13

utorak

rujan

2011

Hrvatska portalska inkvizicija (HPI) ili Kako sam se prestao brinuti i prhvatio istinu o društvu

Naslov vjerojatno zbunjuje pošto još niste čuli za takvo nešto. Skraćenica upućuje na neku stranku umjereno desničarskih ljevičara, ili jednu takvu sličnu stranku, onu koja objedinjuje sve s ciljem da od svakog dobije po glas, nešto kao Bandić dok je djelovao pod zastavom SDP-a. Kvazi desničar u kvazi ljevičarskoj stranci. Priča o političkim i inim idealima u Hrvatskoj je priča bez happy end-a. Svako imalo pametan može uvidjeti da se idealima uvijek barata u teoriji, dok je praksa nešto posve drugo. Može se reći da je kapitalizam human jedino u tome što ne dijeli ljude po boji kože i ostalim "bitnim" karakteristikama, dok god taj netko donosi bilo kakav prihod. To vam je kao i mafija ovih prostora, za dobru zaradu prelaze sve ideološke i druge prepreke, jer novac, vjerovali ili ne - ne poznaje razlike. Možda jedino razilku u iznosima.

No, nismo tu da razglabamo o novcu kao univerzalnom katalizatoru ljudske sreće, ni o njegovim magičnim svojstvima koja čine ono što mnogi filozofi, revolucionari i ostali, većinom ne baš financijsko stabilni paraziti ovoga društva godinama pokušavaju - boriti se protiv predrasuda. Ovdje smo, to jest, ja sam ovdje, ispred svog monitora, kako bih se osvrnuo na gore navedenu gerilsku organizaciju na koju smo manje više svi (koji se služe internetom) naletjeli barem jednom. Nekada namjerno, nekada slučajno, svi smo se uključili u beskonačnu borbu s pripadnicima te skupine na raznim portalima, web stranicama te naravno komentarima facebook statusa.

Mazohizam koji je ukorjenjen u meni često mi ne da da odustanem dok je vrijeme, a to se odnosi na prestanak čitanja članka gdje on zapravo i završava. Ne, ja se moram upustiti u dodatnu mazohističku avanturu ispravljanja krivih drina, ili ako hoćete - u don kihotovsku borbu protiv vjetrenjača. I tako se, nakon ispunjavanja potrebe skrolanja u bespuće komentara nađem u svijetu kompetentnih stručnjaka koji svojim znanjem i argumentima na mene ostave tako motivirajući utisak da se nakon čitanja tih velebnih kombinacija lošeg ukusa, katastrofalnog pravopisa, kulture komuniciranja i sveopćeg umjetničkog dojma uvijek zapitam zašto sam uopće tražio potvrdu kvalitetnog članka tamo gdje ju nikada neću naći - u toliko precjenjenom glasu naroda.

Rijetko kada sam ulazio u rasprave, a kada bi se to i dogodilo, naučio sam da to ne trebam ponavljati. Tim ljudima je nemoguće objasniti nešto, njihova spremnost na dijalog jednaka je njihovoj objektivnosti. Dijagnozu uopće ne treba postavljati, ona je jasna sama po sebi. Ljudi konstantno igraju ulogu generala poslije bitke, a pogotovo Hrvati, veliki stručnjaci na svim poljima ljudskih djelatnosti, imaju mišljenje o svima i svemu. Tako možete naići na cijelu filozofiju oko jedne nogometne utakmice i to od čovjeka s kojim ste, na vašu veliku žalost (i pretpljene šokove zbog njegova nogometnog i općenito sportskog neznanja) napucavali loptu na nekoliko rekreacija.

Zavist je također jedan od goriva koje pokreće naše ljude. Naravno, ne na način da se i sami angažiraju te ne daj bože uspiju u nekim svojim naumima. Naši ljudi se gotovo po pravilu pale i voze na tuđe gorivo, i to isključivo na ono bez kojeg će ovi brzo ostati. Kod nas se redovito slavi kada susjedu ugine krava, prokisne krov, za vrat sjedne porezna služba. Kod nas se slavi sve ono čega bi se trebali stidjeti.

Nisam dobio veću potvrdu od one kada sam se kroz komentare na nekoliko desetaka video isječaka na youtube-u uvjerio u to da se znatno češće negativno komentira iako je broj "sviđa mi se" klikova znatno nadmašio one s predznakom ne. Naravno, kada nešto ne volimo, lakše nam je to pretočiti u riječi, jer smo poprilično istrenirani u pljuvanju, a s druge strane - nesposobni u izražavanju divljenja.

Najviše nam paše kada se slavi samo hrvatstvo. Kada si rođen unutar tih imaginarnih granica lijepe naše, predodređen si da budeš poseban, poseban na način da ćeš biti sretan što ostatak tvoga roda hrvatskog dijeli tvoju užasnu sudbinu, to je ono što te čini sretnim, i što nas drži na okupu - zajedništvo. Nekako je ipak lakše kada postoji više ljudi s istim problemima. Logično, zato i držiš fige da tako ostane.

Sve sami stručnjaci, zato i jest moderna, kulturna i ekonomski jaka ova naša zemljica. Znam, obično nakon priče kako ništa nemamo slijedi argument da imamo jedni druge, da je Hrvatska katolička zemlja kojoj debeli bankovni računi nisu prioritet, a onda se "dogodi" HDZ s (više)godišnjom pretplatom na boravak u Remetincu i to sve zbog težnje da se popravi baš to čemu ne težimo - bankovni računi.

Pljuvanje po svemu i svačemu iz ugodne fotelje omiljeni je hrvatski sport. Možda jedini u kojima smo neprikosnoveni. Teško da postoji nacija s toliko stručnjaka, koji su u sve upućeni, osim u ono najbitnije - u vlastite (ne)sposobnosti.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se