je sutio. U sredini ovih briljantnih ucenjaka i studenata bio je covjek posmatrac sa njegovim sinom. " O moj babo! Ja cu mu odgovoriti i usutiti ga!" Rekao je djecak. Djecak je zatrazio odobrenje od Halife da mu odgovori sto mi je Halifa i odobrio.

Rimljanin se obratio mladom Muslimanu i ponovio njegovo prvo pitanje:
"Sta je bilo tamo prije Allaha?"
Djecak je upitao: "Znas li da brojis?"
"Da" rece covjek.
"Onda broj od 10 pa nadole "Rimljanin je brojao nadole, "10.9.8..." sve dok nije dosao do 1 i prestao da broji.
"A sta dodje prije 1" upita djecak.
"Nema nista prije 1-to je to!" rece covjek.
"Pa dobro, ako je jasno da poslije matematickog jedan nema nista, pa kako da onda ocekujes da ima nesto prije Jedinog koji je Potpuna Istina, Vjecan, Oduvjek i Zauvjek?
Sada je covjek bio iznenadjen sa ovim direktnim odgovorom na koji nije mogao da odgovori bilo sta. Zato je upitao: "Onda mi reci, prema kojem pravcu je Allah okrenut?"
"Donesi svijecu i zapali je", rece djecak, "I reci mi prema kojem pravcu je okrenut plamen..?"
"Ali plamen je samo svjetlo-siri se na sve cetiri strane, Sjeverno, Juzno, Istocno i Zapadno. Ne samo prema jednom pravcu" rece covjek sav zacudjen.

Djecak zaplaka: "Pa ako se ovo fizicko svijetlo-siri na sve cetiri pravca tako da mi ti nemozes reci prema kojem pravcu je okrenuto, pa sta onda ocekujes od Nur-us-Samawati-wal-Ard: Allah-Svijetlo Nebesa i Zemlje? Svijetlo na Svijetlu, Allah je okrenut u svim pravcima u svako vrijeme."

Rimljanin je ostao bez rijeci i zapanjen da ovaj djecak odgovara na njegove izazove na takav nacin da on ne moze da kaze bilo sta protiv dokaza. Zato je ocajno zelio da pokusa i njegovo zadnje pitanje. Ali prije nego sto je to i uradio, djecak rece: "Cekaj! Ti onaj koji pita pitanja a ja sam onaj koji daje odgovore na ove izazove.
Pravedno je da ti sidjes dole gdje ja stojim a da se ja popnem gdje si ti sada, s ciljem da se i odgovor cuje jasno kao i pitanje."
Ovo je izgledalo razumno za Rimljanina, pa je sisao dole sa mjesta gdje je stajao a djecak je zauzeo platformu.
Onda je covjek ponovio zadnje pitanje: "Reci mi, sta Allah radi u ovom trenutku?"
Djecak je ponosno odgovorio: "U ovom trenutku, kada je Allah pronasao na ovoj visokoj platformi lazljivca i onoga koji se ismijava Islamom, On je ucinio da on sidje i spusti ga nisko. A sto se tice onoga koji vjeruje u Allahovu Jednocu, On ga je podigao gore i uspostavio Istinu. "Svaki dan On se zanima s necim" /Ar-Rahman;29/

Rimljanin nije imao sta da kaze osim da ode i vrati se u svoju zemlju, porazen. Molimo Allaha da spusti Njegovu Milost i na nasu Muslimansku djecu danasnjice. Amin

Preveo sa engleskog: Ebu Zerr` El-BanjaLuki

- 12:18 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.07.2007.

Gluhonijemi Mervan-najrjecitiji djecak

Te večeri bio sam zajedno sa svojim sinom Mervanom u kući. Razmišljao sam i kovao plan gdje da idem sa svojim prijateljima. Bilo je to poslije akšam namaza. Odjednom, moj sin Mervan, počeo mi je govoriti svojim pokretima: "Oče! Zašto ti ne klanjaš?" Zatim je podigao svoju ruku prema nebesima govoreći mi da me Allah vidi. Predamnom je počeo da plače. Stavio sam ga pored sebe, međutim, ustao je i pobjegao.

Ovo je priča jednog stanovnika Medine Munevvere. ''Imam trideset i sedam godina. Oženjen sam i imam djecu. Sve što je Uzvišeni Allah zabranio, ja sam činio. Što se tiče namaza nisam ga obavljao u džematu s drugima, osim u nekim posebnim prilikama, a i tada sam to činio kako bih se prikazao i dodvorio drugima. Družio sam se sa lošim društvom. Uglavnom, onaj koji se najviše družio sa mnom i najviše provodio vremena uz mene, bio je šejtan. Pored ostale djece imao sam sina Mervana, sina od sedam godina. Bio je gluhonijem. Međutim, majka vjernica, zadojila ga je mlijekom imana i spoznaje.

