Gavran sinova Ademovih (III)

Meleci me podjećaju na dane prvog stvaranja…
Na Zemlji je vladao apsolutni mir prije nego sto je čovjek kročio na njeno tlo…
Djevičanski morski talasi koje još nije prosijecala lađa.
Čisti vjetrovi koji još nisu dotakli čelo čovjeka.
Prostrana polja na Zemlji na koju još nije kročila ljudska noga…
Još uvijek je ovaj svijet bio neokaljanim, jer ga nije uprljala nijedna laž…
Sve je odisalo čistom i nepatvorenom istinom…
Planine prekrivene bijelim snijegom blistale su pod prelamanjem sunčevih zraka…
Mora su stenjala, dizala se i spuštala svoje plave pjenušave grudi…
Sa zelenih polja širio se ugodan miris koji je prosto opijao zrak…
Sve je bilo tako lijepo i čarobno.
Unatoč svemu tome, bilo je nešto otužno u toj slici. Nešto je tom prizoru nedostajalo.
Da ' čovjek da zakorači svojom nogom po Zemlji kroz samo središte ove ljepote, ispruži uvis svoje ruke i skrušeno uputi molbu Svevišnjem Bogu…
Tek tada dolazi do izražaja pravi smisao stvaranja ove čiste i nepatvorene ljepote…
Stvari su manje lijepe i čarobne, ali s većim smislom onda kada su poznate, onda kada se griješi i moli…
To je uvijek slučaj sa spoznajom…
Nevinost biva povrijeđenom na početku, zatim se, nakon toga, rađa spoznaja… Božiji meleci su ti koje krasi nevinost… Što se tiče čovjeka, njegova nevinost je oskrnavljena u Džennetu… Šejtan ju je oskrnavio kako bi se ostvarila ranije ustanovljena, uzvišena mudrost: naseljavanje i izgrađivanje Zemlje… Znali smo da čovjek dolazi iz Dženneta…
Na početku su bile suze…
Plač Adema i Havve na Zemlji, predstavljao je veoma dirljiv prizor…
Zvuk tog plača otkrio nam je stepen prijestupa, značenje grijeha i iskrenost pokajanja…
Adem je, ako se tako može kazati, stalno boravio u kajanju…
Kako je samo uzvišeno bilo njegovo dostojanstveno lice?!
Oči Ademove bile su ispunjene očinskom brižnošću koja ruši sve prepreke i koja se ne zadržava samo na jednom djetetu, mimo drugoga… Što se Havve tiče, ona je bila majkom za sve žene na Zemlji…
Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti isgubljeni.
Bila je ovo njihova zajednička dova Svevišnjem…
Havva je ostala noseća prvi put…
Ljudi ne polažu jaja poput nas ptica, nego radjaju…
Havva je u svom prvom porodu rodila sina i kćerku…
Potom je u drugom takodjer nosila sina i kćerku… Sin iz prvog poroda bio je dopušten kćerci iz drugog …
Havva je rodila Kabila i njegovu sestru Iklimu…
Zatim Habila i njegovu sestru Lejusu…
Braća su odrasla skupa…
Habil se smijući spuštao niz brdašce… Lice mu je odisalo čednošću njegovih osam godina… Iza njega jurio je Kabil noseći u ruci granu nekog drveta pokušavajući njome dokačiti svoga brata… Igrali su se po običaju…
Nije mi poznato zašto je jedan od braće bio tako nježan poput djurdjevka, a drugi tako grub poput planinskog trnja…
Kabil je stalno u igri preuzimao ulogu lovca, a Habil ulogu plijena. Kako se igra rasplamsavala, u očima Kabila zaiskrila bi mržnja dok bi se ustremljivao da s onim što mu je u ruci udari brata…
U početku se Habil smijao… Njegov smijeh je odzvanjao izmedju brežuljaka i drveća poput potoka koji odiše čistotom i veselošću, dok bi se Kabil namrgodio i ščepao granu drveta s obje, umjesto s jednom rukom… Tada bi lice Habila umjesto izraza radosti poprimilo izraz bola. Zvon njegovog smijeha bi se završavao nečim što je ličilo na vrisak…
Adem bi tada požurio prema njima i našao Habila u ranama, a Kabila kako ne prestaje sa svojim nasrtajima…
Adem bi zavikao:
-Kabile, šta to uradi bratu svome Habilu?
Kabil bi odgovrio:
-Mi se samo igramo. Habil je sam izabrao da bude gonjen.
Adem bi potom počeo vikati i ružiti Kabila… Onda bi razdvojio braću i brišući krv s rana svoga blagoga sina i dalje korio Kabila… Govorio bi im da su braća iz stomaka jedne majke, da žive na jednoj zemlji i da se, stoga, trebaju medjusobno voljeti, a ne mrziti… Najviše što je izazivalo moje čudjenje bilo je to što je Kabil zatvarao svoja osorna usta i nijednog trenutka nije se pokušavao braniti… S druge strane, Habil je branio brata nastojeći se umiliti ocu ne bi li im obojici oprostio…

Nastaviću inšaAllah

- 07:54 -

Komentari (2) - Isprintaj - #