26

nedjelja

rujan

2010

Žuta boja se najbolje prodaje

"Imaš samopoštovanja kao novinar 24 sata" - mogla bi postati moja nova uzrečica kojom pokazujem količinu spomenute osobine. Ovo je bilo napisano dosta direktno, ali u širem smislu, naravno da se odnosi i na sva druga žutila koja dospjevaju u ruke hrvatskih građana.

Paradoks je u tome da i glavni urednici (vlasnici) takvih tiskovina (internetskih ili novinskih) imaju svoju frazu po kojoj bi im odmah mogli opravdati to što se i na njihovim stranicama nalazi jedan sočni naslov koji se tiče nečijeg međunožja, seks skandala ili drugih aspekata života nevažnih pojedinaca.

"Mi samo dajemo ono što ljudi žele".

Dobro, ako je tako, onda vam je sve oprošteno. Ljudi čitaju zato što su navikli čitati takva sranja, kao što se naviknu na praćnje Big Brothera nakon prvotnog šoka. Ljudi se uvijek uspješno naviknu na sranja. Zašto? Zbog sveopće manipulacije njihovim malim mozgovima.

Dakle, što smo naučili - ako ljudi nešto žele, to im daj. Zaradi na budalama, jer nije nikakav bed ako zarađuješ na glupim ljudima. To što su glupi, njihov je problem. Nema ništa loše u tome. Ako mogu trgovački lanci, svaka reklama, svaki političar, svaka banka, svaka religijska ličnost, svaki ministar, svaki doktor, svaki zubar, svaki farmaceut, svaki astro savjetnik; zašto pobogu, ne bi mogao i ja.

U novcu se uvijek krije istina. Sva srž ovoga svijeta.

Vjerujem samo onima koji daju besplatno, a takvi gotovo ne postoje. Ipak, ono što iz osobnog iskustva mogu reći, najbolji savjeti su mi bili baš takvi - besplatni.

21

utorak

rujan

2010

Ozbiljnost

Pola 4 ujutro je savršeno vrijeme da se nešto napiše. To jest, ne "nešto" kao nešto neodređeno. Imao sam (uvijek imam) dosta tema, i materijala rijetko kada nedostaje iz razloga što mi je stalno nešto na pameti, uvijek se neke misli, promišljanja, ideje, kreativni procesi i što sve ne, muvaju u nepregledno prometnim stanicama malog mozga. Rijetko se zateknem da samo buljim u nešto i ne razmišljam o ničemu, da imam onaj blaženi osjećaj kako ništa ne postoji, i kako me se ništa ne tiče. Svašta bi dao za tu mrvicu mira, za smiraj u glavi, memoriju lišenu bilo kakvih informacija, bilo kakvih ideja. Teško je živjeti s mislima koje stalno kolaju, s procesima koji uvijek traju. Ne sjećam se kada sam zadnji put bio slobodan od sklapanja misli i riječi, bilo kakvih podražaja. Zato i jesam zamišljen, dekoncentriran, i odsutan ponekad - uvijek je nešto tu negdje, i uvijek se nešto mućka, da bi na kraju ispao neki koktel.

Ali to nije tema o kojoj sam htio nešto napisati. Pola 4 je prošlo, zadnjih 5 sati bolovao sam od dosade i lijenosti. Znam, spojio sam nespojivo, jer logično je da ćeš nešto raditi kada ti je dosadno - što po toj logici uključuje i neku akciju koja potom isključuje dosadu. ;-) I akcije je bilo, ali ne onakve kakvu sam htio (baciti se na jedan od mnogih kreativnih procesa koji me vesle). Ipak, ni gledanje zaredom 3 emisije Nedjeljom u 2 nije radnja za podcijeniti. I tu sam ubio tri sata. Sada, kada sam i s tim završio, logično bi bilo da se bacim na krevet, posegnem za lovačkom torbom i odem u vječna lovišta. Naravno, to nije bio slučaj, jer ne bi bio ovdje i tipkao ove čudne kombinacije slova i znakova.

Sjetih se teme koju sam imao za post na blogu. I bio bi red da je barem započnem ako ništa drugo.

Neozbiljnost i ozbiljnost

S ovom temom se mogu nadovezati na post prije. Barem na njen uvod koji kaže da su mi uvijek smiješni neki općeniti kriteriji za neke općenite stvari. Jedna od takvih stvari je i ta famozna ozbiljnost koja se uvijek provlači kroz neke sfere odrastanja i postojanjem "čovjekom". Mislio sam da se čovjekom postane odmah po rođenju, ili po začeću (kako god), ali su me učili da se to ipak postaje kroz određeni vremenski period u kojem se naša fizika i psiha razvija da bi sve kulminiralo tim završnim proizvodom - čovjekom. Na nesreću tih koji tako misle, život se ne može naučiti, i ne postoje kriteriji koji nas stvaraju "čovjekom". Svi smo "čovjeci" a ne samo oni koji su uspjeli uspjeti. Uspjeh se veže za pojmove čovječnosti i to mi nikako neće biti jasno. Uspjeh sam definirao prije, pa da se ne ponavljam kako odijelo ne čini čovjeka, reći ću samo da ni djeca, posao, nacionalnost, primljeni sakramenti, a ni iskaznica HDZ-a, ne čini čovjeka čovjekom (jer ga čini rođenje ((ili začeće ;-)), a niti čovjeka čini ozbiljnim.

