Pljuvačina po drugima kao odraz vlastite (ne)moći

Teško mi je shvatiti ljudsku zlobu. Ili bolje reći komplekse. Slijedi konkretan primjer. Članak o pobjedi Mirka Filipovića u zadnjoj borbi u Zagrebu i naravno, komentare ispod tog članka. Čovjek koji je cijeli život podredio sportu, odradio tisuće i tisuće sati treninga, osvojio jedan od najvećih trofeja u svom sportu, kojeg svi borci diljem svijeta tretiraju kao legendu i jednog od svjetskih pionira sporta kojim se bavi konstnatno doživljava, ali samo u našem imaginarnom svijetu portala i komentara, da se o njemu piše kao najvećoj propalici, antitalentu ili seljačini (što god to značilo).

Naravno, svatko imalo normalan zna kakav mentalni sklop posjeduje jedan dežurni portalsko-komentatorski pljuvač. Kompleksi najviše izviru na vidjelo kroz komentare očajnih koji u životu nemaju nikakve druge zanimacije, niti ikakvih drugih vlastitih vrijednosti, pa utjehu ili zadovoljstvo nalaze u tuđim neuspjesima.

Komentari su većinom klasičan primjer hrvatskog društvenog stanja. Dakako, bilo bi glupo taj sindrom pripisati prvenstveno Hrvatima, no čini mi se da ekipa s ovog dijela svijeta ipak prednjači u zavisti. Jedino se ovdje potajno slavi kada susjedu crkne krava.

Ja samo kažem, svima koji pljuju po sportu i sportašima, govore o njihovom novcu, da probaju živjeti tjedan dana kao profesionalni sportaši. Ima jedan dobar primjer, a to je epizoda iz serijala „mjenjačnica“ Roberta Knjaza u kojoj su se na jedan dan zamijenili Goran Ivanišević i radnik gradske čistoće. Uglavnom, da skratimo priču, smetlar je zaključio da bi se ipak držao svog posla jer mu je ovaj drugi, bez obzira na novac koji donosi ipak pretežak (a odradio je 30% Ivaniševićevog treninga).