Zemlja čudnog oblika i čudnih stanovnika

Ja ne znam što se treba dogoditi u ovoj državi da se ljudi dignu sa svojih fotelja, ugase televizore, pošalju Šeherezadu u rodni kraj i počnu se boriti za neke stvari koje ih se zapravo tiču. Još jedan zanimljiva odlika prosječnog Hrvata da se uvijek nečem čudi. Čudi se općenito politici, ispraznim pričama, i tome zašto nam je toliko loše. A od malih te nogu uče o sveprisutnoj hrvatskoj pameti, nekim kršćanim vrednotama, moralu i ostalim, u teoriji jako bitnim kvalitetama. Zar nam onda, ako smo tako ispravni i pametni, ne bi svima trebalo biti dobro?

Taj fenomen „hrvatskog čuđenja“ je zahvatio sve. Ali uvijek na čuđenju ostane. Prije 6, 7 ili koliko već godina otkako je HDZ na vlasti, većina ministara koji su tada bili na vlasti, danas ne obnašaju dužnosti. Broj „remetinečkih stanovnika“ se povećava istom brzinom kao vanjski dug RH, ali i naša doza „čuđenja“. Nama je to sve nekako čudno, i uvijek smo iznenađeni nekom aferom. Opravdava se nepotizam jer jebi ga, ljudi vjeruju da je osumnjičeni ispravan čovjek jer pomaže „svoje“.

Hrvatska pamet, a posebno kršćanski nauk definitivno trijumfira kada uzmemo u obzir da nas cijelo vrijeme kradu, a mi im stalno opraštamo. Nitko se ne buni, nitko ne reagira. Tu i tamo netko nešto napiše, oporba protokolarno obavi neku presicu, novine objave neki članak. Za nekoliko dana informacija više nije zanimljiva ni javnosti, ni policiji.

Skandinavci recimo, nisu baš nešto religiozni, ali nisam baš primjetio da vode ratove, siluju ljude u zdrav mozak i toliko kradu. Tamo padaju glave zbog vrećice bombona. Neću biti naivan pa reći da je sve savršeno na sjeveru (ipak je zima za popizdit') ali sve mi se čini puno pravednije. To su valjda rijetke zemlje gdje socijalizam nije samo mrtvo slovo na papiru, gdje su kazne određene postotcima plaće, gdje ljudi dobro žive, ali ne kupuju X5-ice, gdje ne tuku pedere zato što, eto, nisu normalni.

U ovoj zemlji, ako priznaš da si vjernik, dobar katolik, gledaju te onako s olakšanjem, kao da si jedan od njih, moralan, ispravan, imun na pogreške. I Bush je citirao Isusa, i ljudi su pušili tu priču. Pušenje je otišlo do te mjere da je u osam godina objavio rat dva puta. (Podsjetimo, za one kojima povijest nije jača strana; hrabre kršćanske horde potpomgnute vrhovnim religijskim i političkim autoritetima toga doba - papapma a.k.a „svetim očevima“ osobno su naredile srednjovjekovne genocide koji su potrajali tristotinjak godina). Ovdje ga doduše ne citiraju, zato što tu knjigu baš i nisu držali pretjerano u rukama i ne znaju što je on to točno propovjedao, ali su uvijek bili u prvim redovima za vrijeme polnoćke, i u prvim redovima kada su slušali monologe objektivinih božjih sluga u predizbornim kampanjama.

Što hoću reći je svakome jasno, ali ja želim razjasniti stvari do kraja, ogoliti bilo kakve misterije, pa ću reći to ovako: Religija općenito, to jest njeno shvaćanje, jest krivo za najviše ljudskih stradanja u povijesti.

Ali to i nije tema ovoga posta. Tema je bliža svima nama. Tema je neaktivnost Hrvata, njihova očita moralna zakržljalost, sebičnost, i u krajnjoj liniji, glavni problem koji generira sve ostale probleme - totalno neznanje.

Fenomen o kojem se rijetko priča, a meni je jako zanimljiv, jest fenomen dr. Ive Sanadera. Na početku prvog mandata čovjek je percipiran kao Mesija, čovjek koji je pomeo konkurenciju na izborima i koji ima muda, drskost, iskustvo i dobar izgled. Činio se kao vanzemljac, poslanik, ratnik svjetlosti, vođa neke nove Hrvatske koja se ne stidi svojih generala osuđenih za ratne zločine, čovjek koji je sposoban napuniti splitsku rivu i baciti ljude u delirij svojom pojavom i nastupom.