Te večeri bio sam zajedno sa svojim sinom Mervanom u kući. Razmišljao sam i kovao plan gdje da idem sa svojim prijateljima. Bilo je to poslije akšam namaza. Odjednom, moj sin Mervan, počeo mi je govoriti svojim pokretima: "Oče! Zašto ti ne klanjaš?" Zatim je podigao svoju ruku prema nebesima govoreći mi da me Allah vidi. Predamnom je počeo da plače. Stavio sam ga pored sebe, međutim, ustao je i pobjegao. Nakon kratkog vremena, otišao je do kupatila i abdestio se. Taj abdest je naučio gledajući svoju majku dok bi se ona pripremala za namaz. Moja supruga, koja je bila hafiza Kur'ana, mnogo me je savjetovala, ali bez koristi. Moj sin Mervan, gluhonijemi Mervan, došao je pred mene i svojim pokretima mi rekao da malo sačekam. Stao je ispred mene i klanjao. Nakon što je obavio namaz, izašao je iz sobe i brzo se vratio s Mushafom u ruci. Stavio je Mushaf pred mene i odjedanput, bez ikakvog prevrtanja stranica, otvorio ga je i stavio prst na jedan ajet. To je bio 45. ajet sure Merjem: "O oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug". (Prijevod značenja) Zatim je prsnuo u plač. I ja nisam više mogao da izdržim. Plakao sam sa svojim sinom Mervanom. Nakon kraćeg vremena ustao je i počeo mi brisati suze. Poljubio me je u glavu, a zatim rekao svojim pokretima: "Oče moj! Klanjaj prije nego li te spuste u zemlju!" Tako mi Svevišnjeg Allaha, samo On Uzvišeni zna koliko sam se tada prepao. Skočio sam i počeo paliti svjetla po kući. Mervan me je pratio iz sobe u sobu. Gledao me je začuđeno i svojim pokretima govorio: "Pusti sada svjetla. Hajdemo u veliki, Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdžid." Rekao sam mu da ćemo ići u mesdžid koji je pored naše kuće, u komšiluku. Odbio je, osim da ide u Poslanikov, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdžid. Otišli smo na jaciju namaz. Bio sam mnogo uplašen, a Mervan nije skidao pogleda s mene. U Poslanikovom, sallallahu 'alejhi ve sellem, mesdžidu bilo je mnogo ljudi. Progurali smo se nekako do Revde. Uspostavljena je jacija. Prvi rekat! Kad!!! Imam je počeo da uči riječi Uzvišenog, kao što stoji u prijevodu značenja: "O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna." (Prijevod značenja En-Nur, 21) Nisam mogao da se suzdržim od plača. Mervan pored mene, vidjevši me da plačem, počeo je plakati. U toku namaza, izvadio je iz moga džepa maramicu i počeo mi brisati suze. Nakon namaza nastavio sam da plačem, a on da briše moje suze. Tako smo proveli cijeli sahat, nakon čega mi je Mervan rekao: "Dobro je oče. Ne boj se!" Vratili smo se kući. Vidjevši nas uplakane, supruga i ostala dječica su počeli plakati. Mervan ih je razveselio svojim pokretima govoreći: "Naš babo je klanjao jaciju namaz u Haremu!" Ispričao sam svojoj supruzi šta mi se desilo i u ime Allaha Svevišnjeg je upitao: "Jesi li mu ti zabilježila mjesto u Mushafu, pa mi ga je otvorio pokazujući onaj ajet?" Tri puta se zaklela Allahom da to nije učinila, a zatim mi je rekla: "Zahvaljuj Allahu na ovoj uputi!" To je bila moja najljepša noć!

Sada, hvala Allahu, ne propuštam namaz u džematu. Napustio sam loše društvo. Osjetio sam slast vjere. Kada bi me vidio to bi primjetio na mome licu. Nastavio sam da u sreći, slozi i razumijevanju živim sa svojom suprugom i dječicom, posebno sinom Mervanom, kojeg sam mnogo zavolio. Kako i ne bih, kada me je Allah uputio na njegovim rukama?!''


Preuzeto sa predavanja „Odabrali smo za vas“ od uvaženog šejha Halida Rašida
Preuzeto iz časopisa El-Asr

- 07:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 10.07.2007.

