ossimpleljubica
25.01.2010., ponedjeljak
SUĆUT
20.01.2010., srijeda
PTIČICE
U onim hladnim danima prije Božića počela sam hraniti promrzle vrapce što se skupljaju u živici ispred moje kuće. Stoje na vršcima ogoljelih grančica i drhture. Svakoga dana im izmrvim kruh od jučer i dodam još zrnja kupljenog u pet-shopu, namijenjenog baš vanjskim ptičicama. Najprije su dugo oklijevale, ne znajući je li to neka zamka ili doista mogu bez straha doći zobati. Očito, nisu to one ptičice od prošle zime, jer da jesu, sjetile bi se kako je to bilo lani. Prvoga dana im je trebalo nekoliko sati : Najprije su ignorirale hranu, pa zatim zbunjeno skakutale po živici vrebajući pomno svaki pokret koji nije potjecao iz njihovoga jata. Onda su stidljivo, gotovo rezervirano, tu i tamo cvrkutnule. Zatim su počele malo otvorenije komunicirati, da bi se to najzad pretvorilo u pravu raspravu. Napokon je nekoliko najhrabrijih doletjelo do hrane. Malo su ljucnule, pa - bris na obližnju lipu. Onda ih je došlo više, pa još više...glad je pobijedila strah i ptičji restoran je službeno otvoren. Prošle su one žestoke hladnoće, ali to ne smeta mojoj klijenteli da svakoga dana dođe na užinu. Sada ih je puno veći broj. Kaže moj Suputnik da dolaze ptičice iz cijeloga Juga II. Valjda se nekom usmenom predajom (kako bi se to moglo reći za ptice? od kljuna do kljuna?) pročulo gdje uvijek ima mrvica i žita. A ako zbog nečega zakasnim, da vam je samo čuti kakav se žamor stvori. Prava cvrkutava pobuna! Sve je počelo prve zime kada smo doselili u kuću., a ponavlja se , evo, do sada. Ako bude Božja volja, nastavit će se i u idućim zimama. A znate kako one vraćaju ljubav? Kada dođe proljeće, ožive bubice i crvići, više ih ne zanimaju moje mrvice. Ali svako jutro, čim grane sunce, one počnu cvrkutati, slete iz krošnje gdje spavaju na moju živicu i u zboru mi požele dobro jutro. Isto tako i navečer prije spavanja. Nikada ne odlete u krošnju bez pozdrava. A neke spavaju na granama glicinije što se savija oko mog prozora. Koje je to povjerenje! Znaju da ih nitko iz kuće ne ugrožava. Razmišljajući o tom našem odnosu shvaćam zapravo kako bi svi odnosi morali biti tako prirodni i nenametljivi. Kada ljudi jedni drugima pomažu, teško je odrediti razloge zbog kojih to rade, kao i granicu zahvalnosti. Oni koji daruju uvijek imaju osjećaj da su možda mogli i više i bolje, a oni koji primaju ne znaju kako bi zahvalili i vratili. Zato posve razumijem sv. Franju. On je shvatio kakvi bismo mi trebali biti. Original Video - More videos at TinyPic target=_blank>Cvrkutanje |
19.01.2010., utorak
SJEĆANJE
Na današnji dan prije dvije godine otišao je moj otac. Rekao je to jutro da je malo umoran, pa neće u svoju uobičajenu jutarnju šetnju...Rekao je i da ga ništa ne boli, ali da je iz trena u tren sve slabiji...Rekao je da mu disanje predstavlja zamor...i samo je sklopio oči...i otputovao. Ostali smo sami, on i ja, kad je prije trideset i osam godina umrla moja mama. Ne zna se kome je više nedostajala, kćerki jedinici ili suprugu koji je s njom proveo mladost, strepio za nju i ispunjavao joj svaku bolesničku želju ne bi li odgodio neminovno. Bespomoćno smo gledali kako kopni, a kad je otišla spojila nas je svojom ljubavlju koju nije ponijela sa sobom (jer ljubav uvijek ostaje ovdje gdje ju uglavnom ne prepoznajemo ili ju prepoznamo prekasno) i tako iza sebe ostavila "moćnu gomilicu" koju smo činili nas dvoje. Odjednom smo se razumjeli i bez riječi. Znala sam da moj tata želi za mene skinuti zvijezde s neba i dati mi ih tiho, nenametljivo, kao da se svaka njegova žrtva sama po sebi razumije i njega silno usrećuje. Za uzvrat je tražio samo da ja budem sretna. Tolika toplina je izvirala iz njegovog srca za mene...Pa onda za moju obitelj... Na dan kada je umro, pod našim prozorima su procvale prve visibabe. Tako i lani. I, evo, danas. Prvo skromno, sitno bijelo nježno, a opet - žilavo cvijeće. Početak novoga života, njegov vjesnik... Hvala Ti, dragi Bože, što sam imala takvog oca. Molim Te da ga uvijek imaš negdje posve blizu sebe. Jesu li se njih dvoje sreli u vječnosti? Ako jesu, hvala Ti i na tome. Zlatni dukati : Rastanak |
18.01.2010., ponedjeljak
Avantura jednog lista
Osječani! Essekeri! Svitu moj iz Osika! Okupan ljubavlju, ovo je naš grad : |
09.01.2010., subota
DRAGI MOJ GRAD...
Kako volim moj Osijek! Nadljubavno! Cijelo ga moje srce nježno grli... Bože moj, donosim ga pred Tebe u molitvi : neka ga uvijek prati Tvoj blagoslov i nikada ga nemoj ostaviti! PHANTOM FEAT REKTOR |