31

utorak

siječanj

2012

Pravo i pravda

Pravo bi trebalo biti najjači adut demokracije. Zapravo i jest, samo što naslov nema puno veze s tekstom ispod. Teorija, kojoj su Amerikanci uvijek skloni naspram prakse, govori o zemlji (i svijetu) jednakosti, gdje svi imaju jednaka prava i svi su jednaki pred zakonom. Jednakost je ipak samo jedan mali dio teorije američkog ustava, u kojem su svoje mjesto našli i mnogobrojni drugi teoremi koji se redovno neostvaruju u praksi. Iluzija američkog sna i dalje je samo teorija, a san o jednakosti intenzivan kao i u vrijeme kada su ga prvi put usnuli. To što se propagira jest obična tinta na papiru, mrtva, nepomična slova koja predstavljaju samo jednu ideju koja se nije, neće i zapravo ne želi sprovesti u praksi.

Ipak, ako bacimo oko na pravnu praksu braće Amerikanaca vidjeti ćemo da moć prava nije potpuno izgubljena. Naravno, poznati po svom osjećaju za ispravno, Amerikanci su čak i tu svoju lijepu, ali snenu tekovinu demokracije iskoristili na sebi svojstven način – kako bi pomoću tog korisnog alata za sebe izvukli što više materijalne zadovoljštine, ne mareći puno za moralno etičke principe o kojima se dosta često, i uglavnom uzaludno razglaba unutar sudnica. Pojedinci su pravo i pravdu podigli na jedan potpuno novi nivo, pa se naglo krenulo u sustavno silovanje jedne lijepe ideje što je rezultiralo dizanjem tužbi uglavnom radi osiguravanja osobne financijske koristi.

Amerikanci su se, oduševljeni mogućnostima, uhvatili tog novog alata kako bi tužili sve i svakoga za najčudnije i najbesmislenije postupke. Šteta je što su Amerikanci kreativni samo u slučajevima kada trebaju bez puno muke doći do mnogo novca.

Ako na trenutak ostavimo po strani tu nastranu zloupotrebu prava, ostati će nam pravda koja se zadovoljava najčešće sama sobom. Vrlo često, kao i sve što dolazi kao hvale vrijedan element demokracije, pravo će služiti samo kao promatrač nečije patnje ili cirkuska točka s namjerom promidžbe iluzorne pravednosti, pa će, nakon što predstava za javnost završi presuditi u korist one strane koja općenito ima više utjecaja ili više utjecaja na najbitnije faktore - suca i porotu. Cijela ta igra pravde i pravednosti pada u ruke vještijeg govornika čija retorika može preoblikovati laž u istinu te nagađanja u činjenice, što je u svakom slučaju jasan pokazatelj objektivnosti te same pravednosti pravde.

Govorimo li o kriterijima po kojima se utvrđuje obujam kazne, morati ćemo još jednom potvrditi kako i tu glavnu riječ vodi status, pa čak i fizički izgled glavnih junaka sudskog predmeta. Ipak, pitanje žrtve je najvažnije pitanje, jer ono nam u većini slučajeva govori tko je kriv. U većini slučajeva bijelac koji ubija crnca u problematičnoj „crnačkoj“ četvrti uvijek bolje prolazi nego da je obrnuti slučaj. Isto tako, istu kaznu neće dobiti bogataš koji ubija beskućnika i beskućnik koji ubija bogataša.

Stvari lako izmaknu kontroli, ali i bilo kakvoj logici kada američki vojnik napravi svojevrsni „killing spree“ po pustinjama bliskog istoka pogubivši više desetaka ljudi i pri tom ne samo da ne bude kažnjen, nego čak i zavrijedi promaknuće na piramidi vojničke hijerarhije, dok američki tinejdžer završi iza rešetaka radi jednog jointa.

Tipično, odgovornost za (ne)djela američke vanjske politike ne spada na nikoga, unatoč činjenici da ratuju, muče, siluju i ubijaju na dnevnoj bazi.

Sve u svemu, možemo reći da se američki pravni sustav koristi najviše kao alat za akumulaciju novčanih sredstava u kojem takozvane žrtve jedva čekaju da budu „zakinute“ kako bi ostvarile svoja „prava“ te kao alat za utvrđivanje temelja iluzorne demokracije.

