ossimpleljubica

26.10.2008., nedjelja

ZAKON

Ja sam jedinica. Dugo i željno očekivano dijete koje se dogodilo kao Božji dar nakon dosta godina braka mojih roditelja. Uvijek smo dobro stajali, pa sam osim neizmjerne ljubavi imala i zvijezdu s neba ako sam poželjela. Dijeliti nisam morala ništa ni s kim. U sigurnosti svoje obitelji imala sam sretno djetinjstvo. Onda je umrla mama. Ostali smo moj otac i ja. On je ostao do smrti vezan uz uspomenu na svoju najveću ljubav a svu toplinu koju je imao u sebi prenosio je na mene. Tako je lijepo i ispunjeno tekla i moja mladost. Naučila sam, dakle , da je obitelj mjesto primanja i davanja. Ono mjesto gdje se sve može proživjeti bez opasnosti od izdaje. Mjesto gdje se voli bez zadrške, gdje imaš one na koje uvijek možeš računati. Gdje se raduje i plače, gdje se kaže "Ne znam kako ću dalje" i "Zajedno ćemo", "Možeš li zamisliti kako sam sretna" i "Tako se radujem zbog tebe".

Mislila sam da ću sve to jednoga dana znati prenijeti i drugima. Jednoga dana kad postanem nečija mama.

Ali zadatak mi je puno teži nego što se čini. Puno je teže dati od sebe nego primiti. Ne zbog sebičnosti, nego što nemaš kome dati- nitko neće primiti. Jer je došlo vrijeme kad je primanje "out". Došlo je vrijeme kada ljudi stvaraju privid sreće glumeći slobodu i samosvijest, a bez stvarnog temelja. Površno gledajući sve je u redu. Ali kad malko zagrebeš ispod površine uglavnom vidiš strah od usamljenosti, napuštenosti, izigranosti. Ljudi žive na oprezu jedni od drugih. Sve se rješava obračunima tipa "ne ostati dužan". Kao da svatko u sebi nosi vagu, posebno baždarenu, koja će precizno procijeniti koliko si dobio izdaja i udaraca da bi ih mogao vratiti. I to ne bilo kada, nego kad je "dužnik" na koljenima. "Zapamtit će on mene. Vratit ću mu kad - tad..."
U takvom okruženju rastu naša djeca.
Zar je onda čudno kad oni misle :"Ma bit ću ja pametniji od tebe kojeg je taj papak izlevatio. Što se tu ima čekati? Ne dat' mu da zaboravi...treba odmah..."
I tako su oni -"pametniji"!
Krv teče ulicama, dječja krv, jer u svijetu odraslih, koji čeka da uskoro kroče u njega, teče krv onih prije njih koji su donijeli neki novi zakon, po kojem nitko tko je pametan ne smije ostati dužan za zlo koje mu je napravljeno. Jer ga nitko neće ozbiljno shvatiti, odmah je u podređenom položaju. Mislit će :"Ma s njim ćeš lako..."

I tako, ja danas ne znam odgojiti svoju djecu. Mene nije nitko naučio da treba svoju vrijednost mjeriti brojem uzvraćenih udaraca. Mene su moji roditelji samo voljeli, pa sam mislila da je dobro da i ja volim svoju djecu. Mislila sam da život vrijedi onoliko koliko ljubavi u njemu ima. Koliko možeš biti odan prijatelju, obitelji. Koliko možeš razumjeti nesretnoga.
Koliko možeš d a t i. Ali ne udaraca, nego ljubavi.
Sada sam s tim smiješna. Čujem svaki dan kako sve počinje u obitelji. Roditelji su zakazali jer se nisu dovoljno bavili djecom. Pitam se, govore li ti "stručnjaci" zato što stvarno tako misle ili su i sami bespomoćni, pristigli iz sasvim drugog sustava vrijednosti, kao i ja. Polaze od sebe i ne shvaćaju što se događa.
Događa se izokrenut svijet u kojem je ljubav sramota, a oprost i pomirenje slabost.
A ja i dalje ne želim živjeti po principima ravnoteže zla. Ne podnosim hladnoću!





20.10.2008., ponedjeljak

DALEKI ZAVIČAJ

To je neobično i neponovljivo mjesto. Živi samo u meni. U zvukovima rijeke i krošanja, mirisima drvoreda i ulica, boji neba i toplini pečenih kestena u jesen. Šume krila razdraganih grlica iz malih vrtova iza kuća:

Sinoć je netko
pokušao zaklati nebo na zapadu.
Umjesto krika
uzletjele su grlice među oblake.
A oblaci krvavi
umočeni u rastaljeno zlato sunčevog lica.
Ja šaljem misli
na obale zelene rijeke
zaručene s gradom.
Tamo leže vrbe.
I bio je most
poput obrva nad zelenim očima.
I jednako je s večeri
umiralo sunce,
a krv njegova kapala je u krošnje
i razlijevala se vodom.
Hoćeš li me ikada više,
o Bože,
dovesti izvoru moje čežnje?

