25

četvrtak

studeni

2010

Ako je čovjek krava, što su ljudi?

Kada prosječan čovjek govori o ljudima kao stoci, sigurni ste da malo preuveličava stvari, i da je pojam stoke u tom kontekstu nedopustiv. Čini se da je taj pojam ipak malo previše. Doduše, kod nekih ljudi ovaj pojam ipak znači nešto drugo, i određeni misterizoni likovi su u više navrata u svojim zapisima budućnosti ljude klasificirali baš na taj način – kao stoku.

Da budem potpuno precizan, jedan je simpatični čiko zajebanog imena - Zbigniew Brzezinski u jednoj od svojih grandioznih knjiga napravio baš taj iskorak, prozvao ljude stokom (govedima, da budemo precizniji). Nekoliko je knjiga napisao taj vješti momak, i nijedna baš nije bilo lako štivo poput Glorie ili Konzumovog reklamnog letka. Za pročitati te knjige trebalo je imati muda, jer u njima nema neke strašne priče, nego samo strašnih istina. Pisao je knjige još 70ih godina u kojima je točno opisivao budućnost kakvu živimo i kakvu ćemo živjeti. I nije bio nikakav prorok kao slijepa baba Vanga iz Inn magazina, već čovjek od povjerenja najviših američkih političkih dužnosnika. Ako ste ikada čuli za Kissingera (besmrtnog političara koji je imao prste u svim zbivanjima američke politike zadnjih 40ak godina – nešto kao naš neuništivi Vladimir Šeks), onda ste morali čuti i za ovog svestranog čovjeka.
No, ne želim posvećivati ovaj post zločincima. Ako itko želi nastaviti gdje sam počeo, ima mozak i vjerojatno zna čitati pa može umjesto Šeherezade, Ezela, big brothera, farme i manje više cjelokupnog programskog sadržaja NoveTV i RTL televizije (osim Knjaza) čitati ili gledati (ali naglasak na „slušati“ ) neke kvalitetnije stvari ili bar pokušati pokazati interes za procesuiranje informacija koje ih se direktno tiču.

Želim nešto reći o paraleli koju je gospodin zajebanog imena povukao. Danas sam, izgubljen u još jednom mozgovnom prebiranju misli, došao do zaključka da nas je čovjek s pravom nazvao govedima, jer mi to zapravo jesmo. Ne zato što smo prljavi, neotesani, i sadržimo kombinaciju negativnih karakternih osobina (o čemu se svakako da raspraviti), već zato što smo tretirani na način kakvim se tretira goveda.

Da pojednostavimo s nekoliko primjera: goveda dolaze na svijet na rančevima, štalama i sličnim drugim umjetno-stvorenim omeđenim prostorima (država). Kako govedo raste postaje svjesno drugih goveda (ljudi) i gazde (autoriteta) koji se brine o njemu i njegovoj sigurnosti pa ga označi prigodnim žigom (rodnim listom, domovnicom, osobnom, oib-om...), daje mu se hrana (posao) da raste i razvija se kako bi ga se poslije što bolje iskoristilo u svrhe nadređenih, u ovom slučaju kao mlijeko (porez) a eventualno, u doba krize i kao meso (rat).

Ali ipak ima neka razlika. Goveda ne mrze druga goveda samo zato što su izvan njihova ranča i što su druge boje. Stari dobri Holštajn-frizijac neće srati govna (bacati bombe) po tuđem ranču (državi) samo zato što druge krave ne dijele njegovo mišljenje o superironosti pasmine, niti će raditi problem oko toga čije je mlijeko (vjeroispovijest) pravo mlijeko. Znam, sada će neki od čitača spomenuti tezu da smo mi jedina misaona bića ove planete (a neki će biti dovoljno hrabri pa proširiti dimenzije te u obzir uzeti i svemir) i da smo iznad svih ostalih u svakom mogućem pogledu. To je istina, ali ako smo misaoni, zar nesuvislo nasilje ipak ne govori dovoljno o stupnju naše „misaonosti“.

