ossimpleljubica

16.11.2010., utorak

OVOG PUTA NEMA NASLOVA

Ako si odredio, Gospodine moj, da ja mogu ponijeti još tereta na svom križu, a Ti dometni ono što misliš da trebam nositi. Ja ne znam koliko mogu. Uvijek mislim da sam na kraju snage, a onda Ti dodaš poneki novi teret a ja sam još tu. Ne pitam Te : dokle tako ? Valjda Ti znaš. Molim Te jedino da mi pomogneš ustati ako padnem koji put. To će biti zato što će mi se zamagliti pogled. Vjerojatno ću plakati zbog svoje nemoći da shvatim...ili točnije, bit će zato što će mi te suze zamutiti sliku Tebe kako me čekaš na kraju puta.
I javi mi se ponekad. Ako Te ne vidim da Te čujem, pa ću slijediti Tvoj glas. Jer, bojim se, izgubit ću se zbog nečeg prizemnog, ljudskog, kao što je bol, tuga, nemoć,,, Ne dopusti to, jer umrijet ću ako Tebe ne budem mogla naći u ovoj svojoj magli...ne daj me, Gospodine. Ne daj me, molim Te. Sve ono što mi je bilo važno po mojim ljudskim mjerilima, što sam smatrala Tvojom namjerom za mene, nestaje polako, sve je manje je iz dana u dan, mrvi se u prah...kao da me više ne trebaš ovdje, a k sebi me još ne zoveš. Ne daj da zalutam u svojoj zbunjenosti. Samo me drži na oku. To Te molim , Gospodine...

04.11.2010., četvrtak

CRNI BISER

Image and video hosting by TinyPic

Prije nekoliko tjedana napunio je dvije putne torbe, jedan mali ruksak i odlutao u svoje alkoholne, dimne izmaglice. Samouvjereno je rekao kako će to biti sloboda za kojom neprestano žudi. Fantastično će se snaći, disati punim plućima, voljeti nas izdaleka i ponekad nam se javiti...
Da ponovo živim i da znam sve što znam sada (otrcano...) ništa ne bih napravila drukčije.
Poslije ove zadnje rečenice ništa više ne bih trebala pisati, jer se zna kako je sve teklo...
Ali želim reći kako nizašto na svijetu ne bih propustila one trenutke u kojima sam spoznavala najmekši baršun tih dječjih, tamnih očiju, nadajući se uvijek iznova da ću negdje na njihovom dnu pronaći slamku spasa, nadu, bilo kakvo svjetlo koje bi nagovijestilo da će se dogoditi nešto lijepo čemu će se i on radovati, u što će vjerovati...ali on ni u čemu oko sebe nije vidio ono nešto što bi zadržalo njegov pogled, što bi slijedio i zbog čega ne bi nastojao činiti stvari zbog kojih mu "bude drukčije".

A onda je prije dva tri - dana javio da bi se vratio, da mu je žao što mi je iščupao srce, da je shvatio kako ....
I vratio se sa dvije putne torbe, jednim malim ruksakom i još više tuge nego što je htio odbaciti na putu za slobodu. Vratio se s dubokim osjećajem poraza kojeg ne bi izrekao na glas nikada, ali kojeg ja prepoznajem u tamnim ponorima tih dragih očiju bez dna...

P.S.

Noću se mjesečina igra svojim srebrnim nebeskim stadom, a topli vjetar razbija iluziju stablima ostavljajući ih gole u zagasitim pejsažima.
Studeni.



01.11.2010., ponedjeljak

... I ODVEDI U RAJ SVE DUŠE ...

Image and video hosting by TinyPic

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.