25

petak

veljača

2011

ReEvolucija

Kada sam došao ispred brodske zgrade županije nekoliko minuta prije 18h, nisam mislio da će od svega biti nešto. Bio sam sedmi ili osmi putnik na jučerašnjem skupu. Rekoh samome sebi, ako nas bude trideset biti će super. S obzirom da poznajem kulturnu i inu scenu grada Broda, sve mi se činilo da smo bukvalno pojeli govno. Ali nekako sam bio zadovoljan, čudno ponosan što sam se uopće pojavio među malobrojnima. Nekako imam osjećaj da su ovo mali koraci, koji će se s vremenom poprimiti nešto veće dimenzije. I došao sam sam. Nikoga nisam molio ni nagovarao. Osjećao sam se dužnim da budem tu, za razliku od brojnih koji samo pričaju o katastrofalnoj situaciji i ništa ne čine. Iskreno, pun mi je k.... takvih opravdanja. Neću biti naivan, možda i nema smisla prosvjedovati, ali ne prosvjedovati ima još manje. Ljudi zaboravalju, ili nisu pratili na satu povijesti kada se govorilo o svakakvim vrstama revolucije. Ali nijedna se nije dogodila sama od sebe, dogodila se potaknuta nekolicinom ljudi, a potom je narasla u nešto veće.

Stajao sam desetak minuta, slušao monologe starijih koji potvrđuju ono što i sam mislim. Sve je na mladima, stariji ljudi ovdje mogu izraziti samo potporu, jer borimo se za svoju budućnost. Tu su zbog svoje djece kažu, koja nisu osjetila potrebu da kaže što misle. Ili kod kuće gledaju modnog mačka smatrajući savjete modne struke bitnijim od borbe za bolje sutra.

Upravo sam tome svjedok. Uhvatio sam neki prilog o balu, koji se odvijao tek do prosvjednika kod markova trga. Gledam te face, te ljude koji se oblače u koje kakve spodobe, koje boli k.... za one male ljude koji se guraju s kordonima da ostvare svoja osnonva demokratska prava - da se okupe na javnom mjestu i iznesu svoje mišljenje. Odjednom postoji zakon koji to sprečava. Pitam se kakav je to oblik demokracije, gdje se izglasavaju zakoni koji pogoduju vladi da sama obuzda i utiša glas naroda?!

Nakon nekog vremena broj se počeo povećavati, i do početka prvih neorganiziranih govora skupilo se dvjestotinjak ljudi. Rekoh, to je to, to je već nešto. Dobar početak.

Naravno, bilo je tu svakakvih likova. Neke prepoznajem. Neki su zalutali na skup, došli se malo zabaviti jer im je bilo dosadno kod kuće. Neki su došli izraziti svoje mišljenje, neki su tu zbog osjećaja dužnosti. Sve u svemu, bilo je to šaroliko društvo, ali mislim da bi bilo previše tražiti dlaku u jajetu. Tko god je došao, ipak je u mojim očima narastao više od onih koji su izmišljali svakakve razloge da ne dođu.

Mislim da bi bilo naivno govoriti o velikoj revoluciji koja će uslijediti, ali ovo je dobar početak. U Brodu, najpasivnijem gradu svijeta i okolice, domu najapatičnijih ljudi, 200 ljudi na prvi dan brodskih prosvjeda je dobar početak.

Moj status na društvenoj mreži koja me sinoć i dovela na prosvjed valjda dovoljno govori što mislim o svemu tome: "Mala gruda snijega se zakotrljala..."

15

utorak

veljača

2011

Select all ----> Like all

Kada netko govori da mu se jako sviđa što pišeš, nema razloga da mu ne vjeruješ. Barem do onoga trenutka kada na njegovom facebook profilu ne osvane sočan stih turbofolk uspješnice. Takav čin spada u neku vrstu "sukoba interesa". Najednom ti ništa nije jasno, iako se nameće zaključak da stvari ne mogu biti jasnije. Znam, o ukusima se ne raspravlja. No ipak sam vjerovao u neke zakonitosti, ili barem u neku logiku. Da čovjek koji sluša cajke sigurno nije vičan prepoznati kvalitetu u nekom pisanom obliku; djelima Ive Andrića, naprimjer. Prema tome, ispostavlja se da moje pisanje vrijedi koliko i DJ Krmak.