Mene neprestano fascinira jedno-dimenzionalnost tih goveđih masa koji konstantno napajaju svoje mozgove na krivim izvorima. Ne znam samo kako se ne uspiju tijekom cijelog svog života zapitati zašto radim to što radim i ima li to smisla raditi? Ne znam kolika razina inteligencija mora biti prisutna u toj maloj glavi kupusa da si spreman ginuti radi interesa pojedinaca, i ne znam kako su poučne lekcije povijesti uspjele zaobići tolike mase. Možda kada bi poslušali malo o povijesti rata i ratovanja, shvatili bi povode svih raznih pohoda, a možda i uvidjeli jebeno očiglednu činjenicu da glavni i odgovorni za ratove (s obje strane) su rijetko kada osobno sudjelovali u sukobima.

Eto, došlo je vrijeme da goveda polako utjeramo u torove, festival užitaka s orijenta samo što nije počeo...

19

petak

studeni

2010

Bitno je da se kreće

Osmijeh – možda jedini izraz kojeg možemo proizvesti kada ostanemo bez svega drugoga. Onaj osmijeh bespomoćnosti, onaj koji kaže da smo se umorili od borbe za vid zasljepljenih. Valjda je to prirodan put svakog borca za bilo koju vrstu ideala, postepena predaja kroz osmijeh namjenjen novim nadama, i ciničan osmijeh na novo nastojanje sivih eminencija da još jednom, pod izlikom nečeg vrlo kvalitetnog za naše živote, provede novi idiotski zakon za kojeg mase tvrde da je koristan i bezbolan. Osmijeh znači kraj svih akcija, postepeni prelezak u indiferentno stanje koje je u narodu poznato pod izrazom: „Boli me kurac“.

Na nesreću, čak je i umirovljenih revolucionara sve manje. I oni su se negdje izgubili putem. Netko je na jednom od životnih križanja uzeo pogrešno skretanje, a netko je samo nastavio voziti u provaliju. Netko je još uvijek živ, netko se samo živim osjeća, a neki su živi na neke druge načine, dok većini predstavljaju samo mramornu ploču na kojima pišu nebitni podaci ispod kojih raste čudan korov, kraj kojeg se nađe pokoji crveni lampion koji žmigće. Većina naše sorte ne doživi bog zna kakvu starost, što možda i nije tragedija toliko velika koliko onima koji nisu imali muda sudjelovati. Većinom samo veliki ljudi umiru mladi, i možda je to jedina istinska potvrda o vrhunskim osobnostima tih zapravo prosječnih ljudi. Nitko se nije rodio kao veliki čovjek, velikim čovjekom se postaje. Šteta je što ljudi to ne shvaćaju pa se odmah u startu ograničavaju nesretnim okolnostima, nedostatkom sreće, ili nedostatkom talenta. Ne treba ni očekivati da će svatko tko se usudi biti u mogućnosti zaustaviti planetu, ali bitna je namjera da se barem utječe na druge kako bi to pokušali. Ako sami smatramo da ne možemo, pustimo barem drugima da pokušaju, ili dozvolimo sebi da se ne predamo odmah.

I dobrota je oblik revolucije.

Istina je da nemamo svi iste mogućnosti, no ne treba nam neka nesvakidašnja sposobnost da budemo dobri ljudi. Dobrota je izbor, ona nije stvar s kojom se rodimo. Kakva god spodoba eventualno bio naš otac, mi možemo ispasti lijepi i pametni. Nećemo imati predispozicije kao druga djeca lijepih i pametnih roditelja, ali imati ćemo priliku sami stvarati slike kakvima nas drugi vide, dobre namjere koje osjete, stavove koje poštuju.

