Vukovar i Amnezija: ljubavna priča

S namjerom kasnim pisati o Vukovaru i njegovom padu. Ne volim se gurati sa svima ostalima koji su požurili prije ostalih uvrstiti koju riječ ili rečenicu na socijalne mreže tom prigodom, kraj velikih tiskanih slova imena grada staviti dva ili tri srca, posvetiti status jednom prigodnom pjesmicom te uz sve to obavezno napomenuti glagol „ne zaboraviti“. Naravno, po ustaljenoj praksi, Vukovar, i ne samo on, se ne zaboravlja samo na dan kada se obilježava godišnjica njegova pada. Istu sudbinu dijele i ostali događaji, koji čak i ne moraju biti vezani za povijest države ili civilizacije, nego i za mnogo banalnije stvari poput dana zaljubljenih na primjer.

Sve se zaboravlja i usprkos napomenama da se ne zaboravi nikada. Uostalom, sve što se nekada dogodilo, bez obzira kako u tom vremenskom periodu izgledalo - bitno, tužno ili okrutno, kao što je slučaj s Vukovarom, prije ili poslije, a u slučaju hrvatske svijesti nagalasak je na ono prvo – postati će samo povijesna činjenica. Postati će jedan (možebitno) podebljani naslov u udžbeniku povijesti, jedna dosadna lekcija čije učenje nema veću svrhu od zasluživanja veće ocjene.

No tako stoje stvari, i to nije ništa novo. Povijest se zato i piše s odmakom. Kako bi povijest izgledala, da su je pisali oni koji su u stvaranju iste sudjelovali? Isto, usudio bih se reći. Pobjednici su pisali povijest, zato se i čini da je „dobro“ uvijek pobjedilo „zlo“. No, u slučaju Vukovara, pitanje pobjede i poraza je već godinama pitanje bez odgovora.

Osim što je pitanje bez odgovora, pitanje pada grada Vukovara je i političko pitanje. To jest, obilježavanje obljetnice njegova pada. A kada malo razmislim, ni u onoj prethodnoj tvrdnji nisam puno pogrješio.

Svake se godine, ritualno i sistematično, kao pred crkvenim oltarima za vrijeme predizborne kampanje, svi guraju u prve redove povorke, okićeni državnim znakovljem i sjetnim izrazom lica pokušavaju ugnijezditi u televizijski kadar ili doći do prilike da kažu nešto značajno i ohrabrujuće, da se „ne zaboravi“ i nikada više ne ponovi. Nakon odrađenog protokola, vratiti će se svojim „obvezama“ državnih dužnosnika, i do sljedećeg 18. studenog neće imati priliku izreći ime grada čija se sudbina „ne zaboravlja“. I tako godinu za godinom, baratat će se imenom grada heroja u svrhu skupljanja političkih poena, a pogubljena masa opet će dati glas onima koji ih se sjete samo onda kada od toga imaju koristi.

A koristi imaju i horde virtualnih Hrvata, i oni pripadnici koji su Hrvati ne samo po nacionalnosti, već i po zanimanju. Pojedinci si kupuju ugled time što će se Vukovara također sjetiti samo na dan kada se na njega sjeća, pa će prigodno ukrasiti prilaze kuće sa zapaljenim lampionom ili barjakom, a virtualne zidove okititi hitovima Marka Perkovića. Mlađe generacije Facebook Hrvata će se podičiti prigodnim statusom, ne toliko zbog sjećanja, nego više radi like-ova, ili zbog osjećaja pripadnosti nekom plemenu s kojim eto dijeli tešku sudbinu. Oni ne znaju mnogo o tome što se dogodilo, ali imaju tu potrebu da se ne ističu time što se neće sjetiti grada baš na dan kada ga se zaboravilo. Čine to radi promocije, jer jedino se iz razloga dobiti: novčane, reputacijske ili političke i obilježavaju obljetnice, obilaze skupovi, daju izjave, ili, u ovom slučaju – posvećuju statusi.

Neki će smatrati da su svoje obavili time što su podijelili svoje misli na bijeloj facebook pozadini, što su izjavili ljubav palom gradu te protokolarno spomenuti i onaj ne zaboravni glagol „zaboraviti“ s prefiksom ne. Ili će kopirati status, da si uštede vrijeme te se ne prisile da sami slože prikladnu rečenicu, koja bi zvučala poetski i snažno:

„Gasi cajke, pali svijeće, Vukovar se zaboraviti neće“.

A potom bi, kada dan sjećanja završi, opet zaboravili. Sutradan bi se već spremali na koncert Cece Ražnjatović da ona slučajno nastupa na ovim prostorima, a da svijeća ni do pola nije izgorjela. Čak ni „kvaliteta“ niti podrijetlo nisu problem, ali licemjerje kao zaštitni znak našeg odnosa prema povijesti, ljudima i autoritetima, a naposlijetku i prema sebi samima – svakako jest.

Na dostojanstven način slaviti će i mnogobrojne udruge hrvatskih branitelja, oni koji su se borili rame uz rame poginulih. Svi oni, njih pola milijuna, pognut će svoje glave u spomen stradanja, a potom će velika većina njih otići kućama izgrađenima na muci ostalih građana, na plećima onih koji su poginuli da bi oni živjeli - od tuđeg života i rada te borbe i smrti palih boraca. To je najmanje što mogu učiniti – obilježavati 18. studeni - s obzirom da tijekom rata nisu činili ništa. Obično su najglasniji kada ih se o ratu pita, a najšutljivi kada se spomene registar, ili je obrnuto. Kako god, s obzirom na ponos hrvatskog borca, pomalo je nelogično da ne postoji volja objavljivanja imena junaka domovinskog rata.

Jedan dio nas će ponosno slaviti neslavnu prošlost, pozivati se na neka druga vremena minule i duboko nerazjašnjene prošlosti, na stadionima, koncertima ili internet poligonima uz parole slaviti nevažni sportski trijumf nad istočnim susjedima, opet se vraćati na početak priče o mržnji, koja, vjerujem, nije priča koju želimo ostaviti za sobom.

Da su tu, među nama, takvu bi poruku, poruku mira, ostavile i žrtve grada kojeg svi svojatamo i volimo... jednom godišnje, svakog 18. studenog.