Poslušala je Allahove zapovjedi, a On ju je zaštitio

Postoji prica o bogatoj ljepotici koja je u vrijeme napada krscana na Aleksandriju ostala u svojoj kuci sa slugama. Usli su joj u kucu sa isukanim macevima i pitali za novac. Ona im je prestravljeno odgovorila da je novac u sefovima u sobi u kojoj je i sama sjedila.Pocela se tresti od straha. Jedan od napadaca joj je rekao:" Neboj se, bit ces moja i uzivat ces u mojoj dobroti i bogatstvu." Shvatila je da mu se svidza, pa ga je ljubazno zamolila da ode u toalet. Mislivsi da se i on njoj svidio, dozvolio joj je da izidza iz sobe, a onda su poceli iznositi sefove sa novcem. Ona se vjesto iskrala iz sobe i sakrila u slamu i tako se spasila zarobljavanja, a njene sluge su se spasile tako sto su se sakrile u potkrovlje. Kada su napadaci otisli, ona rece:" Cuvanje vjere je bolje nego blago i ukrasi u posjedu kavaljera, jer je i siromastvo bolje od zatvora i nasilne promjene vjere."

"Moras prihvatiti neizbjeznu cinjenicu koja kaze da ces u zivotu iskusiti stvari koje neces moci promjeniti, a sa kojima ces se moci suociti pomocu vjere i strpljenja."

- 07:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 07.07.2007.

Gavran sinova Ademovih (VI)

Još uvjiek nismo bili završili sudjenje grješnom gavranu...Sudjenje je bilo odloženo za sutradan... Postavili smo gavranu stražu i razišli se...
Zastao sam na drvetu ponad Kabilove glave i bučno zagraktao:
-Kabile, šta to uradi bratu svome Habilu?
Kabil podiže glavu i upre u me svoje oči...
Njegovo lice se treslo...
Sudjenje optuženom gavranu je trajalo satima...
Lagao je... Nijekao je optužbe koje su ga teretile... I prepirao se... Medjutim, kako je sudjenje odmicalo, omča oko njegovog vrata se sve više stezala... Sve vrijeme tog sudjenja, Kabil je išao noseći na ledjima tijelo svoga brata.
Nije znao šta da uradi sa njegovim lešom...
Strvinari su kružili oko njega...Miris leša je privlačio zvijeri...Kabil se plašio da ostavi brata, jer bi ga mogle rastrgati zvijeri... Stoga ga je i dalje nosio na ledjima besciljno lutajući...
Nije znao šta da s njim čini, kako da postupi...?
Sudjenje gavranu je napokon bilo završeno i potvrdjene su mu sve otužbe koje su ga teretile...
Sudije su mu dosudile smrtnu presudu...
Presuda nad grijesnim gavranom je izvršena...
Ponio sam mrtvog gavrana da ga pokopam na kavom udaljenom mjestu...
Letio sam noseći ga u kljunu kadli osjetih da neka skrivena sila usmjerava moja krila prema Kabilu.
Nisam imao namjeru prolaziti pored njega... Ja Kabila nisam volio...
Medjutim, moja krila su se i protiv moje volje uputila prema njemu...
Nešto uzvišeno, jače od mog uma, usmjerilo je moja krila...
Jedan od časnih meleka mi naredi:
- O, gavrane, Uzvišeni Bog šalje te da pokažeš sinu Ademonom kako će sahraniti tijelo svoga brata...
Odmah se sa svojim teretom spustih ispred Kabila...
Stavih tijelo mrtvog gavrana ispred sebe i počeh kopati zemlju...
Zemlju sam kopao pandžama i kljunom...
Položih gavranova krila uz njegovo tijelo...
Podigoh ga svojim kljunom i spostih u raku...
Kratko zagraktah dvaput, zatim preko njega nagrnuh zemlju...
Potom pogledah sina Ademova...
Moj pogled mu je govorio: ''Ubili smo ga jer je to zaslužio, no, i pored toga, znamo da nejgov leš zaslužuje počast... A ti...?''
Krenuh grakćući mu u lice.
Uzletih u nebo i uputih se ka zapadu...
Leteći već prilično udaljen, začuh Kabilov vrisak...
-Teško meni! Zar i ja ne mogu, kao onaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!
Učinilo mi se da će krik sagorjeti od kajanja...
Nisam znao s kakvog izvora potječe njegovo kajanje.
Je li se kajao stoga što ga je sve ove sate nosio ne znajući kako da ga pokopa...?
Ili se kajao zato što ga je ubio na pravdi Boga...?
Ne znam...
Sve što sam tada želio znati je zdravlje Habilove žene...
Ispuni me spokoj kad saznadoh da je blizu poroda.
Želio sam da u svojoj duši osjetim mir zbog ljudskog roda i da samog sebe uvjerim da on ipak potječe od časnog i bogobojaznog čovjeka...
Jasno mi je da će djeca ubice Kabila preplaviti Zemlju...
Jasno mi je, takodjer, da trvenje izmedju njih i djece plemenitog šehida, neće prestati...
Moguće da će se ponoviti nedaće oca s djecom...
Sve mi je to znano... Ipak, nije mi poznata mudrost koja se krije iza svega toga...
Moj posao nije spoznaja...
Svjedokom sam bio sinu Ademovom i učitelj njegov u jednom trenutku. No, moja zadaća nije spoznaja...
Možda je to čovjek znao...