(U to vrijeme, Sažalio sam se nad kletom Thompsonovom sudbinom jer je izbor HDZ-a značio i manju tiražu, a time i manje gaža. Jebi ga, komunisti više nisu na vlasti pa nema potrebe za svehrvatskim pokretom otpora.)

Dakle, imali smo Sanadera koji se na trenutak činio kako će ući u povijest kao jedan od hrvatskih velikana. Sjećam se da su i moje ne baš informirane kolege pričale da je Sanader možda jedini lik koji se trudi nešto napraviti. Osjećao sam se kao „Alica u zemlji čudesa“ što je bilo polovično točno. Naime, ja nisam Alica, ali zaista - Hrvatska jest zemlja čudesa, bila i ostala.

Ne znam kada se točno dogodio taj spin, pa se odjednom Sanader pretvorio u demonskog slugu iz pakla spremnog da poždere ogromne količine državnih novaca, zataška brojne afere svojih kolega iz vlasti, zaboravi činjenice, pobrka datume, na trenutke oboli od amenizijskih poremećaja, stvori „famoznu“ hobotnicu...

Već vidim isječak iz Top Shop reklame: Od mesije i spasitelja Hrvatske do sotone osobno, u samo nekoliko kratkih koraka. Ova nevjerojatna knjiga može biti vaša samo ako nazovete odmah, jer količine su (nećete vjerovati) ograničene.

Što se to dogodilo u hrvatskim medijima pa su odjednom i najokorjeli HDZ-ovci pljuvali na Sanadera kao najvećeg izdajnika Hrvatske. Naravno, dogodio se njegov iznenadni odlazak. Odjednom na facebook-u, jebeno zanimljivom mjestu (i isto tako jebeno zanimljivom osobnom izvoru inspiracija koje dolaze kao rezultata jebeno nezanimljivih osobnih frustracija) osvanulo more grupa gdje se Sanader percipira kao kapetan koji prvi odlazi s broda koji tone.

Brod koji tone me odmah podsjetio na film Titanic, a onaj koji zna nešto o tome sjetiti će se tko je prvi imao privilegiju šmugnuti u pomoćne čamce i spasiti se. I zato je i mene na trenutak zapala ta bolest čuđenja, jer se nisam mogao načuditi da ljudi odjednom Sanadera vide kao izdajnika države. Gdje ste vi, dragi moji sugrađani, živjeli sve to doba??

Kao šlag na tortu, odjednom dolazi prva žena na bitnu funkciji u Hrvata. Mislim, dobar kozmetički pothvat, pogotovo za poboljšanje ugleda Hrvatske u svijetu, ali u sutšini ništa drugo nego nastavak tetošenja toliko zadovoljavajućeg statusa quo. Dakle, dolazi Jaca i odjednom je Sanader državni neprijatelj broj 1. Sve me podsjeća na međusobna klanja rimskih careva, ili na „noć dugih noževa“. Sve nekako smrdi. Sanader je jedini kriv, ostali nisu ništa znali jer su savjesno obavljali svoje dužnosti te se nisu petljali u tuđe poslove. Priča je vjerojatna baš kao i ona gore spomenuta, iako na nju sve više podsjeća. Misli se, naravno, na Alicu u zemlji čudesa.

Odjednom je i Polančec kriv za sve. Baš kao i Sanader, kriv je za nezaposlenost, vanjski dug, za korupciju, za ugled Hrvatske u svijetu, za deficite u proračunu, za rasprodaju hrvatskih kompanija, za sve afere svih ostalih, za loše stanje u školstvu, za to što Anti iz dalmatinske zagore curi krov na novoj kući.

Danas, eto, objavljeno je da se Sanader uhvatio bijega u bijeli svijet. Čudno, zar ne??

Fenomen hrvatskog čuđenja zaključiti ću svojim osobnim čuđenjem na vjerodostojnost, inteligenciju i moralnu ispravnost ljudi koji žive u ovoj zemlji čudesa, čuđenjem i sumnjom da posjedujemo sve one kvalitete kojima smo navodno obdareni rođenjem i odgojem na komadu zemlje čudnog oblika i čudnih stanovnika.