ossimpleljubica
04.05.2011., srijeda
SRETAN ROĐENDAN, LJUBE
 Kad počinje starenje? Onda kad se sjećanja toliko nagomilaju da počnu ispadati iz pretijesnih ladica i džepova? Onda kad nestane ono mjesto u čovjekovu biću gdje se rađaju želje i nade? Sve te uvjete ispunjavam, pa ipak, ponekad mi se čini kako mogu bez problema pretrčati cijeli svijet unatoč činjenici da me samo mali detaljčić dijeli od šezdesete.. Sretan rođendan, Ljube.... |
24.04.2011., nedjelja
SRETAN USKRS
 |
22.04.2011., petak
VELIKI PETAK
 Hvala Bogu na blagoslovu neprekidne muke, nekad veće, nekad manje. Tek što iz rane ispadne jedan čavao, zamijeni ga drugi, noviji, sjajniji. Tko bi izdržao da nije vjere kako je to put u Vječnost gdje ništa nije važno osim ljubavi i svjetla za kojim tragamo već ovdje? Hvala Ti, Isuse dragi, što si stalno uz mene, osobito onda kad mi se čini da nikoga nema i da smo svi sami. Hvala Ti... |
02.02.2011., srijeda
SVIJEĆNICA
 "Svijećnica je blagdan svjetla. A za Ivana Krstitelja je rečeno „ne bijaše on svjetlo nego da posvjedoči za svjetlo“. Isus je svjetlo svijeta, a i kršćanin je to isto, i Marija je to isto.Ona je uljanica koja drži u sebi to ulje koje svijetli kad je upaljeno, Isusa. I zato se u hramu jeruzalemskome četrdeset dana nakon Isusova rođenja dogodilo mnogo toga." fra Miroslav Bustruc A ja vjerujem da tih četrdeset dana još nije prošlo, jer treba nam cijela povijest da se Svjetlost probije u skučene zakutke našega hrama, koje smo, tko zna zašto i tko zna od koga, pokrili svojim izlikama za hladnoću, krutost, sve ono što nas čini dalekima Bogu jer Ga želimo nadmašiti. Još nije ni blizu vrijeme kad će završiti naši spostveni, unutarnji ratovi u kojima tek neke bitke završavaju kako treba, a u većini ne dopuštamo da nas vodi Marijino Svjetlo, nego lutamo u svojim tminama zaboravljajući Boga. Eto radosti za one koji žele živjeti stoljećima! Neće skoro Sudnji dan, jer nismo spremni za njega. A Bog je predobar i previše nas voli da bi sve to presjekao prije nego dođemo k sebi. Tek kada shvatimo kako Svjetlost grije, preuzima od nas sav teret pod kojim se grbimo i lomimo, pa još povjerujemo da se nemamo čega bojati hodajući stazom koju On osvjetljava...eh...onda možemomirno otići, bez bola, žalosti za nečim imaginarnim, nečim što je tako beznačajno u kratkom treptaju života ovdje gdje se jedino trebamo naučiti hodati a da se ne sudaramo s drugima poput nas i sa samima sobom... Za promijeniti svijest o tome da nismo sami, da ne moramo sve sami, dapače da i ne smijemo sve sami, dani trebaju biti puno duži od 24 sata, a ovih četrdeset u kojima se trebamo reformirati trebaju trajati svaki po nekoliko stoljeća da bismo mogli odrediti granicu : gdje završava slobodna volja koju nam je Bog dao, a gdje počinje samovolja kojom želimo stati ispred Njega . Sve dok ne shvatimo da tako zaklanjamo Svjetlo i bauljamo u mrak, otežavat ćemo si put. Jednostavo - postimo Svjetlosti da uđe... |
23.01.2011., nedjelja
JOS UVIJEK NEMA NASLOVA ...