Pitanje pravde najčešće spada na pitanje TKO? A tek onda na zašto.

22

nedjelja

siječanj

2012

Mcdonald's kultura

Cijeli svijet je zahvaćen kultorološkim Mcdonald's-om. Američka nekultura je toliko jaka da od svake plemenite i idejno kvalitetne stvari napravi svoj Mcdonald's okus. To vam inače Ameri rade, uzimaju dobre stvari, transformiraju u smeće, i onda ih prodaju. Zašto u smeće pitate se? Zato što se smeće bolje prodaje. Pritom to ukradeno blago, u procesu "mekdonaldiranja" posole sa svojim američkim začinima - dodaju male američke zastavice na ambalažu, spominju slobodu, pravdu, jednakost i ostale isfurane pojmove iz ustava te naravno, nikada ne propuštaju propagirati svoj kapitalistički sistem koji pokreće tu zemlju, a svodi se na produktivnost ljudi za koje se ni ne vjeruje da mogu, ili trebaju, činiti nešto drugo osim raditi do smrti. I to za boljitak svih građana najbolje zemlje na svijetu.

Hollywood je klasični primjer dobro nauljene mašinerije koja štanca filmove kao da se radi o gumama za žvakanje. Jedino što je zajedničko žvakama i holivudskim filmovima jest posljedica: oboje se žvaču dok traju, a kada izgube okus, deportira ih se na pločnik ili na policu s ostalim bezukusnim filmskim "ostvarenjima". Zadnjih godina ne postoji američki strip superjunak koji nije dobio filmsku inačicu. Znam, i meni je teško za povjerovati, ali Ameri vole ta "superjunačka" sranja. Toliko je naime kreativan taj Hollywood. Mislim da ne postoji Marvelovo ostvarenje koje nije razmotreno kao dobar predložak za film, jer morate priznati, strašno su zanimljive te raznovrsne priče tih superjunačkih pothvata. Superjunaci su ono što Amerima uvijek treba, i što rado iznova puše: raznobojne plemenite moderne vitezove koje djeluju u crno-bijelom spektru, u svijetovima gdje su negativci najveći zločinci u povijesti, neprijatelji malog, potlačenog čovjeka, a pozitivci pravi uzorni građani, moralne vertikale, veće moralne vrijednosti od Isusa, majke Tereze, Ghandija i Bude zajedno.

Dok gledaju novog Thora, Kapetana Ameriku, Green Lanterna, Ameri žvaču i umjetne megapack kokice te nose cool 3d naočale. Zašto? Zato što to ide jedno s drugim. Kako netko uopće može zamisliti gledanje filmova bez svih tih dodatnih sadržaja? Naravno, treba zaposliti narod da ne obraća previše pozornost na sranje na ekranu, i da umjesto toga jedu sranje. Nažalost, miris pravog sranja se najviše osjeti kada shvatiš da gledanje u platno nema smisla bez naočala, da nemaš izbora nego navući crnilo preko nosa i uživljeno izbjegavati meteore, kamenje, metke i ostale adrenalinske bombice koje film baca prema nama.

Jebo te led, izgovorih u sebi uvjerivši se kako ne mogu gledati šugavi film bez naočala s obzirom da je u tom slučaju prizor mutniji nego lik i djelo Ive Sanadera. Transformersi su bili u pitanju. Treći dio mislim. Svi su isti zapravo, glavni junak tinejdžer uz pomoć svoje ljupke umjetne barbi djevojke, super-poštenih plemenitih američkih vojnika i dobrih robota-transformera spašava svijet od zlih robota-transformera. Naravno, glavni dobri transformer-robot nekoliko puta gine u serijalu, da bi se na kraju, u ultimativnoj bitci dobra i zla žrtvovao za dobrobit ljudske rase. Standardna priča standardno pokorno-mazohistički nastrojenih Amera koji se uvijek dobrovoljno žrtvuju za više ciljeve, a narod ultimativno sretan napušta kino dvorane još jednom uvjeren u opravdanost američkog načina rješavanja stvari.

