Serijal Ubojice raspoloženja: Epizoda Prva

Ubojice raspoloženja, Epizoda prva: Tetka

Tetka je senilna, jedva se kreće, povremeno se gubi u vremenu i prostoru. Uz sve to, živi sama. Uz sve navedeno, s vremena na vrijeme na stanarsko zvono joj sjedne neka teška lopina, s talentima kakvima se tijekom života vrlo kvalitetno, sustavno i uporno koristio i sam Ivo Sanader (čiju pojavu, lik i djelo uvijek vežem s hrvatskom inteligencijom i ukusom, te kojeg uvijek koristim kao sliku i priliku hrvatskog društva). Dakle, taj kvalitetni lopov, uvijek šarmer starijih (naivno-senilno-glupih) gospođa našao je žrtvu i u mojoj tetki. Ubrzo je došao i njegov partner. Jedan joj je uvalio „masažnu stolicu“ kako bi se ova osjećala bolje i brže kretala. Cijena? Prava sitnica: 9000kn. I to sve bez ikakvog „zamaranja“ papirologijom. (To i ne bi bio problem da je ona bliži rod neke stare imućne plemićke obitelji.) Dakako, provjerio sam pravu cijenu na internetu. Ona za par kuna premašuje iznos od 1800kn. Višegodišnja štednja (od prodaje obiteljske kuće) tako se po prvi puta našla na udaru. Ortak/suradnik/jaran od „prodavača masažnih stolica“ također je, ohrabren uspjehom svog „poslovnog“ kolege odlučio iskušati sreću. Misija je također vrlo dobro obavljena; 100 eura (koje je btw moja obitelj dala ovoj da doslovno preživi sljedeći mjesec) i 5 potpisanih bianco čekova dospjelo je u ruke vještog, kreativnog i nadasve šarmantnog mladog gospodina čije ime čak i znam, kao i njegovu adresu, a kojem po priznanju policije ne možeš ništa jer je ova sve to uredno potpisala. A da vidite što je potpisala, još više bi se smijali (ili plakali). No, tu se odnekud (gle čuda!) pojavio i treći „trgovački putnik“. Doduše, ovaj se čak nije ni zamarao fizičkom posjetom, nego je preko telefona davao neke „tjelovježbačke“ seanse/masaže i to na neki način masno naplaćivao. Isto tako, naplatio je i T-com. Cijena? Prava sitnica: 2500kn. Zarada svestranog telefonskog osobnog trenera ostala je tajna omotana velom misteriozne zagonetke.

Treba li uopće napomenuti: Saga se nastavlja (sa svakim plaćanjem njenih režija)...

Zaključak: ZA DOM!! SPREMNI!!!

Naravno, to sve ne bi bio ogroman problem da ova ima te novce pa da uredno plaća svoje male „nestašluke“. Na njenu sreću, tu je obiteljska uprava za zaštitu i spašavanje koja ju jednom tjedno posjeti i obraduje sa svotom novaca. Ni to ne bi bio problem, da ni ta uprava koje sam ja također dio nema svojih bankovnih minusa, rekordno visokih režija (zahvaljujući kvalitetno razrjeđnom skupom plinu i ekstremno hladnoj zimi) i (ne)vjere u bolje sutra.

Naravno, na spomen riječi „dom“, ova digne nos i naljuti se, što meni osobno dođe kao veleban primjer životnog paradoksa. Sasvim logično, i ja se ljutim kada netko drugi financira moje novčane izljeve senilnosti, pa traži nešto tako monstruozno kao stacioniranje u ustanovu koja će se brinuti o mojoj malenkosti.

U sljedećem nastavku Ubojica raspoloženja pogledajte: „Kako je otac bez prekida radio 43 godine za cca 2200kn mirovine, a cijelo to vrijeme se brinuo kako će njegov sin steći radni staž“