Valjda se cijela filozofija onoga što želim reći krije u spoznaji da i sam plivam u zdjeli tekuće melankolije pa se sada koprcam nastojeći dosegnuti do rubova nade. Pretpostavljam da je to kontinuirani proces, to prečesto utapanje u beznađu besmisla i ta idealistička borba protiv istog. I dojam o zdjeli se neprestano mjenja, ponekad je polu puna, a ponekad polu prazna; vjerujem da je dojam uvjetovan kutom iz kojeg se gleda, ili možda našim trenutnim stanjima svijesti.

Zapravo i nije bitno, jer borba se uvijek nastavlja. Koliko god jednoumlje bilo jako, uvijek će imati dostojnog protivnika u oporbi. Vjerujem da pojam istinske revolucije nikada neće postati apstraktan pojam, da će nekog pokreta uvijek biti, bez obzira što se na trenutke čini da se uopće ne krećemo.

15

ponedjeljak

studeni

2010

Rekorderi svih zemalja, ujedinimo se!!

Realnost

Očajnička želja sitnih duša da ih se primjeti tjera i onaj normalni dio populacije da sjedne pred svoje ekrane, televizijske ili kompjuterske, pa da uživa u pomicanjima granica ljudskih mogućnosti. Svi mi nekako prisvojimo te povremene idiotluke pod izlikom da tu nema ništa loše, da je to zabavno i popularno. I da nismo inn, to mi je omiljeni razlog, ako nisi inn, onda si uljez ove planete, negdje si na margini, motaš duhan pred lokalnom trgovinom, nastojiš ne razmišljati previše jer te baš to razmišljanje dovelo do zaključka da je najbolje ne raditi ništa nego promatrati druge kako žive, kada već sam ne znaš kako. I onda lagano sklizneš u stranu, umoran više od svih nastojanja da ispraviš koju krivu drinu, srušiš barem jednu vjetrenjaču, ukazuješ na nepravde koje oblikuju tvoj svijet po nekim novim standardima za čiju kvalitetu i nisi baš siguran.

Guinnesova knjiga rekorda se čini kao bezazlena igranka svjetskih rekordera. Sama spomen na rušenje rekorda bilo kakve vrste kod naroda jača taj osjećaj ponosa, bez obzira tko rekord oborio. Ako ga je oborio susjed Mirko s trećeg kata, biti ćemo ponosni jer smo njegovi susjedi, ako ga je oborila nogometna reprezentacija, bit ćemo ponosni jer igrom slučaja živimo baš unutar tih granica koje označavaju nam domovinu, ako ga kojim slučajem obori Srbin, biti ćemo nesretni jer nije Hrvat.

Ali ostavimo rekorderov fan club po strani.

Cinizam

Neki dan je još jedan Hrvat, i to ne po prvi put, postao novi-stari član knjige rekorda. Po svršetku uspješne misije navlačenja 150 čarapa na jednu nogu, najavio je obaranje i drugih rekorda. Kakav hrabar čovjek pomislih, zamisli samo što je sve taj čovjek u mogućnosti učiniti, zamisli samo kakav će utjecaj taj srušeni rekord imati na njegove sugrađane, ali i na ostatak svijeta. Već vidim prijem kod predsjednika Josipovića, kojem uz prigodno poziranje, dodjeljuje zlatnu čarapu – od nedavno hrvatski simbol ustrajnosti i izvrsnosti. U svom govoru, predsjednik naglašava da ovo treba biti primjer svim mladim ljudima ove zemlje koji u ovom nesebičnom činu mogu naći motiv da ustraju u svojim namjerama da utječu, da promjene, da uspiju. U sljedećih nekoliko mjeseci pozvan je na sve važnije evente hrvatske elite, na otvaranja lounge barova, novih šoping centara, postaje počasnim homoseksualcem grupe Iskorak, vrši propovjedi s oltara zagrebačke katedrale o žrtvama malog čovjeka u svrhu velikih djela, isplaćuje zaostale plaće radnicama Kamenskog, sanira vanjski dug republike Hrvatske.

