23

subota

srpanj

2011

Tko sam, što sam?

Nasilje je sastavni dio života. Barem se tako čini. Od trenutka kada progledamo kroz naše lijepe okice, prvi put zaplačemo, čujemo mamin glas i čovjek u bijeloj kuti nas udari po maloj mekanoj guzici, velika je vjerojatnost da ćemo postati još jedan proizvod u nizu. Kvarljiv proizvod, dakako. Nitko nam ne daje garanciju, ni usmenu, ni u pisanom obliku, da će ono što je upravo izašlo iz utrobe zapravo "valjati". Naravno, ne trebamo kriviti sebe što nismo uspjeli jer, ako ćemo realno sagledati sve ostale roditelje, nitko još nije napravio nešto posebno, bez obzira koliko mi mislili da je proizvod koji dolazi od našeg "rada" više kvalitetan, više vrijedan i dakako "više poseban". No, nepostojeća posebnost će se cijelo vrijeme zadržati kao epitet naših potomaka bez obzira na sve prosječnosti kojima barata. Ako ćemo biti do kraja precizni, posebnost zaista jest prisutna, ali samo u očima promatrača, baš kao što je to slučaj s ljepotom. Logično, ljepota je subjektivna, i kao takva ne može biti kriterij. No, mi tu i nismo da bi govorili tko zaista jest poseban, a tko ne, jer ljudi u većini slučajeva nisu objektivni pošto se uvijek radi o tome da nam je netko uvijek ljepši (posebniji) bez obzira koliko to pitanje bilo nevažno.

Ego je glavni krivac za "posebnost" pojedinca koja se potom, vrlo efektno, zna proširiti i na veće grupe ljudi. Posebnost u smislu "mi smo bolji od drugih" sindroma je rak rana čovječanstva. Od samih početaka uvijek je bilo posebnih i manje posebnih, običnih i neobičnih. Međusobne razlike uvijek su dovodile do eskaliranja nasilja, iako razlike zapravo nisu ni postojale. No, razlike i posebnost su indirektno glavni povodi za rat. Ako pogledamo u korijen problema, shvatiti ćemo da se masa mobilizira na uvijek iste načine, i da nekom čudnom logikom, nadređenima vrlo lako polazi za rukom oformiti kritičnu masu koja će potom njihove zamisli provoditi u djelo bez ikakvih preispitivanja svojih djela.

Problem nasilja nastaje, kao što smo rekli, od prvih znakova života pojedinca. Otkad prvi put samostalno udahne, novorođenče je na neki način poprimilo neke mehanizme koje će mu omogućiti, nakon nekog vremena, djelovanje koje je u skladu s "ljudskim zakonima". Naravno, nasilje je u neku ruku obrambeni mehanizam, i to je prva stvar koju će poprimiti. Kroz odrastanje, dolazimo do upletanja ega u život pojedinca, koji će u potpunosti zasjeniti djetetovu čistoću u smislu ne poznavanja međusobnih razlika i "odvojenosti" njega od okruženja. Odvojenost i posebnost potom rezultira podložnost manipulacijama i nasilju.

Nepoznavanje je možda jedino tada pozitivna stvar kod čovjeka. Djetetova naivnost koja dolazi od neiskustva jedina je plemenita stvar koja dolazi sasvim prirodno. Sve ostalo što dolazi poslije jest nametanje pogleda na svijet, ljude i okruženje. Indoktrinacija je zanat star koliko i čovječanstvo. Svaki čovjek se rađa slobodan, neiskvaren, a procesom programiranja od strane roditelja, društva, a u novije doba i medija, dobiva svoju etiketu - svoju osobnost koja se naziva i egom. Dakako, o onome što će pojedinac "dobiti" kroz proces indoktrinacije ovisi o mjestu njegova rođenja. Ego se formira raznim utjecajima. Prva stvar koja pojedincu dolazi sasvim prirodno, iako ne bi trebalo, jest njegov osjećaj superiornosti nad ostalim vidovima života na planeti. U nekim se kulturama prakticirao "neobičan" suživot s prirodom, no većina takvih civilizacija, ali i takvog načina razmišljanja ubrzo se sustavno iskorjenio kroz nasilničko djelovanje "naprednih" kultura.

Druga stvar koja se sustavno zatire jest duhovna strana postojanja pojedinca. Materijalizam, kao glavna pretpostavka "napretka" modernog svijeta sustavno djeluje protiv bilo kakve mogućnosti da čovjek spozna i neke druge istine osim one koja dolazi kao rezultat nametnutog vjerovanja kako ne postoji ništa drugo osim onoga što registrira sklop pet osnovnih osjetila. Znanost je također odigrala bitnu ulogu u shvaćanju svijeta kao strogo materijalnog, no nakon Einstein-ove teorije relativiteta te istraživanja na poljima kvantne fizike, došlo je do bitnih promjena u samoj percepciji stvarnosti.

Treća stvar koja hrani ego jest pojam osobnosti, pojam pojedinca - koji se po standradnoj praksi razlikuje od svih drugih te je potpuno nepovezan sa svime što ga okružuje. Na taj se način stvara slika pojedinca u koju on zaista vjeruje da je stvarna. Mi se po prirodi rađamo slobodni svih etiketa, ali nam se kroz odrastanje formira osobnost kroz razne utjecaje. Moderno društvo se pobrine da naše postojanje ne prođe nezabilježeno pa smo "zakonom" prinuđeni označiti se brojem, imenom, spolom, nacionalnošću, vjerskim opredjeljenjem. I to sve pod okriljem civilizacije koja se naziva slobodnom i naprednom. Ego se nadalje nadograđuje socijalnim statusom, veličinom svih materijalnih vrijednosti, mišićima, odjećom, obrazovanjem... Sve što volim i ne volimo, sve što cijenimo ili ne cijenimo rezultat su djelovanja našeg ega čije je konstantno snabdjevanje dovelo do toga da svoje postojanje ograničavamo na puku iluziju o sebi. Drugim rječima, mi nismo mi, to je samo slika kojom se predstavljamo. Mi smo zapravo slobodni u najčišćem mogućem značenju te riječi, mi nismo politički ili nacionalno ograničeni, nismo bogati ni siromašni, niti smo lijepi ili ružni.

Samo smo prolazni. Prolazni unutar ove prolazne, naizgled fizičke, naizgled stvarne realnosti.

<< Arhiva >>