Danas svi sve vole, raspadaju se manje nakupine istomišljenika, ljudi se, baš kao i nacije, kompanije i političke stranke spajaju u jedan vrhunski proizvod globalizacije. Nikada nisam sumnjao u "proročanstva" Orwella, Icke-a i sličnih, ali vrlo je zajeban osjećaj kada osjetiš postepeno ostvarivanje te globalne ideje u svakodnevnom životu.

Ne vjerujem da je i "volim sve što se nudi" sindrom dio tog plana. Pretpostavljam da je to prirodan slijed događaja, da svi žele biti dijelom tog vrlog novog svijeta pa iz tog razloga će voljeti sve što se voljeti mora. Baš kao što se još odavnina moralo voljeti svog Boga, naciju i predrasude, tako se, u današnje doba, mora voljeti sve što nam se servira. A puno je toga za voljeti, jer masovnost je učinila da svatko dobije svoju šansu.

U početku me veselila činjenica da će svatko imati priliku, a čim je ideja zaživjela i prvi se umjetnici ukazali, htio sam da se uspostavi vladavina umjetničke diktature. Ljudi jednostavno nisu navikli "tražiti kvalitetu" (kako bi se jedan moj kolega izrazio) i to je problematika koja stoji iza "lajkanja" stihova turbofolk uspješnica.

"Tvoj problem je što si jako isključiv" bila je kritika na moj račun. Kriv sam, jer ipak ne mogu shvaćati mješanje krušaka i jabuka. Ja volim dosta žanrova u svim vidovima umjetnosti, ali ipak držim do kvalitete. Svatko si priušti i ljudski oprosti jedan mali "pucanj u prazno", no konstantno brkanje pojmova me ipak smeta.

No to nije ni važno. Ionako je teško vjerovati kako se stvari mogu promjeniti. Razlika između kvalitete je sve manja, baš kao i između ljudi, nacija i političkih stranaka. Površno gledajući, netko bi pomislio da je to ono čemu smo oduvijek stremili - globalnoj toleranciji na svim poljima...

Problem takvog pogleda je taj što je površan. Onima koji ne vide, uzaludno je objašnjavati, jer, to je svijet kakvog su čekali, gdje se svi vole i "lajkaju", gdje su svi ujedinjeni u jednoj globalnoj ideji Huxleyovog svijeta.

03

četvrtak

veljača

2011

Pomno biraj protivnike

Kruha i igara koncept prolazi kroz promjene. Naime, kruha je sve manje a igara sve više. Dodatna dva programa zabave, zabave i samo zabave na našim televizijama dodatno će obogatiti naš virtualni život i učiniti ga još sadržajnijim. No ubrzo bi koncept mogao doći u pitanje, jer kruha je sve manje, a ljudi ipak ne mogu živjeti od vagine Britney Spears, modnih ostvarenja Marka Grubnića i dekoltea Vlatke Pokos. Narod, koliko god možda mislio da postoji mogućnost, se još uvijek nije najeo od televizije, bez obzira koliko dobri recepti bili na Večeri za pet.

Preostaje jesti olovo s novinskog papira, gutati one fantastične članke 24 sata, diviti se novinarskim kvalitetama tih ljudi koji ne prezaju ni od ugrožavanja vlastite sigurnosti u svrhu objavljivanja revolucionarnih vijesti. Šteta je samo, što nekako sloboda govora u Hrvatskoj "progovori" samo kada su glavni junaci tih vijesti iza rešetaka, u političkoj mirovini, u nedopustivom činu preljuba, ili dva metra pod zemljom. Hrabrost se nekako pojavi uvijek u trenucima kada ih ta odvažnost neće stajati ničega, kada su sigurni da subjekt njihova članka više nema tu moć da im uzvrati. To je primjer hrvatskog novinarstva, pomno biraj protivnike, jer bi moglo biti sankcija.

O Sanaderu danas svatko sve zna. Ispada da za tog čovjeka nitko nije glasao, da je negdje naštancao tisuće glasova i da je obmanuo jadni narod, koji eto, nije znao što ga čeka. Odjednom svaki novinarčić trči svom uredniku s novom pričom o bivšem premijeru, odjednom su informacije postale dostupne, odjednom demokracija živi punim plućima. Dok je premijer bio premijer, svi su šutili. Sada svi sve znaju i uživa se u festivalu slobodnog tiska.

Mrzio sam ga tada, a sada mi ga je pomalo i žao.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se