11.10.2008., subota

DAN ZAHVALNOSTI

Jesen je doista prebogata. Nije čudo što baš u ovo doba godine ljudi primaju još jedno nadahnuće, a to je zahvalnost. A imamo na čemu biti zahvalni.
Hvala za kruh svagdašnji,
za toplinu sunca
za svježinu kiše i vjetra,
za zdravlje,
za sposobnost da shvatimo zašto smo tu i što nam je zadaća,
za prijatelje na čiju iskrenost možemo uvijek računati,
za neprijatelje koji će nas uvijek podsjećati da je ljubav naš put, a osveta Božja,
za one važne trenutke u danu kad možemo učiniti nešto dobro,
za obitelj,
za milost koju nam je Gospodin podario jer nas je ucrtao u svoj dlan,
za križ koji usporava našu oholost i utire nam put u uvijek i svagda.
Hvala Ti Gospodine na prigodi da Ti budemo svakim danom sve bliži, ruku pod ruku s bratom.

05.10.2008., nedjelja

JESEN

Koliko bogatstva u jednom umirućem listu! Zelena prelazi u žutu. Pa se razlije u oker. Smeđa zagrli hrđave linije koje uplovljavaju u crvenu! Uvijek se iznova divim fenomenu miranja bilja. Najljepše je upravo kad je na odlasku.
Kad se voziš od Đakova prema Osijeku, pa dođeš na tomašanačko brdo, otvori ti se široki vidik kao prebogati patchwork od šumaraka koji su počeli rudjeti, livada tamno zelenih, uzorane zemlje antracit sive, neobranih kukuruzišta žućkasto-smeđih,tu i tamo koji neubrani suncokret, a kroz sve to prolazi cesta, kuće s cvjetnjacima, drvoredi ..., klupčice na kojima su još do neki dan sjedile bake sa svojim heklerajima u rukama, izmjenjujući mustre i nabrajajući tko je sve ove godine umro, a čini se k'o jučer kad su zajedno mladovali... I njihova je jesen stigla.
A ujutro, iznad svega izmaglica. Kapi na vlatima trave zrcale za vedrih jutara srebro oblaka i modrog svoda. Paučina u grmlju sliči na dijamantne niske : kapi rose, sve jednake, složile se jedna kraj druge u pravilnom nizu.
I tako od pamtivjeka. Zapisano je kada se što ima roditi, kako treba živjeti, kada umrijeti. Gotovo sve možeš predvidjeti osim čovjeka. Čudno biće, taj čovjek. Dao mu je Gospodin razum i slobodu, a on živi uglavnom kao rob. Uhvaćen u vlastitu mrežu lažnih vrijednosti slijedi svoje iluzije, troši vrijeme na zablude i pušta život da mu iscuri kroz prste. Ali, valjda je i to zapisano.
" Stalna samo mijena jest..."

02.10.2008., četvrtak

ANĐEO

Jesen se šali s nama. Jutro toplo, vedro. Uvijek sam voljela taj lagani i smireni oproštaj prirode, sklanjanje od nadolazećih hladnoća. Bujno, bogato i raskošno pejsaži odlaze na počinak i vratit će se tek u proljeće.
Ali, čovjek nije sazdan tako da bi po nekakvom genetski ugrađenom sjećanju živio po pravilima, mirno i predvidljivo. To ga razlikuje od svih ostalih Božjih bića. I sve je to dobro i lijepo dok može držati svoju, od Boga danu slobodu, pod kontrolom, koliko - toliko. Kad tu kontrolu izgubi, sve ono što inače zovemo nestašlucima, traženjima sebe, mladenačkim eksperimentima, postaje ubilačko sredstvo u vlastitim rukama, a da zabludjeli toga nije ni svjestan...
Sjećam se djetinjstva svoje djece. Jedinac mi je kao četverogodišnjak svako jutro prepričavao razgovore sa svojim Anđelom čuvarom. Ti bi razgovori završavali kad bi mu Anđeo rekao neka spava. Jedinac se svaki put čudio kako Anđeo zna da mu se baš tada prispavalo!
A onda su Jedincu dani postali duži od noći, nemiri češći od djetinjih radosti. Prestale su jutarnje priče o Anđelu. Mislio je da će sam najbolje urediti svoje vrijeme, da su neke nove, tek otkrivene zabave prave, "cool"...Pa je , valjda, "otpustio" svoga Anđela. Bježi mu, eto, još uvijek.
Ima dana kad mi se uučini da bi htio svog Anđela natrag, ali mu ono nešto ljudsko, tvrdoglavost, besmislena ustrajnost da "tjera svoje", ne da da glasno zove upomoć! I vjerojatno je iskrivio sliku o tome zašto se osjeća tako jadno i usamljeno. Zaboravio je da je upravo on u nekom času potjerao svog Anđela.
A ja vjerujem da ga Anđeo nikada nije napustio, već da čeka najbolji trenutak da mu mahne krilom i povede ga nekim ljepšim putem, odagna mu noćne more, ušuška ga kao nekad.
Anđele, mislim da je danas dan kad bi trebao čuti bolje nego inače kad te netko zove. Evo, ja te zovem u ime Jedinca, jer je on slab i zaveden. Nađi mu se, podigni ga i čuvaj. To je isto ono dijete koje si uspavljivao prije nekoliko godina, samo su mu snovi poružnjeli, pa je krenuo u jutro pogrešnim putem. Molim Isusa i Majku neprekidno da mu pomognu da se vrati u pravi život.
A ti ga , Anđele, čuvaj, molim te.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.