Kraj

- 19:01 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 06.07.2007.

Gavran sinova Ademovih (V)

U danima u kojima sam bio zaokupljen svijetom gavranova i rješavanjem njihovih pitanja i problema, moje iščekivanje se oteglo.
Imali smo jednog gavrana napasnika u bijegu i tragali smo za njim da bismo mu sudili.
Napokon je došao dan kada je trebalo Bogu prinijeti kurbane.
Došao je Habil sa svojim najdebljim ovnom. Ostavio ga je na brdu, a on sam je klanjao uzvišenom Bogu moleći Ga da primi njegovu žrtvu.
Došao je i Kabil i sa sobom donio još nedozrelo žito zelenih klasova... Kabil je bio pohlepan i škrt do te granice da mi gavranovi nikada nismo uspjeli kušati bar i djelić njegove hrane. Kabil ostavi svoju žrtvu i odstupi...
Dva brata stadoše podalje...
Iz sveg svog srca sam želio, ja kao nepristrasan sudija, da Bog prihvati Habilovu žrtvu.
Iz neba se spustila vatra i pojela Habilovu žrtvu pokazujući time da je primljena... Habil radosno uskliknu u znak zahvalnosti, dok Kabil svojim uzvikom izreče ubistvo...
Sa šakama ispruženim ispred sebe i pogleda uprtog u jednu tačku na horizontu,Kabil je stajao duboko zamišljen... Unatoč njegovoj apsolutnoj šutnji, iz njega izbijaše talas koji se mogao primijetiti golim okom.
Bio je prekrasan Božiji dan... Sunce je zrakom rasprostiralo svoju toplinu.
Brojno drveće borova duž čitavog horizonta, kupalo se na tim sunčevim zrakama, dok su im stabla dobijala boju jentara koju izbacuje more. Sa obližnjih brda dolazili su vjetrovi donoseći sa sobom miris tek olistalog drveća i božanskog cvijeća iz najdubljih kotlina i klisura pokrivenih zelenim baršunastim šumama...
Kabil ponovo zavika:
-Ubit ću te!
Habil nije shvaćao razlog zbog kojeg se njegov brat Kabil ljuti na njega...
Čistota obično ne shvaća motive grijeha i njegovog zla...
Bog je primio od jednog, a nije od drugog.
Rekao je svome bratu da BOg prima od pravovjernih.
Kabil je i dalje mumljao:
-Ubit ću te!
Vraćajući se svojoj kolibi i svome cvijeću, Habil se okrenu i reče mu:
''I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer se bojim Allaha, Gospodara svjetova... Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.''
Habil se udalji sa svojom ženom Iklimom...
Već su neko vrijeme bili u braku...
Kada se na njoj ukazaše znakovi trudnoće, Kabil riješi da ubije brata...
Uhvatili smo odbjeglog gavrana nasilnika i započeli njegovo sudjenje...
Habil se bio ispružio na zemlji nakon napornog dnevnog rada...
Polje sa ljiljanima još nije ni počinulo, a on je već bio utonuo u san.
Sunce se polahko spuštalo prema zapadu...
Sudjenje grješnom gavranu je još uvijek trajalo...
Nebo je bilo poprskano krvlju večernjeg sutona... Kabil se polahko šunjao sve više pritežući vilicu magarca koju je našao u šumi.
Magarac bijaše krepao u obližnjoj šumi. Zvijeri su pojele njegovo meso, a ono što je preostalo oglodali su orlovi, zemlja je popila njegovu krv, dok je njegova ogromna vilica ostala bačena na površini zemlje.
Kabil je nosio sa sobom prvo oružje na Zemlji i krenuo u potragu za bratom.
Nadje ga utonulog u san i krenu prema njemu...
Uznemiri ga nešto, ne znam što, što je vidio na tom plemenitom usnulom licu...
Habil se probudi i otvori oči...
Kabilova ruka se podiže sa koščanom magarećom vilicom i krenu ka Habilovoj glavi...
S Habilovog lica prolipta krv i isprska sva Kabilova prsa.
Grješna ruka ponovo pade na dobrodušno lice...
Nakon petog udarca, Kabilova ruka se sudari sa zemljom...
Habil više nije davao nikakve znakove života... Kabil shvati da je njegov brat mrtav...
Prestade sa svojim žestokim i bjesomučnim udarcima... Sjede snužden pored svoje žrtve...


