ossimpleljubica

05.03.2009., četvrtak

K R I Ž

...Onaj dio mene koji s razumom nema veze privio bi Jedinca onako kako sam ga privila u prvom našem susretu. Mislila sam tada da se taj zagrljaj nikada neće raskinuti.Mislim i sada. Inače ne bih preživjela...
Ponovo je vrijeme gledanja u sebe. U danima sjećanja na nepravdu i muku, na neizmjernu ljubav Božju, pokušavam skupiti u sebi ono što bi moglo biti vrijedno vlastitog razmatranja.
I pitam se, kako voljeti a da ga ljubav ne gurne još dublje u mrak ? Od svega je najgori strah koji mi ne da odlučiti. Kažu da treba srce umotati u razum i spremiti ga na neko vrijeme. Kažu da će se tako ljubav oploditi , da će otvoriti Jedincu oči, jer sada hoda slijep, siguran da će ga netko dočekati dolje, kad padne, kao i uvijek. Kažu da mora prestati računati na "umjetno disanje" svaki put kad prestane "disati".
I sve što kažu je istina. Trenutno u tim dragim očima ( u kojima se nastanio najtamniji i najmekši baršun) vidim strah. Tu sam - a nisam. To nije nikada bilo, a sada jest i trajat će dok bude trebalo.
Kažu i da tako najplodonosnije pomažem nositi njegov križ i da imamo šanse donijeti ga do cilja. Zajedno.
Pomozi nam , Isuse. Eto, umjesto da mi priteknemo Tebi, molim Te, priteci Ti nama. Vrati mu radost otvorenog pogleda, mladosti, slobode.
Vrati mi ga, molim Te.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se