Tortura je trajala tri sata. A bila je tu i pauza za oči. Nekome za oči, nekome za mozak i probavni trak. Nakon filma kao što je ovaj, i gotovo svaki blockbuster, publika odlazi s dojmom da je bio zabavan. I to je to, već nakon izlaska iz dvorane nema daljnje rasprave. Zabava je trajala tri sata, i to je to, svako ide kući, ili na neki double milk-shake, king size ice cream, triple mcburger, chicken mcnets i ultra-extra large fries od čega se pridjevi veličine više odnose na veličinu računa nego za veličinu porcije. Na film smo obraćali pažnju dok se vrtio po platnu i dok smo se mi migoljili na sjedalu bježeći pred krhotinama razrušenih zgrada; čim se ukazala odjavna špica, jednostavno smo zaboravili na njega. Takav jak dojam naime ostavljaju današnja remek djela čija se kvaliteta redovito potvrđuje zaradom na kino blagajnama.

Na pamet mi pada još jedan iznimno vrijedan primjerak propagande američke superiornosti kroz ratni film "Black Hawk Down" čiji završetak jednostavno zapanjuje.

Američko herojstvo, plemenitost i žrtva on display here

Ja sam Potraga za smislom, a sve oko mene je crno-bijeli svijet.

Svijet u kojem su plaćene ubojice junaci, drolje umjetnog karaktera i umjetnih sisa zvijezde, a najveći idioti najveći idoli. Biti ću dosadan, ali opet ću ponoviti: Oba Đorđa (gospoda Carlin i Orwell) su bila u pravu.

17

utorak

siječanj

2012

EUrope ili EUROPE: Europa kao dom ili dom za v(j)ešanje?

Osobno, ne znam što misliti. Podijeljen sam iz više razloga. Kada pričamo o Europi, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da smo duboko opsjednuti tim pojmom. Kroz cijelu povijest rasli smo na tom čudnom geografskom položaju, na granici dva naizgled potpuno različita svijeta. S obzirom da smo se oduvijek kunili u svoje tradicionalno i vjersko nasljeđe, postali smo nacija, kao i svaka druga - bogata predrasudama. To nam je omogućilo da još bistrije gledamo Hrvatsku kao zemlju koja je zaista prava evropska, koja pripada drugom svijetu, a ne onome kojem geografski i mentalno naginje, bez obzira što sa zapadnim dijelom Europe dijeli to u suštini nebitno rimo-katoličko naslijeđe.

Dakle, ako realno pogledamo trenutno stanje stvari, neće nam promaći dojam da smo ipak, koliko god mi željeli misliti drugačije, sličniji istočnim nego zapadnim susjedima. Sličnost nalazimo u gotovo svemu, osim u onome na što najviše obraćamo pozornost kada se vodi debata o tome gdje zapravo pripadamo, a radi se o već spomenutoj razlici religijske prirode. Što se tiče mentalnog sklopa, teško da smo bliži Austrijancima, a ako hoćete, i Slovencima, nego susjedima s istoka. Ako se o tome govori, nemoguće je naći više dodirnih točaka sa zapadom, nego s istokom. Ako ćemo o kulturnom nasljeđu koje također općenito ide u korist zagovaratelja evropske Hrvatske, moramo spomenuti megalitski primjerak hrvatske kulture koji začudo, dolazi s ne tako dalekog istoka, a upakiran je u jedan višeslojni proizvod pod nazivom turbofolk. „Problem“ bi bio manji da je sve ostalo na lakim notama i povremenim gostovanjima zvijezdi s istoka, no ono što se dogodilo s pojavom nečega što je ispočetka bila samo glazba, bila je prava transformacija ljudi, njihovih navika te stila života. Kada bi danas komunicirali s prosječnim mladim čovjekom iz Srbije i Hrvatske, teško da biste našli ikakvu razliku osim u naglasku i, ako su uopće religiozni – u načinu na koji se krste.

Oni koji zaokružuju ZA na referendumu a glasuju na temelju povijesnog, kulturološkog i tradicijskog aspekta trebali bi prvo dobro razmisliti o svemu tome, a prije nego razmisle, utvrditi gradivo iz povijesti, a potom dobro otvoriti oči i osvrnuti se oko sebe kako bi uvidjeli da je povijest u najmanju ruku neutralna kada je se pita o svobuhvatnom položaju Hrvatske, pogotovo ako u obzir uzmemo činjenicu da s istočnim susjedima dijelimo slavensko podrijetlo, a po toj logici i jezik, navike, način razmišljanja, stil te kreativnost pri uporabi određenih jezičnih kombinacija – psovki.