Nastaviće se inšaAllah

- 06:59 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.07.2007.

Gavran sinova Ademovih (IV)

U dvadesetoj godini Njegovoga života Kabil je digao ruku i snažno zamahnuvši udario njome u lice svoga brata Habila vičući:
-Ovo je moja koliba!
Bratovi prsti su ostavili jasne crvene tragove na Habilovom obrazu... On se iznenadio bezočnošću svoga brata i u njemu se rasplamsa bijes dok mu se oči brzo ovlažiše bolnim suzama...
Nevino se obrati svome bratu:
-Pogledaj u moje ruke...! Sve sam ih izgulio podižući kolibu...
No, Kabil će na to odlučno:
-U kolibi nećeš zanoćiti poslije sljedećeg sunčevog zalaska...Tako je govorio Kabil.
Njegov brat će blago:
-I Habil bi isto tako želio kazati koju riječ...Ja te volim Kabile, pa zašto tako...?
Kabil ništa od toga nije čuo, jer je već otišao odatle...
Nisam uočio da je Habil o tome obavijestio Adema...
Ne znam zbog čega...
Moguće da je osjećao da je očevo srce ispunjeno tugom zbog ponašanja Kabila, te se plašio da time samo ne produbi tu tugu. Moguće da je pomislio da je Kabilova prijetnja izrečena tek onako... I kada je nastupio naredni zalazak sunca, Habil je ugledao svoga brata Kabila koji mu je zauzeo kolibu, iznenadjen kad je vidio kako u stegnutoj pesnici drži oštar kamen...
Prije nego što je Habil i progovorio, kamen je već rasjekao njegovo čelo sa kojeg je potekla krv... Potom ga je kabil uzeo i izbacio iz kolibe... Habil je povio ranu travama i tu zaspao...
Adem se silno iznenadio kada je ugledao sina van njegove kolibe s krvlju koja se bila zgrušala na njegovom čelu...
Povikao je istim onim uobičajenim glasom koji je, ovaj put, u sebi nosio daleko dublju bol.
-Kabile, šta to uradi bratu svom Habilu?
Kabil uopće nije ličio bratu svome Habilu...
Iklima, Kabilova bliznakinja, uopće nije ličila na Lejusu, Habilovu bliznakinju.
Kabil je bio surov za razliku od svog brata Habila.
Lejusa je bila manje lijepa od Iklime.
Trebalo je da se habil oženi Iklimom, a Kabil Lejusom...
Ja lično, više sam cijenio Habila nego njegovog brata i bilo mi je drago što će se on oženiti ljepšom...Habil se ne ljuti kada mu ćopnemo što ostane od njegovog jela...
Ugledao me jednoga dana dok sam stajao pored jaja kokoške koju je gajio, te je ispružio ruku i dao mi jedno jaje... Obradovao sam se ovakvom njegovom postupku koji je pokazao prema stvorenju koje je pripadalo jednom običnom rodu kakav je bio naš.
To je čovjek koji shvaća mudrsot uzajamnog potpomaganja medju živim bićima i zna šta je milost...
To je čovjek koji zna za Boga, voli Ga i boji Ga se.
Želim usredsrediti svoj um i ostaviti svoje svjedočenje na svim ruševinama i razvalinama, ispripovijedati to vjetrovima koji fijuču u najzabitijim mjestima...
Kabil uzviknu:
-Ne, ja sam bolji od njega!
Iza njegovih riječi stajao je šejtan...
Rekao je to Iblis i za Adema... Danas je to sugerirao Ademovim sinu da tako kaže svome bratu...
Kabil ponovo povika pred svojim ocem:
-Neću se oženiti Lejusom...Oženiću se Iklimom! Ona je zajedno sa mnom bila u stomaku..Ja imam prednost da se njome oženim...
Adem je uvjeravao sina da mu njegova bliznakinja ne sljeduje.
Kabil je odbio da i za pedalj promijeni svoj stav...
Zapanjila me njegova tvrdoglavost i nisam znao kako će na to reagovati Adem.
-Neka svaki od vas dvojice Bogu prinese kurbana - reče Adem. ćOnaj kome Bog prihvati kurban, u pravu je.
Adem nie želio sam presuditi medju njima, nego je stvar prepustio Bogu.
Nisam znao kako će Svemogući primiti kurbane.
Takodjer, nisam znao ni šta u osnivi predstavlja kurban...


