Libija - Još jedna kolonija zapadnog imperijalizma.

Na američki imperijalizam sam potrošio podosta ovih imaginarnih redaka teksta u blog editoru. Pisao sam o Bush-u, jednom od meni "najomiljenijih" likova modernog doba, ne samo iz političkih krugova nego i šire, o njegovoj kaubojskoj vladavini najmoćnijom i najglupljom zemljom svijeta, i o "njegovim" ratovima i sadnji sjemena demokracije u zemlje koje su baš slučajno bile bogate prirodnim resursima. Bushova era je prošla, i mnogi su u vidu prvog crnog predsjednika vidjeli spas iz diktature koju je navodno Bush uspostavio. Da razrješimo odmah, američki predsjednici ne odlučuju mnogo, oni su tek glasnici, marionete koje su u službi ljudi koji su ih postavili tamo, a to naravno, nisu ljudi koji su izašli na izbore. Očito, crni predsjednik je bila idealna zamjena za omraženog diktatora, jedan svježi lik koji je samo svojom pojavom utjecao na generacije i generacije crnog stanovništa i poslao poruku nade da su nakon svih godina svi ljudi konačno jednaki. Snovi birača o nadi, jednakosti i promjeni nikada nisu bili veći, a time je bila veća i iluzija u "koju vjeruju".

Spomenuli smo i te nesretne činjenice, i činjenicu da su oba suprostavljena predsjednika, bez obzira na koje izbore mislili, financirana iz istih džepova. Sada kada smo utvrdili gradivo možemo se okrenuti današnjoj temi Libije i navodnom uhićenju ili smrti (još se nisu dogovorili oko istine) pukovnika Gaddafija. To jest, ne direktno informacijama vezanih za smrt ili uhićenje nego za pozadinu cijele te pobune.

Od samog početka informiranja o pobuni u Libiji, a prije toga u Egiptu, mnoštvo toga mi nije bilo jasno. Nisam znao pregršt toga o Libiji, ali sam znao dovoljno kako bi zaključio da ovo što čujem i vidim nema nikakvog smisla. Možda ja živim u nekom drugom svijetu gdje je totalno nelogično pobuniti se protiv besplatnog školovanja, ne plaćanja režija, smiješno maloj cijeni goriva, najmanje zaposlenosti na svijetu, besplatnog zdravstva, i stanu koji ti se poklanja kad navršiš 18. Naravno, kada znaš kako mašinerija mainstream medija funkcionira, lako je naslutiti o čemu se zapravo radi. Stvarni razlozi političkih previranja, državnih udara, pobuna i ratova nikada nisu dostupna u obliku objektivne informacije. Jednim dijelom je to zato što dvije "zaraćene" strane ne mogu ostati objektivne, a potom i koriste medije za propagandu i mobilizaciju, a drugim dijelom zato što je istina najmanje poželjan argument kada se radi o unaprijed određenom, isceniranom djelovanju protiv diktatora ili cijelog naroda, a to je upravo ono što se dogodilo Libiji, a prije toga Iraku i Afganistanu.