Ono što primjećujem jest da glasači ZA većinom koriste religijske čimbenike i zajedničko religijsko nasljeđe kao zvijezdu vodilju pri odlučivanju o daljnjoj sudbini Hrvatske povodeći se konstatacijom da tamo pripadamo jednostavno zato što dijelimo vjeroispovijest s većinom ostalih članica. Ostali „pozitivci“, oni koji se više oslanjaju na poslovno-gospodarske prednosti se pak povode kvalitetom života, ne mareći puno za moralno-religijske vrednote zapadnjačkog društva (koje začudo dio vjernika smatra upitnima iako podržava rimokatoličku crkvu koja opet, nedvojbeno ukazuje da nam mjesto jest u Europi).

To je crkva u Hrvata. Navodno neutralna, ali uvijek subjektivna. Isti je slučaj bio i s biskupskom konferencijom čije je posljednje zasjedanje zaključeno savjetom da građani biraju po svojoj savjesti, ali da Hrvatska pripada Europi. Toliko o neutralnosti.

Ipak, dojma sam da se sve više odlučuje na temelju manje bitnih čimbenika, kao što uostalmo i jest slučaj u Hrvatskoj, kada god je o bilo kakvom izboru riječ. S jedne strane dio vjernika glasa ZA, jer smo dio Europe i zato što to kaže HBK i sam papa. Drugi dio vjernika, onih malo radikalnijih, glasati će PROTIV zbog gubitka hrvatske suverenosti i opstojnosti, zbog toga što je EU umjetna tvorevina masona i bankara te kao takva služi kao paravan za pljačke još većih dimenzija.

Kada stavimo religijske aspekte po strani, ostati će nam intelektualci i fakultetski obrazovani, koji će već biti manje podijeljeni, baš kao i poslovni ljudi koji vide mnoge financijske prilike. Tu su naravno i oni kojima je dosta trule Hrvatske, i koji ulazak u europsku obitelj vide kao jedini mogući put ove problematične zemlje.
Da, suverenitet možda i je problem. Kažem možda jer smo ipak imali svojih dobrih 20 godina nezavisnosti i suvereniteta, onoga čemu smo povijesno uvijek težili, da bi konačno, 8. listopada 1991. postali neovisni, a 15. Siječnja 1992. i međunarodno priznati.

Netko tko je utonuo u duboki san 15. Siječnja 1992. točno nakon Tuđmanove rečenice kako se kreće u obnovu i razvitak nezavisne nam Hrvatske i nekim slučajem prespavao posljednjih 20 godina, probudio bi se u zemlji koju ne bi prepoznao, pogotovo ako je bio uvjeren, kao i većina ljudi u to junačko doba, da nas od danas pa nadalje čeka najljepše doba ove države. Naime, Franjo i većina onih koji su dolazili poslije uspjeli su prodati sve. Može se reći da su bili bolji trgovci i lošiji vlasnici nego svi koji su pod tuđim zastavama vladali ovim krajevima.

Euroskepticizam zbog straha od gubitka neovisnosti i suvereniteta time znatno gubi na opravdanosti, jer ispostavilo se kroz povijest, da nam nema goreg gazde od nas samih.

Nadalje, ako ćemo ZA ili PROTIV problematiku gledati kroz prizmu političke orijentacije, tu je slika dosta jasnija nego ona koja se temelji na glasanju prema vjerskim osjećajima. Lijevi (koji to nisu, ali ih se u našoj zemlji ipak tako klasificira) nemaju ništa protiv EU i njihovi blagodati, također spominjući da Hrvatska tamo kultorološki, povijesno i tradicijski pripada, i da se kroz evropsku obitelj lakše može doći do bolje kvalitete života. Umjereno desni identično gledaju na istu stvar, baš kao i većina centraša. Jedino radikalno desni se oglašavaju protiv, a kao argumente prvenstveno govore o već spomenutom: gubitku neovisnosti, interesima bankara i multinacionalnih kompanija.

