Bitno je da se kreće

Osmijeh – možda jedini izraz kojeg možemo proizvesti kada ostanemo bez svega drugoga. Onaj osmijeh bespomoćnosti, onaj koji kaže da smo se umorili od borbe za vid zasljepljenih. Valjda je to prirodan put svakog borca za bilo koju vrstu ideala, postepena predaja kroz osmijeh namjenjen novim nadama, i ciničan osmijeh na novo nastojanje sivih eminencija da još jednom, pod izlikom nečeg vrlo kvalitetnog za naše živote, provede novi idiotski zakon za kojeg mase tvrde da je koristan i bezbolan. Osmijeh znači kraj svih akcija, postepeni prelezak u indiferentno stanje koje je u narodu poznato pod izrazom: „Boli me kurac“.

Na nesreću, čak je i umirovljenih revolucionara sve manje. I oni su se negdje izgubili putem. Netko je na jednom od životnih križanja uzeo pogrešno skretanje, a netko je samo nastavio voziti u provaliju. Netko je još uvijek živ, netko se samo živim osjeća, a neki su živi na neke druge načine, dok većini predstavljaju samo mramornu ploču na kojima pišu nebitni podaci ispod kojih raste čudan korov, kraj kojeg se nađe pokoji crveni lampion koji žmigće. Većina naše sorte ne doživi bog zna kakvu starost, što možda i nije tragedija toliko velika koliko onima koji nisu imali muda sudjelovati. Većinom samo veliki ljudi umiru mladi, i možda je to jedina istinska potvrda o vrhunskim osobnostima tih zapravo prosječnih ljudi. Nitko se nije rodio kao veliki čovjek, velikim čovjekom se postaje. Šteta je što ljudi to ne shvaćaju pa se odmah u startu ograničavaju nesretnim okolnostima, nedostatkom sreće, ili nedostatkom talenta. Ne treba ni očekivati da će svatko tko se usudi biti u mogućnosti zaustaviti planetu, ali bitna je namjera da se barem utječe na druge kako bi to pokušali. Ako sami smatramo da ne možemo, pustimo barem drugima da pokušaju, ili dozvolimo sebi da se ne predamo odmah.

I dobrota je oblik revolucije.

Istina je da nemamo svi iste mogućnosti, no ne treba nam neka nesvakidašnja sposobnost da budemo dobri ljudi. Dobrota je izbor, ona nije stvar s kojom se rodimo. Kakva god spodoba eventualno bio naš otac, mi možemo ispasti lijepi i pametni. Nećemo imati predispozicije kao druga djeca lijepih i pametnih roditelja, ali imati ćemo priliku sami stvarati slike kakvima nas drugi vide, dobre namjere koje osjete, stavove koje poštuju.

Valjda se cijela filozofija onoga što želim reći krije u spoznaji da i sam plivam u zdjeli tekuće melankolije pa se sada koprcam nastojeći dosegnuti do rubova nade. Pretpostavljam da je to kontinuirani proces, to prečesto utapanje u beznađu besmisla i ta idealistička borba protiv istog. I dojam o zdjeli se neprestano mjenja, ponekad je polu puna, a ponekad polu prazna; vjerujem da je dojam uvjetovan kutom iz kojeg se gleda, ili možda našim trenutnim stanjima svijesti.

Zapravo i nije bitno, jer borba se uvijek nastavlja. Koliko god jednoumlje bilo jako, uvijek će imati dostojnog protivnika u oporbi. Vjerujem da pojam istinske revolucije nikada neće postati apstraktan pojam, da će nekog pokreta uvijek biti, bez obzira što se na trenutke čini da se uopće ne krećemo.