Nastaviću inšaAllah

- 05:56 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.07.2007.

Gavran sinova Ademovih (III)

Meleci me podjećaju na dane prvog stvaranja…
Na Zemlji je vladao apsolutni mir prije nego sto je čovjek kročio na njeno tlo…
Djevičanski morski talasi koje još nije prosijecala lađa.
Čisti vjetrovi koji još nisu dotakli čelo čovjeka.
Prostrana polja na Zemlji na koju još nije kročila ljudska noga…
Još uvijek je ovaj svijet bio neokaljanim, jer ga nije uprljala nijedna laž…
Sve je odisalo čistom i nepatvorenom istinom…
Planine prekrivene bijelim snijegom blistale su pod prelamanjem sunčevih zraka…
Mora su stenjala, dizala se i spuštala svoje plave pjenušave grudi…
Sa zelenih polja širio se ugodan miris koji je prosto opijao zrak…
Sve je bilo tako lijepo i čarobno.
Unatoč svemu tome, bilo je nešto otužno u toj slici. Nešto je tom prizoru nedostajalo.
Da ' čovjek da zakorači svojom nogom po Zemlji kroz samo središte ove ljepote, ispruži uvis svoje ruke i skrušeno uputi molbu Svevišnjem Bogu…
Tek tada dolazi do izražaja pravi smisao stvaranja ove čiste i nepatvorene ljepote…
Stvari su manje lijepe i čarobne, ali s većim smislom onda kada su poznate, onda kada se griješi i moli…
To je uvijek slučaj sa spoznajom…
Nevinost biva povrijeđenom na početku, zatim se, nakon toga, rađa spoznaja… Božiji meleci su ti koje krasi nevinost… Što se tiče čovjeka, njegova nevinost je oskrnavljena u Džennetu… Šejtan ju je oskrnavio kako bi se ostvarila ranije ustanovljena, uzvišena mudrost: naseljavanje i izgrađivanje Zemlje… Znali smo da čovjek dolazi iz Dženneta…
Na početku su bile suze…
Plač Adema i Havve na Zemlji, predstavljao je veoma dirljiv prizor…
Zvuk tog plača otkrio nam je stepen prijestupa, značenje grijeha i iskrenost pokajanja…
Adem je, ako se tako može kazati, stalno boravio u kajanju…
Kako je samo uzvišeno bilo njegovo dostojanstveno lice?!
Oči Ademove bile su ispunjene očinskom brižnošću koja ruši sve prepreke i koja se ne zadržava samo na jednom djetetu, mimo drugoga… Što se Havve tiče, ona je bila majkom za sve žene na Zemlji…
Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti isgubljeni.
Bila je ovo njihova zajednička dova Svevišnjem…
Havva je ostala noseća prvi put…
Ljudi ne polažu jaja poput nas ptica, nego radjaju…
Havva je u svom prvom porodu rodila sina i kćerku…
Potom je u drugom takodjer nosila sina i kćerku… Sin iz prvog poroda bio je dopušten kćerci iz drugog …
Havva je rodila Kabila i njegovu sestru Iklimu…
Zatim Habila i njegovu sestru Lejusu…
Braća su odrasla skupa…
Habil se smijući spuštao niz brdašce… Lice mu je odisalo čednošću njegovih osam godina… Iza njega jurio je Kabil noseći u ruci granu nekog drveta pokušavajući njome dokačiti svoga brata… Igrali su se po običaju…
Nije mi poznato zašto je jedan od braće bio tako nježan poput djurdjevka, a drugi tako grub poput planinskog trnja…
Kabil je stalno u igri preuzimao ulogu lovca, a Habil ulogu plijena. Kako se igra rasplamsavala, u očima Kabila zaiskrila bi mržnja dok bi se ustremljivao da s onim što mu je u ruci udari brata…
U početku se Habil smijao… Njegov smijeh je odzvanjao izmedju brežuljaka i drveća poput potoka koji odiše čistotom i veselošću, dok bi se Kabil namrgodio i ščepao granu drveta s obje, umjesto s jednom rukom… Tada bi lice Habila umjesto izraza radosti poprimilo izraz bola. Zvon njegovog smijeha bi se završavao nečim što je ličilo na vrisak…
Adem bi tada požurio prema njima i našao Habila u ranama, a Kabila kako ne prestaje sa svojim nasrtajima…
Adem bi zavikao:
-Kabile, šta to uradi bratu svome Habilu?
Kabil bi odgovrio:
-Mi se samo igramo. Habil je sam izabrao da bude gonjen.
Adem bi potom počeo vikati i ružiti Kabila… Onda bi razdvojio braću i brišući krv s rana svoga blagoga sina i dalje korio Kabila… Govorio bi im da su braća iz stomaka jedne majke, da žive na jednoj zemlji i da se, stoga, trebaju medjusobno voljeti, a ne mrziti… Najviše što je izazivalo moje čudjenje bilo je to što je Kabil zatvarao svoja osorna usta i nijednog trenutka nije se pokušavao braniti… S druge strane, Habil je branio brata nastojeći se umiliti ocu ne bi li im obojici oprostio…

Nastaviću inšaAllah

- 07:54 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 03.07.2007.

