Gavran sinova Ademovih (VI)

Još uvjiek nismo bili završili sudjenje grješnom gavranu...Sudjenje je bilo odloženo za sutradan... Postavili smo gavranu stražu i razišli se...
Zastao sam na drvetu ponad Kabilove glave i bučno zagraktao:
-Kabile, šta to uradi bratu svome Habilu?
Kabil podiže glavu i upre u me svoje oči...
Njegovo lice se treslo...
Sudjenje optuženom gavranu je trajalo satima...
Lagao je... Nijekao je optužbe koje su ga teretile... I prepirao se... Medjutim, kako je sudjenje odmicalo, omča oko njegovog vrata se sve više stezala... Sve vrijeme tog sudjenja, Kabil je išao noseći na ledjima tijelo svoga brata.
Nije znao šta da uradi sa njegovim lešom...
Strvinari su kružili oko njega...Miris leša je privlačio zvijeri...Kabil se plašio da ostavi brata, jer bi ga mogle rastrgati zvijeri... Stoga ga je i dalje nosio na ledjima besciljno lutajući...
Nije znao šta da s njim čini, kako da postupi...?
Sudjenje gavranu je napokon bilo završeno i potvrdjene su mu sve otužbe koje su ga teretile...
Sudije su mu dosudile smrtnu presudu...
Presuda nad grijesnim gavranom je izvršena...
Ponio sam mrtvog gavrana da ga pokopam na kavom udaljenom mjestu...
Letio sam noseći ga u kljunu kadli osjetih da neka skrivena sila usmjerava moja krila prema Kabilu.
Nisam imao namjeru prolaziti pored njega... Ja Kabila nisam volio...
Medjutim, moja krila su se i protiv moje volje uputila prema njemu...
Nešto uzvišeno, jače od mog uma, usmjerilo je moja krila...
Jedan od časnih meleka mi naredi:
- O, gavrane, Uzvišeni Bog šalje te da pokažeš sinu Ademonom kako će sahraniti tijelo svoga brata...
Odmah se sa svojim teretom spustih ispred Kabila...
Stavih tijelo mrtvog gavrana ispred sebe i počeh kopati zemlju...
Zemlju sam kopao pandžama i kljunom...
Položih gavranova krila uz njegovo tijelo...
Podigoh ga svojim kljunom i spostih u raku...
Kratko zagraktah dvaput, zatim preko njega nagrnuh zemlju...
Potom pogledah sina Ademova...
Moj pogled mu je govorio: ''Ubili smo ga jer je to zaslužio, no, i pored toga, znamo da nejgov leš zaslužuje počast... A ti...?''
Krenuh grakćući mu u lice.
Uzletih u nebo i uputih se ka zapadu...
Leteći već prilično udaljen, začuh Kabilov vrisak...
-Teško meni! Zar i ja ne mogu, kao onaj gavran, zakopati mrtvo tijelo brata svoga!
Učinilo mi se da će krik sagorjeti od kajanja...
Nisam znao s kakvog izvora potječe njegovo kajanje.
Je li se kajao stoga što ga je sve ove sate nosio ne znajući kako da ga pokopa...?
Ili se kajao zato što ga je ubio na pravdi Boga...?
Ne znam...
Sve što sam tada želio znati je zdravlje Habilove žene...
Ispuni me spokoj kad saznadoh da je blizu poroda.
Želio sam da u svojoj duši osjetim mir zbog ljudskog roda i da samog sebe uvjerim da on ipak potječe od časnog i bogobojaznog čovjeka...
Jasno mi je da će djeca ubice Kabila preplaviti Zemlju...
Jasno mi je, takodjer, da trvenje izmedju njih i djece plemenitog šehida, neće prestati...
Moguće da će se ponoviti nedaće oca s djecom...
Sve mi je to znano... Ipak, nije mi poznata mudrost koja se krije iza svega toga...
Moj posao nije spoznaja...
Svjedokom sam bio sinu Ademovom i učitelj njegov u jednom trenutku. No, moja zadaća nije spoznaja...
Možda je to čovjek znao...


Kraj

- 19:01 -

Komentari (3) - Isprintaj - #