ossimpleljubica

21.09.2008., nedjelja

MAJČINO UTOČIŠTE

Dunav je jutros mirno tekao, kao da je svjestan svoje silne snage. Ipak, uz svetište Gospe od utočišta, kao da je sve mirnije, staloženije, pa i ta silna voda koja stoljećima i spaja i razdvaja i hrani i potapa i odnosi i spašava... Svi sokovi što pune livade i šumarke u okruženju divne Gospe, kao da su istovremeno i bogatiji i tiši.
Jutros sam Joj u srcu nosila moga Jedinca, moje najdraže, tužno biće koje čitav svoj kratki život uporno ide protiv sebe. Molila sam Ju da mu bude utočište, da mu prostre put do sebe jer ga on sigurno neće sam tražiti. I koliko sam god Bogu zahvalna što je ljudima dao slobodu da biraju, toliko sam bespomoćna u slučaju mog djeteta koje tu slobodu zlorabi od malih nogu. Jedino vjera u to da Bog zna što radi, drži mi glavu prignutu , a oči i srce ipak usmjerene k Majci dok Ju molim da pomogne.
Nosila sam Joj i mog dragog prijatelja Luku, djetinju dušu predanu Bogu. Nigdje mira nema! Bio bi i u Palmi u Zagrebu i u Kalkuti s najbjednijima i u L.A. s onima kojima je duša najugroženija - odjednom. To je i pokušavao , do prije pet godina kad mu je Bog nakon teške prometne nesreće uskratio tjelesne korake, a ostavio mu razum da bi mu duhovni koraci bili korisniji. Ali nestrpljenje moga Luku tjera opet u trk, pa mora nešto duže čekati svoje tjelesne korake koji će mu sigurno biti vraćeni. Molila sam Gospu da se zauzme kod nebeskog Oca za Luku onako kako se majka zauzima za brzopleto dijete.
A za obojicu molim Duha svetoga da više ne čeka i da djeluje.
A Dunav teče i dalje, obogaćen za našu dragu Dravu koja grli moj Osijek. A on se odmara na njezinoj obali u ovo jesenje, vlažno jutro, strpljivo čekajući sunce da pokaže svoju lijepu, šokačku haljinu od secesijskih fasada, okićenu jesenjim zlatom iz krošanja starih parkova. I iznad svega - da pokaže svoju toplu dušu kakva je mogla izniknuti samo u Slavoniji, pitomom, prostranom i mirnom zavičaju.
Ako netko posjeti moj blog, neka ga u ovo nedjeljno, rujansko jutro, zakrili Majka svojim blagoslovom i skloni ga u svoje utočište.

16.09.2008., utorak

RADOSTAN DAN

U danima kao što je bio ovaj osjećam se kao da je Gospodin nadvio svoje lice nad moj život! Rijetki su takvi dani. Obično se prelijevaju jedan u drugoga pa se i ne vidi po čemu bi bili različiti. Otud pitanje : A koji je danas dan? Jer isti je kao jučerašnji, a takav će, vjerojatno, biti i sutrašnji.
A ponekad, kad krene "plima", moliš se da ti bude malo dosadno, jer ako još malo zatalasa - udavit ćeš se.
Ali danas!
Najprije se jedna moja mlada prijateljica upisala na studij kojeg je željela više od ičeg, ali iz raznih razloga joj je izmicao. Već je digla ruke i pomirila se da joj nije suđeno, kad - jetros telefonski poziv : odustalo ih nekoliko i ona ispunjava uvjete za upis. Radost do neba!
Nedugo nakon toga, prijatelj u kojeg vjerujem unatoč neviđenoj medijskoj i svekolikoj drukčijoj hajci : oslobođen nebulozne , zločeste optužbe.Osjećam olakšanje kao da je meni netko skinuo teret s leđa.
A i mojem se Jedincu raspetljalo jedno klupko (iako ih još nekoliko prijeti da mu se omotaju oko vrata).
Krasno.
Ipak, voljela bih da me nešto malko drži bliže tlu, da ne poletim previsoko od radosti, jer sam previše često padala i izubijana sam sa svih strana. Osim toga, u jednom danu čak tri sretna događaja. Sumnjivo.
Tu se trebam zamisliti nad sobom : zašto mi je vjera toliko slaba pa se bojim da dolazi neko crno razdoblje? Zašto naprosto nisam mogla izbjeći sumnju u to da dolazi neko bolje, blagoslovljeno vrijeme? Pa što ako godinama ne spavam jer se Jedinac redovito pobrine da nešto pođe po zlu? Pa što ako Suputnik u svojoj nemoći da na išta utječe okrivljuje mene baš za sve od Jedinčevih akrobacija do krize u svjetskoj ekonomiji? PA ŠTO? Valjda je prošla ta dugogodišnja mora i dolazi malo vedrine. Nije važno što se trenutno više radosti događa drugima oko mene ako se i ja mogu radovati.
Hvala Ti Bože na današnjem danu. Ali hvala Ti i na svim ovim olovnim godinama koje su mu prethodile i na svim onima koje tek trebaju doći, ma kakve bile, jer su sve one Tvoja volja. Ti si odredio koliko težak mora biti moj Križ, a ja sam zahvalna na današnjem danu, jer si mi dao da predahnem, razmislim i skupim snagu za dalje. Zagledana u današnji dan lakše ću nositi svoj Križ, jer opet će se dogoditi neka radost i oprati gorčinu svakodnevice.
Samo Te jedno danas molim : ne daj da se ikada ukopam u toj gorčini, nego da ju zgazim i dođem do Tebe . Molim Te.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.