Gavran sinova Ademovih (II)

Rekoh tada Kabilu, zlokobno grakćući svojim odsječenim glasom:
-Znamo da si čudovište koje ubija…
I mada ti to ne znaš…
I mada si čovjekom kome je dato znanje…
Neznalica koji ne zna da je neznalica…
Neznalica koji ne zna kako da pokopa leš brata.
Još uvijek sam uzbudjen, pa se izvinjavam.
Ponekad o onome što se zbilo razmišljam mirno i nepristrasno, poput suca.
Nasilje je sastavni dio karaktera živih stvorenja…
To je istina…
Ponekad neki od gavranova nasrne na skupinu…
Tada biva predat sudu…
Poznato je za gavranove da imaju sudove koji se drže pravde i pravičnosti.
Ovi sudovi se održavaju onda kada jedan od gavranova prisvoji gnijezdo drugog gavrana… Ili napastuje tudju ženku… Ili, pak, otme jelo malim gavrančićima...
Za svaki od ovih prijestupa sliedi zasebna kazna...
Kada jedan gavran prisvoji sebi tuđe gnijezdo, zadovoljavamo se time da oteto gnijezdo prvo razorimo, potom svojom vikom izgrdimo kradljivca i prisilimo ga da onome kome ga je oteo podigne novo.
Kada je u pitanju napastvovanje ženke drugog gavrana, zajednica gavranova ubija nasilnika svojim kljunovima.
Kada, pak, uzme hranu mladuncima, zajednica počupa napasniku perje, tako da bez njega liči na goluždravu, tek izleglu mladunčad.
Pokatkad se kazni prijekora ili čupanja perja pridoda i kazna progona iz zajednice. Sudovi gavranova se obično zakazuju na nekom prostranom i širokom polju. Tamo oni koji su ranije došli čekaju dolazak gavranova koji kasne.
Čekanje zna trajati danima i noćima sve dok se broj ne popuni...
Tada odvajamo krivca ustranu, postavljamo mu stražu i počinjemo sa suženjem.
Ostali započinju sa grupnim graktanjem i halabukom...
Optuženi odgovara vriskom i zloslutnim graktanjem...
Svjedoci ponavljaju graktanje i mašu bijesni i razjareni svojim krilima.
Pritom optuženi gavran i sam grakće i lupa krilima...
Prijestupnik onda spušta krila, obara glavu i prestaje graktati.
To biva njegovim priznavanjem da je počinio grijeh.
Tada sudija donosi presudu.
Svi gavranovi skaču na prijestupnika i počnu ga trgati i kidati svojim kljunovima sve dok ne umre.
Potom gavranovi zagrakću jednomjernim graktannjem i odlete...
Jedan od njih uzme ubijenog gavrana i ono što je od njega ostalo da bi ga pokopao.
Čak i ako je ubijeni gavran počinitelj grijeha.
Jer smrt ima svoju svetost, stoga tijelu treba odati počast time što će se pokopati...
Tako gavranovi bivaju pravični u oba slučaja: u životu i u smrti...
Pravda je u životu gavranova jača od nagona...
U svijetu ljudi pravda je u osnovi stečena i relativna...
U svijetu gavranova ona je instinktivna i apsolutna.
Mi imamo svoja osnovna načela koja s enikad ne mijenjaju niti modificiraju. Onaj ko od njih odstupi, odstupio je od zahednice i zaslužuje odbacivanje i smrt...
Ove propise i zakone nisu uspostavili gavranovi. Oni su neprikosnoveni i nama ih je naložio Svevišnji, pohranio u našu prirodu i njima obavezao našu podsvijest i naš karakter...
Sami sebi ne propisujemo zakone...
Znamo da se duša povodi za naklonošću i da se svrstava na onu stranu od koje ima korist, pa u svome oku deblo vidi kao slamku, a u oku drugoga slamku kao deblo.
Rod gavranova je sve ovo izbjegao i zakoračio na sigurno tlo time što se pokorio zakonitosima Stvoritelja.
Primjena zakona podrazumijeva lišavanje naklonosti, a koje se to stvaranje lišava naklonosti osim meleka?!