Sve gore navedeno su moja zapažanja kada se priča o toj sveprisutnoj EU temi. Jedino što ja mogu reći na sve to jest da nemam pojma što misliti i što očekivati. Prvo sam bio isključivo protiv. Prvo sam na umu imao sve što sam zadnjih pet godina čitao listajući stranice brojnih knjiga, a u mnogočemu su se ticale Europske unije, a spadale su pod žanr nepopularnog imena „teorije zavjera“. Ipak, dosta tih teorija su se odlično implementirale u praksi, iako je također dosta toga i ostalo na pukim teorijama. Banke i kompanije zaista imaju ogoromne moći da zagospodare čitavim državama, i tu definitivno ima nešto. Nakon toga, uslijedila je promjena mišljanja, pa sam bio ZA. Najveći argument za takav način razmišljanja pružile su mi nepobitne činjenice da unatoč 20 godina neovisnosti nismo učinili baš nijedan korak prema onome što bi po svojim prirodnim resursima i mogućnostima možda trebali, a to u najmanju ruku podrazumijeva dostojanstven život svih građana. Po toj logici život pod tuđom rukom ni ne vidim nekim problemom, jer smo dokazali da sami ne znamo ili ne možemo.

Danas ipak ne znam, koliko god naspram prosječnog sugrađanina znao.

09

ponedjeljak

siječanj

2012

Dan hodanja po vlakovima u donjem rublju

Volim kada ljudi koriste svoju kreativnost pa dođu do savršenih ideja kao što je ova odlična inicijativa vožnje vlakovima bez hlača. Genijalno! Kako se samo ja nisam toga sjetio. To je toliko fascinantno da čak zaslužuje i punu pozornost svjetskih medija. Naravno, naši drže korak u svakoj mogućoj idiotariji koja dolazi sa zapada. Mi smo toliko iskompleksirana nacija da imam osjećaj da bi doslovno jeli govna, da se kojim slučajem netko od slavnih Amerikanaca najeo te najnovije delicije. Srećom, to još nikome nije palo na pamet, što me pomalo i čudi, jer nema gluposti koja sitnim dušama nije pala na pamet, samo kako bi se domogli svojih usranih pet minuta, pa bilo tih pet minuta ispunjeno čak i konzumacijom fekalija. Indirektno, ne pretjerujem kada baš govno stavljam pred naša usta, jer, mi ipak konzumiramo nešto slično. Konzumiramo ga svakim odlaskom na naše portale, utvrde slobodnog tiska te vrelo svježih i provjerenih informacija, konzumiramo ga slušajući velebne melodije turbofolka, idolizirajući drolje supertalente koje plešu, pjevaju, jebu poznate, a onda o svim tim pothvatima pišu knjige pa se proglase poduzetnicama.

Toliko me raspizdio taj prilog o vožnji vlakom u donjem rublju da nisam mogo barem virtualno prešutjeti ovakvu glupost. Zamislite samo, organizator je ponosan na svoje djelo, kada se sedmorica odvažnih muškaraca odlučila na taj hrabri korak vrijedan divljenja. Odmah sam se prisjetio kako i mi imamo svoje uzdanice u iniciranju bespotrebnih i prije svega idiotskih pothvata, samo za prstohvat pozornosti maloumnih kojima je takvo nešto fascinantno. Jedan je naš sugrađanin čak riskirao i amputaciju noge kako bi pomakao granice ljudskih mogućnosti i to navlačeći rekordan broj čarapa na jednu nogu (nisam siguran da li je postojao vremenski rok ili ne). Frapantno, zar ne?

Logično, čovjek se zapita, a možda i ne pošto je zaokupljen obaranjima rekorda, navlačenjima čarapa na jednu nogu, maratonom meksičkih (a po novom i turskih) sapunica i celebrity međunožjima koja su eto, sasvim slučajno završila na svim portalima - što bi bilo kada bi se energija koju ulažemo u trivijalnosti svih mogućih vrsta uložila u nešto korisno, plemenito i humano? Kada bi ljudi, umjesto privlačenja pažnje navlačenjima rekordnog broja čarapa na jednu od nogu, usmjerili svoje djelovanje na pomoć onima kojima je ona potrebna. Kada bi, recimo, bio dan volontiranja po razno raznim ustanovama, dan pomoći siromašnima, dan globalne tolerancije i solidarnosti.

Kada bi ljudi bili heroji zato što su učinili nešto hrabro i plemenito, a ne kada su heroji jer im se vide gaće, ili im je objavljeni kućni video.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se