 Jedino onaj dio moga bica u kojem stanuje Isus nekako uspijevam sacuvati od propasti. A i On se skutrio u tom tijesnom komadicu mog srca nadajuci se da se ono nece posve osusiti i postati nemoguce za prebivanje. Sto me jos moze snaci? Pojma nemam... Vjerojatno jos svasta. Ali ne vrijedi mi kukati nego mi valja nositi... I znam, kada bih se osvrnula, sigurno bih vidjela da su tragovi mojih stopa sve utisnutiji u put kojim idem, jer ne pomaze mi On nositi samo moj teret, nego cesto ponese i mene. Ne bi se inace moglo... Samo neka me ne napusti. Nemoj me ostaviti; Isuse. Past cu i nepovratno ostati u blatu iz kojeg mi nema spasa. Osnazi me, molim Te, samo malo jos...samo malo...molim Te...  |
24.12.2010., petak
TIHO...TIHO...NEKA GOVORI SAMO RADOST U SRCIMA
 OTKAD SE RODIO U MALOJ, TROŠNOJ ŠTALICI, NAJRADIJE PREBIVA U JOŠ MANJEM PROSTORU - U NAŠEM SRCU. KAO I KAD SE TREBAO RODITI A NIJE NIKOME BIO DOBRO DOŠAO, TAKO I SADA - ČESTO GA NE PUSTIMO K SEBI. A ON STRPLJIVO ČEKA ... DRAGI PRIJATELJI I SVI LJUDI DOBRE VOLJE, NEKA VAMA I VAŠIM OBITELJIMA MALI ISUS DONESE MIR I RADOST. NEKA VAM JE BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ. |
16.11.2010., utorak
OVOG PUTA NEMA NASLOVA
|
Ako si odredio, Gospodine moj, da ja mogu ponijeti još tereta na svom križu, a Ti dometni ono što misliš da trebam nositi. Ja ne znam koliko mogu. Uvijek mislim da sam na kraju snage, a onda Ti dodaš poneki novi teret a ja sam još tu. Ne pitam Te : dokle tako ? Valjda Ti znaš. Molim Te jedino da mi pomogneš ustati ako padnem koji put. To će biti zato što će mi se zamagliti pogled. Vjerojatno ću plakati zbog svoje nemoći da shvatim...ili točnije, bit će zato što će mi te suze zamutiti sliku Tebe kako me čekaš na kraju puta. I javi mi se ponekad. Ako Te ne vidim da Te čujem, pa ću slijediti Tvoj glas. Jer, bojim se, izgubit ću se zbog nečeg prizemnog, ljudskog, kao što je bol, tuga, nemoć,,, Ne dopusti to, jer umrijet ću ako Tebe ne budem mogla naći u ovoj svojoj magli...ne daj me, Gospodine. Ne daj me, molim Te. Sve ono što mi je bilo važno po mojim ljudskim mjerilima, što sam smatrala Tvojom namjerom za mene, nestaje polako, sve je manje je iz dana u dan, mrvi se u prah...kao da me više ne trebaš ovdje, a k sebi me još ne zoveš. Ne daj da zalutam u svojoj zbunjenosti. Samo me drži na oku. To Te molim , Gospodine... |
04.11.2010., četvrtak
CRNI BISER
 Prije nekoliko tjedana napunio je dvije putne torbe, jedan mali ruksak i odlutao u svoje alkoholne, dimne izmaglice. Samouvjereno je rekao kako će to biti sloboda za kojom neprestano žudi. Fantastično će se snaći, disati punim plućima, voljeti nas izdaleka i ponekad nam se javiti... Da ponovo živim i da znam sve što znam sada (otrcano...) ništa ne bih napravila drukčije. Poslije ove zadnje rečenice ništa više ne bih trebala pisati, jer se zna kako je sve teklo... Ali želim reći kako nizašto na svijetu ne bih propustila one trenutke u kojima sam spoznavala najmekši baršun tih dječjih, tamnih očiju, nadajući se uvijek iznova da ću negdje na njihovom dnu pronaći slamku spasa, nadu, bilo kakvo svjetlo koje bi nagovijestilo da će se dogoditi nešto lijepo čemu će se i on radovati, u što će vjerovati...ali on ni u čemu oko sebe nije vidio ono nešto što bi zadržalo njegov pogled, što bi slijedio i zbog čega ne bi nastojao činiti stvari zbog kojih mu "bude drukčije". A onda je prije dva tri - dana javio da bi se vratio, da mu je žao što mi je iščupao srce, da je shvatio kako .... I vratio se sa dvije putne torbe, jednim malim ruksakom i još više tuge nego što je htio odbaciti na putu za slobodu. Vratio se s dubokim osjećajem poraza kojeg ne bi izrekao na glas nikada, ali kojeg ja prepoznajem u tamnim ponorima tih dragih očiju bez dna... P.S. Noću se mjesečina igra svojim srebrnim nebeskim stadom, a topli vjetar razbija iluziju stablima ostavljajući ih gole u zagasitim pejsažima. Studeni. |
01.11.2010., ponedjeljak
... I ODVEDI U RAJ SVE DUŠE ...