InšaAllah nastavlja se....

- 03:50 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.07.2007.

Gavran sinova Ademovih (I)

Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. "Tesko meni!" -povika on - "zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!" I pokaja se.
(El-Maide, 31)

Sve na Zemlji sijedi osim gavranovog perja.
Ko je vidio to sto smo mi vidjeli i otrpjeli, nece osijediti bilo sta da vidi nakon toga.
Izmedju svih zivih stvorenja, bio sam jedinim svjedokom prvog zlocina pocinjenog na Zemlji... Vido sam prvu ljudsku krv kako nezaustavljivo lije. Znao sam da Svemoguci Bog cuje, vidi i svjedoci.
Dan je bio ispunjen stravom...
Znam da je tome sejtan bio uzrokom...
Kkao cudno ponasanje sejtana i kako zacudjujuce sto ga ljudi tako naivno slijede.Covjek voli Boga, a grijesi prema Njemu, mrzi sejtana, a pokorava mu se. Kakv cudan soj taj koga zovu covjekom i kakve ogromne suprotnosti nosi u sebi! Koliko je samo velika Bozija dobrohotnost i milost prema njemu prema njemu. Stoga sam pomalo bijesan, uz izvinjenje.
Za crne dane koji ih u zivotu snadju, ljudi imaju obicaj kazati:
"Dani su bili crnji od gavranovig perja."
Znam da crna boja gavranovog perja budi tjeskobu kod ljudi, mada se i najcrnje perje na gavranu ne moze uporediti sa crnilom ljudskog srca kada ono pocrni. Znam da se ljudi posmijevaju gavranovom hodu. On poskakuje dok hoda, poput kakve lude sto hoda po zeravici. Ide s noge na nogu i stoga njegovi koraci nisu ravnomjerni.
Uzmimo da je nas hod cudnovat. Nek bude da skakucemo i da se gegamo u hodu...
No, zar to nije normalna i prirodna stvar nakon sto smo vidjeli nepravdu koju je covjek pocinio prema svome bratu covjeku.
Prije stvaranja covjeka, sepurili smo se po Zemlji poput kakvih kraljeva s nasom crnom bojom i nasim poskakivajucim hodom... Onda smo bili svjedokom kako brat ubija brata. Od uzasa koji smo dozivjeli, nas hod je potom postao nemirnim, pa su i nasa djeca naslijedila tu mahanu i to je postalo svrsena stvar.
Ljudi smatraju da je glas gavrana krajnje odvratan... I tek sto neko od naseg roda zagrakce na kakvom drvetu, postaju praznovjerni i proricu nesrecu.
Moguce da nas glas nema onu ljepotu koju ima glas slavuja, ali on nema nikakve veze sa zlom slutnjom... Zla slutnja - to je rijec covjekova, i odnosi se na djela koja cine ljudi.
Katkad, kad se covjek ponasa ruzno, a pritom na grani nekog drveta zagrakce gavran, zaboravlja na svoje ponasanje i na umu mu je samo gavranov glas i predskazuje zlo!!!
To je staro lukavstvo kojem covjek pribjegava, mada nema nijednog drugog stvorenja njemu slicnog koje toliko moze obmanjivati i ciniti nepravdu samome sebi.
Ljudska vrsta optuzuje gavranski rod za kradju i otimacinu, neposlusnost prema roditeljima i obitelji...
Ljudi za nas kazu da krademo "surmu iz oka", da krademo sapun sa krovova kuca... Ruku na srce, mi ne znamo sta je u stvari ta surma, a ni sapun ne koristimo kada se kupamo. Ne treba nam
Nasa tijela i duse nemaju potrebe za njim cak i onda kad su najvise zaprljani.
Izvinjavam se zbog ovako ostrog tona kojim se obracam.
Onaj ko je vidio to sta sam ja vidio, mora izgubiti razbor.
Bijah sucem u svijetu gavranova...
I svjedokom u svijetu ljudi...
Sudac gubi svoju pravicnost i neporocnost onda kada izgubi svoju nepristrasnost i nerve, pa se svrsta uz jednu od strana u sporu .
Sa mnom su se zbile obje stvari. Sucem sam bio gavranova... Pravednim sam bio i vodio racuna da ne izgubim nerve i da ne budem pristrastan . No, kad sam sletio da budem svjedokom u svijetu ljudi, ostao sam bez sudijske krune, izgubio nerve i zagraktao... Zatim me je Bog poslao da sinu Ademovom odrzim lekciju o oprastanju.

Nastavicu inshaAllah

- 18:22 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>