ossimpleljubica
01.05.2009., petak
DOBRI OTAC
  "Kad se Josip probudi, učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji : dovede kući ženu svoju. I ona, a da se nije s njom sastao, rodi sina, komu on nadjenu ime Isus."I tako, Josip bi nagrađen Najvećim od svih na zemlji. Shvaćajući kolika milost ga je pohodila, do svoje smrti je bio ono što mu je nalagala svijest o tome : otac koji je ljubio Dijete odgajajući Ga po Božjem zakonu kojeg zaboravimo odmah nakon što malo, nježno , toplo tijelo privijemo uza se i kažemo : "Najmilije moje dijete..." Gdje je granica između ljubavi i sebičnosti, želje za dominacijom nad drugim ljudskim bićem? Dokle seže očinska briga koja će usaditi u djecu ono što će ih činiti ljudima, a gdje počinje tlaka? Kad bismo to znali čovječanstvo bi postalo savršeno. Ali nije. Josip je shvatio da je svako dijete Božji dar. Njegovo znanje o tome da je Isus doista Božji Sin nije mu olakšala roditeljski posao. Naprotiv. Dobio je najvrjedniji dragulj na čuvanje , znajući od početka da ga je Dijete nadmašilo u svemu istoga časa kad je začeto. Ali to ga nije spriječilo da bude čovjek - otac do posljednjeg daha. Dao mu je najbolje od sebe. A Isus je otišao svojim putem. Koliko smo mi svjesni toga da su nam djeca "posuđena" i da nemamo nikakvu vlast nad njima, da ljubav koju osjećamo za njih može postati tamnica iz koje možda nikada neće izaći jer neće moći slijediti naše ideje o tome kakav njihov život treba biti? Možemo li pobijediti strah i pustiti ih da odu svojim putem? |