 |
13.08.2010., petak
ŽENA
 Nikada nisam rekla : "Eh, da mi se vratiti u mladost", ili nešto slično. Volim svoje godine. Čini mi se da niti jedna nije prošla uzalud. Ispunjene su svačim, radostima i tugama, uspjesima i neuspjesima, ali iznad svega ljubavlju i slobodom koju su mi još u djetinjstvu usadili roditelji. Nisu se stavili iznad Boga, a bili su dovoljno mudri da mi ukažu na sve izbore, ponekad tek blago ukazujući na ono što su smatrali ispravnim, ali bez prisile i prenaglašenog autoriteta. To je zapravo najbolji način učenja. Imati slobodu i biti voljen, voljeti bezuvjetno , pustiti da ljubav postane trajno stanje duha... To je dobar početak za shvaćanje kako je Marija živjela onako kako jest. To je dobro polazište za prihvaćanje vlastite osobnosti, onoga što ženu čini onim što ona jest.  Nikada nisam imala potrebu propitivati svoju jednakost s bilo kim. Moja sloboda izlazi iz mene, ne mora mi je nitko dati, niti se moram za nju posebno boriti, dio je moga bića, prirodna kao boja očiju... Ne shvaćam niti zašto bih se u bilo čemu uspoređivala s muškarcima, još manje zašto bih se s njima natjecala u u životu, procjenjivala po čemu su oni ili ja vredniji, jači, bolji... Volim svoju ženskost. Volim biti ona poslovična tri ugla kuće u kojoj živi moja obitelj, volim biti žena svom mužu i mama svojoj djeci. Voljela sam biti kći svojim roditeljima. Volim što sam odradila svoj radni vijek i bila policajka, što su i u ono "mračno doba" , kao i uvijek kroz ljudsku povijest, žene trebale biti, a i bile su, baš svugdje. Volim i svoj ponos što sam baš žena, što se nisam nikada osjećala ugroženom zbog toga. Koja je žena bila više ženom od Marije ? Ako vjerujemo da nas Bog sve jednako voli, onda je najveća radost živjeti po Njegovoj volji. Je li Marija mogla učiniti neke druge izbore u životu ? Jest. Bi li bila sretna da je izabrala drukčiji put ?????? Bi li u tom slučaju bila emancipirana po današnjim mjerilima? Ako bi, kome bi to bilo važno? Ili bi u tom slučaju odživjela neki mediokritetski život pitajući se je li važniji Josip koji izrađuje stolove i stolice ili ona koja odgaja djecu, kuha i pere? Prihvaćajući svoju ženskost kao iskonsko dobro koje joj je Bog namijenio, Ona je izabrala roditi Ljubav, živjeti svoje majčinstvo u svoj njegovoj punini i otpratiti svoga Jedinca do mjesta na kojem nas je otkupio. Bi li to mogla "emancipirana" Marija, "samosvjesna", "slobodna", izjednačena s muškarcem? Ona koja mjeri svoju važnost po tome teše li drvo ili mijenja pelene? Sumnjam. Svijetliš kao zvijezda na vedrom, svježem nebu, Marijo, baš zato jer si odabrala biti ono čime Te je Bog stvorio : Ž E N A. |