Dakle, nakon početne zbunjenosti koja nije dugo potrajala, prisjetio sam se prijašnjih vojnih djelovanja američkih snaga. O tome sam također pisao, o službenim i stvarnim istinama, o imaginarnim razlozima vojnih intervencija u Afganistanu i Iraku, i realnim, logičnim razlozima, koji su se pokazali točnima, ali o kojima nitko osobito ne mari. Da ponovimo i to. SAD je vojno intervenirala na Afganistan nakon famoznog 9-11 događaja koji je u mnogočemu promjenio svijet. Prvo, doslovno je preko noći promjenio SAD, a posebno živote njihovih vječno izmanipuliranih stanovnika koji su se, zbog straha od terorizma koji se planski širio posredstvom našeg dragog Đorđa juniora, svjesno odricali svojih osnovnih prava na slobodu i privatnost. Uveden je takozvani Patriot Act, odredba koja je omogućila - u svrhu imaginarne zaštite protiv imaginarnog terorizma, državnim vlastima da čine sve što im tehnologija omogućava da spriječe naredne terorističke udare prisluškujući svaki telefon u SAD-u, e-mailove i sve druge komunikacijske kanale, pretražujući sve osobne medicinske i financijske spise, pretraživanjima osobnih domova bez naloga... drugim rječima, vlastima je omogućeno kopanje po životima pojedinaca bez ikakvih zakonskih ograničenja. O tome tko je zapravo terorist u cijeloj toj priči ne želim, jer sam to također više puta pokrio, a vjerujem da ni ne treba utvrđivati gradivo jer sam poprilično svjestan činjenice da je dosta ljudi već podosta upućena u taj mali segment cjelokupne slike o istini. Posebno ja zanimljiva činjenica da je Patriot Act uveden gotovo sljedeći dan nakon terorističkog napada. Inače, ovakva megaodredba, koja je u potpunosti narušila američki (lažni) ideal o slobodi nikada se ne bi implementirala u normalnim okolnostima, pa se 9-11 još jednom pokazao vrlo korisnim. Sjetimo se, pokazao se vrlo korisnim i u slučaju Larry Silverstein-a koji se dobro osigurao na zgradu WTC-a godinu dana prije napada, a da desecima godina prije toga nije osjećao kako je osiguranje zgrade (koja je po svim standardima bila "neuništiva") bilo neophodno.

SAD je tako brzo i spremno ušao u rat da se s pravom činilo da je sve unaprijed izrežirano. Oni malo upućeniji u njihova vojna djelovanja kroz povijest znaju kako u slučaju SAD-a nema puno slučajnosti ni iznenađenja. Još jednom, sasvim slučajno, protivnik SAD-a Osama bin Laden (njihov nekadašnji učenik) i njegova zemlja Afganistan - bili su bogati naftom. Također, drugi rat pod Đorđom juniorom protiv Iraka, također je bila borba protiv države bogate naftom. Dakle, dva puta nafta, i dva puta sijanje demokracije. U slučaju Iraka, podsjetimo, pravi razlog bio je svrgavanje Saddama Husseina, uspostava demokracije te pronalaženje oružja za masovno uništenje koje, naravno, nikada nije pronađeno, što nije sprječilo "narod" da objesi diktatora Saddama.

Ono što se događalo, i što se događa u Libiji, preslika je prethodnih intervencija. Jedina razlika je što u libijskom slučaju američkog uplitanja u službenoj verziji ipak nema, pa su umjesto njih u igru uskočile plaćeničke snage NATO-a, koje su u društvu libijskih pobunjenika (koji čine nezamjetan postotak libijskog stanovništva) i plaćenika Al Quaid-e (o kojima nećete čuti na kanalima mainstream medija) vodile rat protiv libijskog naroda i Gadafija. Cilj je još jednom uspotava demokracije i svojevrsno pripojenje još jedne države kolonijalnim silama zapadne Europe i SAD-a.

Spomenut ćemo još i informaciju koja kola okolo, a lijepo se uklapa u cijelu istinu o Libiji.

Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara za isporučenu naftu. 2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu pravo na Libijsku naftu. Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio je ...da će u suprotnom sklopiti međudržavne ugovore s drugim zemljama i kompanijama.

Na kraju svega, opet se vraćamo na naftu i velike kompanije. Simbioza između krupnog kapitala i politike sve je očitija, valjda su ljudi postali dovoljno osvješteni da izađu na ulicu. Ili je to samo još jedan projekt koji već ima rješenje nakon što pokret postane masivniji i ne bude ga se moglo kontrolirati. O tome drugom prilikom.

Za kraj vam ostavljam dokumentarac srpskog novinara. Prikladno, zove se Zabranjena istina.