Zbogom, Barba, naš!
četvrtak , 16.11.2006.
Prije dvanaest, trinaest godina, ovaj časni momak dječjeg srca, sa puškom u ruci, čuvao je branik domovine na planini Dinari.
Vidim ga i sada navrh "ćuke", u oblaku magle, sa kabanicom i čuvenim šeširom na glavi, kako se šeće u pognutom hodu, motreći niz padinu...da se ne bi "čedo" prišuljao...
Sreća za "čedu" što se nije približio, jer ovaj hrvatski sin, uvjeren sam, i svoj bi život dao za svoju domovinu, ako bi zatrebalo..
Nažalost, danas je, kao čujem, izgubio bitku sa jednako podmuklim neprijateljem, ali ne na "ćuki", ni u čizmama, nego u bolesničkom krevetu!
Neprijatelj se dugo skrivao u njemu samome, i dan za danom slamao njegov otpor, te naposljetku, zavojevao i njegovim životom.
Pa, ipak, naš Filip, Barba ili Kobra, kako već hoćete, i dalje se šeće, gore, na najvišoj "ćuki", naoružan dobrotom i blagošću, te sije strah i trepet među "silama zla" koje na nas vrebaju.
On je naš lokalni anđeo čuvar, jer njegovu djetinju dušu, zlo nijednim metkom, nikada, nije ni okrznulo!
Dragi naš Filipe, bila nam je čast bojevati s tobom!
komentiraj (1) * ispiši * #