Koliko sam ja shvatio, po slušanju priča okoline - ozbiljni ljudi imaju pošten posao, OŽENILI SE I IMAJU DJECU. Dva kriterija ozbiljnosti.

Dakle, ide jedan banalan primjer, moj imaginarni kolega, nazovimo ga Denis, ode jednu večer u grad, završi među ruljom poznatog turbofolk kluba, izgubljen u lakim notama i mini suknjama, upozna curu (šarmira je sa snopom novčanica i kupi je za dvije jeger-kole), završe zajedno u mraku obližnjeg parka, zaborave na kondome jer su oboje previše pijani, i jedan, od onih silnih milijuna spermića uspije trijumfalno, kao trojanski konj, dospjeti s druge strane ograde. Za nekih 9 mjeseci, Denis je već u braku, oženjen s tom curom, i zaposlen preko veze kojoj je kumovao punac. Zaključak: Tim postupkom pravljenja djece i ženidom, te zaposlenjem, Denis je definitivno zapečatio svoju OZBILJNOST.

Ozbiljnosti nema bez žene, posla i potomaka. Zašto? Zato što je to, kratko i jasno: SMISAO ŽIVOTA!

- Jebi ga - reče neozbiljni - vrijeme je da se i ja napijem, platim koju jeger-kolu i napumpam jedan od krasnih primjeraka ženki.

12

nedjelja

rujan

2010

Definicija uspjeha

Uvijek su me fascinirali neki opći kriteriji koji se vežu za određene stvari u našem društvu. Pogotovo zato što je tu bilo svakakvih budalaština, ali jedan od mojih najdražih kriterija jest onaj koji se veže za uspješnost pojedinca. Dakle, pojedinac u našem zapadnjačkom društvu je uspješan po kriterijima koliko je zgrnio para, bez obzira na koji način do njih došao te što je učinio ljudima dok ih je akumulirao. Po tim kriterijima, u našoj zemlji uspješne su osobe poput Zdravka Mamića, Todorića, Severine, Dikana Radeljaka, Keruma... Kao što se da zaključiti - sve sami probrani primjerci idola mladim ljudima naše zemlje. Vjerujem da bi većina roditelja odmah potpisala da im djeca budu "uspješna" poput gore navedenih jer zgrtanje što više para, financijska sloboda, sigurnost, stabilnost i štatijaznam je najveći i najvažniji kriterij po kojem se pokazuje i dokazuje sposobnost te naravno uspješnost pojedinca.

Madonna je po tom pitanju, jedna od najuspješnijih žena novijeg doba. I sve seksi holivudske zvijezde koje, na našu sreću, rijetko viđamo bez šminke. Da vidimo, naše svakodnevne iluzije koje prema njima gajimo pale bi u vodu pa bi postli razočarani što savršenstvo IPAK ne postoji. A i što reći o obožavanju osoba koje nikada ne upoznamo. Ne samo da je to glupo i nedoraslo, nego otkriva kako smo zapravo površni.

Nameće se pitanje, da li u startu krivo odgajamo, i koliko je ispravno djeci nametat krive idole - one koji su za hrpu papira te brojki s mnogo decimala na kompjuterskim zaslonima spremni na sve "prepreke" koje ih od tih cifri dijele. Prepreke u vidu ljudskog dostojanstva, kulture, principa i slobode. Cilj opravdava sredstva, neki bi rekli, koristeći tu izjavu i prečesto dok koračaju svojim uspješnim životima. To znači da smo spremni prodati sve u što vjerujemo, prodati principe, prodati ideale, i prodati sebe. Jer, samo su trgovci uspješni ljudi, a najkvalitetniji artikl koji garantira uspješnost smo mi sami.

Kada nemaš kvalitete - šokiraj, kada sviraš glazbu koja se ne prodaje - promjeni žanr, kada snimaš reklame koje se ne gledaju - ubaci seks, kada ne možeš naći posao - učlani se u stranku na vlasti.

Vjerujem da postati bogat (ili bolje reći opstati) nije pitanje, pitanje je samo: što smo spremni učiniti da postnemo bogati. Jesmo li spremni živjeti iluziju, biti ono što nismo, samo da bi "uspjeli"?

I na kraju zaključak: Za mene općeprihvaćeni "uspješnjaci" nisu uspješni, uspješni su moji roditelji, oni koji nikada nisu prevarili da bi zaradili, koji su ostali ljudi i onda kada bi oni oko njih pozvijerli. I svi oni ljudi koji su svojim rukama ostvarili to što su ostvarili, što su upornošću, kvalitetom i snagom volje nadjačali glasove okoline, što su izabrali teži put, onaj kojeg se neće stidjeti onda kada se budu osvrtali.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se