Manekenkama je također uzor koji zorno dokazuje da je svatko, bez obzira na podrijetlo i socijalni status u mogućnosti mijenjati svijet, te da se teškim radom mogu pomaknuti granice ljudskih mogućnosti. Usput postaje i počasnim sudionikom show-a hrvacki top model gdje drži predavanje o važnosti mentalne snage i morala u svijetu modne industrije, te o važnosti konstantnog profesionalnog usavršavanja.

Rekorderov život više nije isti, i teško da će ikada biti. Nakon objavljenje snimke na famoznom Youtube servisu poprima i svjetsku pozornost. Odrađuje govore na sumitu G7 najmoćnijih zemalja svijeta, sudjeluje u pregovorima o smanjenju proizvodnje nuklearnog naoružanja, raspravlja o globalnoj prijetnji emisije štetnih plinova...

I sve to prvenstveno zahvaljujući svojoj talentiranosti u navlačenju 150 čarapa na desnu nogu.

...

Ne želim podcjenjivati inteligenciju svojih čitača, ali želim da svima bude jasna poruka ovog posta:

Svatko može biti govno, ali ne može svatko biti dobar čovjek. Svatko može biti rijana, ali ne može svatko biti Leonard Cohen, svatko može uništavati, ali ne može svatko stvarati...

Ako već obarate rekorde, potrudite se da obarate rekorde ljudskosti, a ne egoizma.

14

nedjelja

studeni

2010

Super-Cool

Najgore je što motivacija uvijek poraste iz osjećaja bespomoćnosti ili konstantnih frustracija. A može se reći da je za ovo tipkanje kriv i apetit. Naime, moju apstinenciju od televizijskih ekrana prekine tek kratkotrajna fiziološka potreba zvana glad, pa sam primoran zadovoljiti tu potrebu. Na moju štetu, ta se radnja nikada ne odvija u tišini, već u nepodnošljivoj buci trivijalnosti svih vrsta, čime neprestano odiše žutilo mega-super-cool-celeb-skandal emisija s RTL-a i Nove tv. Količina beskorisnih informacija koje kolaju tim čudnim putanjama do naših osjetila je fascinantna, a isto tako fascinira i neobjašnjiva potreba masa da se nahrane sa svojom dozom svakodnevnih banalnosti. U ovom trenutku, čak i moji roditelji, u iščekivanju novih informacija o glumcima iz 1001 noći, ne daju ni prići čarobnoj kutiji, a kamoli prebaciti kanal.

Dok slušam kako celebovi izdaju autobiografije u svojim kasnim dvadesetima ili ranim triedesetima te u njima veliku pažnju posvećuju svojim seksualnim aktivnostima s drugim celebovima, kako homofobična izjava Vlatka Markovića ubija u pojam gay populaciju pa se o tome pita stručnjake poput Nevena Ciganovića, kako tinejdžeri diljem svijeta vrište na premijeri Harry Pottera, i kako se Grdoviću broje čaše na nekom glazbenom festivalu, sve više dobivam potvrdu da jedino besmisao ima nekog smisla.

Nevjerojatno je kako se ljudima uvijek prodaje neka magla. Neki ideali, neka vrijednost koja uopće ne vrijedi, neka iluzija koja nema nikakve veze sa stanjem u kojem se nalazimo. Kao da se cijela planeta nekako našla u nekom poricanju stvarnosti, gdje se svi mjere po postignućima kojih bi se zapravo trebali stidjeti.

Zaglupljivanje je strašno isplativo. Glupi ljudi se ne odupiru jer uopće ne vide šta im se sprema iza zavjese. Nekako su uvijek distraktirani Ciganovićem i njegovom novom operacijom, da bi vidjeli život koji prolazi dok oni spavaju.

Hoće li ikada doći dana kada će barem jedan broj ljudi izvaditi svoje glave iz pijeska i iz tuđih guzica, ugasiti televizore i shvatiti da je stvarnost nešto sasvim drugačije od onog što se prodaje?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se